Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Ništa nije i ne može biti veće od Božje ljubavi!

Objavljeno

na

„U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici uskrsne pobjede našega Gospodina“, poručio je okupljenima na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći svečano misno slavlje na svetkovinu Kristova uskrsnuća, 1. travnja, u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, supsidijar preč. Milan Begić i vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, a služio je đakon Daniel Milan Jurić.

U nastavku biskup je rekao kako je prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija, majka Gospodinova. „Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva osjetila radost Uskrsa. Papa Franjo u knjizi ‘Božja muka – naša nada’ kaže o tome: ‘Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost. Papa nastavlja: ‘Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje, čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog govori…“, rekao je biskup te još podsjetio na Papine riječi koje govore o važnosti Marije i žena u događaju Kristova uskrsnuća.

Homilija na Uskrs

Dragi vjernici, braćo i sestre,

U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici uskrsne pobjede našega Gospodina!

Prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija, majka Gospodinova. Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva osjetila radost Uskrsa.

Papa Franjo u knjizi „Božja muka – naša nada“ kaže o tome: „Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost.“ (nav.dj., 104)

Papa nastavlja: „Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje, čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog govori.

Ući u otajstvo traži od nas da se ne plašimo stvarnosti: ne zatvarati se u sebe same, ne bježati pred onim što ne razumijemo, ne zatvarati oči pred problemima, ne poricati ih, ne izbjegavati pitanja… Ući u otajstvo znači izdići se iznad svojih udobnih sigurnosti, iznad lijenosti i ravnodušnosti koje nas koče i sputavaju, te se upustiti u traženje istine, ljepote i ljubavi, traženje smisla koji nije očigledan, nepovršan odgovor na pitanja koja dovode u krizu našu vjeru, našu vjernost i naš razum.

Da bismo ušli u otajstvo, potrebna je poniznost, poniznost da se ‘spustimo na zemlju’, da siđemo s pijedestala svoga ‘ja’ koji je tako ohol, naše umišljenosti; poniznost da se svedemo na pravu mjeru, prepoznavajući ono što zapravo jesmo: stvorenja s prednostima i nedostatcima, grješnici kojima je potrebno oproštenje. Da bismo ušli u otajstvo, potreban je ta poniznost koja je nemoć, lišavanje vlastitih idolopoklonstava… klanjanje.

Bez klanjanja nije moguće ući u otajstvo. Sve nas to uče žene Isusove učenice. Bdjele su one noći zajedno s Majkom. A ona, Djevica Majka, pomogla im je da ne izgube vjeru i nadu. Tako nisu ostale zatočenice straha i boli, već su s prvim svjetlima zore izišle, noseći svoje pomasti i srca pomazana ljubavlju. Izišle su i pronašle otvoren grob. I ušle su. Bdjele su, izišle i ušle u otajstvo.

Učimo od njih bdjeti s Bogom i s Marijom, našom Majkom, da bismo ušli u otajstvo koje nas vodi iz smrti u život.“ „U ispovijesti vjere Novoga zavjeta, kao svjedoci uskrsnuća spominju se samo muškarci, apostoli, ali ne i žene. To je zato što prema ondašnjemu židovskom zakonu žene i djeca nisu mogli dati pouzdano, vjerodostojno svjedočanstvo. U Evanđeljima su, međutim, žene imale primarnu, temeljnu ulogu. Tu možemo uočiti nešto što ide u prilog povijesti uskrsnuća: da je riječ o izmišljenom događaju, u kontekstu toga doba ne bi bio vezan uz svjedočenje žena.

Evanđelisti, međutim, jednostavno opisuju ono što se dogodilo: žene su bile prvi svjedoci. To govori da Bog ne bira prema ljudskim kriterijima: prvi svjedoci Isusova rođenja su pastiri, jednostavni i ponizni ljudi; prvi svjedoci uskrsnuća jesu žene. I to je lijepo. I to je pomalo poslanje žena: mama, žena. Svjedočiti djeci, unucima, da je Isus živ, živući, da je uskrsnuo. Mame i žene, samo naprijed s tim svjedočanstvom!

Kod Boga ono što vrijedi jest srce, koliko smo otvoreni Njemu, jesmo li poput djece koja se pouzdavaju. No, to nas potiče i na razmišljanje o tome kako su žene, u Crkvi i na putu vjere, imale i imaju i danas posebnu ulogu u otvaranju vrata Gospodinu, u njegovu nasljedovanju i približavanju njegova lica, jer pogled vjere uvijek treba jednostavan i dubok pogled ljubavi. Apostolima i učenicima teže je povjerovati u Uskrsloga. Ženama ne. Petar trči do groba, ali se zaustavlja na praznom grobu; Toma mora svojim rukama dodirnuti rane Isusova tijela. I na našem putu vjere važno je znati i osjećati da nas Bog ljubi, ne plašiti se ljubiti ga; vjera se ispovijeda ustima i srcem, riječju i ljubavlju.“ (nav.,dj., 118-120)

U svakom slučaju zanimljivo je da je naša – a možemo reći i općesvjetska – katolička uskrsna himna: „Regina coeli, laetare – Kraljice neba, raduj se!“ Pjesma je to, najljepša uskrsna pjesma, koja govori o vjeri Crkve da je Marija bila prva koja je u srcu doživjela radost Isusova uskrsnuća i zato se radovala. Ona je bila dostojna nositi Spasitelja, a on je uskrsnuo kako je rekao, te se njoj Crkva utječe da moli Boga za nas, da i mi budemo dostojni Kristovih obećanja, te postignemo radosti vječnoga života.

Marija kao majka i kao žena, osoba najtješnje povezana s Isusom našim Spasiteljem, koja je osjećala sve njegove muke, supatila zajedno s njim njegovu muku, ali i koja je stajala puna nade, nepokolebive nade, nade koju nije mogla slomiti ni njegova nepravedno podnesena smrt…

Utecimo se Mariji, za koju je bl. Alojzije Stepinac rekao, da neće propasti nitko tko se u nju uzda i tko se njoj moli, jer ona će nas najbolje dovesti do otajstva uskrsnuća.

Kadinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i naš metropolita, u svojoj uskrsnoj čestitci piše: „U vjeri Spasiteljeve Majke i vjeri Crkve radujemo se susretu s Uskrsnulim, kako bismo rasli u spoznaji i ljubavi te bili djelatni svjedoci nade uskrsnuća. Molimo Blaženu Djevicu da nas prati u prihvaćanju Božje Riječi i donošenju plodova Duha Svetoga, u kušnjama i trpljenjima na putu prema radostima vječnoga života.“

Taj ženski, majčinski i Marijin osjećaj vjere neka nas prati u ovom uskrsnom slavlju i ovih vazmenih dana! Biti s Marijom zapravo i znači učiti od nje slijediti Isusa, našega Spasitelja, Gospodina koji je umro i uskrsnuo za nas. Biti s Marijom, voljeti ju i njoj se utjecati znači dijeliti istu onu njezinu vjeru i čvrstu nadu u Kristovu trajnu uskrsnu prisutnost u našim životima, u životima naših bližnjih u našim obiteljima, u našim župama, u našoj Biskupiji i u našoj Domovini.

Kako može biti veće sreće negoli biti s našim uskrsnulim Gospodinom, s Isusom Kristom koji je pokazao i neprestano pokazuje najveću Božju ljubav prema nama?! Ništa nije i ne može biti veće od Božje ljubavi! A Bog u svojim obećanjima ne vara, zato povjerujmo u njegovu nazočnost, naklonu blizinu i neprestanu prisutnost i bit ćemo sigurni, pa navalile ne znam kakve nevolje na nas, na naše obitelji, na našu Domovinu! On je naš Spasitelj, on uskrsnuli Gospodin koji je Pobjednik nad svakim zlom. Zato ne bojmo se, zato radujmo se! Amen.

(Sisačka  biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Sveti Jure

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Jure (umro 303.) se slavi 23. travnja. Zaštitnik je vojnika, zaštitnik protiv kuge i gube, konja i sedlara.

Sveti Jure je jedan od najprepoznatljivijuh svetaca. Njegova herojska slika sa svom bojnom opremom na konju kako probada aždaju, se nalazi veoma često u našem okružju. Zanimljivo je da je jednako nazočan i u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi i sredini kao i kod nas na zapadu. Zaštitnik je Portugala, Katalunije, Armenije, Madžarske i Engleske. Gruzija je uzela ime po njemu.

On je bio zaštitnik svih križara. Čudno je da su ga uzeli za svoga zaštitnika više od tisuću godina kasnije, što ne znači da ga i drugi nisu prije uzimali za svoga zaštitnika. To nam i svjedoči puno ranije brzo širenje pobožnosti o njemu. Kršćanska tradicija mu pripisuje da je javno u Nikodemiji istrgao Dioklecijanov dekret o zabrani Crkve i vjere u Krista.

Zatočen je, mučen i kažnjen odsjecanjem glave.
Posebno su ga štovali i zazivali engleski vojnici za vrijeme II. svjetskoga rata. I dan danas on je znak hrabrosti konjanika i njihovo utočište.

Tako npr. kaže legenda kako su sv. Jurja, nakon što je osuđen, najprije privezali na kotač koji je u sebi imao čavle, koji bi mu pri svakom pokretu kidali dijelove tijela, a on je unatoč tome bio veseo i blagoslivljao Boga. Štoviše, sve su mu rane zacijelile, a takvo čudesno ozdravljenje mnoge je obratilo na kršćanstvo. Također, na kršćanstvo se obratio i jedan vrač, nakon što je sv. Jurju dao vrč zmijskog otrova, a ovaj ga je jednostavno prekrižio i popio, i pri tome mu se nije ništa dogodilo. Svetog Jurja su mučili na kotaču s noževima, bacili ga u kotao u kojemu je bilo rastopljeno olovo, konji su ga vukli po gradu i na druge načine su ga pokušavali ubiti, ali je on svaki puta čudesno ostao živ. Štoviše, mnogi koji su gledali takva mučenja, preobratili su se na kršćanstvo. Na kraju je ipak ubijen, odrubljena mu je glava, a tijelo raskomadano i bačeno u bunar. Prema još jednoj legendi, glavu su mu anđeli uzeli iz bunara i odnijeli.

S obzirom na tolike legende i njihovu raširenost, u narodnom vjerovanju sv. Juraj je postao zaštitnik za mnoga životna područja, a posebno mu se pripisivala zaštita od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Također, zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje.Možemo zaključiti kako je spomendan sv. Jurja tradicijski bio vrlo bogat dan, te da je, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata, to ipak bio dan iskrenog zajedništva, molitve i razvijanja vjerskog i duhovnog života.

(fra Franjo Mabić) 

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Duhovni megaspektakl Laudata ‘Progledaj srcem’

Objavljeno

na

Objavio

U prepunoj Ciboni održan je duhovni megaspektakl, koncert podrške Laudato televiziji “Progledaj srcem”, na kojemu se okupilo više od 6.500 mladih iz cijele Hrvatske.

Ovo je četvrti koncert podrške toj obiteljskoj televiziji s kršćanskim vrijednostima, na kojem su nastupili: Ante Cash, Božja pobjeda, fra Ivan Matić, fra Marin Karačić, Mia Dimšić, Rafael Dropulić-Rafo, Scifidelity Orchestra, Sestre Palić, SKAC Zbor Zagreb, VIS Veritas Aeterna Split, Zajednica Cenacolo, Zbor Mihovil i Zvonimir Kalić.

Vrhunac večeri bio je nastup sastava Božja pobjeda. Njihove vrhunske interpretacije pjesama ‘Suhe kosti’, ‘Dubine’ i ‘Krovovi’ p(r)otresle su dvoranu. U dvorani se dodatno uzburkalo na pjesme ‘Silan Bog’ i ‘Jerihonske zidine’, a izveli su ih Ante Cash i Rafael Dropulić Rafo.

Svu raskoš svoga predanja i snage publika je potvrdila i na prvom bisu u pjesmi ‘Gospode, trebam Te’. Drugi bis bio je u znaku izvedbe raznih gesti i pokreta publike i izvođača s pjesmom ‘Pjevaj, pjevaj Gospodu svom’.

Budući da su karte za koncert rasprodane dva tjedna prije, svima koji nisu mogli doći na koncert Laudato televizija pustit će snimku koncerta u programu Laudato TV-a na svetkovinu Duhova, 20. svibnja, u 14.30 sati. Večernji list medijski je pokrovitelj koncerta “Progledaj srcem”.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati