Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Ništa nije i ne može biti veće od Božje ljubavi!

Objavljeno

na

„U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici uskrsne pobjede našega Gospodina“, poručio je okupljenima na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći svečano misno slavlje na svetkovinu Kristova uskrsnuća, 1. travnja, u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, supsidijar preč. Milan Begić i vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, a služio je đakon Daniel Milan Jurić.

U nastavku biskup je rekao kako je prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija, majka Gospodinova. „Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva osjetila radost Uskrsa. Papa Franjo u knjizi ‘Božja muka – naša nada’ kaže o tome: ‘Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost. Papa nastavlja: ‘Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje, čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog govori…“, rekao je biskup te još podsjetio na Papine riječi koje govore o važnosti Marije i žena u događaju Kristova uskrsnuća.

Homilija na Uskrs

Dragi vjernici, braćo i sestre,

U ozračju vazmene radosti slavimo najveći blagdan naše kršćanske vjere: Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista u kojem i mi imamo nadu našeg uskrsa! Naše čestitke da nam bude sretan Uskrs ne tiču se samo zemaljskog slavlja, za koje svima želimo da bude u radosti, zdravlju i zadovoljstvu, nego prije svega u punini da se ostvare naše nade te i u vječnosti budemo dionici uskrsne pobjede našega Gospodina!

Prva dionica uskrsne radosti bila je Blažena Djevica Marija, majka Gospodinova. Ona je pratila Isusa na križnom putu, stajala pod njegovim križem kad je umirao, primila njegovo mrtvo tijelo u svoje krilo, ali čuvala je nadu u njegovu pobjedu te prva osjetila radost Uskrsa.

Papa Franjo u knjizi „Božja muka – naša nada“ kaže o tome: „Bit će nam dobro ovaj tjedan razmišljati o radosti Marije, Isusove Majke. Kao što je njezina bol bila tako duboka da joj je probola dušu, tako je intimna i duboka bila i njezina radost, koja se širila na učenike. Prošavši kroz iskustvo smrti i uskrsnuća svoga Sina, u vjeri, kao najuzvišeniji izraz Božje ljubavi, Marijino je srce postalo izvorom mira, utjehe, nade i milosrđa. Sve osobine koje se Mariji pridijevaju proizlaze iz toga, iz njezina dioništva u Isusovu uskrsnuću. Od petka do nedjelje ujutro nije gubila nadu: razmatrali smo žalosnu Majku, ali istodobno Majku punu nade, Majku svih učenika, Majku Crkve i Majku nade. Zamolimo nju, tihu svjedokinju Isusove smrti i uskrsnuća, da nas uvede u uskrsnu radost.“ (nav.dj., 104)

Papa nastavlja: „Ne može se doživjeti Uskrs bez ulaska u otajstvo. To nije intelektualna činjenica, to nije samo znanje, čitanje… To je nešto više, to je nešto mnogo više! Ući u otajstvo znači biti sposoban za čuđenje, za kontemplaciju; sposobnost slušati tišinu i slušati šapat niti zvonke šutnje u kojoj nam Bog govori.

Ući u otajstvo traži od nas da se ne plašimo stvarnosti: ne zatvarati se u sebe same, ne bježati pred onim što ne razumijemo, ne zatvarati oči pred problemima, ne poricati ih, ne izbjegavati pitanja… Ući u otajstvo znači izdići se iznad svojih udobnih sigurnosti, iznad lijenosti i ravnodušnosti koje nas koče i sputavaju, te se upustiti u traženje istine, ljepote i ljubavi, traženje smisla koji nije očigledan, nepovršan odgovor na pitanja koja dovode u krizu našu vjeru, našu vjernost i naš razum.

Da bismo ušli u otajstvo, potrebna je poniznost, poniznost da se ‘spustimo na zemlju’, da siđemo s pijedestala svoga ‘ja’ koji je tako ohol, naše umišljenosti; poniznost da se svedemo na pravu mjeru, prepoznavajući ono što zapravo jesmo: stvorenja s prednostima i nedostatcima, grješnici kojima je potrebno oproštenje. Da bismo ušli u otajstvo, potreban je ta poniznost koja je nemoć, lišavanje vlastitih idolopoklonstava… klanjanje.

Bez klanjanja nije moguće ući u otajstvo. Sve nas to uče žene Isusove učenice. Bdjele su one noći zajedno s Majkom. A ona, Djevica Majka, pomogla im je da ne izgube vjeru i nadu. Tako nisu ostale zatočenice straha i boli, već su s prvim svjetlima zore izišle, noseći svoje pomasti i srca pomazana ljubavlju. Izišle su i pronašle otvoren grob. I ušle su. Bdjele su, izišle i ušle u otajstvo.

Učimo od njih bdjeti s Bogom i s Marijom, našom Majkom, da bismo ušli u otajstvo koje nas vodi iz smrti u život.“ „U ispovijesti vjere Novoga zavjeta, kao svjedoci uskrsnuća spominju se samo muškarci, apostoli, ali ne i žene. To je zato što prema ondašnjemu židovskom zakonu žene i djeca nisu mogli dati pouzdano, vjerodostojno svjedočanstvo. U Evanđeljima su, međutim, žene imale primarnu, temeljnu ulogu. Tu možemo uočiti nešto što ide u prilog povijesti uskrsnuća: da je riječ o izmišljenom događaju, u kontekstu toga doba ne bi bio vezan uz svjedočenje žena.

Evanđelisti, međutim, jednostavno opisuju ono što se dogodilo: žene su bile prvi svjedoci. To govori da Bog ne bira prema ljudskim kriterijima: prvi svjedoci Isusova rođenja su pastiri, jednostavni i ponizni ljudi; prvi svjedoci uskrsnuća jesu žene. I to je lijepo. I to je pomalo poslanje žena: mama, žena. Svjedočiti djeci, unucima, da je Isus živ, živući, da je uskrsnuo. Mame i žene, samo naprijed s tim svjedočanstvom!

Kod Boga ono što vrijedi jest srce, koliko smo otvoreni Njemu, jesmo li poput djece koja se pouzdavaju. No, to nas potiče i na razmišljanje o tome kako su žene, u Crkvi i na putu vjere, imale i imaju i danas posebnu ulogu u otvaranju vrata Gospodinu, u njegovu nasljedovanju i približavanju njegova lica, jer pogled vjere uvijek treba jednostavan i dubok pogled ljubavi. Apostolima i učenicima teže je povjerovati u Uskrsloga. Ženama ne. Petar trči do groba, ali se zaustavlja na praznom grobu; Toma mora svojim rukama dodirnuti rane Isusova tijela. I na našem putu vjere važno je znati i osjećati da nas Bog ljubi, ne plašiti se ljubiti ga; vjera se ispovijeda ustima i srcem, riječju i ljubavlju.“ (nav.,dj., 118-120)

U svakom slučaju zanimljivo je da je naša – a možemo reći i općesvjetska – katolička uskrsna himna: „Regina coeli, laetare – Kraljice neba, raduj se!“ Pjesma je to, najljepša uskrsna pjesma, koja govori o vjeri Crkve da je Marija bila prva koja je u srcu doživjela radost Isusova uskrsnuća i zato se radovala. Ona je bila dostojna nositi Spasitelja, a on je uskrsnuo kako je rekao, te se njoj Crkva utječe da moli Boga za nas, da i mi budemo dostojni Kristovih obećanja, te postignemo radosti vječnoga života.

Marija kao majka i kao žena, osoba najtješnje povezana s Isusom našim Spasiteljem, koja je osjećala sve njegove muke, supatila zajedno s njim njegovu muku, ali i koja je stajala puna nade, nepokolebive nade, nade koju nije mogla slomiti ni njegova nepravedno podnesena smrt…

Utecimo se Mariji, za koju je bl. Alojzije Stepinac rekao, da neće propasti nitko tko se u nju uzda i tko se njoj moli, jer ona će nas najbolje dovesti do otajstva uskrsnuća.

Kadinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i naš metropolita, u svojoj uskrsnoj čestitci piše: „U vjeri Spasiteljeve Majke i vjeri Crkve radujemo se susretu s Uskrsnulim, kako bismo rasli u spoznaji i ljubavi te bili djelatni svjedoci nade uskrsnuća. Molimo Blaženu Djevicu da nas prati u prihvaćanju Božje Riječi i donošenju plodova Duha Svetoga, u kušnjama i trpljenjima na putu prema radostima vječnoga života.“

Taj ženski, majčinski i Marijin osjećaj vjere neka nas prati u ovom uskrsnom slavlju i ovih vazmenih dana! Biti s Marijom zapravo i znači učiti od nje slijediti Isusa, našega Spasitelja, Gospodina koji je umro i uskrsnuo za nas. Biti s Marijom, voljeti ju i njoj se utjecati znači dijeliti istu onu njezinu vjeru i čvrstu nadu u Kristovu trajnu uskrsnu prisutnost u našim životima, u životima naših bližnjih u našim obiteljima, u našim župama, u našoj Biskupiji i u našoj Domovini.

Kako može biti veće sreće negoli biti s našim uskrsnulim Gospodinom, s Isusom Kristom koji je pokazao i neprestano pokazuje najveću Božju ljubav prema nama?! Ništa nije i ne može biti veće od Božje ljubavi! A Bog u svojim obećanjima ne vara, zato povjerujmo u njegovu nazočnost, naklonu blizinu i neprestanu prisutnost i bit ćemo sigurni, pa navalile ne znam kakve nevolje na nas, na naše obitelji, na našu Domovinu! On je naš Spasitelj, on uskrsnuli Gospodin koji je Pobjednik nad svakim zlom. Zato ne bojmo se, zato radujmo se! Amen.

(Sisačka  biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Gvardijan fra Danko Perutina: Jugokomunisti su pokušali zatrti franjevačku provinciju u Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina rekao je u četvrtak kako su jugokomunisti pokušali zatrti franjevačku zajednicu u Hercegovini pobivši na današnji dan prije 74 godine sedmoricu od ukupno 66 franjevaca, ali da u tome nisu uspjeli jer je interes mladih za pristup franjevcima porastao.

Po franjevačkim izvorima, po nalogu samoga vrha tadašnje države, pripadnici tajne partizanske policije OZNA-e su na današnji dan u popodnevnim satima došli u franjevački samostan u Mostaru te odveli provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara i bez suđenja ih strijeljali, a tijela bacili u Neretvu.

Današnji gvardijan fra Danko Perutina rekao je u propovijedi na misi kako su ubijeni franjevci bili nevini i da su ubijeni iz mržnje.

„Tu je na djelu bila ljudska zloća kao i nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni franjevce koji nisu u ratu počinili ništa loše, dapače, pomagali su ljudima iz sve tri vjere da se spase“, rekao je Perutina na misi.

Po njegovim riječima likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce.

„Jugokomunisti su fratre po Hercegovini ubijali ciljano po popisu: provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu. Mislili su da će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo“, istaknuo je.

Takva nakana, međutim, rezultirala je po Perutininim riječima još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini.
On je dodao da se ovu tragediju ne smije zaboraviti, nijekati ili umanjivati.

Pozvao je na praštanje, ali i da se rasvijetle zločini koji su počinjeni nad franjevcima, ali i nad hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata.

Katolička crkva započela je postupak dokazivanja mučeništva 66 franjevaca iz Hercegovine ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ koji su uglavnom pobijeni potkraj Drugog svjetskog rata.

(Hina)

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari