Pratite nas

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Hebrang: Komunisti nisu maknuti iz javnog života, a Hrvatska po tom pitanju nije učinila ništa

Objavljeno

na

Objavio

“Dolaskom Zorana Milanovića na vlast ponovno se pokreće pitanje jednog od najvećih svjetskih zločinaca. To je samo simptom bolesti, jer nismo raščistili stvari iz prošlosti. Činjenica je da je Tito osobno zapovjedio ubojstvo stotine tisuća civila. Potrebno se suočiti sa realnim brojkama, tako da možemo staviti točku na taj dio povijesti.”, istaknuo je u razgovoru za Narod.hr dr. Andrija Hebrang komentirajući želje SDP-ovaca za vraćanje Titove biste na Pantovčak.

Dr. Hebrang preporučuje knjigu ‘Tito – fenomen stoljeća’ i naglašava da je Hrvatskoj potrebna lustracija.

“Bez suda, Tito je pobio brojne ljude i spada među najveće povijesne zločince. Prividno smo pobijedili Komunističku partiju, jer su njegove pristaše prešle u novi sustav. Komunisti nisu maknuti iz javnog života, a Hrvatska po tom pitanju nije učinila ništa. Zabrinjava činjenica da je u Hrvatskoj prešućena vijest o novoj rezoluciji EP-a kojom se izjednačavaju komunizam i nacizam.”, ocjenjuje dr. Hebrang.

Navodi da je potrebno pokrenuti iskapanja koja je upravo Milanović kao premijer obustavio.

“Bez toga da se svakoj žrtvi digne grob, nema slobode hrvatske države. Istraživanja žrtava su potrebna u svrhu pomirbe. Potrebno se suočiti sa realnim brojkama, tako da možemo staviti točku na taj dio povijesti. Oni koji zagovaraju Tita su isti oni koji su direktno ili indirektno sudjelovali u zločinima te na račun žrtava gradili karijere. Svi oni koji govore ‘okrenimo se prema budućnosti’ ne znaju što to znači za potomke brojnih žrtava kojih je preko milijun.”, zaključuje za Narod.hr dr. Hebrang te ističe da jedini koji su se zalagali za dublje istraživanje komunističkih zločina su “predsjednik Tuđman i Grabar-Kitarović”.

Hoće li Zoran Milanović, izabrani predsjednik RH, vratiti Titovu bistu na Pantovčak?

Podsjetimo, bista jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita koju je u mramoru isklesao kipar Antun Augustinčić, uklonjena je s Pantovčaka u ožujku 2015. godine dolaskom Kolinde Grabar-Kitarović u predsjednički ured.

“Tito je bio diktator”, rekla je tada predsjednica na pitanje o Titovoj bisti, naglasivši kako će ona biti uklonjena iz predsjedničkih dvora i, kao umjetničko djelo, smještena na prikladno mjesto, vjerojatno u njegovu rodnom kraju.

Bista je predana Muzejima Hrvatskog zagorja zajedno sa 110 različitih umjetnina i darova koje je Tito dobio.

Novinarima jako važno pitanje Titove biste?

Već u izbornoj noći novinari Nove TV SDP-ovog Arsena Bauka pitali su očekuje li da novi predsjednik države Zoran Milanović na Pantovčak vrati Titovu bistu. Bauk je odmah kazao da bi on bio sretan da se vrati bista komunističkog diktatora.

SDP-ov zastupnik Joško Klisović je u N1 Studiju uživo govorio je o brojnim pitanjima, uključujući i prve korake novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića.

“Ja mislim da Titova bista, kao jednog zaslužnog Hrvata, pripada tom postavu zaslužnih Hrvata jer je to bio čovjek koji je bio vođa antifašističkog pokreta”, ustvrdio je Klisović o jednom od najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća.

Naime, Tito se prema ljestvici britanskog Daily Maila, nalazi na 13. mjestu rang-liste masovnih ubojica 20. stoljeća. U društvu je s Mao Ce Tungom, Josifom Visarionovičem Staljinom i Adolfom Hitlerom. Britanski list navodi da je Tito odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, uglavnom političkih protivnika.

Nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović uklonila bistu s Pantovčaka, tadašnji premijer Zoran Milanović je izjavio:

“To je povijest traume, uspjeha, suza, krvi, sreće i nesreće. Naši su ljudi ginuli da bi oslobodili dijelove Hrvatske koji su danas Hrvatska, a prije nisu bili. Neki su ljudi proganjani od bivšeg režima, to je vrlo komplicirano i pogađa svaku obitelj. Svoditi to na pojednostavljene fraze, na crno-bijelo nije moguće. To je predsjednik Tuđman jako dobro razumio, ne samo gestama nego i u onome što je pisao i po tome se razlikuje državnik od manipulatora.”

Poručio je da su Josip Broz Tito i Franjo Tuđman najbolje što su Hrvati u danim razdobljima svoje povijesti imali te da on sam nije ‘opčinjen ni jednim, ni drugim’. Milanović je tada istaknuo kako u njegovom premijerskom uredu nema bisti.

“Ja poštujem, ali nisam idolopoklonik. Oni koji se opterećuju bistama, ulaze u vjerske ratove. Ja nisam u tom ratu”, rekao je.

Rezolucija EP-a kojom se izjednačavaju komunizam i nacizam

Podsjetimo također, Arsen Bauk, Joško Klisović, ali i novinari kojima  je jako važno pitanje vraćanja biste komunističkog diktatora zanemaruju odluku Europskog parlamenta koji je 19. rujna 2019. donio Rezoluciju o važnosti sjećanja za budućnost Europe, koja govori o osudi svih vrsta totalitarnih režima, prenosi narod.hr

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivan Kraljević: Izvan svake je pameti medijska haranga protiv Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Isječak/Jabuka.tv

Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru govorio je za hercegovina.info o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, te o utjecaju istih na političke prilike u Bosni i Hercegovini.

Jeste li iznenađeni pobjedom Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj?

Uvijek je najlakše biti general poslije bitke i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Međutim, baš kao i nakon proljetos održanih izbora za Europski parlament, predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj ponovno su otkrili njezinu duboko podijeljenu stvarnost. Odnos glasača koji pripadaju ljevici i glasača koji pripadaju desnici nalazi se na određenoj vagi, odnosno u svojevrsnom egalu. Prevaga su bili oni birači u centru koje je Zoran Milanović uspio pridobiti na svoju stranu artikulacijom interesa šireg kruga ljudi. SDP-ov predsjednički kandidat, preciznije kazano, uspio je pridobiti glasače koji pripadaju manjinskim skupinama u društvu.

Kako biste ocijenili izbornu kampanju oba stožera? Koji su potezi tijekom iste prevagnuli u korist kandidata SDP-a?

Obje su stranke zapravo odnjegovale svoje stanadardne i praktično već viđene stilove vođenja izborne kampanje, izrazito personalizirane. Ipak, tijekom cijele kampanje, zapravo i ranije, moglo se primijetiti kako je došlo do određenih poremećaja u političkoj agendi HDZ-a. Ti poremećaji rezultat su sve češćih unutarstranačkih previranja i, kako je i sama predsjednica Kolinda Grabar Kitarović priznala u svome završnom govoru, pogrešnim poteezima odmicanja od svoga biračkog tijela. Na kraju je najvećih ceh platila upravo Kolinda Grabar Kitarović. Osim toga, njezin i stranački dodatni uteg bila je i pojava Miroslava Škore koji je oko sebe okupio veliki broj nezadovoljnika takvom politikom i onih koji dijele iste svjetonazorske poglede. S time se bilo teško izboriti, posebice nakon što je Miroslav Škoro, suprotno brojnim predviđanjima i očekivanjima, uoči samog drugog kruga svojim biračima poslao poziv za „zaokruživanje broja 3“. I treća, ne manje važna činjenica, Kolinda Grabar Kitarović je kao aktualna predsjednica imala nezahvalnu poziciju očuvanja svoje dužnosti. Kao osoba iza koje je petogodišnji mandat na dužnosti predsjednice, birači su o njoj znali praktično sve i to je Zoran Milanović kao prekaljeni lav u ovoj areni znalački iskoristio. Uvijek je teže nastupati iz pozicije onoga koji nosi „teret“ prethodnog mandata. To se moglo vidjeti i u trima debatama u kojima je Zoran Milanović ciljao upravo na ono što je bilo najveći uteg Kolindi Grabar Kitarović.

Hoće li se nakon dolaska Zorana Milanovića na Pantovčak promijeniti odnosi Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, odnosno bh. Hrvatima?

Vjerujem kako se na toj relaciji odnosi neće bitnije mijenjati. Premda potpuno svjestan kako su hrvatski državljani u Bosni i Hercegovini privrženiji njegovoj protukandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović i njezinoj stranci, Zoran Milanović je svojim medijskim izjavama i javnim nastupima više puta pokazao kako odlično poznaje ovdašnju političku situaciju. Novi predsjednik Republike Hrvatske vjerojatno neće hrvatski narod u BiH „imati u ustima“ onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar Kitarović, ali sam uvjerenja kako će ostati dosljedan svojim ranijim stavovima po pitanju nametanja Željka Komšića, promjene izbornog zakonodavstva i zalaganja za ustavnopravnu i institucionalnu ravnopravnost Hrvata s druga dva konstitutivna naroda. Tvrda kohabitacija Vlade i novog predsjednika u skladu s Ustavom i zakonom, kakvom ju je već ocijenio premijer Andrej Plenković, ne bi trebala imati šumova u stavovima i politici prema Hrvatima u BiH. Izgledno je kako će legitimni predstavnici Hrvata ostati ključni partneri u razgovorima o svim bitnijim pitanjima, kako Vladi Republike Hrvatske, tako i novom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Dakle, njegovu pobjedu treba prihvatiti i pružiti mu priliku.

U drugom krugu predsjedničkih izbora hrvatski državljani u BiH dali su svoje povjerenje Kolindi Grabar-Kitarović. Hoće li to Milanović zamjeriti Hercegovcima?

Ne vidim razloga zašto bi Zoran Milanović nešto zamjerio Hercegovcima. Udar na Hercegovce i oštrice koje su bile uperene prema glasačima na biralištima u Mostaru samo su plod uvijek prisutne stereotipne politike prema Hercegovcima kao tajkunima, prevrtljivcima, kriminalcima, onima koji nekome nešto oduzimaju ili nameću i sličnih besmislica. Uostalom, Kolinda Grabar Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, a ne samo u Mostaru. Takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-u onih bh. glasača koji izlaze na izbore nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske. Zoran Milanović se, naravno, ne zaboravljajući i njegove brojne pogreške, kao hrvatski premijer u ključnim trenutcima korektno ponio prema Hrvatima u BiH, nadati se istome i u budućnosti. Mnogi istinoljubivi pojedinci i stranački prvaci pamte kako je reagirao kada su uslijed tzv. socijalne pobune paljenje institucija i središnjice najjače hrvatske stranke u BiH u Mostaru.

Birači u BiH nikada nisu svojim glasovima izabrali predsjednika Hrvatske. Ipak, u medijima se često potencira njihova izlaznost na izbore, pa im se želi ukinuti to pravo. Kakvo je vaše mišljenje o tome, imaju li bh. Hrvati pravo birati predsjednika Hrvatske?

Birači u BiH vrlo vjerojatno nikada i neće svojim glasovima izabrati predsjednika Republike Hrvatske s obzirom na okolnosti i način na koji mogu ostvariti svoje biračko pravo. Uostalom, u konačnici je zanemariva brojka onih koji glasuju na biralištima u BiH i izvan svake je pameti medijska haranga protiv Hrvata u BiH. Širi se nepotrebna netrpeljivost i izaziva mržnja. Dovoljno je provjeriti kako je na nedjeljnim predsjedničkim izborima svoje pravo glasa iskoristilo samo 35168 hrvatskih državljana u BiH (oko 38%) od njih 93352 koliko ih je bilo registrirano za drugi krug. Hrvati iz BiH su u takvoj poziciji da ne mogu sami sebi birati člana Predsjedništva BiH, a kamoli drugima. Dovoljno je poznavati elementarne činjenice. Zato je besramno postavljanje pojedinih medija u Republici Hrvatskoj prema svojim sunarodnjacima u BiH i plasiranje priča o kojekakve punim autobusima koji su zakrčili putove, prodaji glasa za put u Međugorje ili bon u Konzumu odraz šovinizma najniže vrste. Hrvati u BiH su ponosan narod kojima je hrvatska domovina svetinja, mnogi su za nju krvarili i, zlu ne trebalo, ponovno bi to učinili. Glasovanje za predsjednika Republike Hrvatske hrvatskim državljanima u BiH ustavno je pravo i sukladno izbornom zakonu i sve dok je tako neka svatko prema svome nahođenju čini što hoće. Zapravo, i nekonzumiranje tog prava je svojevrsni glas. Glas koji jasno govori što oni koji ne izlaze na izbore misle o biranju predsjednika druge države. Sve su to plodovi demokratskih dometa i odgovornosti, a za to je ovo društvo krvarilo prije nepuna tri desetljeća.

Na svom Facebook profilu pohvalili ste pobjednički govor Zorana Milanovića. Na što je on stavio naglasak u svom obraćanju?

Napisao sam kako se, ma što tko mislio i kojem svjetonazoru pripadao, mora priznati da je novi predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović održao pravi državnički govor. Zapravo, dogodilo se nešto nekarakteristično za podneblje kojem pripadamo. U euforiji kojoj je mogao podleći Zoran Milanović nije dopustio zvižduke i negodovanja na spomen svoje protukandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Tom je gestom već u startu pokazao kako posjeduje određeni državnički kalibar. Nije dopustio nepoštivanje svoje suparnice, čime je napravio svojevrsni presedan u političkoj komunikaciji. Netom iza toga vrlo slični tonovi stigli su i iz stožera Kolinde Grabar Kitarović i takva razina političke komunikacije se ne viđa često. Tijekom Milanovićeva pobjedničkog obraćanja u stožeru simptomatičnim je postalo njegovo ponavljanje isprika onima koje je, poglavito u svojim ranijim nastupima, uvrijedio i obezvrijedio. Dakle, umjesto starog konfliktnog Zorana Milanovića, pokazao je svoju empatičnu crtu. Iako je preko dva i pol milijuna onih koji ga nisu birali, u pobjedničkom govoru se postavio kao predsjednik svih. Za razliku od svojih ranijih govora, nije bilo uobičajenih podjela na „Mi“ i „Oni“, nego je, nasuprot tome, nastupio kao državnik koji obećaje kako će uzmicati od tema koje podižu nacionalne i emocionalne tenzije. U kampanji je, unatoč svojoj bahatosti i napadnosti, bio izravan i govorio bez uvijanja. Tome je ostao dosljedan i u pobjedničkom govoru. Naravno, neki će možda reći kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Istina, ne treba biti naivan i povjerovati kako će sada poteći med i mlijeko. No, ponovno ponavljam, treba mu pružiti priliku da pokaže kako može biti bolji predsjednik negoli što je bio premijer. Kada se pogleda unazad i vidi tko je sve i po kakvim uvjetima dobivao priliku i Zoran Milanović ju zaslužuje. Vjerujem kako je to u interesu svih hrvatskih državljana s obje strane granice.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari