Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Objavljeno

na

Misa posvete ulja

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 18. travnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda.

U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Danas je na poseban način naš, svećenički dan, jer je na Veliki četvrtak naš Gospodin Isus Krist ustanovio svećenički red, kad je apostolima na posljednjoj večeri rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Tim je riječima posebno istaknuo svećeničko poslanje koje ga čini prisutnim u svetoj Euharistiji.

Mi smo danas okupljeni u našoj katedrali, prezbiteri i đakoni u zajedništvu oko biskupa, da obnovimo svoja svećenička obećanja i da biskup posveti ulja potrebna za svete sakramente koji će se ovim uljem podjeljivati po župama, crkvama, bolnicama i domovima u našoj Biskupiji. Zahvalni smo Gospodinu na daru našeg svećeništva.

Danas su mediji puni loših vijesti i prikaza o našoj službi, izvlače se često samo loši primjeri i njima se želi ne samo obezvrijediti naše služenje nego se napada i na samu Crkvu.

Dakako da je naša najbolja obrana kada savjesno vršimo svoju službu te tako prigovore, kritike i napade u našem primjeru učinimo bespredmetnim. No, za razliku od današnje negativna halabuke s obzirom na naše zvanje, ja bih vam danas, draga braćo, želio govoriti o ljepoti svećeništva.

Mi doista trebamo i imamo razloga biti ponosni što smo svećenici Kristovi.

“Kad bi mi ususret došli svećenik i anđeo, prije bih se poklonio svećeniku, a potom anđelu”, izjava je sv. Franje Asiškoga. On je naime poštivao svećenika zbog njegove uzvišene službe. Doista, anđeo služi Bogu, a samo svećenik ga po svojim rukama čini prisutnim u životu ljudi.

Sigurno je, nije poštovanje koje vjernici i ljudi uopće iskazuju svećeniku utemeljeno samo na svetosti njegove službe, nego je povezano i sa samom osobom svećenika. Jer svi su sveti svećenici bili uzor vjernicima, te su ih vjernici poštivali još više negoli zbog njihove uzvišene službe zbog njihove osobne vjere i vjernog vršenja te svećeničke službe.

Tko bi od nas samo službeno obavljao svoje svećeničke obveze, a ne bi to činio s vjerom, bio bi možda dobar i spretan glumac, ali loš svećenik. A osobito ako bi svoje služenje, ne daj Bože, vršio na otresit ili služben način, bio bi doduše poštovan zbog službe ali bi svojim načinom odbijao ljude da rado dolaze u crkvu, te preko svećenika i cijelu Crkvu ne dožive kao svoj drag i ugodan dom… A naša je zadaća okupljati, stvarati zajedništvo, brinuti se za naše župe, zajednice, biskupiju… poput pastira koji se s ljubavlju brine za svoje stado.

Što čini ljepotu svećeništva?

Rekao bih 1., to je naša svijest da smo izabrani… to da nas je sam Bog pozvao /pjesma „O Bože, zar si pozvao mene? – Tvoje usne moje rekoše ime…“ Zar nije sam Gospodin rekao: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.“ (Iv 15,16) Isus Krist je – čuli smo u Otkrivenju – „Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ (Otk 1,5-6)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Nadalje, 2., to je naš rad i život s ljudima /premda to može biti i naporno i teško/ lijepota je živjeti za druge… U evanđelje po Luki (Lk 4,16-21) Isus iznosi što je njegova mesijanska zadaća, pri tom citirajući proroka Izaiju (Iz 61), no to je na poseban način i naša svećenička zadaća: živjeti za druge, ljudima donositi Boga: „biti blagovjesnici siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). Očito ni Isusova zadaća ni zadaća njegovih učenika nije bila niti jest živjeti sam za sebe, nego radi drugih… To je smisao svećeništva: drugima služiti i – poslužiti. Mi:

Pratimo ljude od rođenja – krštenje /, preko djetinjstva /prva pričest/ i mladosti /krizma/ – vjenčanja pa sve do smrti… Radujemo se s radosnima, plačemo sa zaplakanima… „Svima postadoh sve“ (sv. Pavao: 1 Kor 9,22)

Sudjelujemo u borbama savjesti, hrvanju s grijesima… pružajući ne svoju mudrost nego Božju milost ljudima… i stoga možemo biti drugima potpora, ali „ne ja, nego milost Božja u meni“ (1 Kor 15,10)!

Mi smo i učitelji i liječnici, dakako na duhovnom području…

I što je najvažnije, 3., uronjeni u molitvu i otajstvo Kristovo posvuda nosimo blizinu Boga… pa kada to i ne mislimo, nas prepoznaju kao Božje ljude… jer je naše svećeništvo sakrament susreta ljudi s Bogom.

Mogu reći da je mene ipak u svećeničko zvanje privukao primjer dobrih svećenika, ne ideje da bi to bilo važnije ili veće negoli nešto drugo… Primjeri privlače!

Tako je i s nama. I mi trebamo drugima biti – i to jesmo, hoćemo li to ili nećemo – knjiga iz koje čitaju, ali ne naše riječi koliko naše ponašanje. Tako djeluju primjeri. Nisu uzalud već stari Latini zapisali: „verba movent, exempla trahunt – riječi potiču, a primjeri privlače“. Mi dakako ne možemo i ne smijemo se tako ponašati samo da bismo druge, osobito mlade zabliještili, impresionirali… Ne! Mislim da trebamo samo voljeti Isusa i ljude te jednostavno predano i smireno vršiti svoje dužnosti. Tu nije na prvom mjestu cilj, nego naša autentičnost. Cilj će sam Bog postići, koji on želi i kad on želi.

Prije nekoliko je dana, točnije u ponedjeljak 15. travnja, kao strašna buktinja gorjela pariška katedrala Notre-Dame. Neki su čak plakali gledajući taj prizor, a mnogi su se vjernici molili. Bilo je na žalost i onih koji su se tomu radovali, koji su likovali… već naime nekoliko godina podmeću se požari, oskvrnjuju katoličke crkve u Francuskoj, ali o tome se šuti. Mnogi uglednici su rekli kako je to velik gubitak ne samo za Katoličku crkvu nego i za čovječanstvo, i svi su obećali pomoći da se taj simbol ne samo francuskog nego i europskog kršćanstva obnovi.

No, ja bih se zapitao, i vas, draga braćo svećenici, nije li to znak da nestaje kršćanstvo u Europi? Mnogi se naime trude da tako bude. I zato ne čudi što su se mnogi radovali… perverzno je to, posve neshvatljivo, ali – to je činjenica koju danas moramo imati na pameti. Katolici su najprogonjeniji na svijetu, marginalizirani, a oni su dali identitet i bez katoličanstva nema Europe. Nema ni naše Hrvatske!

Koliko smo mi spremni za borbu s tim – možemo slobodno reći: zlim – silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo? Ja prije svega mislim na duhovni rat i borbu koja se vodi, a kojoj se mi možemo suprotstaviti samo ako se oboružamo mačem Duha. A mi, biskupi, svećenici i đakoni, osobe s duhovnim zvanjem, redovnici i redovnice – u toj borbi smo na prvoj crti.

Imajući sve to na pameti, dragi svećenici i đakoni, želim vam svima danas reći veliko hvala! Samo zajednički i u međusobnom povjerenju možemo pobjeđivati u borbi u kojoj se nalazimo. Hvala vam na razumijevanju, na potpori i zajedništvu! Svi smo dužni, u zajedništvu i slozi činiti sve što možemo za Krista i na dobro Crkve. Nekad mi neki znaju nabrajati što smo učinili i daju mi koji puta priznanje, a ja redovito uzvraćam: Lako je meni kad imam dobre suradnike. Hvala vam svima na tome!

Želim vas sve, i svećenike i đakone i vjernike, pozvati i na molitvu za nova zvanja i odaziv u duhovni poziv: za naše bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke, da prepoznaju u sebi Božji poziv na svećeništvo, redovništvo, da budu vjerni svojem izboru…

Molimo se danas i za naše svećenike koji su u poteškoćama, koji su bolesni, koji su umorni… neki su posustali, neki otišli, neki to kane… Kao da se sazrijevanje i neodlučnost danas vremenski produljila. Oremus pro invicem – molimo jedni za druge! Jedan naš brat je danas u bolnici. Molimo se za njega. I za drugu bolesnu braću. Molimo se za naše umirovljene svećenike, bilo da su u svećeničkom domu bilo u svom stanu. Ako Bog da, i mi ćemo ove godine otvoriti svećenički dom, ovdje blizu katedrale.

Danas je također prilika da se pomolimo i za naše pokojne svećenike, našu braću koja su s nama nosili terete i radosti našeg svećeništva, u Sisačkoj biskupiji. Osobito su to preminuli svećenici kroz ovih posljednjih gotovo 10 godina naše Biskupije.

Neka ovaj naš dan, u koji zahvaljujemo našem uskrsnulom Gospodinu što nas je izabrao i obdario milošću svećeništva – u sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – te nam je darovao svoga Duha Svetoga, da svima navješćujemo Radosnu vijest, neka bude prigoda da primimo nove milosti i snagu za nove izazove, borbe i pobjede.

Amen.

 

Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić blagoslovio bijeli križ istine u Ilovi

Objavljeno

na

Objavio

Velika je simbolika što je ovaj bijeli križ postavljen uz kip sv. Ivana Pavla II.

Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u petak, 24. svibnja u Ilovi bijeli križ istine u spomen na 40 uglednih seljaka Hrvata jasenovačke i sisačke Posavine.

Pri kraju Drugog svjetskog rata, 6. svibnja 1945. godine agenti partizanske OZNA-e zarobili su i obmanom poveli ‘na šumsku sječu ogrijeva i popravak želježničke pruge’ stanovnike Drenova, Boka, Košutarice, Krapja, Sigeca, Pulske, Plesma i Lonje.

Žrtve su odvedene u zatvor OZNE u Kutini gdje su tri dana mučeni, a potom su na obali rijeke Ilove u predjelu Pjeskare, ubijeni. O tom užasnom zločinu svjedočili su rođaci ubijenih, koji su ih kasnije i tajno pokopali u njihovim selima.

Blagoslovu su uz domaće vjernike nazočili i članovi Udruge ”Hrvatski domobran” iz Siska te gradonačelnik Kutine Zlatko Babić, a na početku okupljene su pozdravili predsjednik Povjerenstva za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije Josip Frković i predsjednik Ogranka Matice hrvatske iz Kutine Dragutin Pasarić koji je podsjetio i na stradanja drugih žrtava u ovome kraju, a koja su se većinom dogodila nakon ‘oslobođenja’ Kutine, odnosno završetka Drugog svjetskog rata.

Nakon blagoslova biskup je u župnoj crkvi Prečistog Srca Marijinog predvodio misu zadušnicu za ubijene, a u koncelebraciji bio je domaći župnik Tomasz Cybula.

U homiliji biskup je rekao kako je velika simbolika što je ovaj bijeli križ postavljen uz kip sv. Ivana Pavla II. koji je za Veliki jubilej 2000. godine potaknuo da se provede popis svih žrtava totalitarnih režima 20. stoljeća, a kako se ne bi zaboravili žrtve i oni koji su poginuli za istinu i pravdu, a osobito za vjeru.

– Među tim mnogim mučenicima, a tu se radi o milijunima ljudi u prošlom stoljeću, bilo je jako puno vjernika koji su umirali s molitvom na usnama i s krunicom u ruci. Nakon ekshumacija mnoge žrtve su upravo tako pronađene. U našoj domovini strašno je puno takvih grobišta ostalo neotkriveno i žrtava koje nikad nisu dobili dostojan pogreb.

U Maclju ekshumirane su samo 23 masovne grobnice s 1163 žrtve, a još je 130 grobnica ostalo netaknuto s otprilike 12 000 žrtava koje su tamo ubijene. Takvih grobišta samo u Hrvatskoj je 900, a u Sloveniji 600. Za ostale zemlje kojima je išao križni put hrvatskog naroda sve do Makedonije nikada nećemo saznati.

Također vjerojatno nećemo nikada ni saznati kolika je konačna brojka ubijenih, ali prema zapisima engleske vojske riječ je o pola milijuna civila i dvjesto tisuća vojnika. A još i danas ima onih koji brane zločince koji su to učinili i nametnutu diktaturu.

Mnogi od njih su imali privilegije i zato štite svoje djedove i očeve, jer još uživaju te povlastice te osporavaju masovnost tih zločina i ne priznaju ih. A što je pobiti civile i razoružanog vojnika bez suda? Zločin! Dobro je što je u svibnju 1945. završio taj najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva i pobijeđen je nacizam, ali nije dobro što je u našim krajevima jedno zlo zamijenjeno drugim, odnosno drugom diktaturom koja je odnijela tolike živote.

Ti zločini i u Drugom svjetskom ratu i poraću, a kasnije i u Domovinskom ratu napravljeni su pod zvijezdom petokrakom i baš zato je mi ne volimo. Mrsko mi je kad vidim pred školama na spomenicama te zvijezde i da se tome netko klanja – rekao je biskup te problematizirao pitanje komunističkih spomenika koji na javnim prostorima ne prikazuju dobro već agresiju i zlo.

Biskup je rekao kako oni zagađuju lijepu našu i kako takve spomenike treba ukloniti i staviti u neki zatvoreni park.

Govoreći o pročitanoj Riječi Božjoj biskup je rekao kako ona donosi poruku pomirenja i ljubavi.

– Kaže Isus: ‘Ljubite jedne druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove, tko da svoj život za prijatelje….’ Za našu slobodu život su dali mnogi i mi se danas za njih molimo. Oni doista nisu imali nešto veće što su mogli dati nego život koji im je na silu oduzet. Isus nas je pozvao da ljubimo i svoje neprijatelje, a to znači da ne želimo osvetu i ne želimo vratiti mržnju na mržnju te da im oprostimo, ali na temelju istine.

Treba hrabro i otvoreno reći što se dogodilo i zatvoriti tu stranicu povijesti. Ali sve dok se svađamo i dok se ne želi priznati istina nema pomaka. Molimo se dragom Bogu da dođu vremena kada će Hrvati, kako je rekao biskup Petanjak nedavno u Bleiburgu, moći sjesti za stol i kada neće biti međusobnih sukoba i podjela koje vladaju među nama. To nije podjela različitih mišljena, već podjela na istinu i laž, dobro i zlo – rekao je biskup te zaključio da ako naša domovina želi poći naprijed mora se odreći tog zla. (Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Hod za život je propovijed ljubavi (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovački franjevac Fra Mario Knezović pozvao je putem svoje facebook stranice, da se svi pridruže Hodu za život koji će se održati u subotu 25. svibnja u tri hrvatska grada Zagrebu, Splitu i Zadru.

Uz video je poručio:

Mene je moja majka rodila kao deveto dijete, zbog toga sam neizmjerno zahvalan Bogu i radostan.

Podržavam Hod za život i pozivam sve da nakon Osijeka i Rijeke sad u subotu 25. svibnja iziđete na ulice Splita, Zadra, Zagreba! Svojim jednim korakom vi ćete omogućiti koračiće mnoge djece koja će se roditi. Hvala vam i iziđite u Hod za život. Vaš korak ulicama gradova je prvi koračić zapravo malene dječice da imaju pravo i oni hodati ovom našom lijepom i prekrasnom zemljom. Hod za život je propovijed ljubavi

 

Thompson poziva na Hod za život 25. svibnja u Zagrebu, Splitu i Zadru: ‘Pokažimo da smo narod života!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari