Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!

Objavljeno

na

„Usred noći, u siromašnoj štali u Betlehemu rođen je Isus, malo dijete koje je majka Marija povila i položila u jasle. Uz svetog Josipa tom su događaju nazočile samo životinje: vol i magarac, ovce, a poslije su te noći prvi došli vidjeti Dijete betlehemski pastiri koji su i ustupili svoju pojatu Mariji i Josipu.

Ništa nije posebno upućivalo na neki izvanredni događaj ni početak, a ipak je to bio najveći događaj koji se zbio uopće u povijesti čovječanstva. Bog sam postao je čovjekom! Utjelovljenje Sina Božjega, koga je poslao Otac na zemlju, dogodilo se po Duhu Svetom koji je dao djevici Mariji da začne i rodi sina, Isusa“, rekao je sisački biskup Vlado Košić na početku svoje homilije na misi polnoćki u sisačkoj katedrali Uzvišenja svetog Križa.

U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i župni supsidijar preč. Milan Begić,a služili su đakoni Vjekoslav Uvalić i Ivan Ćorić.

Homilija na polnoćki 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Draga braćo i sestre, dragi slavitelji Božića koji vjerujete u rođenje Sina Božjega kao čovjeka u ovoj svetoj noći!

Usred noći, u siromašnoj štali u Betlehemu rođen je Isus, malo dijete koje je majka Marija povila i položila u jasle. Uz svetog Josipa tom su događaju nazočile samo životinje: vol i magarac, ovce, a poslije su te noći prvi došli vidjeti Dijete betlehemski pastiri koji su i ustupili svoju pojatu Mariji i Josipu. Ništa nije posebno upućivalo na neki izvanredni događaj ni početak, a ipak je to bio najveći događaj koji se zbio uopće u povijesti čovječanstva. Bog sam postao je čovjekom! Utjelovljenje Sina Božjega, koga je poslao Otac na zemlju, dogodilo se po Duhu Svetom koji je dao djevici Mariji da začne i rodi sina, Isusa.

Zanimljivo je da je jedno dijete u središtu tako velikog blagdana, Božića, koji slavi čitav svijet. Zapravo njegovo rođenje.

Rođenje inače u velikoj većini slučajeva izmami radost i preplavi milinom majku i oca, djedove i bake, braću i sestre, dapače i širu rodbinu. Svi se vesele kad se rodi dijete u jednoj obitelji.

Božić je tako proslava ljepote rođenja jednog Djeteta.

Pa ipak. Postoje i drugi, oni koji se ne vesele, pa čak i oni koji ne žele da se dijete rodi. Kad se dijete rodi u okolnostima koje nisu drage pojedincima, to rođenje njih zabrine, donese im glavobolju. Takav je primjer bio židovski kralj Herod. On nije bio oduševljen Isusovim rođenjem, dapače zabrinuo se i bio je spreman sve učiniti da to dijete ukloni s ovog svijeta. Poslao je svoje vojnike u Betlehem koji su pobili svu mušku djecu do dvije godine, misleći da je tako uklonio tog „novorođenog kralja“ kojega se bojao, misleći da će mu on oduzeti kraljevstvo.

Danas na žalost postoje i oni koji već začetom djetetu ne dopuštaju da se rodi pa sve čine kako bi spriječili njegovo rođenje. Poput Heroda spremni su učiniti sve ne želeći prihvatiti novi život, novog čovjeka. U tom se smislu i zakoni prilagođavaju takvim zahtjevima, a mi se kršćani pitamo, jesu li to neki novi Herodi koji se toliko boje djeteta da mu rade o glavi.

Za dva mjeseca će u našoj Domovini biti rasprava o novom zakonu o pobačaju. Ubojstvo djeteta se legalizira. Na žalost i tamo gdje smo mi kršćani većina u društvu. To samo znači da smo mi nedovoljno svjesni o čemu se radi. Stoga mi pastiri moramo govoriti o tome i prosvijetliti svoj narod da se bori za život a protiv smrti.

Majka Terezija koja je bila i proglašena je svetica, a voljeli su ju i priznavali njezin rad za najsiromašnije i oni koji nisu bili vjernici, katolici, primila je Nobelovu nagradu za mir. Na toj dodjeli u Oslu 10. prosinca 1979. održala je značajan govor u kojem je među ostalim rekla:

„Imam jedno uvjerenje koje bih rado podijelila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: “Čak i kada bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, Ja ga neću zaboraviti.” Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malenih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, sa Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi.

Za mene su narodi koje su legalizirali abortus najjadniji narodi. Oni se plaše malenih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno dijete – i dijete mora umrijeti.

Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu! Kada je Marija Elizabeti došla u posjetu, dijete je u istom trenu u krilu svoje majke počelo poskakivati od radosti, kad je Marija ušla u kuću. Nerođeni se obradovao. Zbog toga obećajmo si ovdje da ćemo spasiti svakog nerođenog. Dajte svakom djetetu priliku da voli i da bude voljeno. Pokušavamo se usvajanjem boriti protiv abortusa. Sa Božjom milošću uspjet ćemo. Bog je blagoslovio naš rad. Mi smo spasili tisuće djece, oni su pronašli svoj dom, u kojem su voljeni, u kojem su željeni, u koji su donijeli radost.

Zbog toga danas od vas zahtijevam i pozivam Vas Veličanstva, Ekscelencije, moje dame i gospodo, svi vi, koji ste došli iz različitih zemalja svijeta: Pomolite se da imamo hrabrosti da zaštitimo nerođeni život. Ovdje, u Norveškoj imamo šansu da se za to založimo.

Bog blagoslovio dobro stanje, ali u mnogim obiteljima ovdje mi možda imamo nekoga tko nije gladan kruha, ali je gladan, jer se osjeća zaboravljenim i nevoljenim, jer mu je potrebna ljubav. Ljubav počinje kod kuće, prvo tamo.

Nikada neću zaboraviti jedno dijete, jednog četverogodišnjeg Hindu-dječaka. On je na neki način čuo: “Majka Terezija nema šećera za svoju djecu.” Otišao je kući svojim roditeljima i rekao “Ja ne želim jesti šećer tri dana, poklonit ću ga Majci Tereziji.” Nakon tri dana njegovi roditelji su ga morali dovesti k meni i on mi je poklonio malu staklenku šećera. Kako je jako volio ovaj mali dječak! Volio je do bola. Ne zaboravite da mnoga djeca, mnoge žene i mnogi muškarci na ovome svijetu nemaju ono što vi imate, i mislite na to da ih volite do bola.

Prije nekog vremena pokupila sam jedno dijete s ulice, na čijem sam licu mogla vidjeti da je gladno. Ne znam koliko dana to dijete nije ništa jelo. Dala sam mu komad kruha i mali je jeo mrvicu po mrvicu. Rekla sam mu: “Pa jedi taj kruh!” Tada me dijete pogledalo i reklo: “Strah me je jesti, strah me je kada dođe kraj da ću opet biti gladan!”

Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: “Tamo živi jedna Hindu-obitelj sa osmero djece, koja već dugo vremena gladuju.” Ja sam uzela rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i sa jednom polovicom izašla vani. Kada se vratila natrag, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila: “I oni su gladni”. Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska porodica, znala je da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona nešto dala svojim susjedima, nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i drugih koji pate. Ona je imala hrabrosti da dijeli i da podijeli ljubav.

To je ono što ja želim od vas: Volite siromašne i ne okrećite im leđa, jer ako njima okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu. On je sebe učinio gladnim, golim i bez domovine da bismo vi i ja imali priliku da ga volimo. Gdje je Bog? Kako ga možemo voljeti? Nije dovoljno da se kaže: “Moj Bože ja te volim.” Mi Boga volimo na ovome svijetu ako se nečega odreknemo, ako nešto dajemo. Naravno, da ja šećer mogu pojesti sama, ali ga mogu i dati nekom drugom. Mogu ga dati odraslima, mogu ga dati djeci. Ako cijeli svoj život u toku cijelog dana sami dajemo, onda ćemo biti iznenađeni onoga lijepog dana kada ljudi budu sve međusobno dijelili i radovali se tome.

Tako, ja ću moliti za vas, da vi molitvu proširite dalje u svojim obiteljima. Plod molitve bit će da vjerujemo, da to činimo za Krista. Kada zaista počnemo vjerovati, počet ćemo voljeti, najprije u našem domu, potom našeg susjeda, a onda ljude u zemlji u kojoj živimo. Hajdemo svi izgovoriti molitvu: “Bože, daj nam snage da zaštitimo nerođeno dijete.” Jer dijete je najveći Božji dar jednoj obitelji, narodu i svijetu. Bog vas blagoslovio!“ Tako je govorila Majka Terezija.

Draga braćo i sestre, želio sam čitav ovaj drugi dio govora svete Majke Terezije podijeliti s vama. Ona nam poručuje kako je Isus i danas, ove svete noći, gol, gladan i ugrožen ako se mi odreknemo ljubavi prema djeci, ako ne vidimo one koji pokraj nas nemaju i trpe, ako ubijamo nerođene. Zamislimo se nad time, da bi i naša domovina bila živa, puna djece, radosna.

Pozvani smo ove svete noći misliti na život, radovati se životu, veseliti se djeci: jer sam Bog postao je malo dijete! Zamislite što bi bilo da ga Marija nije htjela roditi, da je pomislila kako da mu oduzme život dok ga je trudna nosila? To dakako nije bilo moguće jer je ona bila Presveta Djevica koju je Bog na poseban način svojom milošću već od časa njezina začeća pripremio za to da može čiste duše po Duhu Svetom začeti i s ljubavlju nositi te s radošću roditi svoga i Božjeg Sina, Isusa.

Riječi proroka Izaije koji govori o tami u kojem se ima roditi Dijete odnosi se na vrijeme u kojem se rodio naš Spasitelj Isus, ali i na naše vrijeme. Tada je narod izraelski hodio u tami, nije prepoznao dolazak Mesije. No, i danas se u mnogim dušama prostire ta tama, ljudi su slijepi za radost dolaska Spasitelja. Čitave nacije i države na žalost ponašaju se kao da Spasitelj nije došao, ne žele ga, još žive u tami. „Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. One što mrklu zemlju obitavahu, svjetlost jarka obasja… Jer, Dijete nam se rodilo… ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni…“ (Iz 9,2 sl.). To Dijete je Svjetlo svijeta, on nije došao samo kako bi rasvijetlio noć pastirima u Betlehemu prije toliko godina, već nastavlja rasvjetljavati noć svakoga od nas i čitavoga čovječanstva. I danas trebamo dopustiti da nas rasvijetli rođenje tog Djeteta koje je Sin Božji i naš Spasitelj.

Sveti Pavao u svojoj poslanici također o tome govori: „Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi.“ (Tit 2,11)

Prepoznajmo i mi, braćo i sestre, zajedno s betlehemskim pastirima u ovoj svetoj noći svoga Spasitelja, dođimo i poklonimo mu se! Amen.

(Sisačka biskupija)

Kardinal Puljić: Čovjek se izgubio, vladaju samo interes i profit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Fisichella: Sveta stolica s pozornošću prati Međugorje

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Radiopostaja Mir Međugorje

Predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, nadbiskup Rino Fisichella izjavio je u četvrtak kako Sveta Stolica pozorno prati zbivanja u Međugorju te da ovo poznato hodočasničko mjesto sadrži brojne elemente nove evangelizacije među kojima su najvažnije molitva i klanjanje.

“Upečatljivo je kako hodočasnici svugdje hodaju s krunicom u ruci i mole se: hodajući cestom, dok se penju na brda, posvuda. Vjerujem da je ovo zaista jedan pozitivan pokazatelj, koji će se uzeti u obzir pri ocjenjivanju posebnosti Međugorja. Sveta Stolica prati Međugorje s velikim zanimanjem”, rekao je nadbiskup Fisichella u intervjuu za lokalni Glasnik mira.

On je početkom kolovoza boravio u Međugorju sudjelujući na misi, molitvi i klanjanju u okvu Festivala mladih – Mladifestu na kojemu je prvi put od početka međugorskog fenomena Sveta stolica dopustila organizirana hodočašća.

Nadbiskup Fisichella je istaknuo kako je za njega posebno dojmljivo bilo to što se molitva u Međugorju proteže kroz cjelokupni život.
“Kao i druge hodočasnike koji dolaze prvi put pogodilo me ozračje molitve, i to je ono što Međugorje razlikuje od drugih mjesta gdje očekivano nalazite molitvu koja se odvija na mjestima ukazanja, u crkvama, ispred ikona Djevice ili svetaca”, dodao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Pojasnio je kako ogranak Nove evangelizacije ima pastoralnu odgovornost za svetišta u svijetu. Iako Međugorje još nije priznato kao svetište, ono je već sada odredište milijuna hodočasnika svake godine.

“Moj dolazak ovdje je daljnji korak u procjenjivanju i razmatranju prisutnosti milijuna hodočasnika, a posebno u ovoj situaciji, toliko mnogo mladih”, rekao je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju.

Rekao je kako su za novu evengelizaciju posebno važna dva elementa – molitva i klanjanje.
“Ti su elementi temelj kroz koji se ostvaruje Nova evangelizacija. U tom smislu volim se osvrnuti na papu Franju i jednu rečenicu koju je izrekao odmah na početku svoga pontifikata: „Nova evangelizacija se provodi na koljenima“. Stoga je ponovno otkrivanje ove klanjajuće dimenzije, ove dimenzije molitve, za nas zasigurno neizbrisiva točka: točka polazišta i točka temeljnog cilja”, rekao je Fisichella.

U svibnju ove godine Sveti otac je dopustio organiziranje hodočašća u Međugorju čiji se fenomen vezuje uz tvrdnje šestero vidjelaca da im se ukazuje Gospa koju u Međugorju zbog poruka koje šalje nazivaju Kraljica mira.

Posebno povjerenstvo Svete Stolice istražilo je ovaj fenomen te slučaj dostavilo Kongregacijiu za nauk vjere, a koje je spis dostavila Svetome ocu na odlučivanje.
U međuvremenu je poljski nadbiskup Henryk Hoser imenovan posebnim papinskim vizitatorom koji je zadužen za nadzor i skrb nad ovom svjetski poznatom župom.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari