Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Blagoslovljen kip bl. Alojzija Stepinca

Spomenik bl. Alojziju Stepincu, postavljen povodom 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije ispred sisačke katedrale, blagoslovljen je u utorak 8. svibnja. Djelo aka. kipara Tomislava Kršnjavog, lik bl. Alojzija prikazan je s križem koji nosi, a koji predstavlja njegovo mučeništvo za Krista, kao i vjernost naše Crkve u Hrvatskoj Papi i Svetoj Stolici. Uz križ stoje dvoje male djece koji simboliziraju djecu koja su spašena u Sisku tijekom II. svjetskog rata, a što se u javnosti često prešućuje ili se o tome govori i piše neistinito.

Spomenik je blagoslovio te nakon toga i predvodio u katedrali svečano misno slavlje sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su postolatur kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija mons. Juraj Batelja, generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak, predsjednik Caritasa mons. Frano Ćuk, kancelar preč. Janko Lulić, rektor Nacionalnog svetišta Sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matija Pavlaković i tridesetak svećenika.

Među više od dvije tisuće vjernika koji su u potpunosti ispunili katedralu i trg ispred nje bili su i autor kipa Tomislav Kršnjavi, članovi Hrvatskog generalskog zbora, europski i saborski zastupnici, predstavnici županijske vlasti, te predstavnici brojnih kulturnih udruga.

U homiliji biskup Košić je izrazio svoju radost što je u ovoj Godini bl. Alojzija Stepinca za Sisačku biskupiju te 20. obljetnice njegove beatifikacije, na sam dan njegova 120. rođenja blagoslovljen kip koji je oplemenio trg ispred katedrale.

Homilija na blagoslovu kipa bl. Alojziju Stepincu

Sisačka katerdala, Stepinčev 120. rođendan, 8. svibnja 2018.

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Na današnji dan prije točno 120 godina, 8. svibnja 1898. u Brezariću kod Krašića majka Barbara rodila je sina, kojemu su ona i otac Josip Stepinac, na krštenju dali ime: Alojzije Viktor. On je bio peto od ukupno njihove osmero djece. Ime Viktor je dobio je po svecu današnjega dana.

Taj je dječak postao svećenik, zagrebački nadbiskup, kardinal i blaženik Katoličke Crkve. Svi pape do današnjeg dana su o njemu izjavljivali samo najljepše, a naš katolički hrvatski narod prepoznaje u njemu simbol svojih stradanja ali i nade u borbi za Krista i svoju neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku. On je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja.

Mi smo radosni, braćo i sestre, da u ovoj Godini bl. Alojzija Stepinca, koju sam proglasio za područje naše Sisačke biskupije na hodočašću u Mariji Bistrici prošle godine, i u godini 20. obljetnice njegove beatifikacije, što smo mogli na današnji dan njegova 120. rođendana blagosloviti njegov kip koji je oplemenio trg ispred naše katedrale. On sam od sebe govori, i neka taj govor bude Siščanima i svim katolicima i Hrvatima neprestana poruka, poziv i propovijed. Zbog njegove takve, nove prisutnosti u Sisku mi smo Bogu zahvalni i neizmjerno radosni. On je volio sve ljude i krajeve svoje Zagrebačke nadbiskupije, u kojoj je tada bila i sadašnja naša Sisačka biskupija, no često je posjećivao i posebnu pozornost posvećivao upravo ovom našem kraju jer je vidio koliki su tu bili i ostali problemi za život Crkve i našega hrvatskoga narod.

Svjesni smo da na žalost ima i onih koji našeg svetog Blaženika, kako ga ja volim zvati, ne vole. Bilo je prigodom ovog postavljanja njegova kipa raznih podmetanja i negodovanja iz tog tabora zla. Ne radi se samo o onima koji su nas prije 27 godina napali, razorili nam Domovinu i pobili našu mladost, protjerali naše ljude i uništavali naše svetinje – mogu oni vikati svoje laži koliko hoće, ali ostat će tamo preko Drine, nikad više neće nam moći rušiti naše svetinje i ubijati naše ljude – ali na još veću našu žalost mi i među nama, u našoj Domovini, pa i u ovom našem gradu, imamo izdajice koji niti Hrvatsku vole niti naše svetinje poštuju. No, to je čvrsto vjerujem kratkoga vijeka, jer znam – naš je blaženi Alojzije i – Viktor, što znači pobjednik.

Kada se pitamo zašto bl. Alojzije nekima toliko smeta, tada je odgovor veoma jasan: oni ne mogu opovrgnuti činjenice da se on zalagao za sve ljude, pomagao izbjeglice i progonjene, obespravljene, gladne i bolesne – bez obzira na njihovu vjeru i naciju, bez obzira na rasu i političko uvjerenje – ali mu ne mogu oprostiti to što je jasno zastupao načelo da Hrvati imaju pravo na samostalnu državu! To je bit zašto on mnogima još i danas smeta… i zato ga osporava i SPC i vlast preko Drine i na žalost naši hrvatski izdajice kojima smeta samostalna hrvatska država.

A bl. Alojzije je na montiranom procesu 3. listopada 1946. rekao: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji… Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim na Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskome narodu?…“ (A. Benigar, A. Stepinac. Hrvatski kardinal, 538)

Bl. Alojzija Stepinca je već u svojem prvom dolasku u Hrvatsku papa sv. Ivan Pavao II. nazvao „najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata“ (1994.), a prigodom beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici nazvao ga je „svojevrsnim kompasom“ za naš narod koji je on toliko volio. Isti je papa Ivan Pavao II., što je ponovio i papa Benedikt XVI. 2011. u Zagrebu, rekao da je kardinal Alojzije u sebi utjelovio svu tragičnu povijest našeg hrvatskog naroda, trpeći od sva tri totalitarizma XX. stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma. Ali on je i pobjednik nad svim tim zlima.

Naše štovanje blaženog Alojzija se sve više širi i produbljuje. I u ovih 4 godine, otkako je uspješno završio službeni dio veoma strogog procesa za njegovu kanonizaciju koji je provela Kongregacija za kauze svetaca u Rimu – kardinal Amato 10.veljače 2014. rekao je da je stvar gotova i da će papa brzo kanonizirati bl. Alojzija no onda su došla osporavanja, ali u tom zastoju još se više proširio njegov kult i naš ga je narod još više upoznao i po svuda mu podiže crkve, spomenike, posvećuje škole, štuje ga u gotovo svim crkvama u kojima je njegova slika… Zato bismo mi i s ovog našeg današnjeg skupa uzviknuli molbu Svetom Ocu papi Franji, da ga što prije proglasi svetim, uzvikom koji se čuo za papu Ivana Pavla II. već kod njegova ukopa: „Santo subito! – Odmah svet!“ Nema naime više razloga da se to ne dogodi veoma brzo.

Čitav svijet se mogao uvjeriti da oni koji njegovu svetost osporavaju nemaju ni jednog argumenta, osim svojim mitova i laži, pa treba poslušati naše vjernike, koji ga vole, poštuju i mole mu se kao najvećem sinu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu! Mene jako zanima, ako se prije što ne objavi, što će nam Papa o tome reći na jesen kada 12.studenog budemo s njim u posjetu Ad limina.

Na prikazu našeg svetog Blaženika na trgu pred našom katedralom umjetnik ak. kipar Tomislav Kršnjavi prikazao je bl. Alojzija s križem koji on nosi, a koji predstavlja njegovo mučeništvo za Krista, kao i vjernost naše Crkve u Hrvatskoj Papi i Svetoj Stolici, te uz križ i dvoje male djece. Riječ je o tome što je upravo bl. Alojzije zaslužan za zbrinjavanje i spašavanje više tisuća djece koja su u ljeto 1942. bila dopremljena s Kozare u Sisak, ali i u Zagreb, Jastrebarsko… O tome se također ispredaju laži, a istinu je u svom Dnevniku zabilježio Josip Vraneković, krašićki župnik, pod datumom 21.XII.1953., navodeći Blaženikove riječi:

„Dobio sam pismo od ‘Seke’. To je sada djevojka od 18 godina. Roditelji su joj pravoslavci. Kao dijete bila je među onih 7.000 djece, što smo ih zaštitili. Predana je na odgoj čč. ss.u Novu Ves. Bila je pobožno dijete. Kako do 14 g. ne potpada pod ekskomunikaciju, a živo je željela primiti sv. Pričest i ispovjediti se baš kod mene, to sam joj udovoljio toj želji. Sada mi piše iskreno i bezazleno: ‘Dragi moj Preuzvišeni… Molim Vas, da bi me o Novoj godini, kada dođem do Vas, primili u Katoličku Crkvu, ispovijedili i pričestili’… Evo, koliko imade još takvih duša, koje će se vratiti pravoj Crkvi. Koliko ih je tako spašeno. One će svjedočiti protiv ovih nesretnika, koji izvrću istinu. Zaštitili smo, što nam je i dužnost, ovu jadnu dječicu, a ovi da smo ih ubijali…“ Tako je sam Blaženik protumačio na ovom primjeru kako je i što činio u ime Crkve, preko Caritasa, za tu djecu koja su nesretno u ratu postala siročad i za koje se Crkva zajedno s Crvenim križem zbrinjavala.

Danas nam poručuju opet neki tamo preko Drine da će poslati popis ubijene djece – no, da laž bude gora, taj neistinit popis svi mi plaćamo jer država podupire JUSP Jasenovac koja još čuva komunističke laži. Pa dokle, pitamo se? I kad se čuju razumni prijedlozi da se to istraži, odmah se drvljem i kamenjem nabacuje na to jer – istina im očito ne odgovara.

Možda zato i smeta svjetlo koje je tako jako zasjalo u toj tami zla, bl. Alojzije, jer ono preispituje djela svih koji nisu činili i još i danas ne čine dobro? Možda se boje svjetla jer bi ono pokazalo njihovu bijedu?

Blaženi Alojzije, moli za nas, čuvaj nas i ne dopusti da prolazimo pokraj tebe, a ne naučimo što je ljubav prema Bogu – za koga si ti bio spreman umrijeti, i što je ljubav prema bližnjemu – za koga si ti sve učinio da ga spasiš i kad je trpio da mu pomogneš, premda su te zato osudili i ponizili, ali ti si znao da moraš vršiti svoju dužnost…

Isus je jednom zaplakao gledajući kako blista njegov grad pa je rekao i ovo grješnim Židovima: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete!“ (Lk 11,47-48)

Da se ne bi ovo odnosilo i na nas, pozvani smo, braćo i sestre, da iz svog srca iščupamo svaku laž i prijetvornost, da se probudimo i krenemo svi putem dobra. Ne možemo podići spomenik bl. Alojziju Stepincu, a mrziti Boga i Crkvu; ne možemo podići spomenik bl. Alojziju Stepincu i danas mu klicati, a sutra već dizati ruke protiv onih vrijednosti i načela za koje je on umro, za koje je život dao, trpio i bio mučen!

Ne možemo biti učenici Isusa Krista, nasljedovatelji našeg svetog Blaženika, a odvraćati svoje oči od nasilja, od siromašnih i gladnih, od ovršenih i blokiranih, ne možemo biti provoditelji novog poretka globalizacije u kojem trebaju mali nestati, a samo veliki opstati i to uz gaženje ljudskih i nacionalnih prava čitavih naroda i pojedinaca!

Ne možemo danas radosno slaviti podizanje spomenika blaženom Alojziju, a biti protiv svoje domovine Hrvatske, za koju je on trpio, i za čiju se slobodu zalagao vjerujući da naš narod ima budućnost, ako ostane vjeran Kristu i Crkvi Božjoj! Ne možemo biti štovatelji našeg svetog Blaženika ako nismo za prava naših obitelji, protiv pogubne rodne ideologije, protiv zatiranja prava branitelja koji su za dom spremni život dali i ostali invalidi, ako se ne borimo za dostojanstvo svih koji vole ovu zemlji, a protiv onih koji ju uništavaju!

Ako volimo svoju Domovinu, dat ćemo potpis za promjenu izbornog zakona, da bismo konačno odbacili jugo-komunizam i izgradili svoj Dom u miru i pravednosti. Bl. Alojzije rekao je za komunizam: „On se iz laži rodio, od laži živi i u laži će umrijeti.“ Zašto kao narod i država konačno ne odbacimo to zlo? Ta ne možemo slaviti istinu i prihvaćati laži!

Neka nam o svemu tome, braćo i sestre, danas govori sam spomenik, koji nas poziva da budemo dostojni… Blaženi Alozije, moli za svoj hrvatski narod!

Ti blaženi Alojzije, koji si volio osobito ovaj dio naše Domovine, nekoć i danas ponovno u Sisačkoj biskupiji, moli za sve naše župe, osobito one koje su razorene bilo u Drugom svjetskom ratu, bilo u Domovinskom ratu! Moli da opstanemo, moli za naše obitelji, za duhovna zvanja, moli za našu biskupiju! Sveti Alojzije, moli za djecu i našu mladež, moli za sve nas, da dostojni budemo obećanja Kristovih! Amen.

Zahvale /na kraju mise:

– Zahvaljujem mons. Jurju Batelji, postulatoru za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca što je došao danas k nama i što će nam poslije mise održati predavanje o bl. Alojziju. Hvala i za knjižicu o bl. AS i Sisku ovom prigodom!

– Pozdravljam deset generala Hrvatske pobjedničke vojske – počastili su nas svojim dolaskom članovi Hrvatskog generalskog zbora: gen. Pavao Miljavac, gen. Ivan Tolj, gen. Ljubo Ćesić Rojs, gen. Marinko Krešić, gen. Zvonimir Peternel, gen. Ivan Bobetko, gen. Marko Lukić, gen. Ivan Penić, brig. Neđo Perić, puk. Rudi Klicper;

– Pozdravljam našu europarlamentarku (Marijanu Petir);

– Pozdravljam narodnog zastupnika u Hrvatskom parlamentu (Miru Kovača);

– Pozdravljam našeg Župana;

– Pozdravljam g. Daria Kordića i g. Crnoju;

– Pozdravljam g. Akademika Josipa Pečarića i književnika g. Marka Ljubića;

– Pozdravlja ravnatelja PU SM g. Luku Pešuta;

– Pozdravljam naše vatrogasce koji su došli u uniformama;

– Pozdravljam lovce koji su nam darovali gulaš za okrepu poslije slavlja;

– Pozdravljam članove KUD-ova i sve koji su odjenuli narodne nošnje;

– Pozdravljam mlade iz Marijine Legije; pozdravljam sve hodočasnike iz čitave naše Biskupije koji su danas pohrlili u Sisak na čelu sa svojim župnicima kojima osobita hvala;

– Pozdravljam i osobito zahvaljujem autoru kipa bl. A.S. gosp. Tomislavu Kršnjaviju, ljevačkoj radionici Ujević, kamenu Jerbić i tvrtki GME g. Davora Vrbaneka.

– Treba zahvaliti i našem Caritasu, Odboru za odnos s javnošću i Katehetskom uredu… hvala i medijima koji će zabilježiti i prenijeti ovu svečanost i pokazati koliko Hrvati vole svog svetog Blaženika!

– Hvala svima koji ste se ugradili u ovo slavlje, na bilo koji način pripomogli i dali svoj doprinos! Neka vam Gospodin uzvrati svojom dobrotom, a bl. Alojzije neka sve nas zagovara kod Gospodina!

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup Želimir Puljić: Ideologije nisu završile, ni komunizam ni sekularizam nisu završili

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za Hrvatski katolički radio u nedjelju 11. studenoga predstavio je značenje, sadržaj i na koji se način odvija pohod hrvatskih biskupa Ad limina apostolorum, apostolskim pragovima, papi Franji, Državnom tajništvu, vatikanskim kongregacijama i papinskim vijećima, koji se od 12. do 17. studenoga održava u Vatikanu.

U svojoj realizaciji pohod Ad limina podrazumijeva dvosatne razgovore hrvatskih biskupa s predstojnicima u svakoj od osam vatikanskih kongregacija i jedanaest papinskih vijeća.

Biskupi će tom prigodom predstaviti crkvene i društvene okolnosti života Crkve u Hrvatskoj za razdoblje od 2005. g., kada je bio posljednji pohod Ad limina hrvatskih biskupa.

Svaki se biskup za pohod Ad limina pripremio obvezom priređivanja pismenih izvješća koja obuhvaćaju najmanje 22 poglavlja iz različitih područja života u jednoj biskupiji, a dostavljena su kongregacijama: za nauk vjere, za liturgiju sakramenata, za kauze svetih i blaženih, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za kler, za posvećeni život i društva apostolskog života i za katolički odgoj.

U svim kongregacijama svi će hrvatski biskupi biti zajedno, a tijekom susreta odvija se obostrano postavljanje pitanja i davanje odgovora, od strane kongregacije i biskupa koji, svatko sa svoje strane, žele informacije u svezi određene teme koja ih zanima. U papinska vijeća, zbog termina njihovog istovremenog održavanja, ide više biskupa iz određenog područja, u skladu s njihovim nadležnostima u tijelima HBK i preferencijama.

Pismena izvješća dostavljena su kongregacijama i vijećima barem pola godine prije susreta Ad limina. Pitanja iz Vatikana obuhvaćaju razna područja: kakva je organizacija rada u biskupiji, upravna struktura, sakramentalni i liturgijski život, struktura katoličkog odgoja i kateheze, kakav je život i rad svećenika, kako je organiziran apostolat laika, koliki je angažman laika, ekumenizam, međuvjerski dijalog, medijsko djelovanje Crkve, Caritas, pastoral migranata, kultura i umjetnost itd.

Izvješća sadrže niz statističkih podataka o svakom pojedinom području te odgovore na teoretska i praktična pitanja koja se odnose na konkretni život čovjeka današnjice u pojedinoj biskupiji i u razgovoru se raspravljaju na susretima u kongregaciji i vijeću.

Nadbiskup je rekao da se na tim susretima otvoreno govori i o teškoćama s kojima se suočava Crkva u svom djelovanju i koje pogađaju današnjeg čovjeka, jer su teškoće koje svijet proživljava i crkvene teškoće. „Mi smo u kontekstu. Mi smo u određenom svijetu, u konkretnoj Hrvatskoj. I sve probleme, teškoće i radosti koje narod proživljava i mi proživljavamo. Kao što je normalno da imamo radosti, imamo i briga, imamo i problema i o tome ćemo otvoreno popričati, bez ikakvog straha, bojazni ili glume. To je stanje i o tome ćemo govoriti jer problema, poteškoća ima, ali ima i puno radosnoga što treba reći“, istaknuo je mons. Puljić.

Na pitanje znači li to i spomen rodne ideologije i općenito promijenjenog pogleda u antropološkom poimanju pojedinca i obitelji koje odudara od kršćanstva, nadbiskup je rekao da ideologije postoje i one imaju svoje posljedice. „Nisu one završile. Ni komunizam ni sekularizam nisu završili, ni filozofija Nietzsceha, tzv. Boga koji je mrtav, nije završila. Te su teme mučile jučer čovjeka, nastavljaju i danas mučiti. Ali nismo bez nade. To je poruka i ovakvih susreta. Mi ne idemo u beznađe, idemo razgovarati o realnim, stvarnim problemima, ali onda u razgovoru pokušavamo reći, ‘Ljudi moji, ima i drugačiji način’. Ima ljudi koji su svjesni svega toga, imamo heroje u ovom našem vremenu. Imamo zauzete vjernike laike koji su svjesni svega toga i ne daju se zavesti“, istaknuo je nadbiskup Puljić, ustvrdivši da su, nažalost i mnogi podlegli zabludama i zavedeni su.

Pritom je citirao misao kardinala Franje Kuharića: „Zavodnici su, nažalost, uvijek imali puno uspjeha“. „To je činjenica. Ali zato pokušavamo osvješćivati, govoriti, zato upozoravamo – ‘Ne dajte se, braćo!’ Zavodnika ima i bit će ih i neće ih do konca svijeta prestati. Ali naše je da budemo svjesni te opasnosti, ali isto tako da ponudimo nešto pozitivno. A evanđelje je takva ponuda. Sakramenti su takva ponuda. Vjera je nadasve takva ponuda. Ponuda, da možemo usprkos teškoća, pobijediti. Crkva se ne boji“, poručio je nadbiskup Puljić.

„Baš u kontekstu Ad limina, Crkva je svjesna te sigurnosti. U tih nekoliko puta kad smo bili Ad limina, svi biskupi na grobu Svetoga Petra, i ove godine ćemo započeti upravo misom na grobu sv. Petra, to je događaj koji možeš samo tada i u takvim okolnostima doživjeti. Onda se sjetiti toga krhkog, slabog Petra koji je pogriješio, koji je čak i izdao Isusa, zanijekao ga. Ali Isus, znajući njegovo srce, znajući njegovu spontanost, iskrenost, kaže: ‘Petre, sviđaš mi se. Na tebi ću sagraditi Crkvu. I vrata je paklena neće nadvladati’. Evo, to je sigurnost i biskupa, vjernika i svećenika. Mi smo u lađi koju Krist kormilari, vodi. Tu je Petar, koji je u temelju te Crkve. I sve ideologije, svi napadi, svi progoni koji su bili i bit će ih i neće prestati, nisu ništa prema snazi koju Isus preko svoje Crkve nudi svijetu“, poručio je predsjednik HBK u razgovoru za HKR.

Pohod Ad limina sadrži i liturgijski dio po sudjelovanju biskupa na zajedničkim misnim slavljima u rimskim bazilikama. Nakon mise na grobovima apostola Petra i Pavla, biskupi će pohoditi četiri bazilike: Lateransku koja je katedrala rimskog biskupa, pape, „da se biskupi i na taj način bolje povežu s Petrom naših dana“. Tu će služiti misu u baptisteriju gdje su kosti solinskih i istarskih mučenika koje je 641. g. pokupio opat Martina, izaslanik Svetog Oca. To je bio prvi susret Hrvata sa Svetim Ocem, s kršćanstvom. „To je jako važan moment, jer mi smo među najstarijim slavenskim narodima koji su primili kršćanstvo. Zato nam je Lateran jako važan i taj baptisterij u kojemu je Mauzolej solinskih i istarskih mučenika“, rekao je mons. Puljić.

Biskupi će završiti svoj boravak u Rimu slavljenjem mise u bazilici Marije Velike. „Počeli smo sa Svetim Petrom, sa susretom s nasljednikom sv. Petra, papom Franjom, a završit ćemo s Gospom i njenom bazilikom, poput izvješća u Djelima apostolskim, kad nakon uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da su se okupljali u Dvorani posljednje večere, gdje su bili zajedno u molitvama sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom.

Dakle, Marija je sastavni dio, usudio bih se reći, episkopata. Marija je u Crkvi izabrana kćer, ali ne samo to. Ona je i Majka Crkve. Zato mi je drago da svoj pohod Ad limina završavamo upravo u bazilici koja je Mariji posvećena“, rekao je nadbiskup Puljić.

Govoreći o terminološkom značenju izraza Ad limina, nadbiskup je istaknuo njenu znakovitost a upotrebljavana je od prvih stoljeća kršćanstva. Nakon stradanja apostola, kršćani su počeli obilaziti njihove grobove i moliti se na tim mjestima njihova mučeničkog stradanja. Tada bi rekli: „Idemo Ad limina“. Riječ limina znači prag. To je značilo pohod pragovima s kojega je mučenik prešao u drugi svijet.

Kad je kršćanstvo zadobilo slobodu, organizirala su se hodočašća u prigodama neke Svete godine ili dana stradanja pojedinih apostola te se govorilo „Idemo Ad limina“, u smislu, „Idemo pohoditi grobove, pragove kršćana mučenika“.

U tom je kontekstu nadbiskup Puljić upitan o značenju mučeništva, jer i sada živimo u vremenu progona kršćana. Pohod Ad limina odvija se u pohodu grobovima mučenih apostolskih prvaka i stoga može biti poticaj svakom vjerniku u preispitivanju koliko smo mi danas spremni posvjedočiti vjeru, u odnosu na ono kako su to činili prvi kršćani.

„Mučenici su temelj. Mučenici su zaista nešto položeno u temelje Crkve i oni su, kako je jedan stari pisac rekao, sjeme kršćanstva. Mučenička krv je sjeme kršćanstva. I na njihovim žrtvama, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, Crkva je rasla i raste“, rekao je mons. Puljić, izražavajući žalost zbog trpljenja braće kršćana. „Ali smo ponosni na one, poput Asije Bibi, koja je zaista nevino toliko godina provela u zatvoru, a ništa loše nije učinila.

Nego su je oklevetali i optužili da je bogohulila. Ali to pokazuje kako je ovaj svijet pun ideologije, pun je nekih strasnih zaključaka, ljudi ne razmišljaju o drugome. Zato mi je drago da su uspjeli kršćani koji su se zauzeli za njeno oslobađanje. Ali to pokazuje određenu ideološku sliku jedne države, jednoga naroda, što mi je jako žao. Jako mi je žao da postoji takva netolerancija“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup Puljić istaknuo je da je pohod Ad limina kanonski utemeljio papa Siksto V. 1585. g., a taj je papa bio hrvatskog podrijetla. On je odredio sadašnju formu tog pohoda, da biskupi tijekom pohoda pragova apostola podnesu i izvješća Papi i kongregacijama o životu u svojim biskupijama.

Nadbiskup je podsjetio da su sva ta izvješća tijekom stoljeća pohranjena u Vatikanskom arhivu i važan su povijesni izvor u proučavanje života Crkve po pojedinim biskupijama. „Važno je da ljudi znaju i da Crkva zna da nije od jučer, nego postoje tragovi o kojima govori povijest“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je papa Pavao VI. na susretu s arhivistima u Rimu rekao kako arhivi predstavljaju prostore u kojima je Svemogući ostavio svoje tragove, Božjeg prolaska kroz ovu zemlju.

U spomenu na apostolske prvake mučenike čije grobove pohode, predsjednik HBK smatra da će i pohod Ad limina „pomoći kršćanima da budu svjesni kako za vjeru treba nešto podnijeti, patiti. Treba se zauzeti. Ne treba se plašiti, prodavati se ili predavati se. Ovo vrijeme, to i papa Franjo koji put kaže, vrijeme je pomalo hladnih, mlakih kršćana.

Mi danas trebamo zauzete vjernike laike, koji se ne stide. I biti ponosni na one koji su nam namrli ovo što imamo. Da mi nismo imali očeve koji su bili stabilni, vjerni onome što su primili, Bog zna što bi mi danas bili. Zato mi zahvaljujemo danas svojim očevima koji su kroz stoljeća ostali vjerni onome što su primili“, poručio je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK osobito potiče sve vjernike da mole za pohod hrvatskih biskupa Ad limina. „Toplo preporučam ovaj događaj i ovaj otajstveni susret koji ćemo mi hrvatski biskupi imati ovih dana u Rimu. Potrebna nam je molitva. Potrebna nam je podrška. Potrebno nam je razumijevanje, ali osobito nam je potrebno zajedničko shvaćanje tog pohoda. Ovo nije neki povijesni događaj, neki, rekli bismo susret. Ovo je otajstveni događaj u kojemu dolazi do izražaja naša vjera, naše ispovijedanje vrednota na kojima stasamo i živimo“, istaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši da hrvatski biskupi idu u Vatikan uime svih vjernika koji su im povjereni: uime svoje biskupije, svoga klera, Bogu posvećenih osoba, vjernika laika, obitelji, mladih, djece, uime svih te su vjernici pozvani molitvom pratiti pohod Ad limina.

„Mi ćemo toga jutra kad budemo služili misu na grobu apostola Petra, obnoviti svoju vjeru. Kao biskupi, obnoviti vjeru uime svih onih koji su nam povjereni. Zato mi je drago poručiti i potaknuti sve naše vjernike, da ne čitaju samo ‘Eto, biskupi su bili tamo’. Ma učini nešto. Ili žrtvu neku, ili jednu Zdravo Marijo, da ovaj otajstveni susret ima duhovnoga ploda u našoj državi, u našem narodu“, potaknuo je predsjednik HBK u razgovoru za HKR u povodu pohoda Ad limina apostolorum koji se održava od 12. do 17. studenoga u Vatikanu i Rimu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Martin rođen je oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj.

Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi.

Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav.

I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika.

Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.

I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su-ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Radi toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena.

On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika.

Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397.g.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

 

Doživite Martinje u Osječko-baranjskoj županiji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari