Pratite nas

Kultura

Biskup Košić: ‘Dario Kordić je zaslužio visoko mjesto u svijesti svih hrvatskih ljudi, ali i društvu’

Objavljeno

na

Foto: Branko Hrkač

“Dario je moj prijatelj, ja to ne krijem i nikada neću. Njegova žrtva, njegova vjera i njegova vedrina u trpljenju i meni je veliko nadahnuće. Potpora njegove obitelji u teškim danima i godinama za Daria njemu je bila velika utjeha i zato su svi oni za me primjer obitelji koja ostaje zajedno u dobru i zlu jer ih povezuje ljubav i molitva, pouzdanje u Boga. Nadam se da će Dario jednog dana dobiti visoko mjesto koje mu pripada u svijesti svih hrvatskih ljudi ali i u društvu jer on je to zaslužio.”, rekao je sisački biskup msgr. dr. Vlado Košić na predstavljanju knjige akademika Josipa Pečarića “Dario Kordić”.

Uz biskupa Košića knjigu su još predstavili i  autor akademik Pečarić te Zvonimir Hodak, odvjetnik i kolumnist i prof. dr. sc. Marko Tokić.

Govor biskupa Košića s predstavljanja knjige pročitajte u cijelosti:

“Daria Kordića nisam poznavao prije 2000. godine, dakle, nisam bio ni u Bosni i Hercegovini kad je tamo bjesnio rat niti u Haagu dok je on bi suđen. Upoznao sam ga zatvoru u Grazu, kada je tamo služio svoju kaznu. Pozvali su me dvojica svećenika (David Sluganović i fra Sebastijan Golenić) koji su ga išli posjetiti i pitali me, bih li ja pošao s njima. Rado sam se pridružio jer sam želio upoznati tog čovjeka o kojem sam čuo proturječne stvari. Naime, novine su pisale da je ratni zločinac, a neki su mi prijatelji govorili da on nije ništa skrivio, da je žrtva nehumanog Haaškog suda.

U nehumanost suda u Haagu nisam dvojio znajući da je on političko sredstvo moćnih koji su željeli na principu podjele krivnje pacificirati područje na kojem se prije vodio rat. Na primjer obrat u slučaju generala Gotovine i Markača pokazuje zorno kako je moguće da jedan pravorijek bude potpuno negativan, a drugi potpuno pozitivan.

Kada sam dakle prvi puta posjetio Daria Kordića – a poslije sam to učinio još šest puta – mojem iznenađenju nije bilo kraja. On je umjesto čovjeka shrvana nepravdom i teškom višegodišnjom kaznom, zračio optimizmom i neobičnom vedrinom. Umjesto da mi tješimo njega, on je tješio nas. I bio je veoma pobožan, neprestano smo govorili o Bogu, o tome kako on čini čudesa.

Jednom mi je rekao kako je ovo vrijeme u zatvoru za njega milost Božja. Ja sam prosvjedovao rekavši mu da je to ipak teška kušnja i da tu nepravdu nije Bog želio, no on me demantirao izjavom kako on ne bi bio Boga sreo da nije došao u zatvor. Tu nisam mogao ništa proturječiti, ako je on bio u to uvjeren. Sjećam se i da nam je govorio kako je on slobodniji nego mnogi ljudi koji nisu u zatvoru, jer je sloboda nutarnja, duhovna kategorija a ne fizička i tjelesna. Opet nisam mogao ništa reći protiv toga. Pomolili smo se na njegovu želju, svaki puta. On je tražio moj blagoslov i ja sam mu ga svaki put udijelio.

Znao sam koliko pati njegova supruga Venera premda ona to nije pokazivala. I njihova su djeca patila, bez oca su rasli gotovo 18 godina.

Jednom sam rekao muftiji Hasanoviću, koji me prozvao u novinama i tražio kaznu za mene što sam bio na dočeku Daria pri povratku iz zatvora, da bi se vjerojatno i on radovao kada bi neki njegov vjernik u zatvoru postao bolji vjernik. Tako sam se i ja radovao.

Tada, kada sam posjećivao Daria u zatvoru, slutio sam da on nije kriv za kaznu koju je dobio. Poslije, kad je izišao iz zatvora, ja sam sad i uvjeren da on nije kriv, da njemu kazna nije bila pravedno dana jer on nije bio ni vojnik, niti je bio na tom mjestu gdje se odlučivalo o napadu na Ahmiće, niti je bio tamo gdje se to dogodilo tako da nije mogao ni fizički počiniti nikakvo djelo. Znakovito je bilo da se ogromna kazna Blaškiću drastično smanjila u drugostupanjskoj sudskoj presudi, a Kordiću je ostala u konačnoj presudi ista, drastično velika kazna, usprkos tome što tužitelj nije imao ni jedan valjani dokaz i nakon što su oborene mnoge točke optužnice.

Od jednog sam visoko pozicioniranog muslimana /Z. Hasanbegovića/ čuo kako oni znaju da je Dario nevin ponio tuđu kaznu. Također razgovarao sam dugo jednom s Dariem i jednim uglednim odvjetnikom /Lukom Mišetićem/ koji je uvjeren da bi Dario trebao pokrenuti reviziju postupka, ali čuo sam i Daria koji ne želi da se ikoga drugog osudi, kad je već on morao ponijeti tako veliku kaznu.

Dario sada studira teologiju, želi se u svojoj vjeri utvrditi i rasti. To je bio njegov izbor koji ja poštujem. Poštujem i njegovu obitelj koja mu je uvijek davala i predstavljala veliku potporu. Oni su svi za mene veliki mučenici, žrtve političkih igara i stava da je potrebno svima koji su bili uključeni u rat u Bosni i Hercegovini presudi krivnju, misleći da se tako mogu neutralizirati mržnje. Međutim, ako se nepravde žele ispraviti novim nepravdama, mislim da se tako samo sije sjeme novih sukoba, što nije dobro niti pošteno. A to je učinio u slučaju Daria Kordića Haaški sud.

Dario je moj prijatelj, ja to ne krijem i nikada neću. Njegova žrtva, njegova vjera i njegova vedrina u trpljenju i meni je veliko nadahnuće. Potpora njegove obitelji u teškim danima i godinama za Daria njemu je bila velika utjeha i zato su svi oni za me primjer obitelji koja ostaje zajedno u dobru i zlu jer ih povezuje ljubav i molitva, pouzdanje u Boga.

Nadam se da će Dario jednog dana dobiti visoko mjesto koje mu pripada u svijesti svih hrvatskih ljudi ali i u društvu jer on je to zaslužio.”

Predstavljena knjiga akademika Josipa Pečarića: ‘DARIO KORDIĆ’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljen roman Anite Martinac ‘Grad bez ptica’

Objavljeno

na

Objavio

Roman hrvatske književnice Anite Martinac “Grad bez ptica“, u kojem piše o početcima demokratskih promjena ’90-ih godina i ratnim sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, predstavljen je u četvrtak u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu.

Roman su predstavili publicist Ante Beljo i književnik Ivan Tolj te autorica Anita Martinac.

Beljo je ustvrdio kako je roman dokument jednoga bremenitog vremena u kojem je hrvatski vojnik, uz ratno umijeće, očitovao iznimnu ljubav prema svojoj domovini.

Autorica je podsjetila kako su mnogi branitelji poginuli, umrli, odselili, promijenili izgled pa im se više i ne usuđuje postaviti pitanje: gdje su i kako žive?

Napomenula je kako voli slušati svoje sugovornike jer dok oni govore, naglasila je, oslikava njihove brazde na licu i proživljava njihove trenutke osjećajući bol.

Dodala je kako svojim pisanjem nastoji čitatelje provesti kroz neposredna iskustava ratnih sudionika.

Život se pobrinuo, rekla je, dodijeliti nam nezavidne uloge u kojima proživljavamo intenzivno nevolje, teškoće, jad, ali i ljubav.

Roman “Grad bez ptica” (229 str.) satkan je od 45 poglavlja, u kojem svako poglavlje kroz optiku neposrednih sudionika nosi jedinstvenu i pojedinačnu sudbinu i svoju priču.

Kompozicijska forma romana i literarizirani žurnalistički stil omogućili su autorici takvu romanesknu tvorbu, koju čini, ne jedan, nego više pripovjedača usredotočenih na vlastite sudbine početkom ’90-ih godina i tijekom rata na mostarskom i širem području.

Kronološki se radnja romana, čiji je grad glavni lik, odvija od početka 1990. do prve polovice lipnja 1992. kad je Mostar oslobođen od Jugoslavenske narodne armije.

Roman je objavila mostarska Udruga Središte Hrvatskoga svjetskog kongresa za istraživanje totalitarizma.

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru, a sama je bila sudionica rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Objavila je više knjiga pjesama i romana, među kojima i romane “Medaljon” i “Posljednji”. (Hina)

‘Grad bez ptica’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Žarko Manjkas Crvenkapa – Nakon trideset godina, naći će svoj mir!

Objavljeno

na

Objavio

Nakon trideset godina, naći će svoj mir!

ŽARKO MANJKAS CRVENKAPA

PISMO BRANITELJA

Koliko ispraćenih noći?
Koliko suza isplakaše oči?
Čekajući sina da se vrati,
nikad majko ja to neću znati!

Koliko dočekanih zora,
na licu iscrtanih bora?
Koliko patnje i muke?
Koliko puta sklopiše se ruke?

Svaki korak budio ti nadu,
da ćeš opet zagrliti sina.
Ostale su samo uspomene,
jer ti mene,uze Domovina!

A nekad mi smo jedno bili,
rastao sam ispod srca tvoga.
I njega ćeš moja mila majko,
sahraniti pored tijela moga!

Nećeš pustit svoje suze tada!
Suze za te’ više ne postoje.
Nestale su kad nestade nada,
da ćeš opet ljubit lice moje!

Sve prolazi i život će proći,
nikad više ostavit te neću.
Čekat ću te majko moja mila
tu gdje zvijezde na počinak kreću!

Zagrlit će tebe ruke moje,
primit ću te u naručje svoje!
I pitati majko moja mila:
ŠTO SU BRAĆA ME ZABORAVILA?

Velimir Velo Raspudić/Kamenjar.com

Kad budete donosili odluku o tome je li izraz Za Dom Spremni izraz mržnje pogledajte oznaku na rukavu heroja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari