Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: O lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati

Objavljeno

na

Stepinčevo u Budaševu

Župa Budaševo svečano je u subotu 10. veljače proslavila svetkovinu svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak, kancelar preč. Janko Lulić, domaći župnik preč. Krešimir Bulić i petnaestak svećenika, a uz brojne župljane slavlju su prisustvovali i brojni vjernici sisačkog kraja, štovatelji ovog hrvatskog blaženika, mučenika i svjedoka za Isusa Krista.

Na početku homilije pozdravivši sve okupljene biskup je podsjetio kako je ova pastoralna godina za Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca, ali i kako se ove godine slave dva velika blaženikova jubileja: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U nastavku biskup se osvrnuo na blaženikov odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi. „Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom. Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu. Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela. A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić! I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna“, ustvrdio je biskup donoseći u nastavku brojna svjedočanstva o blaženikovom pouzdanju u moć molitve.

Biskup je rekao i kako je blaženi Stepinac u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata svojim vjernicima preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači“, istaknuvši kako je to i njegova poruka za sve okupljene. „Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve. Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – ‘Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku’! Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva.

U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), ‘u školi Marijinoj’ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo“, rekao je biskup te dodao kako nakane naših molitva trebaju biti ne samo za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje. „Za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu.

Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti!“

Na kraju biskup je upozorio kako i danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. „Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna? Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu“, zaključio je propovijed biskup Košić.

Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je predvodio župni vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, ali i cjelogodišnja priprema kroz „Stepinčeve dane“ svakog desetog u mjesecu kada su o blaženiku svjedočili brojni biskupu, svećenici i zauzeti laici.

Homilija na Stepinčevo u Budaševu 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, 10. veljače 2018.

Draga braćo i sestre, župljani ove župe, dragi Siščani i dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca,

Ova je godina – koja je za našu Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca – i godina dvaju jubileja vezanih uz našeg dragog Blaženika: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U pročitanoj Božjoj Riječi čuli smo kako nas Gospodin hrabri da će onaj život svoj sačuvati tko ga izgubi poradi njega i evanđelja… samo ono pšenično zrno rađa novim plodovima koje umire… Tako i u Knjizi mudrosti govori se da pravednik mora trpjeti, no bezbožnim se očima čini da on gubi, ali on je uzvišen pred Bogom i on je u miru.

Tako je upravo i bl. Alojzije Stepinac trpio i morao svoj život žrtvovati jer je bio progonjen poradi evanđelja, on je umro da bi iz njegove žrtve izrasli mnogi plodovi i da bi on zadobio vječni mir i slavu.

O čemu bih želio podijeliti s vama svoje ovogodišnje razmatranje o blagdanu bl. Alojzija Stepinca i njegovoj poruci nama danas? Budući da da je srce njegova hrabrog života, koji je velebno svjedočanstvo ljubavi prema Kristu i prema svakom čovjeku, blaženikom odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi, progovorit ću o molitvi.

Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom.

Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu.

Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela.

A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić!

I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna!

Josip Vraneković, krašićki župnik koji je napisao Dnevnik u kojemu je iz dana u dan – koliko je stigao, otkako je 5. prosinca 1951. u župu Krašić na župni dvor došao nadbiskup Alojzije Stepinac – pratio zasužnjenog Blaženika, premda tu najviše opisuje razgovore, kardinalove posjetitelje i događaje, na mnogo mjesta primjećuje i njegov stav ali još više i njegovu praksu: o molitvi. Imamo lijepih Stepinčevih misli o molitvi, ali i Vranekovićeva svjedočanstva kako je Kardinal molio: adorirao u crkvi pred Presvetim, molio krunicu, poticao da treba moliti za one koji nas mrze i progone…

Tako npr. na dan posvećenja dr. Franje Šepera (21.IX.1954.) za nadbiskupa koadjutora JV bilježi: „Sestre mi kazale, da je Eminencija u vrijeme dok je bila konsekracija, dobar dio vremena proveo u crkvi. Sada mi je jasno, što je u zadnje vrijeme adorirao dan za danom više nego obično.“ (Dnevnik, 347)

Velik dio razgovora u sužanjstvu u Krašiću blaženi Kardinal borio se protiv CMD-a, tj. od države organiziranog udruženja svećenika koje su komunisti zahtijevali ne bi li tako upravljali Crkvom. Mnogo se molio da se ta zaraza zla suzbije i to mu je bilo jako na srcu, naime da svećenici budu slobodni, da ih komunistička vlast ne uzme pod svoje, da ih ne kupi i odvrati tako od biskupa i crkvenog zajedništva. I – uspio je. Evo nekoliko njegovih riječi, kako ih je zapisao njegov vjerni pratilac župnik Vraneković:

„Danas je sastanak CMD-a u Varaždinu. Eminenciju to boli. Po odlasku samo šuti. Kod večere je zamišljen. Brzo se digne od stola i izađe pred kuću. Šeće tu i moli krunicu…“ (ib., 296)

U njegovim se molitvama i riječima očituje velika odlučnost: umrijeti za Božju stvar, ali ne popustiti… (ib., 318-319) Dana 16.VII.1954. Vraneković je zapisao njegove riječi: „Vidim da mi nema dugog boravka ovdje na zemlji. U ruke Božje! Ali dok smo tu, ne popuštamo! Neka budem žrtva, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu.“ (ib. 329) U sjećanju na svoj dolazak iz Lepoglave u Krašić Kardinal je župniku rekao: „Jedno sam imao pred očima i molio sam Boga dragoga za milost, da ne popustim, da ga ne zatajim, da ga ne izdam!“ (ib., 293)

Također je prisutno uvjerenje da je Bog s nama: „Kad se dragi Bog ne bi smilovao našem narodu, nestalo bi nas kroz nekoliko desetaka godina. Ali se nadam da će kriza sretno proći. Nestalo je župe Zrinj na Kordunu. Preostalo je 600 ljudi iz te župe na životu. Rekao sam im i poručio da se na svaki način vrate na svoja mjesta. Pribičević to nije dao! I opet sam im poručio: čekati, ali kad dođe čas, vratiti se na svoje mjesto!“ (ib., 352)

Bl. Alojzije neprestano misli i moli se za svoj hrvatski narod:

Neprestano bl. Stepinac upućuje na Bogorodicu Djevicu Mariju kojoj se moli i kojoj preporuča svoj narodu koji potiče da se njoj moli… Kaže: „Sve je prolazno i nestalno, a mi ćemo samo i dalje moliti. Krunicu j0š više u ruke, Bog je naša nada. Tu solus Dominus, tu solus Altissimus!“ (ib. 298)

On potiče i da se molimo za neprijatelje. Kaže: „Mi ih ne možemo mrziti, nego se moliti za njih.“ (ib., 330).

Dakako da ga je u teškim trenucima krijepila molitva vjernika. Nakon što su mu župljani 20.VI.1954. priredili u dvorištu nakon mise malo čestitanje o njegovoj 20. obljetnici biskupskog ređenja, župnik mu je s par riječi izrekao čestitku između kojih mu je rekao i ovo: „Mogu doći i teži dani za Vas i Crkvu Božju. Ali i tada, još više računajte na naše molitve.“

Prisjećao se on i molitve svoje majke Barbare, a to je navela i pjesma prigodom spomenute obljetnice, u kojoj su se nalazili i ovi retci: „Tad sreću je dijelila s Tobom /pobožna starica mati; /a danas iz nebeskih dvora /Tvoj lijepi spomen-dan prati. / Njena je molitva učinila Tebe /slugom Božjeg oltara. /I danas nad Tobom ona bdije /poput Anđela Čuvara.“ (ib., 313).

U svojoj relaciji o blaženikovim krepostima kardinal Tomaš Špidlik je istaknuo upravo njegovu molitvu. On primjećuje da kardinal potiče osobito redovnice i redovnike na molitvu riječima: „Neka dakle ovo divno sredstvo bude neprestano u vašim rukama, da pomognete sebi i svojoj Družbi, da pomognete našem ispaćenom narodu, da ostane vjeran Bogu i Crkvi.“ (14.IV.1956.) (A.V. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, XLV) Kardinal kaže: „Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći.“ (1.VI.1957.) (ib.) Mogli bismo reći još: ne samo redovnicima i svećenicima, nego i svim vjernicima potrebna je molitva – i to više onima koji su više u pogibelji i u potrebama.

„Ja se usuđujem reći“, piše bl. Alojzije, „da će regeneracija /dakle, obnova – op. VK/ početi onim časom, kad ljudi nauče opet moliti kako treba.“ (7.I.1954.) „Ja vam mogu u svoj iskrenosti duše reći da ne bih po svojim silama izdržao ni jednog dana, da nema molitava milijuna dobrih duša po svemu svijetu, koje mole za progonjenu Crkvu“ (29.X.1953.) Kardinal Špidlik piše o našem Blaženiku: „Kardinal cijeni, vrši i preporučuje uobičajene oblike pobožnosti koje je poprimio u obitelji, sjemeništu i u teologiji: razmatranje, krunicu, duhovne vježbe itd. Ali se osjeća posebna unutarnja toplina, osobito istaknuta kad govori o Euharistiji i o Majci Božjoj.“ (ib., XLVI).

Veliko je bilo njegovo pouzdanje u moć molitve. Znamo kako je svojim vjernicima u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači.“

To je pouka i za sve nas, draga braćo i sestre. Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve.

Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku!“ Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva. U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), „u školi Marijinoj“ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo.

Nakane naših molitava trebaju biti ne samo za nas osobno, za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje, za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu. Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti.

Tako i mi. I danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna?

Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu:

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,

moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!

Premda nevrijedni da ti služimo, ipak

uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju

izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim

za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda

te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.

Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina

isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov,

pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje

kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.

Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri,

da u krilu svete Crkve

provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju

i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života

da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke.

Amen.

Kardinal Vinko Puljić predslavio misu na Stepinčevo

 

10. veljače – Spomendan blaženog Alojzija Stepinca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari