Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Mi smo danas u našoj Domovini suočeni s više velikih izazova od kojih su dva sigurno najveća

Objavljeno

na

Svečanu misu poldanjicu na svetkovinu Božića, u srijedu 25. prosinca, predvodio je u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku biskup Vlado Košić u zajedništvu s generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, kancelarom mr. Jankom Lulićem, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, preč. Milanom Begićem i vlč. Matom Mihaljevićem, a služio je đakon Tomislav Vojvodić.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Božić

Draga braćo i sestre,

Čuli smo poruku današnje Božje riječi. Sveti Ivan u proslovu svoga evanđelja govori o Isusovom rođenju kao dolasku utjelovljene Riječi: „Riječ je tijelom postala i prebivala je među nama!“ (Iv 1,14).

U svom razmatranju o molitvi Zdravo Marijo papa Franjo piše o tome ovako: „Marija ne govori: u cijelom izvješću o Rođenju evanđelje ne donosi ni jednu njezinu riječ. I u tome je Majka povezana sa Sinom: Isus je djetešce, infans, tj. ‘koji ne može govoriti’. On Riječ, Božja Riječ, koji je ‘više puta i na više načine nekoć govorio’ (Heb 1,1) sada je ‘u punini vremena’ (Gal 4,4) nijem. Bog pred kojim se šuti dijete je koje ne govori. Njegovo je veličanstvo bez riječi, njegovo otajstvo ljubavi otkriva se u malenosti. Ta šutljiva malenost jezik je njegova kraljevskoga dostojanstva.“ (Papa Franjo, Zdravo Marijo, Verbum 2018, 68-69)

Postoje naime različiti oblici Riječi: kao što vidimo, to je i šutnja, a potom su to geste, pa i sami događaji, pojava, osoba. Sve to je za nekoga poruka koja govori tj. riječ.

Tako možemo reći da činjenica da je Bog utjelovaljena Riječ došao na svijet kao Dijete koje šuti, poput Marije koja ne govori puno ali vrši svoju zadaću, govori nam mnogo. Marija prebire sve te događaje u svom srcu, o njima razmišlja, njima je zadivljena… ne razumije ih ali ih povezuje i traži u njima smisao, dublje značenje. Tako često i mi, kad ne razumijemo sve što nam drugi govore, najbolje je da šutimo, da o tome razmišljamo prije negoli odgovorimo, prije negoli nešto kažemo. Jer bismo mogli reći i nešto čime bismo druge mogli povrijediti jer ih nismo točno shvatili pa onda dođe do sukoba ili barem razlaza, osjećaja neprihvaćanja i nerazumijevanja. Marija nas uči da Riječ treba biti začeta i da ju treba mjesecima nositi prije negoli se rodi – ona je svoga sina i Sina Božjega 9 mjeseci u krilu nosila…

A Dijete Isus? On se na slamici smiješi… tako ga najčešće prikazuju umjetnici. Možda nas ručicama i pozdravlja, želi nam se približiti, da ga uzmemo na ruke, da ga privinemo na grudi… On možda i zaplače, nešto mu treba a djeca tako kažu da žele jesti ili da su umorna… On ništa ne govori jer još nije naučio govoriti, ali samim svojim dolaskom puno nam govori. Govori nam da nas Bog voli, da želi biti s nama ljudima, da nas nije ostavio u noći grijeha i zla, da nas želi uvesti u svoj božanski život dobrote, mira i ljubavi. Sama njegova prisutnost među nama ljudima snažna je Božja riječ! Kao da već sada, ovako bez riječi u betlehemskoj štalici,kaže: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!“ (Mt 28,20)

Mnogi teolozi koji o tom dolasku pišu ističu ireverzibilnost Božjeg dolaska. To znači da je Bog jednom došao da više nikada ne ode od nas, on je jednom izrekao svoju vječnu Riječ koja se utjelovila, da ju više nikada ne povuče. Nekad se govorilo: samo carska se ne povlači, tj. ako mi obični ljudi nekad kažemo jedno, možemo reći i nešto drugo, pa i suprotno, dok se od cara očekuje da njegova riječ bude nepromjenjiva. No, ni carevi ni kraljevi, a ni predsjednici nisu bili uvijek dosljedni, mijenjali su svoje iskaze i riječi, svoje odluke. Sjetimo se samo ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda koji je 1397. dao riječ da se neće hrvatskim velmožama ništa dogoditi ako dođu na sabor u Križevce, pa ih je sve pohvatao i pobio – zato se taj sabor naziva „krvavi sabor križevački“. Sjetimo se i tzv. salvus conductus tj. obećanje koje je banu Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu dao austrijski car i hrvatski kralj Leopold 1671., no kad su oni došli u Beč, on je svoju riječ porekao i dao ih pogubiti.

A koliko puta svi mi, štono se kaže obični ljudi, poreknemo svoju riječ! No, Bog svoju Riječ nikad ne poriče, nikad od onoga što kaže ne odustaje! To nas tješi i daje nam sigurnost.

Isus je ta Božja utjelovljena riječ, onaj koji je Boga izrekao do kraja i obznanio ga kao Trojstvo, kao Ljubav, kao Milosrđe, kao Spasenje.

U govoru geste znače veoma mnogo. Kaže se da riječi mogu i lagati ali geste nikada ne lažu. To su pokreti naših ruku, kao i gestakulacija lica, očiju, usana… Način na koji nešto kažemo često više govori negoli naše ljudske riječi. Na primjer pripovijedao mi je jedan prijatelj koji je dugo boravio u Japanu da Japanci nemaju u svojem rječniku riječ Ne, ali imaju deset riječi Da. I deveta i deseta riječ Da zapravo znači Ne. To se vidi iz gesta, iz načina kako kažu Da… štono bismo mi rekli: da, ali… ili: da da da… Pa mi je pričao kako su neki Europljani došli u Japan želeći s jednom japanskom firmom sklopiti posao i otišli su u uvjerenju da su uspjeli, no tek kasnije su shvatili da je to Da zapravo značilo Ne! Usput, upitao sam: zašto ne kažu jednostavno Ne a ne tako, u zagonetkama. Odgovor je bio: za njih je nepristojno reći Ne, to se tamo ne govori.

No, Isus je rekao: „Vaša riječ Da neka bude Da, a Ne Ne… što je više od toga od zloga je.“ (Mt 5,37) Isus je kao Božja Riječ jasni Božji Da! Da našem spasenju, Da našem otkupljenju, Da našoj budućnosti! Da čovjeku. On nije došao biti dvoličan niti se poigravati s nama. On se nije šalio kad je prihvatio naše ljudske uvjete, koji su ga doveli i na križ. Bog je u Kristu jednom zauvijek čovjeku rekao Da i ostao je vjeran toj svojoj izrečenoj Riječi, toj svojoj odluci i izboru da se ne odvaja nikad više od čovjeka, da bude Emanuel – s nama Bog.

Ovdje se želim poslužiti mišlju pape emeritusa Benedikta XVI., koja se mislim uklapa u današnje evanđelje i razmišljanje o Božjoj Riječi, Logosu: „Ibn Hazn ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi i da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Ako on to želi, čovjek mora vršiti idolopoklonstvo. Na tom se mjestu dolazi na raskršće u razumijevanju Boga i onda u konkretnom ostvarivanju religije, što nam danas neposredno postavlja izazov. Je li vjerovati da djelovanje protiv uma protuslovi Božjem biću, samo grčki (način mišljenja), ili to vrijedi uvijek i po samom sebi? Mislim da je na tom mjestu vidljiv duboki sklad između onoga što u najboljem smislu nazivamo grčkim (načinom mišljanja) i vjere u Boga utemeljene na Bibliji.

Prvim stihom iz knjige Postanka, prvi stih Svetoga pisma uopće, mijenjajući ga, Ivan je otvorio prolog svoga evanđelja riječju: u početku bijaše Logos. Upravo je to riječ koju upotrebljava car (Manuel II. Paleolog): Bog djeluje po Logosu. Logos je um i riječ zajedno -” um koji je stvarateljski i koji se može priopćiti, ali upravo kao um. Ivan nam je time darovao završnu riječ biblijskog pojma o Bogu u kojem svi često mučni i zamršeni putovi biblijske vjere dolaze do svoga cilja i nalaze sintezu. U početku bijaše Logos, i Logos je Bog, tako nam kaže Evanđelist.“ (predavanje u Regensburgu, 2006.) Benedikt XVI. zaključio je: „ne djelovati u skladu «s Logosom» protivi se Božjem biću!“

Što to za nas znači? Ta sinteza grčkog i kršćanskog mišljenja želi reći da mi kršćani Božje djelovanje, a onda i čovjekovo koje ga mora slijediti, gledamo kao razumno i svako djelovanje koje bi se tome protivilo smatramo da se protivi i Bogu. Jer Bog je Logos tj. Razum.

Mi prije svega trebamo pojačati svijest da je za kršćansku vjeru potrebna oslonjenost na razum, te da je sve što je nerazumno protivno Bogu i stoga kršćanskom shvaćanju čovjeka i svijeta.

Mi smo danas u našoj Domovini suočeni s više velikih izazova od kojih su dva sigurno najveća. To su: prijetnja demografske katastrofe i povratak ili možemo reći i ostanak (komunističkog) totalitarizma.

Po procjenama stručnjaka UN-a ubrajamo se među 5 najstarijih populacija u svijetu (Stjepan Šterc). Prvi puta je više Hrvata u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Hrvatska ima već više od 20 godina prirodni pad ukupnog stanovništva i za to je vrijeme samo prirodnim putem (razlika između rođenih i umrlih) izgubila nevjerojatnih više od 200 tisuća stanovnika! Kad tome pribrojimo iseljavanje, koje je doseglo u ovo vrijeme broj veći od 250 tisuća i to mladih Hrvata koji su napustili Domovinu, tada je ukupni gubitak stanovništva u posljednjih 20 godina veći od 450 tisuća – čak ide do pola milijuna! Potrebno se hitno založiti za mjere, poput Mađarske, koje će taj negativan smjer, koji može završiti potpunom katastrofom i nestankom našeg naroda, drastično promijeniti!

Možda se, što se pak tiče spomenutog totalitarizma i njegove ideologije, njegova retorika, pa i djelovanje promijenilo te je prihvatljiv jednom broju ljudi, no ipak moramo se jasno zapitati, zašto se taj transformirani totalitarizam nema potrebe suočiti s Rezolucijom Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP) u kojoj se izričito zahtijeva da se u postkomunističkim zemljama svi znakovi, spomenici i 0bilježja (na trgovima, ulicama, parkovima…) nastala u tom vremenu uklone iz javnog života jer oni zagađuju demokratsko društvo i vraćaju ga u totalitarnu prošlost? Kad već nije bilo lustracije, zašto se ne želi ni s lijeva ni s desna u našoj državi barem tu rezoluciju obznaniti i po njoj postupiti?

To  nije spojivo s razumom, a to onda prema papi Benediktu znači ni s Božjim i kršćanskim shvaćanjem, da se tako postupa još danas, 30 godina nakon pada Berlinskog zida i urušavanja sustava koji je gušio ljudske i vjerske slobode, progonio hrvatske domoljube i nositelje barjaka slobode te je odgovoran za masovna pogubljenja bez suda i grobnice, kao što su Bleiburg, Macelj, Huda Jama, Jazovka, Čemernica, zatiranje čitavih župa poput našeg Zrina, logora smrti poput Stare Grdiške i Golog otoka, i to samo zbog pozivanja na savjest i prava na drukčije mišljenje. Ako je taj totalitarni režim pobio više od pola milijuna hrvatskih ljudi i nikad to nije ni priznao niti se za to pokajao, a danas nam se predstavlja kao prihvatljivi novi liberalni model slobodnog društva, zašto javno ne odbaci crvenu zvijezdu, partizanske spomenike, nazive ulica i trgova prozvane po zločincima i zatiračima ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava? Imamo li mi to uopće pravo očekivati od djece komunizma koji to ne samo ne žele priznati nego niti ne razumiju? Razumno postupanje u skladu je s Istinom, koju treba tražiti, priznavati i njoj služiti, u ljubavi. A to totalitarizmi ne mogu jer se – kako reče bl. Alojzije Stepinac – oni rađaju u laži, žive od laži i umiru u laži. A papa Franjo je rekao da se jugoslavenska tvorevina nije mogla održati zajedno nikakvim ljepilom. Pa ipak i bivšu ideologiju i državu još uvijek neki zazivaju.

Bog je Logos, Riječ, Razum! I on koji je kao takav došao među nas traži od nas pokoravanje razumu, istini i ljubavi. Možda su to prezahtjevne teme za božićno razmatranje, reći će netko, ali Božić nije bajka koja bi trebala polučiti samo neki dobar osjećaj koji treba ovih dana zavladati pa nije zgodno da nas uznemiravaju teške rasprave! Ne! Božić je život, kršćanski život i zahtjev da mi svoja razmišljanja i postupanja uskladimo s tim životom. Sveti Ivan, pisac četvrtog evanđelja u kojem je proslov o utjelovljenoj Božjoj Riječi koji smo čuli, piše u svojoj prvoj poslanici: „Da, Život nam se očitovao i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam Život vječni… da i vi imate zajedništvo s nama.“ (1 Iv 1,2-3) Sveti Ivan nastavlja: „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A ni jedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa nije od Boga, on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu. Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu. Oni su od svijeta i zato iz svijeta govore i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, nas sluša, a tko nije od Boga ne sluša nas. Po tom prepoznajemo Duha istine i duha zablude.“ (1 Iv 4,1-6)

Naša je Domovina opet na prekretnici. Moramo se moliti za nju i za njezine vođe, da slijede put Razuma, Istine i Ljubavi jer se Bog objavio kao onaj koji nas na to poziva. Istinski slaviti Božić znači djelovati u skladu s tim pozivom!

Neka nas sve prožme odgovornost i zauzetost da u ljepoti Božića ne zaboravimo razumnost, traženje Istine i Ljubavi!

Bog nam je blizu i on želi živjeti u našoj sredini, on koji je Emanuel – i u našoj Sisačkoj biskupiji, i u našoj Domovini, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini!

Blagoslovljen Božić bio u našim srcima, našim mislima i u našim djelima te 2020. godina od Gospodinova rođenja bude nova po našem novom i zauzetom nastojanju da Boga u svemu slušamo i slijedimo, privatno i u javnosti! Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: U ime čije slobode se gaze naša već stečena prava?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Blagdan sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije, Grada Siska i istoimene sisačke župe, svečano je proslavljen u četvrtak, 4. lipnja, misnim slavljem ispred bazilike sv. Kvirina koje je predvodio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, bjelovarsko-križevačkim biskupom Vjekoslavom Huzjakom, zagrebačkim pomoćnim biskupima Mijom Gorskim i Ivanom Šaškom, varaždinskim biskupom u miru Josipom Mrzljakom, rektorom bazilike mons. Zdravkom Novakom i šezdesetak svećenika.

Na početku sve okupljene vjernike i goste pozdravio je biskup Košić zaželjevši im sretan blagdan svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, zaštitnika Sisačke biskupije i grada Siska, predvodnika u redu svjedoka i mučenika za Isusa Krista.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Pozdravni govor na Kvirinovo 2020.

Draga braćo u episkopatu! S nama je mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski, kojeg srdačno pozdravljam kao predvoditelja današnjeg slavlja: dobro nam došli u Sisak! Vas osobito cijenimo kao branitelja istine i biskupa gdje su nam kao narodu povijesni korijeni. Koliko je još i danas Bosna i Hercegovina mučenička zemlja, vidjeli smo nedavno po izljevu mržnje prema Hrvatima katolicima u Sarajevu povodom mise za žrtve Bleiburga i Križnog puta. No, dok imamo pastira poput Vas ne bojimo se za naš narod u BIH. Posebno zahvaljujem na Vašem stavu u tzv. korona-krizi jer držim da je to bilo najviše eklezijalno postupanje jednog hrvatskog biskupa.

Pozdravljam i ostalu braću biskupe. S nama su: mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, pomoćni biskupi zagrebački, te umirovljeni biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak. Hvala svim gostima koji nas iz godine u godinu obraduju svojim dolaskom, zagrebačke kanonike, sve prijatelje i suradnike.

Srdačan pozdrav i svima vama, braćo svećenici: ovo je prvi puta da se svi vidimo zajedno nakon svećeničkog dana, održanog 5. ožujka ove godine – dakle to su tri mjeseca. Konačno je kod nas pobijeđena pandemija! Nepoznati virus paralizirao je sav život. Ipak ne i život naše vjere koju smo svjedočili na razne načine i tijekom proteklog vremena. Koristim ovu prigodu da zahvalim svim svećenicima, zatim članovima našeg biskupijskog i župnih Caritasa te svim volonterima koji su činili dobro i pomagali siromašnima, bolesnima i svim potrebnima tijekom protekle krize. Posebna zahvala ipak ide našim liječnicima, sestrama i medicinskom osoblju tako da u našoj Biskupiji nismo imali ni jednog umrlog. Također koristim zgodu da svećenike pozovem da se okupimo na naš dan za dva tjedna, dakle 18.o.mj.

Pozdravljam predstavnike vlasti: naše zastupnike u Hrvatskom saboru, gosp. sisačko-moslavačkog župana zajedno s dva njegova zamjenika i predsjednicom županijske skupštine, gđu sisačku gradonačelnicu s njezinim suradnicima, gg. gradonačelnike iz naše Biskupije, gg. načelnike općina, kao i predstavnike policije i Hrvatske vojske, predstavnike kulture, zdravstva, znanosti i obrazovanja u našim školama i javnim ustanovama. Pozdravljam i kandidate za novi sastav Hrvatskog sabora koji će se natjecati za tu časnu službu na korist Domovini na predstojećim izborima za mjesec dana. Molimo se za sve koji će nas zastupati da se bore za one vrijednosti koje su bile svete i našem zaštitniku Kvirinu, i tolikim naraštajima poslije njega u ovom gradu i na ovim našim hrvatskim prostorima.

Pozdravljam sve vas, braćo i sestre, vjernike iz svih naših župa Biskupije. Lijepo nas je vidjeti ponovno zajedno… Posebno pozdravljam naše mlade, zatim članove KUD-ova u nošnjama i vatrogasce u uniformama… Neka nam je svima danas sretan blagdan svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, zaštitnika naše Sisačke biskupije i grada Siska, našeg predvodnika u redu svjedoka i mučenika za Isusa Krista!

Na žalost ni danas nisu prestali progoni katolika, kako u svijetu, tako i u našoj Domovini i u našoj Biskupiji. Samo da spomenem najnoviji primjer, izbacivanje raspela iz škola, što je ovog proljeća započelo po naredbi nekih novih Dioklecijana ili upisivanje vjeronauka na početku svakog razreda, što nije predviđeno međunarodnim ugovorima između Svete Stolice i RH, gdje je jasno naznačeno da na početku školovanja roditelji izabiru vjeronauk da bi on bio obvezatan predmet za cijelo osnovnoškolsko obrazovanje. U ime čije slobode se gaze naša već stečena prava? Smeta li crvene, krvlju naših stradalnika na Križnom putu i u tolikim kazamatima te bačenih u tolike jame uprljanih savjesti križ Kristov? On je znak naše vjere i kršćanske uljudbe ne samo hrvatske nego europske povijesti. Oni koji ga izbacuju iz ustanova misle da rade uslugu sekularnoj državi, a zapravo su sluge globalista i bezbožne ideologije koja nema pravo nametati svoj osobni stav svima! Ja ću se kao biskup ove biskupije i nasljednik mučenika biskupa sisačkog svetog Kvirina boriti do smrti za prava naših vjernika. Takav nasrtaj na naš identitet proglašavam protuustavnim! Sve više se pokazuje netolerantnost ekstremne bezbožne ljevice, kao što svjedočimo tome i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je s pravom predsjednik takve skupine prozvao terorističkima!

Hvala našem Zboru koralista Sisačke biskupije, pod vodstvom prof. Jelene Blašković, solistice Margaretu Klobučar i Tihanu Herceg Ivšić te orguljaše Katarinu Mandić i Roberta Jakicu. Hvala također gđi Kseniji Abramović i Laudato TV na izravnom prijenosu ove mise.

Bilo vam svima lijepo slavlje svetog Kvirina, neka njegov zagovor pomogne i nama danas u nošenju naših križeva da još više zasja slava Kristova i tako nas sve uvede u Život vječni! Dobro nam došli!

Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski 

Homilija na Kvirinovo 2020. 

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 4. lipnja 2020. 

Dragi Vlado, domaći biskupe i nasljedniče sv. Kvirina!

I ostala braćo biskupi!

Poštovani svećenici i bogoslovi, bogoljubni vjernici!

Klanjamo se Svetomu Križu Isusovu, kojemu je posvećena katedrala u ovome gradu. Častimo svetoga Kvirina, biskupa i mučenika, zaštitnika Siska i ove biskupije, i pred ovom njegovom bazilikom molimo ga da nam svojim zaslugama mučeništva isprosi svaki nebeski blagoslov i obilnu milost Božju! Častimo ga i čestitamo mu rođendan za nebo!

Pogled u prošlost. Zađimo malo u povijest prije 1711 godina da se podsjetimo na kršćanske korijene ove naše današnje crkvene svetkovine koja se već 11 godina slavi na razini ove tako starodrevne, a tako pomlađene Sisačke biskupije.

Na razvalinama prastare Segestike, 35. godine pr. Krista, počeo je stasati novi grad s novim imenom Siscia u području Gornje Panonije u okviru Rimskoga Carstva kojemu se prvi car August do 6 godina, tj. 29., svečano zacario. Grad je napredovao ekonomski, vojno, civilno pa i religiozno, tj. kršćanski sve dok ga 350. godine srušio protucar Magnencije nije stao rušiti, ali ne i srušiti. Iz toga razdoblja, tj. od početka kršćanstva do 350. poznat nam je samo jedan biskup, sv. Kvirin, iz Siscije, glavnoga grada tadašnje Savske Panonije, 270.-309. A ne bi vjerojatno ni on, da nije podnio kršćansko mučeništvo. Upravo ta lovorika martirija potaknula je Crkvu Katoličku na njegovo štovanje a znanost povijesnu da ispituje sve do čega se može doći, razlučujući nestvarne legende od stvarnih činjenica, kako bi spomen na toga Kristova svjedoka ostao nezaboravan i čašćen. A da je sv. Kvirin doista postojao i podnio istinsko mučeništvo, dokazom su i dvije hrvatske biskupije: krčka i ova sisačka, koje imaju sv. Kvirina za svoga nebeskoga zaštitnika ili patrona. Čestitke objema! Navedimo i to da su poznata dva sisačka biskupa, sudionika Salonitanskih sabora, 530. i 533. godine, Ivan i Konstancije.

Dioklecijanov uspon. Rimsko je Carstvo u Kvirinovo vrijeme u uzburkanim vodama. Gaius Aurelius Valerius Diocles izabran je 284. za cara, a na ustoličenju u Nikomediji, oko 100 km od Carigrada, 285. godine prozvao se  Diocletianus. Vidjevši da su mu ramena malena a bremena golema i da je nemoguće uspješno vladati euro-azijskim prostranstvima i pučanstvima od sto milijuna ljudi od Male Azije na Istoku do Velike Britanije na Zapadu, Dioklecijan Salonitac iz današnjega Solina, odluči 286. uzeti sebi istočni dio, a prijatelju Maksimijanu dati zapadni dio Carstva. I jedan i drugi proglašuju se Augustima – Uzvišenima, najveći naslov u Carstvu. Uskoro, 293. obojica Augusta uzimaju sebi pomoćnike, su-vladare: Dioklecijan Galerija, a Maksimijan Konstancija Klora, koji se proglašuju Cezarima. A da što čvršće međusobno povežu svoje dijelove Carstva, ne uzdajući se toliko u napasničku vlast koliko u naravnu krv, Dioklecijan udaje svoju kćer Valeriju za svoga suvladara Galerija, a Maksimijan svoju kćer Teodoru daje Konstanciju Kloru, koji otpušta svoju ženu Jelenu, majku cara Konstantina. Tako nastaje četverovlađe, ali najveći je među njima apsolutistički Diokletianus, koji se drži političkoga načela Divide et impera – Razdijeli pa vladaj, barem do svoga odreknuća, 305. godine.

Stanje kršćana. Na Zapadu pokrajinski crkveni sabor u Elviri u Španjolskoj oko 300. godine prikazuje vjersko stanje tamnim bojama: brojni se kršćani odriču vjere u pravoga Boga i prihvaćaju čašćenje drvenih kumira; kršćanski se moral rastače, obitelji raspadaju, supruge se, ostavljene od muževa, preudaju. U jednom pismu sv. Jeronim navodi primjer kako je kao tajnik pape Damaza naišao na jedan spis u kojem stoji da je u nekom zaručničkom postupku za vjenčanje nova mladenka do tada napustila 22 muža, a taj njezin novi mladoženja preživio do tada 20 žena. I sada bi im ta nova ženidba bila, ne znam koja po redu.

Povjesničar Euzebije (265.-340.), biskup cezarejski, u svojoj Crkvenoj povijesti izvješćuje kako se živjelo na Istoku: Doktrinarno udarili biskupi na biskupe, narodi na narode, svađe se i pobune množile, prijevare i podvale raspirivale, samo se čekala kazna Božja! Nije ni ona izostala. Car je Dioklecijan kao najveću opasnost vidio kršćane koji mu osvajaju Carstvo, naučavajući neko drugo Božanstvo, Krista Isusa, a ne Cara rimskoga, koji se proglasio dominus et deus – gospodin i bog! I zato 303. izdaje prvi dekret: crkveni se sastanci zabranjuju, crkve se sa zemljom sravnjuju, svete se knjige spaljuju, a kršćane nagoni da se idolima klanjaju! I čudiš se kako u tolikoj vatri nije očuvano više crkvenih dokumenata iz prvih stoljeća. Ali kako se nije moglo kršćane lako ukloniti, jer što ih više srpom žanju, oni to bolje klasaju, objavljuje se iste 303. godine i drugi carski edikt: pod kaznom smrti, svi kršćani moraju žrtvovati idolima, napose biskupi, odričući se Krista. I tako otpoče ne samo mučiteljski progon, nego pravi mučki pokolj.

Kvirinov bijeg, uhićenje i svjedočenje. Taj je progon zahvatio i našega Kvirina, biskupa grada Siscije. Nakon pokušaja uzaludna bijega, uhićen je godine 309., pod vlašću cara Galerija (305.-311.), naredbom predstojnika Savske Panonije Maximusa. Na suđenju kao da pratimo ovakvo preslušanje i svjedočenje:

Predstojnik Maximus: Jesi li ti Quirinus?

Biskup Kvirin: Jesam. Ja sam Quirinus, episcopus ovoga grada Siscije.

Maximus: Čuo sam da si bježao od rimskih vlasti. Zašto i kamo?

Quirinus: Bježao sam jer je i naš Gospodin Isus, od svoga rođenja do svoga raspeća, svaki put umaknuo svojim neprijateljima dok nije došao njegov čas. On je i nama rekao: Ako vas progone u jednome gradu, bježite u drugi (Mt 10,23).

Maximus: Pa jesi li samo to zapamtio iz Evanđelja?

Quirinus: Zapamtio sam ja, čestiti Predstojniče, i drugih Isusovih božanskih izreka i vidim da je sada došao moj čas: da nas privodite na sudove radi imena Njegova, ali da se ne bojimo što ćemo na sudu govoriti (Mt 10,18), jer će nam to Duh Sveti nadahnuti, i, ako ustrajemo, čeka nas život vječni na nebu.

Maximus: Kvirine, ne pričaj mi mitove! Optužuju te da ne častiš Cara?

Quirinus: Ja poštujem i častim cara, kao što blaženi apostol Petar napisa: „Boga se bojte, kralja  častite“ (1 Pt 2,17). Ja se cara Galerija ne bojim, ali ga poštujem. I kada bih ga večeras susreo, ja bih ga počastio svečanom večerom i uljudnim razgovorom. Ali ne častim cara klanjanjem koje se dolikuje Kristu Isusu, Sinu  Božjemu, niti mu palim tamjana, kao što ga palim Bogu jedinomu.

Maximus: Je li taj tvoj Bog, zvani Isus, išta govorio o bičevanju?

Quirinus: Jest. Gospodin Isus – klanjam mu se svim bićem svojim! i duboko se nakloni – govorio je da će nas neki predavati vijećima i po svojim nas sinagogama bičevati i da će nas pred predstojnike i kraljeve voditi poradi imena Njegova (Mt 10,17-18). Njega su bičevali, i nas će bičevati. Nije učenik nad Učiteljem!

Maximus: U redu, ispunit ćemo proročanstvo toga tvoga Isusa i malo te propustiti između bičeva. A čuo sam da je taj Isus navodno rekao: Ako sablazniš drugoga, bolje bi ti bilo da ti se teški kamen sveže oko vrata i potoneš u dubine mora. Ti sablažnjavaš sve nas što se ne klanjaš Caru kao što se klanjaju i pale tamjan toliki tvoji svećenici i vjernici.

Quirinus: Ja i odavde pozivam svoje svećenike i vjernike da ne pale idolima krijesa, nego da se klanjaju samo Bogu Stvoritelju i Spasitelju! Isus je rekao: „Tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Isus je onaj kojemu se klanjamo i ne želimo sablazniti nijednoga od najmanjih koji u njega vjeruju.

Maximus: Naći ćemo ti mlinski kamen i objesiti ga oko vrata umjesto toga križa da vidimo hoće li te tvoj Isus spasiti da isplivaš.

Quirinus: Čestiti Predstojniče, Isus nam je zajamčio: i kada nas s mlinskim kamenom u dubine rijeke potopite, i kada nas kao zlikovce na pravdi Boga bičujete, i kada nas kao razbojnike na križ razapnete, opet nam ništa ne možete, jer Golgota nije naša sramota, nego Isusova zora uskrsnuća! I naša! Predstojniče Maxime, ti radi svoj posao, ja ti od srca opraštam – u tvojim sam lancima, ali u Božjim rukama!

Nakon tri dana Kvirin je poslan u Sabariju, današnji Szombathely u Mađarskoj, glavni grad tadašnje Prve Panonije, nadređene Savskoj Panoniji. predstojniku Amanciju, s porukom: Quirinus episcopus zaslužuje utapanje s mlinskim kamenom o vratu – Demergatur! Nakon što ga je Amancije ponovo pokušao nagovoriti da se odrekne vjere u Krista, ali uzalud, osuđen je na smrt utapanjem. Kvirina su na most doveli, vezana s mlinskim kamenom o vratu, i bacili u rijeku Perint. Bilo je to na današnji dan, 4. lipnja godine 309. Kristove ere.

Nakon što su mu tijelo izvadili iz vode, sabarijski su ga kršćani časno pokopali.

Onima koji su ga počeli častiti, nisu nedostajala čudesa.

Između svršetka 6. i početka 7. stoljeća, kada je barbarsko stanovništvo već bilo napalo Panoniju, papa Grgur Veliki (590.-604.) naredio je da se tijelo mučenika Kvirina prenese u Rim u baziliku sv. Sebastijana.

Poruke. Braćo u biskupstvu i svećeništvu, poštovani vjernici!

Poruke s ovoga dana i slavlja sv. Kvirina, zaštitnika i Siscije i Siska, pretvaramo u molitve istomu zaštitniku da nas kod Svevišnjega preporučuje:

– Mi se kršćani klanjamo samo Bogu svemogućemu, a ne klečimo ni pred kakvim „božanstvima“ ovoga svijeta, ni osobnim ni drvenim. Razlučujemo i poštujemo da se Bogu daje Božje, a caru carevo. Zaštitniče Kvirine, spomeni nas pred Bogom i isprosi nam duhovnih kandidata, i svećeničkih i redovničkih, koji će se pravo klanjati Bogu, u duhu i istini!

– Naš vanjski izraz opsluživanja Božjih zakona jest poštovanje Boga mišlju mozga, osjećajem srca i govorom jezika te priznajući bogoštovnim činom i Ime i Dan Gospodnji. Mučeniče Kvirine, izmoli nam od Boga svjetla i snage!

– Roditelji su nas svojom ljubavlju najviše zadužili u našem odrastanju i odgoju, zato njima najveću dugujemo zahvalnost brinući se za njih u njihovim teškim danima, a ako su preminuli, moleći se za njihove duše. Blaženi Kvirine, sve nas preporuči Božjemu milosrđu!

– Kršćani se žene kao i ostali ljudi, i djecu rađaju, ali djecu ne odbacuju ni prije ni poslije poroda! Ili nisu kršćani! Sv. Kvirine, zagovaraj nas da budemo pravi kršćani koji vole i svoj i tuđi život, brinu se za obitelj, žrtvuju za domovinu!

– Za protunaravnu Sodomu ne znamo drugoga imena osim Sodome, ni za oholi Babilon osim Babilona. I ne želimo opsluživati njihove perverzne deklaracije, konvencije i rezolucije koje su protiv Božjega zakona o životu i ljudskom zajedništvu. Sv. Kvirine, štiti svojim zaslugama naše školarce, mlade, obitelji, vojnike, radnike, predstojnike i upravitelje!

– Poštujemo imovinu i ime drugoga: ne gradeći život na krađi i laži, nego na pravdi i istini. Sv. Kvirine, prenesi naše ponizne i žarke molbe Bogu za kojega si mučenički položio život  svoj!

– Boraveći na ovome kršćanskom sisačkom tlu, koje je bilo i Kvirinova domovina prije 17 vjekova i naša domovina danas, živimo kao došljaci i prolaznici čuvajući svoj moralni i nacionalni identitet, očekujući pravu domovinu na nebesima. Sv. Kvirine, po tlu zemljače, po vjeri svjedoče, pomozi nam doći u nebo pa makar se stalno oboružavali strpljivošću Krista trpećega!

– Ne želimo se suobličavati duhu i mentalitetu ovoga svijeta – požudi tijela, požudi očiju i oholosti života – a želimo djelovati u svijetu po zapovijedi Gospodnjoj, boreći se za kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Sv. Kvirine, čuj naše iskrene molbe i prenesi ih na prijestolje Božje!

– Kao što je duša u tijelu, tako i mi kršćani moramo biti u ovome društvu, kojemu želimo služiti a ne od njega krasti. Jer znamo da je blaženije davati nego primati. Bog nas je postavio na takav položaj odakle nam nije dopušteno uzmicati pa ni po cijenu života! Mito stvara izdajnike, a muka mučenike. Sv. Kvirine, mučeniče u rijeci Perintu, pomozi nam, tako ti Mučeništva tvoga!

Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka (1 Iv 2,17). Kao kršćani, ne želimo prolaznih požuda, želimo vršiti volju Božju!

Zato hoćemo Boga za Oca svoga! Hoćemo Krista za Kralja vijek!

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić pozvao katoličke roditelje da vjeronaukom djeci omoguće cjelovit odgoj

Objavljeno

na

Objavio

Kardinal Josip Bozanioć uputio je u četvrtak pismo u kojem katoličke roditelje poziva da kod upisa djece u prvi razred izborom vjeronauka svojoj djeci omoguće cjelovit odgoj, koji integrira temeljne kršćanske vrjednote, kako bi ih se odgojilo za zrele, odgovorne i cjelovite osobe.

“Poštovani katolički roditelji, obraćam se posebno vama koji ove godine upisujete svoje dijete u prvi razred osnovne ili srednje škole”, piše kardinal i potiče roditelje da za svoje dijete izaberu “važnu odgojnu priliku koja se nudi u katoličkom vjeronauku”.

To će, ističe, djeci dati dublji i širi pogled na životno obzorje, upoznati ih s temeljima kršćanske vjere i kulture, koja duboko obilježava hrvatsku društvenu zbilju; približiti im vrijednost i ljepotu kršćanskih blagdana, tradicije i običaja.

Ova školska godina ostat će učenicima duboko urezana u pamćenje jer su bili prisiljeni napustiti svoje škole i uključiti se u online učenje, te zbog izvanrednih životnih iskustava uslijed pandemije koronavirusa i razornog potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu.

Mnogima od djece i učenika, ocijenio je Bozanić, veći izazov bili su izolacija i ograničenje kretanja nego učenje na daljinu, koje su zbog svoje otvorenosti za novo vrlo brzo svladali i time pokazali tehničku i informatičku osposobljenost.

No, brojna su druga pitanja na koja nije moguće pronaći odgovore u tehničkim znanjima ili definicijama – poput pitanja čovjekove ograničenosti, krhkosti, nemoći, straha, patnje i smrti.

Ali ti događaji, naglasio je, postali su i novi izazovi te su iznjedrili puno dobra. “Pred našim su se očima nizali lanci dobrote, velikodušnosti, brižljivosti, požrtvovnosti i darežljivosti brojnih zdravstvenih djelatnika, volontera, karitativnih institucija, ljudi svih životnih dobi koji su posvjedočili što je stvarna snaga u nepredvidivim životnim događajima, kao i u prirodnim katastrofama”.

Djeca i učenici mogli su vidjeti što je zapravo najvažnije u životu pojedinca, obitelji, zajednice i društva te učiti kako biti dobar, brižljiv, osjetljiv, solidaran, požrtvovan, velikodušan i hrabar. To su vrline s kojima se nitko ne rađa, nego ih svatko od najranije dobi usvaja kroz životni odgoj i obrazovanje, ističe Bozanić.

Stoga je važno djeci i učenicima ponuditi sadržaje koji će ih usmjeravati te im otkrivati dublji životni smisao, a tu posebno misli na predmet školskog vjeronauka.

Prisutnost vjeronauka u školi znak je “pozitivne laičnosti” društva, jer bez religiozne dimenzije nema cjelovitog odgoja. Vjeronauk potiče na razmišljanje o najdubljem smislu ljudske egzistencije, onkraj pojedinih znanja, te pomaže pronaći jedinstven smisao, stavljajući u središte ljudsku osobu i njezino dostojanstvo, poručio je kardinal. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari