Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Narod je pobijedio

Objavljeno

na

Foto: Arhiva

Misa zahvalnica i susret nekoliko stotina volontera i podupiratelja inicijative „Istina o Istanbulskoj” u povodu uspješno okončanog prikupljanja potpisa za otkazivanje Istanbulske konvencije održani su u četvrtak 14. lipnja u crkvi Sv. Mirka u Šestinama u Zagrebu. Misu je predvodio sisački biskup Vlado Košić.

U nastavku donosimo homiliju biskupa Vlade Košića.

Homilija na misi za volontere inicijative „Istina o Istanbulskoj“ o referendumu za otkazivanje IK

Poštovani i dragi prijatelji, dragi predstavnici i volonteri udruge „Istina o Istanbulskoj“, braćo i sestre!

Najprije Vam želim čestitati na hrabroj i teškoj borbi koju ste iznijeli skupljajući potpise za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije, u nimalo lakim uvjetima.

Bili ste šikanirani, zabranjivalo vam se u nekim gradovima i na nekim lokacijama prikupljanje potpisa, u nekim se gradovima nametnula novčana kazna za potpisivanje zahtjeva za referendum, a nije bilo ni dovoljno volontera, žarilo vas je sunce i močila kiša, neki su vas javno grdili i napadali, bilo je dakle na više područja problema.

Pa ipak, došlo se do potrebnog rezultata: preko 377 tisuća potpisa, što je više od 10% kako zakon traži. To je pobjeda demokracije, pobjeda naroda. Kako god se političari i suci o tome izjasnili, narod je pobijedio.

Želim također čestitati i inicijativi „Narod odlučuje“ koja je jučer predala u Hrvatski sabor preko 400 tisuća potpisa za dva referendumska pitanja o promjeni izbornog zakona. Obje su te inicijative – i „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“ – niknule odozdo, iz naroda, i narod ih je iznio na svojim leđima.

Gledao sam u mojem Sisku, za istim su stolom bile sve tri liste: za dva pitanja inicijative „Narod odlučuje“ i za otkazivanje IK inicijative „Istina o Istanbulskoj“, tu sam se i sam potpisao … To mi je drago jer se tako pokazalo jedinstvo naroda, isti su ljudi često bili volonteri za obje inicijative, što pokazuje koliko je važno i jedno i drugo, i da ima još u našem narodu onih koji se ne mire s nametanjem nenaravnih stavova i nemoralnih načela našem narodu, ni s odricanjem od samopoštovanja i suverenosti… Ustav naše države odmah na početku jasno kaže: „Vlast izvire iz naroda i pripada narodu!“ (čl. 1).

To međutim mnogi ne znaju, ne žele znati ili ne žele poštivati. No, narod ih na to mora natjerati! Mi imamo na to pravo. Ne prijetimo niti pribjegavamo nikojim drugim metodama nego demokratskim i legalnim. A narod je uvijek pobijedio. I danas će, pa bilo potrebno za to još trpjeti i boriti se.

Zato je danas – kao i jučer – dan slavlja, dan zahvalnosti, dan na koji možemo svi biti ponosni.

Bogu hvala! I ja vam želim zahvaliti jer predstavljate onaj dio našega naroda koji je na strani dobra, koji poštuje Božje naravne zakone i ne želi nametanje našoj naciji stranih eksperimenata…

U samoj tzv. Istanbulskoj konvenciji stoji: „Članak 80. –otkazivanje 1. Svaka Stranka može u svako doba otkazati ovu Konvenciju putem obavijesti upućene Glavnom tajniku Vijeća Europe. 2. Takvo otkazivanje proizvodi učinak prvog dana mjeseca nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana primitka obavijesti od strane Glavnog tajnika.“

Na žalost političari se danas odnose prema svome narodu kao prema svojim slugama kao da narod mora služiti političarima a ne političari narodu…

To kako je IK 13. travnja ratificirana u Hrvatskom saboru – otvoreno govoreći – pokazuje da je vladajuća garnitura izdala svoje biračko tijelo i njegove principe, ucjenjivala i lomila svoje članove, one koji su bili protiv izbačeni su s visokih funkcija.

De facto – upravo na primjeru IK – vlast pokazuje da želi provesti ideološku diktaturu nad hrvatskim narodom , nad Crkvom, nad mislećim ljudima i onima koji kao suverenisti poštuju na prvom mjestu interese, tradiciju, kulturu i vjeru svojega naroda… Čuli smo k tome jučer u medijima: naša je predsjednica požurila potpisati tu ratifikaciju i IK navodno u RH stupa na snagu 1. listopada.

To što je već IK potpisana također znači da se ne želi ništa pitati narod a koji je pokrenuo peticiju za referendum o otkazivanju IK te ima pravo reći svoje mišljenje na referendumu o tome.

Zar nije barem predsjednica RH trebala pričekati da se vidi što narod misli na referendumu, kad već nije predsjednik Vlade želio čuti narod o tom pitanju? Sve to znači prezir političara prema svome narodu.

Neki sad kalkuliraju što će Ustavni sud, hoće li on oboriti pravo na referendum premda je narod skupio dovoljno potpisa da Sabor raspiše referendum? Rekao bih samo ovo: Ustavni sud bdije nad Ustavom, a narod na referendumu može mijenjati i Ustav, što znači da nije nikakav sud iznad naroda!

Antun i Stjepan Radić (u knjižici „Što je i što hoće Hrvatska pučka seljačka stranka“) 1908. – prije 110 godina! – napisali su: „Nije dosta samo reći, nego se to mora i u životu vidjeti, da je narod ne samo nad vladom, nego i nad saborom.“ To dakle znači da nisu suvereni političari nego narod kome svi javni djelatnici trebaju nesebično, moralno i na temelju principa služiti, a ne očekivati da narod njima služi.

Dapače, jednom je Stjepan Radić poručio političarima i ovo: „Kad zajašite narodu na šiju i mislite kako ćete ga dugo jahati, pazite, i prije negoli na to pomislite on će vas zbaciti sa svoga vrata!“ Ovo je izgleda prava poruka. Ta ne može se činiti nešto protiv sebe i očekivati dobro od toga za sebe…

„Obliti privatorum, publica curate!“ – stoji na ulazu u Knežev dvor u Dubrovniku. To je snažan poziv na djelovanje, no koje izgleda kod nas još nije zaživjelo i postalo stvarnost. Pa ipak, to načelo je neophodno za one koji stvarno žele voditi narod… inače će propasti i oni i narod…

Jučer je u Bruxellesu na raspravi o IK i nasilju nad ženama naša EU-parlamentarka (Marijana Petir) rekla sljedeće: „Republika Hrvatska je 13. travnja 2018. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, no građani Republike Hrvatske nedavno su prikupili 377 635 potpisa za referendum o deratifikaciji Konvencije.

Ovo nisu potpisi za nasilje, ovo su potpisi protiv ideologije koja se želi nametnuti pod krinkom borbe protiv nasilja. Kada uzmemo u obzir da deset država članica nije ratificiralo Konvenciju, moramo se zapitati zašto i pokazati razumijevanje, a ne nametati našim građanima što ne žele te državama članicama određivati kako će postupati u područjima u kojima one imaju isključivu nadležnost.”

U Božjoj riječi koju smo čuli sveti Ilija svojom je molitvom izmolio kišu žednoj zemlji, budući da tri godine i šest mjeseci nije kišilo. Nije li to upravo hrvatska zemlja? Rosa Božje milosti kao da je mimoilazila našu zemlju i naš narod – stoljećima.

I danas, kad imamo svoju domovinu koju su naši branitelji krvlju stvorili, neodgovorni političari poigravaju se njome i sudbinom naroda. Kako to spriječiti, kako dozvati rijeke Božje milosti? Samo molitvom, braćo i sestre!

Sjećam se kako je prije šest godina u Hrvatskoj vladala strepnja što će biti s našim generalima u Haagu i hoće li s njima biti osuđena i Hrvatska. Mi smo biskupi pozivali na molitvu za domovinu, a tadašnji predsjednik RH se narugao kako tu molitva neće pomoći. Pa ipak, Bog je učinio ono što je mnogima izgledalo nemoguće! I danas moramo zavapiti Bogu jer on siromaha čuje i uslišava molitve iskrene…

A Gospodin nas u Evanđelju opominje da naša pravednost treba biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja… Ne valja se srditi ni na koga, nikoga nazivati glupanom ni luđakom.

Dapače, potrebno se izmiriti s onim koji ima nešto protiv nas, da bi naš dar Bogu bio prijatan… Rekao bih, braćo i sestre, da je to poziv na nacionalno jedinstvo: izmiriti se s braćom, zajedno se truditi i boriti za dobro Domovine, to je bitno i to treba imati uvijek na pameti. Nitko ne može sam, ni ova inicijativa ne bi uspjela prikupiti dovoljno potpisa bez žrtva i zajedništva mnogih. Nikoga ne valja isključivati, sa svakim treba računati.

Molimo poput proroka Ilije rosu Božje milosti, da nam se Bog smiluje pa da konačno i mi ugledamo bolje dane te obranimo dostojanstvo svoga naroda, napose dostojanstvo budućih naraštaja.

Jer IK se nameće državama ne da bi se obranilo žene od nasilja nego da bi se mlade preodgajalo po modelu suvremene gender-ideologije, koja se pokazala znanstveno, a posebno praktično potpuno promašenom, protunaravnom i antihumanom.

Taj eksperiment mi nemamo pravo uvoditi u naše vrtiće i škole, odgojne ustanove i fakultete. Kad se provede referendum i odbaci IK, morat će se povući i odluka ministarstva obrazovanja i znanosti… Podaj, Bože, blagoslov i uspjeh ovim nastojanjima. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Bez našeg života i primjera riječi koje govorimo mogu biti prazne i bez značenja

 

 

Biskup Košić: Hrvatska nikako da se oslobodi komunizma, referendumi će se održati jer je to odluka naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

U DUBINE SVOJE ZARONIMO

VELIKI TJEDAN (A), utorak

Iz 49, 1-6
Ps 71, 1-6b.15ab.17
Iv 13, 21-33.36-38

Sve što je bilo naviješteno da će se s Isusom dogoditi, dogodilo se. Bio je Mesija koji je svojim odlaskom na križ oslobodio ljude ropstva zla. Mogu živjeti slobodno, ako žele. Oni koji su ga osudili, potonuli su u mrak povijesti, a on nam je ostao svijetliti ne samo do danas nego do kraja svijeta.

Posebno je prorok Izaija prorekao što će biti s Isusom. Kada čitamo neke dijelove njegove knjige, čini nam se kao da je bio očevidac svega. A živio je i djelovao u 8. st. pr. Kr. Mogao je to zato što se potpuno prepustio djelovanju Božjem u svom životu još od rane mladosti.

Druga crta koja podrobno oslikava proroka Izaiju jest da nastoji sabrati raspršene sunarodnjake. Govori im da se Bog želi proslaviti u njihovu životu, samo mu trebaju otvoriti vrata svoga srca. On, naime, nigdje ne nastupa nasilno, bit će nam onako kako sami odlučimo. Povijest je pokazala kako su mu se ponijeli ti sunarodnjaci.

Ni naš hrvatski narod još nije u povoljnijem položaju. Ima nas diljem kugle zemaljske. I još se nažalost događaju odlasci. Ne ulazeći ni u čije osobne razloge zapitati nam je se moramo li baš odlaziti? Naša obećana zemlja zacijelo nije u tuđim dalekim krajevima, ona je ovdje gdje su ponikli naši pretci. Tu smo jednoga dana primili kršćanstvo, uključili se u stvaranje zapadne uljudbe, tu bismo trebali razviti i svoj suvremeni život. Kada se jednom ode, povratak je puno teži. Neprestano nam to svjedoče oni koji su tako napravili jednoga dana.

No, gdje god smo zazvati nam je Boga u pomoć, kako su nas opet učili naši pretci. On je naša utvrda i spasit će nas, rečeno je u današnjem psalmu. Dokazao je to posebno u Domovinskom ratu. Trebali smo biti porobljeni, ali on se preko svojih slugu ispriječio pred zlom koje je nadiralo. I pobijedili smo. Zahvaliti nam je i njemu i njima ovih dana. Oplemenit će nas to i priključiti dobru koje nam Bog neprestano pruža.

Dobro iz Isusove ruke nije znao uzeti Juda, jedan od 12 njegovih učenika. Budući da se to dogodilo, ne znači da je Isus bio loš odgajatelj. Juda samo nije želio slušati. Pošao je tim putem mnogo prije nego što je poljupcem licemjerno prokazao Isusa. Lisnica je bila u njegovu džepu i pomalo je od nje otkidao, ta nije to ništa strašno tješio je sam sebe. Kako krivo. Sjetimo se toga kada nas zlo pokuša navesti na sličan put. Učini to i to, ta nije to neka velika stvar, i drugi tako čine, budi pametan… Dogodi li nam nešto takvo, postupimo poput Sv. Petra. U trenutku slabosti zanijekao je Isusa, ali čim je shvatio što je učinio pokajao se. Naravno da mu je bilo oprošteno, ta ne bi postao kamen temeljac Crkve koju je Bog preko njega i drugih podigao na ovoj zemlji.

Nismo, dakle, ni jadni ni nesretni, niti nas je Bog ostavio. Sve dosadašnje kušnje, pa i ove kada nam je uskraćeno pribivati ispovijedi, sv. misi i pričesti, nisu tu da nas slome. Trenutak je to kada možemo još dublje shvatiti koje su to bitne vrijednosti u našemu životu. Iskoristimo ga.

ON JE TO PLATIO

VELIKI TJEDAN (A), ponedjeljak

Iz 42, 1-7
Ps 27, 1-3.13-14
Iv 12, 1-11

Dok hodimo ovom zemljom, sluge smo svoga Gospodina ili njegovi suradnici, ako nam riječ sluga stvara nelagodu. Bog Otac rekao je to Isusu, a on prenio na nas. No, znamo li zapravo koja je naša uloga?

Donesimo sada ovdje priču koja kruži društvenim mrežama. Jutros sam je dobio i veoma mi se svidjela pa je šteta ne podijeliti ju s drugima dok dijelimo mnogo toga manje vrijedno.

Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen koronavirusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao. Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, riješit će to već nekako, ali ono što je starac odgovorio rasplakalo je sve liječnike

»Ne plačem zbog novca koji moram platiti. Imam ga i previše. Plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine, ali ga nisam nikad platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan. Znate li koliko dugujem Bogu? Nikad mu prije nisam zahvalio na tome!«

Riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak bez bolova ili bolesti, ne shvaćamo ga ozbiljno. Tek kada uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja stoji određen iznos novca.

Nema nam, dakle, druge nego zahvaliti Bogu na svemu onom vremenu koje nam je darovao da slobodno možemo disati. Uz to je samo time učinio puno drugih stvari u našemu životu. Mogli smo činiti dobro, nekoga voljeti, izroditi djecu, dokazati se u svojoj struci, ma jednostavno odlučiti se hoćemo li s Bogom ići ili ne. I što god da smo učinili svi su računi bili plaćeni. Isus ih je platio na križu.

Sjetimo se toga na početku ovoga Velikog tjedna. Ne dopustimo da nam neodgovorni odnose sjećanja i ruše simbole naše vjere. A puno smo toga već nažalost dopustili. Tako u 5. nedjelju korizme, koja se još naziva i Gluha, obično nismo prekrili slike i križeve kao podsjetnik da se saberemo jer Bog naš odlazi na križ kako bi nas spasio. Propustili smo to važno vrijeme, ne propustimo ga sada u ovom velikom tjednu.

Zaboravimo pri ovome na onu priču o sveopćem bratstvu u kojem se ne zna tko je tko, ni je li žensko ili muško. Bog to nikada nije želio. On nas odgaja kao pojedince, vrijedne članove određenih zajednica koje se onda kao takve okupljaju u sveopću zajednicu nazvanom Crkva. Poslušamo li onu ispraznu priču prepustit ćemo se pohlepi, jednaku ovoj koja danas vlada. Ako i proizvedu cjepivo za koronavirus, bit će skupo jer ga proizvode privatnici koji trče samo za dobitkom. A da je to učinila država, čija je briga skrbiti za sve svoje članove, bilo bi to sasvim nešto drugo.

Pročistimo zaista misli ovih dana. Naš je Bog jedini pravi put. S njim se može biti i uspješan, i poznat, i radostan, i zdrav, i… Ali to nije samo u službi nas, nego i onih oko nas. Kako da svijet tada ne bude bolji i lijep!?

 DA NISAM JA?

CVJETNICA ili NEDJELJA MUKE GOSPODNJE (A)

Iz 50, 4-7
Ps 22 (21), 8-9.17-20.23-24
Fil 2, 6-11
Mt 26,14 – 27,66 ili 27, 11-54

U blagdanu smo Cvjetnice ili Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. No, to je i naš uvod u uskrsno otajstvo. Slijedi Veliki tjedan i Uskrs, a onda dolaze Duhovi. Pripremiti nam je se dušom i tijelom za to.

Isus je propovijedao tri godine, okupljao oko sebe učenike, tješio i liječio narod. Mi smo se, pak, kao kršćani krštenjem pribrojili Isusovim učenicima i stupili u sva ta događanja. Kako smo se oblikovali kroz svo proteklo vrijeme?

Najbolje je to promotriti preispitujući se u svjetlu današnjih glavnih protagonista. A nakon toga nam je zaključke ponijeti u svoj život.

Isus navješćuje što će se s njim dogoditi. I učenicima i puku to prolazi kroz uši. Vidjeli su njegova čudesna djela i slave ga. Tko će misliti na poteškoće i pravilno se postaviti! Prisjetimo se takvih trenutaka iz svoga života.

Posljednja je večera. Isus govori o izdaji. Učenici se pitaju: »Da nisam ja«? Naravno, i Juda to pita. Isusa i danas izdaju, počevši od psovke pa do pokvarena života. Pitamo li se: »Da nisam ja« ili smo licemjerni poput Jude?

U Getsemanskom vrtu samo trojica mole s Isusom. Ostali su zbunjeni, zaboravili su klicanje od prije nekoliko dana. Malo kasnije svi su se raspršili, a Petar koji je smogao malo hrabrosti, zatajuje ga kad je došlo stani-pani. Tako slično nama. Ne ustrajemo uvijek u svome uvjerenju.

Židovska vlast, puk i Pilat kao tuđinski zavojevač mogu se ocrtati u slici pranja ruku. Nisu oni krivi. Mogao je Isus biti pametniji pa mu se to ne bi dogodilo. Isto kao u našem svakidašnjem životu. Peremo ruke od ovoga i onoga, peremo čak ruke i od svojih osobnih pogrješaka. A samo je trebalo biti iskren i ostali bismo na pravoj strani.

Pod Isusovim križem nađe se samo jedan od učenika, Ivan. On ga preporuči svojoj Majci Mariji, da ga posini. Upitati nam je se znamo li i mi danas stajati pod Isusovim križem? Jesmo li sinovi Kraljice Mira koja nam je, po svjedočenju vidioca, došla u pohode a preko nas cijelom svijetu?

I na kraju svega pojaviše se oni koji se nisu bojali da dostojno pokopaju Isusa. A rimska vlast u liku Pilata, na nagovor domaćih, zapovjedi da straža bude postavljena na Isusov grob. Prisjetimo se ovdje Drugog svjetskog rata i mnoštva onih koje još nismo dostojno pokopali. Krivci za njihovu smrt, oličeni u liku nasljednika, i nadalje stražare nad njihovim grobovima da ne bi uskrsnuli u našim srcima, jer oni jednostavno moraju biti zaboravljeni. Zbog čega to dopuštamo?

Gdje smo, dakle, mi? Ne samo sada u vrijeme ove pošasti, nego općenito kroz život? Odgovoriti nam je na to pitanje, jer samo tako možemo postići da uzdignute glave idemo kroz svoje svakodnevne dane.

 ON SE BRINE ZA NAS

5. KORIZMENA (A), subota, 4. travnja

Ez 37, 21-28
Otpj. pj.: Jr 31, 10-13
Iv 11, 45-56

Nakon Jeremije Crkva nam pred oči stavlja proroka Ezekijela, koji je ujedno bio svećenik. Ime mu znači »Bog jača«. Inače spada među 4 velika proroka, a to su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Njegovo proroštvo nadovezuje se na ono Jeremijino od jučer i ima za svrhu u trenutcima velikih nesreća i iskušenja za židovski narod vratiti mu i učvrstiti vjeru u Boga i u sama sebe.

Hram, središte židovskog društvenog i vjerskog života, je razoren. Nigdje nade na vidiku, osim u riječima proroka Ezekiela. Govori svojim sunarodnjacima da će ih Bog ponovno skupiti odasvud i odvesti ih u njihovu zemlju. Dogodit će se to po zakonima koje im je dao i koje trebaju oživotvoriti ako se žele spasiti. Tada će s njima sklopiti i Savez mira, ne na nekoliko godina nego vječno. Uvjet je samo da mu budu vjerni.

Sve ovo Bog nije samo nekada i nekom narodu govorio. On to danas govori svojoj Crkvi, svakom čovjeku u bilo kojem kutku svijeta. U ovom vremenu na jedan način je i naš hram razoren. Sv. mise se govore bez naroda, tom narodu je uskraćena redovita ispovijed i pričest. A Uskrs je pred vratima. Nema nam druge nego se spustiti u najdublje kutke svoje duše i prepustiti se razmišljanju. Koliko smo sami svemu ovomu krivi, svojim stavovima i svojim postupcima? Jesmo li odbacivali od sebe misao da sve završava na ovoj zemlji, jesmo li Boga propovijedali svojim govorom i postupanjem? Naravno, još mnogo toga ima što sebi možemo postaviti. Učinimo to u tišini svoje sobe, a nakon toga počnimo moliti. Nema jačeg oružja od svih napasti zloga. A sada je zaista Zli na djelu. Nije važno je li to zbog narušenih prirodnih odnosa ili zbog djelovanja zavedenih ljudi. Naše je pobijediti u ovoj bitci.

Prisjetimo se ovih dana i Carigrada te crkve Aje Sofije (Svete mudrosti). Osvojili su ih Turci 1453. Moglo je biti bez toga da su kršćani bili složni, da su se utekli svome Bogu. Ali nisu. Ubijanje zarobljenih trajalo je danima. Do tada najveća crkva u kršćanskom svijetu, postala je džamija. Slično kao u Ezekielovo vrijeme, samo s nekim drugim narodima.

Možemo sve ovo primijeniti i na naš izlazak iz ropstva zvano jugokomunizam. Vjerovali smo Bogu, nakon toga se opustili pa su nas ponovno stali porobljavati. Čak smo im i sami pomagali pristajanjem na slušanje njihovih laži i podvala, a znalo se dogoditi i da kažemo da bi tu moglo biti nešto ili smo čak postali uvjereni. Nije to put koji nas može izvesti na slobodu. Pokajmo se i otvorimo se svome Bogu koji se želi brinuti za nas, samo mu to trebamo dopustiti.

Sve velike stvari zaista počinju otvaranjem svoga srca Bogu. Tko drukčije kaže zavodi nas zbog nekih svojih skrivenih nauma. U tom duhu promatrajmo i ovo vrijeme pošasti. Sve više ima dokaza da ono nije nastalo slučajno. No, nemojmo se izlagati niti opasnosti niti krivnji. Slijedimo razumne odluke i ukazujmo na ispravne stvari. Postupio je tako i Isus u evanđelju. Zbog onoga što je govorio odlučili su ga ubiti. Nije se bojao, nije se izložio, sklonio se ispred njihovih očiju jer još nije došao Njegov čas. Vjerojatno još nije ni naš, ima Bog još nauma s nama na ovoj krhkoj zemlji.

SAMO SVOJIM PUTEM

5. KORIZMENA (A), petak, 3. travnja

Jr 20, 10-13
Ps 18, 2-7
Iv 10, 31-42

Negdje tamo u VII. st. pr. Krista, živio je i prorokovao Jeremija, čovjek koji je odgovorio Božjem pozivu pa ma što ga to stajalo. Vrijeme mu nije bilo naklonjeno. Sunarodnjaci mu zastranili u grijehu. Opominje ih s bolju u srcu za voljenom domovinom i voljenim Bogom. I zbog toga su ga progonili.

U svim nesrećama i nevoljama Jeremija ostaje prijatelj sa svojim Bogom. Pojavljuju se i lažni proroci koji govore protiv Jeremije, koji ugađaju kraljevim ušima. Zbog toga je Jeremija dvaput bio osuđen na smrt, kao što je dvaput Izrael bio osvojen, a Jeruzalem i hram razoreni. Babilonski kralj Nabukodonozor, koji je znao za njega, pita ga na početku novoga ropstva hoće li zajedno s drugima u Babilon ili će ostati? Izabire ostajanje. Tješi preostalu sirotinju govoreći im da će doći kraj zatočeništvu, da će se Izrael ponovno obnoviti i uzdići, samo se treba vratiti svome Bogu. Hrabrio ih je da grade kuće, da rađaju djecu, iako je i sam bio neženja, ako ne misle izumrijeti. No, nije sve to išlo lako. Na kraju svega sunarodnjaci su ga kamenovali.

Nema nam druge nego zamisliti se nad svime ovim. Odavno su nas napali raznorazni virusi. Jedan je od njih svakako jugokomunistički. Tko mu je otvorio svoja vrata pogriješio je i protiv Boga i protiv svoje domovine ili brata do sebe. Nikakva isprika tu ne važi, samo pokajanje i ništa više. Drugi virus je naoko bezazleniji. Otvorili smo se tzv. suvremenom vremenu. Umjesto da se služimo tehničkim dostignućima, mi služimo njima pa zato neki vele da je od Korona virusa opasniji Smart virus sa svim svojim Facebookima, Instagramima, Whatsappima… Nerazumnom njihovom uporabom počeli smo se udaljavati jedni od drugih, zaboravljati na događanja oko nas, živjeti u nestvarnom svijetu. I tako smo postali porobljeni, razoreni. Da nismo, ne bismo se, između ostaloga, uklanjali onima koji su prije vikali da smo kao društvo podijeljeni, kao država propali, da su naši junaci i naša povijest za osudu. Trenutno istina šute, čekajući da sve ovo prođe. Ne možemo reći sredit će to Bog. Hoće, ako mu pružimo ruku, inače bi sve bilo samo iskušavanje Boga.

Ta zar nam Jeremija nije pokazao kako treba postupati!? Naravno, i Isus iz evanđelja. I hoće ga kamenovati jer je govorio istinu. Otišao je od njih i time k sebi privukao one kojima je do Riječi Božje. Učinimo i mi tako. Odbacimo sve lažne riječi i stavove, a priklonimo se samo Božjoj riječi. Tada ćemo znati obnoviti svoju domovinu te je učiniti jakom i uzornom.

Psalam nam kaže da nas Gospodin uslišava kad mu se obratimo. Sjetimo se takvih trenutaka u svome životu. Zahvalimo mu na njima i odredimo što ćemo svaki dan moliti kao znak i kao način svoje povezanosti s Njim. To će nas preobraziti i izvesti na pravi put. Pokušajmo!

UZ BOK BOŽJI

5. KORIZMENA (A), četvrtak, 2. travnja

Post 17, 3-9

Ps 105, 4-9

Iv 8, 51-59

Dok traje ovaj prigušeni život, neki nam obećavaju brda i doline. Tu su filmovi koje, navodno, nismo gledali, puno manje knjige koje nismo čitali, a ponajviše ponavljanje zabave i utakmica koje smo već prije gledali. Da nam olakšaju ove dane. Pa da im povjerujemo!

Abram, kasnije prozvanim Abraham, nije vjerovao takvima u svoje vrijeme, tamo negdje pred 4.000 godina. A bilo ih je, samo su rabili druge oblike. On vjeruje Bogu, na njega se oslanja u svim životnim okolnostima i tako korak po korak izgrađuje sebe. Itekako je u tomu uspio. Zbog toga mu Bog dolazi i kaže mu da će od njega poteći veliko potomstvo. A ne zaboravimo da su i on i žena mu Sara već bili u poodmaklim godinama. Jedini uvjet da se sve to zbude jest da bude vjeran Savezu koji Bog sklapa s njim.

Oni naprijed spomenuti očito nisu vjerni Božjem Savezu. Zapravo, on njih uopće ne zanima. Da jest, onda bi progovorili u ovo vrijeme o Bogu, u najmanju ruku o ozbiljnim temama, a ne bi se ponašali po uzorku »pusti brigu na veselje«. Neke čak plaćaju i porezni obveznici zbog čega bi se oni prema njima trebali drukčije odnositi.

Ali njima je se lakše ponašati poput Isusovih sugovornika u evanđelju. Umislili sebi da sve znaju i mogu. I tko je onda taj Isus da im »soli pamet«. Treba mu začepiti usta. Nisu uspjeli. On je otišao propovijedati Živu Riječ, a oni su ostali u svome jadu.

Gospodin nikada ne će zaboraviti svoje obećanje, ne će razvrgnuti Savez. On hoda s nama, oslobađa nas, pokazuje nam put. Ako smo se ikada prepustili njegovoj ruci, onda znamo što to znači. Ako nismo, vrijeme je da to učinimo. Bit ćemo tada i duhovno i tjelesno zdravi, što će nam pomoći da pobjedonosno istrčimo ovu trku, kako kaže Sv. Pavao, i da se jednoga dana pred Bogom pojavimo kao pobjednici.

Sve možemo vidjeti i na primjeru ponašanja našega hrvatskog naroda ovih dana. Oni koji su se trpali u prve redove i koji su nas nastojali podučavati u svakoj prilici, sada su odjedanput ustuknuli. Te prve redove prepustili su drugima. I unatoč svoj strci stvari krenuše na bolje. Pa se čudimo kako nije moglo tako biti i prije. Već smo na to odgovorili. Jedino bismo trebali pripaziti da se nakon svega ovoga stvari ne vrate na prijašnje stanje.

Do nas je, dakle, kakvi će nam dani izgledati. Možemo se tužiti na Boga i druge, možemo se prepustiti nepotrebnoj zabavi, a možemo i zaroniti u dubinu svoje duše, stati pred svoga Boga i s njim sklopiti savez poput Abrahama. Nešto ćemo od toga zacijelo morati učiniti.

SLOBODOM OKOVANI

5. KORIZMENA (A), srijeda, 1. travnja

Dn 3, 14-20.24-25.28

Otpj. pj.: Dn 3, 52-56

Iv 8, 31-42

Negdje na nekom novinskom portalu pročitah da jedna tv kuća u našoj sredini pod plaštem brige za djecu naloži im da crtaju dugu, ne sunce nego baš dugu. Ne da mi se tražiti joj ime, ali joj svejedno hvala na tomu. Neka to više ne čini, bolje da se prihvati nekih drugih, ozbiljnijih tema.

Poručili bi im to i Sadrak, Mešak i Abed Nego iz današnjeg čitanja iz Knjige proroka Daniela. Nisu se htjeli pokloniti kralju Nabukodonozoru, voljeli su slobodu i svoga Boga. Zbog toga su dospjeli u ognjenu peć, ali uzalud.

I mi smo ovih dana u jednoj vrsti ognjene peći koja i dalje riga svoju vatru. Uskrs se približava, naše su crkve zatvorene. Tako odredili zdravstveni stručnjaci i drugi s njima povezani. Ponetko se toga ne pridržava govoreći da je Bog s njim i da se on ne boji ove pošasti. Ne znam, vremena su zgusnuta i teško je ulaziti u nečiju savjest, ali da u Svetom pismu ima da ne iskušavamo Boga, ima. S druge strane, ako želimo možemo se mi snaći i u gorim vremenima od ovih. Poručuje to jedna poruka koja ovih dana kruži društvenim mrežama. Tamo u 11. st. naše crkve također su bile zatvorene. Kalif Al-Hakim naredio je da tako bude za 9 godina. Ne treba objašnjavati da se naredba morala poštivati. Nakon nekog vremena htio je pogledati plodove pa je prošetao četvrti gdje su živjeli kršćani. Zaprepastio se onim što je doživio. Iz svake kuće odjekivale su molitve i hvalospjevi Bogu. Odmah je naredio otvaranje crkvi uz zaključak da je u svakoj ulici želio zatvoriti po jednu crkvu, a umjesto toga otvorio je po jednu crkvu u svakoj obitelji. Odgovoriti nam je na pitanje što bi zaključio da ovih dana prođe našom ulicom.

Pitaju nas to Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Pred njim je skupina njegovih sunarodnjaka koji su očito držali da slijede svoju vjeru. Ali on je prepoznao da ih je grijeh okovao, da su se dragovoljno odrekli svoje slobode iako se ljute kada im se to spomene. A jedini okovi koje možemo nositi jesu okovi slobode koja nas otvara za sve ono što je dobro i lijepo. Ti nas okovi zaštićuju od utjecaja zla i zato prelaze u niti ljubavi, srž božanskog bića.

Možemo sve ovo izreći i suvremenim rječnikom. On bi nam poručio da se trebamo resetirati ili, po hrvatski, vratiti na tvorničke postavke. A one jamačno nisu plod slučajnosti kao što bi to, po samoproglašenim suvremenicima i naprednjacima, trebao biti ovaj svijet i mi u njemu. Kažu da je odjedanput ničim izazvan nastao neki prasak i eto mi se pojavismo. Sveto pismo, pak, ozbiljnije sve to tumači. Stvorio nas je Bog na svoju sliku i priliku. Kao čovječanstvo sve smo uprskali prvim grijehom, ali to nije kraj. Govorit će se o tomu i ovih korizmenih i uskrsnih dana, makar crkve bile zatvorene. Isus Krist nam je došao otvoriti oči. Imamo priliku biti ono što jesmo, čisteći onu Božju sliku u sebi. Ne bilo kakvim sredstvom, nego svojim ispravnim životom. Ako ga već ne vodimo, vrijeme je početi ga voditi u ova vremena pošasti koja dolazi iznebuha i škodi našemu zdravlju. Samo gdje se namjeri »na tvrdo«, na zdrav život, odstupa. Učinimo zaista tako s grijehom koji neprestano šetucka oko nas.

PRAVI SIMBOLI

5. KORIZMENA (A), utorak, 31. ožujka

Br 21, 4-9

Ps 102, 2-3.16-21

Iv 8, 21-30

Kako nam kaže Sv. pismo Židovi su 40 godina išli kroz pustinju dok nisu stigli do Obećane zemlje. Trajalo bi to manje da su unatoč svemu slijedili svoga Boga. Ali nisu. Govori nam o tomu današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva. I onda su kažnjeni. Kad su se dozvali pameti, sve se mijenja. Mojsije kroz molitvu spoznaje da treba podići zmiju u obliku tau kako bi se zaufanim pogledom u nju spasili ujedeni. Ne radi se tu o poganstvu. Ovo je prikrivena naznaka Isusova križa. Židovi još nisu došli dotle da to mogu shvatiti pa im je trebalo ovim načinom, kojim su se služili okolni narodi, dozvati u pamet da nisu svemoćni na ovoj zemlji. A i mnogo toga drugoga u Starom zavjetu izrečeno je po istoj matrici. Bog Židove polako odgaja da preko njih svim ostalim narodima navijesti svoju Riječ.

U ovo suvremeno vrijeme naš je hrvatski narod u ulozi tih starih Židova. Kako kažu vidioci, Kraljica mira došla je u naše krajeve, počela nas odgajati da bismo Božju riječ kasnije prenijeli svim drugim narodima. Ona nas ni na što ne sili, ali ako ne ćemo moramo biti spremni podnijeti i posljedice. Prisjetimo se samo jedne očite. Puno prije Domovinskog rata vidioci su rekli da je Gospa poručila da se molimo, jer se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Koliko nas je to shvatilo? Ta komunizam je izgledao tako stamen, nepobjediv po čitavom svijetu. Ako ništa drugo, posjedovao je atomske bombe i tko mu je što mogao. No, kada je sve počelo, shvatili smo što nam je bilo poručivano. Budući da smo se obratili, na kraju smo postigli pobjedu. Ali jesmo li ostali u duhu današnjega psalma koji govori: »Neka se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Gospodina«. Bojim se da smo mnogo toga zaboravili te naš put kroz pustinju traje i traje.

Vratimo se još mrvicu Mojsijevoj mjedenoj zmiji. Simbol je liječničke struke još od antičkih vremena, jer svlačenjem svoje kože predstavlja ponovno rođenje i plodnost, a štap oko kojega se omotala predstavlja autoritet. Ne govori li nam ovaj Mojsijev potez da bismo danas trebali poslušati liječnike koji nam razumno govore? Ne da se podložimo, ne da prestanemo razmišljati, već da se počnemo odgovorno ponašati. Ovo nije vrijeme kada se trebamo praviti junacima i izazivati sudbinu kao pri ruskom ruletu. Ovo je vrijeme kada trebamo biti odgovorni prema sebi da bismo na taj način tu odgovornost proširili i na druge. Nije važno koliko nam se čini da je sve prenapuhano, ili ono to možda zaista jest. Važno je da nam savjest ostane čista i da još više nego prije nastojimo prodrijeti u događanja oko nas. Jer, pokušat će neki neodgovorni sve ovo iskoristiti i zarobiti nas. Bit će tu i nametanja obvezne vakcinacije, ovoga i onoga, ali nije to trenutno važno, važno je da ova vremena završe.

Dok čitamo današnje evanđelje, pogledajmo kakve simbole nosimo oko vrata, kakve simbole držimo u svojoj sobi i u obiteljskom domu, u svome vozilu. Kazat će nam to jesmo li na pravom putu ili ne, lutamo li još pustinjom ili uživamo s Bogom negdje u oazi.

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Znate li koliko dugujem Bogu?

Objavljeno

na

Objavio

stockphoto

Donosimo sada ovdje priču koja kruži društvenim mrežama. ‘Jutros sam je dobio i veoma mi se svidjela pa je šteta ne podijeliti ju s drugima dok dijelimo mnogo toga manje vrijedno’, piše fra Miljenko Stojić u jutrošnjem razmišljanju na temelju misnih čitanja od dana, koje svako jutro objavljujemo.

Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen koronavirusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru za jedan dan. Starac je zaplakao.

Liječnik mu je rekao da ne plače zbog računa, riješit će to već nekako, ali ono što je starac odgovorio rasplakalo je sve liječnike:

»Ne plačem zbog novca koji moram platiti. Imam ga i previše. Plačem jer dišem Božji zrak već 93 godine, ali ga nisam nikad platio. Cijena disanja na respiratoru je 500€ za jedan dan. Znate li koliko dugujem Bogu? Nikad mu prije nisam zahvalio na tome!«

Riječi ovoga starca vrijede razmišljanja. Kada slobodno udahnemo zrak bez bolova ili bolesti, ne shvaćamo ga ozbiljno. Tek kada uđemo u bolnicu možemo saznati da čak i disanje kisika pomoću uređaja stoji određen iznos novca.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari