Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Mi danas ne smijemo reći da je Bog spasio Hrvatsku i Hrvate od naših neprijatelja

Objavljeno

na

U ponedjeljak, 24. lipnja 2019., pulska Župa sv. Ivana Krstitelja svečano je proslavila svetkovinu svog nebeskog zaštitnika, a ujedno i drugu obljetnicu posvete nove župne crkve.

Misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u suslavlju s porečkim i pulskim biskupom u miru mons. Ivanom Milovanom, župnikom domaćinom o. Đurom Hontićem te desetak svećenika iz Pule i okolice, a koncelebrirao je i vlč. Ivo Borić, kapelan policijske kapelanije sv. Kvirina Sisačkog pri PU Sisačko – moslavačkoj.

U ulaznoj procesiji su uz ministrante, bogoslove, svećenike i biskupe bili i župljani odjeveni u narodne nošnje raznih krajeva Hrvatske.

Po dolasku na prezbiterij prigodnu riječ pozdrava pročitala je župljanka Suzana Valić, te su biskupima uručeni prigodni darovi u znak dobrodošlice i čestitanja imendana, jer, naime, pojašnjeno je, osim biskupa Ivana Milovana i predslavitelju je srednje ime Ivan.

Predvoditelj je u prigodnoj homiliji istaknuo kako je sv. Ivan posebno zanimljiv i osebujan svetac, posebno bliz Isusu, čiju je važnost Crkva prepoznala od samih početak dodijelivši mu dva blagdana. Dok se ostalim svecima slavi samo jedan, njemu se slave dva blagdana, rođenja i smrti.

Poseban je to svetac jer je na osobni način spojio Stari i Novi zavjet: kao prorok je naviještao Mesiju, ali ga je i osobno pokazao kada je na Jordanu krstio Isusa. Isusu je samo za njega rekao da je „prorok, i više nego prorok“, on je otišao u pustinju i na rijeci Jordanu one koji su željeli obraćenje i promjenu života, krstio u znak oproštenja grijeha.

Njegova odlučnost i hrabrost pokazala se posebno kada je samom kralju Herodu predbacio da živi u preljubu. Crkva ga slavi kao mučenika, premda nije ubijen zbog vjere u Krista, ali je branio moralno načelo svetosti i nerazrješivosti braka, te je tako zapravo svjedočio za Kristov nauk i njegovo Kraljevstvo.

Ivanu i Isusu zajedničko je da su ubijeni zbog sukoba s tzv. pravednicima, farizejima, jednoga je ubio Herod, drugoga raspeo Pilat, napomenuo je propovjednik. Nadalje, najveće Ivanovo svojstvo je da je znao svoje granice, uvijek je beskompromisno upućivao ljude na Isusa. Isus je, govoreći o Ivanu Krstitelju, rekao „među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega“ hvali ga kao najvećeg predstavnika Staroga zavjeta, dok ujedno priznaje svakoga tko je kršten Isusovim krštenjem većim od njega, jer je član Crkve.

Sagledavajući poruku koju Crkva razmatra u Ivanovu rođenju, propovjednik je istaknuo da je njegovo rođenje od nerotkinje dokaz Božje svemogućnosti, no u današnjim okolnostima poziv je to na zaštitu života, od rođenja do prirodne smrti.

Poziv je to na prihvaćanje novoga života, jer baš taj novi život, može biti, poput Ivana, ‘ispunjenje obećanja da će Bog „spasiti nas od neprijatelja naših“’, jednako tako ona djeca koju roditelji s ljubavlju prihvate mogu postati važni nositelji napretka i boljitka našega naroda i čitavoga svijeta, istaknuo je mons. Košić.

Tumačeći značenje imena Ivan – bog je milostiv, propovjednik je istaknuo Zaharijin usklik u hvalospjevu „evo spasio si Bože narod svoj, od svih njegovih neprijatelja“’. To nam pokazuje da su i Židovi voljeli svoju zemlju, a, istaknuo je, mi danas ne smijemo reći da je Bog spasio Hrvatsku i Hrvate od naših neprijatelja koji su nas htjeli uništiti, kroz tolika stoljeća i u Domovinskome ratu, rekao je biskup te iznio osobno svjedočanstvo kako je bio prognani svećenik jedne župe gdje su srušili 15 crkava i kapela i mnogo ljudi je bilo prognano.

No, Bog je dao da se naša Domovina opet podigne. Domoljublje nije mržnja ni prema kome. Bl. Alojzije Stepinac je rekao da domoljublje ne samo da je dopušteno nego je i zapovjeđeno katolicima, jer, nijednome djetetu neće nitko zamjeriti što više voli svoju majku nego li susjedovu. T

ako i svaki čovjek ima pravo i dužnost voljeti svoju domovinu i izgrađivati je, naglasio je propovjednik te pozvao okupljene da se zapitaju o budućnost djece, neispunjenoj budućnosti nerođenih, ali i o budućnosti rođene djece, oni mogu postati važni nositelji napretka, ako, kao s Ivanom, „ruka Gospodnja bude s njima“.

I djeca našega naroda i cijeloga svijeta bit će proroci i graditelji budućnost hrvatskoga naroda, dapače, nositelji dobra i budućnosti za sav svijet , ako dopuste – najprije njihove majke i očevi, a onda i oni sami – da ruka Gospodnja bude s njima, da rastu u milosti vjere , da im se ne uskraćuje ljubav prema Bogu, bližnjima i domovini, naglasio je propovjednik.

Nadalje se osvrnuo i važnost vjerskog odgoja u obrazovnom sustavu, dijete će rasti u dobru ako mu se ne uskrati znanje i uvođenje u sadržaje kulture koje njeguje njegov narod, koje čine dio njegova identiteta, rekao je biskup te pozvao na molitvu da se iz hrvatskog obrazovanja ne izbace elementi duhovnosti, kulture i narodnog bića što nas čini onim što jesmo.

Neka i ova proslava sv. Ivana Krstitelja pomogne u učvršćivanju našeg vjerničkog zauzimanja – poput sv. Ivana – da hrabro zastupamo ono što je moralno, što je dobro da se zauzimamo za ispravi odgoj djece i mladih, za domoljublje i svaki napredak, zaključio je mons. Košić.

Na kraju misnoga slavlja blagoslovljena je nova župna zastava. U crkvu su je svečano unijeli kumovi crkve, koji su prigodom posvete crkve bili supotpisnici povelje. Nakon završnog blagoslova svi okupljeni zadržali su se u ugodnom druženju uz prigodnu okrepu na prostoru oko crkve.

Svetkovini je u toj župi prethodila trodnevnica. Prve večeri misno slavlje predvodio je preč Josip Kolega, koji je nakon mise održao izlaganje „Nedjeljna euharistija u životu kršćanske obitelji“. Dan uoči svetkovine, posljednji dan trodnevnice održan je samostanu sv. Franje Asiškog gdje je dijecezanski Ured za obitelj organizirao Biskupijski obiteljski susret.

(G. Krizman/Porečko-pulska biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari