Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Ništa nije i ne može biti veće od Božje ljubavi!

Objavljeno

na

„U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici uskrsne pobjede našega Gospodina“, poručio je okupljenima na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći svečano misno slavlje na svetkovinu Kristova uskrsnuća, 1. travnja, u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, supsidijar preč. Milan Begić i vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, a služio je đakon Daniel Milan Jurić.

U nastavku biskup je rekao kako je prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija, majka Gospodinova. „Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva osjetila radost Uskrsa. Papa Franjo u knjizi ‘Božja muka – naša nada’ kaže o tome: ‘Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost. Papa nastavlja: ‘Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje, čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog govori…“, rekao je biskup te još podsjetio na Papine riječi koje govore o važnosti Marije i žena u događaju Kristova uskrsnuća.

Homilija na Uskrs

Dragi vjernici, braćo i sestre,

U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici uskrsne pobjede našega Gospodina!

Prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija, majka Gospodinova. Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva osjetila radost Uskrsa.

Papa Franjo u knjizi „Božja muka – naša nada“ kaže o tome: „Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost.“ (nav.dj., 104)

Papa nastavlja: „Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje, čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog govori.

Ući u otajstvo traži od nas da se ne plašimo stvarnosti: ne zatvarati se u sebe same, ne bježati pred onim što ne razumijemo, ne zatvarati oči pred problemima, ne poricati ih, ne izbjegavati pitanja… Ući u otajstvo znači izdići se iznad svojih udobnih sigurnosti, iznad lijenosti i ravnodušnosti koje nas koče i sputavaju, te se upustiti u traženje istine, ljepote i ljubavi, traženje smisla koji nije očigledan, nepovršan odgovor na pitanja koja dovode u krizu našu vjeru, našu vjernost i naš razum.

Da bismo ušli u otajstvo, potrebna je poniznost, poniznost da se ‘spustimo na zemlju’, da siđemo s pijedestala svoga ‘ja’ koji je tako ohol, naše umišljenosti; poniznost da se svedemo na pravu mjeru, prepoznavajući ono što zapravo jesmo: stvorenja s prednostima i nedostatcima, grješnici kojima je potrebno oproštenje. Da bismo ušli u otajstvo, potreban je ta poniznost koja je nemoć, lišavanje vlastitih idolopoklonstava… klanjanje.

Bez klanjanja nije moguće ući u otajstvo. Sve nas to uče žene Isusove učenice. Bdjele su one noći zajedno s Majkom. A ona, Djevica Majka, pomogla im je da ne izgube vjeru i nadu. Tako nisu ostale zatočenice straha i boli, već su s prvim svjetlima zore izišle, noseći svoje pomasti i srca pomazana ljubavlju. Izišle su i pronašle otvoren grob. I ušle su. Bdjele su, izišle i ušle u otajstvo.

Učimo od njih bdjeti s Bogom i s Marijom, našom Majkom, da bismo ušli u otajstvo koje nas vodi iz smrti u život.“ „U ispovijesti vjere Novoga zavjeta, kao svjedoci uskrsnuća spominju se samo muškarci, apostoli, ali ne i žene. To je zato što prema ondašnjemu židovskom zakonu žene i djeca nisu mogli dati pouzdano, vjerodostojno svjedočanstvo. U Evanđeljima su, međutim, žene imale primarnu, temeljnu ulogu. Tu možemo uočiti nešto što ide u prilog povijesti uskrsnuća: da je riječ o izmišljenom događaju, u kontekstu toga doba ne bi bio vezan uz svjedočenje žena.

Evanđelisti, međutim, jednostavno opisuju ono što se dogodilo: žene su bile prvi svjedoci. To govori da Bog ne bira prema ljudskim kriterijima: prvi svjedoci Isusova rođenja su pastiri, jednostavni i ponizni ljudi; prvi svjedoci uskrsnuća jesu žene. I to je lijepo. I to je pomalo poslanje žena: mama, žena. Svjedočiti djeci, unucima, da je Isus živ, živući, da je uskrsnuo. Mame i žene, samo naprijed s tim svjedočanstvom!

Kod Boga ono što vrijedi jest srce, koliko smo otvoreni Njemu, jesmo li poput djece koja se pouzdavaju. No, to nas potiče i na razmišljanje o tome kako su žene, u Crkvi i na putu vjere, imale i imaju i danas posebnu ulogu u otvaranju vrata Gospodinu, u njegovu nasljedovanju i približavanju njegova lica, jer pogled vjere uvijek treba jednostavan i dubok pogled ljubavi. Apostolima i učenicima teže je povjerovati u Uskrsloga. Ženama ne. Petar trči do groba, ali se zaustavlja na praznom grobu; Toma mora svojim rukama dodirnuti rane Isusova tijela. I na našem putu vjere važno je znati i osjećati da nas Bog ljubi, ne plašiti se ljubiti ga; vjera se ispovijeda ustima i srcem, riječju i ljubavlju.“ (nav.,dj., 118-120)

U svakom slučaju zanimljivo je da je naša – a možemo reći i općesvjetska – katolička uskrsna himna: „Regina coeli, laetare – Kraljice neba, raduj se!“ Pjesma je to, najljepša uskrsna pjesma, koja govori o vjeri Crkve da je Marija bila prva koja je u srcu doživjela radost Isusova uskrsnuća i zato se radovala. Ona je bila dostojna nositi Spasitelja, a on je uskrsnuo kako je rekao, te se njoj Crkva utječe da moli Boga za nas, da i mi budemo dostojni Kristovih obećanja, te postignemo radosti vječnoga života.

Marija kao majka i kao žena, osoba najtješnje povezana s Isusom našim Spasiteljem, koja je osjećala sve njegove muke, supatila zajedno s njim njegovu muku, ali i koja je stajala puna nade, nepokolebive nade, nade koju nije mogla slomiti ni njegova nepravedno podnesena smrt…

Utecimo se Mariji, za koju je bl. Alojzije Stepinac rekao, da neće propasti nitko tko se u nju uzda i tko se njoj moli, jer ona će nas najbolje dovesti do otajstva uskrsnuća.

Kadinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i naš metropolita, u svojoj uskrsnoj čestitci piše: „U vjeri Spasiteljeve Majke i vjeri Crkve radujemo se susretu s Uskrsnulim, kako bismo rasli u spoznaji i ljubavi te bili djelatni svjedoci nade uskrsnuća. Molimo Blaženu Djevicu da nas prati u prihvaćanju Božje Riječi i donošenju plodova Duha Svetoga, u kušnjama i trpljenjima na putu prema radostima vječnoga života.“

Taj ženski, majčinski i Marijin osjećaj vjere neka nas prati u ovom uskrsnom slavlju i ovih vazmenih dana! Biti s Marijom zapravo i znači učiti od nje slijediti Isusa, našega Spasitelja, Gospodina koji je umro i uskrsnuo za nas. Biti s Marijom, voljeti ju i njoj se utjecati znači dijeliti istu onu njezinu vjeru i čvrstu nadu u Kristovu trajnu uskrsnu prisutnost u našim životima, u životima naših bližnjih u našim obiteljima, u našim župama, u našoj Biskupiji i u našoj Domovini.

Kako može biti veće sreće negoli biti s našim uskrsnulim Gospodinom, s Isusom Kristom koji je pokazao i neprestano pokazuje najveću Božju ljubav prema nama?! Ništa nije i ne može biti veće od Božje ljubavi! A Bog u svojim obećanjima ne vara, zato povjerujmo u njegovu nazočnost, naklonu blizinu i neprestanu prisutnost i bit ćemo sigurni, pa navalile ne znam kakve nevolje na nas, na naše obitelji, na našu Domovinu! On je naš Spasitelj, on uskrsnuli Gospodin koji je Pobjednik nad svakim zlom. Zato ne bojmo se, zato radujmo se! Amen.

(Sisačka  biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Biskup Košić: Đuro Brodarac je simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu

Objavljeno

na

Objavio

Misa zadušnica za Đuru Brodarca

Sisački biskup Vlado Košić predslavio je u petak, 13. srpnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za pokojnog generala Đuru Brodarca.

U koncelebraciji su bili preč. Marko Karača, katedralni župnik i preč. Milan Begić, supsidijar katedralne župe. Među vjernicima i obitelji generala Brodarca, nalazili su se i Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan, Ivan Celjak, zamjenik župana, te Ivanka Roksandić, predsjednica Županijske skupštine.

Govoreći o pokojniku biskup je u homiliji istaknuo kako o 7. obljetnici završetka njegova ovozemaljskoga života imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za borbu i hrabrost te za njegovu žrtvu za domovinu. „On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina. Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu“.

Mons Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Đuru Brodarca povodom sedme obljetnice smrti

Sisačka katedrala, 13. srpnja 2018.

Draga rodbino pok. sisačko-moslavačkog župana i generala HV Đure Brodarca, poštovani njegovi suborci i prijatelji, gospodine župane sa suradnicima, braćo i sestre!

Danas se ovom svetom misom utječemo Bogu moleći ga za našeg brata Đuru o njegovoj 7. obljetnici završetka ovozemaljskoga života. Imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za njegovu borbu i hrabrost, za njegovu žrtvu za domovinu.

On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina.

Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu.

Danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Mariji su u čast podignute mnoge crkve i svetišta ali samo crkva u M Bistrici nosi čast nacionalnog svetišta. Upravo na njezin blagdan general Đuro je preminuo, rekao bih: veoma znakovito.

Svi smo mi, a prvenstveno branitelji, u Domovinskom ratu obrane od nepravedne agresije nosili i molili krunicu BDM. Mariji smo se utjecali jer je ona naša majka i kraljica, ona – kako joj pjevamo – „znade najbolje sve naš nevolje“… I ona je bila uz nas. Neka bude sada i uz našega brata Đuru da uđe u vječnu radost i mir.

On se naime borio na nacionalnom planu, za dobro čitave Hrvatske.

Tužno je međutim sto su svi branitelji naših napadnutih gradova u Hrvatskoj bili ili osumnjičeni i bačeni u pritvor, ili osuđeni na zatvor: gen. Janko Bobetko, branitelj Dubrovnika, gen. Mirko Norac, branitelj Gospića, gen. Tomislav Merčep, branitelj Vukovara – da ne spominjem Milu Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića ml. Jastreba, koji su još za vrijeme rata zatvoreni i premlaćivani od udbaških struktura u vrhu RH, zatim gen. Branimir Glavaš, branitelj Osijeka i gen. Đuro Brodarac, branitelj Siska. Tu su bili i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, prevodnici oslobađanja naše Domovine u Oluji.

To što se njima sudilo i progonilo ih pokazuje svu bijedu svih dosadašnjih garnitura vlasti koje su bile ili podanici tuđinaca, prije svega Haaga kao simbola nepravde međunarodne zajednice u odnosu prema Hrvatskoj, ili poluge još uvijek sveprisutnih jugo-komunističkih kadrova koji i danas sve čine da se RH ne osovi na noge i živi normalnim životom. To je dakle odnos prema cijeloj domovini i prema osloboditeljskoj, pravednoj obrani.

U tim je škarama zla stradao i naš Đuro Brodarac.

Mi ne možemo ne izraziti svoje neslaganje i s tom nepravednom međunarodnom zajednicom i s tim njihovim domaćim slugama jer ne možemo razumjeti zašto se krenulo s progonima predstavnika legitimne obrane maloga naroda koji se goloruk suprotstavio nepravednoj oružanoj agresiji u svrhu samo jednog cilja, vlastitog opstanka.

I još jedno područje na kojem je ĐB ostavio srce – bio je nogomet. I osobno sam s njim igrao pa to znam iz prve ruke, a svima nam je poznato da je on bio u HNS-u, a 1995. i predsjednik HNS-a, te da je puno učinio i za hrvatski i za sisački nogomet. Ovih dana upravo doživljavamo koliko je važan taj sport za promociju domovine… Znam da bi i on bio sretan zbog velikog rezultata naših Vatrenih.

Ali i na njegovu i na njihovu primjeru naši bi političari i cijeli naš narod morali izvući nekoliko zaključaka:

Prvo, koliko je važno zajedništvo i kako se samo zajedno može postići veliki, svjetski uspjeh. Dapače, važno je povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, izgradnja domovine zajedničkim snagama i jedinstvom sviju.

Drugo, da se treba njegovati domoljublje i samopoštovanje, bez čega nema uspjeha. Tko sam sebe ne poštuje i nije uvjeren u svoje vrijednosti, ne može uspjeti!

Treće, da se ne smijemo odricati ni jednoga svog velikana i da ne smijemo dozvoliti da nam po našim svetima gaze oni koji su sijali samo ubojstva, nepravde i zlo, te da smo svi dužni suprotstaviti se njihovom daljnjem progonu onih među nama koji su ostali uspravni i hrabri te nisu pokleknuli pred nasrtajima nepravde. Inače i sami riskiramo jednom da budemo odbačeni kao slabići i kukavice. Teško je, svakako, u vremenu izdaje biti hrabar i ostati na strani istine, ali je to jedini put da ostanemo ljudi i kršćani.

Majko Božja Bistrička, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku, moli se za naš narod, za naše junake i branitelje, moli pokojnom Đuri vječni mir.

Amen.

(Sisačka Biskupija)

 

Đuro Brodarac, hrvatski političar, general HV-a u pričuvi, saborski zastupnik, župan i načelnik PU sisačko-moslavačke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Puljić: Uspjesi hrvatskih nogometaša ispunjavaju Hrvate radošću i ponosom

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskupo kardinal Vinko Puljić u petak je kazao kako su uspjesi hrvatske nogotometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji poticaj za ponos i jedinstvo svih Hrvata uključujući u i one u Bosni i Hercegovini, a izbornika Zlatka Dalića i njegove igrače opisao je kako one koji unose svjetlo u često suviše sumornu stvarnost.

Nogometa se kardinal dotaknuo u neuobičajenoj prigodi odnosno na otvaranju zasijedanja Biskupske konferencije BiH, čiji su se članovi okupili u Banjoj Luci.

Kardinal je kazao kako su uspjesi hrvatskih nogometaša u Rusiji dali dodatni razlog za veselje jer je sport napokon skinuo s dnevnog reda sumorne političke teme.

“Razumljivo je da i mi u Bosni i Hercegovini pratimo ta zbivanja i da nas ispunjaju radošću i ponosom jer su tamo također ljudi i vjernici s ovih prostora, počevši od izbornika do pojedinih vrlih igrača. Raduje me kada to doprinosi zajedništvu unutar hrvatskog naroda, ali i zajedništvu s drugim narodima i s drugim ljudima s kojima dijelimo ove prostore. Ne kaže narod uzalud da je podijeljena radost dvostruka radost”, poručio je kardinal Puljić pred okupljenim biskupima.

(Hina)

 

Nacionalni ponos i dostojanstvo nemaju cijenu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori