Pratite nas

Intervju

Biskup Josip Mrzljak: Materijalizam, komunizam i ateizam, to uvijek ide zajedno i to sigurno truje dušu čovjeka

Objavljeno

na

Razgovor s mons. Josipom Mrzljakom, varaždinskim biskupom

Poštovani oče biskupe, nalazimo se u vremenu Došašća, kad se intenzivno pripremamo za blagdan Božića i kad se od svakog kršćanina traži posebna „budnost“. Što Krist od nas želi u ovome vremenu pred blagdan Njegova rođenja?

Bilo bi najvažnije za kršćanina da pozorno sluša Božju riječ kroz ovo adventsko vrijeme. Liturgija nas upravo želi uvesti u Božić, i zato nas na neki način vraća u Stari zavjet, vraća nas u vrijeme proroka.

Posebno u vrijeme proroka Izaije, vraća nas u vrijeme svetog Ivana Krstitelja te stavlja pred nas i Marijin primjer. Kad bismo malo više razmišljali o te tri osobe, trebali bismo izaći iz svojih svakodnevnih situacija i stvoriti ambijent slušanja Božje riječi.

Svi mi znamo što Crkva govori i kako nas poziva živjeti. Došašće, što je čista suprotnost onome što se u javnosti događa.

Javnost nas poziva na različite koncerte, zabave, na trgovanje. To nije Advent. To je suprotnost Adventu. Ali upravo kada se događaju takve suprotnosti, događa se ono pravo, a to su svete mise zornice, koje su iz godine u godinu sve posjećenije.

Ljudi upravo prepoznaju da treba nešto učiniti. To, premda dolazi veliki broj ljudi, nije masovna pojava, već se radi o onih 15 do 20% vjernika koji redovito dolaze nedjeljom na svetu misu. Upravo ti vjernici mogu živjeti radosno vrijeme Došašća.

Drugi će se vjernici povesti za onom strujom koja zapravo vodi ovaj svijet. Kad se govori o „Adventu u Zagrebu“, „Adventu u Varaždinu“, „Adventu u Beču“, to više nije Advent, to je zapravo nešto sasvim drugo.

Pred nekoliko tjedana papa Franjo zaključio je Godinu milosrđa i pritom pozvao vjernike da nikada ne zatvorimo vrata pomirbe i opraštanja, nego da znamo prevladati zlo i razlike. Također, papa nikada ne propušta priliku pozvati na solidarnost i prevladavanje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih. Koliko su, međutim, „moćnici ovoga svijeta“ spremni prihvatiti takve poruke?

U mojoj poruci za treću adventsku nedjelju koju sam uputio kao predsjednik Hrvatskog Caritasa, pokušao sam upravo o tome razmišljati, dati jednu poruku i reći kako su Vrata Svete godine na neki način zatvorena, ali u stvari moraju biti još više otvorena, biti vrata Božjega Milosrđa, ali isto tako i vrata našeg ljudskog milosrđa jednih prema drugima. Koliko će to čuti oni bogati, teško je to ocijeniti, ali je sigurno da možemo očekivati male pomake i da je ova Godina jubileja ostavila neki trag.

Bilo bi dobro da ova godina bude upravo slušanje odjeka što nam je Godina Božjeg Milosrđa donijela, kakvog je traga ostavila u našim dušama, u našim srcima, ali i u našoj stvarnosti. Koliko smo mi jedni prema drugima osjetljivi – evo to je bila poruka cijele te Godine jubileja i ove nedjelje Caritasa.

Stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini

Nakon velike žrtve i pobjede u Domovinskome ratu činilo se je da Hrvatsku čekaju ljepši i gospodarski uspješniji dani, no ostatci bivših struktura, počesto potpomognuti zaštitom vanjskog faktora, učinili su sve da Hrvatsku u posljednjih petnaestak godina ponovno bace na koljena. Kako gledate na perspektive Hrvatske, možemo li konačno vratiti pobjednički duh iz devedesetih i Hrvatsku učiniti gospodarski uspješnijom zemljom iz koje mladi ne će odlaziti trbuhom za kruhom u inozemstvo?

Pa, taj „duh devedesetih“, teško da se može ikada vratiti. To su zaista rijetki trenutci kada se narod ujedini, onda kada ga netko pritisne izvana. Sjećamo se tih vremena kada je trebalo primiti razne prognanike, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, iz Vukovara, iz Slavonije, koji su dolazili u Zagreb i okolicu.

Kada su se otvarala vrata, kada su se jednostavno ti ljudi prihvaćali kao rođena braća, mada se nikada prije nisu vidjeli. To je taj „duh devedesetih“ koji teško da će se vratiti na taj način i ne može se uvijek živjeti tim duhom. Treba krenuti naprijed i treba analizirati ovih proteklih 25 godina, što se je zapravo dogodilo, i zašto se neke stvari nisu dogodile.

Utjecaj „izvana“ je velik, ali i utjecaj „starih struktura“ je velik. To se i danas osjeća, ali malo po malo treba buditi taj osjećaj i nacionalne i kršćanske svijesti, katoličke svijesti. Mi možemo reći da smo narod u kojem Katolička crkva živi skoro 14. stoljeća. To je jedna lijepa, duboka tradicija, to su dobri temelji i na tim temeljima valja dalje graditi. Kad su već napravljeni temelji, ne smije se ostati na temeljima, treba na njima graditi kuću, izgrađivati društvo. Tu smo svi pozvani.

Sigurno da nam je žao gledati kako mladi ljudi odlaze i Hrvatske, većina iz velike neimaštine, velike potrebe. Ali stvara se i jedno ozračje, jedna moda da treba ići van, jer su tamo primanja puno veća. I to je točno, jesu veća, ali mnogi se i razočarani vraćaju jer nisu doživjeli ono što su očekivali. Nije taj svijet vani više toliko bogatiji od nas da bi se baš isplatilo ostaviti ovdje i obitelj i otići tamo na rad. Trebalo bi jednostavno stvoriti u domovini atmosferu kao onu iz 90. i 91. godine, tu ljubav prema Domovini koja se probudila i koju bi sada trebalo probuditi i stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini.

Materijalizam, komunizam i ateizam truju dušu čovjeka

Gospodarska kriza u Hrvatskoj, slažu se mnogi analitičari, dobrim je dijelom posljedica krize etike i morala, tj. naslijeđa mentalnog komunizma iz vremena bivšeg sustava kad je politička podobnost bila glavni kriterij napredovanja. Može li Hrvatska dalje bez suočavanja s istinom komunističkog i svih drugih totalitarnih sustava?

Da, sigurno, slažem se da je u krizi moral i etika kao naslijeđe komunističkog sustava, ali još više materijalističkog sustava koji još i danas vlada. Komunizam je nanio veliko zlo, ali ne možemo samo na to svaljivati svu krivicu. Materijalizam, komunizam i ateizam, to uvijek ide zajedno i to je sigurno trovalo dušu čovjeka.

Svi smo mi na neki način, koji smo živjeli u to vrijeme, koji smo se tada školovali, koji smo u ono vrijeme išli u Jugoslavensku narodnu armiju i na koje se vršio pritisak, svi smo mi zatrovani tim komunizmom u kojem smo živjeli.

I tek sada čovjek postaje svjestan kakva su to zapravo bila vremena, olovna, otrovna te je teško sa sebe isprati sve te nanose komunizma koje smo htijući ili ne htijući primili, jer to nismo mogli izbjeći, i to nosimo, rekao bih i do današnjih dana. To se vidi i u javnosti općenito, to se vidi u našim medijima koji prenose još uvijek te ideje i toga ćemo se teško osloboditi.

Treba proći, ja bih rekao jedna cijela generacija. Često to uspoređujemo s izlaskom Izraelaca iz egipatskog ropstva. Jednostavno, trebalo je proći 40 godina. Gotovo cijela generacija trebala je izginuti da bi oni novi ljudi ušli u Obećanu zemlju.

Čak ni Mojsiju, koji je bio vođa nije bilo dano da stupi u tu Obećanu zemlju. Pa možda, slično se događa i s nama, koji smo izlazili iz toga komunističkoga ropstva, kao da smo još uvijek zatrovani kao i Izraelci koji su se ljutili na Mojsija i govorili mu: Vratimo se! Hajdemo natrag u Egipat! Tamo smo imali što jesti!“.

Takvi glasovi se javljaju i danas: „Idemo natrag! Bilo je u Jugoslaviji bolje! Za vrijeme komunizma smo živjeli bolje!“. Nekima je zaista bilo bolje, u to nema sumnje. Međutim, potrebno je poticati ljude da idu naprijed, da budu hrabri, pa kad prođu neke godine, onda će se stvarati jedno novo društvo. Ponekad smo sumnjičavi, ali treba imati vjeru i nadu pa nas to onda mora voditi naprijed.

Rušiti mitove

Blaženi Alojzije Stepinac bio je veliki pastir Katoličke crkve u najturbulentnijem razdoblju hrvatske i svjetske povijesti, a koliko nam je poznato on je Vaš praujak. Kako gledate na proces neobičnog „usporavanja“ njegove kanonizacije, a kako na agresiju laži kojoj je naš blaženik i danas izložen?

Gledam na to pozitivno, nastojim tu pronaći nešto dobro, i nastojim prepoznati u želji pape Franje da zaista i mnogi drugi ljudi prepoznaju Stepinca kao sveca.

Dakle, Papa je želio da lik i djelo bl. Stepinca osvijetli te prikaže i onima koji imaju drugačije, iskvarene predodžbe o Stepincu. A to što se to otegnulo, što to traje, ja bih rekao da to Stepinac nama šalje jednu poruku, da treba malo u životu trpjeti, da ne može biti u životu sve onako kako si mi zamislimo.

Mi bismo sad htjeli jednu veliku proslavu, jer znamo da je Stepinac svet te nas bole te laži, klevete. To je nanos tog komunističkog društva i suda i svega što se o njemu pisalo, govorilo desetljećima.

Kada sam došao u prvi razred na Šalati u Sjemeništu, to je baš bila godina kada je Stepinac umro, i kada su neki dečki, moji vršnjaci, u mojem razredu, zaista vjerovali da je Stepinac stvarno zločinac.

Tako su ih kroz 8 godina osnovne škole učili i tako je javnost govorila. I sad si mogu zamisliti kako tek oni drugi koji su to slušali ne samo u osnovnoj školi, nego i tijekom daljnjeg školovanja. Stalno je bilo u medijima sve najgore o Stepincu. Laži, sve zlo. Dok je još bio živ, Stepinac je sve to trebao slušati i trpjeti.

Ja bih rekao da je sada na nama da upravo to naše sadašnje trpljenje zbog odgađanja kanonizacije prinesemo kao žrtvu. Vjerujem da će ta žrtva biti stostruko nagrađena, da će ta proslava svetim biti nešto još značajnije, nešto još veće. Sve to doprinosi rasvjetljavanju istine i povijesti našeg Hrvatskog naroda.

Nije Stepinac toliko važan nekim drugim, izvan naše domovine, nego je važan taj dio povijesti. Tu su se događale te klevete, tu su se stvarali mitovi o Jasenovcu, tu se Bleiburg nije smio spominjati, tu su se zapravo stvarali mitovi o tzv. NDH kao zločinačkoj državi. Sada treba, sve te mitove rušiti, no to će biti teško. Teško je srušiti neki mit koji se gradio desetljećima i u kojeg se moralo pod silu vjerovati.

Mislim da nam bl. Stepinac u tome baš može biti primjer strpljivosti, kako se podnose pogrde, kako se podnose laži. I mi zaista želimo da istina dođe na vidjelo, ali teško se ona probija. Teško vi možete danas u javnim medijima čuti neke prave istine o Drugom svjetskom ratu, poraću, svim onim zlima koja su se događala. To najbolje vidimo i po svemu onom što se u ovo naše vrijeme vidi u otkrivanju prikrivenih grobišta.

Početkom listopada održan je radni dio 7. hrvatskog žrtvoslovnog kongresa u Varaždinu i Svibovcu Topličkom, kojeg ste Vi bili pokroviteljem. U čak tri dvorane Varaždinske biskupije preko 60 sudionika Kongresa iznosilo je svjedočanstva o žrtvi, i to najčešće o prešućenoj žrtvi hrvatskog Naroda, o čemu se nije smjelo govoriti u vremenu komunističkog totalitarizma. Vjerujete li da su napokon nastupila vremena u kojima će se smjeti izreći istina i u kojima će od laži oslobođeni narod moći prevladati duboke ideološke podjele koje nas i danas razaraju?

Jedan napredak se ipak dogodio, a to je što mi danas možemo govoriti istinu. Za razliku od prošlih vremena kada to nismo smjeli, jer bi bili gonjeni i završili u zatvoru.

Danas, hvala Bogu, ako govorimo istinu, ne će nas radi toga, nadamo se barem, nitko osuditi, niti ćemo ići u IstinaJa sam zahvalan prof. Šeparoviću i svima vama koji ste se angažirali oko tog žrtvoslovnog Kongresa kojem sam rado bio pokroviteljem.

No, i sami ste vidjeli koliki je bio interes javnosti, medija, tu naših lokalnih najmanje, a isto tako i onih drugih. No malo, pomalo, istina će izlaziti, ali treba to neprestano spominjati pa makar to nekima bilo već i dosadno.zatvor. Mi smijemo govoriti javno. Imali smo evo i 7. Hrvatski žrtvoslovni kongres. Dobro je to da se iznose svjedočanstva, jer mi jednostavno vidimo da je tu još mnogo stvari koje nisu rečene, koje nisu otkrivene.

Ta svjedočanstva koja malo, pomalo, ljudi govore. Upravo se osjećalo kod nekih ljudi da još uvijek sa strahom iznose svjedočanstva iz tih vremena. Danas još uvijek ima svjedoka Križnog puta, koji su tu bili i koji sa strahom o tome govore.

Ja sam prije tri godine bio u Hamiltonu kod svojega strica, koji ima 92 godine. On je bio dionik Križnoga puta. On je išao od Bleiburga pa do Novoga Sada. Kad sam bio u Kanadi ispitivao sam ga, a on mi je u tri rečenice izgovorio sve to: „Jednostavno, bilo je teško, spavali smo vani, proganjali su nas.“ Zatim, što je zanimljivije, kad se vratio u Zagreb, vozili su ga u Jazovku. U Krašiću ga je jedan rođak skinuo s tog vozila. Da nije, on bi vjerojatno završio u Jazovki. 1956. godine pobjegao je van, najprije u Austriju, zatim u Njemačku, a onda u Kanadu te se nikada nije vratio u Hrvatsku.

Dan danas on svaki dan pita za Krašić, za Hrvatsku, a da se nikada nije usudio doći u domovinu. Koliki li je to strah u tim ljudima? A takvih ima po cijelome svijetu. Iznositi istinu, da, to je potrebno. Ja sam zahvalan prof. Šeparoviću i svima vama koji ste se angažirali oko tog žrtvoslovnog Kongresa kojem sam rado bio pokroviteljem.

No, i sami ste vidjeli koliki je bio interes javnosti, medija, tu naših lokalnih najmanje, a isto tako i onih drugih. No malo, pomalo, istina će izlaziti, ali treba to neprestano spominjati pa makar to nekima bilo već i dosadno.

Obljetnica Biskupije

Sljedeće godine obilježit će se 20. obljetnica osnutka Varaždinske biskupije te 10 godina Vaše biskupske službe na čelu Biskupije. Kako gledate na Vaš minuli rad i na 20 godina Biskupije?

Evo, 18 godina će biti kako sam postao biskup, od toga osam godina u Zagrebu kao pomoćni biskup kardinalu Bozaniću. Kroz to vrijeme u Zagrebu, na neki sam način naučio biti biskup, jer ne postoji neka posebna škola za biskupe.

Čovjek se treba snalaziti u toj jednoj novoj službi koju mu Sveti Otac povjerava. Kroz osam godina u Zagrebu sudjelovao sam u mnogim događajima, a sada sam deset godina u Varaždinskoj biskupiji, kao nasljednik biskupa Marka Culeja, koji je udario temelje ove biskupije.

Ponavljam, kada su temelji dobro postavljeni onda se na njima lakše gradi. Biskup Culej je isto tako prije bio pomoćni biskup u Zagrebu, kao i ja. Naslijedio sam ga ovdje i kao svojeg dobrog prijatelja, još dok smo bili u Zagrebu. Na dobrim temeljima kroz proteklih deset godina nastojim graditi ovu mjesnu Crkvu, koja će evo sada navršiti svojih 20 godina od utemeljenja. To je u povijesti Crkve malo.

Obično biskupije slave stoljeća postojanja, ali, evo, mi tek slavimo dva desetljeća.

Još uvijek kao Biskupija pripadamo Zagrebačkoj crkvenoj pokrajini, tako da zajednički surađujemo i tu 20. obljetnicu Varaždinske biskupije obilježit ćemo 1. listopada iduće godine sa svečanom misom u Katedrali, koju će predvoditi kardinal Bozanić i na kojoj ćemo se skupiti mi biskupi, ali i svećenici i vjernici, da bi obilježili 20. obljetnicu početka rada naše Varaždinske biskupije.

Biskupija je ustanovljena 5. srpnja 1997. godine, i na taj datum ćemo u Katedrali upriličiti svečanu svetu misu s večernjom molitvom iz časoslova.

Puno se toga radilo kroz proteklih 20 godina. Gradile su se crkve, gradimo Caritasov dom, za kojeg vjerujemo da će biti gotov upravo za tu obljetnicu. Nastojimo naše pastoralno djelovanje što više proširiti. Posebno smo ove godine osnovali Povjerenstvo za pastoral Roma, kojih u našoj biskupiji ima barem do 12 tisuća. Upravo u ovo Božićno vrijeme naši će župnici krenuti u blagoslove obitelji i vjerno pohoditi svaku obitelj koja to želi.

Pa ako ima na nekakvom zabitom mjestu koji starac, starica, župnik će doći, blagosloviti te ljude, da ti ljudi osjete da nisu zaboravljeni. Puno govorimo o vjeronauku, o katehizaciji, pastoralu mladih, ali nedostaje nam katehizacija odraslih. Tu trebamo učiniti neke nove korake. Zahvaljujem nekim našim lokalnim medijima, koji zaista iskreno žele prenijeti naše razmišljanje prema onima koji to žele čuti, posebno Varaždinskoj televiziji.

Ljudi danas ne vole zabave po danu, po svjetlu

Sveto je vrijeme Adventa, očekivanja dolaska Gospodnjeg. Naši gradovi natječu se koji će biti ljepše urešen kroz te dane kada mi vjernici svakodnevno započinjemo svetim Misama zornicama i kada radosno pjevamo Gospi koja će uskoro roditi malenog Boga, Božića. A na našim okićenim ulicama susrećemo nekakve tzv. „adventske i Božićne priče“, „Božićne čarolije“, čestitaju nam nekakve „vesele blagdane“ i kojekakva čudesa u kojima nema Isusa, nema Božića. Pokušava li nam to netko „ukrasti Božić“? Nama vjernicima sigurno ne će. Ali onim koji tek ponekad pohode crkvu, i koji se sjete svojih zaboravljenih korijena tek o Božiću ili o Uskrsu?

Da, to je ono kao u onom filmu: „Kako je Grinch ukrao Božić?“. E, a sad ja pitam, a tko je nama ukrao Advent? Netko nam je ukrao Advent. Mi nemamo Adventa. Ovo što se događa vani, to nije Advent. To je nešto potpuno suprotno, „antiadvent“. Ne kažem da ne bi trebalo biti radosti u tom vremenu. I prije se radovalo, ali se nešto radosno očekivalo.

Sad se ništa ne očekuje, idemo odmah na zabavu, idemo u kupovinu, idemo na koncerte i to ne na bilo kakve. To su neki zabavni koncerti. Rano ujutro kad idete na misu zornicu, vi možete susresti ljude koji se tek vraćaju sa zabave. Oni tek sad idu doma. To je simbolički sukob zapravo dvaju shvaćanja. Dvije su to ljudske situacije. Tu je zapravo nekakva borba između tame i svjetla.

Ljudi danas ne vole zabave po danu, po svjetlu. Zabava mora biti po noći. U zoru se takvi ljudi vraćaju doma u svoje sobe, navlače zastore na svoje prozore, jer ne mogu spavati po danu. S druge strane događa se nešto drugo.

Ljudi se rado bude rano ujutro, žele doći na misu zornicu po mraku da bi tako dočekali svjetlo. Došašće je bilo vrijeme kada se pozivalo na ozbiljnost, na smanjivanje raznih zabava. U Adventu se nisu organizirale velike svečanosti, svadbe, vjenčanja.

Nije bilo zabranjeno vjenčanje, ali se izbjegavala bučna zabava kroz te dane. Željelo se u dane Adventa stvoriti atmosferu tišine. Danas uglavnom treba bučiti, treba galamiti, i to je nešto što je suprotnost Adventu. Upravo to suprotno izaziva ono pozitivno, i mi kršćani smo pozvani i u takvom vremenu vidjeti kako mi čekamo Božić.

Dakako, lijepo je na nekom gradskom trgu imati Adventski vijenac, protiv kojega se evo vidimo i danas na državnoj televiziji neki bune. Još malo pa ne ćemo smjeti ni borove pokazati na televiziji, kao što je to u vrijeme komunizma bilo zabranjeno. Dakle, sve su to još ostatci onoga staroga vremena.

To je taj naš „kršćanski zapad“, „kršćanska Europa“ koja tako bučno slavi Advent, da bi se do Božića ispraznili. Božić dođe kao nešto gotovo. Božić je tek neki mali predah, da bi se za Novu Godinu opet nešto probudilo, to neko vanjsko slavlje. A onda poslije Nove godine, kuknjava, nemamo novca, sve smo potrošili, previše smo jeli, previše smo pili, sada ćemo se liječiti.

To je očito ako pogledamo neke medije. Uoči Božića donosit će samo recepte što ćemo jesti, kakve ćemo kolače peći, što ćemo kuhati, a nakon Nove Godine kako ćemo liječiti mamurluk. To su, eto, te vanjske stvari koje bi trebalo staviti u duhovni kontekst Adventa – iščekivanja i priprave za Božji dolazak.

Za kraj razgovora, koja bi bila Vaša poruka vjernicima ususret najradosnijega kršćanskoga blagdana Božića?

Pa, ja bih kratko rekao, živite Advent, živite Došašće, jer ako preskočimo Došašće, onda nam nema Božića.

A upravo to se nama često događa, da preskočimo pravo Došašće, pravi Advent.

I onda najednom, polnoćka, pa idemo sada vidjeti ipak što se u crkvi događa.

Tek uz ozbiljnu adventsku pripravu, Božić postaje pravo Svjetlo. Možda bi trebalo Adventsko svjetlo čak i malo prigušiti, da Božić bude jače rasvijetljen.

Da Božić bude svjetlo koje će nas obasjati. To je na izvanjski način, a još više na unutarnji način. Ako se čovjek ne pripravi dobro za taj dolazak, onda ne ćemo moći prepoznati što znači da Bog dolazi čovjeku, a to je Božić.

Bog dolazi čovjeku. Bog dolazi prvi. Kao što sam u Božićnoj poslanici napisao jednu žalosnu rečenicu koju je sveti Ivan zapisao: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše!“ (Iv 1,11) To je tragedija za čovjeka. Bog dolazi čovjeku, a čovjek kaže: „Bože, ja Tebe zapravo ne trebam! Ja ću slaviti Božić, ja ću imati obilje jela i pića, ja ću darovati, ali ja zapravo ne želim s tobom imati posla. Ti se samo lijepo makni!“.

Slično kao u Betlehemu. Ljudi su rekli: „Mi smo puni, imamo svoje poslove, nemamo mjesta za tu trudnu ženu, za tu obitelj!“. To se nažalost često događa. Ali evo ako već želimo nekome čestitati, onda bismo zaista željeli da ta betlehemska Obitelj ne prođe mimo nas. Da je zaustavimo, da je znamo prepoznati na ovaj ili onaj način.

Zato, evo, svima želim dobro provedeni Advent ili Došašće kako bismo onda mogli radosno prepoznati Božji dolazak i radosno ga slaviti u svojem osobnom, obiteljskom, ali isto tako i narodnom i društvenom životu. Božić ipak stvara jedno posebno raspoloženje.

I kod ljudi koji vjeruju i koji ne vjeruju, to Božje djelovanje se osjeća. Ljudi su nekako drukčiji.

U nekim krajevima postoji običaj da se ljudi uoči Božića, ako su bili u svađi, pomire i jedan drugome pruže ruku. Zato kada se pozivamo da pružimo mir jedni drugima, onda neka bude to taj poziv da zaista živimo u miru, ali ne bilo kakvom miru, nego zaista u onom miru kojega Isus donosi i o kojem su anđeli pjevali: “Svim na zemlji mir, veselje!“

Ivan Jaklin / HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Objavio

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Hrvatska nije bila agresor na BiH, Šušak je slao oružje u Sarajevo

Objavljeno

na

Objavio

Zoran Čagar / foto: Arhiva

– Noćima ne mogu spavati. Svi šute, a to mi je najgore. Ja sam spreman za to odgovarati, ali ću reći istinu – tako je započeo razgovor sa Zoranom Čegarom, jednom od ratnih legendi Sarajeva. Čovjekom koji je a policijskim specijalcima spriječio da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne uprave policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armije BiH – izričito tvrdi da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti da je istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne, pieš Zoran Krešić/ Večernji List

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne?

– Ja možda nisam najbolji sugovornik za to i ne želim komentirati presude. Posebno oko toga je li netko nešto počinio ili nije. No, ja ću vam posvjedočiti nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik i znam što se dogodilo.

Večernji list BiH: A što se to događalo?

– Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Večernji list BiH: Zašto vas to boli?

– Ja sam bio sudionik kada je sve krenulo. Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu, ne može 1992. godine među prvima priznati tu zemlju na koju je bila agresor. To ne može tako biti. Iskreno govoreći, prvi zločini i prve granate na Hrvatsku pale su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se mi, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.

Večernji list BiH: Kako to tumačite?

– To tumačim tako da su srbijanski lobiji, UDBA, BIA, MI5 i ostale obavještajne službe to jako dobro odradili s Haagom. Urađeno je to perfidno s Hrvatskom. Nisam političar, a brojni znaju ovo što ću vam reći, ali ne smiju.

Večernji list BiH: Zašto se boje?

– Znate, oni meni kažu: – Mi imamo djecu. Ali, Hrvatska, kao država, ispravite me ako lažem i nazovite me lažljivcem pustila je da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH je bilo smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima je bila i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haaga, neke ste i poznavali?!

– Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag dokazati nevinost. U prijevodu, kako mi to ovdje kažemo, netko im je to dobro “zabio” iz politike. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, nitko nije silovao, nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.

Večernji list BiH: Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo?!

– Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednoga trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj u istočni Mostar hrane i pomoći iz smjera Avijatičarskog mosta i ekstremi nisu dali prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: – Vozi. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u istočni Mostar. Ljudi su ga dočekali, nisu pucali na njega. Izgrlili su ga i izljubili i s ovima što su dovezli vratili su se na “hrvatsku stranu”. E sada, vi meni recite rade li to ratni zločinci. Nađite mi jednoga svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tom udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao. Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini. Možda sam mogao saznati, a možda i nisam. Ne možete tako ljude tako okarakterizirati. Ratni zločinac je Ratko Mladić. Osobno sam došao i vidio trudnicu u osmom mjesecu trudnoće kojoj je on pucao u trbuh. No, kada netko popije otrov, a prije toga kaže da nije ratni zločinac, najbolje svjedoči o drugoj krajnosti. To za mene nije ratni zločinac. Jamčim da nitko od tih šest ljudi nije ono što im se stavlja na teret.

Večernji list BiH: Neće vam sigurno biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!

– Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima. Plakali su za njima na Yutelu. Prvi koji su pobjegli danas nam zapovijedaju i javno poručuju kako će, kao, eto, sprečavati neke nove sukobe u buduće, a trebali su prije osam godina u mirovinu. To su priče za malu djecu. Nama danas u policiji rade ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To me boli da danas na mom mjestu sjedi onaj koji je pucao na nas sve.

Večernji list BiH: Vratimo se malo ulozi Hrvatske u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u presudnim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?

– Neću vam ništa govoriti iz druge ruke jer sam izravni sudionik. Bio sam ranjen drugi put i izašao sam najprije kao maskirani svećenik. Izvukli su me braća Ćurčić. Došao sam u Mostar, gdje sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, gdje su me zbrinuli u bolnicu “Sestre milosrdnice”. Jedan dan krajem 1992. smo preko nekih veza organizirali sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tome sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak me pitao: – Zapovjedniče, što vama treba? Odgovorio sam da me samo zanima da se vratim u Sarajevo i napravimo deblokadu grada. I objasnio: – Mi nemamo ništa.

Večernji list BiH: Je li se tada spominjalo ulogu Bošnjaka i Hrvata, odnos prema ovim dvjema stranama i kakvi su bili komentari?

– Nitko nije rekao ružnu riječ. Nitko. Valja mrijeti, valja reći istinu. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak je rekao: – Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi. Ponovio je što treba poslati da se deblokira grad, a ja sam doslovno ponovio da mi nemamo ništa. Nakon toga je generalu Čermaku rekao: – Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo gdje treba i dajte im sve u što on upre prstom. Je li jasno? Zatim je od Rose i Gotovine zatražio da nam osiguraju prolaz. Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme, “zolja”, “osa”, “ciganki”, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi…, sve što je moglo stati. S pratnjom smo došli do Mostara i HVO nas je dovezao do Kreševa u kuću pjevača Duška Kuliša koji je više učinio za obranu BiH nego brojni drugi. Tada sam nazvao ministra Pušinu i rekao mu što sam dovezao. On je mislio da sam ja pukao. Nije mi vjerovao. Poslao je iz Hrasnice izvidnicu koja je sve to potvrdila. Nazvao me i rekao: – Svaka čast. Tada smo s desecima malih kamiona i pickupova to prebacili u Hrasnicu. Nažalost, znam čak da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor.

Večernji list BiH: Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći što vi govorite?!

– Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”. Naravno da neće. Ne ulazim ni u kakve presude.

Večernji list BiH: Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?

– Zato što sam imao infarkt. Ovo me je sve jako potreslo. Prije nekoliko dana imao sam trigliceride 26. Ovo jako loše utječe na mene i svakog normalnog čovjeka.

Večernji list BiH: Nakon presude stvorilo se vrlo ružno ozračje. Hoće li imati posljedice na odnose Hrvata i Bošnjaka?

– Ne mogu vjerovati sada gdje živim. Ne mogu vjerovati da živim s ljudima koji s jedne strane slave onog koljača i ratnog zločinca, a drugi koji žive sa mnom se naslađuju onom čemu se ne smiju naslađivati. A znate što me još više boli. To što šute Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju vile i jahte u Makarskoj, Brelima, pod Dubrovniku i koji su se za vrijeme rata tamo skrivali. Zašto nitko od njih ne izađe i kaže: – Hej, nemojte tako govoriti. Ja nemam problema ni s kim. Do Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva) i drugih bošnjačkih dužnosnika mogu otići kad želim. Ali nisam siguran da mogu kod Hrvata koji su se 1997. godine sjetili da su Hrvati. Dapače, okreću glavu i boje se istine koju mogu reći.

Večernji list BiH: Kako vratiti povjerenje između Bošnjaka i Hrvata nakon ovakvog negativnog naboja?

– Treba razgovarati, ljude povezivati i reći istinu kakva god bila. Ali mene boli to što su, primjerice, u Drežnici kod Mostara ljude ubacivali u svinjac, polijevali benzinom i zapalili i to je nazvano izoliranim slučajem. To je ratni zločin. A kada bilo što učini neki Hrvat, odmah je to ratni zločin. U mojoj postrojbi koja je upadala u vojarne i radila što nitko drugi nije, nitko nikada nije imao nož. Ja nemam emocija prema zločincima, i da je u pitanju rođeni brat, ali ne može se etiketirati bilo koga. I sada ću vam reći kako vidim izlazak iz ove situacije.

Bio sam Titov pionir, omladinac, vojnik i policajac. Na to sam ponosan. Napravio me čovjekom. I to je istina. Sve dok se ne rodi novi Tito ovdje, ovdje neće biti života i suživota.

Zoran Krešić/ Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari