Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Narod je pobijedio

Objavljeno

na

Foto: Arhiva

Misa zahvalnica i susret nekoliko stotina volontera i podupiratelja inicijative „Istina o Istanbulskoj” u povodu uspješno okončanog prikupljanja potpisa za otkazivanje Istanbulske konvencije održani su u četvrtak 14. lipnja u crkvi Sv. Mirka u Šestinama u Zagrebu. Misu je predvodio sisački biskup Vlado Košić.

U nastavku donosimo homiliju biskupa Vlade Košića.

Homilija na misi za volontere inicijative „Istina o Istanbulskoj“ o referendumu za otkazivanje IK

Poštovani i dragi prijatelji, dragi predstavnici i volonteri udruge „Istina o Istanbulskoj“, braćo i sestre!

Najprije Vam želim čestitati na hrabroj i teškoj borbi koju ste iznijeli skupljajući potpise za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije, u nimalo lakim uvjetima.

Bili ste šikanirani, zabranjivalo vam se u nekim gradovima i na nekim lokacijama prikupljanje potpisa, u nekim se gradovima nametnula novčana kazna za potpisivanje zahtjeva za referendum, a nije bilo ni dovoljno volontera, žarilo vas je sunce i močila kiša, neki su vas javno grdili i napadali, bilo je dakle na više područja problema.

Pa ipak, došlo se do potrebnog rezultata: preko 377 tisuća potpisa, što je više od 10% kako zakon traži. To je pobjeda demokracije, pobjeda naroda. Kako god se političari i suci o tome izjasnili, narod je pobijedio.

Želim također čestitati i inicijativi „Narod odlučuje“ koja je jučer predala u Hrvatski sabor preko 400 tisuća potpisa za dva referendumska pitanja o promjeni izbornog zakona. Obje su te inicijative – i „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“ – niknule odozdo, iz naroda, i narod ih je iznio na svojim leđima.

Gledao sam u mojem Sisku, za istim su stolom bile sve tri liste: za dva pitanja inicijative „Narod odlučuje“ i za otkazivanje IK inicijative „Istina o Istanbulskoj“, tu sam se i sam potpisao … To mi je drago jer se tako pokazalo jedinstvo naroda, isti su ljudi često bili volonteri za obje inicijative, što pokazuje koliko je važno i jedno i drugo, i da ima još u našem narodu onih koji se ne mire s nametanjem nenaravnih stavova i nemoralnih načela našem narodu, ni s odricanjem od samopoštovanja i suverenosti… Ustav naše države odmah na početku jasno kaže: „Vlast izvire iz naroda i pripada narodu!“ (čl. 1).

To međutim mnogi ne znaju, ne žele znati ili ne žele poštivati. No, narod ih na to mora natjerati! Mi imamo na to pravo. Ne prijetimo niti pribjegavamo nikojim drugim metodama nego demokratskim i legalnim. A narod je uvijek pobijedio. I danas će, pa bilo potrebno za to još trpjeti i boriti se.

Zato je danas – kao i jučer – dan slavlja, dan zahvalnosti, dan na koji možemo svi biti ponosni.

Bogu hvala! I ja vam želim zahvaliti jer predstavljate onaj dio našega naroda koji je na strani dobra, koji poštuje Božje naravne zakone i ne želi nametanje našoj naciji stranih eksperimenata…

U samoj tzv. Istanbulskoj konvenciji stoji: „Članak 80. –otkazivanje 1. Svaka Stranka može u svako doba otkazati ovu Konvenciju putem obavijesti upućene Glavnom tajniku Vijeća Europe. 2. Takvo otkazivanje proizvodi učinak prvog dana mjeseca nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana primitka obavijesti od strane Glavnog tajnika.“

Na žalost političari se danas odnose prema svome narodu kao prema svojim slugama kao da narod mora služiti političarima a ne političari narodu…

To kako je IK 13. travnja ratificirana u Hrvatskom saboru – otvoreno govoreći – pokazuje da je vladajuća garnitura izdala svoje biračko tijelo i njegove principe, ucjenjivala i lomila svoje članove, one koji su bili protiv izbačeni su s visokih funkcija.

De facto – upravo na primjeru IK – vlast pokazuje da želi provesti ideološku diktaturu nad hrvatskim narodom , nad Crkvom, nad mislećim ljudima i onima koji kao suverenisti poštuju na prvom mjestu interese, tradiciju, kulturu i vjeru svojega naroda… Čuli smo k tome jučer u medijima: naša je predsjednica požurila potpisati tu ratifikaciju i IK navodno u RH stupa na snagu 1. listopada.

To što je već IK potpisana također znači da se ne želi ništa pitati narod a koji je pokrenuo peticiju za referendum o otkazivanju IK te ima pravo reći svoje mišljenje na referendumu o tome.

Zar nije barem predsjednica RH trebala pričekati da se vidi što narod misli na referendumu, kad već nije predsjednik Vlade želio čuti narod o tom pitanju? Sve to znači prezir političara prema svome narodu.

Neki sad kalkuliraju što će Ustavni sud, hoće li on oboriti pravo na referendum premda je narod skupio dovoljno potpisa da Sabor raspiše referendum? Rekao bih samo ovo: Ustavni sud bdije nad Ustavom, a narod na referendumu može mijenjati i Ustav, što znači da nije nikakav sud iznad naroda!

Antun i Stjepan Radić (u knjižici „Što je i što hoće Hrvatska pučka seljačka stranka“) 1908. – prije 110 godina! – napisali su: „Nije dosta samo reći, nego se to mora i u životu vidjeti, da je narod ne samo nad vladom, nego i nad saborom.“ To dakle znači da nisu suvereni političari nego narod kome svi javni djelatnici trebaju nesebično, moralno i na temelju principa služiti, a ne očekivati da narod njima služi.

Dapače, jednom je Stjepan Radić poručio političarima i ovo: „Kad zajašite narodu na šiju i mislite kako ćete ga dugo jahati, pazite, i prije negoli na to pomislite on će vas zbaciti sa svoga vrata!“ Ovo je izgleda prava poruka. Ta ne može se činiti nešto protiv sebe i očekivati dobro od toga za sebe…

„Obliti privatorum, publica curate!“ – stoji na ulazu u Knežev dvor u Dubrovniku. To je snažan poziv na djelovanje, no koje izgleda kod nas još nije zaživjelo i postalo stvarnost. Pa ipak, to načelo je neophodno za one koji stvarno žele voditi narod… inače će propasti i oni i narod…

Jučer je u Bruxellesu na raspravi o IK i nasilju nad ženama naša EU-parlamentarka (Marijana Petir) rekla sljedeće: „Republika Hrvatska je 13. travnja 2018. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, no građani Republike Hrvatske nedavno su prikupili 377 635 potpisa za referendum o deratifikaciji Konvencije.

Ovo nisu potpisi za nasilje, ovo su potpisi protiv ideologije koja se želi nametnuti pod krinkom borbe protiv nasilja. Kada uzmemo u obzir da deset država članica nije ratificiralo Konvenciju, moramo se zapitati zašto i pokazati razumijevanje, a ne nametati našim građanima što ne žele te državama članicama određivati kako će postupati u područjima u kojima one imaju isključivu nadležnost.”

U Božjoj riječi koju smo čuli sveti Ilija svojom je molitvom izmolio kišu žednoj zemlji, budući da tri godine i šest mjeseci nije kišilo. Nije li to upravo hrvatska zemlja? Rosa Božje milosti kao da je mimoilazila našu zemlju i naš narod – stoljećima.

I danas, kad imamo svoju domovinu koju su naši branitelji krvlju stvorili, neodgovorni političari poigravaju se njome i sudbinom naroda. Kako to spriječiti, kako dozvati rijeke Božje milosti? Samo molitvom, braćo i sestre!

Sjećam se kako je prije šest godina u Hrvatskoj vladala strepnja što će biti s našim generalima u Haagu i hoće li s njima biti osuđena i Hrvatska. Mi smo biskupi pozivali na molitvu za domovinu, a tadašnji predsjednik RH se narugao kako tu molitva neće pomoći. Pa ipak, Bog je učinio ono što je mnogima izgledalo nemoguće! I danas moramo zavapiti Bogu jer on siromaha čuje i uslišava molitve iskrene…

A Gospodin nas u Evanđelju opominje da naša pravednost treba biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja… Ne valja se srditi ni na koga, nikoga nazivati glupanom ni luđakom.

Dapače, potrebno se izmiriti s onim koji ima nešto protiv nas, da bi naš dar Bogu bio prijatan… Rekao bih, braćo i sestre, da je to poziv na nacionalno jedinstvo: izmiriti se s braćom, zajedno se truditi i boriti za dobro Domovine, to je bitno i to treba imati uvijek na pameti. Nitko ne može sam, ni ova inicijativa ne bi uspjela prikupiti dovoljno potpisa bez žrtva i zajedništva mnogih. Nikoga ne valja isključivati, sa svakim treba računati.

Molimo poput proroka Ilije rosu Božje milosti, da nam se Bog smiluje pa da konačno i mi ugledamo bolje dane te obranimo dostojanstvo svoga naroda, napose dostojanstvo budućih naraštaja.

Jer IK se nameće državama ne da bi se obranilo žene od nasilja nego da bi se mlade preodgajalo po modelu suvremene gender-ideologije, koja se pokazala znanstveno, a posebno praktično potpuno promašenom, protunaravnom i antihumanom.

Taj eksperiment mi nemamo pravo uvoditi u naše vrtiće i škole, odgojne ustanove i fakultete. Kad se provede referendum i odbaci IK, morat će se povući i odluka ministarstva obrazovanja i znanosti… Podaj, Bože, blagoslov i uspjeh ovim nastojanjima. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Bez našeg života i primjera riječi koje govorimo mogu biti prazne i bez značenja

 

 

Biskup Košić: Hrvatska nikako da se oslobodi komunizma, referendumi će se održati jer je to odluka naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Treća godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

Tri godine je prošlo od odlaska velikog čovjeka vlč. Tomislava Ivančića. svećenika, teologa, filozofa, kanonika, sveučilišnog profesora, utemeljitelja hagioterapije i još mnogo toga.

Donosimo 10 njegovih veoma poznatih i poticajnih misli.

1. Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!

2. Kad oprostiš svom neprijatelju, kad ga razumiješ, kad ga počneš poštovati, tada on počne i tebe i sebe poštovati. Ti si tada riješio problem. Zlo je nešto čega nema. Kad unosiš dobro, ti zapravo ispunjavaš praznine postojanjem, dobrotom, zdravljem i mirom.

3. Nauči misliti velike misli.Nauči govoriti velike riječi. Nauči biti svijetao. Donosi svjetlo svojim riječima. Donosi svjetlo svojim mislima. Donosi svjetlo svojim djelima. Budi svjetiljka koje ne osvjetljuje samo sebi put. Budi svjetiljka koja osvjetljuje put i drugima.

4. Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.

5. Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo. Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije. Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti. Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

6. Ljubav je jedino tlo na kojem se raste, koje se nikada ne može izgubiti i na kojem čovjek živi vječno. Iz dubokih korijena plodovi rastu polako, ali ostaju trajno. Svojoj duši treba dati najljepše misli svjetla, obećanja i nade.

7. Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro – to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog – imati zdrave oči.

8.  Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen; biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.

9. Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed.

10. Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

Tomislav Ivančić rođen je 30. studenog 1938. godine u Davoru u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom: „Nereligiozno  kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera“.

Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom istog fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkog sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.

Ivančić je poznat po tome što je osnovao Centar za duhovnu pomoć u kojem je razvio i primjenjivao terapijsku metodu duhovne medicine, hagioterapiju. Njegovi seminari duhovne obnove bili su vrlo popularni u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica.

Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad – redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć.

Mons. dr. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u 79. godini života i 51. godini svećeništva, u petak, 17. veljače 2017. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari