Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Nakon odluke o suverenosti počela je agresija na Hrvatsku

Objavljeno

na

„Danas naša Domovina slavi Dan državnosti. Naime, na današnji je dan, 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kao neovisne države. Usput budi rečeno da su iz sabornice izišli oni zastupnici koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku.

Prije je toga na referendumu koji je održan 19. svibnja te 1991. godine glasovala ogromna većina naroda – preko 93%. No, premda je narod slavio i očekivao da će samostalna država Hrvatska, po demokratski iskazanoj volji naroda, započeti mirno svoj samostalni život, već sljedeći dan, 26. lipnja u našoj Glini je započeo nametnuti rat, brutalna agresija Srbije na Hrvatsku, u kojoj je stradalo silno mnogo naših ljudi, prema Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, bilo je 15.970 žrtava rata na hrvatskoj strani, od toga 8.147 palih branitelja, 6.605 ubijenih civila te 1.218 nestalih osoba, od toga preko 600 civila. Svi znamo što se i zašto to sve događalo, pa ipak još postoje neki koji to niječu i izvrću činjenice “, podsjetio je na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći na Dan državnosti, u nedjelju 25. lipnja svečano misno slavlje za Domovinu.

U koncelebraciji bili su kancelar mons. Marko Cvitkušić i katedralni župnik preč. Marko Karača, a misi su uz vjernike nazočili i predstavnici državne, županijske i gradske vlasti.

U nastavku biskup je upozorio kako bi i za Drugi svjetski rat i poraće i za Domovinski rat trebalo konačno napraviti službenu istinitu reviziju povijesti. „Neki se groze riječi ‘revizija povijesti’, što i ne bi bilo dobro kada bi se izvrtala istina koja se dogodila. Međutim, nama se još uvijek nameće neistinita povijest koju u svakom slučaju treba revidirati jer je samo istina temelj svakog razvoja i napretka. Dobro znamo da su nam o Drugom svjetskom ratu i poraću lažnu povijest nametnuli u Jugoslaviji komunisti, a na žalost i događaje iz nedavnog Domovinskog rata iskrivljuju oni koji ne vole samostalnu hrvatsku državu. To bi trebalo promijeniti, po uzoru na Poljsku koja je 2016. godine donijela tzv. antikomunistički zakon koji zabranjuje veličanje osoba, događaja, simbola iz komunističkog razdoblja. Jedino u tom slučaju, naime kada bi i Hrvatska to učinila, bi i oni koji ne vole današnju samostalnu Hrvatsku trebali prestati s lažima. To je dakle nužno, samo se pitamo, imamo li mi takvu vlast koja će to učiniti, kao što je to učinila Poljska“.

Biskupova homilija

Biskup je rekao kako se danas moli i za domovinu Hrvatsku, njezine državljane, za sve seljake i građane, za djecu i mlade, za roditelje i starce. „Molimo se osobito da u našoj Domovini bude djece, da mladi ljudi ostanu u Hrvatskoj i ne odlaze u tuđinu, molimo se za ljude na vlasti, da osiguraju uvjete za sve koji žive u Hrvatskoj da mogu raditi i živjeti od svoga rada, da mogu uzdržavati obitelj i svoju djecu, da ih mogu školovati i da čitav naš narod napreduje u miru i slozi, u domoljublju i čovjekoljublju. Da bi pak moglo biti domoljublja i čovjekoljublja, potrebno nam je na prvom mjestu Bogoljublje jer čovjek koji Boga ne priznaje niti voli, ne može poštovati ni voljeti druge ljude, pa ni sebe samoga, a kamoli svoju domovinu.

Stoga danas i ima javnih osoba koji bez srama ističu da ne vole domovinu – čak govore kako je to neki relikt prošlosti, da je to nazadno i u suvremenom životu nepotrebno, ima na žalost i mnogo medijskih djelatnika koji bez imalo nacionalnog osjećaja svojim djelovanjem zagađuju prostor domovinskog života, tako da bismo željeli da se već jednom omogući onima, kojih je sigurno većina, da oni govore o ljubavi prema Domovini, o ljubavi prema svakom čovjeku, o obitelji i roditeljima koji vole djecu i koji imaju brojnu djecu, o djeci i mladima koji vole svoje roditelje, da ukupno ozračje u našoj Domovini bude pozitivnije“, ustvrdio je biskup.

Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi biskup je rekao kako se pročitano može primijeniti i na našu Domovinu i ispravan odnos prema našem narodu. „Prorok Jeremija (Jr 20,10-13) govori o negativnom govoru u svome židovskom narodu: ‘Čuh klevete mnogih: ‘Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.’ Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. ‘Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!’ Nije li to posve nevjernički stav? Proroka žele ušutkati tako da ga kleveću, da šire dezinformacije, negativno raspoloženje – kako je oko nas posvuda samo užas, da nema ništa dobra (!), te čak i bivši prijatelji čekaju njegov pad i žele ga zavesti. Naš papa Franjo često govori kako je razorno ogovaranje i kako je otrovno međusobno klevetanje. A danas je to gotovo normalno.

Posvuda se ljude osuđuje, izriču se teške optužbe a bez argumenta, te samo zato što se netko ne slaže s drugim, ovaj mu radi o glavi i želi njegov pad. Pitamo se zašto bi netko želio zavesti bližnjega? Uvesti ga u zlo i propast. To svakako nije ni ljudski ni kršćanski. Isus nam je dao zapovijed ljubavi prema bližnjemu koju je proglasio čak jednakom kao i zapovijed ljubavi prema Bogu. Mogli bismo reći: bez ljubavi prema čovjeku, ljubav prema Bogu je laž. To možemo primijeniti i na Domovinu. Ako ne ljubimo sami sebe i svoju Domovinu, ne možemo ljubiti ni druge ljude i narode pa to znači da ne možemo ljubiti ni Boga.

Blaženi naš kardinal Alojzije Stepinac rekao je jednom akademičarima kako ljubav prema domovini nije samo dopuštena, nego ona je zapovjeđena! Jer kako će Bog dati svoju milost nekome koji prezire narav, a koja je pretpostavka milosti. Tako da su naravne stvari nužni preduvjet svakom nadnaravnom poretku i daru“, poručio je biskup te dodao kako se mi danas ponovno nalazimo u borbi za obranu naše Domovine. „Većina naših hrvatskih branitelja nosila je krunicu oko vrata i bila za dom spremna umrijeti.

Tada Crkva nije bila ni nepoželjna ni nazadna jer smo zajedno ginuli, bili u progonstvu, brinuli se za prognanike i izbjeglice, hrabrili i pridizali ljude i borili se za slobodu. To nam danas oni koji nikada nisu ništa žrtvovali za Domovinu ne priznaju niti ih to zanima. Mnoge danas zanima samo vlastiti interes, a briga za narod i Domovinu uglavnom je u srcu branitelja i malih ljudi koji njeguju u duši vjernost i čestitost.

Molimo danas Gospodina da takvi prevladaju, da nam Domovina opet bude ponosna, da se više i mi sami ponosimo djelima koja nam je Gospodin učinio i čini. Molimo Gospodina za sve poginule za Domovinu, molimo im mir i vječnu nagradu, a nama da ih ne zaboravimo niti njihove ideale te i mi svojim zalaganjem učvrstimo samopouzdanje i napredak svojoj domovini Hrvatskoj“.

Misno slavlje animirao je Mješoviti zbor katedralne župe uz orguljašku pratnju i vodstvo prof. Jelene Blašković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari