Pratite nas

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mirjan Damaška: Loš dojam ostavio je samo Mesić, a razočarao me i susret s Milanovićem

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. Mirjanom Damaškom, jednim od najpoznatijih hrvatskih pravnika u svijetu

Prof. dr. sc. Mirjan Damaška, (Brežice, 1931.), ugledni pravnik, koji već godinama živi i radi u SAD, te predaje na njihovim najvažnijim sveučilištima, (već godinama profesor emeritus na američkom sveučilištu Yale u SAD), objavio je zanimljivu i vrijednu knjigu – „Domovina“ (Školska knjiga, 2019.). Riječ je, kako se navodi, o ispovijedi i pripovijesti o životu, ljubavi, prijateljstvu, osamljenosti, uspjehu, pravu i pravdi s obje strane velike bare!

Naime, i sam nakladnik ističe da je ovu knjigu teško smjestiti u okvire klasičnih književnih i znanstvenih žanrova i klasifikacija jer sadržava brojne autobiografske elemente, dok je tematski mnogo šira, a misaono puno dublja pa je u tom pogledu bliža memoarima ili memoarskim zapisima.

Damaška je nakon sloma Hrvatskog proljeća otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvario sjajnu karijeru, prije svega, pravnika, znanstvenika, sveučilišnog profesora, ali domovinu nikada nije i kako veli ne će zaboraviti.

Jedno vrijeme bio je i član tima pri Haaškom sudu, kad se osuđivalo neke od hrvatskih junaka Domovinskoga rata, ali nije se slagao s pojedinim hrvatskim političarima, pa je morao napustiti ovaj zadatak.

Knjiga „Domovina“ pisana jednostavno, oštro, ali i veoma zanimljivo otkriva mnoge stvari, pa se već sada može reći da će biti pravi bestseler.
Bio je to uostalom i povod da ga ponovno zamolimo, prije njegova povratka u SAD, za razgovor.

Pa, gospodine Damaška, što Vas je ponukalo da napišite i objavite jednu ovakvu knjigu? – pitali smo na početku.

– Za moj 12. rođendan, 1943., otac mi je poklonio dnevnik koji čuvam kao oko u glavi- odmah je odgovorio te nastavio: Od malih nogu do, eto, duboke starosti povremeno bih unosio utiske o proživljenom u dnevnike kojih sada imam toliko da zapremaju čitav jedan red u mojoj kućnoj biblioteci. Pred nekoliko godina shvatio sam da će svi ti dnevnici završiti u smeću kad odem na drugi svijet, pa mi je postalo žao da o njima ne ostane neki trag. Učinilo mi se osim toga da je moj životni put bio dosta neoubičajen, pa da bi mogao biti od interesa nekim ljudima – ne samo u pravnoj struci u kojoj sam djelovao. Ulogu je odigrala i pomisao da bi moja sudbina mogla ukazati mladim naraštajima na cijenu koju treba platiti da se napusti rodni kraj, čak ako i uspijemo u tuđini-rekao je.

– A kad smo ga pitali, tko je prvi čitao tu knjigu nije se mogao sjetiti, pa nas je dalje zanimalo, je li bilo teško pisati o sebi, odnosno razotkrivati se…?

– Jasno je da sam iz gomile podataka u mojim dnevnicima morao izabrati samo neke momente. Izabrao sam ono sto mi se činilo interesantnim, ali ima u mojoj autobiografiji i pokoje intimnosti za koje ne mogu računati da će ih čitatelji smatrati interesantnima, ali sam ih ipak unio jer bi bez njih moj lik ostao izopačen. Neke od tih pojedinosti ne bacaju na mene povoljnu sliku, ali bi bez njih moj “autoportret” bio iskrivljen. Za tu odluku nije trebalo hrabrosti, jer sam na kraju životnog puta, pa ne berem brigu za karijeru – odgovorio je.

– A, kako danas gledate na taj svoj životni put, jel moglo drugačije, bolje?
– Jasno mi je da je mogao biti drugačiji. Na prvim stranicama knjige pričam, na primjer, da je malo falilo pa da me kao trogodišnjeg dječaka otmu neki ljudi u Ljubljani. Kad se sad nagnem nad svoju prošlost, ispada da treba razlikovati razum i osjećaje. Posve je sigurno da sam time da sam se otisnuo u tuđinu u profesionalnom pogledu postigao više nego što bih postigao da sam ostao u svojoj domovini. Hladnim rasuđivanjem moglo bi se reći da se moja odluka isplatila. No nije sve u profesionalnom uspjehu i šoldima. Time da sam u 40. godini života napustio Hrvatsku, odrekao sam se užitka koji potiče od života u kulturi u kojoj sam odrastao i od druženja s ljudima s kojima sam proveo mladost. Nisam se u potpunosti adaptirao na američki način života, a dugi boravak u tuđini doveo je do toga da nisam više potpuno uronjen ni u domaću, hrvatsku stvarnost. Kao što sam Vam rekao i prošli puta – Čardak ni na nebu ni na zemlji.

– Kao što je poznato, za životni poziv odabrali ste pravo, i u tome postigli sve što se postići dalo. Međutim, bilo bi dobro znati, kako je Vama bilo biti u toj profesiji u bivšoj, propaloj Jugoslaviji, a kako kad ste odlučili otići?
– Odluka da napustim domovinu nije nipošto bila laka. Bio sam redovni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i priznati stručnjak za kazneno pravo. Imao sam i reputaciju u Europi. Otići u Ameriku značilo je u mnogo pogleda početi u 40. godini iz početka. Ne bih nikad napustio Hrvatsku da nije došlo do sloma Hrvatskog proljeća. Bojao sam se da će na vlast ponovno doći stari komunisti i zavladati jednoumlje boljševičke faze jugoslavenskog socijalizma. Izgubio sam nadu da će se za mog života izmijeniti politička situacija, propasti Sovjetski Savez i Jugoslavija, a osamostaliti se Hrvatska. Osim toga želio sam se posvetiti poredbenom pravu za koje je tada na Pravnom fakultetu postojao minimalni interes.

– Susreli ste se i s nekim poznatim osobama iz hrvatskog javnog života. Oni na jednoj, a Vi na drugoj strani. Koji Vam je od tih i takvih susreta ostao u lijepom, a koji u ružnom sjećanju?

– Točno je da sam se susretao s hrvatskim političarima, ne samo zato da su neki od njih željeli da u svoj životopis unesu da su održali predavanja na Yale-u,
nego i zbog mojih raznih zaduženja u svezi s haškim procesima. Istini za volju moram reci da mi je najbolji utisak ostavio Sanader, pa sam bio tužan kad sam saznao za sve ono za što se on sada tereti. Odličan dojam ostavila je i sadašnja predsjednica države. Josipović je održao jedno lijepo predavanje na teološkom fakultetu. Loš dojam ostavio je samo Mesić, jer je pogrešno mislio da se vicevi i duhovitosti mogu prenositi iz kulture u kulturu. Studentice su se zgražale nad jednom njegovom doskočicom koja bi u Hrvatskoj imala dobru prođu, ali je na Yaleu ocjenjena kao neukusni “seksizam”. Razočarao me je i jedan susret sa gospodinom Milanovićem u New Yorku, o čemu govorim u knjizi.

– Međutim, Vaša domovina okusila je i rat, velikosrpsku agresiju. Gdje Vas je dočekalo to vrijeme, i jel ste bili uvjereni u hrvatsku pobjedu?
– Rat me je zatekao u Americi. Silno sam se plašio da će tenkovi JNA doći do Zagreba za nekoliko dana. Tek mi je žilavi otpor, ne samo u Vukovaru nego i na drugim bojišnicama, pobudio nadu da će se Hrvatska oduprijeti agresiji. Plašio sam se, međutim, da će mi domovina ostati krnja zbog teritorija koji je ostao pod kontrolom Srba.
– A, što danas, ako se smije znati, zamjerate svojoj, hrvatskoj, Domovini?
-Ne bih želio mnogo govoriti o mojim zamjerkama domovini, jer je moje poznavanje lokalnih prilika vrlo površno. Osim toga, kao što kod voljene osobe često previđamo njene mane, tako i u pogledu domovine nerado gledam u njene sjenovite i tamne strane.
– U Hrvatskoj, kažu, vlada korupcija, poglavito u sudstvu. Je li tako i u svijetu, ili kako iskorijeniti ovo zlo?
– Korupcije ima posvuda, radi se samo o njenom stupnju. Izgleda doista da je u hrvatskom pravosuđu korupcija dosta izražena, ali ju je teško spriječiti bez radikalnih zahvata za koje ne postoji ni politička volja ni postojeći pravni instrumenti. Kao i u nekim drugim sektorima društva, tako bi i u pogledu pravosuđa dobro došla inicijativa civilnog društva – raznih udruga kojima društvene mreže stoje na raspolaganju.

– A, kako gledate kad pojedini mediji „sude“?
– Kad god izađete u javnost, posebno ako se otkrijete tako da se vide i vaše slabe strane morate računati na nepovoljne reakcije, posebno od ljudi koji vas ne vole, a tih imam ja u priličnoj mjeri. No u mojim godinama – u dobi kad više ne mislim na karijeru — kritički prikazi moje knjige neće me posebno pogoditi, pogotovu jer za neke neću u Americi ni saznati….- poručio je Damaška.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Bačić: Prvo je pokušao Most razjedini HDZ, a sad se to događa s Miroslavom Škorom, ali neće uspjeti

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a u Saboru, Branko Bačić, gostovao je u N1 studiju uživo i komentirao kampanju za predstojeće predsjedničke izbore.

Slažete li se s analitičarima, da nije bila nikad prljavija kampanja te da smo, što se tiče političke etičnosti, dotaknuli dno.

Ja mislim da je dio protukandidata Kolinde Grabar Kitarović ušao u kampanju bez programa, isprazno, bez kvalitetnih rješenja, bez onoga što bi trebali predstaviti, s obzirom da se natječu za mjesto predsjednika Republike Hrvatske.

Ustavne ovlasti predsjednika Republike su ustavno definirane i držim da bi se protukandidati trebali fokusirati na svoje ovlasti, ako postanu predsjednici Republike Hrvatske, pa u tom smislu predstaviti svoje viđenje, svoj program, što bi radili na onim područjima za koje im je Ustav dao nadležnost. Ovako su isprazni i svode se na klevetanje i vrijeđanje. Kampanja ne nudi mjerenje na onome za što se kandidati biraju, nego se poseže za vrlo niskim uvredama, podmetanjima.

Zašto predsjednica sama ne nameće teme? Čini se kao da se pustila, pa se raspravlja o kolačima, pjevanju…

Ona je svoj program iznijela, prezentirala ga je, rekla je kako vidi Hrvatsku s Pantovačka, navela sedam bitnih područja gdje predsjednica Republike može svojim radom doprinijeti na poboljšavanju Hrvatske.

Iz njenih izjava gdje uporno govori što je radila, izvuče se nekoliko njenih izjava koje možda u tom trenutku nisu bile pogođene i čitavo vrijeme se mediji i njeni protukandidati fokusiraju upravo na to. Činjenica da se mediji baš tako rendgenski ne ponašaju prema drugim kandidatima. Nije isti pristup prema predsjednici, sve se njene protukandidate pita o njoj, a ne pita ih se o onome što su oni radili, kako su stekli imovinu.

Što kažete na izjave da je biranje Kolinde Grabar Kitarović zapravo biranje Andreja Plenkovića?

Birači HDZ-a sigurno da daju potporu svojoj kandidatkinji, koja je dobila nepodijeljenu, jednoglasnu podršku i zar je čudno da svi birači HDZ-a biraju ovo vodstvo HDZ-a i Andreja Plenkovića i ovu Vladu? Mislim da i mi kao članovi HDZ-a, a i birači i simpatizeri mogu biti samo ponosni na ono što radi ova Vlada. Kako je rekao kardinal Josip Bozanić jučer na misi za pokojnog predsjednika Franju Tuđmana, trebamo se bojati zlokobnih proroka malodušja, situacija u Hrvatskoj je puno bolja od one koju pojedini političari žele prikazati.

Otkud onda dolaze priče da se HDZ želi riješiti Plenkovića?

To izvana dolazi. Škoro je u Lisinskom poslao poruke i HDZ-ovcima. Ja sam otpočetka u HDZ-u i nisam izlazio, a Škoro je dvaput ulazio i izlazio, dolazio i odlazio iz zemlje. Ja Hrvatsku ne uzimam a la carte, kako to čini gospodin Škoro. Pokušaj da se razjedini HDZ smo već vidjeli, prvo je pokušao Most, a sad se to događa s Miroslavom Škorom, ali neće uspjeti.

Jeste li očekivali da netko drugi da potporu HDZ-ovoj kandidatkinji i smetaju li vam napadi koalicijskih partnera?

Većina koalicijskih partnera je dala potporu, osim HNS-a. Vrdoljaku sam javno i na sastanku rekao da je to što je napisao posve neprimjereno. Mislim da je njihova pozicija s koje su krenuli u izbore dobra, a to je da su ponovili svoj stav da su za njih izbori za predsjednika nepotrebni i da je Hrvatska država parlamentarne demokracije te da bi se predsjednika trebalo birati u parlamentu.

Vaš koalicijski partner, Milan Bandić, podržava predsjednicu. Mnogi su rekli da je za nju napravio veći posao od zagrebačkog HDZ-a.

Ja ne znam čime se to mjeri, ja mislim da nije.

Neki zamjeraju predsjednici odnos s njim.

Stranka Milana Bandića je naš koalicijski partner u Saboru, formiramo vladajuću većinu, ne vidim što je tu sporno, da bi onda ta stranka našu kandidatkinju podržala na izborima za predsjednicu Republike Hrvatske. Ako aludirate na događanja koja se godinama već vrte i okružuju Bandića, ja mislim da tu treba biti posve jasan da je Bandić gradonačelnik Zagreba već gotovo 20 godina, ima svoju političku stranku, ima pravo nastupati u političkom životu Hrvatske i ne vidim ništa sporno u tome da on podrži Kolindu Grabar Kitarović.

Kako komentirate izjavu predsjednice, da Škoro nije čovjek iz naroda?

Maloprije sam rekao da je Kolinda Grabar Kitarović taj posao jako dobro odradila, to je moj stav, da je ona kao predsjednica države ispunila ono što možemo očekivati od predsjednika Republike Hrvatske. Svi znamo kakav je ugled Hrvatske u svijetu, najbolji što je bio.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari