Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Blagoslovljen kip bl. Alojzija Stepinca

Spomenik bl. Alojziju Stepincu, postavljen povodom 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije ispred sisačke katedrale, blagoslovljen je u utorak 8. svibnja. Djelo aka. kipara Tomislava Kršnjavog, lik bl. Alojzija prikazan je s križem koji nosi, a koji predstavlja njegovo mučeništvo za Krista, kao i vjernost naše Crkve u Hrvatskoj Papi i Svetoj Stolici. Uz križ stoje dvoje male djece koji simboliziraju djecu koja su spašena u Sisku tijekom II. svjetskog rata, a što se u javnosti često prešućuje ili se o tome govori i piše neistinito.

Spomenik je blagoslovio te nakon toga i predvodio u katedrali svečano misno slavlje sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su postolatur kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija mons. Juraj Batelja, generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak, predsjednik Caritasa mons. Frano Ćuk, kancelar preč. Janko Lulić, rektor Nacionalnog svetišta Sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković i tridesetak svećenika.

Među više od dvije tisuće vjernika koji su u potpunosti ispunili katedralu i trg ispred nje bili su i autor kipa Tomislav Kršnjavi, članovi Hrvatskog generalskog zbora, europski i saborski zastupnici, predstavnici županijske vlasti, te predstavnici brojnih kulturnih udruga.

U homiliji biskup Košić je izrazio svoju radost što je u ovoj Godini bl. Alojzija Stepinca za Sisačku biskupiju te 20. obljetnice njegove beatifikacije, na sam dan njegova 120. rođenja blagoslovljen kip koji je oplemenio trg ispred katedrale.

Homilija na blagoslovu kipa bl. Alojziju Stepincu

Sisačka katerdala, Stepinčev 120. rođendan, 8. svibnja 2018.

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Na današnji dan prije točno 120 godina, 8. svibnja 1898. u Brezariću kod Krašića majka Barbara rodila je sina, kojemu su ona i otac Josip Stepinac, na krštenju dali ime: Alojzije Viktor. On je bio peto od ukupno njihove osmero djece. Ime Viktor je dobio je po svecu današnjega dana.

Taj je dječak postao svećenik, zagrebački nadbiskup, kardinal i blaženik Katoličke Crkve. Svi pape do današnjeg dana su o njemu izjavljivali samo najljepše, a naš katolički hrvatski narod prepoznaje u njemu simbol svojih stradanja ali i nade u borbi za Krista i svoju neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku. On je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja.

Mi smo radosni, braćo i sestre, da u ovoj Godini bl. Alojzija Stepinca, koju sam proglasio za područje naše Sisačke biskupije na hodočašću u Mariji Bistrici prošle godine, i u godini 20. obljetnice njegove beatifikacije, što smo mogli na današnji dan njegova 120. rođendana blagosloviti njegov kip koji je oplemenio trg ispred naše katedrale. On sam od sebe govori, i neka taj govor bude Siščanima i svim katolicima i Hrvatima neprestana poruka, poziv i propovijed. Zbog njegove takve, nove prisutnosti u Sisku mi smo Bogu zahvalni i neizmjerno radosni. On je volio sve ljude i krajeve svoje Zagrebačke nadbiskupije, u kojoj je tada bila i sadašnja naša Sisačka biskupija, no često je posjećivao i posebnu pozornost posvećivao upravo ovom našem kraju jer je vidio koliki su tu bili i ostali problemi za život Crkve i našega hrvatskoga narod.

Svjesni smo da na žalost ima i onih koji našeg svetog Blaženika, kako ga ja volim zvati, ne vole. Bilo je prigodom ovog postavljanja njegova kipa raznih podmetanja i negodovanja iz tog tabora zla. Ne radi se samo o onima koji su nas prije 27 godina napali, razorili nam Domovinu i pobili našu mladost, protjerali naše ljude i uništavali naše svetinje – mogu oni vikati svoje laži koliko hoće, ali ostat će tamo preko Drine, nikad više neće nam moći rušiti naše svetinje i ubijati naše ljude – ali na još veću našu žalost mi i među nama, u našoj Domovini, pa i u ovom našem gradu, imamo izdajice koji niti Hrvatsku vole niti naše svetinje poštuju. No, to je čvrsto vjerujem kratkoga vijeka, jer znam – naš je blaženi Alojzije i – Viktor, što znači pobjednik.

Kada se pitamo zašto bl. Alojzije nekima toliko smeta, tada je odgovor veoma jasan: oni ne mogu opovrgnuti činjenice da se on zalagao za sve ljude, pomagao izbjeglice i progonjene, obespravljene, gladne i bolesne – bez obzira na njihovu vjeru i naciju, bez obzira na rasu i političko uvjerenje – ali mu ne mogu oprostiti to što je jasno zastupao načelo da Hrvati imaju pravo na samostalnu državu! To je bit zašto on mnogima još i danas smeta… i zato ga osporava i SPC i vlast preko Drine i na žalost naši hrvatski izdajice kojima smeta samostalna hrvatska država.

A bl. Alojzije je na montiranom procesu 3. listopada 1946. rekao: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji… Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim na Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskome narodu?…“ (A. Benigar, A. Stepinac. Hrvatski kardinal, 538)

Bl. Alojzija Stepinca je već u svojem prvom dolasku u Hrvatsku papa sv. Ivan Pavao II. nazvao „najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata“ (1994.), a prigodom beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici nazvao ga je „svojevrsnim kompasom“ za naš narod koji je on toliko volio. Isti je papa Ivan Pavao II., što je ponovio i papa Benedikt XVI. 2011. u Zagrebu, rekao da je kardinal Alojzije u sebi utjelovio svu tragičnu povijest našeg hrvatskog naroda, trpeći od sva tri totalitarizma XX. stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma. Ali on je i pobjednik nad svim tim zlima.

Naše štovanje blaženog Alojzija se sve više širi i produbljuje. I u ovih 4 godine, otkako je uspješno završio službeni dio veoma strogog procesa za njegovu kanonizaciju koji je provela Kongregacija za kauze svetaca u Rimu – kardinal Amato 10.veljače 2014. rekao je da je stvar gotova i da će papa brzo kanonizirati bl. Alojzija no onda su došla osporavanja, ali u tom zastoju još se više proširio njegov kult i naš ga je narod još više upoznao i po svuda mu podiže crkve, spomenike, posvećuje škole, štuje ga u gotovo svim crkvama u kojima je njegova slika… Zato bismo mi i s ovog našeg današnjeg skupa uzviknuli molbu Svetom Ocu papi Franji, da ga što prije proglasi svetim, uzvikom koji se čuo za papu Ivana Pavla II. već kod njegova ukopa: „Santo subito! – Odmah svet!“ Nema naime više razloga da se to ne dogodi veoma brzo.

Čitav svijet se mogao uvjeriti da oni koji njegovu svetost osporavaju nemaju ni jednog argumenta, osim svojim mitova i laži, pa treba poslušati naše vjernike, koji ga vole, poštuju i mole mu se kao najvećem sinu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu! Mene jako zanima, ako se prije što ne objavi, što će nam Papa o tome reći na jesen kada 12.studenog budemo s njim u posjetu Ad limina.

Na prikazu našeg svetog Blaženika na trgu pred našom katedralom umjetnik ak. kipar Tomislav Kršnjavi prikazao je bl. Alojzija s križem koji on nosi, a koji predstavlja njegovo mučeništvo za Krista, kao i vjernost naše Crkve u Hrvatskoj Papi i Svetoj Stolici, te uz križ i dvoje male djece. Riječ je o tome što je upravo bl. Alojzije zaslužan za zbrinjavanje i spašavanje više tisuća djece koja su u ljeto 1942. bila dopremljena s Kozare u Sisak, ali i u Zagreb, Jastrebarsko… O tome se također ispredaju laži, a istinu je u svom Dnevniku zabilježio Josip Vraneković, krašićki župnik, pod datumom 21.XII.1953., navodeći Blaženikove riječi:

„Dobio sam pismo od ‘Seke’. To je sada djevojka od 18 godina. Roditelji su joj pravoslavci. Kao dijete bila je među onih 7.000 djece, što smo ih zaštitili. Predana je na odgoj čč. ss.u Novu Ves. Bila je pobožno dijete. Kako do 14 g. ne potpada pod ekskomunikaciju, a živo je željela primiti sv. Pričest i ispovjediti se baš kod mene, to sam joj udovoljio toj želji. Sada mi piše iskreno i bezazleno: ‘Dragi moj Preuzvišeni… Molim Vas, da bi me o Novoj godini, kada dođem do Vas, primili u Katoličku Crkvu, ispovijedili i pričestili’… Evo, koliko imade još takvih duša, koje će se vratiti pravoj Crkvi. Koliko ih je tako spašeno. One će svjedočiti protiv ovih nesretnika, koji izvrću istinu. Zaštitili smo, što nam je i dužnost, ovu jadnu dječicu, a ovi da smo ih ubijali…“ Tako je sam Blaženik protumačio na ovom primjeru kako je i što činio u ime Crkve, preko Caritasa, za tu djecu koja su nesretno u ratu postala siročad i za koje se Crkva zajedno s Crvenim križem zbrinjavala.

Danas nam poručuju opet neki tamo preko Drine da će poslati popis ubijene djece – no, da laž bude gora, taj neistinit popis svi mi plaćamo jer država podupire JUSP Jasenovac koja još čuva komunističke laži. Pa dokle, pitamo se? I kad se čuju razumni prijedlozi da se to istraži, odmah se drvljem i kamenjem nabacuje na to jer – istina im očito ne odgovara.

Možda zato i smeta svjetlo koje je tako jako zasjalo u toj tami zla, bl. Alojzije, jer ono preispituje djela svih koji nisu činili i još i danas ne čine dobro? Možda se boje svjetla jer bi ono pokazalo njihovu bijedu?

Blaženi Alojzije, moli za nas, čuvaj nas i ne dopusti da prolazimo pokraj tebe, a ne naučimo što je ljubav prema Bogu – za koga si ti bio spreman umrijeti, i što je ljubav prema bližnjemu – za koga si ti sve učinio da ga spasiš i kad je trpio da mu pomogneš, premda su te zato osudili i ponizili, ali ti si znao da moraš vršiti svoju dužnost…

Isus je jednom zaplakao gledajući kako blista njegov grad pa je rekao i ovo grješnim Židovima: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete!“ (Lk 11,47-48)

Da se ne bi ovo odnosilo i na nas, pozvani smo, braćo i sestre, da iz svog srca iščupamo svaku laž i prijetvornost, da se probudimo i krenemo svi putem dobra. Ne možemo podići spomenik bl. Alojziju Stepincu, a mrziti Boga i Crkvu; ne možemo podići spomenik bl. Alojziju Stepincu i danas mu klicati, a sutra već dizati ruke protiv onih vrijednosti i načela za koje je on umro, za koje je život dao, trpio i bio mučen!

Ne možemo biti učenici Isusa Krista, nasljedovatelji našeg svetog Blaženika, a odvraćati svoje oči od nasilja, od siromašnih i gladnih, od ovršenih i blokiranih, ne možemo biti provoditelji novog poretka globalizacije u kojem trebaju mali nestati, a samo veliki opstati i to uz gaženje ljudskih i nacionalnih prava čitavih naroda i pojedinaca!

Ne možemo danas radosno slaviti podizanje spomenika blaženom Alojziju, a biti protiv svoje domovine Hrvatske, za koju je on trpio, i za čiju se slobodu zalagao vjerujući da naš narod ima budućnost, ako ostane vjeran Kristu i Crkvi Božjoj! Ne možemo biti štovatelji našeg svetog Blaženika ako nismo za prava naših obitelji, protiv pogubne rodne ideologije, protiv zatiranja prava branitelja koji su za dom spremni život dali i ostali invalidi, ako se ne borimo za dostojanstvo svih koji vole ovu zemlji, a protiv onih koji ju uništavaju!

Ako volimo svoju Domovinu, dat ćemo potpis za promjenu izbornog zakona, da bismo konačno odbacili jugo-komunizam i izgradili svoj Dom u miru i pravednosti. Bl. Alojzije rekao je za komunizam: „On se iz laži rodio, od laži živi i u laži će umrijeti.“ Zašto kao narod i država konačno ne odbacimo to zlo? Ta ne možemo slaviti istinu i prihvaćati laži!

Neka nam o svemu tome, braćo i sestre, danas govori sam spomenik, koji nas poziva da budemo dostojni… Blaženi Alozije, moli za svoj hrvatski narod!

Ti blaženi Alojzije, koji si volio osobito ovaj dio naše Domovine, nekoć i danas ponovno u Sisačkoj biskupiji, moli za sve naše župe, osobito one koje su razorene bilo u Drugom svjetskom ratu, bilo u Domovinskom ratu! Moli da opstanemo, moli za naše obitelji, za duhovna zvanja, moli za našu biskupiju! Sveti Alojzije, moli za djecu i našu mladež, moli za sve nas, da dostojni budemo obećanja Kristovih! Amen.

Zahvale /na kraju mise:

– Zahvaljujem mons. Jurju Batelji, postulatoru za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca što je došao danas k nama i što će nam poslije mise održati predavanje o bl. Alojziju. Hvala i za knjižicu o bl. AS i Sisku ovom prigodom!

– Pozdravljam deset generala Hrvatske pobjedničke vojske – počastili su nas svojim dolaskom članovi Hrvatskog generalskog zbora: gen. Pavao Miljavac, gen. Ivan Tolj, gen. Ljubo Ćesić Rojs, gen. Marinko Krešić, gen. Zvonimir Peternel, gen. Ivan Bobetko, gen. Marko Lukić, gen. Ivan Penić, brig. Neđo Perić, puk. Rudi Klicper;

– Pozdravljam našu europarlamentarku (Marijanu Petir);

– Pozdravljam narodnog zastupnika u Hrvatskom parlamentu (Miru Kovača);

– Pozdravljam našeg Župana;

– Pozdravljam g. Daria Kordića i g. Crnoju;

– Pozdravljam g. Akademika Josipa Pečarića i književnika g. Marka Ljubića;

– Pozdravlja ravnatelja PU SM g. Luku Pešuta;

– Pozdravljam naše vatrogasce koji su došli u uniformama;

– Pozdravljam lovce koji su nam darovali gulaš za okrepu poslije slavlja;

– Pozdravljam članove KUD-ova i sve koji su odjenuli narodne nošnje;

– Pozdravljam mlade iz Marijine Legije; pozdravljam sve hodočasnike iz čitave naše Biskupije koji su danas pohrlili u Sisak na čelu sa svojim župnicima kojima osobita hvala;

– Pozdravljam i osobito zahvaljujem autoru kipa bl. A.S. gosp. Tomislavu Kršnjaviju, ljevačkoj radionici Ujević, kamenu Jerbić i tvrtki GME g. Davora Vrbaneka.

– Treba zahvaliti i našem Caritasu, Odboru za odnos s javnošću i Katehetskom uredu… hvala i medijima koji će zabilježiti i prenijeti ovu svečanost i pokazati koliko Hrvati vole svog svetog Blaženika!

– Hvala svima koji ste se ugradili u ovo slavlje, na bilo koji način pripomogli i dali svoj doprinos! Neka vam Gospodin uzvrati svojom dobrotom, a bl. Alojzije neka sve nas zagovara kod Gospodina!

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Trojica biskupa Katoličke crkve u BiH odlaze u mirovinu

Objavljeno

na

Objavio

Kardinal Puljić jedini je ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH

Jedino je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nepromjenjiva kategorija koja živi uz ovu zemlju i Hrvate katolike, a skora promjena na njezinu čelu jednako je važno i osjetljivo pitanje kao političke i društvene mijene te regionalna i globalna preslagivanja u pogledu budućnosti katolika koji se u ovoj zemlji gotovo stopostotno vezuju uz hrvatski narod. Uz to se ne smije zanemariti i postojanje jedne, za sada neprimjetne, sekte koja snažnije živi svoje bosanstvo i katoličanstvo negoli hrvatstvo. Naime, već je istekao mandat mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Ratku Periću, sljedeće godine to će zadesiti kardinala Vinka Puljića, a 2021. u mirovinu po kanonskom pravu mora i banjolučki biskup Franjo Komarica.

Od Međugorja do zatočeništva

Trojica odlazećih biskupa imaju nekoliko zajedničkih dodirnih točaka. Zaređeni su neposredno prije ili na samome početku rata, preživjeli su i vlastitu golgotu živeći sa svojim narodom u najtežim trenutcima te se zbog svjedočenja te ljubavi čak i našli u pritvorima. Malo je čiji mandat bio obilježen s toliko iskušenja kao što je to bio slučaj s mostarsko-duvanjskim ordinarijem i trajnim upraviteljem Ratkom Perićem. Najprije se to odnosi na naslijeđeno breme hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena koji nije uspio staviti ad acta, unatoč čak i snažnim pokušajima. Iako nije ‘uspio’ u dokazivanju tvrdnji o nevjerodostojnosti međugorskoga fenomena, ali niti provođenje dekreta Svete Stolice iz 1975. godine Romanis Pontificibus, biskup Perić ostao je dosljedan. Jednako i 1994. godine kada je u jeku rata pokušao preuzeti župe koje su tada držali hercegovački franjevci, ali i 2019. kada okončava svoje 27-godišnje poslanje kao biskup. Čak su ga sljedbenici odmetnutih franjevaca 1994. godine oteli iz Biskupskoga ureda u Mostaru i odveli u naselje Cim. ‘Oslobođen’ je nakon inzistiranja Vatikana i ‘crvene’ telefonske veze tadašnjega ministra obrane Gojka Šuška s vodstvom Hercegovačke franjevačke zajednice. Neposredno prije završetka misije, u Međugorju je prošle godine službeno za apostolskoga vizitatora imenovan poljski nadbiskup Henryk Hoser. Iako se ovaj događaj nastoji predstaviti kao Perićev poraz, vjerojatno je i samome odlazećem mostarskom biskupu laknulo. No u nešto može biti posve siguran: da ni njegov nasljednik vrlo teško može očekivati da će se riješiti ova dva problema. Desetak franjevaca, koji su kasnije izbačeni iz reda, u Hercegovini i dalje se protivi preuzimanju osam župa od strane dijecezanskih svećenika. Ovaj ‘slučaj’ riješit će biologija, jednako kao i pitanje međugorskoga fenomena. Radi se, naime, o procjeni Svete Stolice da bi nova radikalna rješenja dovela do daljnjih podjela katoličke, hrvatske zajednice koja je ionako oslabljena stradanjima iz posljednjega rata, te zbog ekonomske i političke nesigurnosti, ali i hrvatskih identifikacijskih dokumenata. Vjeruje se stoga kako će Vatikan jednostavno pustiti vremenu da na drugi svijet presele sadašnji franjevci u neposlušnim župama, ali i vidioci u Međugorju. Nakon toga u ove župe posve pouzdano doći će dijecezanski svećenici. Kako stoji u nacrtu nalaza posebnoga Vatikanskog povjerenstva, Međugorje će doživjeti priznanje, čak i unatoč snažnim protivljenjima biskupa Perića.

Biskupija gerijatrija

Sljedeći koji odlazi u mirovinu sljedeće godine kardinal je Puljić. Njegov život obilježen je ranim gubitcima majke, ratom i doslovno zatočeništvom u opkoljenom Sarajevu od srpske strane, ali i prijetnjama koje je doživljavao od muslimanskih radikala i mudžahedina. Za njegov napredak prema redu biskupstva među najzaslužnijima je njegov rođak i sadašnji banjolučki biskup Franjo Komarica. Komarica ga je u jesen 1990. u Sarajevo postavio za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca. Uskoro je pozvan u nuncijaturu u Beogradu gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati nadbiskupom. To se konačno dogodilo 7. prosinca 1990. godine, a za biskupa ga je osobno zaredio sveti Ivana Pavao II. u Vatikanu. Biskupija koja je brojala gotovo 600.000 ljudi prošle je godine spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika, Hrvata katolika. Sarajevo nije napuštao ni u najtežim trenutcima, a s Caritasom je dijelio koliko je imao svim građanima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Kada je započeo hrvatsko-bošnjački rat, doživio je da mu je zabranjeno humanitarnu pomoć arapskih zemalja dodijeliti katolicima ili Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Čak se našao u svojevrsnom zatočeništvu i bio mu je zabranjen izlazak iz zgrade. Pratilo ga se i prisluškivalo, a ovaj posao nastavili su gotovo isti oni koji su to radili u vrijeme komunističke Jugoslavije jer su nakon rata pronađeni posebni prislušni uređaji. Kardinal Puljić cijelo je vrijeme ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve. Bosanac s hercegovačkim korijenima stizao je i do američkoga Kongresa i europskih institucija svjedočiti nepravdu koja se događa njegovu narodu od strane međunarodne uprave i većinskih Bošnjaka i Srba. Čak je prkosio i vrlo utjecajnom američkom veleposlaniku Thomasu Milleru kojemu je poručio kako se ne će dogoditi ništa od njegovih prognoza da će se Hrvati u BiH ‘asimilirati ili iseliti’. I kod posljednjega nametanja Željka Komšića na poziciju rezerviranu za hrvatskoga člana BiH Predsjedništva, te pokušaje opravdavanja ovoga nasilja, kardinal Puljić napravio je usporedbu kako je i ‘Hitler izabran sukladno zakonu’. Možda najmanje u javnosti poznato iskušenje kardinala Puljića bio je njegov tihi rat s franjevcima iz Bosne Srebrene koji su bili sljedbenici tzv. Dobrog pastira, svojedobno u Jugoslaviji bili poznati i kao crveni fratri i koji svoje bosanstvo stavljaju ispred hrvatstva i jedni su od glasnogovornika bošnjačkoga nacionalizma. Vjerojatno najtežu misiju imao je banjolučki biskup Franjo Komarica. Njegova je biskupija danas doslovno, kako i sam zna često reći, ‘gerijatrija’. Od prijeratnih oko 200.000 Hrvata katolika ostalo ih je tek 15.000. Najveća je pustoš u plodnoj Posavini od Dervente do Kotor Varoši. Za vrijeme rata biskup Komarica bio je zatočen u vlastitom domu bez mogućnosti kretanja i susreta s vjernicima. Uspio je sve izdržati. Poslije rata njegova je misija doslovno bila donkihotovska utrka s vremenom, nerazumijevanjem, odbacivanjem i patništvom sunarodnjaka. Nije uspio vratiti ih na prijeratna ognjišta, a s vremenom je to postalo izvor tolikih frustracija koje je prenosio kritizirajući političke prvake iz svoga naroda.

Msgr. Vukšić biskup kontinuiteta

Smjena jedne generacije biskupa, predvodnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, sudbonosno je važna za očuvanje ovdašnjih katolika, ali i Hrvata kao konstitutivnoga naroda. Svojevrsni kontinuitet očuvat će aktualni vojni biskup Tomo Vukšić, za kojega se u crkvenim kuloarima čak nagađa kako bi mogao naslijediti Vrhbosanskoga nadbiskupa Puljića i predvoditi Katoličku crkvu u toj zemlji. To bi bilo jamstvo da ovaj biskup tradicionalist, koji u svakom istupu snažno ističe i nacionalni hrvatski identitet, zadrži sadašnji odvažni put koji crveni franjevci i sljedbenici Ahdname, dokumenta Sultana Fatiha osvajača Bosne, žele izmijeniti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Na Times Squareu će biti postavljen ogroman ultrazvuk bebe koji će svijetu poslati snažnu poruku

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je u New Yorku izglasan zakon koji dozvoljava pobačaj do rođenja djeteta, jedna grupa pro-life aktivista odlučila je na Times Squareu emitirati 4D ultrazvuk bebe u trećem tromjesečju trudnoće. Ultrazvuk će biti postavljen 4. svibnja ove godine na velikom videozidu, javlja Aleteia, prenosi narod.hr

„Nadamo se da će pro-life Amerikanci napuniti Times Square. Imat ćemo živu glazbu, snažne i inspirativne govornike i, ono što je najbolje, 4D ultrazvuk uživo koji će svijetu poslati snažnu poruku kako je beba u maternici čovjek, kojemu treba dati priliku da se rodi“, najavila je udruga Fokus na obitelj koja organizira ovaj događaj. „Nitko više neće moći reći da to nije dijete. Svi će vidjeti da je to dijete“, izjavio je za CBN News predsjednik Fokusa na obitelj Him Daly.

Riječ je o događaju pod nazivom “Uživo iz New Yorka”, a očekuje se da će se tog dana na glavnom trgu u New Yorku u velikom broju okupiti zagovornici prava na život iz cijele zemlje.

Također se prikupljaju potpisi za “manifest života” koji će biti predstavljen u Bijeloj kući i Kongresu te prikuplja sredstva za kupnju ultrazvuka kako bi on bio dostupan svim ženama koje razmišljaju o pobačaju.

Podsjetimo, njujorški “Zakon o reproduktivnom zdravlju”, koji je usvojen 22. siječnja, dopušta pobačaj ” u bilo koje vrijeme kada je to potrebno kako bi se zaštitio život ili zdravlje žene.”

 

NE DAJ ME MAJKO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari