Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Govore da rehabilitiram neke fašiste, a samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

U Glini blagoslovljen bijeli križ istine

Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u nedjelju 8. srpnja na Trgu Hrvatskih branitelja u Glini spomen-ploču i “bijeli križ istine” u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine.

Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih gubitnika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline.

Blagoslovu su uz domaće župljane i predstavnike lokalne vlasti, nazočili i članovi Udruge „Hrvatski domobran“ te Povjerenstva za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije predvođeni predsjednikom Josipom Frkovićem i članom Zvonkom Sokolovićem koji je na početku i pozdravio okupljene.

Nakon blagoslova biskup je u župnoj crkvi Sv. Ivana Nepomuka predvodio misu zadušnicu za ubijene. U koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Ivica Mađer i župnik iz Gornjeg Viduševca vlč. Marijan Štingl.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću

Glina, 8. srpnja 2018.

Draga braćo i sestre,

Danas je 14.nedjelja kroz godinu, no mi ovu svetu misu slavimo s posebnim mislima i molitvama za poginule u Glini i okolici u Drugom svjetskom ratu i poraću. Za njih smo postavili i posvetili križ u gradu, tzv. “bijeli križ istine” s natpisom da je postavljan u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine. Bez sudski dokazane krivnje 1945. hrvatski domoljubi ubijani su na Poglediću, u Šibinama, Šaševoj, Majskim Poljanama, Stankovcu i Brnjeuški, a najviše ratnih zarobljenika, oko 30.000 iz postrojbi njemačkoga Wehrmachta, nestalo je s livada i stadiona na desnoj obali rijeke Gline, upravo ovdje u blizini sadašnje crkve.

Zašto smo podigli ovaj križ i zašto se molimo za poginule zarobljene hrvatske i njemačke vojnike i civile koji su pobijeni u Glini i okolici te im se ne zna ni za grob? I danas na žalost, tolike godine poslije tih događaja – preko 70 godina je već prošlo otada – postoje oni koji ne haju za te ljude, za njihove grobove i njihov spomen.

I mene nazivaju da rehabilitiram neke fašiste, a ja se sa svima vama, dragi vjernici, samo molim za pokojne, koji su poginuli u strašnoj osveti – samo zato što su bili „na drugoj strani“. Je li to dostatan razlog da se nekoga liši ljudskog dostojanstva i da mu se uskrati osnovno ljudsko pravo koje uključuje i dostojan pokop i grob? Mi znamo da su totalitarni režimi posijali puno žrtava i nemilosrdno se obračunavali sa svojim protivnicima.

No, mi kršćani mislimo da su i protivnici, pogotovo kad su zarobljeni i više nisu naoružana prijetnja, ljudi koji zaslužuju postupak koji im jamče tolike međunarodne konvencije, npr. Ženevska i druge, prema kojima se sa zarobljenicima treba postupati humano , ne mučiti ih nego ih ljudski tretirati… To sve nisu imali oni koje kao žrtve danas prinosimo pred Božje lice moleći za njih vječni mir, Božje oproštenje i ljudski pijetet.

Naime, i oni su bili nečiji očevi i sinovi, nečiji supruzi i djeca, i za njima su plakale njihove žene, majke, djeca… Borili su se, možda i na silu unovačeni, bio je rat, i njihova je strana izgubila bitku, rat… zar zato oni više nisu bili ljudi?

Baš najgori odnos prema zarobljenicima pokazivali su partizani poticani komunističkom totalitarnom ideologijom. Sjetimo se samo Bleiburga i Križnog puta na kojem je svoj život skončalo oko pola milijuna Hrvata. A zašto? Najprije jer su Englezi protivno Ženevskoj konvenciji, koja naređuje da se ne smiju zarobljenici predati vojsci koja ih goni – a oni su predali zarobljene Hrvate partizanima – a ovi su bili tako okrutni da to ne bi bile ni zvijeri!

I onda nam – i to još danas, 2018.! – daju pouke mentalni nasljednici totalitarizma koji je počinio te stravične neljudske zločine pobivši naše sunarodnjake i tolike druge da mi revizioniramo povijest! Doista, mi katolici se u ovoj zemlji – za razliku od vladajućih, koji se bilo koje boje bili, nisu do danas usudili reći istinu o ogromnim žrtvama koje je našem narodu i drugim narodima nanio komunistički režim, njegova revolucija i njegov vođa: bio je zvjerski progon svega ljudskoga, zatiranje čovjekova dostojanstva i genocid nad našim narodom, ne bojimo tražiti i reći istinu.

Govore nam slično i oni koji lažima i danas vladaju javnim prostorom u Hrvatskoj, ističući upravo Glinu kao primjer hrvatskim zločina nad srpskim stanovništvom i na tome grade svoje neprestane neistinite optužbe nad čitavim našim narodom. A istina o njihovih preko 5 tisuća žrtava je da je doista režim NDH 1941. počinio zločin nad 260 Srba. Odakle to znamo?

Iz pera jednog katoličkog biskupa koji je prvi to zlodjelo osudio, naime iz pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca poglavniku Paveliću u kojem je oštro naš Blaženik napisao: „Poglavniče! Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba.

Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju NDH da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.

Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti…“ Te riječi je nadbiskup napisao 14.svibnja 1941. Tu on nigdje ne spominje tisuće pobijenih, niti spominje pravoslavnu crkvu u kojoj je navodno bio izvršen zločin. Ali oštro osuđuje kažnjavanje smrću onih kojima se nije dala nikakva prilika da se pravno odnosno sudski brane i spominje propast a on želi blagoslov domovini.

Dakle, zalažemo li se mi za reviziju povijesti? Dakako! Pa mi ne samo da smo u bivšoj komunističkoj državi 45 godina živjeli u laži, nego već 27 godina u tzv. slobodnoj Hrvatskoj mi i dalje slušamo laži koje veličaju partizane i komunističke zločince, a istina se ne smije pojaviti ni na Hrvatskoj radio televiziji, ni u školskim udžbenicima… Još se uvijek klanjamo zlatnom teletu laži i podjela koje su nam podmetnuli i kojima su nas učili – kako bi rekao jedan narodni zastupnik ovih dana – „šumski razbojnici“!

A što su to drugo negoli oni koji pljačkaju zlatne zube žrtvama i daju ih svojim tzv. suborcima. A danas takvi još uvijek vladaju Hrvatskom i zato je toliko otpora u javnom prostoru prema nama koji promičemo istinu. No, istina će izići na vidjelo, to je samo stvar vremena, no najgore je što laži truju dušu mnogim ljudima i trebat će više naraštaja da se dušu našega naroda očisti od toga zla.

Zamislite samo ovo: svi dokumenti i istraživanja ozbiljnih povjesničara i objektivnih istraživača govore da je npr. u Logoru u Jasenovcu ubijeno gotovo tisuću puta manje ljudi negoli je to bila službena brojka kojom se manipuliralo toliko desetljeća, a i danas se ne prihvaćaju od službenih jugo-povjesničara istine o tome nego se stalno podgrijavaju ti lažni mitovi i opterećuju naš narod.

Očito namjerno! A kakav to pokvareni um mora biti da tisuću puta preuveličava neki događaj, koji jest strašan ali koji je bio ograničenog razmjera, no ovako se očito želi i dalje vladati ljudima i savjestima koje ne mogu doći do slobode bez istine! A oni koji govore istinu su progonjeni i sprječava im se pristup u medije, dok oni koji govore laži i dalje mogu mirno nastupati i zavoditi narod…

Riječ Božja koju smo danas čuli govori o pokvarenosti izraelskog naroda. On je doduše bio Božji izabrani narod, ali se odmetnuo od Boga i često ga nije slušao niti vršio njegove zapovijedi pa su proroci u SZ opominjali narod i narodne vođe da se vrate na pravi put.

Tako i prorok Ezekiel. Njega Bog šalje izraelskom narodu i kaže mu: „šaljem te narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.“ (Ez 2, 2-5)

I dok u SZ Ezekiel, premda ne postiže svrhe kada navješćuje Božju volju svome narodu, on je prepoznat kao Božji prorok, u NZ Isus u rodnom Nazaretu nije prihvaćen kao prorok, dapače njegovi ga sunarodnjaci odbacuju. Zato Isus kaže: „nitko nije prorok u svom domu i zavičaju – nemo propheta in patria sua“ (Mk 6,1-6). Prevelika blizina s Isusom čovjekom zamračuje oči onima koji i tako ne žele čuti njegove riječi i vidjeti istinu koju im on naviješta. Kada se o nekom ili nečemu „sve zna“, tada je teško doći do istine koja je objektivna i realna, jer ju ta takozvana istina koja se već proširila i koja je opće prihvaćena ne želi prihvatiti.

I to je upravo naš hrvatski problem. I tko će drugi podmetnuti leđa nego mi kršćani, katolici koji se ne bojimo za sebe niti imamo ikoje druge interese negoli koji želimo Isusu služiti u ljubavi i istini, te smo spremni i na žrtvu poput njega koji se iz ljubavi za sve nas žrtvovao?

Zanimljiv je i tekst svetog apostola Pavla u kojem on kaže da će se još više hvaliti svojim slabostima, dapače, kaže: „uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,7-10). Naime, i u Rusiji sinoć bilo je kažu preko 40 tisuća onih koji su bili protiv Hrvatske, navijali su protiv nas, a ipak je Hrvatska pobijedila! Tako i mi… premda nam mnogi podmeću i krivo prikazuju, premda se bore protiv istine i čini se da prevladavaju… optužuju nas i progone, no – pobijedit ćemo mi ako smo s Kristom Isusom koji je jedini „put, istina i život“ (Iv 14,6) i kojega jedinog treba slijediti.

Samo nas Krist može humanizirati, da ne okrećemo glavu ni od kojeg čovjeka, da se s poštovanjem odnosimo i prema žrtvama komunizma i žrtvama fašizma, da u čovjeku vidimo dijete Božje pa ma kakav on bio, da se ne bojimo moliti i za neprijatelje… Samo nas Krist može učiniti ljudima dostojnima toga imena… neki na žalost ne zaslužuju to ime, a ipak naše nije suditi im nego im pomagati, prosvjetljivati one koji ne vide, slijepe izvoditi na svjetlo i zarobljene na slobodu.

Gospodin koji je jedini sudac svakog čovjeka i čitavoga svijeta neka svu našu poginulu braću i sestre, sve žrtve ali i sve počinitelje zločina takne svojom milošću, prigrli svojom ljubavlju i uvede u kraljevstvo ljubavi i mira. Amen.

 

Foto: Sisačka biskupija

Foto: Sisačka biskupija

 

Biskup Košić: Danas nažalost živimo u takvom vremenu gdje se kršćani ismijavaju, podmeću im se laži, a Crkvu se napada

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati