Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: O lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati

Objavljeno

na

Stepinčevo u Budaševu

Župa Budaševo svečano je u subotu 10. veljače proslavila svetkovinu svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak, kancelar preč. Janko Lulić, domaći župnik preč. Krešimir Bulić i petnaestak svećenika, a uz brojne župljane slavlju su prisustvovali i brojni vjernici sisačkog kraja, štovatelji ovog hrvatskog blaženika, mučenika i svjedoka za Isusa Krista.

Na početku homilije pozdravivši sve okupljene biskup je podsjetio kako je ova pastoralna godina za Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca, ali i kako se ove godine slave dva velika blaženikova jubileja: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U nastavku biskup se osvrnuo na blaženikov odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi. „Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom. Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu. Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela. A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić! I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna“, ustvrdio je biskup donoseći u nastavku brojna svjedočanstva o blaženikovom pouzdanju u moć molitve.

Biskup je rekao i kako je blaženi Stepinac u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata svojim vjernicima preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači“, istaknuvši kako je to i njegova poruka za sve okupljene. „Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve. Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – ‘Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku’! Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva.

U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), ‘u školi Marijinoj’ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo“, rekao je biskup te dodao kako nakane naših molitva trebaju biti ne samo za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje. „Za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu.

Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti!“

Na kraju biskup je upozorio kako i danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. „Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna? Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu“, zaključio je propovijed biskup Košić.

Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je predvodio župni vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, ali i cjelogodišnja priprema kroz „Stepinčeve dane“ svakog desetog u mjesecu kada su o blaženiku svjedočili brojni biskupu, svećenici i zauzeti laici.

Homilija na Stepinčevo u Budaševu 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, 10. veljače 2018.

Draga braćo i sestre, župljani ove župe, dragi Siščani i dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca,

Ova je godina – koja je za našu Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca – i godina dvaju jubileja vezanih uz našeg dragog Blaženika: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U pročitanoj Božjoj Riječi čuli smo kako nas Gospodin hrabri da će onaj život svoj sačuvati tko ga izgubi poradi njega i evanđelja… samo ono pšenično zrno rađa novim plodovima koje umire… Tako i u Knjizi mudrosti govori se da pravednik mora trpjeti, no bezbožnim se očima čini da on gubi, ali on je uzvišen pred Bogom i on je u miru.

Tako je upravo i bl. Alojzije Stepinac trpio i morao svoj život žrtvovati jer je bio progonjen poradi evanđelja, on je umro da bi iz njegove žrtve izrasli mnogi plodovi i da bi on zadobio vječni mir i slavu.

O čemu bih želio podijeliti s vama svoje ovogodišnje razmatranje o blagdanu bl. Alojzija Stepinca i njegovoj poruci nama danas? Budući da da je srce njegova hrabrog života, koji je velebno svjedočanstvo ljubavi prema Kristu i prema svakom čovjeku, blaženikom odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi, progovorit ću o molitvi.

Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom.

Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu.

Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela.

A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić!

I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna!

Josip Vraneković, krašićki župnik koji je napisao Dnevnik u kojemu je iz dana u dan – koliko je stigao, otkako je 5. prosinca 1951. u župu Krašić na župni dvor došao nadbiskup Alojzije Stepinac – pratio zasužnjenog Blaženika, premda tu najviše opisuje razgovore, kardinalove posjetitelje i događaje, na mnogo mjesta primjećuje i njegov stav ali još više i njegovu praksu: o molitvi. Imamo lijepih Stepinčevih misli o molitvi, ali i Vranekovićeva svjedočanstva kako je Kardinal molio: adorirao u crkvi pred Presvetim, molio krunicu, poticao da treba moliti za one koji nas mrze i progone…

Tako npr. na dan posvećenja dr. Franje Šepera (21.IX.1954.) za nadbiskupa koadjutora JV bilježi: „Sestre mi kazale, da je Eminencija u vrijeme dok je bila konsekracija, dobar dio vremena proveo u crkvi. Sada mi je jasno, što je u zadnje vrijeme adorirao dan za danom više nego obično.“ (Dnevnik, 347)

Velik dio razgovora u sužanjstvu u Krašiću blaženi Kardinal borio se protiv CMD-a, tj. od države organiziranog udruženja svećenika koje su komunisti zahtijevali ne bi li tako upravljali Crkvom. Mnogo se molio da se ta zaraza zla suzbije i to mu je bilo jako na srcu, naime da svećenici budu slobodni, da ih komunistička vlast ne uzme pod svoje, da ih ne kupi i odvrati tako od biskupa i crkvenog zajedništva. I – uspio je. Evo nekoliko njegovih riječi, kako ih je zapisao njegov vjerni pratilac župnik Vraneković:

„Danas je sastanak CMD-a u Varaždinu. Eminenciju to boli. Po odlasku samo šuti. Kod večere je zamišljen. Brzo se digne od stola i izađe pred kuću. Šeće tu i moli krunicu…“ (ib., 296)

U njegovim se molitvama i riječima očituje velika odlučnost: umrijeti za Božju stvar, ali ne popustiti… (ib., 318-319) Dana 16.VII.1954. Vraneković je zapisao njegove riječi: „Vidim da mi nema dugog boravka ovdje na zemlji. U ruke Božje! Ali dok smo tu, ne popuštamo! Neka budem žrtva, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu.“ (ib. 329) U sjećanju na svoj dolazak iz Lepoglave u Krašić Kardinal je župniku rekao: „Jedno sam imao pred očima i molio sam Boga dragoga za milost, da ne popustim, da ga ne zatajim, da ga ne izdam!“ (ib., 293)

Također je prisutno uvjerenje da je Bog s nama: „Kad se dragi Bog ne bi smilovao našem narodu, nestalo bi nas kroz nekoliko desetaka godina. Ali se nadam da će kriza sretno proći. Nestalo je župe Zrinj na Kordunu. Preostalo je 600 ljudi iz te župe na životu. Rekao sam im i poručio da se na svaki način vrate na svoja mjesta. Pribičević to nije dao! I opet sam im poručio: čekati, ali kad dođe čas, vratiti se na svoje mjesto!“ (ib., 352)

Bl. Alojzije neprestano misli i moli se za svoj hrvatski narod:

Neprestano bl. Stepinac upućuje na Bogorodicu Djevicu Mariju kojoj se moli i kojoj preporuča svoj narodu koji potiče da se njoj moli… Kaže: „Sve je prolazno i nestalno, a mi ćemo samo i dalje moliti. Krunicu j0š više u ruke, Bog je naša nada. Tu solus Dominus, tu solus Altissimus!“ (ib. 298)

On potiče i da se molimo za neprijatelje. Kaže: „Mi ih ne možemo mrziti, nego se moliti za njih.“ (ib., 330).

Dakako da ga je u teškim trenucima krijepila molitva vjernika. Nakon što su mu župljani 20.VI.1954. priredili u dvorištu nakon mise malo čestitanje o njegovoj 20. obljetnici biskupskog ređenja, župnik mu je s par riječi izrekao čestitku između kojih mu je rekao i ovo: „Mogu doći i teži dani za Vas i Crkvu Božju. Ali i tada, još više računajte na naše molitve.“

Prisjećao se on i molitve svoje majke Barbare, a to je navela i pjesma prigodom spomenute obljetnice, u kojoj su se nalazili i ovi retci: „Tad sreću je dijelila s Tobom /pobožna starica mati; /a danas iz nebeskih dvora /Tvoj lijepi spomen-dan prati. / Njena je molitva učinila Tebe /slugom Božjeg oltara. /I danas nad Tobom ona bdije /poput Anđela Čuvara.“ (ib., 313).

U svojoj relaciji o blaženikovim krepostima kardinal Tomaš Špidlik je istaknuo upravo njegovu molitvu. On primjećuje da kardinal potiče osobito redovnice i redovnike na molitvu riječima: „Neka dakle ovo divno sredstvo bude neprestano u vašim rukama, da pomognete sebi i svojoj Družbi, da pomognete našem ispaćenom narodu, da ostane vjeran Bogu i Crkvi.“ (14.IV.1956.) (A.V. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, XLV) Kardinal kaže: „Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći.“ (1.VI.1957.) (ib.) Mogli bismo reći još: ne samo redovnicima i svećenicima, nego i svim vjernicima potrebna je molitva – i to više onima koji su više u pogibelji i u potrebama.

„Ja se usuđujem reći“, piše bl. Alojzije, „da će regeneracija /dakle, obnova – op. VK/ početi onim časom, kad ljudi nauče opet moliti kako treba.“ (7.I.1954.) „Ja vam mogu u svoj iskrenosti duše reći da ne bih po svojim silama izdržao ni jednog dana, da nema molitava milijuna dobrih duša po svemu svijetu, koje mole za progonjenu Crkvu“ (29.X.1953.) Kardinal Špidlik piše o našem Blaženiku: „Kardinal cijeni, vrši i preporučuje uobičajene oblike pobožnosti koje je poprimio u obitelji, sjemeništu i u teologiji: razmatranje, krunicu, duhovne vježbe itd. Ali se osjeća posebna unutarnja toplina, osobito istaknuta kad govori o Euharistiji i o Majci Božjoj.“ (ib., XLVI).

Veliko je bilo njegovo pouzdanje u moć molitve. Znamo kako je svojim vjernicima u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači.“

To je pouka i za sve nas, draga braćo i sestre. Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve.

Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku!“ Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva. U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), „u školi Marijinoj“ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo.

Nakane naših molitava trebaju biti ne samo za nas osobno, za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje, za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu. Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti.

Tako i mi. I danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna?

Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu:

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,

moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!

Premda nevrijedni da ti služimo, ipak

uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju

izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim

za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda

te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.

Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina

isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov,

pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje

kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.

Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri,

da u krilu svete Crkve

provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju

i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života

da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke.

Amen.

Kardinal Vinko Puljić predslavio misu na Stepinčevo

 

10. veljače – Spomendan blaženog Alojzija Stepinca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Čudo odjeknulo Irskom – U Međugorju dječak ozdravio od raka kostiju

Objavljeno

na

Objavio

Kako piše irski Croative News Staff,jedanaestogodišnji Stephen Reilly pet godina se borio protiv agresivnog oblika raka kostiju. No, prije dva mjeseca proglašen je potpuno zdravim. Njegova obitelj svjedoči da se čudesno ozdravljenje dogodilo nakon što su posjetili Međugorje. Ovaj put čudo je odjeknulo Irskom, a riječ je malom dječaku koji u Međugorju ozdravio od smrtonosnog raka kostiju!

Razlog zašto baš nitko ne može zaustaviti rast Međugorja su svakako plodovi Međugorja koji su, prije svega, povratak ljudi Bogu, Crkvi i sakramentima, čudesna obraćenja i promjene života zbog kojih ljudi, unatoč brojnim blaćenjima ovog svetog mjesta, od Međugorja ne odustaju. Riječ je o hodočasnicima cijelog svijeta koji svakog dana u Međugorju primaju rijeke milosti a ono što najviše odjekne u javnosti su zapravo čudesna, tjelesna ozdravljenja koja ne zaobilaze nijedno mjesto ukazanja u svijetu, tako ni Međugorje. Ovaj put čudo je odjeknulo Irskom, a riječ je malom dječaku koji u Međugorju ozdravio od smrtonosnog raka kostiju, prenosi Večernji.ba.

Pisanje medija u Irskoj

Kako piše irski Croative News Staff,jedanaestogodišnji Stephen Reilly pet godina se borio protiv agresivnog oblika raka kostiju. No, prije dva mjeseca proglašen je potpuno zdravim. Njegova obitelj svjedoči da se čudesno ozdravljenje dogodilo nakon što su posjetili Međugorje.

Tata Michael, iz Eyrecourta u Irskoj, svjedočio je za irski Mirror: “Stephen je imao šest godina kada mu je dijagnosticiran osteosarkom, vrlo agresivni oblik karcinoma kostiju, samo iznad desnog koljena u travnju 2011. godine. Prošao je osam mjeseci agresivne kemoterapije i operacije spašavanja udova kako bi se uklonio tumor. U prosincu 2012., dok je prolazio postoperativno stanje u Cappagh bolnici, počeo je krvariti i gotovo smo ga izgubili. Tijekom sljedećih tjedana, Stephenova noga počela je bubriti, a nakon Nove godine ponovno smo završili u Gospinoj dječjoj bolnici Crumlin, gdje smo otkrili da se rak vratio. Nakon dva dana testiranja liječnici su nam rekli da se rak proširio na pluća i limfne čvorove. Stephenova desna noga bila je amputirana u siječnju 2013. nakon što se stanje pogoršalo.”

Nalazi i poboljšanje

Ali Michael i njegova supruga nikada nisu odustali od nade i odlučili su odvesti Stephana u Međugorje. “Moja supruga Nora nam je rezervirala putovanje u Međugorje u travnju 2013. godine. Kad smo stigli nosio sam ga u naručju na Brdo ukazanja na kojem se ukazala Gospa. Riječ je o prilično strmom području, svjedoči otac i dodaje: “Idućeg jutra pridružili smo se skupini hodočasnika koji se penju na brdo Križevac koji je visok više od 500 m te još strmiji od Brda ukazanja. Nosio sam ga koliko sam mogao i dao sam obećanje da ako Stephan preživi da ću ga odnijeti do vrha. Tijekom tog puta Stephan je rekao roditeljima da je vidio lik Gospe dok je tata Michael svjedočio da je vidio neku vrstu svijetla koja se poput divovske ruke nadvila nad Stephanovom glavom. Manje od tjedan dana nakon što su se vratili kući, Stephenovi rezultati pokazali su poboljšanje. Njegovo stanje od tog trenutka bivalo je sve bolje sve dok prije dva mjeseca nije proglašen potpuno zdravim. Tumora više nema ni u tragovima. Zbog toga su se otac Michael i njegov sada zdravi sin vratili u Međugorje zahvaliti Gospi Kraljici mira.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Spomendan sv. pape Ivana Pavla II.

Objavljeno

na

Objavio

22. listopada – Spomendan sv. pape Ivana Pavla II.

Spomendan sv. pape Ivana Pavla II. slavi se 22. listopada, na datum kad je održao prvu svetu misu kao papa 1978. godine.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim te odredio da se blagdan blaženog pape slavi svake godine na taj datum, dok je papa Franjo 27. travnja 2014. proglasio Ivana Pavla II. svetim zajedno s papom Ivanom XXIII.

Kardinal Karol Józef Wojtyła izabran je 16. listopada 1978. godine za 264. poglavara Svete Stolice i postao papa Ivan Pavao II.

Poljskog Papu mnogi će nositi u svojim srcima, osobito Hrvati, jer je u ratna vremena upravo on donio mladoj Hrvatskoj poruku mira, a nakon rata joj pružio podršku.

Nezaboravna su bila njegova tri posjeta Hrvatskoj 1994., 1998. i 2003.

Sv. Ivan Pavao II. zalagao se za kulturu života te međureligijski dijalog i mir među narodima.

Osobito je bio popularan kod mladih. Ustanovio je 1984. godine Svjetski dan mladih, na kojem se redovito okupljalo mnoštvo mladih, a ti su se Susreti nastavili održavati te okupljaju sve veći broj mladih.

Znakovita su i njegova putovanja. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 129 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je Zemaljsku kuglu oko 30 puta.

Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike.

Po mnogim je stvarima bio poznat i ostaje u srcima kao izuzetan čovjek, papa i blaženik.

Biografija:

papa-2Karol Józef Wojtyła rođen je u poljskim Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu.

Kad su nacisti zatvorili sveučilište godine  1939., mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.

Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti.

Nakon rata nastavlja studij na krakowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost, tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa.

Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38. godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom.

Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962.-1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.

Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I., no on umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu.

Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.

Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo.

Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.

Papa je u tijeku svoje papinske službe proglasio 1282 blaženika i 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala.

Nijedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija sudjelovalo je više do 16 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju.

Papa Wojtyła je utemeljio institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladih.

Vječni Bog pozvao ga je u svoj dom u subotu 2. travnja 2005, u 21.37 sati. U trenutku smrti Ivana Pavla II., koji je umro u privatnim vatikanskim odajama, uz njega su u duhu i molitvi bili vjernici širom svijeta, osobito stotinu tisuća njih na Trgu sv. Petra, a Papin odlazak intenzivno je posredstvom medija pratio čitav svijet.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, a njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada. Papa Franjo proglasio je Ivana Pavla II. svetim 27. travnja 2014. godine, zajedno s papom Ivanom XXIII.

 

Na današnji dan papa Ivan Pavao II. i Ivan XXIII. proglašeni svetima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari