Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Govore da rehabilitiram neke fašiste, a samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

U Glini blagoslovljen bijeli križ istine

Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u nedjelju 8. srpnja na Trgu Hrvatskih branitelja u Glini spomen-ploču i “bijeli križ istine” u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine.

Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih gubitnika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline.

Blagoslovu su uz domaće župljane i predstavnike lokalne vlasti, nazočili i članovi Udruge „Hrvatski domobran“ te Povjerenstva za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije predvođeni predsjednikom Josipom Frkovićem i članom Zvonkom Sokolovićem koji je na početku i pozdravio okupljene.

Nakon blagoslova biskup je u župnoj crkvi Sv. Ivana Nepomuka predvodio misu zadušnicu za ubijene. U koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Ivica Mađer i župnik iz Gornjeg Viduševca vlč. Marijan Štingl.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću

Glina, 8. srpnja 2018.

Draga braćo i sestre,

Danas je 14.nedjelja kroz godinu, no mi ovu svetu misu slavimo s posebnim mislima i molitvama za poginule u Glini i okolici u Drugom svjetskom ratu i poraću. Za njih smo postavili i posvetili križ u gradu, tzv. “bijeli križ istine” s natpisom da je postavljan u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine. Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih zarobljenika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline, upravo ovdje u blizini sadašnje crkve.

Zašto smo podigli ovaj križ i zašto se molimo za poginule zarobljene hrvatske i njemačke vojnike i civile koji su pobijeni u Glini i okolici te im se ne zna ni za grob? I danas na žalost, tolike godine poslije tih događaja – preko 70 godina je već prošlo otada – postoje oni koji ne haju za te ljude, za njihove grobove i njihov spomen.

I mene nazivaju da rehabilitiram neke fašiste, a ja se sa svima vama, dragi vjernici, samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti – samo zato što su bili „na drugoj strani“. Je li to dostatan razlog da se nekoga liši ljudskog dostojanstva i da mu se uskrati osnovno ljudsko pravo koje uključuje i dostojan pokop i grob? Mi znamo da su totalitarni režimi posijali puno žrtava i nemilosrdno se obračunavali sa svojim protivnicima.

No, mi kršćani mislimo da su i protivnici, pogotovo kad su zarobljeni i više nisu naoružana prijetnja, ljudi koji zaslužuju postupak koji im jamče tolike međunarodne konvencije, npr. Ženevska i druge, prema kojima se sa zarobljenicima treba postupati humano , ne mučiti ih nego ih ljudski tretirati… To sve nisu imali oni koje kao žrtve danas prinosimo pred Božje lice moleći za njih vječni mir, Božje oproštenje i ljudski pijetet.

Naime, i oni su bili nečiji očevi i sinovi, nečiji supruzi i djeca, i za njima su plakale njihove žene, majke, djeca… Borili su se, možda i na silu unovačeni, bio je rat, i njihova je strana izgubila bitku, rat… zar zato oni više nisu bili ljudi?

Baš najgori odnos prema zarobljenicima pokazivali su partizani poticani komunističkom totalitarnom ideologijom. Sjetimo se samo Bleiburga i Križnog puta na kojem je svoj život skončalo oko pola milijuna Hrvata. A zašto? Najprije jer su Englezi protivno Ženevskoj konvenciji, koja naređuje da se ne smiju zarobljenici predati vojsci koja ih goni – a oni su predali zarobljene Hrvate partizanima – a ovi su bili tako okrutni da to ne bi bile ni zvijeri!

I onda nam – i to još danas, 2018.! – daju pouke mentalni nasljednici totalitarizma koji je počinio te stravične neljudske zločine pobivši naše sunarodnjake i tolike druge da mi revizioniramo povijest! Doista, mi katolici se u ovoj zemlji – za razliku od vladajućih, koji se bilo koje boje bili, nisu do danas usudili reći istinu o ogromnim žrtvama koje je našem narodu i drugim narodima nanio komunistički režim, njegova revolucija i njegov vođa: bio je zvjerski progon svega ljudskoga, zatiranje čovjekova dostojanstva i genocid nad našim narodom, ne bojimo tražiti i reći istinu.

Govore nam slično i oni koji lažima i danas vladaju javnim prostorom u Hrvatskoj, ističući upravo Glinu kao primjer hrvatskim zločina nad srpskim stanovništvom i na tome grade svoje neprestane neistinite optužbe nad čitavim našim narodom. A istina o njihovih preko 5 tisuća žrtava je da je doista režim NDH 1941. počinio zločin nad 260 Srba. Odakle to znamo?

Iz pera jednog katoličkog biskupa koji je prvi to zlodjelo osudio, naime iz pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca poglavniku Paveliću u kojem je oštro naš Blaženik napisao: „Poglavniče! Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba.

Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju NDH da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.

Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti…“ Te riječi je nadbiskup napisao 14.svibnja 1941. Tu on nigdje ne spominje tisuće pobijenih, niti spominje pravoslavnu crkvu u kojoj je navodno bio izvršen zločin. Ali oštro osuđuje kažnjavanje smrću onih kojima se nije dala nikakva prilika da se pravno odnosno sudski brane i spominje propast a on želi blagoslov domovini.

Dakle, zalažemo li se mi za reviziju povijesti? Dakako! Pa mi ne samo da smo u bivšoj komunističkoj državi 45 godina živjeli u laži, nego već 27 godina u tzv. slobodnoj Hrvatskoj mi i dalje slušamo laži koje veličaju partizane i komunističke zločince, a istina se ne smije pojaviti ni na Hrvatskoj radio televiziji, ni u školskim udžbenicima… Još se uvijek klanjamo zlatnom teletu laži i podjela koje su nam podmetnuli i kojima su nas učili – kako bi rekao jedan narodni zastupnik ovih dana – „šumski razbojnici“!

A što su to drugo negoli oni koji pljačkaju zlatne zube žrtvama i daju ih svojim tzv. suborcima. A danas takvi još uvijek vladaju Hrvatskom i zato je toliko otpora u javnom prostoru prema nama koji promičemo istinu. No, istina će izići na vidjelo, to je samo stvar vremena, no najgore je što laži truju dušu mnogim ljudima i trebat će više naraštaja da se dušu našega naroda očisti od toga zla.

Zamislite samo ovo: svi dokumenti i istraživanja ozbiljnih povjesničara i objektivnih istraživača govore da je npr. u Logoru u Jasenovcu ubijeno gotovo tisuću puta manje ljudi negoli je to bila službena brojka kojom se manipuliralo toliko desetljeća, a i danas se ne prihvaćaju od službenih jugo-povjesničara istine o tome nego se stalno podgrijavaju ti lažni mitovi i opterećuju naš narod.

Očito namjerno! A kakav to pokvareni um mora biti da tisuću puta preuveličava neki događaj, koji jest strašan ali koji je bio ograničenog razmjera, no ovako se očito želi i dalje vladati ljudima i savjestima koje ne mogu doći do slobode bez istine! A oni koji govore istinu su progonjeni i sprječava im se pristup u medije, dok oni koji govore laži i dalje mogu mirno nastupati i zavoditi narod…

Riječ Božja koju smo danas čuli govori o pokvarenosti izraelskog naroda. On je doduše bio Božji izabrani narod, ali se odmetnuo od Boga i često ga nije slušao niti vršio njegove zapovijedi pa su proroci u SZ opominjali narod i narodne vođe da se vrate na pravi put.

Tako i prorok Ezekiel. Njega Bog šalje izraelskom narodu i kaže mu: „šaljem te narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.“ (Ez 2, 2-5)

I dok u SZ Ezekiel, premda ne postiže svrhe kada navješćuje Božju volju svome narodu, on je prepoznat kao Božji prorok, u NZ Isus u rodnom Nazaretu nije prihvaćen kao prorok, dapače njegovi ga sunarodnjaci odbacuju. Zato Isus kaže: „nitko nije prorok u svom domu i zavičaju – nemo propheta in patria sua“ (Mk 6,1-6). Prevelika blizina s Isusom čovjekom zamračuje oči onima koji i tako ne žele čuti njegove riječi i vidjeti istinu koju im on naviješta. Kada se o nekom ili nečemu „sve zna“, tada je teško doći do istine koja je objektivna i realna, jer ju ta takozvana istina koja se već proširila i koja je opće prihvaćena ne želi prihvatiti.

I to je upravo naš hrvatski problem. I tko će drugi podmetnuti leđa nego mi kršćani, katolici koji se ne bojimo za sebe niti imamo ikoje druge interese negoli koji želimo Isusu služiti u ljubavi i istini, te smo spremni i na žrtvu poput njega koji se iz ljubavi za sve nas žrtvovao?

Zanimljiv je i tekst svetog apostola Pavla u kojem on kaže da će se još više hvaliti svojim slabostima, dapače, kaže: „uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,7-10). Naime, i u Rusiji sinoć bilo je kažu preko 40 tisuća onih koji su bili protiv Hrvatske, navijali su protiv nas, a ipak je Hrvatska pobijedila! Tako i mi… premda nam mnogi podmeću i krivo prikazuju, premda se bore protiv istine i čini se da prevladavaju… optužuju nas i progone, no – pobijedit ćemo mi ako smo s Kristom Isusom koji je jedini „put, istina i život“ (Iv 14,6) i kojega jedinog treba slijediti.

Samo nas Krist može humanizirati, da ne okrećemo glavu ni od kojeg čovjeka, da se s poštovanjem odnosimo i prema žrtvama komunizma i žrtvama fašizma, da u čovjeku vidimo dijete Božje pa ma kakav on bio, da se ne bojimo moliti i za neprijatelje… Samo nas Krist može učiniti ljudima dostojnima toga imena… neki na žalost ne zaslužuju to ime, a ipak naše nije suditi im nego im pomagati, prosvjetljivati one koji ne vide, slijepe izvoditi na svjetlo i zarobljene na slobodu.

Gospodin koji je jedini sudac svakog čovjeka i čitavoga svijeta neka svu našu poginulu braću i sestre, sve žrtve ali i sve počinitelje zločina takne svojom milošću, prigrli svojom ljubavlju i uvede u kraljevstvo ljubavi i mira. Amen.

 

Foto: Sisačka biskupija

Foto: Sisačka biskupija

 

Biskup Košić: Danas nažalost živimo u takvom vremenu gdje se kršćani ismijavaju, podmeću im se laži, a Crkvu se napada

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Trojica biskupa Katoličke crkve u BiH odlaze u mirovinu

Objavljeno

na

Objavio

Kardinal Puljić jedini je ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH

Jedino je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nepromjenjiva kategorija koja živi uz ovu zemlju i Hrvate katolike, a skora promjena na njezinu čelu jednako je važno i osjetljivo pitanje kao političke i društvene mijene te regionalna i globalna preslagivanja u pogledu budućnosti katolika koji se u ovoj zemlji gotovo stopostotno vezuju uz hrvatski narod. Uz to se ne smije zanemariti i postojanje jedne, za sada neprimjetne, sekte koja snažnije živi svoje bosanstvo i katoličanstvo negoli hrvatstvo. Naime, već je istekao mandat mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Ratku Periću, sljedeće godine to će zadesiti kardinala Vinka Puljića, a 2021. u mirovinu po kanonskom pravu mora i banjolučki biskup Franjo Komarica.

Od Međugorja do zatočeništva

Trojica odlazećih biskupa imaju nekoliko zajedničkih dodirnih točaka. Zaređeni su neposredno prije ili na samome početku rata, preživjeli su i vlastitu golgotu živeći sa svojim narodom u najtežim trenutcima te se zbog svjedočenja te ljubavi čak i našli u pritvorima. Malo je čiji mandat bio obilježen s toliko iskušenja kao što je to bio slučaj s mostarsko-duvanjskim ordinarijem i trajnim upraviteljem Ratkom Perićem. Najprije se to odnosi na naslijeđeno breme hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena koji nije uspio staviti ad acta, unatoč čak i snažnim pokušajima. Iako nije ‘uspio’ u dokazivanju tvrdnji o nevjerodostojnosti međugorskoga fenomena, ali niti provođenje dekreta Svete Stolice iz 1975. godine Romanis Pontificibus, biskup Perić ostao je dosljedan. Jednako i 1994. godine kada je u jeku rata pokušao preuzeti župe koje su tada držali hercegovački franjevci, ali i 2019. kada okončava svoje 27-godišnje poslanje kao biskup. Čak su ga sljedbenici odmetnutih franjevaca 1994. godine oteli iz Biskupskoga ureda u Mostaru i odveli u naselje Cim. ‘Oslobođen’ je nakon inzistiranja Vatikana i ‘crvene’ telefonske veze tadašnjega ministra obrane Gojka Šuška s vodstvom Hercegovačke franjevačke zajednice. Neposredno prije završetka misije, u Međugorju je prošle godine službeno za apostolskoga vizitatora imenovan poljski nadbiskup Henryk Hoser. Iako se ovaj događaj nastoji predstaviti kao Perićev poraz, vjerojatno je i samome odlazećem mostarskom biskupu laknulo. No u nešto može biti posve siguran: da ni njegov nasljednik vrlo teško može očekivati da će se riješiti ova dva problema. Desetak franjevaca, koji su kasnije izbačeni iz reda, u Hercegovini i dalje se protivi preuzimanju osam župa od strane dijecezanskih svećenika. Ovaj ‘slučaj’ riješit će biologija, jednako kao i pitanje međugorskoga fenomena. Radi se, naime, o procjeni Svete Stolice da bi nova radikalna rješenja dovela do daljnjih podjela katoličke, hrvatske zajednice koja je ionako oslabljena stradanjima iz posljednjega rata, te zbog ekonomske i političke nesigurnosti, ali i hrvatskih identifikacijskih dokumenata. Vjeruje se stoga kako će Vatikan jednostavno pustiti vremenu da na drugi svijet presele sadašnji franjevci u neposlušnim župama, ali i vidioci u Međugorju. Nakon toga u ove župe posve pouzdano doći će dijecezanski svećenici. Kako stoji u nacrtu nalaza posebnoga Vatikanskog povjerenstva, Međugorje će doživjeti priznanje, čak i unatoč snažnim protivljenjima biskupa Perića.

Biskupija gerijatrija

Sljedeći koji odlazi u mirovinu sljedeće godine kardinal je Puljić. Njegov život obilježen je ranim gubitcima majke, ratom i doslovno zatočeništvom u opkoljenom Sarajevu od srpske strane, ali i prijetnjama koje je doživljavao od muslimanskih radikala i mudžahedina. Za njegov napredak prema redu biskupstva među najzaslužnijima je njegov rođak i sadašnji banjolučki biskup Franjo Komarica. Komarica ga je u jesen 1990. u Sarajevo postavio za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca. Uskoro je pozvan u nuncijaturu u Beogradu gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati nadbiskupom. To se konačno dogodilo 7. prosinca 1990. godine, a za biskupa ga je osobno zaredio sveti Ivana Pavao II. u Vatikanu. Biskupija koja je brojala gotovo 600.000 ljudi prošle je godine spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika, Hrvata katolika. Sarajevo nije napuštao ni u najtežim trenutcima, a s Caritasom je dijelio koliko je imao svim građanima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Kada je započeo hrvatsko-bošnjački rat, doživio je da mu je zabranjeno humanitarnu pomoć arapskih zemalja dodijeliti katolicima ili Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Čak se našao u svojevrsnom zatočeništvu i bio mu je zabranjen izlazak iz zgrade. Pratilo ga se i prisluškivalo, a ovaj posao nastavili su gotovo isti oni koji su to radili u vrijeme komunističke Jugoslavije jer su nakon rata pronađeni posebni prislušni uređaji. Kardinal Puljić cijelo je vrijeme ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve. Bosanac s hercegovačkim korijenima stizao je i do američkoga Kongresa i europskih institucija svjedočiti nepravdu koja se događa njegovu narodu od strane međunarodne uprave i većinskih Bošnjaka i Srba. Čak je prkosio i vrlo utjecajnom američkom veleposlaniku Thomasu Milleru kojemu je poručio kako se ne će dogoditi ništa od njegovih prognoza da će se Hrvati u BiH ‘asimilirati ili iseliti’. I kod posljednjega nametanja Željka Komšića na poziciju rezerviranu za hrvatskoga člana BiH Predsjedništva, te pokušaje opravdavanja ovoga nasilja, kardinal Puljić napravio je usporedbu kako je i ‘Hitler izabran sukladno zakonu’. Možda najmanje u javnosti poznato iskušenje kardinala Puljića bio je njegov tihi rat s franjevcima iz Bosne Srebrene koji su bili sljedbenici tzv. Dobrog pastira, svojedobno u Jugoslaviji bili poznati i kao crveni fratri i koji svoje bosanstvo stavljaju ispred hrvatstva i jedni su od glasnogovornika bošnjačkoga nacionalizma. Vjerojatno najtežu misiju imao je banjolučki biskup Franjo Komarica. Njegova je biskupija danas doslovno, kako i sam zna često reći, ‘gerijatrija’. Od prijeratnih oko 200.000 Hrvata katolika ostalo ih je tek 15.000. Najveća je pustoš u plodnoj Posavini od Dervente do Kotor Varoši. Za vrijeme rata biskup Komarica bio je zatočen u vlastitom domu bez mogućnosti kretanja i susreta s vjernicima. Uspio je sve izdržati. Poslije rata njegova je misija doslovno bila donkihotovska utrka s vremenom, nerazumijevanjem, odbacivanjem i patništvom sunarodnjaka. Nije uspio vratiti ih na prijeratna ognjišta, a s vremenom je to postalo izvor tolikih frustracija koje je prenosio kritizirajući političke prvake iz svoga naroda.

Msgr. Vukšić biskup kontinuiteta

Smjena jedne generacije biskupa, predvodnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, sudbonosno je važna za očuvanje ovdašnjih katolika, ali i Hrvata kao konstitutivnoga naroda. Svojevrsni kontinuitet očuvat će aktualni vojni biskup Tomo Vukšić, za kojega se u crkvenim kuloarima čak nagađa kako bi mogao naslijediti Vrhbosanskoga nadbiskupa Puljića i predvoditi Katoličku crkvu u toj zemlji. To bi bilo jamstvo da ovaj biskup tradicionalist, koji u svakom istupu snažno ističe i nacionalni hrvatski identitet, zadrži sadašnji odvažni put koji crveni franjevci i sljedbenici Ahdname, dokumenta Sultana Fatiha osvajača Bosne, žele izmijeniti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Na Times Squareu će biti postavljen ogroman ultrazvuk bebe koji će svijetu poslati snažnu poruku

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je u New Yorku izglasan zakon koji dozvoljava pobačaj do rođenja djeteta, jedna grupa pro-life aktivista odlučila je na Times Squareu emitirati 4D ultrazvuk bebe u trećem tromjesečju trudnoće. Ultrazvuk će biti postavljen 4. svibnja ove godine na velikom videozidu, javlja Aleteia, prenosi narod.hr

„Nadamo se da će pro-life Amerikanci napuniti Times Square. Imat ćemo živu glazbu, snažne i inspirativne govornike i, ono što je najbolje, 4D ultrazvuk uživo koji će svijetu poslati snažnu poruku kako je beba u maternici čovjek, kojemu treba dati priliku da se rodi“, najavila je udruga Fokus na obitelj koja organizira ovaj događaj. „Nitko više neće moći reći da to nije dijete. Svi će vidjeti da je to dijete“, izjavio je za CBN News predsjednik Fokusa na obitelj Him Daly.

Riječ je o događaju pod nazivom “Uživo iz New Yorka”, a očekuje se da će se tog dana na glavnom trgu u New Yorku u velikom broju okupiti zagovornici prava na život iz cijele zemlje.

Također se prikupljaju potpisi za “manifest života” koji će biti predstavljen u Bijeloj kući i Kongresu te prikuplja sredstva za kupnju ultrazvuka kako bi on bio dostupan svim ženama koje razmišljaju o pobačaju.

Podsjetimo, njujorški “Zakon o reproduktivnom zdravlju”, koji je usvojen 22. siječnja, dopušta pobačaj ” u bilo koje vrijeme kada je to potrebno kako bi se zaštitio život ili zdravlje žene.”

 

NE DAJ ME MAJKO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari