Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Govore da rehabilitiram neke fašiste, a samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

U Glini blagoslovljen bijeli križ istine

Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u nedjelju 8. srpnja na Trgu Hrvatskih branitelja u Glini spomen-ploču i “bijeli križ istine” u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine.

Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih gubitnika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline.

Blagoslovu su uz domaće župljane i predstavnike lokalne vlasti, nazočili i članovi Udruge „Hrvatski domobran“ te Povjerenstva za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije predvođeni predsjednikom Josipom Frkovićem i članom Zvonkom Sokolovićem koji je na početku i pozdravio okupljene.

Nakon blagoslova biskup je u župnoj crkvi Sv. Ivana Nepomuka predvodio misu zadušnicu za ubijene. U koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Ivica Mađer i župnik iz Gornjeg Viduševca vlč. Marijan Štingl.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću

Glina, 8. srpnja 2018.

Draga braćo i sestre,

Danas je 14.nedjelja kroz godinu, no mi ovu svetu misu slavimo s posebnim mislima i molitvama za poginule u Glini i okolici u Drugom svjetskom ratu i poraću. Za njih smo postavili i posvetili križ u gradu, tzv. “bijeli križ istine” s natpisom da je postavljan u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine. Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih zarobljenika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline, upravo ovdje u blizini sadašnje crkve.

Zašto smo podigli ovaj križ i zašto se molimo za poginule zarobljene hrvatske i njemačke vojnike i civile koji su pobijeni u Glini i okolici te im se ne zna ni za grob? I danas na žalost, tolike godine poslije tih događaja – preko 70 godina je već prošlo otada – postoje oni koji ne haju za te ljude, za njihove grobove i njihov spomen.

I mene nazivaju da rehabilitiram neke fašiste, a ja se sa svima vama, dragi vjernici, samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti – samo zato što su bili „na drugoj strani“. Je li to dostatan razlog da se nekoga liši ljudskog dostojanstva i da mu se uskrati osnovno ljudsko pravo koje uključuje i dostojan pokop i grob? Mi znamo da su totalitarni režimi posijali puno žrtava i nemilosrdno se obračunavali sa svojim protivnicima.

No, mi kršćani mislimo da su i protivnici, pogotovo kad su zarobljeni i više nisu naoružana prijetnja, ljudi koji zaslužuju postupak koji im jamče tolike međunarodne konvencije, npr. Ženevska i druge, prema kojima se sa zarobljenicima treba postupati humano , ne mučiti ih nego ih ljudski tretirati… To sve nisu imali oni koje kao žrtve danas prinosimo pred Božje lice moleći za njih vječni mir, Božje oproštenje i ljudski pijetet.

Naime, i oni su bili nečiji očevi i sinovi, nečiji supruzi i djeca, i za njima su plakale njihove žene, majke, djeca… Borili su se, možda i na silu unovačeni, bio je rat, i njihova je strana izgubila bitku, rat… zar zato oni više nisu bili ljudi?

Baš najgori odnos prema zarobljenicima pokazivali su partizani poticani komunističkom totalitarnom ideologijom. Sjetimo se samo Bleiburga i Križnog puta na kojem je svoj život skončalo oko pola milijuna Hrvata. A zašto? Najprije jer su Englezi protivno Ženevskoj konvenciji, koja naređuje da se ne smiju zarobljenici predati vojsci koja ih goni – a oni su predali zarobljene Hrvate partizanima – a ovi su bili tako okrutni da to ne bi bile ni zvijeri!

I onda nam – i to još danas, 2018.! – daju pouke mentalni nasljednici totalitarizma koji je počinio te stravične neljudske zločine pobivši naše sunarodnjake i tolike druge da mi revizioniramo povijest! Doista, mi katolici se u ovoj zemlji – za razliku od vladajućih, koji se bilo koje boje bili, nisu do danas usudili reći istinu o ogromnim žrtvama koje je našem narodu i drugim narodima nanio komunistički režim, njegova revolucija i njegov vođa: bio je zvjerski progon svega ljudskoga, zatiranje čovjekova dostojanstva i genocid nad našim narodom, ne bojimo tražiti i reći istinu.

Govore nam slično i oni koji lažima i danas vladaju javnim prostorom u Hrvatskoj, ističući upravo Glinu kao primjer hrvatskim zločina nad srpskim stanovništvom i na tome grade svoje neprestane neistinite optužbe nad čitavim našim narodom. A istina o njihovih preko 5 tisuća žrtava je da je doista režim NDH 1941. počinio zločin nad 260 Srba. Odakle to znamo?

Iz pera jednog katoličkog biskupa koji je prvi to zlodjelo osudio, naime iz pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca poglavniku Paveliću u kojem je oštro naš Blaženik napisao: „Poglavniče! Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba.

Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju NDH da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.

Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti…“ Te riječi je nadbiskup napisao 14.svibnja 1941. Tu on nigdje ne spominje tisuće pobijenih, niti spominje pravoslavnu crkvu u kojoj je navodno bio izvršen zločin. Ali oštro osuđuje kažnjavanje smrću onih kojima se nije dala nikakva prilika da se pravno odnosno sudski brane i spominje propast a on želi blagoslov domovini.

Dakle, zalažemo li se mi za reviziju povijesti? Dakako! Pa mi ne samo da smo u bivšoj komunističkoj državi 45 godina živjeli u laži, nego već 27 godina u tzv. slobodnoj Hrvatskoj mi i dalje slušamo laži koje veličaju partizane i komunističke zločince, a istina se ne smije pojaviti ni na Hrvatskoj radio televiziji, ni u školskim udžbenicima… Još se uvijek klanjamo zlatnom teletu laži i podjela koje su nam podmetnuli i kojima su nas učili – kako bi rekao jedan narodni zastupnik ovih dana – „šumski razbojnici“!

A što su to drugo negoli oni koji pljačkaju zlatne zube žrtvama i daju ih svojim tzv. suborcima. A danas takvi još uvijek vladaju Hrvatskom i zato je toliko otpora u javnom prostoru prema nama koji promičemo istinu. No, istina će izići na vidjelo, to je samo stvar vremena, no najgore je što laži truju dušu mnogim ljudima i trebat će više naraštaja da se dušu našega naroda očisti od toga zla.

Zamislite samo ovo: svi dokumenti i istraživanja ozbiljnih povjesničara i objektivnih istraživača govore da je npr. u Logoru u Jasenovcu ubijeno gotovo tisuću puta manje ljudi negoli je to bila službena brojka kojom se manipuliralo toliko desetljeća, a i danas se ne prihvaćaju od službenih jugo-povjesničara istine o tome nego se stalno podgrijavaju ti lažni mitovi i opterećuju naš narod.

Očito namjerno! A kakav to pokvareni um mora biti da tisuću puta preuveličava neki događaj, koji jest strašan ali koji je bio ograničenog razmjera, no ovako se očito želi i dalje vladati ljudima i savjestima koje ne mogu doći do slobode bez istine! A oni koji govore istinu su progonjeni i sprječava im se pristup u medije, dok oni koji govore laži i dalje mogu mirno nastupati i zavoditi narod…

Riječ Božja koju smo danas čuli govori o pokvarenosti izraelskog naroda. On je doduše bio Božji izabrani narod, ali se odmetnuo od Boga i često ga nije slušao niti vršio njegove zapovijedi pa su proroci u SZ opominjali narod i narodne vođe da se vrate na pravi put.

Tako i prorok Ezekiel. Njega Bog šalje izraelskom narodu i kaže mu: „šaljem te narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.“ (Ez 2, 2-5)

I dok u SZ Ezekiel, premda ne postiže svrhe kada navješćuje Božju volju svome narodu, on je prepoznat kao Božji prorok, u NZ Isus u rodnom Nazaretu nije prihvaćen kao prorok, dapače njegovi ga sunarodnjaci odbacuju. Zato Isus kaže: „nitko nije prorok u svom domu i zavičaju – nemo propheta in patria sua“ (Mk 6,1-6). Prevelika blizina s Isusom čovjekom zamračuje oči onima koji i tako ne žele čuti njegove riječi i vidjeti istinu koju im on naviješta. Kada se o nekom ili nečemu „sve zna“, tada je teško doći do istine koja je objektivna i realna, jer ju ta takozvana istina koja se već proširila i koja je opće prihvaćena ne želi prihvatiti.

I to je upravo naš hrvatski problem. I tko će drugi podmetnuti leđa nego mi kršćani, katolici koji se ne bojimo za sebe niti imamo ikoje druge interese negoli koji želimo Isusu služiti u ljubavi i istini, te smo spremni i na žrtvu poput njega koji se iz ljubavi za sve nas žrtvovao?

Zanimljiv je i tekst svetog apostola Pavla u kojem on kaže da će se još više hvaliti svojim slabostima, dapače, kaže: „uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,7-10). Naime, i u Rusiji sinoć bilo je kažu preko 40 tisuća onih koji su bili protiv Hrvatske, navijali su protiv nas, a ipak je Hrvatska pobijedila! Tako i mi… premda nam mnogi podmeću i krivo prikazuju, premda se bore protiv istine i čini se da prevladavaju… optužuju nas i progone, no – pobijedit ćemo mi ako smo s Kristom Isusom koji je jedini „put, istina i život“ (Iv 14,6) i kojega jedinog treba slijediti.

Samo nas Krist može humanizirati, da ne okrećemo glavu ni od kojeg čovjeka, da se s poštovanjem odnosimo i prema žrtvama komunizma i žrtvama fašizma, da u čovjeku vidimo dijete Božje pa ma kakav on bio, da se ne bojimo moliti i za neprijatelje… Samo nas Krist može učiniti ljudima dostojnima toga imena… neki na žalost ne zaslužuju to ime, a ipak naše nije suditi im nego im pomagati, prosvjetljivati one koji ne vide, slijepe izvoditi na svjetlo i zarobljene na slobodu.

Gospodin koji je jedini sudac svakog čovjeka i čitavoga svijeta neka svu našu poginulu braću i sestre, sve žrtve ali i sve počinitelje zločina takne svojom milošću, prigrli svojom ljubavlju i uvede u kraljevstvo ljubavi i mira. Amen.

 

Foto: Sisačka biskupija

Foto: Sisačka biskupija

 

Biskup Košić: Danas nažalost živimo u takvom vremenu gdje se kršćani ismijavaju, podmeću im se laži, a Crkvu se napada

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je u nedjelu prijepodne na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom “Obitelj -izvor života i radosti,” a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić. Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20 tisuća vjernika.

Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne. Na središnjem događaju Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, među ostalima, su predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, izaslanik predsjednika Sabora – splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, izaslanik predsjednika Vlade – splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general Mirko Šundov, te general Mladen Fuzul.

Na nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji pristigle su obitelji iz svih biskupija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i iz Hrvatskih katoličkih misija Europe i svijeta.

Uvod u današnji glavni događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji bilo je sinoćnje euharistijsko bdjenje pod nazivom “Hod svjetla” održano također u Solinu.

Solin je već niz godina po prosječnoj starosnoj dobi stanovništva najmlađi grad u Hrvatskoj i smatra ga se uzorom u Hrvatskoj za vođenje pronatalitetne politike.

U povijesnom smislu Solin je jedna od kolijevki kršćanstva u Hrvata pošto je u 10. stoljeću tadašnja kraljica Jelena dala sagraditi na Gospinom otoku dvije crkve – Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari