Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Mladi današnjeg vremena su pred izborom: poći za Kristom ili lutati bez cilja ovim svijetom i životom

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Treće zavjetno hodočašće vjernika Biskupije i prvo hodočašće mladih u Svetište Majke naših stradanja

Treće zavjetno hodočašće vjernika Biskupije i prvo hodočašće mladih u Svetište Majke naših stradanja u Goru održano je u subotu 29. rujna. Hodočašće kao i svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s rektorom svetišta preč. Paškom Glasnovićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, kancelarom mr. Jankom Lulićem, povjerenikom za pastoral mladih vlč. Ivanom Grbešićem i tridesetak svećenika.

Slavlju je nazočilo i više stotina mladih i drugih hodočasnika pristiglih iz cijele biskupije, a njih oko stotinu pedeset došlo je pješice i biciklima iz Siska, Petrinje i Gline. Prije mise u Svetištu je održana i duhovna obnova za šezdesetak vjeroučitelja, a koju je predvodila s. Smilja Čirko, predstojnica Katehetskog ureda Biskupije, a kojoj su se pridružili i drugi pristigli hodočasnici.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 3. hodočašću Sisačke biskupije i 1. Hodočašću mladih u Goru

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici naše Sisačke biskupije!

Danas je jedinstven događaj: treće je hodočašće naše Biskupije Majci Božjoj u Goru i ujedno prvo hodočašće mladih naše Biskupije u Goru!

Dragi braćo svećenici, dragi rektore ovog svetišta, povjereniče za pastoral mladih, drage sestre redovnice, dragi vjeroučitelji, dragi vjernici!

Došli smo Majci naših stradanji, Blaženoj Djevici Mariji u Gori… Došli smo mi hodočasnici vjernici, i prvi puta organizirano mladi vjernici uteći se Njoj u zagovor… za četiri dana, točnije 3. listopada o.g. u Rimu započinje 15. biskupska sinoda na kojoj će biskupi iz čitavoga svijeta na čelu s papom Franjom razmatrati temu: „Mladi i vjera – razlučivanje zvanja“.

Došli smo i kao vjeroučitelji koji danas primaju svoje mandate i kao oni koji su ih već prije primili a svi u želji obnoviti svoju vjernost Isusu, Gospi i Crkvi… Imamo pred sobom i lik sluge Božjeg fr. Bonifacija Ivana Pavletića, čiji je jučer bio dan prijenosa relikvija u generalnu kuću Sinova Bezgrješne u Rimu, deseta godišnjica… Došli smo na blagdan svetih arkanđela Gabrijela, Mihaela i Rafaela…

Sve su to odrednice koje nas danas određuju kao vjernike, kao hodočasnike, kao ljude… u svome srcu svatko od nas donosi i svoje osobne nade, radosti, tjeskobe, svoje molitve i svoje zahvale…

A najviše nas na razmišljanje i molitvu potiče pročitana Riječ Božja koju smo upravo bili čuli.

U prvom Čitanju iz Knjige proroka Daniela (Dn 7,9-10.13.14) Bog je prikazan kao Pradavni koji sjedi na prijestolju i kojemu služe tisuće tisuća i mirijade…“i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji… Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći…“ Slika je to Krista Kralja kojemu je Bog nakon njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća darovao sveopće i vječno kraljevstvo nad svim stvorenjima.

I mi jesmo i želimo to biti još više i još bolje – podanici Krista Kralja.

U drugom čitanju iz Knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola (Otk 12, 7-12a) prikazan je život koji je u nebu, gdje Božje prijestolje okružuju anđeli i časte ga i klanjaju mu se. Arkanđeo Mihael i njegovi anđeli imaju posebno mjesto u nebu jer oni su pobjednici nad Zmajem, tj. đavlom.

„Zbačen je Zmaj veliki, stara zmija — imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.“ I kad se to dogodi, može se klicati: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!“ Đavao je nazvan „tužiteljem braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim“. A pobjeda protiv đavla je izvojevana krvlju Jaganjčevom i dakako vlastitim svjedočanstvom i hrabrošću onih koji „nisu ljubili života svoga — sve do smrti“. To je dakle pobjeda koju nam je izborio Krist, ali koja se odigrava neprestano kroz čitavu povijest, tako što oni koji prihvaćaju Krista pobjeđuju, i to u samima sebi, odbacuju đavla i njegovo zavođenje, optuživanje braće i biraju ne smrt, nego život koji je Krist donio. To zaslužuje poziv: „veselite se, nebesa i svi nebesnici!“

Možemo reći da je sveti Mihovil /ili Mihael/ simbol Božjeg borca i pobjednika – onaj tko se bori za Boga i Božje stvari i pobjeđuje Božjom snagom i milošću Isusa Krista.

Ta je pobjeda svima nama darovana, ali je svi i svaki posebno trebamo prihvatiti i u nju se uključiti svojim borbama za dobro a protiv zla i zloga.

Evanđelje po Ivanu (Iv 1, 47-51) u pozivu Natanaelu koji dolazi k Isusu donosi Isusove riječi za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« pa potom Natanaelovu vjeroispovijest: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« da bi mu na kraju Isus obećao puno više, naime da će: „gledati otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«

Anđeli Božji i ovdje su znak Božje prisutnosti, Božje blizine, njegove ljepote i ljubavi.

Arkanđeli Gabrijel, Mihael i Rafael nositelji su poruka koje su vječne, koje svi mi vjernici, a osobito mladi trebamo znati: Gabrijel je glasnik Božji, navjestitelj Radosne vijesti; Mihael znači da nitko nije kao Bog, jer Bog je jedan jedini i nema drugih bogova uz njega; Rafael znači da Bog liječi sve rane i nevolje, sve zlo okreće na dobro onima koji ga ljube.

Mladi današnjeg vremena su na mnogim raskrižjima, a prvenstveno su pred izborom: poći za Kristom ili lutati bez cilja ovim svijetom i životom. „Ne bojte se! Otvorite vrata svog srca Kristu.“ – poruka je koju je mladima svih vremena uputio veliki prijatelj mladih papa sv. Ivan Pavao II.

Mladi nadalje traže svoje životno zvanje, nesigurni su i danas više negoli ikada stoje pred više izbora i ne mogu se odlučiti. Različiti su motivi koji ih sputavaju, koji im taj izbor otežavaju… Bilo je uvijek onih koji su bili radikalni, koji su imali visoko postavljene ideale i nisu željeli krenuti putem za koji nisu bili sigurni kuda ih vodi.

I pred svećeničkim i redovničkih zvanjem mnogi mladi su neodlučni, premda bismo mi koji ih promatramo mogli jasno reći da on ili ona imaju duhovno zvanje. No, to trebaju shvatiti oni sami. Zato se danas molimo za takve mlade, molimo se da im Duh Sveti prosvijetli pamet te jasno upoznaju svoj životni put, poziv u duhovno zvanje.

Mnogi mladi ne mogu uspostaviti ni trajnu vezu u kojoj bi s mladom osobom drugog spola krenuli u avanturu ljubavi i osnovali obitelj. Boje se da još nisu spremni, da neće to moći. Pitaju se i stotine ih bojazni spopadaju pri tome. Je li to prava osoba, što će biti kad započnu zajednički život, hoće li imati ovo i ono, hoće li biti zadovoljni, imaju li potporu svojih najbližih, što drugi kažu, itd. i tako bez kraja i bez završetka. Vrtnja je to u krug i tako mnoge mlade duše ostaju usamljene velik dio života, dapače i čitav život jer – nisu imale hrabrosti odlučiti se.

Molimo danas i za njih, da prihvate izazov, da se suoče s odgovornošću, da ne misle da sve moraju sami, da povjeruju da ih Bog kao najbolji prijatelj prati i da će ih obdariti svim milostima koje su im potrebne.

Postoji naime, vjerujemo, tzv. profesionalna milost. Kad netko postane svećenik, premda nije možda tip vođe ili nema sve sposobnosti da bude dobar pastir vjerničkog stada, on to postane upravo po milosti svetoga reda. I kad netko uđe u brak, kad se djevojka poveže sa svojim mladićem ili mladić sa svojom djevojkom u sakramentu svete ženidbe, oni dobivaju bračnu i roditeljsku milost, da mogu biti vjerni jedno drugom i da mogu biti dobri roditelji, da prihvaćaju i odgajaju djecu s ljubavlju, da im budu prvi odgojitelji i učitelji vjere, da jednom riječju – ispune svoje poslanje. Jer nije taj poziv – biti svećenik, redovnik, redovnica; biti suprug, supruga, otac ili majka – vlastito iznašašće, neki moj put koji ne ovisi ni o kome nego samo o meni! Ne! To je put kojim te je poveo sam Bog koji ti je uputio taj poziv i koji ti daje milost da tim putem ideš i na taj način njega proslaviš.

To je shvaćanje našeg kršćanskog poziva, u bilo kojem staležu ili zvanju mi bili. No, za to treba dar razlučivanja duhova, dar Duha Svetoga koji nas vodi, koji nam pokazuje put jer on je – Vođa na putu. Put je sam Krist, a cilj puta je nebeski Otac. O tome će za nekoliko dana i biskupi u Rimu razmišljati i raspravljati… molimo im svjetlo Duha Svetoga da bi čitava Crkva Božja još više mlade vjernike podržala u razlučivanju zvanja, u izboru onog što je njihov put, da pridonesu obnovi Crkve i autentičnom svjedočenju Isusa Krista.

Mi u Hrvatskoj, i osobito mi u Sisačkoj biskupiji, molimo se i za život, da bude djece i mladih, te da se mladi ne iseljavaju iz svoje Domovine, da mogu pronaći u svojem zavičaju svoje mjesto u školovanju, zaposlenju i stvaranju obitelji ili nalaženju duhovnog zvanja. Ovih je dana započela već petu godinu za redom molitvena akcija „40 dana za život“ tako što se pred bolnicama naših hrvatskih gradova vjernici mole za prihvaćanje života, a protiv pobačaja.

Život je neprestana borba. Sveti Mihael nas posebno na to danas podsjeća. I nije to borba tek s dnevnim problemima, s ljudima koji nas ne razumiju, s okolinom, s vremenom… ne! To je borba sa samim đavlom, borba dobra sa zlom! I u toj teškoj borbi života moguće je posustati, moguće je odustati i predati se, ne vjerujući da to više ima smisla da se možemo ne samo boriti nego i pobijediti. A tko će nam dati snagu da izdržimo, da ne odustanemo od te borbe, da vjerujemo u pobjedu i kada je to naizgled nemoguće?

Da, to je sam Gospodin, on je pobjednik, on zna kamo i kuda nas vodi. Njemu mi vjerujemo.

Primjer takve ustrajnosti, osobito kad to izgleda teško i gotovo nemoguće, je Blažena Djevica Marija.

I ja bih mogao s bl. Alojzijem Stepincem i biskupima potpisnicima Pastirskog pisma poslije Drugog svjetskog rata svima vama poručiti:

„Njegujte i nadalje u svojim dušama i u svojim obiteljima to iskreno štovanje Majke Božje. Molite zajednički njezinu krunicu, nasljedujte njezine kreposti pa je sigurno da će Majka Božja biti naša osobita zaštitnica. Njezin moćni zagovor izmolit će našem vjernom puku, da u svim poteškoćama ostane vjeran svojoj djedovskoj vjeri i njezinim zapovijedima. Majka Božja neće nas zapustiti, nego će nam izmoliti obilati blagoslov u svim našim potrebama. Neka bi taj Božji blagoslov bio što obilatiji za sve vas i vaše potrebe!“

Majko Božja Gorska, Isusova Mati, Sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati!

Amen.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Danas slavimo blagdan Krštenja Gospodinova

Objavljeno

na

Objavio

Današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme.

Kod krštenja na Jordanu ističe se i ljudsko i Božansko u Isusu Kristu: Isus se mogao krstiti samo kao čovjek, a sam Otac Nebeski potvrdio je za Isusa da je njegov ljubljeni Sin.

„Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice, silazi nad njim. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.“ (Mt 3,16-17)

Slaveći blagdan Krštenja Gospodinova sjećamo se dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan gdje ga je na početku njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. To je čin koji nas poziva na obraćenje, na novi život i vjernost savezu koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Isus Krist tim činom želi pokazati da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Njegovim silaskom u vodu započinje novo doba čovječanstva i novi život.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Ipak, postoji velika razlika između Ivanova krštenja i sakramenta krštenja koji mi primamo. Ivanovo krštenje bilo je znakom obraćenja. Po Isusovoj muci i smrti sakrament krštenja prima otkupiteljsku snagu.

Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to.

Isusov put na krštenje u Jordanu imalo je drugi smisao. On je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak i želio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. “Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika”.

Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja – kazati nama grešnicima, da nas Bog ljubi.  Danas je dan kad se prisjećamo našeg krštenja, naših odluka u vjeri da se krste naša djeca. I tako po krštenju postajemo ljudi koji su izabrani oko dobrih djela i koji bi trebali biti što revniji činiti dobra djela.

Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj ‘da’ za cijeli život i tako živimo unutar svojih obitelji i zajednica.

(laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Opasna sinkretistička vjera pušta svoje krakove u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Svojevremeno smo se čudili kako to da pojam Boga i kršćanske tradicije, kulture i umjetnosti Europe ne može ući u europski ustav. Vrijeme je vrlo brzo pokazalo i neke od razloga. Jedan od razloga jest činjenica i stvaran pokušaj da se u svijetu, a ne samo u Europi, stvore „novi svjetski poredak“ i neka nova vjera. A ta je vjera, sasvim očekivano, trebala biti nešto novo, za novo zlatno doba Europe. Ta nova vjera, ta „koheziona snaga Europe“, nije ni katolička ni protestantska ni pravoslavna. Ta nova vjera nastala je u prošlom stoljeću, devedesetih godina, u Anatolijskoj Turskoj. Sažeta je od velikih svjetskih religija Istoka i Zapada kao svojevrstan sinkretizam. A što je to sinkretizam?

Sinkretizam je u povijesti religija spajanje raznovrsnih religijskih elemenata u novi religijski sustav. Pritom se razlikuje pravi sinkretizam od djelomičnoga. U pravom sinkretizmu temeljni elementi dviju religija spajaju se u novi religijski sustav, npr. gnosticizam. Većina religija u svom je nastanku i povijesnom razvitku podložna djelomičnom sinkretizmu. U djelomičnom sinkretizmu zadržavaju se od stare religije neki elementi (obredi, simboli), kojima se daje nov značaj. Tako je na tlu islamske Turske nastala nova vjera, na osnovi „Knjige znanja“, za novo „zlatno doba Europe“ i cjelokupnog čovječanstva.

Tko širi tu novu sinkretističku vjeru? Šire je „DUNIA KARDESLIK BIRLIGI MEVLANA“ i MEVLANA SUPREME FOUNDATION iz Istambula. U prijevodu s turskog jezika, to je „Svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Bogu su dali ime PREUZVIŠENI SVEMILOSTIVI. Sveta knjiga je KNJIGA ZNANJA. Nju nije moguće kupiti, pa stoga ni posjedovati kao cjelinu. Zainteresiranim, novim vjernicima šalju je u svescima, koje treba postupno čitati, ali se ti svesci ne smiju ukoričiti u jednu knjigu. Može ju se prepisivati. Ali je nema u prodaji. Slogan Mevlane (Božjeg podanika) je „Dođite, dođite, dođite. Bilo da ste mazdaist ili ateist. Ovo mjesto nisu vrata pokajanja. Dođite iako ste izgubili strpljenje tisuću puta. Vaše srce je sjedište poniznosti. Ovdje činite svoje bogosluženje. Naš je zagrljaj otvoren za svu našu ljudsku braću i sestre.“ Spominju sve svete knjige velikih svjetskih religija kao nekakvo prijelazno razdoblje, kao nešto što je prethodilo „Knjizi znanja“, novoj filozofiji i vjeri za novi poredak u svijetu. „Nažalost, vaša su društva te svete knjige izopačila. Ova vam knjiga sada opet objašnjava, jedan po jedan, potpuno jasno, iste savjete koji su esencija svih knjiga. Na razini Boga nema fanatizma ni slijepe privrženosti. U prirodi je sve čisto i sjajno. Kaos nije u Bogu nego u njegovim podanicima. Nerazvijeno stanje islamskog društva posljedica je te činjenice. Ova je knjiga sada otkrivena kao Božanska zapovijed iz Koda svijesti Ataturkove republike Mevlana kodu koji je anatolijski kanal. Knjiga je za sve vjernike velikih religija, za ateiste i mazdaiste. Mazdaist je poklonik mazde, iranske predislamske dualističke religije kojoj je Zaratustra pridao neke monoteističke elemente. Za tu novu sinkretističku vjeru bogosluženje u crkvi isto je kao i bogosluženje u džamiji. Sve su religije jednake. Svačiji Bog jest isti jedini Bog. Svi bogoslužimo istoga Boga. Muhamed Mustafa prvi je „svjetlosni prijatelj božanskog svjetla“ na arapskom poluotoku. Vjere su podijelile ljude na svoj način (katolička, pravoslavna i protestantska vjera).

Kada „Knjiga znanja“ progovara o prorocima u Svetom pismu i drugim religijama, kaže: „Buda je sreo svoga boga u Masivi. Mevlana je sreo nas u univerzumu. Isus Krist je bio poslan na svijet sa svojim čudima. Muhamed i Mojsije bili su poslani da bi vas prosvijetlili putem intelekta.“ A za svoju „Knjigu znanja“ kažu: „Čitav će univerzum čitati ovu knjigu i jednoga će dana čitav svijet živjeti sretno pod ovim prelijepim krovom bratstva. S našom ljubavlju svoj našoj braći i sestrama na svijetu.“ Pitam se, kome pomaže ta novosvjetska sinkretistička religija? Oni hrabro pišu: „Mi pomažemo samo svojim prijateljima koji pruže svoje ruke prema nama. Naša je ljubav za čitav univerzum, naša braćo i sestre.“ Kome je diktirana „Knjiga znanja“? „Gospod Knjigu diktira ‘peru zlatnog doba’, bez postavljanja ikakvih glasnika između, znanstveno objašnjenje svih knjiga, skupljajući esenciju svih tih knjiga. Tu spominju starozavjetne knjige, Davidove psalme, Novi zavjet i zbroj svih imena Božjih u univerzumu, koji je 6666. No, ne zaobilaze ni pojam istočnjačke reinkarnacije, jer vjera za novi poredak u svijetu želi biti sveobuhvatna za cijelo čovječanstvo. „Nakon određivanja tko ste vi, što ste vi i koliko ste puta vi bili inkarnirani, mi dolazimo u vezu s vašom stvarnom osobnošću“. Na koji način članovi te nove sinkretističke religije povezuju sebe za novo, zlatno doba? „Naš svjetlosni prijatelj Isus Krist je onaj koji vodi. A u muslimanskom je carstvu vodič naš svjetlosni prijatelj Muhamed Mustafa. I oni vas na ovome putu prosvjetljenja na brojne načine, informacijama koje vi dobivate na taj način, započinju vaše međugalaktičke veze. Te se veze obavljaju putem računalnog sustava, radio valovima……“ Knjiga znanja bez ikakva straha i kompleksa obećava nerazvijenim društvima propast: „Nerazvijena društva bit će uništena razmjerno mučenju koje nanose ženama. Nikada to ne zaboravite.“ Dolazi „zlatno doba“, razdoblje u kojemu neće biti više potrebni svete knjige ni bogoslužni prostori. „Sada, neće više biti religijskih knjiga koje vam trebaju biti otkrivene. Vi možete prihvatiti te riječi kao nastavak svojih knjiga. Sreća i uspjeh svima vama, s uzvišene razine.“ Svaki svezak Knjige znanja ili obraćanje i poziv potencijalnim novim članovima, prijateljima te sinkretističke novovjeke vjere potpisan je s „Pero Zlatnog Doba“, P.Z.D. Sve što će se događati među pripadnicima te nove vjere bit će kontrolirano i zabilježeno na računalima. Svijest, razmišljanja, gotovo sve. Kome Bog pruža pomoć? „Bog pruža pomoć samo onima koji je zaslužuju. Korisno je to imati na umu. Alah uvijek pomaže svojim podanicima; nemojte to zaboraviti.“ Zadaća svakog pripadnika te nove vjere jest biti „probuđen“ i sam „probuditi“ najmanje pet ljudi u svojoj blizini.

To je minimalna dužnost. Jer se ništa ne može postići sjedenjem, odlaganjem ili odlaskom u crkvu ili džamiju. „Sveta knjiga“ te nove vjere ne obraća se društvu, nego pojedincu. Treba pronaći sebe pod „svjetlom knjige i neizmjernom ljubavi“. „Knjiga znanja“ posebno se, i to vrlo grubo, narugala kršćanstvu i Isusu Kristu: „Isus Krist bio je poslan na svijet izvoditi svoja čuda. On je bio nazvan Alahovim sinom. Jer on je bio sin Djevice Marije. Djevica Marija bila je poslana na Zemlju po zapovijedi ‘uzvišenih’. Ona je bila rodila bez udaje. Ljudi toga vremena to su tumačili na različite načine. I neki su to prihvatili onako kako jest. Sada, u ovom svemirskom dobu, mi to možemo objasniti. Isus Krist je ‘Beba Čudo’, on je bio ‘beba iz epruvete’, kako vi to zovete…. On je bio rođen kao beba iz epruvete i preminuo je tako što je bio ‘uznesen svjetlosnim snopom’.“ Kakve su to neviđene, nečuvene gluposti, grubosti i neodmjerene riječi u odnosu prema Isusu Kristu? Edison je, po njima, svetac zato što je dao čovječanstvu „božansko svjetlo“. On je, prema toj vjeri, uzvišena osoba, jer je put do Boga našao osobnom logikom. Svaki mehanizam, prema toj „knjizi znanja“, ima upravitelja. Mi ga zovemo Bog, a oni ga zovu „Gospod Mehanizma“. Posljednja diktirana knjiga za tu novu vjeru jest Kuran. Nakon objave Muhamedu, nijedna knjiga neće biti objavljena preko proroka. Te su svete knjige, po tome novom nauku, vrijedile zajedno s Kuranom do 1999. godine. Ta nova vjera daje poruku kršćanima i muslimanima – da se odreknu svojih religijskih uvjetovanosti, jer se samo tako u novoj vjeri može postići „vrhunac“. Treći svezak te knjige kaže: „Vi ste u ‘potpuno novom poretku’.“ Ta univerzumska, sinkretistička vjera novog doba uči da nova godina započinje 19. veljače. Knjigu znanja treba čitati u svescima do šest puta do druge Nove godine. Svatko tko dobije sveske te knjige na čitanje član je „svjetske bratske zajednice“, to jest član „Kluba“. Knjiga je objavljena preko „kanala alfa“, koji je kanal (Gospoda). Ona se širi od 1984. godine po univerzumu, svezak po svezak. To je „knjiga budućnosti“, ne prošlosti. Glavni centar je u Istanbulu, a osim toga centra na svijetu ima još 18 centara. Knjiga ima nakanu biti, kako pišu u svescima, „vaša savjest, vaša Logika i intelekt“.

Moj osobni zaključak

Ovdje nije riječ o novoj vjeri u klasičnom smislu riječi. Sve je upućeno na događaje u čovjekovoj savjesti, njegovu intelektu, logici i srcu. Zapravo, sve se novo znanje i spoznaja smješta u srce čovjeka. Vjera kao vjera, kao nova vjera, zapravo je samo filozofsko-duhovni sinkretizam. Da je riječ stvarno o novoj religiji, tada bi trebala postojati sveta mjesta, bogoslužni prostor, molitva i liturgijski čini, obredi. U tome sinkretizmu nema ničega, osim bahatog stajališta da su oni ti koji imaju posljednju božansku objavu. „Knjiga znanja“ i sinkretizam toga filozofsko-duhovnog htijenja i aktivnosti među ljudima plod su „novog svjetskog poretka“, po kojemu sve vjere treba baciti pod noge i stvoriti civilizaciju satkanu kao jednu zajednicu („koktel  svih mogućih, postojećih duhovnosti“). Malo kršćanstva, malo, zapravo mnogo islamske duhovnosti i prihvaćanje istočnjačkog pojma reinkarnacije. Ono što je bolno jest svakako ruganje Isusu i kršćanima – da Isus nije začet po Duhu Svetom, nego da je „dijete iz epruvete“. Karakteristično je da se ta „Knjiga znanja“ nijednom rečenicom ne dotiče ni pravoslavlja ni judaizma. Kao da za njih pravoslavlje ne postoji, ili ga prepuštaju nekom drugom u stvaranju „novog svjetskog poretka“. Sama činjenica tajnovitog širenja svezaka „Knjige znanja“, „misionarskog djelovanja“, doista je tajnovita. Čitatelji svezaka te knjige ne smiju na svoju ruku dijeliti te sveske. Sve je strogo kontrolirano. Velika je enigma pitanje zašto je „Knjiga znanja“ nastala baš u anatolijskoj, islamskoj turskoj pokrajini, i zbog čega Kuran kao knjiga i islam imaju povlašteno mjesto u tome filozofskom sinkretizmu. Može li takva vjera, koja nema bogoštovnih zgrada, liturgijskih obreda imati budućnost? To je doista veliko pitanje. Ali, sigurno je jedno – ona će pomoću filozofije duhovno-intelektualnog sinkretizma unositi mnogo nereda u kršćansku i muslimansku kulturu. Vjerojatno to i jest cilj: koristiti 21. i 22. stoljeće za tihi rat protiv tih dviju civilizacija. Knjiga znanja predviđa sretnu budućnost čovječanstva tek u 23. stoljeću. Do tada je daleko. Neke negativne plodove – ravnodušnost prema kršćanstvu i prezir prema kršćanskim vrijednostima i samome Isusu – već žanjemo. Ta sinkretistička filozofija već pušta korijene i svoje krakove u Hrvatskoj. Ima onih koji su u Lijepoj Našoj uključeni u čitanje te „Knjige znanja“ u svescima. Živi bili pa vidjeli tu vjeru na djelu, koja za sebe kaže da je vjera za cijeli univerzum, za cjelokupno čovječanstvo. Nazvati Isusa „bebom iz epruvete“, a tvrditi da se „Knjiga znanja“ oslanja na prethodno objavljene vjere i religije svijeta, doista je licemjerno i ponižavajuće. To mogu činiti samo neprijatelji Božji, osobe zadojene sotonizmom te izazivanjem i podmetanjem netrpeljivosti, a ne bratstva i sestrinstva, kako za sebe kažu. A kažu da su  „svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Oni su „pero zlatnog doba“. Neka svatko osobno procijeni kamo vodi taj „novi poredak“ i tko su kreatori toga sinkretizma i stvarni pisci „Knjige znanja“, temeljne knjige za „zlatno doba“ čovječanstva.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari