Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Govore da rehabilitiram neke fašiste, a samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

U Glini blagoslovljen bijeli križ istine

Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u nedjelju 8. srpnja na Trgu Hrvatskih branitelja u Glini spomen-ploču i “bijeli križ istine” u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine.

Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih gubitnika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline.

Blagoslovu su uz domaće župljane i predstavnike lokalne vlasti, nazočili i članovi Udruge „Hrvatski domobran“ te Povjerenstva za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije predvođeni predsjednikom Josipom Frkovićem i članom Zvonkom Sokolovićem koji je na početku i pozdravio okupljene.

Nakon blagoslova biskup je u župnoj crkvi Sv. Ivana Nepomuka predvodio misu zadušnicu za ubijene. U koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Ivica Mađer i župnik iz Gornjeg Viduševca vlč. Marijan Štingl.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću

Glina, 8. srpnja 2018.

Draga braćo i sestre,

Danas je 14.nedjelja kroz godinu, no mi ovu svetu misu slavimo s posebnim mislima i molitvama za poginule u Glini i okolici u Drugom svjetskom ratu i poraću. Za njih smo postavili i posvetili križ u gradu, tzv. “bijeli križ istine” s natpisom da je postavljan u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine. Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih zarobljenika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline, upravo ovdje u blizini sadašnje crkve.

Zašto smo podigli ovaj križ i zašto se molimo za poginule zarobljene hrvatske i njemačke vojnike i civile koji su pobijeni u Glini i okolici te im se ne zna ni za grob? I danas na žalost, tolike godine poslije tih događaja – preko 70 godina je već prošlo otada – postoje oni koji ne haju za te ljude, za njihove grobove i njihov spomen.

I mene nazivaju da rehabilitiram neke fašiste, a ja se sa svima vama, dragi vjernici, samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti – samo zato što su bili „na drugoj strani“. Je li to dostatan razlog da se nekoga liši ljudskog dostojanstva i da mu se uskrati osnovno ljudsko pravo koje uključuje i dostojan pokop i grob? Mi znamo da su totalitarni režimi posijali puno žrtava i nemilosrdno se obračunavali sa svojim protivnicima.

No, mi kršćani mislimo da su i protivnici, pogotovo kad su zarobljeni i više nisu naoružana prijetnja, ljudi koji zaslužuju postupak koji im jamče tolike međunarodne konvencije, npr. Ženevska i druge, prema kojima se sa zarobljenicima treba postupati humano , ne mučiti ih nego ih ljudski tretirati… To sve nisu imali oni koje kao žrtve danas prinosimo pred Božje lice moleći za njih vječni mir, Božje oproštenje i ljudski pijetet.

Naime, i oni su bili nečiji očevi i sinovi, nečiji supruzi i djeca, i za njima su plakale njihove žene, majke, djeca… Borili su se, možda i na silu unovačeni, bio je rat, i njihova je strana izgubila bitku, rat… zar zato oni više nisu bili ljudi?

Baš najgori odnos prema zarobljenicima pokazivali su partizani poticani komunističkom totalitarnom ideologijom. Sjetimo se samo Bleiburga i Križnog puta na kojem je svoj život skončalo oko pola milijuna Hrvata. A zašto? Najprije jer su Englezi protivno Ženevskoj konvenciji, koja naređuje da se ne smiju zarobljenici predati vojsci koja ih goni – a oni su predali zarobljene Hrvate partizanima – a ovi su bili tako okrutni da to ne bi bile ni zvijeri!

I onda nam – i to još danas, 2018.! – daju pouke mentalni nasljednici totalitarizma koji je počinio te stravične neljudske zločine pobivši naše sunarodnjake i tolike druge da mi revizioniramo povijest! Doista, mi katolici se u ovoj zemlji – za razliku od vladajućih, koji se bilo koje boje bili, nisu do danas usudili reći istinu o ogromnim žrtvama koje je našem narodu i drugim narodima nanio komunistički režim, njegova revolucija i njegov vođa: bio je zvjerski progon svega ljudskoga, zatiranje čovjekova dostojanstva i genocid nad našim narodom, ne bojimo tražiti i reći istinu.

Govore nam slično i oni koji lažima i danas vladaju javnim prostorom u Hrvatskoj, ističući upravo Glinu kao primjer hrvatskim zločina nad srpskim stanovništvom i na tome grade svoje neprestane neistinite optužbe nad čitavim našim narodom. A istina o njihovih preko 5 tisuća žrtava je da je doista režim NDH 1941. počinio zločin nad 260 Srba. Odakle to znamo?

Iz pera jednog katoličkog biskupa koji je prvi to zlodjelo osudio, naime iz pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca poglavniku Paveliću u kojem je oštro naš Blaženik napisao: „Poglavniče! Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba.

Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju NDH da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.

Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti…“ Te riječi je nadbiskup napisao 14.svibnja 1941. Tu on nigdje ne spominje tisuće pobijenih, niti spominje pravoslavnu crkvu u kojoj je navodno bio izvršen zločin. Ali oštro osuđuje kažnjavanje smrću onih kojima se nije dala nikakva prilika da se pravno odnosno sudski brane i spominje propast a on želi blagoslov domovini.

Dakle, zalažemo li se mi za reviziju povijesti? Dakako! Pa mi ne samo da smo u bivšoj komunističkoj državi 45 godina živjeli u laži, nego već 27 godina u tzv. slobodnoj Hrvatskoj mi i dalje slušamo laži koje veličaju partizane i komunističke zločince, a istina se ne smije pojaviti ni na Hrvatskoj radio televiziji, ni u školskim udžbenicima… Još se uvijek klanjamo zlatnom teletu laži i podjela koje su nam podmetnuli i kojima su nas učili – kako bi rekao jedan narodni zastupnik ovih dana – „šumski razbojnici“!

A što su to drugo negoli oni koji pljačkaju zlatne zube žrtvama i daju ih svojim tzv. suborcima. A danas takvi još uvijek vladaju Hrvatskom i zato je toliko otpora u javnom prostoru prema nama koji promičemo istinu. No, istina će izići na vidjelo, to je samo stvar vremena, no najgore je što laži truju dušu mnogim ljudima i trebat će više naraštaja da se dušu našega naroda očisti od toga zla.

Zamislite samo ovo: svi dokumenti i istraživanja ozbiljnih povjesničara i objektivnih istraživača govore da je npr. u Logoru u Jasenovcu ubijeno gotovo tisuću puta manje ljudi negoli je to bila službena brojka kojom se manipuliralo toliko desetljeća, a i danas se ne prihvaćaju od službenih jugo-povjesničara istine o tome nego se stalno podgrijavaju ti lažni mitovi i opterećuju naš narod.

Očito namjerno! A kakav to pokvareni um mora biti da tisuću puta preuveličava neki događaj, koji jest strašan ali koji je bio ograničenog razmjera, no ovako se očito želi i dalje vladati ljudima i savjestima koje ne mogu doći do slobode bez istine! A oni koji govore istinu su progonjeni i sprječava im se pristup u medije, dok oni koji govore laži i dalje mogu mirno nastupati i zavoditi narod…

Riječ Božja koju smo danas čuli govori o pokvarenosti izraelskog naroda. On je doduše bio Božji izabrani narod, ali se odmetnuo od Boga i često ga nije slušao niti vršio njegove zapovijedi pa su proroci u SZ opominjali narod i narodne vođe da se vrate na pravi put.

Tako i prorok Ezekiel. Njega Bog šalje izraelskom narodu i kaže mu: „šaljem te narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.“ (Ez 2, 2-5)

I dok u SZ Ezekiel, premda ne postiže svrhe kada navješćuje Božju volju svome narodu, on je prepoznat kao Božji prorok, u NZ Isus u rodnom Nazaretu nije prihvaćen kao prorok, dapače njegovi ga sunarodnjaci odbacuju. Zato Isus kaže: „nitko nije prorok u svom domu i zavičaju – nemo propheta in patria sua“ (Mk 6,1-6). Prevelika blizina s Isusom čovjekom zamračuje oči onima koji i tako ne žele čuti njegove riječi i vidjeti istinu koju im on naviješta. Kada se o nekom ili nečemu „sve zna“, tada je teško doći do istine koja je objektivna i realna, jer ju ta takozvana istina koja se već proširila i koja je opće prihvaćena ne želi prihvatiti.

I to je upravo naš hrvatski problem. I tko će drugi podmetnuti leđa nego mi kršćani, katolici koji se ne bojimo za sebe niti imamo ikoje druge interese negoli koji želimo Isusu služiti u ljubavi i istini, te smo spremni i na žrtvu poput njega koji se iz ljubavi za sve nas žrtvovao?

Zanimljiv je i tekst svetog apostola Pavla u kojem on kaže da će se još više hvaliti svojim slabostima, dapače, kaže: „uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,7-10). Naime, i u Rusiji sinoć bilo je kažu preko 40 tisuća onih koji su bili protiv Hrvatske, navijali su protiv nas, a ipak je Hrvatska pobijedila! Tako i mi… premda nam mnogi podmeću i krivo prikazuju, premda se bore protiv istine i čini se da prevladavaju… optužuju nas i progone, no – pobijedit ćemo mi ako smo s Kristom Isusom koji je jedini „put, istina i život“ (Iv 14,6) i kojega jedinog treba slijediti.

Samo nas Krist može humanizirati, da ne okrećemo glavu ni od kojeg čovjeka, da se s poštovanjem odnosimo i prema žrtvama komunizma i žrtvama fašizma, da u čovjeku vidimo dijete Božje pa ma kakav on bio, da se ne bojimo moliti i za neprijatelje… Samo nas Krist može učiniti ljudima dostojnima toga imena… neki na žalost ne zaslužuju to ime, a ipak naše nije suditi im nego im pomagati, prosvjetljivati one koji ne vide, slijepe izvoditi na svjetlo i zarobljene na slobodu.

Gospodin koji je jedini sudac svakog čovjeka i čitavoga svijeta neka svu našu poginulu braću i sestre, sve žrtve ali i sve počinitelje zločina takne svojom milošću, prigrli svojom ljubavlju i uvede u kraljevstvo ljubavi i mira. Amen.

 

Foto: Sisačka biskupija

Foto: Sisačka biskupija

 

Biskup Košić: Danas nažalost živimo u takvom vremenu gdje se kršćani ismijavaju, podmeću im se laži, a Crkvu se napada

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup Želimir Puljić: Ideologije nisu završile, ni komunizam ni sekularizam nisu završili

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za Hrvatski katolički radio u nedjelju 11. studenoga predstavio je značenje, sadržaj i na koji se način odvija pohod hrvatskih biskupa Ad limina apostolorum, apostolskim pragovima, papi Franji, Državnom tajništvu, vatikanskim kongregacijama i papinskim vijećima, koji se od 12. do 17. studenoga održava u Vatikanu.

U svojoj realizaciji pohod Ad limina podrazumijeva dvosatne razgovore hrvatskih biskupa s predstojnicima u svakoj od osam vatikanskih kongregacija i jedanaest papinskih vijeća.

Biskupi će tom prigodom predstaviti crkvene i društvene okolnosti života Crkve u Hrvatskoj za razdoblje od 2005. g., kada je bio posljednji pohod Ad limina hrvatskih biskupa.

Svaki se biskup za pohod Ad limina pripremio obvezom priređivanja pismenih izvješća koja obuhvaćaju najmanje 22 poglavlja iz različitih područja života u jednoj biskupiji, a dostavljena su kongregacijama: za nauk vjere, za liturgiju sakramenata, za kauze svetih i blaženih, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za kler, za posvećeni život i društva apostolskog života i za katolički odgoj.

U svim kongregacijama svi će hrvatski biskupi biti zajedno, a tijekom susreta odvija se obostrano postavljanje pitanja i davanje odgovora, od strane kongregacije i biskupa koji, svatko sa svoje strane, žele informacije u svezi određene teme koja ih zanima. U papinska vijeća, zbog termina njihovog istovremenog održavanja, ide više biskupa iz određenog područja, u skladu s njihovim nadležnostima u tijelima HBK i preferencijama.

Pismena izvješća dostavljena su kongregacijama i vijećima barem pola godine prije susreta Ad limina. Pitanja iz Vatikana obuhvaćaju razna područja: kakva je organizacija rada u biskupiji, upravna struktura, sakramentalni i liturgijski život, struktura katoličkog odgoja i kateheze, kakav je život i rad svećenika, kako je organiziran apostolat laika, koliki je angažman laika, ekumenizam, međuvjerski dijalog, medijsko djelovanje Crkve, Caritas, pastoral migranata, kultura i umjetnost itd.

Izvješća sadrže niz statističkih podataka o svakom pojedinom području te odgovore na teoretska i praktična pitanja koja se odnose na konkretni život čovjeka današnjice u pojedinoj biskupiji i u razgovoru se raspravljaju na susretima u kongregaciji i vijeću.

Nadbiskup je rekao da se na tim susretima otvoreno govori i o teškoćama s kojima se suočava Crkva u svom djelovanju i koje pogađaju današnjeg čovjeka, jer su teškoće koje svijet proživljava i crkvene teškoće. „Mi smo u kontekstu. Mi smo u određenom svijetu, u konkretnoj Hrvatskoj. I sve probleme, teškoće i radosti koje narod proživljava i mi proživljavamo. Kao što je normalno da imamo radosti, imamo i briga, imamo i problema i o tome ćemo otvoreno popričati, bez ikakvog straha, bojazni ili glume. To je stanje i o tome ćemo govoriti jer problema, poteškoća ima, ali ima i puno radosnoga što treba reći“, istaknuo je mons. Puljić.

Na pitanje znači li to i spomen rodne ideologije i općenito promijenjenog pogleda u antropološkom poimanju pojedinca i obitelji koje odudara od kršćanstva, nadbiskup je rekao da ideologije postoje i one imaju svoje posljedice. „Nisu one završile. Ni komunizam ni sekularizam nisu završili, ni filozofija Nietzsceha, tzv. Boga koji je mrtav, nije završila. Te su teme mučile jučer čovjeka, nastavljaju i danas mučiti. Ali nismo bez nade. To je poruka i ovakvih susreta. Mi ne idemo u beznađe, idemo razgovarati o realnim, stvarnim problemima, ali onda u razgovoru pokušavamo reći, ‘Ljudi moji, ima i drugačiji način’. Ima ljudi koji su svjesni svega toga, imamo heroje u ovom našem vremenu. Imamo zauzete vjernike laike koji su svjesni svega toga i ne daju se zavesti“, istaknuo je nadbiskup Puljić, ustvrdivši da su, nažalost i mnogi podlegli zabludama i zavedeni su.

Pritom je citirao misao kardinala Franje Kuharića: „Zavodnici su, nažalost, uvijek imali puno uspjeha“. „To je činjenica. Ali zato pokušavamo osvješćivati, govoriti, zato upozoravamo – ‘Ne dajte se, braćo!’ Zavodnika ima i bit će ih i neće ih do konca svijeta prestati. Ali naše je da budemo svjesni te opasnosti, ali isto tako da ponudimo nešto pozitivno. A evanđelje je takva ponuda. Sakramenti su takva ponuda. Vjera je nadasve takva ponuda. Ponuda, da možemo usprkos teškoća, pobijediti. Crkva se ne boji“, poručio je nadbiskup Puljić.

„Baš u kontekstu Ad limina, Crkva je svjesna te sigurnosti. U tih nekoliko puta kad smo bili Ad limina, svi biskupi na grobu Svetoga Petra, i ove godine ćemo započeti upravo misom na grobu sv. Petra, to je događaj koji možeš samo tada i u takvim okolnostima doživjeti. Onda se sjetiti toga krhkog, slabog Petra koji je pogriješio, koji je čak i izdao Isusa, zanijekao ga. Ali Isus, znajući njegovo srce, znajući njegovu spontanost, iskrenost, kaže: ‘Petre, sviđaš mi se. Na tebi ću sagraditi Crkvu. I vrata je paklena neće nadvladati’. Evo, to je sigurnost i biskupa, vjernika i svećenika. Mi smo u lađi koju Krist kormilari, vodi. Tu je Petar, koji je u temelju te Crkve. I sve ideologije, svi napadi, svi progoni koji su bili i bit će ih i neće prestati, nisu ništa prema snazi koju Isus preko svoje Crkve nudi svijetu“, poručio je predsjednik HBK u razgovoru za HKR.

Pohod Ad limina sadrži i liturgijski dio po sudjelovanju biskupa na zajedničkim misnim slavljima u rimskim bazilikama. Nakon mise na grobovima apostola Petra i Pavla, biskupi će pohoditi četiri bazilike: Lateransku koja je katedrala rimskog biskupa, pape, „da se biskupi i na taj način bolje povežu s Petrom naših dana“. Tu će služiti misu u baptisteriju gdje su kosti solinskih i istarskih mučenika koje je 641. g. pokupio opat Martina, izaslanik Svetog Oca. To je bio prvi susret Hrvata sa Svetim Ocem, s kršćanstvom. „To je jako važan moment, jer mi smo među najstarijim slavenskim narodima koji su primili kršćanstvo. Zato nam je Lateran jako važan i taj baptisterij u kojemu je Mauzolej solinskih i istarskih mučenika“, rekao je mons. Puljić.

Biskupi će završiti svoj boravak u Rimu slavljenjem mise u bazilici Marije Velike. „Počeli smo sa Svetim Petrom, sa susretom s nasljednikom sv. Petra, papom Franjom, a završit ćemo s Gospom i njenom bazilikom, poput izvješća u Djelima apostolskim, kad nakon uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da su se okupljali u Dvorani posljednje večere, gdje su bili zajedno u molitvama sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom.

Dakle, Marija je sastavni dio, usudio bih se reći, episkopata. Marija je u Crkvi izabrana kćer, ali ne samo to. Ona je i Majka Crkve. Zato mi je drago da svoj pohod Ad limina završavamo upravo u bazilici koja je Mariji posvećena“, rekao je nadbiskup Puljić.

Govoreći o terminološkom značenju izraza Ad limina, nadbiskup je istaknuo njenu znakovitost a upotrebljavana je od prvih stoljeća kršćanstva. Nakon stradanja apostola, kršćani su počeli obilaziti njihove grobove i moliti se na tim mjestima njihova mučeničkog stradanja. Tada bi rekli: „Idemo Ad limina“. Riječ limina znači prag. To je značilo pohod pragovima s kojega je mučenik prešao u drugi svijet.

Kad je kršćanstvo zadobilo slobodu, organizirala su se hodočašća u prigodama neke Svete godine ili dana stradanja pojedinih apostola te se govorilo „Idemo Ad limina“, u smislu, „Idemo pohoditi grobove, pragove kršćana mučenika“.

U tom je kontekstu nadbiskup Puljić upitan o značenju mučeništva, jer i sada živimo u vremenu progona kršćana. Pohod Ad limina odvija se u pohodu grobovima mučenih apostolskih prvaka i stoga može biti poticaj svakom vjerniku u preispitivanju koliko smo mi danas spremni posvjedočiti vjeru, u odnosu na ono kako su to činili prvi kršćani.

„Mučenici su temelj. Mučenici su zaista nešto položeno u temelje Crkve i oni su, kako je jedan stari pisac rekao, sjeme kršćanstva. Mučenička krv je sjeme kršćanstva. I na njihovim žrtvama, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, Crkva je rasla i raste“, rekao je mons. Puljić, izražavajući žalost zbog trpljenja braće kršćana. „Ali smo ponosni na one, poput Asije Bibi, koja je zaista nevino toliko godina provela u zatvoru, a ništa loše nije učinila.

Nego su je oklevetali i optužili da je bogohulila. Ali to pokazuje kako je ovaj svijet pun ideologije, pun je nekih strasnih zaključaka, ljudi ne razmišljaju o drugome. Zato mi je drago da su uspjeli kršćani koji su se zauzeli za njeno oslobađanje. Ali to pokazuje određenu ideološku sliku jedne države, jednoga naroda, što mi je jako žao. Jako mi je žao da postoji takva netolerancija“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup Puljić istaknuo je da je pohod Ad limina kanonski utemeljio papa Siksto V. 1585. g., a taj je papa bio hrvatskog podrijetla. On je odredio sadašnju formu tog pohoda, da biskupi tijekom pohoda pragova apostola podnesu i izvješća Papi i kongregacijama o životu u svojim biskupijama.

Nadbiskup je podsjetio da su sva ta izvješća tijekom stoljeća pohranjena u Vatikanskom arhivu i važan su povijesni izvor u proučavanje života Crkve po pojedinim biskupijama. „Važno je da ljudi znaju i da Crkva zna da nije od jučer, nego postoje tragovi o kojima govori povijest“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je papa Pavao VI. na susretu s arhivistima u Rimu rekao kako arhivi predstavljaju prostore u kojima je Svemogući ostavio svoje tragove, Božjeg prolaska kroz ovu zemlju.

U spomenu na apostolske prvake mučenike čije grobove pohode, predsjednik HBK smatra da će i pohod Ad limina „pomoći kršćanima da budu svjesni kako za vjeru treba nešto podnijeti, patiti. Treba se zauzeti. Ne treba se plašiti, prodavati se ili predavati se. Ovo vrijeme, to i papa Franjo koji put kaže, vrijeme je pomalo hladnih, mlakih kršćana.

Mi danas trebamo zauzete vjernike laike, koji se ne stide. I biti ponosni na one koji su nam namrli ovo što imamo. Da mi nismo imali očeve koji su bili stabilni, vjerni onome što su primili, Bog zna što bi mi danas bili. Zato mi zahvaljujemo danas svojim očevima koji su kroz stoljeća ostali vjerni onome što su primili“, poručio je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK osobito potiče sve vjernike da mole za pohod hrvatskih biskupa Ad limina. „Toplo preporučam ovaj događaj i ovaj otajstveni susret koji ćemo mi hrvatski biskupi imati ovih dana u Rimu. Potrebna nam je molitva. Potrebna nam je podrška. Potrebno nam je razumijevanje, ali osobito nam je potrebno zajedničko shvaćanje tog pohoda. Ovo nije neki povijesni događaj, neki, rekli bismo susret. Ovo je otajstveni događaj u kojemu dolazi do izražaja naša vjera, naše ispovijedanje vrednota na kojima stasamo i živimo“, istaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši da hrvatski biskupi idu u Vatikan uime svih vjernika koji su im povjereni: uime svoje biskupije, svoga klera, Bogu posvećenih osoba, vjernika laika, obitelji, mladih, djece, uime svih te su vjernici pozvani molitvom pratiti pohod Ad limina.

„Mi ćemo toga jutra kad budemo služili misu na grobu apostola Petra, obnoviti svoju vjeru. Kao biskupi, obnoviti vjeru uime svih onih koji su nam povjereni. Zato mi je drago poručiti i potaknuti sve naše vjernike, da ne čitaju samo ‘Eto, biskupi su bili tamo’. Ma učini nešto. Ili žrtvu neku, ili jednu Zdravo Marijo, da ovaj otajstveni susret ima duhovnoga ploda u našoj državi, u našem narodu“, potaknuo je predsjednik HBK u razgovoru za HKR u povodu pohoda Ad limina apostolorum koji se održava od 12. do 17. studenoga u Vatikanu i Rimu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Martin rođen je oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj.

Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi.

Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav.

I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika.

Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.

I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su-ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Radi toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena.

On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika.

Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397.g.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

 

Doživite Martinje u Osječko-baranjskoj županiji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari