Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Đuro Brodarac je simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu

Objavljeno

na

Misa zadušnica za Đuru Brodarca

Sisački biskup Vlado Košić predslavio je u petak, 13. srpnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za pokojnog generala Đuru Brodarca.

U koncelebraciji su bili preč. Marko Karača, katedralni župnik i preč. Milan Begić, supsidijar katedralne župe. Među vjernicima i obitelji generala Brodarca, nalazili su se i Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan, Ivan Celjak, zamjenik župana, te Ivanka Roksandić, predsjednica Županijske skupštine.

Govoreći o pokojniku biskup je u homiliji istaknuo kako o 7. obljetnici završetka njegova ovozemaljskoga života imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za borbu i hrabrost te za njegovu žrtvu za domovinu. „On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina. Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu“.

Mons Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Đuru Brodarca povodom sedme obljetnice smrti

Sisačka katedrala, 13. srpnja 2018.

Draga rodbino pok. sisačko-moslavačkog župana i generala HV Đure Brodarca, poštovani njegovi suborci i prijatelji, gospodine župane sa suradnicima, braćo i sestre!

Danas se ovom svetom misom utječemo Bogu moleći ga za našeg brata Đuru o njegovoj 7. obljetnici završetka ovozemaljskoga života. Imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za njegovu borbu i hrabrost, za njegovu žrtvu za domovinu.

On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina.

Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu.

Danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Mariji su u čast podignute mnoge crkve i svetišta ali samo crkva u M Bistrici nosi čast nacionalnog svetišta. Upravo na njezin blagdan general Đuro je preminuo, rekao bih: veoma znakovito.

Svi smo mi, a prvenstveno branitelji, u Domovinskom ratu obrane od nepravedne agresije nosili i molili krunicu BDM. Mariji smo se utjecali jer je ona naša majka i kraljica, ona – kako joj pjevamo – „znade najbolje sve naš nevolje“… I ona je bila uz nas. Neka bude sada i uz našega brata Đuru da uđe u vječnu radost i mir.

On se naime borio na nacionalnom planu, za dobro čitave Hrvatske.

Tužno je međutim sto su svi branitelji naših napadnutih gradova u Hrvatskoj bili ili osumnjičeni i bačeni u pritvor, ili osuđeni na zatvor: gen. Janko Bobetko, branitelj Dubrovnika, gen. Mirko Norac, branitelj Gospića, gen. Tomislav Merčep, branitelj Vukovara – da ne spominjem Milu Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića ml. Jastreba, koji su još za vrijeme rata zatvoreni i premlaćivani od udbaških struktura u vrhu RH, zatim gen. Branimir Glavaš, branitelj Osijeka i gen. Đuro Brodarac, branitelj Siska. Tu su bili i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, prevodnici oslobađanja naše Domovine u Oluji.

To što se njima sudilo i progonilo ih pokazuje svu bijedu svih dosadašnjih garnitura vlasti koje su bile ili podanici tuđinaca, prije svega Haaga kao simbola nepravde međunarodne zajednice u odnosu prema Hrvatskoj, ili poluge još uvijek sveprisutnih jugo-komunističkih kadrova koji i danas sve čine da se RH ne osovi na noge i živi normalnim životom. To je dakle odnos prema cijeloj domovini i prema osloboditeljskoj, pravednoj obrani.

U tim je škarama zla stradao i naš Đuro Brodarac.

Mi ne možemo ne izraziti svoje neslaganje i s tom nepravednom međunarodnom zajednicom i s tim njihovim domaćim slugama jer ne možemo razumjeti zašto se krenulo s progonima predstavnika legitimne obrane maloga naroda koji se goloruk suprotstavio nepravednoj oružanoj agresiji u svrhu samo jednog cilja, vlastitog opstanka.

I još jedno područje na kojem je ĐB ostavio srce – bio je nogomet. I osobno sam s njim igrao pa to znam iz prve ruke, a svima nam je poznato da je on bio u HNS-u, a 1995. i predsjednik HNS-a, te da je puno učinio i za hrvatski i za sisački nogomet. Ovih dana upravo doživljavamo koliko je važan taj sport za promociju domovine… Znam da bi i on bio sretan zbog velikog rezultata naših Vatrenih.

Ali i na njegovu i na njihovu primjeru naši bi političari i cijeli naš narod morali izvući nekoliko zaključaka:

Prvo, koliko je važno zajedništvo i kako se samo zajedno može postići veliki, svjetski uspjeh. Dapače, važno je povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, izgradnja domovine zajedničkim snagama i jedinstvom sviju.

Drugo, da se treba njegovati domoljublje i samopoštovanje, bez čega nema uspjeha. Tko sam sebe ne poštuje i nije uvjeren u svoje vrijednosti, ne može uspjeti!

Treće, da se ne smijemo odricati ni jednoga svog velikana i da ne smijemo dozvoliti da nam po našim svetima gaze oni koji su sijali samo ubojstva, nepravde i zlo, te da smo svi dužni suprotstaviti se njihovom daljnjem progonu onih među nama koji su ostali uspravni i hrabri te nisu pokleknuli pred nasrtajima nepravde. Inače i sami riskiramo jednom da budemo odbačeni kao slabići i kukavice. Teško je, svakako, u vremenu izdaje biti hrabar i ostati na strani istine, ali je to jedini put da ostanemo ljudi i kršćani.

Majko Božja Bistrička, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku, moli se za naš narod, za naše junake i branitelje, moli pokojnom Đuri vječni mir.

Amen.

(Sisačka Biskupija)

 

Đuro Brodarac, hrvatski političar, general HV-a u pričuvi, saborski zastupnik, župan i načelnik PU sisačko-moslavačke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Danas slavimo blagdan Krštenja Gospodinova

Objavljeno

na

Objavio

Današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme.

Kod krštenja na Jordanu ističe se i ljudsko i Božansko u Isusu Kristu: Isus se mogao krstiti samo kao čovjek, a sam Otac Nebeski potvrdio je za Isusa da je njegov ljubljeni Sin.

„Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice, silazi nad njim. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.“ (Mt 3,16-17)

Slaveći blagdan Krštenja Gospodinova sjećamo se dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan gdje ga je na početku njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. To je čin koji nas poziva na obraćenje, na novi život i vjernost savezu koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Isus Krist tim činom želi pokazati da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Njegovim silaskom u vodu započinje novo doba čovječanstva i novi život.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Ipak, postoji velika razlika između Ivanova krštenja i sakramenta krštenja koji mi primamo. Ivanovo krštenje bilo je znakom obraćenja. Po Isusovoj muci i smrti sakrament krštenja prima otkupiteljsku snagu.

Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to.

Isusov put na krštenje u Jordanu imalo je drugi smisao. On je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak i želio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. “Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika”.

Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja – kazati nama grešnicima, da nas Bog ljubi.  Danas je dan kad se prisjećamo našeg krštenja, naših odluka u vjeri da se krste naša djeca. I tako po krštenju postajemo ljudi koji su izabrani oko dobrih djela i koji bi trebali biti što revniji činiti dobra djela.

Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj ‘da’ za cijeli život i tako živimo unutar svojih obitelji i zajednica.

(laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Opasna sinkretistička vjera pušta svoje krakove u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Svojevremeno smo se čudili kako to da pojam Boga i kršćanske tradicije, kulture i umjetnosti Europe ne može ući u europski ustav. Vrijeme je vrlo brzo pokazalo i neke od razloga. Jedan od razloga jest činjenica i stvaran pokušaj da se u svijetu, a ne samo u Europi, stvore „novi svjetski poredak“ i neka nova vjera. A ta je vjera, sasvim očekivano, trebala biti nešto novo, za novo zlatno doba Europe. Ta nova vjera, ta „koheziona snaga Europe“, nije ni katolička ni protestantska ni pravoslavna. Ta nova vjera nastala je u prošlom stoljeću, devedesetih godina, u Anatolijskoj Turskoj. Sažeta je od velikih svjetskih religija Istoka i Zapada kao svojevrstan sinkretizam. A što je to sinkretizam?

Sinkretizam je u povijesti religija spajanje raznovrsnih religijskih elemenata u novi religijski sustav. Pritom se razlikuje pravi sinkretizam od djelomičnoga. U pravom sinkretizmu temeljni elementi dviju religija spajaju se u novi religijski sustav, npr. gnosticizam. Većina religija u svom je nastanku i povijesnom razvitku podložna djelomičnom sinkretizmu. U djelomičnom sinkretizmu zadržavaju se od stare religije neki elementi (obredi, simboli), kojima se daje nov značaj. Tako je na tlu islamske Turske nastala nova vjera, na osnovi „Knjige znanja“, za novo „zlatno doba Europe“ i cjelokupnog čovječanstva.

Tko širi tu novu sinkretističku vjeru? Šire je „DUNIA KARDESLIK BIRLIGI MEVLANA“ i MEVLANA SUPREME FOUNDATION iz Istambula. U prijevodu s turskog jezika, to je „Svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Bogu su dali ime PREUZVIŠENI SVEMILOSTIVI. Sveta knjiga je KNJIGA ZNANJA. Nju nije moguće kupiti, pa stoga ni posjedovati kao cjelinu. Zainteresiranim, novim vjernicima šalju je u svescima, koje treba postupno čitati, ali se ti svesci ne smiju ukoričiti u jednu knjigu. Može ju se prepisivati. Ali je nema u prodaji. Slogan Mevlane (Božjeg podanika) je „Dođite, dođite, dođite. Bilo da ste mazdaist ili ateist. Ovo mjesto nisu vrata pokajanja. Dođite iako ste izgubili strpljenje tisuću puta. Vaše srce je sjedište poniznosti. Ovdje činite svoje bogosluženje. Naš je zagrljaj otvoren za svu našu ljudsku braću i sestre.“ Spominju sve svete knjige velikih svjetskih religija kao nekakvo prijelazno razdoblje, kao nešto što je prethodilo „Knjizi znanja“, novoj filozofiji i vjeri za novi poredak u svijetu. „Nažalost, vaša su društva te svete knjige izopačila. Ova vam knjiga sada opet objašnjava, jedan po jedan, potpuno jasno, iste savjete koji su esencija svih knjiga. Na razini Boga nema fanatizma ni slijepe privrženosti. U prirodi je sve čisto i sjajno. Kaos nije u Bogu nego u njegovim podanicima. Nerazvijeno stanje islamskog društva posljedica je te činjenice. Ova je knjiga sada otkrivena kao Božanska zapovijed iz Koda svijesti Ataturkove republike Mevlana kodu koji je anatolijski kanal. Knjiga je za sve vjernike velikih religija, za ateiste i mazdaiste. Mazdaist je poklonik mazde, iranske predislamske dualističke religije kojoj je Zaratustra pridao neke monoteističke elemente. Za tu novu sinkretističku vjeru bogosluženje u crkvi isto je kao i bogosluženje u džamiji. Sve su religije jednake. Svačiji Bog jest isti jedini Bog. Svi bogoslužimo istoga Boga. Muhamed Mustafa prvi je „svjetlosni prijatelj božanskog svjetla“ na arapskom poluotoku. Vjere su podijelile ljude na svoj način (katolička, pravoslavna i protestantska vjera).

Kada „Knjiga znanja“ progovara o prorocima u Svetom pismu i drugim religijama, kaže: „Buda je sreo svoga boga u Masivi. Mevlana je sreo nas u univerzumu. Isus Krist je bio poslan na svijet sa svojim čudima. Muhamed i Mojsije bili su poslani da bi vas prosvijetlili putem intelekta.“ A za svoju „Knjigu znanja“ kažu: „Čitav će univerzum čitati ovu knjigu i jednoga će dana čitav svijet živjeti sretno pod ovim prelijepim krovom bratstva. S našom ljubavlju svoj našoj braći i sestrama na svijetu.“ Pitam se, kome pomaže ta novosvjetska sinkretistička religija? Oni hrabro pišu: „Mi pomažemo samo svojim prijateljima koji pruže svoje ruke prema nama. Naša je ljubav za čitav univerzum, naša braćo i sestre.“ Kome je diktirana „Knjiga znanja“? „Gospod Knjigu diktira ‘peru zlatnog doba’, bez postavljanja ikakvih glasnika između, znanstveno objašnjenje svih knjiga, skupljajući esenciju svih tih knjiga. Tu spominju starozavjetne knjige, Davidove psalme, Novi zavjet i zbroj svih imena Božjih u univerzumu, koji je 6666. No, ne zaobilaze ni pojam istočnjačke reinkarnacije, jer vjera za novi poredak u svijetu želi biti sveobuhvatna za cijelo čovječanstvo. „Nakon određivanja tko ste vi, što ste vi i koliko ste puta vi bili inkarnirani, mi dolazimo u vezu s vašom stvarnom osobnošću“. Na koji način članovi te nove sinkretističke religije povezuju sebe za novo, zlatno doba? „Naš svjetlosni prijatelj Isus Krist je onaj koji vodi. A u muslimanskom je carstvu vodič naš svjetlosni prijatelj Muhamed Mustafa. I oni vas na ovome putu prosvjetljenja na brojne načine, informacijama koje vi dobivate na taj način, započinju vaše međugalaktičke veze. Te se veze obavljaju putem računalnog sustava, radio valovima……“ Knjiga znanja bez ikakva straha i kompleksa obećava nerazvijenim društvima propast: „Nerazvijena društva bit će uništena razmjerno mučenju koje nanose ženama. Nikada to ne zaboravite.“ Dolazi „zlatno doba“, razdoblje u kojemu neće biti više potrebni svete knjige ni bogoslužni prostori. „Sada, neće više biti religijskih knjiga koje vam trebaju biti otkrivene. Vi možete prihvatiti te riječi kao nastavak svojih knjiga. Sreća i uspjeh svima vama, s uzvišene razine.“ Svaki svezak Knjige znanja ili obraćanje i poziv potencijalnim novim članovima, prijateljima te sinkretističke novovjeke vjere potpisan je s „Pero Zlatnog Doba“, P.Z.D. Sve što će se događati među pripadnicima te nove vjere bit će kontrolirano i zabilježeno na računalima. Svijest, razmišljanja, gotovo sve. Kome Bog pruža pomoć? „Bog pruža pomoć samo onima koji je zaslužuju. Korisno je to imati na umu. Alah uvijek pomaže svojim podanicima; nemojte to zaboraviti.“ Zadaća svakog pripadnika te nove vjere jest biti „probuđen“ i sam „probuditi“ najmanje pet ljudi u svojoj blizini.

To je minimalna dužnost. Jer se ništa ne može postići sjedenjem, odlaganjem ili odlaskom u crkvu ili džamiju. „Sveta knjiga“ te nove vjere ne obraća se društvu, nego pojedincu. Treba pronaći sebe pod „svjetlom knjige i neizmjernom ljubavi“. „Knjiga znanja“ posebno se, i to vrlo grubo, narugala kršćanstvu i Isusu Kristu: „Isus Krist bio je poslan na svijet izvoditi svoja čuda. On je bio nazvan Alahovim sinom. Jer on je bio sin Djevice Marije. Djevica Marija bila je poslana na Zemlju po zapovijedi ‘uzvišenih’. Ona je bila rodila bez udaje. Ljudi toga vremena to su tumačili na različite načine. I neki su to prihvatili onako kako jest. Sada, u ovom svemirskom dobu, mi to možemo objasniti. Isus Krist je ‘Beba Čudo’, on je bio ‘beba iz epruvete’, kako vi to zovete…. On je bio rođen kao beba iz epruvete i preminuo je tako što je bio ‘uznesen svjetlosnim snopom’.“ Kakve su to neviđene, nečuvene gluposti, grubosti i neodmjerene riječi u odnosu prema Isusu Kristu? Edison je, po njima, svetac zato što je dao čovječanstvu „božansko svjetlo“. On je, prema toj vjeri, uzvišena osoba, jer je put do Boga našao osobnom logikom. Svaki mehanizam, prema toj „knjizi znanja“, ima upravitelja. Mi ga zovemo Bog, a oni ga zovu „Gospod Mehanizma“. Posljednja diktirana knjiga za tu novu vjeru jest Kuran. Nakon objave Muhamedu, nijedna knjiga neće biti objavljena preko proroka. Te su svete knjige, po tome novom nauku, vrijedile zajedno s Kuranom do 1999. godine. Ta nova vjera daje poruku kršćanima i muslimanima – da se odreknu svojih religijskih uvjetovanosti, jer se samo tako u novoj vjeri može postići „vrhunac“. Treći svezak te knjige kaže: „Vi ste u ‘potpuno novom poretku’.“ Ta univerzumska, sinkretistička vjera novog doba uči da nova godina započinje 19. veljače. Knjigu znanja treba čitati u svescima do šest puta do druge Nove godine. Svatko tko dobije sveske te knjige na čitanje član je „svjetske bratske zajednice“, to jest član „Kluba“. Knjiga je objavljena preko „kanala alfa“, koji je kanal (Gospoda). Ona se širi od 1984. godine po univerzumu, svezak po svezak. To je „knjiga budućnosti“, ne prošlosti. Glavni centar je u Istanbulu, a osim toga centra na svijetu ima još 18 centara. Knjiga ima nakanu biti, kako pišu u svescima, „vaša savjest, vaša Logika i intelekt“.

Moj osobni zaključak

Ovdje nije riječ o novoj vjeri u klasičnom smislu riječi. Sve je upućeno na događaje u čovjekovoj savjesti, njegovu intelektu, logici i srcu. Zapravo, sve se novo znanje i spoznaja smješta u srce čovjeka. Vjera kao vjera, kao nova vjera, zapravo je samo filozofsko-duhovni sinkretizam. Da je riječ stvarno o novoj religiji, tada bi trebala postojati sveta mjesta, bogoslužni prostor, molitva i liturgijski čini, obredi. U tome sinkretizmu nema ničega, osim bahatog stajališta da su oni ti koji imaju posljednju božansku objavu. „Knjiga znanja“ i sinkretizam toga filozofsko-duhovnog htijenja i aktivnosti među ljudima plod su „novog svjetskog poretka“, po kojemu sve vjere treba baciti pod noge i stvoriti civilizaciju satkanu kao jednu zajednicu („koktel  svih mogućih, postojećih duhovnosti“). Malo kršćanstva, malo, zapravo mnogo islamske duhovnosti i prihvaćanje istočnjačkog pojma reinkarnacije. Ono što je bolno jest svakako ruganje Isusu i kršćanima – da Isus nije začet po Duhu Svetom, nego da je „dijete iz epruvete“. Karakteristično je da se ta „Knjiga znanja“ nijednom rečenicom ne dotiče ni pravoslavlja ni judaizma. Kao da za njih pravoslavlje ne postoji, ili ga prepuštaju nekom drugom u stvaranju „novog svjetskog poretka“. Sama činjenica tajnovitog širenja svezaka „Knjige znanja“, „misionarskog djelovanja“, doista je tajnovita. Čitatelji svezaka te knjige ne smiju na svoju ruku dijeliti te sveske. Sve je strogo kontrolirano. Velika je enigma pitanje zašto je „Knjiga znanja“ nastala baš u anatolijskoj, islamskoj turskoj pokrajini, i zbog čega Kuran kao knjiga i islam imaju povlašteno mjesto u tome filozofskom sinkretizmu. Može li takva vjera, koja nema bogoštovnih zgrada, liturgijskih obreda imati budućnost? To je doista veliko pitanje. Ali, sigurno je jedno – ona će pomoću filozofije duhovno-intelektualnog sinkretizma unositi mnogo nereda u kršćansku i muslimansku kulturu. Vjerojatno to i jest cilj: koristiti 21. i 22. stoljeće za tihi rat protiv tih dviju civilizacija. Knjiga znanja predviđa sretnu budućnost čovječanstva tek u 23. stoljeću. Do tada je daleko. Neke negativne plodove – ravnodušnost prema kršćanstvu i prezir prema kršćanskim vrijednostima i samome Isusu – već žanjemo. Ta sinkretistička filozofija već pušta korijene i svoje krakove u Hrvatskoj. Ima onih koji su u Lijepoj Našoj uključeni u čitanje te „Knjige znanja“ u svescima. Živi bili pa vidjeli tu vjeru na djelu, koja za sebe kaže da je vjera za cijeli univerzum, za cjelokupno čovječanstvo. Nazvati Isusa „bebom iz epruvete“, a tvrditi da se „Knjiga znanja“ oslanja na prethodno objavljene vjere i religije svijeta, doista je licemjerno i ponižavajuće. To mogu činiti samo neprijatelji Božji, osobe zadojene sotonizmom te izazivanjem i podmetanjem netrpeljivosti, a ne bratstva i sestrinstva, kako za sebe kažu. A kažu da su  „svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Oni su „pero zlatnog doba“. Neka svatko osobno procijeni kamo vodi taj „novi poredak“ i tko su kreatori toga sinkretizma i stvarni pisci „Knjige znanja“, temeljne knjige za „zlatno doba“ čovječanstva.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari