Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: O lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati

Objavljeno

na

Stepinčevo u Budaševu

Župa Budaševo svečano je u subotu 10. veljače proslavila svetkovinu svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak, kancelar preč. Janko Lulić, domaći župnik preč. Krešimir Bulić i petnaestak svećenika, a uz brojne župljane slavlju su prisustvovali i brojni vjernici sisačkog kraja, štovatelji ovog hrvatskog blaženika, mučenika i svjedoka za Isusa Krista.

Na početku homilije pozdravivši sve okupljene biskup je podsjetio kako je ova pastoralna godina za Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca, ali i kako se ove godine slave dva velika blaženikova jubileja: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U nastavku biskup se osvrnuo na blaženikov odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi. „Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom. Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu. Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela. A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić! I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna“, ustvrdio je biskup donoseći u nastavku brojna svjedočanstva o blaženikovom pouzdanju u moć molitve.

Biskup je rekao i kako je blaženi Stepinac u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata svojim vjernicima preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači“, istaknuvši kako je to i njegova poruka za sve okupljene. „Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve. Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – ‘Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku’! Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva.

U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), ‘u školi Marijinoj’ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo“, rekao je biskup te dodao kako nakane naših molitva trebaju biti ne samo za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje. „Za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu.

Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti!“

Na kraju biskup je upozorio kako i danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. „Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna? Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu“, zaključio je propovijed biskup Košić.

Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je predvodio župni vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, ali i cjelogodišnja priprema kroz „Stepinčeve dane“ svakog desetog u mjesecu kada su o blaženiku svjedočili brojni biskupu, svećenici i zauzeti laici.

Homilija na Stepinčevo u Budaševu 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, 10. veljače 2018.

Draga braćo i sestre, župljani ove župe, dragi Siščani i dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca,

Ova je godina – koja je za našu Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca – i godina dvaju jubileja vezanih uz našeg dragog Blaženika: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U pročitanoj Božjoj Riječi čuli smo kako nas Gospodin hrabri da će onaj život svoj sačuvati tko ga izgubi poradi njega i evanđelja… samo ono pšenično zrno rađa novim plodovima koje umire… Tako i u Knjizi mudrosti govori se da pravednik mora trpjeti, no bezbožnim se očima čini da on gubi, ali on je uzvišen pred Bogom i on je u miru.

Tako je upravo i bl. Alojzije Stepinac trpio i morao svoj život žrtvovati jer je bio progonjen poradi evanđelja, on je umro da bi iz njegove žrtve izrasli mnogi plodovi i da bi on zadobio vječni mir i slavu.

O čemu bih želio podijeliti s vama svoje ovogodišnje razmatranje o blagdanu bl. Alojzija Stepinca i njegovoj poruci nama danas? Budući da da je srce njegova hrabrog života, koji je velebno svjedočanstvo ljubavi prema Kristu i prema svakom čovjeku, blaženikom odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi, progovorit ću o molitvi.

Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom.

Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu.

Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela.

A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić!

I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna!

Josip Vraneković, krašićki župnik koji je napisao Dnevnik u kojemu je iz dana u dan – koliko je stigao, otkako je 5. prosinca 1951. u župu Krašić na župni dvor došao nadbiskup Alojzije Stepinac – pratio zasužnjenog Blaženika, premda tu najviše opisuje razgovore, kardinalove posjetitelje i događaje, na mnogo mjesta primjećuje i njegov stav ali još više i njegovu praksu: o molitvi. Imamo lijepih Stepinčevih misli o molitvi, ali i Vranekovićeva svjedočanstva kako je Kardinal molio: adorirao u crkvi pred Presvetim, molio krunicu, poticao da treba moliti za one koji nas mrze i progone…

Tako npr. na dan posvećenja dr. Franje Šepera (21.IX.1954.) za nadbiskupa koadjutora JV bilježi: „Sestre mi kazale, da je Eminencija u vrijeme dok je bila konsekracija, dobar dio vremena proveo u crkvi. Sada mi je jasno, što je u zadnje vrijeme adorirao dan za danom više nego obično.“ (Dnevnik, 347)

Velik dio razgovora u sužanjstvu u Krašiću blaženi Kardinal borio se protiv CMD-a, tj. od države organiziranog udruženja svećenika koje su komunisti zahtijevali ne bi li tako upravljali Crkvom. Mnogo se molio da se ta zaraza zla suzbije i to mu je bilo jako na srcu, naime da svećenici budu slobodni, da ih komunistička vlast ne uzme pod svoje, da ih ne kupi i odvrati tako od biskupa i crkvenog zajedništva. I – uspio je. Evo nekoliko njegovih riječi, kako ih je zapisao njegov vjerni pratilac župnik Vraneković:

„Danas je sastanak CMD-a u Varaždinu. Eminenciju to boli. Po odlasku samo šuti. Kod večere je zamišljen. Brzo se digne od stola i izađe pred kuću. Šeće tu i moli krunicu…“ (ib., 296)

U njegovim se molitvama i riječima očituje velika odlučnost: umrijeti za Božju stvar, ali ne popustiti… (ib., 318-319) Dana 16.VII.1954. Vraneković je zapisao njegove riječi: „Vidim da mi nema dugog boravka ovdje na zemlji. U ruke Božje! Ali dok smo tu, ne popuštamo! Neka budem žrtva, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu.“ (ib. 329) U sjećanju na svoj dolazak iz Lepoglave u Krašić Kardinal je župniku rekao: „Jedno sam imao pred očima i molio sam Boga dragoga za milost, da ne popustim, da ga ne zatajim, da ga ne izdam!“ (ib., 293)

Također je prisutno uvjerenje da je Bog s nama: „Kad se dragi Bog ne bi smilovao našem narodu, nestalo bi nas kroz nekoliko desetaka godina. Ali se nadam da će kriza sretno proći. Nestalo je župe Zrinj na Kordunu. Preostalo je 600 ljudi iz te župe na životu. Rekao sam im i poručio da se na svaki način vrate na svoja mjesta. Pribičević to nije dao! I opet sam im poručio: čekati, ali kad dođe čas, vratiti se na svoje mjesto!“ (ib., 352)

Bl. Alojzije neprestano misli i moli se za svoj hrvatski narod:

Neprestano bl. Stepinac upućuje na Bogorodicu Djevicu Mariju kojoj se moli i kojoj preporuča svoj narodu koji potiče da se njoj moli… Kaže: „Sve je prolazno i nestalno, a mi ćemo samo i dalje moliti. Krunicu j0š više u ruke, Bog je naša nada. Tu solus Dominus, tu solus Altissimus!“ (ib. 298)

On potiče i da se molimo za neprijatelje. Kaže: „Mi ih ne možemo mrziti, nego se moliti za njih.“ (ib., 330).

Dakako da ga je u teškim trenucima krijepila molitva vjernika. Nakon što su mu župljani 20.VI.1954. priredili u dvorištu nakon mise malo čestitanje o njegovoj 20. obljetnici biskupskog ređenja, župnik mu je s par riječi izrekao čestitku između kojih mu je rekao i ovo: „Mogu doći i teži dani za Vas i Crkvu Božju. Ali i tada, još više računajte na naše molitve.“

Prisjećao se on i molitve svoje majke Barbare, a to je navela i pjesma prigodom spomenute obljetnice, u kojoj su se nalazili i ovi retci: „Tad sreću je dijelila s Tobom /pobožna starica mati; /a danas iz nebeskih dvora /Tvoj lijepi spomen-dan prati. / Njena je molitva učinila Tebe /slugom Božjeg oltara. /I danas nad Tobom ona bdije /poput Anđela Čuvara.“ (ib., 313).

U svojoj relaciji o blaženikovim krepostima kardinal Tomaš Špidlik je istaknuo upravo njegovu molitvu. On primjećuje da kardinal potiče osobito redovnice i redovnike na molitvu riječima: „Neka dakle ovo divno sredstvo bude neprestano u vašim rukama, da pomognete sebi i svojoj Družbi, da pomognete našem ispaćenom narodu, da ostane vjeran Bogu i Crkvi.“ (14.IV.1956.) (A.V. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, XLV) Kardinal kaže: „Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći.“ (1.VI.1957.) (ib.) Mogli bismo reći još: ne samo redovnicima i svećenicima, nego i svim vjernicima potrebna je molitva – i to više onima koji su više u pogibelji i u potrebama.

„Ja se usuđujem reći“, piše bl. Alojzije, „da će regeneracija /dakle, obnova – op. VK/ početi onim časom, kad ljudi nauče opet moliti kako treba.“ (7.I.1954.) „Ja vam mogu u svoj iskrenosti duše reći da ne bih po svojim silama izdržao ni jednog dana, da nema molitava milijuna dobrih duša po svemu svijetu, koje mole za progonjenu Crkvu“ (29.X.1953.) Kardinal Špidlik piše o našem Blaženiku: „Kardinal cijeni, vrši i preporučuje uobičajene oblike pobožnosti koje je poprimio u obitelji, sjemeništu i u teologiji: razmatranje, krunicu, duhovne vježbe itd. Ali se osjeća posebna unutarnja toplina, osobito istaknuta kad govori o Euharistiji i o Majci Božjoj.“ (ib., XLVI).

Veliko je bilo njegovo pouzdanje u moć molitve. Znamo kako je svojim vjernicima u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači.“

To je pouka i za sve nas, draga braćo i sestre. Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve.

Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku!“ Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva. U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), „u školi Marijinoj“ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo.

Nakane naših molitava trebaju biti ne samo za nas osobno, za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje, za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu. Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti.

Tako i mi. I danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna?

Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu:

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,

moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!

Premda nevrijedni da ti služimo, ipak

uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju

izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim

za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda

te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.

Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina

isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov,

pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje

kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.

Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri,

da u krilu svete Crkve

provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju

i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života

da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke.

Amen.

Kardinal Vinko Puljić predslavio misu na Stepinčevo

 

10. veljače – Spomendan blaženog Alojzija Stepinca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

SLOBODOM OKOVANI

5. KORIZMENA (A), srijeda, 1. travnja

Dn 3, 14-20.24-25.28

Otpj. pj.: Dn 3, 52-56

Iv 8, 31-42

Negdje na nekom novinskom portalu pročitah da jedna tv kuća u našoj sredini pod plaštem brige za djecu naloži im da crtaju dugu, ne sunce nego baš dugu. Ne da mi se tražiti joj ime, ali joj svejedno hvala na tomu. Neka to više ne čini, bolje da se prihvati nekih drugih, ozbiljnijih tema.

Poručili bi im to i Sadrak, Mešak i Abed Nego iz današnjeg čitanja iz Knjige proroka Daniela. Nisu se htjeli pokloniti kralju Nabukodonozoru, voljeli su slobodu i svoga Boga. Zbog toga su dospjeli u ognjenu peć, ali uzalud.

I mi smo ovih dana u jednoj vrsti ognjene peći koja i dalje riga svoju vatru. Uskrs se približava, naše su crkve zatvorene. Tako odredili zdravstveni stručnjaci i drugi s njima povezani. Ponetko se toga ne pridržava govoreći da je Bog s njim i da se on ne boji ove pošasti. Ne znam, vremena su zgusnuta i teško je ulaziti u nečiju savjest, ali da u Svetom pismu ima da ne iskušavamo Boga, ima. S druge strane, ako želimo možemo se mi snaći i u gorim vremenima od ovih. Poručuje to jedna poruka koja ovih dana kruži društvenim mrežama. Tamo u 11. st. naše crkve također su bile zatvorene. Kalif Al-Hakim naredio je da tako bude za 9 godina. Ne treba objašnjavati da se naredba morala poštivati. Nakon nekog vremena htio je pogledati plodove pa je prošetao četvrti gdje su živjeli kršćani. Zaprepastio se onim što je doživio. Iz svake kuće odjekivale su molitve i hvalospjevi Bogu. Odmah je naredio otvaranje crkvi uz zaključak da je u svakoj ulici želio zatvoriti po jednu crkvu, a umjesto toga otvorio je po jednu crkvu u svakoj obitelji. Odgovoriti nam je na pitanje što bi zaključio da ovih dana prođe našom ulicom.

Pitaju nas to Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Pred njim je skupina njegovih sunarodnjaka koji su očito držali da slijede svoju vjeru. Ali on je prepoznao da ih je grijeh okovao, da su se dragovoljno odrekli svoje slobode iako se ljute kada im se to spomene. A jedini okovi koje možemo nositi jesu okovi slobode koja nas otvara za sve ono što je dobro i lijepo. Ti nas okovi zaštićuju od utjecaja zla i zato prelaze u niti ljubavi, srž božanskog bića.

Možemo sve ovo izreći i suvremenim rječnikom. On bi nam poručio da se trebamo resetirati ili, po hrvatski, vratiti na tvorničke postavke. A one jamačno nisu plod slučajnosti kao što bi to, po samoproglašenim suvremenicima i naprednjacima, trebao biti ovaj svijet i mi u njemu. Kažu da je odjedanput ničim izazvan nastao neki prasak i eto mi se pojavismo. Sveto pismo, pak, ozbiljnije sve to tumači. Stvorio nas je Bog na svoju sliku i priliku. Kao čovječanstvo sve smo uprskali prvim grijehom, ali to nije kraj. Govorit će se o tomu i ovih korizmenih i uskrsnih dana, makar crkve bile zatvorene. Isus Krist nam je došao otvoriti oči. Imamo priliku biti ono što jesmo, čisteći onu Božju sliku u sebi. Ne bilo kakvim sredstvom, nego svojim ispravnim životom. Ako ga već ne vodimo, vrijeme je početi ga voditi u ova vremena pošasti koja dolazi iznebuha i škodi našemu zdravlju. Samo gdje se namjeri »na tvrdo«, na zdrav život, odstupa. Učinimo zaista tako s grijehom koji neprestano šetucka oko nas.

PRAVI SIMBOLI

5. KORIZMENA (A), utorak, 31. ožujka

Br 21, 4-9

Ps 102, 2-3.16-21

Iv 8, 21-30

Kako nam kaže Sv. pismo Židovi su 40 godina išli kroz pustinju dok nisu stigli do Obećane zemlje. Trajalo bi to manje da su unatoč svemu slijedili svoga Boga. Ali nisu. Govori nam o tomu današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva. I onda su kažnjeni. Kad su se dozvali pameti, sve se mijenja. Mojsije kroz molitvu spoznaje da treba podići zmiju u obliku tau kako bi se zaufanim pogledom u nju spasili ujedeni. Ne radi se tu o poganstvu. Ovo je prikrivena naznaka Isusova križa. Židovi još nisu došli dotle da to mogu shvatiti pa im je trebalo ovim načinom, kojim su se služili okolni narodi, dozvati u pamet da nisu svemoćni na ovoj zemlji. A i mnogo toga drugoga u Starom zavjetu izrečeno je po istoj matrici. Bog Židove polako odgaja da preko njih svim ostalim narodima navijesti svoju Riječ.

U ovo suvremeno vrijeme naš je hrvatski narod u ulozi tih starih Židova. Kako kažu vidioci, Kraljica mira došla je u naše krajeve, počela nas odgajati da bismo Božju riječ kasnije prenijeli svim drugim narodima. Ona nas ni na što ne sili, ali ako ne ćemo moramo biti spremni podnijeti i posljedice. Prisjetimo se samo jedne očite. Puno prije Domovinskog rata vidioci su rekli da je Gospa poručila da se molimo, jer se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Koliko nas je to shvatilo? Ta komunizam je izgledao tako stamen, nepobjediv po čitavom svijetu. Ako ništa drugo, posjedovao je atomske bombe i tko mu je što mogao. No, kada je sve počelo, shvatili smo što nam je bilo poručivano. Budući da smo se obratili, na kraju smo postigli pobjedu. Ali jesmo li ostali u duhu današnjega psalma koji govori: »Neka se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Gospodina«. Bojim se da smo mnogo toga zaboravili te naš put kroz pustinju traje i traje.

Vratimo se još mrvicu Mojsijevoj mjedenoj zmiji. Simbol je liječničke struke još od antičkih vremena, jer svlačenjem svoje kože predstavlja ponovno rođenje i plodnost, a štap oko kojega se omotala predstavlja autoritet. Ne govori li nam ovaj Mojsijev potez da bismo danas trebali poslušati liječnike koji nam razumno govore? Ne da se podložimo, ne da prestanemo razmišljati, već da se počnemo odgovorno ponašati. Ovo nije vrijeme kada se trebamo praviti junacima i izazivati sudbinu kao pri ruskom ruletu. Ovo je vrijeme kada trebamo biti odgovorni prema sebi da bismo na taj način tu odgovornost proširili i na druge. Nije važno koliko nam se čini da je sve prenapuhano, ili ono to možda zaista jest. Važno je da nam savjest ostane čista i da još više nego prije nastojimo prodrijeti u događanja oko nas. Jer, pokušat će neki neodgovorni sve ovo iskoristiti i zarobiti nas. Bit će tu i nametanja obvezne vakcinacije, ovoga i onoga, ali nije to trenutno važno, važno je da ova vremena završe.

Dok čitamo današnje evanđelje, pogledajmo kakve simbole nosimo oko vrata, kakve simbole držimo u svojoj sobi i u obiteljskom domu, u svome vozilu. Kazat će nam to jesmo li na pravom putu ili ne, lutamo li još pustinjom ili uživamo s Bogom negdje u oazi.

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Umjesto da prepusti svoju sudbinu u Božje ruke, današnji se svijet uzoholio, sve misli da može sam

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na 5. korizmenu nedjelju, 29. ožujka misno slavlje u kapeli bl. Alojzija Stepinca u Velikom Kaptolu. Prijenos se mogao pratiti putem mrežnih stranica te Facebook i Youtube kanala biskupije.

U homiliji biskup je istaknuo kako smo zajedno povezani putem interneta, ali još više u duhu i molitvi sjedinjeni smo u jedno Tijelo Kristovo. „Tijelo Kristovo bilo je mučeno, raspeto i umrlo na križu, te položeno u grob, ali je treći dan uskrsnulo slavno i ta je pobjeda nada za živote svih ljudi. Mi kršćani ne samo da živom vjerom to vjerujemo, nego i dubinom svoga bića u duhu svome to znamo, jer i mi prolazimo u svom tijelu Kristovu patnju, smrt i uskrsnuće“, rekao je biskup te dodao kako upravo o tome govori i Riječ Božja današnje liturgije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 5. korizmenu nedjelju (A)

Kapela bl. Alojzija Stepinca u Velikom Kaptolu, 29. ožujka 2020. (prijenos mise)

Draga braćo i sestre,

Povezani smo preko interneta, ali još više u duhu i molitvi sjedinjeni smo u jedno Tijelo Kristovo. Tijelo Kristovo bilo je mučeno, raspeto i umrlo na križu, te položeno u grob, ali je treći dan uskrsnulo slavno i ta je pobjeda nada za živote svih ljudi. Mi kršćani ne samo da živom vjerom to vjerujemo, nego i dubinom svoga bića u duhu svome to znamo, jer i mi prolazimo u svom tijelu Kristovu patnju, smrt i uskrsnuće.

Upravo nam o tome govori i Riječ Božja današnje liturgije, 5. korizmene nedjelje.

Prvo današnje čitanje je iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 37, 12-14).

Gospodin Bog nam govori: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin … I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju …« Bog naš Bog je života a ne smrti, onaj koji daje život. Dapače, on i od mrtvog može učiniti živo, pa i grobove otvoriti i mrtve pozvati ponovno u život. Mogli bismo reći da je ovo proročki govor koji zbori u simbolici: Božji narod Izrael bio je zabludio s pravoga puta, odlutao je od Boga i tako postao duhovno mrtav. Bog ga zove u život i želi te mrtve kosti opet oživjeti…

Možemo reći da je tako i s nama danas. I naš je hrvatski narod u mnogim vidovima svoga života mrtav, kao da je legao u grob i nijemo promatra neistine, nasilja i nepravde. Još se nije oporavio od žrtava koje je podnio u Domovinskom ratu u srpskoj agresiji, a već 25 godina luta i ne prepoznaje istinu te ne ide putem pravednosti. One koji su branili Domovinu vlast države, koju su stvarali, progoni, a one koji su ju razarali nagrađuje. One koji su iznosili i tražili istinu o Drugom svjetskom ratu u našoj se zemlji progoni, a one koji neistinito optužuju vlastiti narod uzvisuje se i nagrađuje.

A onda svijet. Umjesto da prepusti svoju sudbinu u Božje ruke, današnji se svijet uzoholio, sve misli da može sam, progoni ljude koji govore da je naravni brak ono što je Bog stvorio, zajednica muža i žene, pa uvodi u to najsvetije zajedništvo u kojem se život začinje, rađa i odgaja neke nove definicije proglašujući ih ljudskim pravima. Tako se ulazi u vlastitu smrt koja je zahvatila čitav svijet. I umjesto da se Hrvatska odupire tim tendencijama i čuva svoj katolički identitet, naši vođe pokorno slušaju svjetske gospodare i tako svi srljamo u propast. Da ne govorimo o rodnoj ideologiji, pobačaju i eutanaziji, tim zlima koje je moderan čovjek proglasio ljudskim pravima te, umjesto da ih zabrani, on progoni one koji ukazuju na njihovu ubilačku narav.

Današnji je svijet zatajio da uopće Bog postoji, da postoji duša, da je primarni duhovni svijet nad tjelesnim i materijalnim. Tako se ušlo u trku za imanjem, u pohlepno zgrtanje da se ima sve više i više, u egoizam i zatiranje drugih i to čitavih naroda. Da bi se steklo i imalo više, gaze se prava i otima ono što pripada drugima i želi se drugima vladati. To uzrokuje ratove, ubijanja i nove nepravde.

I ne samo da se mržnja i otimačina širi među narodima, nego se i prirodni sustav planete Zemlje urušava, zagađuje priroda, mora, izvori i vode, jer se sve želi iskoristiti samo za vlastitu korist, a ne poštuju se zakoni koje je u prirodu stavio Bog. I priroda se buni. Otud strašni požari koji bjesne čitavim kontinentima, poplave koje ruše sve pred sobom, tsunamiji, oluje, potresi kao što smo i mi prošle nedjelje doživjeli.

I kad sve to gledamo, ne dolazimo li do pitanja: je li čovjek umro? Gdje je ono stvorenje koje je Bog stvorio na svoju sliku, da odražava Boga koji ljubi, koji stvara, koji njeguje i koji nadahnjuje? Na žalost sve više dolazi do umiranja čovjeka.

I tko ga može ponovno oživjeti? Samo Bog, draga braćo i sestre.

U prekrasnom tekstu, u poslanici Rimljanima (Rim 8 , 8-11), sveti Apostol Pavao kaže: „Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“

Duh Sveti, Duh Oca i Sina, darovan je nama ljudima da nas oživljuje i neprestano vodi naš ljudski život iz slabosti u jakost, iz privremenosti u vječnost, iz grješnosti u svetost. On je zalog našeg života, i kad umremo, i kad mislimo da smo na dnu, i kad se sve ruši i čini da nestaje, Duh Božji ako prebiva u nama, ponovno nas oživljuje i uskrisava.

A kako primiti Duha Svetoga? Ta on je ljubav, razliven srcima našim (Gal 4,4). Njega Isus daje onima koji ga slušaju i slijede. Mi smo postali Isusovi učenici na krštenju, kada smo uronjeni u zajedništvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na krizmi smo primili pečat Dara Duha Svetoga. Duh Sveti ispunja naše biće duhovnošću i svetošću kad god se Bogu približimo u molitvi, u svetim sakramentima. Njegova se prisutnost najbolje očituje u nama kada se bez vlastita interesa žrtvujemo za dobro drugih. Duh nas čini ljudima za druge. Zato vjerujemo u uskrsnuće, svoje i svega svijeta.

Isus nas danas u Evanđelju poučava (Iv 11) o tom novom životu u koji i nas poziva. Riječ je o Lazaru, bratu Marte i Marije. U tu obitelj u Betaniji Isus je rado zalazio, to su bili njegovi prijatelji. Zanimljive su i dirljive rečenice koje čitamo u ovom odlomku Ivanova evanđelja:

  • Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju,…
  • A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.
  • »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.«
  • Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“
  • Reče Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«
  • Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.«
  • I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!«
  • Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!«
  • Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!«
  • Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

O svakoj od ovih deset rečenica mogli bismo posebno razmišljati. No, sigurno je bitno da je ovo potresno izvješće o smrti i oživljenju prijatelja Lazara pobudilo vjeru Marte, Marije i mnogih Židova koji su bili svjedoci ovog događaja u Isusa Krista. A što budi u nama? Vjerujemo li i mi s njima da je Isus gospodar života, onaj koji daje život?

Molimo ga danas za život: da nam svima daruje život duha, da se vrati nada u naša srca, da se obraduju naše duše.

Idemo ususret najvećem našem kršćanskom blagdanu Uskrsu. On nam uzdiže dušu i ispunja nas radošću. Ali znamo da nam je s Kristom do Uskrsa doći preko križa, trpljenja i smrti.

I to neprestano doživljavamo: kako se svaki dan smrtonosnom bolešću zaraze mnogi… i taj broj raste. Raste i broj umrlih. I to nas ispunja osjećajima nemoći. Kao da su svi umrli, kao da je čitav svijet mrtav.

Ipak toliki plemeniti ljudi, liječnici, medicinske sestre, volonteri Caritasa i Crvenog križa, policija i vojska… bore se s tom pošasti i – uspijevaju! I svi mi smo dio te borbe i pobjede jer smo spremni surađivati i brinuti se za svoje najmilije, osobito bolesne i stare. Tu dolazi do izražaja ono najljepše ljudsko: solidarnost, nesebičnost, služenje, zajedništvo. U obitelji, koje ostaju doma, koje su zajedno u istoj borbi i u istom duhu molitve i nade.

Dolazi uskrsnuće. A ono će donijeti Isus Krist. Zato se pitamo: nije li se ovo trebalo dogoditi, Gospodine, da bismo postali ponizni, da shvatimo da bez Tebe ne možemo, da smo sami – kada se oslanjamo samo na sebe – jadni i najbjedniji?

Pogledaj nas, Gospodine Isuse, i nas, kao što si Lazara, oživi od mrtvih, udahni nam svoj Duh da postanemo novi živi ljudi, svjesni svojih slabosti i Tvoje jakosti! Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari