Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem IK pljunuli su nama katolicima u lice

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na Nedjelju muke Gospodnje, Cvjetnicu, 25. ožujka u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, svečano misno slavlje kojem je prethodio blagoslov maslinovih grančica i procesija kroz Gradski park, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem.

U koncelebraciji bili su generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, supsidijar preč. Milan Begić i vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić.

Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku izveli su preč. Begić i bogoslovi Valentino Ljevar i Fran Bijelić uz podršku Katedralnog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.

U homiliji govoreći o pročitanom Evanđelju i Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem biskup je rekao kako je to bio kraljevski ulazak u grad u kojem će on za nekoliko dana doživjeti najveća poniženja, odbacivanje, lažne optužbe i samu smrtnu osudu. „Ipak, trebalo je da on uđe u Jeruzalem kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kao Mesija koji donosi mir – jer je magarac simbol mira, za razliku od konja koji je bio ratni simbol.

Trebalo je to upravo zato jer je slijedila – muka, raspeće i smrt. To što smo i mi, poput židovskih suvremenika Isusovih, ponijeli grane maslina i palmi, što smo pošli u povorci pjevajući pjesme Kristu Kralju, znači da i mi sudjelujemo u Isusovoj muci.

Premda toga nismo uvijek svjesni, željeli bismo si posvijestiti tu činjenicu. I naš je životni put hod s Kristom poniženim, klicanje i veličanje ali i nošenje križa“.

Homilija na Cvjetnicu

Mk 11,1-10; u misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47/

Dragi vjernici,

Danas smo ušli u Tjedan muke Gospodnje, dapače i današnja se nedjelja naziva nedjeljom muke Gospodnje. Ona ima dva dijela: prvi je bio čitanje Evanđelja o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem, te drugi dio s čitanjima iz SZ i NZ te muke Gospodina našega Isusa Krista po Marku.

Isusa su, čuli smo u izvješću, pozdravljali građani Jeruzalema kad je on jahao na magarcu tako što su mu klicali: „Hosana!“ i „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ Bio je to kraljevski ulazak u grad u kojem će međutim Isus za par dana doživjeti najveća poniženja, odbacivanje, lažne optužbe i samu smrtnu osudu. Ipak, trebalo je da on uđe u Jeruzalem kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kao Mesija koji donosi mir – jer je magarac simbol mira, za razliku od konja koji je bio ratni simbol. Trebalo je to upravo zato jer je slijedila – muka, raspeće i smrt.

To što smo i mi, poput židovskih suvremenika Isusovih, ponijeli grane maslina i palmi, što smo pošli u povorci pjevajući pjesme Kristu Kralju, znači da i mi sudjelujemo u Isusovoj muci. Premda toga nismo uvijek svjesni, željeli bismo si posvijestiti tu činjenicu. I naš je životni put hod s Kristom poniženim, klicanje i veličanje ali i nošenje križa.

Uvod u muku Kristovu bilo je čitanje knjige proroka Izaije (Iz 50, 4-7). Kao da sam Krist govori po proroku o svojoj patnji, o tome kako je odbačen i popljuvan, kako je predan na volju mučiteljima: „Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.“ – kaže Mesija koji trpi, ali koji zna zašto je to trpljenje dragovoljno preuzeo.

Psalam 22. je molitva pravednika koji nevin trpi. Najteže mu je što osjeća da ga je i Bog napustio, no na kraju svoje molitve iznosi Bogu svoju nadu da će mu Bog pohititi u susret.

Pavlova poslanica Filipljanima (Fil 2, 6-11) je pjesma o Kristu poniženom i uzvišenom: Apostol kaže da on „ponizi sam sebe poslušan do smrti, smrti na križu… zato ga Bog preuzvisi.“

Muka Kristova kako ju opisuje sveti Marko (Mk 14, 1 – 15, 47) koju smo danas slušali je puna dramatike, puna teških momenata ali i poučnih i simboličkih elemenata koji daju nazrijeti tko je Isus i zašto je trpio. Dapače, iz Markova se opisa jasno vidi i to da on zna kako je Krist po svojoj muci pobijedio đavla i svako zlo i grijeh, te da je ta njegova muka – slavna!

Upravo o takvom muci Kristovoj govori i čitava današnja liturgija. Jer nije Krist trpio da bismo ga mi sažalijevali, nije on podnosio nepravdu jer je bio slab i nemoćan, nego baš stoga što je Sin Božji, što je moćan vladar i kralj svega svijeta on je muku svijeta i svakog čovjeka ponio na svojim leđima da bi ju pobijedio i svemu svijetu donio novi život, pun radosti i smisla.

Pred našim se očima redaju slike: glavari svećenički i pismoznanci kuju zavjeru; Isusa u Betaniji pomazuje jedna žena skupocjenom pomašću – on kaže da je to njemu učinila za ukop; Juda, jedan od apostola, izdaje Isusa; na pashalnoj večeri Isus blaguje s učenicima i razgovara s njima o izdaji; daje im euharistiju – svoje tijelo i krv u kruhu i vinu; nakon večere Isus moli u Getsemanskom vrtu, a učenici spavaju; Isusa su uhvatili stražari velikog svećenika nakon što ga je Juda izdao svojim poljupcem; Isus je doveden pred Veliko vijeće koje ga ispituje, a on ne odgovara; Petar je Isusa triput zatajio; carski namjesnik Pilat ispituje Isusa i želi ga pustiti ali narod traži Isusovu smrt te im on popušta i osuđuje ga, a pušta na slobodu razbojnika Barabu; Isusa izruguju Pilatovi vojnici; Isus nosi svoj križ na Golgotu gdje ga rimski vojnici razapinju među dva razbojnika; Isus visi na križu do devete ure i tada umire; izdaleka ga slijede žene; pokapa ga Josip iz Arimateje u novi grob.

Svi su nam ti podaci poznati, no Evanđelista je želio iznijeti opis Kristove muke da bi u nama probudio svijest koliko je Bog nas volio, koliko je bio spreman dati za nas, koliko je velika Božja ljubav. S druge strane: koliko je slab čovjek – jedan Isusov apostol ga izdaje, drugi ga zatajuje; Pilat ga nevina osuđuje, vojnici i svjetina mu se podruguju. Ipak ima tu i ljudi koji su sućutni, koji ga prate s ljubavlju: Petar plače kad spoznaje svoju slabost, Šimun Cirenac mu pomaže nositi križ, žene ga prate i plaču nad njim, a Josip iz Arimateje ga pokapa u svoj grob. Na kraju, nakon što Isus umire na križu, rimski satnik zaključuje: „Doista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ I mi bismo trebali doći do tog zaključka i zahvalno se pokloniti Gospodinu koji je za nas, premda Bog, trpio i umro.

Gdje smo tu mi? Zna Gospodin da smo slabi, zato je i ponio križ za sve nas. Koliko je strašan Judin poljubac! Da ga je bar ošamario, ne, Juda je Isusa poljubio. Ono što bi trebao biti znak ljubavi i nježnosti, on je pretvorio u znak prijevare i izdaje. Koliko prijetvornosti često ima u svima nama ljudima!

Kada bismo trebali biti blizu onima koji trpe, mi okrećemo oči od njih; kada bismo trebali priskočiti u pomoć, mi radije ostajemo u svojoj komotnosti; kada bismo trebali dići svoj glas protiv nepravde i protiv zala ovog svijeta, mi radije šutimo… Judin poljubac! Koliko je to strašna pouka – za sve ljude, za sva vremena. A jesmo li što naučili, jesmo li spremni priznati svoje nedosljednosti i ispraviti ih, poći za Isusom i nositi svoj križ s vjerom da je to put spasenja?

Molimo danas, braćo i sestre, Gospodina koji je za nas trpio, koji je za nas bio nepravedno osuđen, koji je bio izrugivan, nosio svoj križ i bio raspet, da i mi ne jadikujemo i ne izmičemo kada nas drugi ne razumiju, kada nam podmeću i žele ukloniti s lica zemlje…

I danas se Krista razapinje kada se ponižava, vrijeđa i progoni Crkvu. Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem Istambulske konvencije pljunuli su nama katolicima u lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju. Ne smiju to ni oni koji su nevjernici, zbog pravnih i moralnih razloga i zato što bi se time prihvatio nadzakon koji bi nadzirao domaće zakone. A radi se o duboko nekršćanskom zakonu i, kako je rekao predsjednik HBK, oni koji to zlo podupiru sami sebe ekskomuniciraju iz Katoličke Crkve. Molimo se, braćo i sestre, i dalje da to zlo ne prevlada.

Krist je pobijedio. On će dati da i mi s njime pobijedimo. No, kroz mnoge nam je nevolje proći… ali s vjerom, uzdignute glave, svjesni da nismo sami i da je to put spasenja.

Zato: „Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te jer si po svojem svetom Križu pobijedio svijet!“ Amen.

 

Biskup Košić poručio zastupnicima: Ako ste vjernici, katolici: NE SMIJETE DATI SVOJ GLAS ZA IK!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari