Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Kako je moguće da Ustavni sud RH donosi presude protiv interesa i života djece?

Objavljeno

na

Župa Budaševo svečano je u ponedjeljak, 10. veljače proslavila svetkovinu svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca.

Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, domaći župnik preč. Krešimir Bulić i petnaestak svećenika, a uz župljane slavlju su prisustvovali i brojni hodočasnici sisačkog kraja kao i predstavnici vlasti.

U homiliji, podsjetivši na 60. obljetnicu blaženikove smrti biskup je progovorio o spašavanju progonjenih pravoslavaca i Srba u NDH.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo 2020.

Budaševo, 10. veljače 2020.

STEPINAC JE SPAŠAVAO SRBE

/Misna čitanja bl. A.Stepinca:   Mudr 3, 1‐9;  2Kor 1, 3‐7. 8b‐9. 12;  Iv 12, 23 ‐ 28/

Draga braćo i sestre,

Želio bih s vama danas, na blagdan bl. Alojzija Stepinca i 60. obljetnicu njegove svete smrti, podijeliti neke misli i događaje koji pokazuju kako je naš sveti Blaženik, bez obzira što se još i danas ponavljaju lažne optužbe o tome, spašavao progonjene pravoslavce i Srbe u NDH.

Upravo je izišla knjiga Jurja Batelje „Blaženi Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu“ (skraćeno BAS, Zg 2019) koja o tome obilno govori donoseći brojne primjere. Neke ću prenijeti i ja sada u ovom razmatranju.

Dok je međutim nadbiskup Stepinac, odmah po biskupskom ređenju 1934. otišao u Beograd i sastao se s patrijarhom SPC Varnavom, tražeći putove zajedništva i suradnje, imenovani je patrijarh radio sve samo da uništi Katoličku Crkvu i o tome je otvoreno pisao u svojim poslanicama nazivajući KC „predstavnicom ‘puta grešnog sveta’“. O Uskrsu 1931. patrijarh Varnava je napisao: „jedinstva pak ne može biti nikada između istine i zablude, između nas i svetovnog suverenstva tj. papinstva. Nikada, nikada!“ Ta optužba SPC da je KC heretična zadržala se do danas.

Premda je 1935. potpisan konkordat između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije, srpski su episkopi i svećenici u prosvjedima na ulicama Beograda 1937. srušili konkordat koji zbog toga nikad nije ratificiran jer je SPC htjela zadržati svoju hegemoniju u državi i protivila se uređenom pravnom položaju Katoličke Crkve.  U takvom ozračju došla je i ratna godina 1941., kad je vojska Jugoslavije izvršila udar i 27. ožujka i smijenila kneza Pavla te dovela za kralja Petra II., na što je u svom Dnevniku bl. Alojzije zapisao:

„Iz cijelog ovog čina tj. državnog udara opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta koji se nikad neće ujediniti dok je jednog od njih u životu. Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je to nešto nepojmljivo, da se ugovori i obaveze kidaju bez ikakvih skrupula.“ (Dnevnički zapisi AS, 392) Sljedeći dan, 28.III. Stepinac je ponovno zapisao svoje mišljenje: „Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol koji se nikada neće približiti svim čudom Božjim. Šizma je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.“ (ib., 393)

Ove blaženikove riječi Velikosrbi tumače kao njegovu mržnju prema Srbima, međutim to nije istina. On samo konstatira isto ono što je i današnji Papa Franjo rekao dajući intervju španjolskom listu La Vanguardia: „Očito, postoje nacije s kulturama tako različitima koje ne bi moglo ni ljepilo držati zajedno. Slučaj Jugoslavije veoma je jasan“, rekao je Papa (Papa Franjo odgovara, 171)! Ta konstatacija ne sadrži mržnju nego samo – istinito stanje stvari o postojećim razlikama. Pa zar bi došlo do srpske agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu kad to ne bi bila istina?

Dapače, iz mnogih riječi i čina bl. Alojzija vidi se da je on gajio ljubav prema srpskom narodu jer je volio svakog čovjeka kao dijete Božje te je  spašavao jednako i Srbe i Židove, kao i Hrvate koje je u ratnom vihoru progonila NDH.

Već mjesec dana nakon što je uspostavljena NDH, točnije 14. svibnja 1941., nadbiskup Stepinac napisao je Poglavniku pismo u kojem piše: „Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini strijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.“ (BAS, 23)

Činjenica je da su vlasti NDH progonile one pravoslavne Srbe koji su dizali pobunu protiv nove države. Vlasti su 3. svibnja 1941. uvele institut vjerskih prijelaza, protiv kojih su se katolički biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem bunili jer se državna vlast uplitala u crkvene poslove. Dapače, i pismeno su protestirali. NDS u Zagrebu već 15. svibnja 1951., a 20. studenoga 1941. svi biskupi donijeli su Rezolucije o vjerskim prijelazima, gdje su tražili autonomiju Crkve i nemiješanje države u ta pitanja. I sam papa Pio XII. pohvalio je takvo držanje biskupa.

A što se tiče vjerskih prijelaza, koje su komunisti na montiranom sudskom procesu nazivali „prekrštavanja“ i stavljali nadbiskupu na teret, on je jasno rekao: „Upisuje mi se u krivnju ‘prekrštavanje’ Srba. To je uopće neispravan izraz jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tome neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tome svoj sud.“ (BAS, 62) Najprije je insistirao na osobnoj želji i obraćenju prijelaznika.

Tijekom ratnih godina Stepinac je zbrinjavao skupine i pojedince, a kada je shvatio da jednostavno treba spašavati ljudske živote dao je ovu uputu kleru: “Kada dođu  k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju.“ (ib., 61)

U Dnevniku Josipa Vranekovića, krašićkog župnika, pod datumom 21.XII.1953. čitamo kako je Kardinal rekao: „Dobio sam pismo od ‘Seke’. To je sada djevojka od 18 godina. Roditelji su joj pravoslavci. Kao dijete bila je među onih 7.000 djece što smo ih zaštitili. Predana je na odgoj časnim sestrama u Novu Ves. Bila je pobožno dijete. Kako do 14 g. ne potpada pod ekskomunikaciju, a živo je željela primiti sv. Pričest i ispovjediti se baš kod mene, to sam joj udovoljio toj želji. Sada mi piše iskreno i bezazleno: ‘Dragi moj Preuzvišeni… Molim Vas, da bi me o Novoj godini, kad dođem do Vas, primili u Katoličku Crkvu, ispovjedili i pričestili’… Evo, koliko imade još takvih duša koje će se vratiti pravoj Crkvi. Koliko ih je tako spašeno. One će svjedočiti protiv ovih nesretnika, koji izvrću istinu. Zaštitili smo, što nam je i dužnost, ovu jadnu dječicu, a ovi, da smo ih ubijali…!“ (Dnevnik JV, 240).

Zanimljivo je upravo koliko je bl. Alojzije bio uključen u spašavanje srpske djece, siročadi s Kozare. Film o Dijani Budisavljević nije cjelovit te se može reći da niječe istinu jer zaobilazi i namjerno izostavlja bitnu ulogu nadbiskupa Stepinca u toj akciji. Recimo, sama gđa Dijana zapisala je u svojem Dnevniku ovo: „Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane. Svi samostani, svi dječji domovi, svi internati će preuzimati djecu, sve što može stavit će na raspolaganje.“ (BAS, 177) Također je zapisala da je u slučaju većih evakuacija djece on „odmah to bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati.“ (ib., 178)

Kada danas o tome razmišljamo, pitamo se kako je moguće da Ustavni sud RH donosi presude protiv interesa i života djece? Iz čijeg on interesa djecu povjerava onima koji nisu obitelj, i to protivno postojećem zakonu? To je prežalosno i siguran sam da bi danas bl. Alojzije digao glas protiv ove očite zloporabe službe a u korist najnezaštićenijih, tj. djece!

Čitanja Riječi Božje su znakovita. Govore o pravedniku i mučeniku koji je uspravan u svojoj vjeri i uvjerenju da će ga Bog spasiti.

Knjiga Mudrosti kaže da se „očima bezbožničkim čini da pravednici umiru, ali oni su u miru… jer duše su pravednika u ruci Božjoj: za malo muka zadobili su dobra velika; Gospodin ih je iskušao i našao da su ga dostojni…“ U svakom slučaju, ljudska mjerila često nisu istovjetna s Božjima. Bog nas sve gleda na svoj božanski način i vidi i ono što mi još ne vidimo, dok ljudski gledano svako trpljenje, osobito pravednih ljudi boli, čini se da su kažnjeni, da ih se progoni, da su poniženi i pobijeđeni, ali Božjim očima gledano nije tako: jer koliko su više sveti i pravedni ljudi trpjeli, toliko je veća njihova zasluga i milost koju nam Bog po njima daje.

Zamislimo, koliko je velika patnja bl. Alojzija bila da u njoj nalazi svoje trpljenje čitava naša nacija koja dolazi, dan za danom na njegov grob i tu izlijeva svoje boli i suze, ali i dobiva utjehu, ozdravljenje svojih rana, nadu i život! Mi nismo ni svjesni koliko veliku milost imamo u liku bl. Alojzija, u našem zagovorniku i branitelju! Bogu hvala na njemu! Bogu hvala što je izdržao, što se nije dao slomiti, što je patio i pobijedio! U poslanici Korinćanima sv. Pavao upravo slavi tu Božju utjehu koju on daje po Kristu i po svojim svetima svima koji se u njega uzdaju!

Gospodin u evanđelju govori o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti da bi iz njega izniknuo novi, jači život jer ta logika umiranja da bi se život imao prati sve nas koji smo Kristovi, koji nasljedujemo Kristov križ da bismo bili dionici i njegova uskrsnuća.

Uskrsnuli Gospodine, podaj po svome svetom blaženiku Alojziju Stepincu našem narodu utjehu, mir i blagoslov! Njega uzvisi među svoje izabrane i svete da se narod Tvoj raduje istini i pobjedi pravednosti. Amen.

60. obljetnica smrti blaženoga Alojzija Stepinca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Vatikan: Papa predvodio molitvu i blagoslov gradu i svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Papa Franjo predvodio je u petak 27. ožujka na Trgu sv. Petra u Vatikanu molitvu i klanjanje pred Presvetim. Nakon slušanja Božje riječi i klanjanja Presvetom uslijedio je blagoslov gradu i svijetu (Urbi et orbi) uz koji je bio vezan potpuni oprost. „Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“, rekao je Papa u svom obraćanju uz blagoslov Urbi et orbi.

Bogoslužje je Papa započeo molitvom: „Svemogući i milosrdni Bože, pogledaj naše bolno stanje: okrijepi svoje sinove i otvori nam srca za nadu da među sobom osjetimo tvoju očinsku prisutnost.“

Nakon pročitanog Evanđelja po Marku (Mk 4, 35-41) uslijedilo je Papino razmišljanje nad evanđeoskim tekstom.

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni.

Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno, rekao je Papa.

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama. S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći, rekao je Papa u nagovoru prije blagoslova gradu i svijetu.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve.

Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdamo se u Tebe. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12).

Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima.

Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti.

To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam.

Foto: Vatican Media

Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti.

U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7),” rekao je Sveti Otac na kraju svoga razmišljanja.

Nakon Papinog nagovora uslijedila je molitva „Pod obranu se tvoju utječemo“ (“Sub tuum praesidium”) u šutnji pred slikom „Salus Populi Romani“ (Zdravlje rimskoga puka), a zatim pred Raspelom iz crkve svetoga Marcela, pape i mučenika. To je crkva u Via del Corso u Rimu, koja je u noći 22. svibnja 1519. požaru u potpunosti izgorjela, a ostalo je očuvano samo veliko drveno raspelo koje se od tada posebno časti kao čudotvorno.

Nakon toga je izloženo Presveto uz klanjanje i blagoslov uz pjesmu “Adoro Te devote” (Klanjam ti se smjerno). Molili su se litanijski zazivi u kojima se molilo Gospodina da oslobodi svijet od svih zala koja pritišću ljudski rod, od kušnje i tjeskobe, nevjernosti i beznađa, od tvrdokornosti srca i nesposobnosti za ljubav, od razornoga bezumlja i nemilosrdnoga probitka i nasilja. Molilo se za Crkvu, koja prolazi pustinjom, ljudski rod pritisnut strahom i tjeskobom, bolesne, umiruće i sve koji trpe zbog usamljenosti, liječnike i sve zdravstvene djelatnike umorom iscrpljene.

Na kraju je Papa uputio svečani blagoslov Urbi et orbi s Presvetim, a nakon Blagoslova su uslijedili poklici Gospodinu, Majci Božjoj, svetome Josipu i anđelima i svecima.

(IKA)

Foto: Vatican Media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari