Connect with us

Religija i Vjera

Biskup Košić: Bleiburg je simbol najvećeg stradanja Hrvata u povijesti

Published

on

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u subotu, 16. svibnja u katedrali Uzvišenja Sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za sve žrtve Bleiburga i Križnog puta, a povodom 75. obljetnice ove najveće tragedije hrvatskog naroda.

U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, kancelar Janko Lulić, dekan Sisačko-katedralnog dekanata preč. Krešimir Bulić i preč. Milan Begić, a služili su đakon Milan Danijel Jurić i Tomislav Vojvodić. Uz brojne vjernike slavlju su nazočili i predstavnici Sisačko-moslavačke županije te članovi Udruge Hrvatski domobran i drugih braniteljski udruga s područja Grada Siska.

U homiliji biskup je podsjetio kako se danas obilježava 75 godina od najveće tragedije hrvatskoga naroda – stradanje Hrvata u Bleiburgu i na Križnom putu.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za žrtve Bleiburga i Križnog puta

Sisačka katedrala, 16. svibnja 2020.

BLEIBURG U SISKU – 75 GODINA NACIONALNE TRAGEDIJE

Draga braćo i sestre, poštovani članovi udruge Hrvatski domobran odbora Sisak, koji ste željeli da se zajedno pomolimo danas za žrtve Bleiburga i Križnog puta,

U odlomku Djela apostolskih (Dj 16, 1-10) opisano je širenje kršćanstva u prvo apostolsko vrijeme. Sveti Pavao zajedno s učenikom Timotejem propovijeda Evanđelje Grcima i na poticaj Duha Svetoga oni ne odlaze u Aziju, nego žele poći u Makedoniju. To je značilo odlazak u Europu. Evo, prvih spomena da je Europa već u prvom stoljeću bila kršćanska.

Pitamo se, braćo i sestre, kakva je Europa danas i zašto se ona stidi svojih kršćanskih temelja? No, nije to samo deklarativno, odbacivanje kršćanstva provodi se sustavno, osobito u XX. i danas, u XXI. stoljeću.

Mi obilježavamo 75 godina od najveće tragedije hrvatskoga naroda – stradanje Hrvata u Bleiburgu i na Križnom putu. Dana 15.svibnja 1945. na bleiburškom se polju saveznicima predala hrvatska vojska koju su slijedili brojni civili, žene i djeca u strahu pred partizanima koji su tjedan dana prije ušli i u napušteni Zagreb gdje su pobili tisuće Zagrepčana.

Britanci su zapisali da je na tom polju bilo pola milijuna ljudi, a stručne analize govore da je vojnika bilo oko 200 tisuća, dakle većina su bila civili. No, kada su se vojnici predali, oni su bili razoružani i trebali su uživati zaštitu po Ženevskim konvencijama koje su zabranjivale ubijanje bez suda, te predaju onoj vojsci koja ih je progonila. To Englezi nisu poštovali nego su na prijevaru Hrvate predali u ruke partizana koji su ih nemilice ubijali goneći ih od Austrije preko Slovenije ne samo do Hrvatske nego i dalje sve do Makedonije. Ubijanje je bilo bez ikakvog razloga, samo iz mržnje i želje za osvetom. I najviše se iživljavala srpska vojska nad Hrvatima, toliko da je sam visoki partijski funcionar zapisao da im se to moralo dopustiti „da se ižive“.

Moj je otac Ivan (1933.-2017.) bio dječak od 12 godina kad kroz našu župu prolazile kolone tih zarobljenih ljudi koje su gonili pobjednici. Nekoliko je dana išao sa svojom susjedom gledati ne bi li prepoznali njezina sina, a onda je došla vijest da plivaju po Dravi. Išao je vidjeti i stvarno, kako je svjedočio, rijekom Dravom plivalo je puno leševa. Zapamtio je jednu sliku, koja se urezala i meni u sjećanje po njegovom kazivanju: mrtva žena koja je držala mrtvo dijete u naručju bila je zapletena u granje uz obalu rijeke. Tata se tad zapitao: pa što je kriva bila ta žena s djetetom? Ali tako su postupali „revolucionarni osloboditelji“! Mučili su i ubijali svakoga koji je bio ne samo pripadnik hrvatskih vojnih postrojbi nego i svakoga koji je bio povezan s njima ili je bio barem sumnjiv te čak bio i potencijalni neprijatelj jer nije dijelio njihovu partijsku ideologiju. Križni put hrvatskog naroda, koji je započeo na Bleiburgu, odnio je stotine tisuća života i to na najbrutalniji i najbestijalniji način. Tomu su svjedoci: Huda jama, Tezno kod Maribora, Maceljska šuma, Jazovka na Žumberku, Brezovica kod našeg Siska, Čemernica i tolike jame – masovna stratišta u kojima još i danas bez iskazanog poštovanja i dostojanstva počivaju kosti pobijenih ljudi.

Neki još i danas na žalost dovode u pitanje poštovanje žrtava Bleiburga. Čak bi i mise za poginule zabranjivali hrvatskom kardinalu Vinku Puljiću u Sarajevu! A drugi govore da je to nostalgija Crkve katoličke za endehazijom. Rekao bih da prvo proizlazi iz neznanja, a drugo iz zlonamjernosti.

Na žalost istina o bleiburškim žrtvama bila je 45 godina zabranjivana i škole i mediji, tzv. znanost i publicistika nisu o tome govorili istinu, nego su svoju lažnu povijest unosili u misli i srca ljudi iz naraštaja u naraštaj i tako mnogi niti nisu upoznali što se stvarno dogodilo. Ne znaju da su slavni osloboditelji od fašizma zapravo bili najgori ubojice Hrvata u povijesti. Sama činjenica da se u popisu stanovništva prije i poslije rata (1931. i 1948.) samo hrvatski narod smanjio, dok se srpski narod povećao (S. Šterc), govori sama za sebe. Sve laži o genocidnosti Hrvata u Drugom svjetskom ratu samim tim padaju u vodu.

A kako je govorio bl. Alojzije Stepinac, komunizam se rodio u laži, od laži živio i u laži umro, što znači da mu se ništa ne može vjerovati. Pa ni toj historiografiji jer je ona bila dirigirana politički. Tako su i mnogi, još i danas postojeći i u medijima veoma isticani povjesničari, zapravo agitatori te lažne povijesti i ne razumiju da pristrani izvori ne mogu biti vjerodostojni.

Tek su poslije stvaranja samostalne Republike Hrvatske i nakon Domovinskog rata došle mnoge istine na vidjelo, no ne želi ih se uvažiti niti se u glavnim medijskih i političkim strukturama u RH prema njima postupa.

Ipak ima već mnogo objavljenih znanstvenih radova koji govore istinu. Tako sam nedavno došao do podatka kako je samo u Duvanjskom dekanatu u BIH u Drugom svjetskom ratu poginuo 2021 katolik, od kojih je 710 ubijeno na Križnom putu 1945., i još 177 ih je ubila Udba poslije rata u političkim ubojstvima i u zatvorima, dakle ukupno 887. A to je bio samo jedan dekanat, tada i općina, koja je na kraju rata brojila 26.939 stanovnika. Gotovo 8% katolika bilo je ubijeno od komunista, a svaki treći od njih ubijen je na Križnom putu. A tako je bilo posvuda u Hrvatskoj i BIH.

Neki sam dan slavio misu za ubijene žrtve partizanskih zločina 8. svibnja i poslije tzv. oslobođenja Zagreba 1945. Tih grobnica ima oko 180. Zanimljivo mi je da je naš glavni grad gotovo posut brojnim kostima po kojima i ne znajući hodimo, a sve su žrtve partizana, i gdje god zakopamo i nađemo kosti, to su ostaci žrtava partizana.

Crkva katolička nema ambicije niti braniti niti napadati ni jedan civilni poredak, to na nju ne spada. Ali se i te kako ima brinuti za istinu i pravdu te za sve žrtve koje su poginule u svim ratovima. Jer za nas su svi oni ljudi, djeca Božja za koje se ne samo smijemo, nego moramo Bogu moliti!

Crkva nije stvarala ni kraljevinu Jugoslaviju, ni NDH, ni socijalističku Jugoslaviju, ni RH i BIH. Ali u svim režimima smo se uvijek molili za naš narod, branili njegova od Boga mu dana neotuđiva prava koje su drugi zatirali.

Bl. Alojzije je knezu Pavlu Karađorđeviću u Zagrebu ispred katedrale održao govor u kojem je tražio jednaka prava za hrvatske katolike kao i za sve druge u toj državi, osobito privilegirane pravoslavce. Poslije je u NDH i Poglavniku i njegovim ministrima nebrojeno puta pisao i na razne načine intervenirao zauzimajući se za nevino optužene bilo Hrvate, bilo Srbe, bilo Židove. Tražio je za sve ljude zaštitu njihova dostojanstva i njihovih prava. Naposlijetku se zamjerio najgorem zločincu maršalu jer je branio prava Katoličke crkve koju je komunistički režim progonio. I zbog toga je stradao, no moglo mu se to dogoditi i od kraljeva režima i od Poglavnika. Usudio se boriti za čovjeka protiv bilo koja nepravde.

Bleiburg je simbol najvećeg stradanja Hrvata u povijesti. Jer on je bio početak egzekucija i smaknuća ne tisuća niti desetke tisuća nego stotine tisuća Hrvata. Nema mjesta u RH i u BIH u kojem nema i danas onih koji oplakuju svoje najmilije a ubili su ih partizani na tom teškom putu kojim su išli poput Krista, noseći križ svoje pogažene sudbine.

Mi ne optužujemo nikoga, mi samo navodimo istinu, a oni koji vole drugove i komunističku revoluciju koja je odnijela desetinu našega naroda te zavila u crno polovinu našega naroda to također znaju, ali ne žele priznati jer bi time morali zanijekati „slavnu komunističku revoluciju“, a njihovi očevi, djedovi i oni sami još i danas uživaju benefite ovih ubojstava i zato ne žele priznati ono što se stvarno dogodilo. Ipak time što se izruguju tragediji vlastitoga naroda pokazuju svoju zlonamjernost jer u bahatosti se nikad ne pokazuje istina, nego samo u poniznosti. One koji plaču za svojim pobijenima nazivati fašistima i željnima rehabilitirati propali režim doista mogu samo bolesni umovi. Konačno bi takvi mogli već jednom zašutjeti jer ne samo što time pokazuju strašnu ljudsku bešćutnost, nego i jer time unositi nemir u ljudske duše. Zar je tako teško osuditi svaki zločin, pa bilo tko ga učinio? I kad smo već osudili sve zločine na drugoj strani, zašto opravdavati samo zločine partizana, a koji su većinom počinjeni u mržnji? Nekima je očito jako teško izgovoriti riječ: komunistički zločini.

Današnje sveto Evanđelja po Ivanu (Iv 15, 18-21) donosi Isusove riječi koje je on rekao svojim učenicima: »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi… Nije sluga veći od gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti.« Gospodin naš Isus Krist sam je bio progonjen i mučen, raspet na križ i ubijen. Ni mi njegovi učenici ne možemo očekivati da će naš život biti bez križa. Dapače, on je rekao: „Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

Žrtve Bleiburga i Križnog puta viču za pravdom, ali one pozivaju još više za ljudskom sućuti i preklinju nas, svoje potomke, da ih ne zaboravimo. Toliki pobijeni svećenici, redovnici, redovnice, muževi i žene, djeca i starci, vojnici i civili, tjerani su kao životinje i ubijani bez suda i bez mogućnosti za pravdom. Većina od njih nisu bili ništa krivi, samo su se našli na krivoj strani. A neprijatelj je bio nemilosrdan i osvećivao se samo zato što su bili Hrvati i nisu bili partizani. Zamislite, kad bi se bili hrvatski branitelji nakon Oluje, tako osvećivali pa se iživljavali na onoj koloni razoružanih srpskih vojnika i civila na traktorima! Bogu hvala hrvatski vojnici nisu bili takvi, ja sam tomu svjedok. Za one pak koji su slijepi moramo se moliti da progledaju!

A nebrojenim žrtvama Bleiburga i Križnog puta molimo vječni mir i pokoj u Bogu! I njihovim obiteljima utjehu u snazi vjere da će ih jednom susresti i zagrliti u vječnosti. Molimo da ih raznorazni politički neznalice i zlonamjernici već jednom ostave da počivaju u miru.

I za nemilosrdne egzekutore molimo se, kao i za njihove fizičke i mentalne potomke da se okrenu istini, pokaju se i zadobiju Božje milosrđe.

Blaženi Alojzije, zaštitniče hrvatskoga naroda, moli za nas! Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari