Connect with us

Religija i Vjera

Biskup Košić: Na žalost, moderna Hrvatska nije se očistila od totalitarnog komunističkog režima

Objavljeno

on

U prigodi Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, u ponedjeljak 23. kolovoza, sisački biskup Vlado Košić predvodio je u Pastoralnom centru katedralne župe u Sisku, misu zadušnicu za sve žrtve. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača te preč. Milan Begić.

Na početku homilije biskup Košić je podsjetio kako je Parlament EU donio već više rezolucija o totalitarnim režimima, a zadnja i najzanimljivija je od 19. rujna 2019. Upozorivši kako su te rezolucije u Hrvatskoj prešućene, iako su one obvezujuće za članice EU, biskup se zapitao kako to da se naši prvaci, koji se vole hvaliti da su predani demokratskim i europskim vrijednostima, ne obaziru na ove rezolucije?

Homilija na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća

Braćo i sestre,

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima (1Sol 1, 1-5.8b-10) kaže: „Od idola se obratiste k Bogu da biste iščekivali Sina njegova koga uskrisi.“

A Gospodin Isus u evanđelju (Mt 23, 13-22) opominje narodne vođe: „Jao vama, slijepi vođe!“ Odnose li se ove obje riječi i na nas? Tko se to klanja idolima a ne Bogu koji nam je darovao svoga Sina? I koji su to slijepi vođe koji ne razumiju i ne vide istine te narod vode u propast?

Danas je, prema odluci EU, u Europi Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima XX. stoljeća. Parlament EU donio je već više rezolucija o tome: a zadnja i najzanimljivija je 19.9.2019. Zanimljivo, u Hrvatskoj te su rezolucije prešućene, a one su obvezujuće za članice EU. Kako to da se naši prvaci, koji se vole hvaliti da su predani demokratskim i europskim vrijednostima, ne obaziru na ove rezolucije?

Godine 2008. je EU parlament proglasio 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma jer su tog datuma 1939., komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop prema kojem su u slozi nacizam i komunizam podijelili interesne sfere u Europi i zajamčili mir jedni drugima. Tu su pokazale te dvije ideologije svoju jednaku, zločinačku ćud. I laž je da je nacionalsocijalizam bio desničarki; naprotiv, bio je to ljevičarski pokret koji je bezbožno rušio sve dostojanstvo ljudi, njihovu vjeru i zatirao osobne i narodne slobode. Jednako kao i komunizam. To su dva brata blizanca.

Poslije je 22. lipnja 1941. došlo do napada Njemačke na Sovjetski Savez i to općeg rata, u kojem su stradali milijuni ljudi. Usput, umjesto da naš Sisak i Hrvatska 22.lipnja slave kao dan pobjede nad Osmanlijama, mi slavimo taj dan zato što je Hitler napao Staljina. Ima li to ikakva smisla?

Da bi se u budućnosti izbjeglo takva ogromna stradanja ljudi, rezolucija EU parlamenta traži od europskih vlada i institucija: jasnu osudu ne samo nacizma i fašizma, nego i komunizma; priznanje nevinih žrtava i obilježavanje njihovih počivališta; uklanjanje iz javnog života spomenika, naziva ulica i trgova, te svega onog što podsjeća na te zločinačke sustave; edukaciju mladih u obrazovnom sustavu, osnivanje instituta, muzeja i izložbi gdje se treba prikazati sve zlo što su komunizam i naci-fašizam počinili ljudima Europe… itd. Valja čitati te dokumente jer govore o bitnim pitanjima koje na žalost mi u Hrvatskoj još nismo razriješili.

Zašto? Kao da se bojimo nazvati pravim imenom one koji su nas okovali u zloj prošlosti. A već živimo 30 godina u demokratskom svijetu. Je li doista taj teror tako duboko ušao u kosti našim ljudima da nerado govore o tome i svjedoče koje su sve strahote morali proživjeti? Može biti da se ljudi boje da se ove zvijeri ne vrate i ne progutaju ih.

Ipak, mi smo dužni – radi novih naraštaja koji dolaze – jasno reći što je bio uzrok, tko su bili počinitelji i kakve su sve zločine i žrtve prouzročili ti totalitarni režimi.

Kod nas je najduže bio na vlasti komunistički režim. To je totalitarizam koji je bio najbrutalniji. Danas se zna da je komunizam počinio daleko najviše zločina i posijao najveći broj žrtava. A mi još raspravljamo hoće li se vratiti neko ime trga nazvano po ovom ili onom diktatoru i zločincu! Ja sam nedavno ljetovao u jednoj crkvenoj ustanovi na adresi „Šetalište Maršala Tita“. Nisam mogao vjerovati, ali ne čudi to, kad se ne mogu pokrenuti institucije i ukloniti ispred škola, u parkovima, ispred lječilišta, na trgovima spomenici nasilju, spomenici nositeljima komunističke revolucije i njihovi simboli! A još nisam naišao ni na jednu ulicu niti vidio ni jedan spomenik nositeljima propalog suprotnog totalitarizma, premda se neprestano u javnosti provlači priča kako jača desnica, nacizam. Crkva je protiv svakog zatiranja ljudskih sloboda i protiv svake ideologije koja ne poštuje čovjeka i njegovo dostojanstvo. To znači da se ne mogu samo jednostrano uklanjati simboli, imena i spomenici jedne totalitarne ideologije, nego se trebaju ukloniti svi! Dok se to ne učini, mi nemamo budućnosti!

Na žalost, moderna Hrvatska nije se očistila od totalitarnog komunističkog režima. On se još hvali, njegovi su lideri popularni, po njima nose imena ulice, škole, trgovi… pitam se, zašto se treba školsku djecu maltretirati s takvim spomenicima i porukama, koje su relikt tog totalitarnog režima kad znamo da su se za njegova trajanja koristile kao propaganda da bi se gradio „socijalizam“ i širilo revoluciju. No, čini se da to ne zabrinjava one koji su na vlasti kod nas. Znate zašto? Jer su većina ispali iz torbe tih tzv. antifašista, što zapravo znači komunista kojima je bilo stalo, a tako i danas njihovoj djeci, da se nikada ne sazna istina o njima i tom režimu koji se brutalno obračunavao s neistomišljenicima.

Istina je svetinja, međutim u totalitarnim režimima istina je ono što odgovara vladajućima. Tako su prepariranu istinu u školama servirali desetljećima mladim naraštajima koji nisu upoznali istinu, a stariji se nisu bunili jer su se bojali. A budući da su i danas najmoćniji političari i najmoćniji mediji u rukama djece komunizma, istina ne može prodrijeti ni danas u javnost niti u duše ljudi. Pozna ju tek mali broj entuzijasta koji istražuje, koji se ne slaže sa „poviješću koju su pisali pobjednici“ već ju želi upoznati iz stvarnih izvora. Tada ih bukači, oni koji drže megafone, nazivaju revizionistima, premda je revizionizam poželjna metoda ponovnog gledanja i čitanja dokumenata koji su bili skriveni i nedostupni, pa je zapravo to jedini način kako se istina može upoznati. Ne bi bilo nikada nikakvih novih otkrića u znanosti kad ne bi protagonisti željeli preispitivati zadane „istine“. Zašto se samo komunističke istine ne bi smjele preispitivati, tko nas to želi ostaviti u prošlosti koja je već odavno trebala nestati? No hvala Bogu sve je više onih koji – doduše na svoju ruku, kao volonteri i amateri – traže i žele upoznati što je prava istina.

Kada su 1918. poslije Prvog svjetskog rata i raspada Austrougarske narodni zastupnici išli u Beograd, naš Stipica Radić upozoravao ih je da ne idu “kao guske u maglu“. Doista taj prisilni brak s balkanskim narodima hrvatskom narodu nije donio ništa dobra. Godine 1928. pobili su naše zastupnike u beogradskoj narodnoj skupštini, a od dobivenih rana preminuo je za 2 mjeseca i sam Radić. Teror nad Hrvatima se nastavio te su se u kolopletu Drugog svjetskog rata jedni Hrvati borili protiv srpske hegemonije, a drugi protiv fašizma i nacizma, no što je najgore i jedni protiv drugih. Partizani su nas ponovno vratili u balkanski zagrljaj. Ni u drugoj Jugoslaviji nije našem narodu bilo bolje, dapače tlačili su ga i progonili nositelji gotovo sve vlasti s istoka.

Nacionalno svjesne su Hrvate ubijali i po čitavom svijetu i nastavili teror sve do pada komunizma i raspada Jugoslavije u krvavom Domovinskom ratu u kojem smo se jedva, ali s velikim srcem za svoj Dom, izborili za slobodu. Ona je prvenstveno izvojevana nasuprot u odnosu na srpsku agresiju kojoj smo se oduprli i pobijedili ju. Budući da je i komunizam na svjetskoj razini propao, a to je uz jugoslavensko-srpsku opasnost Hrvatima u moderno vrijeme tj. u 20.st. bila najveća prijetnja samostalnosti, mi bismo se trebali kao narod usmjeriti upravo protiv tih dviju opasnosti i tako učiti mlade da za uvijek znaju tko su bili naši neprijatelji i tko nas želi podjarmiti a koga smo pobijedili.

Netko će reći da ja govorim protiv naših susjeda. No, dobro je imati dobre susjede, međutim nije dobro kad oni žele Tvoj narod porobiti i vladati nad Tobom. To je rekao i naš bl. Alojzije Stepinac u svojem Dnevniku, što mu Srbi predbacuju, kada je napisao da su Hrvati i Srbi dva svijeta. A to je potpuno isto što je rekao i papa Franjo kad su ga u intervjuu za jedan španjolski medij pitali što kaže zašto se raspala Jugoslavija. On je odgovorio kako nikakvo ljepilo nije moglo zajedno držati te narode i da se to moralo dogoditi.

Neshvatljivo je kako to da mi još štujemo prvake komunizma i Jugoslavije, tih dvaju najvećih zala za naš narod – kad nam je Bog jasno dao do znanja da nas je on oslobodio od jednog i drugog. Komunizam je propao na zauzimanje našeg najvećeg prijatelja sv. pape Ivana Pavla II., koji je očito bio Božji glas i Božji prst, a Jugoslavija je pobijeđena po krvi naših najhrabrijih hrvatskih branitelja koje ne smijemo nikada izdati.

Međutim, mnoga su naša lutanja iako smo pobijedili, previše je još živih onih koji su bili „na drugoj strani“, oni su i svoje potomke poučili da je zlo zapravo bilo dobro – zato jer su oni imali od toga koristi, a i njihova djeca još uvijek uživaju benefite te izdaje. Umjesto da smo proglasili lustraciju i zabranili javno djelovanje onima koji su sudjelovali u komunističkim represivnim aktivnostima i teroru protiv hrvatskoga naroda, umjesto da smo se distancirali od onih koji su Hrvatsku napadali i još ju ne vole, mi smo ostavili na položajima bivše članove UDBe i manjini koja nas je napala dali da sudjeluje u vlasti te nam diktira smjer koji sigurno vodi u propast. Umjesto da iz srpske manjine nagradimo i uzvisimo one koji su bili hrvatski branitelji protiv srpske agresije, naši prvaci njih marginaliziraju a za suradnike uzimaju one koji su nas napadali. Sve su to lutanja koja moraju prestati želimo li naprijed.

Danas se molimo za žrtve koje je nad našim narodom počinio komunistički i jugo-srpski režim… da se više nikada ne ponove, a da bi se to ostvarilo molimo i da se naša Domovina oslobodi lutanja i krivih putova kojima se nastavljaju totalitarni zločini i uništavaju naš narod.

Molimo se za te nebrojene žrtve, ubijene razoružane vojnike, uhićene civile, i muževe i žene i djecu, molimo se za one koji su skriveni u jamama i grobnicama koje se nisu smjele otvoriti ni spominjati, koje su prekrivene vapnom i šutnjom, ali koje skrivaju nečije očeve, muževe, sinove, kćeri i supruge…

Molimo se i za ubojice, počinitelje zločina i one koji ih prikrivaju još i danas i ne dozvoljavaju da se sazna istina… da im Gospodin obrati srca te se pokaju i čine pokoru ne bi li im Bog oprostio neviđene zločine koje su možda počinili iz neznanja, možda pod prisilom, a možda i u uvjerenju da tako čine dobro…

Gospodine, naš je narod mnogo trpio, bio je progonjen i uništavan i u Osmanlijskim osvajanjima, kada smo od pape Lava X. dobili časni naslov Antemurale Christianitatis… teško smo krvarili stoljećima.

Pa ipak najgore je bilo XX. stoljeće u kojem su vladala tri velika zla – kako je to rekao sv. Papa Ivan Pavao II.: nacizam, fašizam i komunizam. Mi smo iskusili tešku vladavinu ovog zadnjeg totalitarizma koji je zatirao sve što nam je sveto, no mi smo ipak – uz velike žrtve opstali i pobijedili.

Sada lutamo i teško nalazimo pravi put.

Obdari naše narodne vođe da pronađu način kako da ostanemo vjerni svojem katoličkom identitetu i izborimo se za put koji će nam jamčiti slobodu i mir, napredak i vjernost Bogu, Crkvi i narodu.

Naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac naš je najveći sin i mučenik koji je trpio od svih tih totalitarnih bezbožnih i nehumanih totalitarnih režima. On je znao da ne možemo biti sretni pod bezbožnim ideologijama i zato se hrabro borio za slobodu hrvatskoga naroda, što mu dakako nikako ne mogu oprostiti oni koji su nas željeli uništiti. On je svjetlo i kompas koji pokazuje put: s ljubavlju ali odlučno trebamo slijediti Isusa Krista i sigurno ćemo pobijediti. Blaženi Alojzije, moli za nas! Amen.

(Sisačka biskupija)

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR