Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 20. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, a služio je đakon Milan Daniel Jurić.

Slavlju su nazočili i predsjednik sinode Evangeličke crkve u Hrvatskoj g. Pavao Krešić te protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve.

Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi pape Franje izgovorene na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, ali i kako su tekstove ovu godinu sastavili kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. „Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: ‘Teži za samom pravdom’ (Pnz 16,20a). Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: ‘Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo’. To i svi mi trebamo slijediti“.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju ekumenskog hoda Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Draga braćo i sestre,

Sve vas pozdravljam, a osobito srdačno predstavnike kršćanskih Crkvi: o. Kirka Velinski, protojereja Makedonske pravoslavne Crkve i g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve. Otac Kirko je iz Zagreba i moj je dugogodišnji prijatelj. U ovo vrijeme prije točno godinu dana posjetio me kao pratnja episkopa Pimena koji se brine za vjernike MPC u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Gospodin Krešić pak je već prošle godine bio s nama u ime Evangeličke Crkve budući da gđa Elina nije mogla biti nazočna, a ne može ni ove godine, ali je obećala da će njihova Crkva u Kutini sljedeće godine biti domaćin naše ekumenske molitve.

Zahvaljujem svima koji se uključuju u ovu važnu djelatnost Crkve, molitvu za jedinstvo svih kršćana, osobito našem povjereniku za ekumenizam i međureligijski dijalog u Sisačkoj biskupiji župniku Branimiru Motočiću.

Sveti Otac papa Franjo istaknuo je na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo: „I ove smo godine pozvani moliti kako bi svi kršćani ponovno bili jedna obitelj, u skladu s božanskom voljom koja želi ‘da svi budu jedno’.

Ekumenizam nije fakultativan… Nakana je da dozrije zajedničko i složno svjedočenje u promicanju istinske pravednosti i u podupiranju najslabijih, dajući konkretne, primjerene i djelotvorne odgovore“.

Ove godine tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana sastavili su kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20a).

Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Kad sam već spomenuo blaženog Alojzija, držim kako se njemu još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz Drugog svjetskog rata, mada je jasno dokazano da se on protiv njih snažno, dapače najsnažnije od svih borio, da je spašavao upravo najslabije, kako kaže Papa, jer je bio nošen Kristovom ljubavlju.

No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji nisu braća istine?

No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.

Mi smo prošle godine slaveći 120. godišnjicu Blaženikova rođenja i 20. godišnjicu od njegove beatifikacije podigli pred našom katedralom spomenik koji ga prikazuje kako nosi križ, a uz njega dvoje djece.

Znak je to kojim je umjetnik htio prikazati njegovo trpljenje ali i činjenicu da je Crkva, upravo na zauzimanje našeg svetog Blaženika, sve činila da prihvati, nahrani, liječi, udomi i tako spasi pretežito kozaračku, dakle srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu baš ovdje u Sisku. Ali i o tome se šire, i ne prestaju, laži koje podupire i jedna službena kršćanska Crkva, pa čak od prošle godine i naša država!

Jedan episkop krajem prošle godine (4.12.2018.) govorio je u Europskom parlamentu u prilog toj laži kako su u N.D. Hrvatskoj postojali logori za ubijanje djece. To je velika nepravda i zato se moramo moliti, da Bog rasvijetli pameti svim ljudima, osobito kršćanima da ne šire neistine, da ne budu nepravedni, da i naš Grad i naša država odbace neistine i založe se za istinu i pravdu.

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

U Sisku je 30. studenoga 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.“, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

U Priopćenju s tog simpozija stoji: „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene.

U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na rad u prihvatilišta.

Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom.

Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“ Dakle, možemo reći da je znanstveno dokazano kako u Sisku 1942. i 1943. ne samo da nije bilo nikakvog ubijanja kozaračke djece, nego upravo suprotnu: djecu se prihvaćalo, hranilo, liječilo, drugim riječima spašavalo premda su uvjeti bili neljudski i mnogo ih je od bolesti umrlo, no neprestano ponavljanje laži da su u Sisku djeca ubijana, predstavlja flagrantno nijekanje istine, pokazuje samo zle namjere i prelazi svaku mjeru ne samo kršćanstva nego i ljudskosti!

Jednako tako, kao što se lažno govori o tzv. logoru za djecu u Sisku, još je uvijek prisutna u našem društvu još veća laž o logoru u Jasenovcu čiji se broj žrtava ne samo deseterostruko ili stostruko povećava, nego i tisuću puta umnožava. Pitamo se do kada će naš narod biti talac tih lažnih mitova, i kada će već jednom – u ime pravednosti i istine – i vjerske i civilne institucije početi težiti za pravednošću, govoreći i šireći samo i jedino istinu.

Rekao bih da je pravednost način kako se provodi istina u djelo. Najprije valja tragati za istinom, a kad ju se nađe, treba je provesti i to je pravednost. Npr. kad se nekoga optužuje za neko djelo, to prvo treba dokazati, a kad se ustanovi istina slijedi pravda koja znači ili kaznu za počinjeno zlo ili slobodu za počinjeno dobro. Pravednost je dijete istine i nije moguće provoditi pravdu bez istine. Dakako, i bez ljubavi jer onda bi pravednost bila kruta i neljudska.

Poslušali smo Riječ Božju.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona, što je i temeljni tekst ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, poziva na radost. Prije negoli su Židovi ušli u obećanu zemlju koju im je Bog darovao, obnovili su svoj Savez s Bogom.

Dakle, ovo je tekst o svetkovanju Saveza, koji poziva da se narod okupi u Hramu te da se vesele svi ukućani, služinčad, došljaci… Potrebno je vratiti duh zajedništva i slavlja, no s tim je povezana i pravda. O toj povezanosti jedinstva i pravde sveti tekst kaže: „Ne iskrivljuj pravde, ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom!“

Znamo da je naš Gospodin proglasio: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“, kao i: „Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10)

Pravednost je dakle visoko postavljen zahtjev bez kojeg nije moguće jedinstvo ni među ljudima ni među kršćanima. Bez pravednih odnosa ne će biti moguć ni suživot odnosno tolerantno ponašanje među kršćanima, a kamoli jedinstvo svih kršćana.

I sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori o jedinstvu. On kaže da je različitost u kršćanskim zajednicama dar Duha Svetoga. To su različite službe, ali jedan te isti je „Duh koji dijeli svakome napose kako hoće“.

Ne mogu, drugim riječima, imati svi iste darove niti su svi jednaki u svojim običajima, obredima, tradicijama, kulturi, ali svima je jedina te isti Duh Sveti koji nas ujedinjuje, koji daje svakome darove koji trebaju biti sredstvo da se po njima izgrađuje Tijelo Kristovo. Jer ako te različitosti ne bi koristile zajedničkom dobru nego bi dijelile i svađale ljude, to ne bi bio znak Božjeg Duha nego zlog duha.

Izvještaj svetog Ivana evanđelista o svadbi u Kani Galilejskoj govori nam kako naš Gospodin Isus Krist svojom božanskom moći pretvara vodu u snažno vino, koje je znak ljubavi. Marija, Isusova majka, prva zapaža nevolju siromašnih mladenaca i Gospodinu kaže: „Vina nemaju“.

No, ako u vinu vidimo znak ljubavi, ona zapravo kaže: Ljubavi nemaju. To je rekla za mladence u Kani, ali to ona kaže i za nas, koji smo se ohladili u ljubavi prema Isusu i jedni prema drugima. To treba Isus preobraziti, tu ne-ljubav pretvoriti u ljubav, tu našu malaksalost i umornost u snagu i strast.

Molimo se, braćo i sestre, danas na ovom našem ekumenskom slavlju za pravednost koja je temelj ljubavi i mira. Sv. Ivan XXIII. papa napisao je 1963. u enciklici „Pacem in terris – mir na zemlji“ da je pravednost – uz istinu, ljubav i slobodu – temelj mira. U tom smislu možemo reći i da je pravednost temelj dijaloga, i ekumenskog dijaloga, da bi on bio iskren, istinit i u pravoj kršćanskoj ljubavi.

Stoga neka nas sve prodahne Duh Isusov, Duh Sveti i neka nam istina i pravednost bude na srcu, neka se na pravednosti temelje naši međusobni odnosi koji samo tako mogu biti odnosi poštovanja, ljubavi i mira. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Josip – Zaštitnik Crkve i domovine Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Sveti Josip štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji.

Blagdan svetog Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika Katoličke crkve slavi se 19. ožujka. Poštuje ga se kao brižnog čuvara, skrbnika i oca najsvetije obitelji čiju veličinu otkrivaju sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Koliko je sveti Josip blizak vjernicima, svjedoči i to da je samo karmelski red krajem 18. stoljeća imao više od 150 crkvi posvećenih sv. Josipu.

Danas slavimo svetog Josipa, vjerničkom srcu posebno dragog sveca, zaručnika Blažene Djevice Marije, Isusovog poočima i zaštitnika hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog podrijetla, „sin Davidov“, iz čijeg je roda trebao poteći Mesija. Radio je kao stolar, tesar, drvodjelac, a sveti Matej evanđelist spominje ga kao pravednika.

Bio je čestit, krepostan i svet čovjek. Svaki njegov čin prožet je ljubavlju, vjerom i vjernošću. Ostao je zbunjen kad je vidio da je njegova zaručnica Marija trudna. Bio je siguran da je poštena djevojka, a da bi je zaštitio od svih mogućih nedaća, odlučio ju je potajno otpustiti.

Kad ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, bez bojazni je prihvatio Božji plan. Pošao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i bio nazočan Isusovom rođenju. Pred Herodovom smrtnom prijetnjom sklonio se s Marijom i Isusom u Egipat. Kao glava Svete obitelji živio je i radio u Nazaretu. Hodočastio je s dvanaestgodišnjim Isusom i Marijom iz Nazareta u Jeruzalem, a kad se Isus izgubio, zabrinuto ga je tražio. Pred zakonom je bio Isusov pravni, zemaljski otac.

Prema evanđeljima bio je pravedan muž, čovjek dobra srca, primjeran u svojem pouzdanju u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i u trenucima kad je poslušnost od njega tražila velike žrtve, zaručnik i čovjek čista srca. S poštovanjem je živio s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Sveti Josip, uz Isusa i Mariju zauzima najpovlaštenije mjesto u povijesti spasenja.

Štovanje svetog Josipa započelo je u IX. stoljeću u samostanu Reichenau na Bodenskom jezeru, a kasnije su ga promicali mnogi sveci, među njima i crkveni velikani kao sveti Bernard, sveti Toma Akvinski, sveta Terezija Avilska, sveti Franjo Saleški i mnogi drugi. Naročitu pobožnost prema svetom Josipu razvio je franjevački red.

U hrvatskim krajevima štovanje svetog Josipa osobito su širili isusovci, a na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Hrvatski sabor proglasio ga je na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. zaštitnikom Kraljevine Hrvatske: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Hrvatski biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili su da je ta odluka i dalje na snazi „jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…“. Kao trajan spomen na tu saborsku odluku, 14. srpnja 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je i blagoslovljen reljef svetog Josipa, rad kipara Šime Vulasa. Na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, održanom u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008, sveti Josip proglašen je glavnim zaštitnikom Hrvatske. Nacionalno svetište svetog Josipa nalazi se na Dubovcu u Karlovcu.

Sveti Josip zaštitnik je Crkve, obitelji, očeva, bolesnika, umirućih, oženjenih osoba, osoba koje sumnjaju i oklijevaju, rizničara, radnika, stolara, tesara, kolara, drvodjelaca, građevinskih inženjera, slastičara, obrtnika, iseljenika, useljenika, putnika, prodavača i kupaca kuća, trudnica, inžinjeraca, pionira, socijalne pravde, nerođene djece, Sjeverne i Južne Amerike, Austrije, Belgije, Češke, Kanade, Koreje, Meksika, Perua, Vijetnama i mnogih krajeva, naselja, učilišta, ustanova, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Trešnjevka, Zagreb-Gajnice, Brebrovac kod Jastrebarskog, Črnilovec kod Jastrebarskog, Klinča Sela-Zdenčina kod Jastrebarskog, Vukovar-Borovo Naselje, Popovac u Baranji, Belišće, Dalj kod Erduta, Osijek, Josipovac kod Osijeka, Đurđenovac, Vuka, Vrbje, Slavonski Brod, Grubišno Polje, Slatina, Novo Virje, Stubičke Toplice, Varaždin, Lipovljani, Sisak-Galdovo, Šišljavić kod Karlovca, Karlovac-Dubovac-nacionalno svetište, Završje Netretićko, Josipdol, Lički Osik kod Gospića, Jablanac kod Senja, Karlobag-kapucinski samostan, Rijeka-Podmurvice, Pula, Rovinj, Praputnjak kod Bakra, Ičići kod Opatije, Obrovac, Zadar-Plovanija, Ražine kod Šibenika, Kadina Glavica kod Drniša, Dugi Rat, Split-Mertojak, Split-Sukoišan-samostan franjevaca trećoredaca, Postira na Braču, Vela Luka na Korčuli, Dubrovnik, Kotor, Gornja Dubica kod Odžaka, Drvar, Lištani kod Livna, Nova Topola kod Bosanske Gradiške, Prijedor, Trn kod Laktaša, Teslić, Bosanska Kostajnica, Špionica kod Srebrenika, Zenica, Zavidovići, Rankovići kod Novog Travnika, Turbe kod Travnika, Sarajevo-Marijin Dvor, Pale kod Sarajeva, Lug kod Prozora, Vinjani kod Posušja, Domanovići kod Čapljine, Grljevići kod Ljubuškog, Izbično kod Širokog Brijega, Čerević kod Beočina, Đurđin kod Subotice, Deronje kod Odžaka, Gornji Breg kod Sente, Totovo Selo kod Kanjiže).

(Laudato.hr/Kamenjar.com)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Hoser: Hrvatska i Hercegovina su prva kći Crkve

Objavljeno

na

Objavio

Apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser, slaveći svetu misu u crkvi sv. Jakova u Međugorju u sklopu duhovne obnove za župljane, istaknuo je, između ostaloga, kako su Francusku nekada nazivali prvom kćeri Crkve, ali Hrvatska i Hercegovina su isto tako prva kći Crkve, objavio je Medjugorje.hr.

Nadbiskup Hoser govorio je na francuskom jeziku jer, kako je kazao, njegovo poznavanje hrvatskog jezika još nije dostatno.

Obiteljski život

– Francusku su nekad nazivali prvom kćeri Crkve, ali Hrvatska i Hercegovina su, isto tako, prva kći Crkve. To je bila rimska provincija iz koje su proistekli i crkveni oci kao što je sveti Jeronim. Vi imate bogatstvo i blago koje se ne zna uvijek dobro živjeti. To je blago koje je dio vašeg identiteta.

Hrvatski identitet je, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je.

U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji od oca, majke i jednog djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu – kazao je mons. Hoser. – Obitelj je škola zajedničkog života, zajednica koja vjeruje i evangelizira.

Ne samo unutar sebe nego i prema vani. Obitelj je kao zajednica u neprestanom razgovoru s Bogom i, na koncu, to je zajednica koja je u službi čovjeka. Proročka uloga i poslanje obitelji je ne samo naviještati nego tumačiti znakove vremena u svjetlu evanđelja.

Roditelji sudjeluju u svećeničkom poslanju Isusa Krista. Oni zajedno sa svima koji stanuju pod istim krovom trebaju slaviti vjeru, između ostalog, i preko zajedničke obiteljske molitve. Kristova uloga je i kraljevanje – funkcija upravljanja. Tako da bračni par ima Kristovu funkciju upravljanja obiteljskom zajednicom.

Veliko dostojanstvo

Želio bih čestitati svim bračnim parovima koji su ovdje jer oni imaju veliko dostojanstvo. Ivan Pavao II. govorio je da je dostojanstvo mjera čovjekove vrijednosti. Čestitam vam što ste nasljednici takve obiteljske tradicije i tog hrvatskog i hercegovačkog identiteta – kazao je mons. Hoser, piše Medjugorje.hr

 

Mons. Hoser: Za upoznati Međugorje najbolje je doći ovdje i živjeti ovo iskustvo!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari