Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Mi danas ne smijemo reći da je Bog spasio Hrvatsku i Hrvate od naših neprijatelja

Objavljeno

na

U ponedjeljak, 24. lipnja 2019., pulska Župa sv. Ivana Krstitelja svečano je proslavila svetkovinu svog nebeskog zaštitnika, a ujedno i drugu obljetnicu posvete nove župne crkve.

Misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u suslavlju s porečkim i pulskim biskupom u miru mons. Ivanom Milovanom, župnikom domaćinom o. Đurom Hontićem te desetak svećenika iz Pule i okolice, a koncelebrirao je i vlč. Ivo Borić, kapelan policijske kapelanije sv. Kvirina Sisačkog pri PU Sisačko – moslavačkoj.

U ulaznoj procesiji su uz ministrante, bogoslove, svećenike i biskupe bili i župljani odjeveni u narodne nošnje raznih krajeva Hrvatske.

Po dolasku na prezbiterij prigodnu riječ pozdrava pročitala je župljanka Suzana Valić, te su biskupima uručeni prigodni darovi u znak dobrodošlice i čestitanja imendana, jer, naime, pojašnjeno je, osim biskupa Ivana Milovana i predslavitelju je srednje ime Ivan.

Predvoditelj je u prigodnoj homiliji istaknuo kako je sv. Ivan posebno zanimljiv i osebujan svetac, posebno bliz Isusu, čiju je važnost Crkva prepoznala od samih početak dodijelivši mu dva blagdana. Dok se ostalim svecima slavi samo jedan, njemu se slave dva blagdana, rođenja i smrti.

Poseban je to svetac jer je na osobni način spojio Stari i Novi zavjet: kao prorok je naviještao Mesiju, ali ga je i osobno pokazao kada je na Jordanu krstio Isusa. Isusu je samo za njega rekao da je „prorok, i više nego prorok“, on je otišao u pustinju i na rijeci Jordanu one koji su željeli obraćenje i promjenu života, krstio u znak oproštenja grijeha.

Njegova odlučnost i hrabrost pokazala se posebno kada je samom kralju Herodu predbacio da živi u preljubu. Crkva ga slavi kao mučenika, premda nije ubijen zbog vjere u Krista, ali je branio moralno načelo svetosti i nerazrješivosti braka, te je tako zapravo svjedočio za Kristov nauk i njegovo Kraljevstvo.

Ivanu i Isusu zajedničko je da su ubijeni zbog sukoba s tzv. pravednicima, farizejima, jednoga je ubio Herod, drugoga raspeo Pilat, napomenuo je propovjednik. Nadalje, najveće Ivanovo svojstvo je da je znao svoje granice, uvijek je beskompromisno upućivao ljude na Isusa. Isus je, govoreći o Ivanu Krstitelju, rekao „među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega“ hvali ga kao najvećeg predstavnika Staroga zavjeta, dok ujedno priznaje svakoga tko je kršten Isusovim krštenjem većim od njega, jer je član Crkve.

Sagledavajući poruku koju Crkva razmatra u Ivanovu rođenju, propovjednik je istaknuo da je njegovo rođenje od nerotkinje dokaz Božje svemogućnosti, no u današnjim okolnostima poziv je to na zaštitu života, od rođenja do prirodne smrti.

Poziv je to na prihvaćanje novoga života, jer baš taj novi život, može biti, poput Ivana, ‘ispunjenje obećanja da će Bog „spasiti nas od neprijatelja naših“’, jednako tako ona djeca koju roditelji s ljubavlju prihvate mogu postati važni nositelji napretka i boljitka našega naroda i čitavoga svijeta, istaknuo je mons. Košić.

Tumačeći značenje imena Ivan – bog je milostiv, propovjednik je istaknuo Zaharijin usklik u hvalospjevu „evo spasio si Bože narod svoj, od svih njegovih neprijatelja“’. To nam pokazuje da su i Židovi voljeli svoju zemlju, a, istaknuo je, mi danas ne smijemo reći da je Bog spasio Hrvatsku i Hrvate od naših neprijatelja koji su nas htjeli uništiti, kroz tolika stoljeća i u Domovinskome ratu, rekao je biskup te iznio osobno svjedočanstvo kako je bio prognani svećenik jedne župe gdje su srušili 15 crkava i kapela i mnogo ljudi je bilo prognano.

No, Bog je dao da se naša Domovina opet podigne. Domoljublje nije mržnja ni prema kome. Bl. Alojzije Stepinac je rekao da domoljublje ne samo da je dopušteno nego je i zapovjeđeno katolicima, jer, nijednome djetetu neće nitko zamjeriti što više voli svoju majku nego li susjedovu. T

ako i svaki čovjek ima pravo i dužnost voljeti svoju domovinu i izgrađivati je, naglasio je propovjednik te pozvao okupljene da se zapitaju o budućnost djece, neispunjenoj budućnosti nerođenih, ali i o budućnosti rođene djece, oni mogu postati važni nositelji napretka, ako, kao s Ivanom, „ruka Gospodnja bude s njima“.

I djeca našega naroda i cijeloga svijeta bit će proroci i graditelji budućnost hrvatskoga naroda, dapače, nositelji dobra i budućnosti za sav svijet , ako dopuste – najprije njihove majke i očevi, a onda i oni sami – da ruka Gospodnja bude s njima, da rastu u milosti vjere , da im se ne uskraćuje ljubav prema Bogu, bližnjima i domovini, naglasio je propovjednik.

Nadalje se osvrnuo i važnost vjerskog odgoja u obrazovnom sustavu, dijete će rasti u dobru ako mu se ne uskrati znanje i uvođenje u sadržaje kulture koje njeguje njegov narod, koje čine dio njegova identiteta, rekao je biskup te pozvao na molitvu da se iz hrvatskog obrazovanja ne izbace elementi duhovnosti, kulture i narodnog bića što nas čini onim što jesmo.

Neka i ova proslava sv. Ivana Krstitelja pomogne u učvršćivanju našeg vjerničkog zauzimanja – poput sv. Ivana – da hrabro zastupamo ono što je moralno, što je dobro da se zauzimamo za ispravi odgoj djece i mladih, za domoljublje i svaki napredak, zaključio je mons. Košić.

Na kraju misnoga slavlja blagoslovljena je nova župna zastava. U crkvu su je svečano unijeli kumovi crkve, koji su prigodom posvete crkve bili supotpisnici povelje. Nakon završnog blagoslova svi okupljeni zadržali su se u ugodnom druženju uz prigodnu okrepu na prostoru oko crkve.

Svetkovini je u toj župi prethodila trodnevnica. Prve večeri misno slavlje predvodio je preč Josip Kolega, koji je nakon mise održao izlaganje „Nedjeljna euharistija u životu kršćanske obitelji“. Dan uoči svetkovine, posljednji dan trodnevnice održan je samostanu sv. Franje Asiškog gdje je dijecezanski Ured za obitelj organizirao Biskupijski obiteljski susret.

(G. Krizman/Porečko-pulska biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Predstavnici SPC-a bojkotirali ekumensku molitvu za jedinstvo kršćana

Objavljeno

na

Objavio

Središnje ekumensko slavlje ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u Sisačkoj biskupiji održano je u subotu 25. siječnja u katedrali Uzvišenja Sv. Križa u Sisku. Molitvu je predvodio sisački biskup Vlado Košić, a sudjelovali su i biskup Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj Branko Berić, protojerej stavrofor Kirko Velinski, svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, pastorica Evangeličke crkvene Općine u Kutini Elina Braz de Almeida, povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije vlč. Branimir Motočić, generalni vikar sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karaća i vlč. Damir Ceković župnik župe Preobraženja Gospodnjeg iz Petrinje.

Obraćajući se prvi okupljenima o. Velinski je podsjetio kako smo nedavno proslavili rođenje Božjeg Sina koji nas sve povezuje te kako su temelj kršćanstva dvije zapovjedi ljubavi, prema Bogu i bližnjemu. „Tko je to naš bližnji? Svaki čovjek u potrebi bez razlike u vjeri i nacionalnosti. Ovogodišnje geslo molitvene osmine potiče nas na jačanje baš tog čovjekoljublja. Jedino čovjekoljubljem kroz djela dobrote možemo dokazati da smo stvarno Kristovi. Takvo čovjekoljublje osjetio sam i sam kada sam prije 16 godina došao u Zagreb. Nikoga nisam znao ni od svećenika, a posebno ne od katolika, a prvi su mi pomogli dva biskupa, biskup Košić i Mrzljak. Oni su i kasnije bili ti kojima sam se uvijek mogao obratiti za savjet ili pomoći u svakom trenutku. E to je pravo evanđelje, to je čovjekoljublje, ono jedinstvo i zajedništvo koje tražimo“, ustvrdio je Velinski.

Govoreći o geslu ovogodišnje osmine i čitanju iz Djela apostolskih biskup Evangeličke crkve Branko Berić je poručio da kako nam ona govore da i slučajan susret može stvoriti zajednicu. „Što više Crkve njeguju zajedništvo i traže povjerenje, više će uspjeti. Naše jedinstvo kao kršćana otkriva se ne samo tako što jedni drugima dajemo gostoprimstvo već i ljubeći susrete s onima koji možda ne dijele naš jezik, kulturu te vjerovanje. Stoga, oslobađajuća milost Božja daje nam, novi život, snagu da budemo novi ljudi. Ova poruka koja nam je dana u Evanđelju uvijek je aktualna te predstavlja i dar i mandat“ rekao je biskup Berić.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić koji je poručio kako je ova molitva iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti. „Jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo ‘jedno stado i jedan pastir’ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini. Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih“.

Biskupov govor

Govor na središnjem slavlju ekumenske molitvene osmine

„Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10) – EKUMENSKA MOLITVA 2020. /Središnje slavlje u Sisku, 25.1.2020.

Poštovani i dragi sudionici ove molitve za jedinstvo kršćana, prije svega: evangelički biskupe u RH gosp. Branko Berić, pastorica Ev. crkvene općine u Kutini gđa Elina Braz de Almeida, o. Kirko Velinski, protojerej stavrofor Makedonske pravoslavne Crkve (MPC) u RH, naš biskupijski povjerenik za ekumenizam i dijalog vlč. Branimire Motočić, braćo svećenici, dragi vjernici, braćo i sestre,

Raduje me što smo večeras zajedno u našoj sisačkoj katedrali i to na središnjem susretu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana ove godine.

Ova naša molitva je iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti i jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo „jedno stado i jedan pastir“ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini.

Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih.

Želio bih izraziti svoje zadovoljstvo što se u svijetu istočnih Crkava nastavlja međusobno priznanje autokefalnosti odnosno samostalnosti nacionalnih Crkava, kao što je to bio slučaj prije godinu dana s priznanjem Ukrajinske pravoslavne Crkve. Nadamo se da se taj proces nastavlja i s Makedonskom pravoslavnom Crkvom te da će ići i dalje. Jer nije dobro kada se preko Crkve želi nametati nadmoć jednog naroda nad drugim i ne priznavati mu ona prava koja se s pravom žele osigurati za vlastiti narod. Crkve ne bi smjele biti instrument političke supremacije bilo kojeg naroda nad drugim narodom. Stoga spomenuti procesi, čini se, donose nadu dobrih odnosa međusobnog poštovanja i priznanja ravnopravnosti naroda.

Netko će upitati kako to da nema predstavnika SPC-a na ovoj molitvi? Nije bio nitko ni u srijedu u Kutini kod evangelika, premda smo čekali paroha stupovačkog i čak smo zbog njega mijenjali termin. I sisački parosi se ne odazivaju premda ih je naš povjerenik zvao. Ako su oni solidarni sa svojim vođama koji se služe lažima u odnosu prema nama, naš se ekumenski dijalog ne može nastaviti u iskrenosti i kršćanskoj ljubavi sve dok – rekao bih simbolično – Srbi usred Beograda ne postave spomenik Alojziju Stepincu jer je on spasio tisuće srpske djece u Drugom svjetskom ratu. Istinu treba priznati! Svakako nije kršćanski govoriti jedno, a misliti drugo, slikati se zajedno i grliti, a nastaviti širiti neistine o Katoličkoj Crkvi. Eto, to je na žalost naša situacija danas u Hrvatskoj.

Na Zapadu su također mnogi problemi koje trebamo rješavati mi katolici i protestanti, a i u našem zajedničkom odnosu prema istočnim Crkvama. Mi smo na putu napretka koji nam daje Duh Sveti. Premda su prošla stoljeća često bila vremena međusobnih sukoba katolika i protestanata, mi smo danas sve više braća i sestre, priznajući si međusobno jedinstvo koje imamo u istoj osobi Isusa Krista, koji nam je svima jedini Učitelj i Spasitelj, te u njegovoj Riječi, u Sv. Pismu. Problemi su u različitom shvaćanju otvorenosti Crkve svijetu: treba li baš slijediti sve trendove koje nam nameće civilno društvo u odnosu na tzv. ljudska prava, kada se ozakonjuju sporni načini ljudskog ponašanja, npr. u obiteljskom životu, u tzv. pravima žena, i sl.

Pozvani smo svi mi, kako kršćani Istoka tako i Zapada, da budemo sve više svjesni svoje povezanosti i upućenosti jednih na druge, ali u dubokom međusobnom poštovanju. Ne možemo biti autentični svjedoci Isusa Krista ako se međusobno ne poštujemo i ne prihvaćamo. Stoga ponovno vodstvu SPC upućujem bratsku molbu da odustane od lažnog blaćenja naše katoličke nacionalne svetinje, a to je bl. Alojzije Stepinac. To nije dobar put već način kako da se što više međusobno udaljimo.

Sve nas povezuje Riječ Božja, Sveto pismo. To možemo posebno naglasiti danas, u predvečerje Nedjelje Božje Riječi, što ćemo prvi puta sutra slaviti u Katoličkoj Crkvi, kako je to odredio Papa Franjo (motuproprijem „Aperuit illis“).

Ovogodišnji moto naše molitve za jedinstvo je tekst iz Djela apostolskih koji govori o brodolomu svetog Pavla te gostoprimstvu naroda među koje su došli. To su prije svega riječi: „Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10).

Premda je tekstove pripremila ekumenska skupina s otoka Malte, ovaj događaj o kojem smo slušali iz Djela apostolskih, gdje sv. Luka otok naziva „Melite“ (Dj 28,1), ne znamo gdje se točno dogodio – jer naši crkveni povjesničari i bibličari dokazuju da je to bilo na Mljetu. No bez obzira na to, riječ je o jednoj od temeljnih kršćanskih kreposti, a to je gostoljubivost koju svi trebamo njegovati. Ne samo na Malti i na Mljetu, nego posvuda i u svim kršćanskim Crkvama. Radi se zapravo o čovjekoljublju, kako i kaže izvorni grčki tekst (philanthropia), a to znači da je svaki čovjek kojega susrećemo naš brat, dragi gost, prijatelj koji je jednako dijete Božje kao i mi, i prema kojem smo dužni pokazati suosjećanje, ljubav i u potrebi mu pomoći. Dapače, Isus kaže da će na posljednjem sudu upravo ta ljubav prema bližnjemu u potrebi biti znak raspoznavanja, po kojem ćemo biti ili spašeni ili odbačeni. A zanimljivo je da su u izvorniku ti „domoroci“, kako ih prevodi naše Pismo, imenovani „barbarima“. Pa kad su dakle s toliko pažnje i brige prihvatili barbari tj. pogani unesrećene ljude koji su k njima došli zbog preživljenog brodoloma, koliko li više mi kršćani trebamo prema svima koje susrećemo pokazivati ljubav i gostoprimstvo!

Prihvaćati drugoga, a osobito one koji su u potrebi, veliko je djelo milosrđa. Očito je da malteški kršćani danas aludiraju na veliku migrantsku krizu i žele nas sve senzibilizirati na međusobnu kršćansku ljubav i gostoljubivost. Mi, osobito ovdje u Sisku, znamo što to znači ratno stradanje. I sam sam bio prognanik iz svoje župe, i zajedno s mojim vjernicima primao pomoć iz čitavog svijeta. U Mošćenici sam tako upoznao jednog divnog protestantskog pastora koji je sa svojim vjernicima iz Neumünstera u Njemačkoj dolazio i pomagao mojim prognanim vjernicima u ratnim poteškoćama. Sa zahvalnošću smo to primali, kao i pomoć katolika i iz Njemačke i Italije, ali i iz drugih zemalja. No, naši prognanici nisu bili takvi kao današnji migranti koji su mladi ljudi, sposobni braniti domovinu. Današnji migranti koji ilegalno nadiru u Hrvatsku i EU više mi sliče na vojnike koji vrše tihu invaziju Europe. Kao kršćani onim ljudima koji su u potrebi trebamo pomoći, ali svaka država ima pravo one koji ilegalno u nju ulaze odvratiti od nasilnog ulaska u nju.

Ne bih stoga želio da ova molitvena osmina bude političko sredstvo globalističkog discipliniranja kršćana Europe, nego stvarno usmjerenje dobrotvorne kršćanske ljubavi prema svima koji su potrebni naše bratske pomoći. To treba razlikovati i za to se molimo.

Evo vidite, braćo i sestre, koliko zamki imaju svi ti naši odnosi. Ali budimo radije svjesni i koliko velikih milosti i puno dobra nam svima donose. Koliko smo više već sada, premda još uvijek podijeljeni, jedinstveni u onome što je bitno!

Molimo se iskreno za prave plodove naših nastojanja i našeg kršćanskog zajedništva te da naše molitve budu uslišane. Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Papa imenovao Tomu Vukšića nadbiskupom

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Otac papa Franjo imenovao je vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini mons. Tomu Vukšića nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, objavio je 22. siječnja 2020. Tiskovni ured Svete Stolice.

U isto vrijeme vijest o imenovanju pročitao je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto u prostorijama Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu tijekom prigodnog imendanskog čestitanja nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću pred okupljenim svećenicima, redovnicima i redovnicama.

Mons. dr. sc. Tomo Vukšić je rođen 9. siječnja 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nakon što je pohađao filozofsko-teološki studij u Sarajevu, i odslužio vojsku (1977-1978), bio je zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije u Studencima, 29. lipnja 1980. Bio je župni vikar u katedrali u Mostaru od 1980. do 1982.

Zatim, kao stipendista Propaganda Fide, postigao je magisterij iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu (1984.) te onaj iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986.). Od 1986. do 1988. vršio je službu tajnika Biskupije i biskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (1988.-1991.), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je postigao doktorat (1991.) tezom: „Odnosi među katolicima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1903.“

Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (od 1991. do 1994.); predavač na Teološkom institutu u Dubrovniku (1992.-1997.); vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (od 1993. do 1998.); sudski vikar u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji (1993.-2009.); ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (od 1998. do 2005.), član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine.

Sveti Otac Benedikt XVI. osnovao je, 1. veljače 2011. Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu te imenovao generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve.

Odlično poznaje talijanski jezik; zna također njemački i francuski. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja. (kta)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari