Pratite nas

Kultura

Biskup Košić: ‘Dario Kordić je zaslužio visoko mjesto u svijesti svih hrvatskih ljudi, ali i društvu’

Objavljeno

na

Foto: Branko Hrkač

“Dario je moj prijatelj, ja to ne krijem i nikada neću. Njegova žrtva, njegova vjera i njegova vedrina u trpljenju i meni je veliko nadahnuće. Potpora njegove obitelji u teškim danima i godinama za Daria njemu je bila velika utjeha i zato su svi oni za me primjer obitelji koja ostaje zajedno u dobru i zlu jer ih povezuje ljubav i molitva, pouzdanje u Boga. Nadam se da će Dario jednog dana dobiti visoko mjesto koje mu pripada u svijesti svih hrvatskih ljudi ali i u društvu jer on je to zaslužio.”, rekao je sisački biskup msgr. dr. Vlado Košić na predstavljanju knjige akademika Josipa Pečarića “Dario Kordić”.

Uz biskupa Košića knjigu su još predstavili i  autor akademik Pečarić te Zvonimir Hodak, odvjetnik i kolumnist i prof. dr. sc. Marko Tokić.

Govor biskupa Košića s predstavljanja knjige pročitajte u cijelosti:

“Daria Kordića nisam poznavao prije 2000. godine, dakle, nisam bio ni u Bosni i Hercegovini kad je tamo bjesnio rat niti u Haagu dok je on bi suđen. Upoznao sam ga zatvoru u Grazu, kada je tamo služio svoju kaznu. Pozvali su me dvojica svećenika (David Sluganović i fra Sebastijan Golenić) koji su ga išli posjetiti i pitali me, bih li ja pošao s njima. Rado sam se pridružio jer sam želio upoznati tog čovjeka o kojem sam čuo proturječne stvari. Naime, novine su pisale da je ratni zločinac, a neki su mi prijatelji govorili da on nije ništa skrivio, da je žrtva nehumanog Haaškog suda.

U nehumanost suda u Haagu nisam dvojio znajući da je on političko sredstvo moćnih koji su željeli na principu podjele krivnje pacificirati područje na kojem se prije vodio rat. Na primjer obrat u slučaju generala Gotovine i Markača pokazuje zorno kako je moguće da jedan pravorijek bude potpuno negativan, a drugi potpuno pozitivan.

Kada sam dakle prvi puta posjetio Daria Kordića – a poslije sam to učinio još šest puta – mojem iznenađenju nije bilo kraja. On je umjesto čovjeka shrvana nepravdom i teškom višegodišnjom kaznom, zračio optimizmom i neobičnom vedrinom. Umjesto da mi tješimo njega, on je tješio nas. I bio je veoma pobožan, neprestano smo govorili o Bogu, o tome kako on čini čudesa.

Jednom mi je rekao kako je ovo vrijeme u zatvoru za njega milost Božja. Ja sam prosvjedovao rekavši mu da je to ipak teška kušnja i da tu nepravdu nije Bog želio, no on me demantirao izjavom kako on ne bi bio Boga sreo da nije došao u zatvor. Tu nisam mogao ništa proturječiti, ako je on bio u to uvjeren. Sjećam se i da nam je govorio kako je on slobodniji nego mnogi ljudi koji nisu u zatvoru, jer je sloboda nutarnja, duhovna kategorija a ne fizička i tjelesna. Opet nisam mogao ništa reći protiv toga. Pomolili smo se na njegovu želju, svaki puta. On je tražio moj blagoslov i ja sam mu ga svaki put udijelio.

Znao sam koliko pati njegova supruga Venera premda ona to nije pokazivala. I njihova su djeca patila, bez oca su rasli gotovo 18 godina.

Jednom sam rekao muftiji Hasanoviću, koji me prozvao u novinama i tražio kaznu za mene što sam bio na dočeku Daria pri povratku iz zatvora, da bi se vjerojatno i on radovao kada bi neki njegov vjernik u zatvoru postao bolji vjernik. Tako sam se i ja radovao.

Tada, kada sam posjećivao Daria u zatvoru, slutio sam da on nije kriv za kaznu koju je dobio. Poslije, kad je izišao iz zatvora, ja sam sad i uvjeren da on nije kriv, da njemu kazna nije bila pravedno dana jer on nije bio ni vojnik, niti je bio na tom mjestu gdje se odlučivalo o napadu na Ahmiće, niti je bio tamo gdje se to dogodilo tako da nije mogao ni fizički počiniti nikakvo djelo. Znakovito je bilo da se ogromna kazna Blaškiću drastično smanjila u drugostupanjskoj sudskoj presudi, a Kordiću je ostala u konačnoj presudi ista, drastično velika kazna, usprkos tome što tužitelj nije imao ni jedan valjani dokaz i nakon što su oborene mnoge točke optužnice.

Od jednog sam visoko pozicioniranog muslimana /Z. Hasanbegovića/ čuo kako oni znaju da je Dario nevin ponio tuđu kaznu. Također razgovarao sam dugo jednom s Dariem i jednim uglednim odvjetnikom /Lukom Mišetićem/ koji je uvjeren da bi Dario trebao pokrenuti reviziju postupka, ali čuo sam i Daria koji ne želi da se ikoga drugog osudi, kad je već on morao ponijeti tako veliku kaznu.

Dario sada studira teologiju, želi se u svojoj vjeri utvrditi i rasti. To je bio njegov izbor koji ja poštujem. Poštujem i njegovu obitelj koja mu je uvijek davala i predstavljala veliku potporu. Oni su svi za mene veliki mučenici, žrtve političkih igara i stava da je potrebno svima koji su bili uključeni u rat u Bosni i Hercegovini presudi krivnju, misleći da se tako mogu neutralizirati mržnje. Međutim, ako se nepravde žele ispraviti novim nepravdama, mislim da se tako samo sije sjeme novih sukoba, što nije dobro niti pošteno. A to je učinio u slučaju Daria Kordića Haaški sud.

Dario je moj prijatelj, ja to ne krijem i nikada neću. Njegova žrtva, njegova vjera i njegova vedrina u trpljenju i meni je veliko nadahnuće. Potpora njegove obitelji u teškim danima i godinama za Daria njemu je bila velika utjeha i zato su svi oni za me primjer obitelji koja ostaje zajedno u dobru i zlu jer ih povezuje ljubav i molitva, pouzdanje u Boga.

Nadam se da će Dario jednog dana dobiti visoko mjesto koje mu pripada u svijesti svih hrvatskih ljudi ali i u društvu jer on je to zaslužio.”

Predstavljena knjiga akademika Josipa Pečarića: ‘DARIO KORDIĆ’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

EURO 2020, evo nas!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters/Pixsell

NE PITAJ
ME MILI SINE

Ne pitaj me mili sine
zašto rukom krijem lice,
nisu one od žalosti,
sad su suze radosnice.

Kad igraju naši momci
meni srce kuca jače,
a kad čujem Lijepu Našu
od sreće mi oko plače!

Razumjet ćeš jednog dana
kad odrasteš mili sine,
od Boga je nama dana
i zato se za nju gine!

Najveći su život dali!
Sad se druge borbe vode.
Al da ne bi tih heroja,
ne bi bilo ni slobode!

Sad se gine na terenu,
a suze se brišu s lica,
ponosno se sad vijori
naša sveta trobojnica!

Kad odrasteš mili sine,
tad ćeš znati što sam plak’o,
ono što se krvlju brani
ne pušta se tako lako!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Hrvatska ide na EURO 2020! Vatreni u sjajnom preokretu pobijedili Slovake!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Poema o Vukovaru

Objavljeno

na

Objavio

Stoji grad, pod kišom čelika, ognja i smrti
Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad, Vukovar.
Iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikada narod zaboravit neće
Vukovar, Vukovar!

Mjesec studeni svake je godine obilježen sjećanjem na Vukovar. U tišini, molitvi, uza svijeću za vjerne mrtve prisjećamo se strahota koje su Vukovarci proživjeli tih dana 1991. godine. I Hercegovina je ovih dana uz Vukovar, ne samo molitvom, paljenjem svijeća ili odlaskom i odavanjem počasti Gradu. Ovih dana najavljena je izvedba “Poeme o Vukovaru”, koncerta u povodu vukovarske tragedije s izvedbom u Mostaru, 16. studenoga 2019. Glazbu za ovo djelo napisao je mo. don Dragan Filipović. To je bio razlog da porazgovaramo s don Draganom.

* Možete li nam nešto više reći o tomu kako je djelo nastalo?
– Želja za nastankom glazbenog djela o Vukovaru u meni tinja godinama. Još s početkom agresije na RH, Vukovar je stalno bio u mojim molitvama i mislima. Kako je vrijeme odmicalo, a njegovi branitelji postajali svakim danom sve više i više heroji, za mene je Vukovar postao i ostao ponos! Kada je agresor ušao u potpuno razrušen i neprepoznatljiv grad, u meni se nastanila tuga, sjeta, pitanje: zar ljudska narav može biti tako izopačena!? Ali, u mojoj se duši nastanila i želja da se na neki svoj način odužim Vukovaru, da umirim savjest, da ispravim nutarnji dug. Djelo je intenzivno nastajalo pet mjeseci i pisano je za dva solista, mješoviti zbor i simfonijski orkestar. Uzimao sam po koju temu iz mojih prijašnjih uradaka da bi pjevačima to bilo bliže i lakše prihvatljivo. Glazba i riječi žele približiti slušatelju svu tu tegobu, patnju, muku, ranjavanje, borbu za obranom grada, borbu za pobjedom, spašavanjem sebe i drugih… Kažu mi pjevači da je djelo teško, tužno… ja odgovaram da je Vukovarcima bilo puno teže i tužnije. Parafrazirao sam tekstove: S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, T. M. Bilosnića, M. Suntešića. Uzimao sam i molitveno liturgijske tekstove i nisam bježao od vlastite inspiracije koju mi je Vukovarska tragedija u ovim i ovakvim trenutcima nudila. Djelo: Poema o Vukovaru traje 50 minuta.

 

 

* Tko sve sudjeluje u izvedbi ovoga djela i gdje će se ona održati?
– Najbitnija mi je tekstualna poruka ovoga djela. Ne kažem da glazba nije važna, ona je veoma važna. Zamislio sam da ona u ovome djelu više puta samo pomaže, želi dočarati, pomoći da poruka teksta kojega zbor interpretira, što intenzivnije dođe do slušatelja. Stoga bih rekao da je zbor na prvom mjestu a to je naš Akademski zbor Pro musica. I solisti su važni i naravno potpomognuti zborom, a to su naši domaći: Monija Jarak-Mikulić i Hrvoje Merdžo. Simfonijski orkestar se okupio, što se kaže, ad hoc, za ovu izvedbu. Uz glazbenike SO Mostar, tu su i naši domaći glazbenici koji djeluju u vojnom orkestru, puhaćim orkestrima, glazbenici Splitske akademije i Sarajeva. Posebice zahvaljujem prof. Tomislavu Sušcu koji je lektorirao, uredio puhaći korpus. Na praizvedbi će dirigirati poznat hrvatski dirigent i naš dugogodišnji prijatelj iz Zagreba mo. Robert Homen.

 

Proba uoči izvedbe “Poeme o Vukovaru” u Mostaru i pripreme za svetu Misu u Vukovaružž

 

* Ovo nije Vaš prvi odlazak u Vukovar s pjevačima, bili ste također u Škabrnji, Bleiburgu. Na neki način želite mlade potaknuti na razmišljanje ali i obilježavanje tragedija koje su zadesile hrvatski narod. Kako na to gledaju današnji mladi ljudi?
– Ako čovjek ne uči i ne pamti svoju povijest, ona mu se najčešće ponovi u strašnom obliku. Stoga sam htio da mladi pamte važne događaje, bili oni lijepi ili tragični. Za sve nas je bio nezaboravan događaj kada smo prije deset godina, (Pro musica i orkestar Osječke opere) bili u Vukovaru i izveli Mozartov Requiem za sve poginule, ubijene, umrle. Obišli smo: Bolnicu, Ovčaru… Sve nas se to veoma dojmilo. Mnogi su plakali, neki nisu do Mostara mogli progovoriti… I u Škabrnji smo izveli Requiem. Sada nam se ostvarila želja da pjevamo na svetoj Misi i komemoriramo žrtvu 18. studenoga kada se obilježava tragedija Vukovara. Ovaj put smo se spremali na dva kolosijeka. Dakle pripremali smo praizvesti u Vukovaru spomenutu Poemu o Vukovaru, za soliste, zbor i orkestar. No nismo se mogli uklopiti u već postojeći program u Vukovaru gdje mnoge udruge žele imati svojih pet minuta. To je hvale vrijedno. Drugo, treba mnogo novca za odlazak orkestra, prijevoz, noćenje… Stoga smo se odlučili izvesti to u Mostaru, tj. u novoj crkvi Cim – Ilići u subotu 16. studenoga 2019. u 18,30 sati. Naravno, i za ovu izvedbu treba mnogo novca. Dan poslije, u nedjelju 17. studenoga, zbor Pro musica i Tamburaški orkestar Mostar putuje u Vukovar gdje će u ponedjeljak 18. studenoga pjevati i svirati, tj. moliti na svetoj Misi za sve poginule, ubijene i nestale. Dakle, zbor i orkestar čine 92 izvođača. Stoga mogu reći da koncert u Mostaru i izvedba u Vukovaru iziskuje mnogo novca. To ne bismo mogli bez naših donatora. To su: JP Elektroprivreda HZ HB, Založba kralja Tomislava iz Čapljine, Grad Mostar, UniCredit Bank, HNŽ. Uime svih sudionika, pjevača i svirača, jedno veliko i iskreno hvala.

 

* Što za Vas znači Vukovar?– Teško je to izraziti riječima. Evo pokušao sam i glazbom i tekstom u Poemi o Vukovaru. Nekako sam učinio što sam bio dužan. Nastupila je neka olakšica kada sam to završio. Još kada su pjevači naučili tekst, vjerujem da će i glazbenici dati svoj doprinos u subotu na izvedbi. Bit će to ispunjenje moga nutarnjeg zavjeta. Jednostavno, morao sam to učiniti za Vukovar. Bila je to neobjašnjiva nutarnja želja, potreba, obveza. Moj pokojni otac bio je na Bleiburgu. Pričao mi je što je sve prošao dok se nije vratio u Mostar, u Sjeverni logor. A onda tu nadomak kuće… ne ponovilo se. Onda su ga obukli još tri godine u sivomaslinastu uniformu. Pokojna moja mama ga je čekala osam godina. Na njihovu sam sprovodu bio miran, sabran… uvjeren da su spašeni. Njihov život mi je podario smirenost. Čak sam propovijedao na grobu i tati i mami. Ali kada je Vukovar pao… Bože, dva dana sam plakao kao dijete. Eto što mi znači Vukovar.

Razgovarala Martina Arapović/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari