Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: O lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati

Objavljeno

na

Stepinčevo u Budaševu

Župa Budaševo svečano je u subotu 10. veljače proslavila svetkovinu svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak, kancelar preč. Janko Lulić, domaći župnik preč. Krešimir Bulić i petnaestak svećenika, a uz brojne župljane slavlju su prisustvovali i brojni vjernici sisačkog kraja, štovatelji ovog hrvatskog blaženika, mučenika i svjedoka za Isusa Krista.

Na početku homilije pozdravivši sve okupljene biskup je podsjetio kako je ova pastoralna godina za Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca, ali i kako se ove godine slave dva velika blaženikova jubileja: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U nastavku biskup se osvrnuo na blaženikov odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi. „Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom. Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu. Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela. A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić! I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna“, ustvrdio je biskup donoseći u nastavku brojna svjedočanstva o blaženikovom pouzdanju u moć molitve.

Biskup je rekao i kako je blaženi Stepinac u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata svojim vjernicima preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači“, istaknuvši kako je to i njegova poruka za sve okupljene. „Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve. Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – ‘Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku’! Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva.

U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), ‘u školi Marijinoj’ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo“, rekao je biskup te dodao kako nakane naših molitva trebaju biti ne samo za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje. „Za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu.

Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti!“

Na kraju biskup je upozorio kako i danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. „Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna? Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu“, zaključio je propovijed biskup Košić.

Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je predvodio župni vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić, ali i cjelogodišnja priprema kroz „Stepinčeve dane“ svakog desetog u mjesecu kada su o blaženiku svjedočili brojni biskupu, svećenici i zauzeti laici.

Homilija na Stepinčevo u Budaševu 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, 10. veljače 2018.

Draga braćo i sestre, župljani ove župe, dragi Siščani i dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca,

Ova je godina – koja je za našu Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca – i godina dvaju jubileja vezanih uz našeg dragog Blaženika: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U pročitanoj Božjoj Riječi čuli smo kako nas Gospodin hrabri da će onaj život svoj sačuvati tko ga izgubi poradi njega i evanđelja… samo ono pšenično zrno rađa novim plodovima koje umire… Tako i u Knjizi mudrosti govori se da pravednik mora trpjeti, no bezbožnim se očima čini da on gubi, ali on je uzvišen pred Bogom i on je u miru.

Tako je upravo i bl. Alojzije Stepinac trpio i morao svoj život žrtvovati jer je bio progonjen poradi evanđelja, on je umro da bi iz njegove žrtve izrasli mnogi plodovi i da bi on zadobio vječni mir i slavu.

O čemu bih želio podijeliti s vama svoje ovogodišnje razmatranje o blagdanu bl. Alojzija Stepinca i njegovoj poruci nama danas? Budući da da je srce njegova hrabrog života, koji je velebno svjedočanstvo ljubavi prema Kristu i prema svakom čovjeku, blaženikom odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi, progovorit ću o molitvi.

Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u molitvi s Bogom.

Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu.

Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela.

A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić!

I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna!

Josip Vraneković, krašićki župnik koji je napisao Dnevnik u kojemu je iz dana u dan – koliko je stigao, otkako je 5. prosinca 1951. u župu Krašić na župni dvor došao nadbiskup Alojzije Stepinac – pratio zasužnjenog Blaženika, premda tu najviše opisuje razgovore, kardinalove posjetitelje i događaje, na mnogo mjesta primjećuje i njegov stav ali još više i njegovu praksu: o molitvi. Imamo lijepih Stepinčevih misli o molitvi, ali i Vranekovićeva svjedočanstva kako je Kardinal molio: adorirao u crkvi pred Presvetim, molio krunicu, poticao da treba moliti za one koji nas mrze i progone…

Tako npr. na dan posvećenja dr. Franje Šepera (21.IX.1954.) za nadbiskupa koadjutora JV bilježi: „Sestre mi kazale, da je Eminencija u vrijeme dok je bila konsekracija, dobar dio vremena proveo u crkvi. Sada mi je jasno, što je u zadnje vrijeme adorirao dan za danom više nego obično.“ (Dnevnik, 347)

Velik dio razgovora u sužanjstvu u Krašiću blaženi Kardinal borio se protiv CMD-a, tj. od države organiziranog udruženja svećenika koje su komunisti zahtijevali ne bi li tako upravljali Crkvom. Mnogo se molio da se ta zaraza zla suzbije i to mu je bilo jako na srcu, naime da svećenici budu slobodni, da ih komunistička vlast ne uzme pod svoje, da ih ne kupi i odvrati tako od biskupa i crkvenog zajedništva. I – uspio je. Evo nekoliko njegovih riječi, kako ih je zapisao njegov vjerni pratilac župnik Vraneković:

„Danas je sastanak CMD-a u Varaždinu. Eminenciju to boli. Po odlasku samo šuti. Kod večere je zamišljen. Brzo se digne od stola i izađe pred kuću. Šeće tu i moli krunicu…“ (ib., 296)

U njegovim se molitvama i riječima očituje velika odlučnost: umrijeti za Božju stvar, ali ne popustiti… (ib., 318-319) Dana 16.VII.1954. Vraneković je zapisao njegove riječi: „Vidim da mi nema dugog boravka ovdje na zemlji. U ruke Božje! Ali dok smo tu, ne popuštamo! Neka budem žrtva, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu.“ (ib. 329) U sjećanju na svoj dolazak iz Lepoglave u Krašić Kardinal je župniku rekao: „Jedno sam imao pred očima i molio sam Boga dragoga za milost, da ne popustim, da ga ne zatajim, da ga ne izdam!“ (ib., 293)

Također je prisutno uvjerenje da je Bog s nama: „Kad se dragi Bog ne bi smilovao našem narodu, nestalo bi nas kroz nekoliko desetaka godina. Ali se nadam da će kriza sretno proći. Nestalo je župe Zrinj na Kordunu. Preostalo je 600 ljudi iz te župe na životu. Rekao sam im i poručio da se na svaki način vrate na svoja mjesta. Pribičević to nije dao! I opet sam im poručio: čekati, ali kad dođe čas, vratiti se na svoje mjesto!“ (ib., 352)

Bl. Alojzije neprestano misli i moli se za svoj hrvatski narod:

Neprestano bl. Stepinac upućuje na Bogorodicu Djevicu Mariju kojoj se moli i kojoj preporuča svoj narodu koji potiče da se njoj moli… Kaže: „Sve je prolazno i nestalno, a mi ćemo samo i dalje moliti. Krunicu j0š više u ruke, Bog je naša nada. Tu solus Dominus, tu solus Altissimus!“ (ib. 298)

On potiče i da se molimo za neprijatelje. Kaže: „Mi ih ne možemo mrziti, nego se moliti za njih.“ (ib., 330).

Dakako da ga je u teškim trenucima krijepila molitva vjernika. Nakon što su mu župljani 20.VI.1954. priredili u dvorištu nakon mise malo čestitanje o njegovoj 20. obljetnici biskupskog ređenja, župnik mu je s par riječi izrekao čestitku između kojih mu je rekao i ovo: „Mogu doći i teži dani za Vas i Crkvu Božju. Ali i tada, još više računajte na naše molitve.“

Prisjećao se on i molitve svoje majke Barbare, a to je navela i pjesma prigodom spomenute obljetnice, u kojoj su se nalazili i ovi retci: „Tad sreću je dijelila s Tobom /pobožna starica mati; /a danas iz nebeskih dvora /Tvoj lijepi spomen-dan prati. / Njena je molitva učinila Tebe /slugom Božjeg oltara. /I danas nad Tobom ona bdije /poput Anđela Čuvara.“ (ib., 313).

U svojoj relaciji o blaženikovim krepostima kardinal Tomaš Špidlik je istaknuo upravo njegovu molitvu. On primjećuje da kardinal potiče osobito redovnice i redovnike na molitvu riječima: „Neka dakle ovo divno sredstvo bude neprestano u vašim rukama, da pomognete sebi i svojoj Družbi, da pomognete našem ispaćenom narodu, da ostane vjeran Bogu i Crkvi.“ (14.IV.1956.) (A.V. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, XLV) Kardinal kaže: „Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći.“ (1.VI.1957.) (ib.) Mogli bismo reći još: ne samo redovnicima i svećenicima, nego i svim vjernicima potrebna je molitva – i to više onima koji su više u pogibelji i u potrebama.

„Ja se usuđujem reći“, piše bl. Alojzije, „da će regeneracija /dakle, obnova – op. VK/ početi onim časom, kad ljudi nauče opet moliti kako treba.“ (7.I.1954.) „Ja vam mogu u svoj iskrenosti duše reći da ne bih po svojim silama izdržao ni jednog dana, da nema molitava milijuna dobrih duša po svemu svijetu, koje mole za progonjenu Crkvu“ (29.X.1953.) Kardinal Špidlik piše o našem Blaženiku: „Kardinal cijeni, vrši i preporučuje uobičajene oblike pobožnosti koje je poprimio u obitelji, sjemeništu i u teologiji: razmatranje, krunicu, duhovne vježbe itd. Ali se osjeća posebna unutarnja toplina, osobito istaknuta kad govori o Euharistiji i o Majci Božjoj.“ (ib., XLVI).

Veliko je bilo njegovo pouzdanje u moć molitve. Znamo kako je svojim vjernicima u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači.“

To je pouka i za sve nas, draga braćo i sestre. Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve.

Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku!“ Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva. U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), „u školi Marijinoj“ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo.

Nakane naših molitava trebaju biti ne samo za nas osobno, za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje, za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu. Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti.

Tako i mi. I danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna?

Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu:

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,

moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!

Premda nevrijedni da ti služimo, ipak

uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju

izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim

za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda

te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.

Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina

isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov,

pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje

kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.

Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri,

da u krilu svete Crkve

provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju

i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života

da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke.

Amen.

Kardinal Vinko Puljić predslavio misu na Stepinčevo

 

10. veljače – Spomendan blaženog Alojzija Stepinca

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Gospa mora biti uzor današnjim ženama

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je u srijedu, 15. kolovoza proslavljena u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić.

U koncelebraciji bili su svećenici Petrinjskog i Glinskog dekanata, generalni vikar mons. Marko Cvitkušić te rektor svetišta preč. Paško Glasnović, koji je na početku i pozdravio sve okupljene.

Blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu

Gora, Svetište majke naših stradanja, 15. kolovoza 2018.

Draga braćo i sestre hodočasnici, dragi svećenici, rektore ovog našeg marijanskog svetišta Majke naših stradanja, dragi štovatelji BDM!

Danas čitava crkva slavi Uznesenje BD Marije na nebo.

Upravo je ta riječ Uznesenje danas bitna jer mi promatramo Mariju i njezinu konačnu proslavu u Bogu. Premda je ona Bogorodica, njoj za života ljudi nisu podigli ni jedan spomenik, nisu joj dali nikakvo priznanje ni posebnu počast. Pa ipak ona je bila i jest nagrađena više od svih ljudi jer nju je – nagradio sam Bog uznesenjem na nebo!

Braćo i sestre, nama je Marija neizmjerno važna jer ona je majka našega Spasitelja, ali ona je i naša zagovornica, naš uzor u vjeri. Ali i još više! Ona i sada u nebeskoj slavi majčinski ljubi Crkvu (LG 65) i svojom moćnom ljubavlju utječe na naše putove, na naš sadašnji život. Smijemo čak i to reći: bez nje bili bismo izgubljeni jer ona je kompas, putokaz, ona je vrelo radosti i nježna majčinska ruka nad svakim od nas, koja nas usmjeruje da se na putu života ne izgubimo, da na kraju dođemo – pa i preko lutanja, padova i kroz vlastite rane – do našeg životnog cilja. Ona je to uspjela jedino Božjom milošću.

I kad ju danas promatramo Uznesenu u nebesku slavu, znamo, to je Bog njoj učinio, ta velika djela. No, ona je bila ponizna službenica Gospodnja i surađivala je s Božjom milošću.

Sve su to poruke i za nas, da Djevicu i mi nasljedujemo.

Koje su njezine najveće odlike koje mogu i nama biti primjer i poticaj?

Najprije, Marija je bila žena velike i duboke vjere, bezgraničnog pouzdanja i povjerenja u Gospodina. Kada nju zovemo našom majkom, onda prije svega mislimo kako je ona majka naše vjere. Poput Abrahama za koga se kaže da je otac ili praotac naše vjere, ona je tako majka naše vjere… Abraham je povjerovao Bogu kad ga je pozvao da ode iz svoga zavičaja te da će od njega, premda je bio star i bez djece, nastati velik narod. Marija je još više vjerovala Bogu kad je prihvatila biti majkom Sina Božjega premda to nije razumjela niti imala muža… prihvatila je odgovor anđelov kako je Bogu sve moguće.

Takvu vjeru kakvu je imala Marija možemo svi gajiti, kako žene tako i muškarci.

Zagledani u lice Marijino, vidimo crte Duha Svetoga. On koji je nježni lahor Božje milosti i ljepote ispisao je najljepše lice jednog čovjeka, jedne žene, puno blagosti i dobrote, iskrenosti i ljepote… Marijin je lik zato najljepši, ona je najljepša među ženama jer je u njoj u punini nastanjen Duh Sveti, Duh Božji. Sva bez ikakve ljage grijeha, sva Božja, cijelim bićem službenica Gospodnja, brižna zaručnica i supruga svoga Josipa, neizmjernom ljubavlju ispunjena majka svoga sina Isusa. To je Marija. Koja se raduje, koja je sva Božja, koja je sva nježna, koja je odlučna, brižna, koja se moli, radi i ljubi. Ona je ikona Duha Svetoga… ili kako bi rekao veliki teolog kardinal Suenens, ona je sva sjedinjena s Duhom Svetim: „između Duha Svetoga i njegova sredstva Bl. Djevice Marije postoji jedinstvo… to jedinstvo Duha Svetoga i Marije može se primijeniti na svečana Božja obećanja njegovu izabranom narodu, kojem je Marija cvijet i kruna.“ (L.J. Suenens, Teologija apostolata, 39). Ona je u svemu slušala Duha Svetoga, bila i ostala njegovo sredstvo, s njime uvijek sjedinjena.

Nadalje, Marija je bila žena, supruga i majka. Ona je stoga uzor današnjim ženama, suprugama i majkama… Danas je pitanje žene svedeno često na nadmetanje žena s muškarcima, kao da bi žene trebale istisnuti muškarce i zauzeti u svemu njihovo mjesto. Sigurno je da su kroz povijest mnoge žene trpjele neravnopravnost s muškarcima, i to treba ispraviti. Međutim nije potrebno da žene zamijene i istisnu muškarce, nego da budu komplementarne s muškarcima. Mnogo toga mogu dobro vršiti jednako i muškarci i žene, ali neke su mogućnosti pridržane samo muškarcima, druge samo ženama. Npr. samo žene rađaju i to će tako ostati do kraja svijeta. Ženi je svojstveno biti majka. Stoga je ona utočište i dom za svaki dijete, dapače svim je ljudima, i malim i velikima, majka potrebna, kao simbol ljubavi i prihvaćanja, kao osoba koja grli, prašta, razumije i moli se za svoje dijete. Dobro je napisao naš pok. profesor T.J. Šagi-Bunić kako je kršćanstvo utjecalo da su se u društvu među ljudima stvorili sve više odnosi bratstva, da se naime odnosimo jedni prema drugima kao prema braći i sestrama. Ali još nismo uspjeli da bi se svi ljudi jedni prema drugima odnosili kao majka prema svojoj djeci. Jer Gospodin je rekao: “Tko je moj brat, sestra i majka? Oni koji riječ Božju slušaju i vrše.” Taj majčinski osjećaj značio bi da ne želimo ni u kojem slučaju iskoristiti svoga bližnjega nego mu u svemu željeti dobro, kao majka koja s brigom i ljubavlju prati korake svoga djeteta.

Sveti Papa Ivan Pavao II. govorio je o „ženskom geniju“, a Papa Franjo neprestano govori o promociji žene: „Upravo u razdobljima u kojima su žene bile najviše isključene Duh Sveti davao je svetice čija je privlačnost pobudila novu duhovnu snagu i važne reforme u Crkvi… jako želim podsjetiti na mnoge nepoznate ili zaboravljene žene koje su, svaka na svoj način, snagom svoga svjedočanstva podupirale i preobražavale obitelj i zajednice.“ (GE, 12)

No, najveća među ženama je Bl. Djevica Marija, majka našega Spasitelja. Dostojanstvo žene najviše se pokazuje upravo u Mariji… (Mulieris dignitatem). A ona je uzor svim ženama, i djevicama i majkama.

Valja nam svakako naglasiti da se dostojanstvo žene temelji na činjenici da je ona osoba, da je dijete Božje i da je jednakovrijedna pred Bogom kao i svaki čovjek, bez obzira bilo to dijete, muškarac ili žena.

Marija je živjela u obitelji i zato je zajedno sa svetim Josipom uzor svete obitelji. Obitelj je ono svetište gdje se rađaju i podižu djeca, a to znači ljudi. Prva iskustva svaki čovjek kao malo dijete stječe u obitelji. Stoga je obitelj toliko važna. Znali su to i znaju i oni kojima nije stalo do čovjeka pa su napadali, razarali i slabili obitelj u svakom pogledu. Naš bl. Alojzije rekao je da nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji. A kako naše obitelji mogu biti takve? Prije svega ako se oslanjaju na Boga, ako poštuju Božje zapovijedi, supružnici njeguju bračnu vjernost, prihvaćaju djecu kao Božji dar i otvoreni su brojnom potomstvu, ako odgajaju djecu u pobožnosti i pružaju im prvenstveno primjer vlastitog vjerničkog života, poštujući svetost nedjelje tako da slave svetu misu, ustrajni u molitvi vlastitoj i zajedničkoj, posebno obiteljskoj, u poštivanju svakoga čovjeka, gledajući u svakome brata i sestru i pomažući svima, posebno potrebitima, siromašnima, bolesnima, osamljenima.

Kako je lijepo kada krizmanici mogu reći, i za svoje kumove a posebno za svoje roditelje: moj tata i moja mama svake nedjelje idu na svetu misu, svaki se dan mole i vole i pomažu sve ljude kao svoju braću!

Marija je također nosila svoj križ, svoje boli, svoje žalosti. Ona je i Majka boli, mi smo ju ovdje u Gori prozvali Majkom naših stradanja. Svjesni da se samo po križu dolazi do uskrsnuća, molimo nju, koja je nosila patnje i sa svojim Sinom supatila, da i nama pomogne da shvatimo križ i nosimo ga da bismo bili s njom i u nebeskoj proslavi.

Marijine su značajke toliko lijepe i velike i toliko ih ima da bismo mogli još dugo razmatrati o njima, osobito jer nas ona svojim vrlinama potiče da i sami slijedimo njezin primjer.

O Mariji govore i današnja čitanja Svetoga pisma.

Knjiga Otkrivenja (Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab) prikazuje Mariju na nebo uznesenu: obučena u Sunce, mjesec joj pod nogama, a oko glave joj vijenac od 12 zvijezda… Ona nam je rodila Sina Božjega, našeg Spasitelja da satre glavu zmaju, da pobijedi zloga i svako zlo u nama i u svijetu. Mi ju stoga slavimo i Bogu zahvaljujemo za nju, jer po njoj nam je došlo oslobođenje, mir i radost.

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 15,20-27a) govori i o Mariji i o svima nama koji smo, poput nje, pošli za Kristom Gospodinom želeći ga donijeti svijetu. Po Kristu, novom Čovjeku /Adamu, koji je nazvan „prvinom usnulih“, dolazi preobraženje ovoga svijeta i novi život uskrsnuća: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.“ Marija je prva poslije Krista doživjela tu pobjedu života nad smrću, ona je završivši svoj zemaljski život uznesena dušom i tijelom na nebo da bi Bog pokazao koja je to budućnost kojoj se trebaju nadati svi ljudi. To je budućnost vječnog uskrsnuća, vječne radosti i vječnoga života. Marija je to, što baš danas slavimo, ostvarila, ili bolje: na njoj se to ostvarilo. Bog ju je zamilovao, pokazao da ju ljubi i uzvisio za kraljicu neba i zemlje, tako što nije dao da „njezino tijelo truleži ugleda“, tijelo čisto i sveto iz kojeg se rodio naš Spasitelj.

U današnjem blagdanu Uznesenja Marijina dušom i tijelom na nebo progovara Crkva kao učiteljica i o teologiji tijela. Tijelo naše nije stvoreno za jedan trenutak, niti samo za ovaj zemaljski život, nego u njemu mi stječemo spasenje, i u njemu nas Bog želi preobraziti za vječni život. Tijelo je stoga sveto, ono je hram Duha Svetoga… ono će Krist na kraju povijesti, kad ponovno dođe, uskrisiti jer mi vjerujemo „u uskrsnuće tijela i život vječni“, kako ispovijedamo u Vjerovanju.

U Evanđelju (Lk 1,39-56) smo čuli, kako je Elizabeta pozdravila Mariju koja joj je došla u pohod prije nego će roditi Ivana. Ona kaže za nju: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Zaista, Marija je sve što joj je Bog činio prebirala u svome srcu, razmišljala je o velikim djelima koja joj je Gospodin učinio i – ona mu je vjerovala! To Mariju čini drukčijom od svih ljudi na ovome svijetu. Svi mi doživljavamo ovo i ono u životu, veće i manje znakove Božje dobrote i ljubavi, ali sve to brzo zaboravljamo jer nam često nedostaje da – povjerujemo da će Bog sve ispuniti, da se ne smijemo prepustiti očaju, beznađu, tuzi i depresiji. S Bogom je sve moguće! Božji su ljudi, uči nas tome Marija, uvijek optimisti. Ako naime vjerujemo, sve je moguće… dakako Bogu ne nama, ali Bogu povjerovati znači poći u nepoznato, ali ne u nešto nepostojeće ili besmisleno. Da je zapravo s Bogom najljepše hoditi kroz život, sama Marija potvrđuje pred Elizabetom svojom pjesmom „Veliča duša moja Gospodina!“

Naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac često je govorio: „Kršćanstvo i pesimizam ne mogu ići zajedno!“ Jedan naš suvremeni teolog pak kaže: „Kršćanski pogled ne trpi katastrofičnost!“ I nastavlja: „Marija uznesena uzdiže nam pogled prema nebu. Svetkovina Uznesenja stoga je uvijek poziv na nadu da može i da treba biti drugačije, da u čovjeku postoje izvori energije i snage koje mu Bog nudi da se može uzdignuti iz onoga što ga sputava i krenuti prema gore.“ (Mladen Parlov, GK, V. Gospa 2018).

Doista, previše je crnila i negativnosti u našem društvu, ali često i u našim pojedinačnim životima. Današnji blagdan Marijina Uznesenja na nebo poziv je da se okrenemo vedroj budućnosti koju nam ona pokazuje i da hrabro i s povjerenjem i mi kročimo ovom zemljom izgrađujući ju u svjetlu Kristova uskrsnuća, obnavljajući ju svojom ljubavlju, ulažući same sebe do kraja za Krista i njegovu proslavu.

Zaključimo ovo razmišljanje molitvom Bl. Djevici koju je napisao i izrekao na dan proglašenja dogme o Marijinom Uznesenju 1. studenoga 1950. godine papa Pio XII.:

O Bezgrješna Djevice, Majko Boga i Majko ljudi,

Sa svim žarom vjere vjerujemo da si dušom i tijelom slavno uznesena na nebo, gdje si proglašena Kraljicom svih korova anđela i svega mnoštva svetih. I mi se s njima ujedinjujemo u hvaljenju i blagoslivljanju Gospodina koji te je uzdigao nad sva stvorenja, i izručujemo ti svoju odanost i svoju ljubav.

Znademo da tvoj pogled, koji je nekoć majčinskom nježnošću bdio nad poniznim i trpećim Isusovim čovještvom, sada u nebu uživa u gledanju proslavljenoga čovještva nestvorene Mudrosti, i da veselje tvoje duše, zbog gledanja preslavnoga Trojstva licem u lice, igra u tvome srcu blaženom nježnošću. A mi, bijedni grješnici, kojima tijelo još otežava let duše, ponizno molimo da očistiš naše osjećaje kako bismo umjeli, već ovdje na zemlji, prepoznati Boga, Boga samoga, u čudesnoj ljepoti njegovih stvorenja.

Uzdamo se da ćeš svrnuti svoje blage oči na nas i da vidiš našu bijedu i naše tjeskobe, naše muke i naše slabosti, da se tvoje usne smiješe našim radostima i našim uspjesima i da čuješ Isusov glas kako govori za svakoga od nas, kao ono nekoć za ljubljenoga učenika: „Evo ti sina!“ I mi koji te nazivamo svojom Majkom, uzimamo te, kao nekoć učenik Ivan, da nam budeš prethodnica, snaga i utjeha na našem smrtnome putu.

Ispunja nas sigurnost da tvoje oči, koje su plakale nad zemljom natopljenom Isusovom krvlju, vide ovaj svijet, zasužnjen ratovima, progonima, ugnjetavanjima pravednih i nemoćnih. I mi, koji smo u tami ove suzne doline, iščekujemo od tvoga nebeskoga svjetla i od tvoje blage miline, okrjepu u bolima našega srca i u kušnjama koje pogađaju Crkvu i našu Domovinu.

Vjerujemo da si – u slavi u kojoj kraljuješ, zaodjevena suncem i okrunjena zvijezdama – nakon Isusa najveća radost i veselje svih anđela i svih svetih. A mi, s ove zemlje kojom još uvijek hodočastimo, okrijepljeni vjerom ubuduće uskrsnuće, upiremo pogled u tebe, koja si naš život, naša slast i naša nada; privuci nas blagošću svoga glasa i pokaži nam, jednoga dana, nakon ovoga progona, Isusa – blagoslovljeni plod utrobe tvoje, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić: Svjedoci smo obnovljene ljubavi prema Domovini

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić u srijedu se na blagdan Velike Gospe  predvodeći svečanu misu u hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, gdje se okupilo na tisuće vjernika, posebno obratio mladima, pozvavši ih da se ne mire s osrednjošću, nego hrabro i ustrajno traže “toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu”.

Kardinal je propovijed posvetio obitelji i mladima, nazvavši ih znakom nade u hrvatskom društvu, a podsjetio je i na probuđenu nadu i ponos u hrvatskom narodu zbog uspjeha srebrene Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

“Zahvaljujući izvanrednim uspjesima naših mladih sportaša a posebno Hrvatske nogometne reprezentacije, posljednjih smo tjedana svjedoci obnovljene ljubavi prema Domovini, hrvatskom zajedništvu, životu i obitelji. Na nacionalnom planu događaj je to od neizmjerne važnosti. Probuđen je ponos i nada da se hrvatsko društvo gorljivošću i nesebičnošću, ljubavlju i zalaganjem obnavlja na radost sviju”, rekao je kardinal Bozanić predvodeći svečano misno slavlje u svetištu Majke Božje Bistričke gdje se okupilo dvadesetak tisuća hodočasnika, većinom iz sjeverozapadne Hrvatske.

“Vi ste, dragi mladi vjernici”, dodao je, “bili u prvim redovima i prepoznatljiv ste znak nade hrvatske budućnosti. Stoga nemojte se miriti s osrednjošću, nego hrabro i ustrajno tražite od starijih i odgovornih toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu”.

Zagrebački nadbiskup Bozanić je tradicionalno dio propovijedi posvetio hrvatskoj obitelji te istaknuo kako je ” svako rođenje djeteta navještaj Božjeg blagoslova”.

Hrvatsko društvo trebalo bi biti “prijateljski raspoloženo prema obiteljima s djecom”, poručio je izrazivši dvojbu da hrvatsko zakonodavstvo u nekim sektorima diskriminira obitelji s malom djecom.

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, kazao je, svakome vjerniku pokazuje put Božje budućnosti, put koji vodi k dobru.

“Na kraju pobjeda će biti na strani dobra. Slika naše budućnosti je čovječanstvo obasjano svjetlom, iako treba proći kroz borbu i tamu zla. Budućnost svijeta ima pozitivan ishod, i na kraju završetak će biti Božji. Nada u uskrsnuće tijela, to jest cijeloga čovjeka, temelji se na vjeri u posvemašnju, neograničenu i sveobuhvatnu snagu Boga tvorca života. Naime, Bog jest Gospodar povijesti i u vremenu i u vječnosti”, poručio je kardinal Bozanić.

Snaga je te budućnosti u vjernicima koje, naglasio je, u sebi nose “sjeme svjetla i budućnost svijeta”.

Od jeseni intenzivna priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži 2020. u Zagrebu

Također u obraćanju mladim vjernicima istaknuo je kako je “Marijin Veliča – ispunjen  porukom nade, ponajprije nadom u Boga”.

Podsjetio je i na riječi pape Franjo koji kaže: “Bog je mlad, On je uvijek nov…. On prvi dolazi, čeka nas. Gospodin (…) pretječe nas, On nas čeka; griješimo, a On nas čeka da nam oprosti. On nas čeka da nas primi, da nam iskaže svoju ljubav” .

Kardinal Bozanić rekao je i kako je papa Franjo za listopad ove godine sazvao u Rimu Biskupsku sinodu koja će biti posvećena mladima. A u Zagrebačkoj nadbiskupiji najesen započinje intenzivna priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži, koji će se 2020. godine održati u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, dodao je.

“Dragi mladi vjernici, želimo da ta priprema bude u prvom redu raspoznavanje vaše životne odluke u svjetlu Evanđelja, ali i iznošenje vaših želja, projekata i snova, kao i teškoća na koje nailazite kako bi ostvarili svoja htijenja u službi Crkve i hrvatskog društva u kojima želite biti aktivni protagonisti”, istaknuo je kardinal Bozanić.

Marijanska pobožnost hrvatskoga naroda, brojna marijanska svetišta i crkve govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda

Na kraju se osvrnuo i na okupljanja hodočasnika u brojnim hrvatskim marijanskim svetištima na blagdan Velike Gospe, istaknuvši da ona govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda.

“Marijanska pobožnost hrvatskoga naroda, brojna hrvatska marijanska svetišta i crkve njoj posvećene, današnja okupljanja vjernog naroda diljem naše Domovine govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda, o Marijinim trajnim pohodima i našim vjerničkim susretima s Njom, o Kraljici Hrvata, toj zvijezdi sreće koja blista da nam noći grijeha mrak rasprši hud”, zaključio je kardinal Bozanić u propovijedi na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, Velike Gospe.

U svetište Majke Božje Bistričke na blagdan Velike Gospe tradicionalno dolaze deseci tisuća hodočasnika, do kraja dana očekuje se da će ih stići do 40 tisuća, a među njima su ove godine i hodočasnici iz drugih zemalja – Mađarske, Slovenije, Kine i Hong Konga.

(Hina)

Predsjednica u Aljmašu: Naša vjera ohrabruje za svakodnevni život i budućnost bez straha

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari