Connect with us

Religija i Vjera

Biskup Košić: O lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati

Published

on

Stepinčevo u Budaševu

Župa Budaševo svečano je u subotu 10. veljače proslavila svetkovinu svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak, kancelar preč. Janko Lulić, domaći župnik preč. Krešimir Bulić i petnaestak svećenika, a uz brojne župljane slavlju su prisustvovali i brojni vjernici sisačkog kraja, štovatelji ovog hrvatskog blaženika, mučenika i svjedoka za Isusa Krista.

Na početku homilije pozdravivši sve okupljene biskup je podsjetio kako je ova pastoralna godina za Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca, ali i kako se ove godine slave dva velika blaženikova jubileja: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U nastavku biskup se osvrnuo na blaženikov odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi. „Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom. Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu. Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela. A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić! I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna“, ustvrdio je biskup donoseći u nastavku brojna svjedočanstva o blaženikovom pouzdanju u moć molitve.

Biskup je rekao i kako je blaženi Stepinac u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata svojim vjernicima preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači“, istaknuvši kako je to i njegova poruka za sve okupljene. „Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve. Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – ‘Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku’! Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva.

U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), ‘u školi Marijinoj’ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo“, rekao je biskup te dodao kako nakane naših molitva trebaju biti ne samo za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje. „Za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu.

Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti!“

Na kraju biskup je upozorio kako i danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. „Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna? Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu“, zaključio je propovijed biskup Košić.

Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je predvodio župni vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, ali i cjelogodišnja priprema kroz „Stepinčeve dane“ svakog desetog u mjesecu kada su o blaženiku svjedočili brojni biskupu, svećenici i zauzeti laici.

Homilija na Stepinčevo u Budaševu 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, 10. veljače 2018.

Draga braćo i sestre, župljani ove župe, dragi Siščani i dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca,

Ova je godina – koja je za našu Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca – i godina dvaju jubileja vezanih uz našeg dragog Blaženika: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U pročitanoj Božjoj Riječi čuli smo kako nas Gospodin hrabri da će onaj život svoj sačuvati tko ga izgubi poradi njega i evanđelja… samo ono pšenično zrno rađa novim plodovima koje umire… Tako i u Knjizi mudrosti govori se da pravednik mora trpjeti, no bezbožnim se očima čini da on gubi, ali on je uzvišen pred Bogom i on je u miru.

Tako je upravo i bl. Alojzije Stepinac trpio i morao svoj život žrtvovati jer je bio progonjen poradi evanđelja, on je umro da bi iz njegove žrtve izrasli mnogi plodovi i da bi on zadobio vječni mir i slavu.

O čemu bih želio podijeliti s vama svoje ovogodišnje razmatranje o blagdanu bl. Alojzija Stepinca i njegovoj poruci nama danas? Budući da da je srce njegova hrabrog života, koji je velebno svjedočanstvo ljubavi prema Kristu i prema svakom čovjeku, blaženikom odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi, progovorit ću o molitvi.

Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom.

Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu.

Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela.

A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić!

I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna!

Josip Vraneković, krašićki župnik koji je napisao Dnevnik u kojemu je iz dana u dan – koliko je stigao, otkako je 5. prosinca 1951. u župu Krašić na župni dvor došao nadbiskup Alojzije Stepinac – pratio zasužnjenog Blaženika, premda tu najviše opisuje razgovore, kardinalove posjetitelje i događaje, na mnogo mjesta primjećuje i njegov stav ali još više i njegovu praksu: o molitvi. Imamo lijepih Stepinčevih misli o molitvi, ali i Vranekovićeva svjedočanstva kako je Kardinal molio: adorirao u crkvi pred Presvetim, molio krunicu, poticao da treba moliti za one koji nas mrze i progone…

Tako npr. na dan posvećenja dr. Franje Šepera (21.IX.1954.) za nadbiskupa koadjutora JV bilježi: „Sestre mi kazale, da je Eminencija u vrijeme dok je bila konsekracija, dobar dio vremena proveo u crkvi. Sada mi je jasno, što je u zadnje vrijeme adorirao dan za danom više nego obično.“ (Dnevnik, 347)

Velik dio razgovora u sužanjstvu u Krašiću blaženi Kardinal borio se protiv CMD-a, tj. od države organiziranog udruženja svećenika koje su komunisti zahtijevali ne bi li tako upravljali Crkvom. Mnogo se molio da se ta zaraza zla suzbije i to mu je bilo jako na srcu, naime da svećenici budu slobodni, da ih komunistička vlast ne uzme pod svoje, da ih ne kupi i odvrati tako od biskupa i crkvenog zajedništva. I – uspio je. Evo nekoliko njegovih riječi, kako ih je zapisao njegov vjerni pratilac župnik Vraneković:

„Danas je sastanak CMD-a u Varaždinu. Eminenciju to boli. Po odlasku samo šuti. Kod večere je zamišljen. Brzo se digne od stola i izađe pred kuću. Šeće tu i moli krunicu…“ (ib., 296)

U njegovim se molitvama i riječima očituje velika odlučnost: umrijeti za Božju stvar, ali ne popustiti… (ib., 318-319) Dana 16.VII.1954. Vraneković je zapisao njegove riječi: „Vidim da mi nema dugog boravka ovdje na zemlji. U ruke Božje! Ali dok smo tu, ne popuštamo! Neka budem žrtva, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu.“ (ib. 329) U sjećanju na svoj dolazak iz Lepoglave u Krašić Kardinal je župniku rekao: „Jedno sam imao pred očima i molio sam Boga dragoga za milost, da ne popustim, da ga ne zatajim, da ga ne izdam!“ (ib., 293)

Također je prisutno uvjerenje da je Bog s nama: „Kad se dragi Bog ne bi smilovao našem narodu, nestalo bi nas kroz nekoliko desetaka godina. Ali se nadam da će kriza sretno proći. Nestalo je župe Zrinj na Kordunu. Preostalo je 600 ljudi iz te župe na životu. Rekao sam im i poručio da se na svaki način vrate na svoja mjesta. Pribičević to nije dao! I opet sam im poručio: čekati, ali kad dođe čas, vratiti se na svoje mjesto!“ (ib., 352)

Bl. Alojzije neprestano misli i moli se za svoj hrvatski narod:

Neprestano bl. Stepinac upućuje na Bogorodicu Djevicu Mariju kojoj se moli i kojoj preporuča svoj narodu koji potiče da se njoj moli… Kaže: „Sve je prolazno i nestalno, a mi ćemo samo i dalje moliti. Krunicu j0š više u ruke, Bog je naša nada. Tu solus Dominus, tu solus Altissimus!“ (ib. 298)

On potiče i da se molimo za neprijatelje. Kaže: „Mi ih ne možemo mrziti, nego se moliti za njih.“ (ib., 330).

Dakako da ga je u teškim trenucima krijepila molitva vjernika. Nakon što su mu župljani 20.VI.1954. priredili u dvorištu nakon mise malo čestitanje o njegovoj 20. obljetnici biskupskog ređenja, župnik mu je s par riječi izrekao čestitku između kojih mu je rekao i ovo: „Mogu doći i teži dani za Vas i Crkvu Božju. Ali i tada, još više računajte na naše molitve.“

Prisjećao se on i molitve svoje majke Barbare, a to je navela i pjesma prigodom spomenute obljetnice, u kojoj su se nalazili i ovi retci: „Tad sreću je dijelila s Tobom /pobožna starica mati; /a danas iz nebeskih dvora /Tvoj lijepi spomen-dan prati. / Njena je molitva učinila Tebe /slugom Božjeg oltara. /I danas nad Tobom ona bdije /poput Anđela Čuvara.“ (ib., 313).

U svojoj relaciji o blaženikovim krepostima kardinal Tomaš Špidlik je istaknuo upravo njegovu molitvu. On primjećuje da kardinal potiče osobito redovnice i redovnike na molitvu riječima: „Neka dakle ovo divno sredstvo bude neprestano u vašim rukama, da pomognete sebi i svojoj Družbi, da pomognete našem ispaćenom narodu, da ostane vjeran Bogu i Crkvi.“ (14.IV.1956.) (A.V. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, XLV) Kardinal kaže: „Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći.“ (1.VI.1957.) (ib.) Mogli bismo reći još: ne samo redovnicima i svećenicima, nego i svim vjernicima potrebna je molitva – i to više onima koji su više u pogibelji i u potrebama.

„Ja se usuđujem reći“, piše bl. Alojzije, „da će regeneracija /dakle, obnova – op. VK/ početi onim časom, kad ljudi nauče opet moliti kako treba.“ (7.I.1954.) „Ja vam mogu u svoj iskrenosti duše reći da ne bih po svojim silama izdržao ni jednog dana, da nema molitava milijuna dobrih duša po svemu svijetu, koje mole za progonjenu Crkvu“ (29.X.1953.) Kardinal Špidlik piše o našem Blaženiku: „Kardinal cijeni, vrši i preporučuje uobičajene oblike pobožnosti koje je poprimio u obitelji, sjemeništu i u teologiji: razmatranje, krunicu, duhovne vježbe itd. Ali se osjeća posebna unutarnja toplina, osobito istaknuta kad govori o Euharistiji i o Majci Božjoj.“ (ib., XLVI).

Veliko je bilo njegovo pouzdanje u moć molitve. Znamo kako je svojim vjernicima u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači.“

To je pouka i za sve nas, draga braćo i sestre. Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve.

Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku!“ Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva. U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), „u školi Marijinoj“ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo.

Nakane naših molitava trebaju biti ne samo za nas osobno, za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje, za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu. Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti.

Tako i mi. I danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna?

Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu:

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,

moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!

Premda nevrijedni da ti služimo, ipak

uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju

izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim

za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda

te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.

Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina

isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov,

pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje

kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.

Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri,

da u krilu svete Crkve

provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju

i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života

da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke.

Amen.

Kardinal Vinko Puljić predslavio misu na Stepinčevo

 

10. veljače – Spomendan blaženog Alojzija Stepinca

facebook komentari

Advertisement
Comments

Religija i Vjera

I u 95. godini svake nedjelje pješke na misu

Published

on

By

U župi Bučica (Sisačka biskupija), svake nedjelje, prelazeći kilometar brdovitog terena, baka Jana Medved, rođena 3. XI. 1923. godine, pješke dolazi na svetu misu.

Sada, i u svojoj 95. godini, odvaja svoje vrijeme kako bi zajedno sa župnom zajednicom slavila svetu misu. Svoju ustrajnost Bogu, baka Jana njeguje godinama, još od malih nogu. Ostaje vjerna Bogu čitav život.

Priča tako baka Jana, kada je bila mala, svakodnevno je u crkvu išla, redovito pohađala vjeronauk, učili su kako se moli krunica, družili se i molili. Kao djevojka živjela je u drugom selu, u Donjoj Bučici, u zaselku koji je bio skoro pa najudaljeniji od župne crkve, udaljenom dobrih sat vremena hoda.

Pješke su odlazili na zornice, na polnoćku, na vjeronauk, na raznolike susrete koji su se događali oko crkve. Pohađalo se tada, prije Drugog svjetskog rata, i ostale kapele za njihova proštenja, redovito se pješke uz pjesmu odlazilo na molitvu u susjedna sela, u Degoj, Ilovačak, Slatinu Pokupsku, na Trstenicu.

Baka Jana je jedna od posljednjih koji su poznavali ubijenog župnika Janka Vedrinu (1904.-1935.). Ispričala je svoje sjećanje na ubijenog župnika. Vlč. Janko Vedrina bio je velika smetnja vlasti u Glini jer je okupljao vjernike, zajedno su pješke hodočastili u Mariju Bistricu, osnovao je djevojačka društva, zajedno radio na duhovnoj i materijalnoj obnovi župe, obnavljao kapele, a sve je to učinio u dvije godine, do mučeničke smrti.

Priča baka Jana da su na svetoj misi vlč. Janka dolazili prisluškivati žandari iz Gline. Sjedili bi u sakristiji i u blizini oltara, zapisivali njegove propovijedi, čekali prigodni trenutak. Njen je ujak bio dobar s vlč. Jankom pa je znala više o njegovoj aktivnosti i brižnosti za povezanost sela. Prema priči bake Jane župnik Janko je ugušen rupčićem u župnoj kući. Ubojice nisu provalile u župnu kuću nego im je navodno netko otključao i bilo je tragova borbe. Župnika su prije ubojstva mučili, a ubojice nisu do danas otkrivene.

Ispričala je baka Jana svoje iskustvo u komunizmu. Teško je to bilo vrijeme za bučićku župu. Zbog straha je manje ljudi odlazilo na svetu misu. Ali, baka Jana je bila ustrajna. Godine 1947. udala se za Vinka Medveda, hrvatskog domobrana iz Gornje Bučice koji je bio zatočen poslije u logoru u Karlovcu i Dubovcu.

Partizani nisu odobravali odlaske na svetu misu, često je popreko odlazila u crkvu, a nekada i u Pokupsko. Sjeća se događaja kada im nisu dali prijeći skelom preko rijeke Kupe jer su znali da odlaze na svetu misu u Pokupsko. I njezinog pokojnog sina Dragana kažnjavali su u školi negativnim ocjenama jer je odlazio na svetu misu. Ima još jedan događaj koji je baka Jana ispričala.

Kada su komunisti iz sela skinuli križ koji se nalazio na glavnoj cesti bacili su ga u podnožje sela, u vodu. Onaj tko je uklonio križ s glavne ceste, svjedoči baka Jana, kada ga je skinuo sa sebe, kaže da takav teret nikada nije nosio. Savjest mu nije dala mira, izvadili su ga iz vode. Posljednji, Domovinski rat, u potpunosti je opustošio ovaj kraj. Stanovništvo se raselilo, samo su stari ostali.

A kada pitate baku Janu o njenom nedjeljnom odlasku na svetu misu, naići ćete na veliku radost u njezinom glasu. Oduševljeno govori o odlasku na svetu misu. To je ono što najviše voli, što je ispunja, Bogu je ostala vjerna od svoje mladosti. Dokle god može, poći će na svetu misu, pomoliti se svetom Antunu Padovanskom. I naravno, vlastitim životom čuvati divnu uspomenu na ustrajnu prošlost služenja Bogu.

(Sisačka biskupija)

facebook komentari

Continue Reading

Religija i Vjera

Kardinal Puljić: S papom Franjom sam podijelio zabrinustost što nas je sve manje

Published

on

By

Poglavar Katoličke crkve papa Franjo dobro poznaje prilike u Bosni i Hercegovini. Kaže ovo nakon povratka iz Vatikana vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji i tijekom ovog susreta s Papom razgovarao ne samo o pitanjima unutar Crkve nego i o stanju u društvu uopće.

Najvažnija tema naših razgovora bila je moja zabrinutost što nas je svake godine sve manje. Taj problem je složen i ovisi o brojnim faktorima i domaće i međunarodne politike. Rekao sam da je prevažno stvarati društvo u kojem će se istinski ostvarivati ljudska i građanska prava, kao i zaštita čovjekovog dostojanstva i jednakopravnost na svim razinama u cijeloj BiH – ističe kardinal Puljić za „Avaz”.

Prošle godine u listopadu, prilikom posljednjeg susreta s Papom, kardinal Puljić naglasio je da je jednakopravnost uvjet izgradnje pravednog mira i vraćanja povjerenja. Zato je upitan li se išta u ovom kratkom periodu promijenilo, može li se govoriti o kakvom poboljšanju, nekim koracima naprijed.

Ne možemo govoriti o poboljšanju, nego o još većoj zategnutosti. Čelnicima je sve manje stalo do naroda, a sve više do vlasti i stranke. Stalno se vrtimo u krugu, bez hrabrosti da zakoračimo u izgradnju boljeg društva u kojem će svaki čovjek biti jednak pred zakonom koji se donosi zato da štiti čovjeka i njegovu imovinu – kaže kardinal Puljić.

Dodaje i da je s Papom stigao govoriti i o predstojećim izborima u BiH, o pitanju Izbornog zakona.

Papa već poznaje tu stvarnost. Već su nam oprali mozak stalno govoreći o tome, a ne čine da se istinski stvar riješi na dobro svih građana. Svi se kunu u Dayton, ali samo u ono što pojedinoj strani odgovara. Veliki grijeh nepravde nosi i visoki predstavnik, koji je mijenjao Izborni zakon na štetu Hrvata – uvjeren je kardinal Puljić. On dodaje kako je pretenciozno da drži lekciju političarima, ali kao čovjek, građanin BiH, ima pravo na poruku.

Volio bih da shvate oni koji obnašaju službu u vlasti, da su dužni brinuti se za svakog čovjeka i pomoći da se slobodno ostvaruje kao čovjek u svojoj slobodi i svojim pravima bez straha za svoj identitet – ističe kardinal. (Fena)

 

facebook komentari

Continue Reading