Connect with us

Religija i Vjera

Biskup Košić: Ovo je posebno vrijeme, do sada nezapamćeno stanje ne samo u našoj domovini, nego i u čitavom svijetu

Published

on

U godini koja će se pamtiti uglavnom po poteškoćama Glas Koncila je pronašao sugovornika za svečani velikogospojinski dvobroj u jednom od pastira Crkve u Hrvatskoj, sisačkom biskupu dr. Vladi Košiću.

Biskupa Košića ne treba posebno predstavljati, no s obzirom na prožetost razgovora otajstvom Blažene Djevice Marije, dobro je podsjetiti da je dr. Košić dugogodišnji član, svojedobno i predstojnik, a sada zamjenik predstojnika Hrvatskoga mariološkoga instituta te dopisni član Papinske međunarodne mariološke akademije. Biskup Košić spremno se odazvao ponudi za razgovor, premda ga je ona zatekla usred zasluženoga godišnjega odmora.

Poštovani biskupe, nakon Uskrsa koji je ove godine po mnogočemu bio traumatičan, došli smo do slavlja svetkovine u kojoj se možda najjasnije očituju plodovi uskrsnuća, Uznesenja Blažene Djevice Marije. Okolnosti proslave možda su manje dramatične nego za Uskrs, no svejedno je mnogo pitanja koja još zamućuju obzor. Slažete li se s tim?

BISKUP KOŠIĆ: Da, imate pravo. Ovo je posebno vrijeme, do sada nezapamćeno stanje ne samo u našoj domovini, nego i u čitavom svijetu. Pandemija koronavirusa paralizirala je cjelokupni život, pa tako i naša crkvena okupljanja. Zaista, od svetkovine svetoga Josipa dva puna mjeseca nismo slavili mise s narodom, a onda su uslijedila ograničena okupljanja, od kraja svibnja nadalje, pomaknuli smo slavlja svetih krizma. Recimo u mojoj Sisačkoj biskupiji u srpnju sam imao čak pet krizama, imam i jednu krajem kolovoza pa još nekoliko u rujnu i listopadu. Nadamo se da će ograničavajuće mjere sve više slabjeti, premda se svaki dan još oglašava broj zaraženih, no ne kaže se da je većina od tih oboljelih ozdravila… Stječe se dojam da je nekomu stalo da se tim brojkama neprestano plaši ljude te ih se drži u posebnom režimu koji doduše štiti ljudsko zdravlje, ali s druge strane u svima nama budi brojna pitanja. Nadam se da će u neko dogledno vrijeme sve to biti prošlost i da će bolest COVID-19 biti jedna od bolesti, poput svih drugih, kojih se treba čuvati, ali ne treba zbog njih čitav svijet stati.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije ili, kako ju mi volimo pučki nazivati, Velika Gospa blagdan je koji nam donosi doista veliko svjetlo u tami ovoga svijeta. Dobro ste primijetili, Uskrs Gospodina našega Isusa Krista i Uznesenje njegove majke Marije povezani su, ne samo s obzirom na sadašnji trenutak zbog koronavirusa, nego po samom svom sadržaju. Ono što je započeo naš Gospodin svojim slavnim uskrsnućem nastavila je njegova Majka. A treba uslijediti uskrsnuće svih nas, Isusovih učenika. U tome nam Marija prednjači i zato ju Drugi vatikanski sabor naziva »uzorom i tipom Crkve«. Mogli bismo k tomu reći, povezano s ovim zdravstvenom krizom koja je zahvatila svijet, da je upravo Marija kroz našu povijest bila, a to i danas nama ostaje, zdravlje bolesnih; štoviše, nositeljica uskrsnuća kako nas koji vjerujemo tako i čitavoga svijeta koji tone u različite opasnosti i krize, ali i uskrisava iz njih na novi život, život u kojem pobjeđuje dobro, zdravlje, Bog!

Velika je Gospa trenutak je velikih okupljanja vjernika. Ove se godine proslava odvija u posebnim okolnostima: hodočašća i slavlja su dopuštena, ali veća su okupljanja i dalje suspektna. Kako promišljate o tom pitanju u svjetlu ovoga što ste rekli o nadi te u svjetlu odgovornosti za sebe i zajednicu na koju je vjernik također pozvan? Iako će većini čitatelja ovo izdanje doći u ruke na samu svetkovinu, u trenutku kad su već donijeli odluku o (ne)odlasku u neko svetište, pitanje ima smisla. Mnogi, naime, primjećuju da je posjećenost nedjeljnih misa nakon prvoga vala korone zamjetno manja, kao da su se neki vjernici navikli »ostati doma«…

BISKUP KOŠIĆ: Zapravo se ne bojim da će naši vjernici od ove pandemije postati slabiji vjernici, da će u manjem broju dolaziti na misna slavlja. Dapače! Mislim da će nas i ova kriza, kao i svaka koja se zbila, ojačati i učiniti boljim vjernicima. Kad se dogodi kriza bilo koje vrste, to je prigoda za razmišljanje i zauzimanje stajališta, traženje odgovora. A naš je odgovor u vjeri uvijek u Bogu. Na njega se trebamo osloniti i sve će biti dobro… To nam i sveti Leopold Mandić poručuje: Samo vjeruj i sve će biti dobro! U ovoj drugoj fazi pandemije koronavirusa primjećujemo da je doista manji broj naših vjernika u crkvama, na različitim slavljima, a to će tako biti i na proslavi Velike Gospe i na našim tradicionalnim marijanskim hodočašćima. Na primjer, naša Sisačka biskupija hodočasti u subotu poslije Velike Gospe u Mariju Bistricu i mnogi me svećenici pitaju kako će to biti ove godine. Ja odgovaram da pozovu vjernike i neka svi koji mogu pođu, no očekujemo da stariji i bolesni ne će ići, tako da će uglavnom u svetište doći obitelji osobnim automobilima. No premda će nas biti vjerojatno manje nego prethodnih godina, zapamtit ćemo ovu godinu kao izvanrednu jer već sljedeće godine bit će nas još više negoli je do sada ikada bilo. A danas, hvala Bogu, imamo tu prednost da naši stariji vjernici mogu pratiti svete mise i propovijedi, sudjelovati na pobožnostima i moliti se i kod kuće gledajući televizijski ili internetski prijenos, slušajući radio ili čitajući naše poruke na novinskim stranicama ili biskupijskim portalima.

Nedavno je Sveta Stolica, po želji pape Franje, uvrstila u Litanije Blažene Djevice Marije (Lauretanske litanije) nove zazive. Prvi od njih je »Majko nade«. Možda upravo njega u ovom času najsnažnije ćutimo, možda nam je najpotrebniji…

BISKUP KOŠIĆ: To je prelijep naslov za Mariju, zahvalni smo Svetomu Ocu na tome. Naime, taj naziv izriče vjeru svih stoljeća, katolici su uvijek vjerovali da je u Mariji moguće naći svoju nadu, da je ona Majka naše nade. U molitvi »Zdravo, Kraljice« prvi je zaziv: »Zdravo, Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo!« Također bih spomenuo jedan primjer u devetnici Gospi Karmelskoj gdje se molitva Blaženoj Djevici formulira ovako: »Ti si Majka lijepe ljubavi, straha, znanja i svetoga ufanja.« Dakle, Marija je majka svetoga ufanja, nade naše. Tako je naš sveti blaženik Alojzije Stepinac govorio, konkretno u propovijedi na Mariji Bistrici 7. srpnja 1935. godine, da si je »naš narod kao mudri pomorac našao također jedno čvrsto tlo, gdje je bacio sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima života, a to je Blažena Djevica Marija«. »Pomoć Majke Božje sidro je našeg ufanja.« Sjetimo se također kako nas je posljednji put u Hrvatskoj sveti papa Ivan Pavao II. pozdravio riječima: »Vi ste narod nade!« To se doista odnosi na nas koji smo u povijesti doživjeli kako nam je često nada tonula, ali kad smo se pouzdali u Mariju, sve je dobro završilo.

Biste li malo teološki pojasnili pojam »Majka nade«. Zašto je pravo upravo Mariju tako nazivati? Dakako, mi vjernici duboko smo uvjereni da se ta nada odnosi ne samo na nas, nego na čitavo čovječanstvo…

BISKUP KOŠIĆ: U jednoj od najstarijih marijanskih molitava, »Alma Redemptoris Mater«, koju je Milan Pavelić preveo kao »Slavna Majko Spasitelja«, pobožnik se utječe Bogorodici koju hvali što nam je rodila Spasitelja i moli da se smiluje grješnomu svijetu koji – kako bi to istaknuo pater Bonaventura Duda – samo što nije propao: »Succurre cadenti, surgere qui curat populo… – O pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje«. Riječ je o pravoj drami koja se naslućuje iz tih riječi, koje je teško tako prevesti na hrvatski jezik. I sveti papa Ivan Pavao II. na to je aludirao kad je 1987. napisao encikliku »Redemptoris Mater«, veoma značajnu okružnicu o Mariji, povodom Marijanske godine. Taj je sveti papa sav svoj pontifikat posvetio prijelazu Crkve u treće tisućljeće kršćanstva, u što je i uveo Crkvu. No on je osjećao tu dramu koja se vodi u dušama i u kojim su opasnostima vjernici, ali, možemo reći, i svi ljudi, cijelo čovječanstvo, te je želio povjeriti Mariji tu svoju muku i s pouzdanjem se obratio Presvetoj Bogorodici. Ona jest prava nada našega života, jedina prava nada koja i donosi što obećava, Spasitelja! No da bi se postigla svrha i cilj te nade, mora i u nama postojati želja za ozdravljenjem, kako pjeva ta molitva. Marija će pomoći, pa ne znam kako dramatično bilo, ali mi moramo tu pomoć tražiti i željeti.

Ne nameće li svetkovina Uznesenja upravo u ovim višestruko neizvjesnim vremenima ključno pitanje: u što se – ili u koga – u konačnici pouzdajemo: u ljude, mjere, cjepiva, znanost, napredak, politiku, drugim riječima u novovjekovnu inačicu mita o kuli babilonskoj, ili u spas odozgor, u Uznesenje u najizvrsnije sfere ljudskoga…?

BISKUP KOŠIĆ: Dobro pitanje! Što nas stvarno spašava i gdje možemo naći svoj mir? Je li doista moguće »baciti sidro«, tj. utemeljiti se na nečem ili nekom pouzdanom ili je sve prolazno i nepouzdano na ovom svijetu? Mi vjernici oslanjamo se na Gospodina, prema onoj riječi Božjoj u proroka Izaije: »Ako se na me ne oslonite, opstati nećete!« (Iz 7,9). A čuli smo riječi blaženoga Alojzija da je naš narod bacio sidro i svoje pouzdanje našao u Blaženoj Djevici Mariji. Ona je sva za Isusa, živjela i živi. I ako se k njoj utječemo, i mi ćemo biti dovedeni do Krista koji je jedina čvrsta stijena i naše utočište. Jedini je on Spasitelj svijeta, sve drugo prolazi. Sve smo drugo također dužni poštovati, razvijati, promicati, podržavati, upotrebljavati, ali ni u što se ne možemo pouzdati na isti način kao u njega. Sveti Petar kaže da je Isus jedino ime po kojem se možemo spasiti: »Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti« (Dj 4,12).

Nije li upravo to izraženo u Marijinu himnu »Magnificat – Veliča« u Evanđelju po Luki?

BISKUP KOŠIĆ: Marijina zahvalna pjesma »Magnificat – Veliča« prekrasna je pohvala Bogu koji ju je obdario velikim, čudesnim djelima. Ona pjevajući opisuje Boga kojemu zahvaljuje i kojemu se divi jer »on rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne…« (Lk 1, 45-55). Najprije ona osjeća da je Bog taj koji je na djelu u njezinu slučaju, da joj on čini velika djela; ali ne samo njoj, nego i svima koji su maleni, prezreni, koji trpe, koji su siromašni i potlačeni. Da, Marija tu pokazuje i svoju socijalnu osjetljivost jer i sebe proglašava »neznatnom službenicom Gospodnjom«, ali i Boga vidi kao onoga koji je zaštitnik odbačenih, rubnih i malih ljudi. Za njega nitko nije malen i nevažan, pa ni bogataši i moćnici. No »maleni« snažnije osjećaju da je Bog na njihovoj strani i da mu se mogu prepustiti jer ih on štiti, prepoznaju to bolje nego bogati i moćni koji se uzdaju u sebe i svoje bogatstvo i moć. Oni koji nemaju ništa najbliži su Bogu jer mogu lakše osjetiti potrebu da upravo njemu prepuste svoj život i svoje pouzdanje stave u njegove ruke. Kao Marija.

Razgovor smo do sada temeljili na nadi. Možete li kratko komentirati drugi zaziv, »Majko milosrđa«? Je li milosrđe Božje ono što nam sada najviše treba? Nije li ono zapravo razlog naše nade?

BISKUP KOŠIĆ: Apsolutno! Marija je Majka milosrđa, i za to smo zahvalni papi Franji. On je 2016. bio proglasio i Izvanrednu svetu godinu Božjega milosrđa i to je sigurno obogatilo svijest svih članova Crkve da je u središtu našega spasenje Božje milosrđe. Dakako, nije time ukinuta naša odgovornost niti je Bog prestao biti sudac, ali postali smo svi svjesniji svoje grješnosti i malenosti – poput Marije – da bismo tražili i našli Božje milosrđe. Kao što ona u Magnificatu kaže da se Bog smiluje upravo malenima i neznatnima, a biva skriven »velikima« i kažnjava njihovu oholost, tako smo i mi pozvani otkriti tu svoju malenost i grješnost da bismo iskusili veličinu Božjega milosrđa. Nadati se imamo pravo ne zato što smo mi dobri, nego zato što je Bog dobar. U tome nam je Marija sigurno primjer, premda je bila bezgrješna; ali ne svojom zaslugom, nego Božjom milošću. Zanimljivo je da su se najveći svetci smatrali najnedostojnijima i izbjegavali su da ih ljudi veličaju i da im se dive. Ni mi se Mariji ne trebamo diviti u tom smislu, nego smo pozvani ponajprije Bogu se diviti i veličati ga, ali nju možemo imati pred očima kao uzor i slijediti ju. Dakako i utjecati se u njezin moćan zagovor pred Bogom, da pogleda i na nas kao što je »pogledao na neznatnost službenice svoje«.

Ove se godine slavi 70. obljetnica proglašenja dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije. Danas bi, nakon Drugoga vatikanskoga koncila i ekumenskoga nastojanja kao jednoga od njegovih prioriteta, bilo puno teže zamislivo da jedan papa posegne za ovlašću koju mu daje dogma o nepogrješivosti, k tomu još u pitanju Marije o kojem također ne postoji konsenzus na ekumenskoj razini. S druge strane tu je spontana reakcija vjernika na svim paralelama i meridijanima, iz svih staleža i životnih situacija, koji u Mariji uistinu prepoznaju prvi plod Kristova uskrsnuća te daju za pravo papi Piju XII. Nije li Marija uistinu ona koja spaja »nova et vetera«, staro i novo, neka vrsta graditeljice mostova unutar zajednice Kristovih učenika?

BISKUP KOŠIĆ: Teško mi je odgovoriti na to pitanje. U dogmi koju je prije 70 godina proglasio papa Pio XII. vidim jednoglasje vjere čitavoga kršćanskoga puka, dakle i u vidu ekumenskoga pokreta, i upravo na primjeru Marije. Ona nije toliko sporan lik u našoj svekršćanskoj vjeri i pobožnosti koliko se to nekad ističe. Poznato je da katolici nisu tek od 1950. godine povjerovali da je Marija tijelom i dušom na nebo uznesena, nego tako vjeruju od najranijih vremena. O tome svjedoče bezbrojni primjeri u kršćanskoj duhovnosti, književnosti, arhitekturi. Npr. zagrebačka je katedrala, uz posvetu svetomu Stjepanu kralju ugarskom, već od svoga početka, a to znači od 13. stoljeća, izgrađena u čast Mariji na nebo uznesenoj. Već na Kalcedonskom saboru 481. godine otci su ustanovili da tijelo Marijino nije u grobu u Jeruzalemu.

Možete li iznijeti neku vrstu zaključka, završnu poruku čitateljima?

Biskup Košić: Mi hrvatski katolici Marijin smo narod. O tome svjedoče tolike crkve i kapele, toliki oltari i svete slike Marijine koje se časte ne samo u Božjim hramovima, nego i u našim domovima. Nas je Presveta Bogorodica nebrojeno puta svojim zagovorom zaštitila i pomogla. Sjetimo se samo kako smo prije pet godina slavili 300. godišnjicu čudesne obrane Sinja, što od početka naš narod pripisuje čudesnom Marijinu zagovoru. A prije 25 godina, upravo na Marijin blagdan Gospe Snježne, oslobođena je naša domovina, svanulo je sunce slobode nakon krvavoga i teškoga rata koji nam je bio nametnut. Naši su hrvatski branitelji redom nosili krunicu kao znak zaštite Blažene Djevice Marije. I ona nam je ponovno pokazala da je »Advocata Croatiae Fidelissima Mater – Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Mati«. Uvjeren sam da ta povezanost s Marijom nipošto ne smije postati poviješću, nego smo njome pozvani prožeti sadašnjost i vedro gledati u budućnost, kakvi god izazovi i ugroze bili na obzoru. Zato smo dužni uvijek s djetinjom odanošću častiti Presvetu Bogorodicu Mariju te poput nje i mi sve svoje pouzdanje staviti u Gospodina koji svojih ne ostavlja.

Utjelovljenje Sina Božjega, koje je temelj našega posebnoga poštovanja i pobožnosti prema Mariji kao »Theotokos – Bogorodici«, govori nam da su tjelesnost, blizina, dodir sastavni dio ljudskoga. Postoji li opasnost da se naglašavanje »distance« i »zaštite« jednih od drugih pretvori u još jedan pokušaj redefiniranja ljudskoga, tj. da izraz »novo normalno« postane više i opasnije od puke prolazne floskule?

BISKUP KOŠIĆ: Dakako da postoji. Riječ je o tome da se ta »distanca« već događa, osobito kod mlađih naraštaja. Profesor Ivica Raguž piše kako se to već dogodilo kada su mladi prestali na zajedničkim druženjima međusobno razgovarati, a umjesto toga bulje u svoje »pametne mobilne telefone«… kao da se više i radije razgovara sa strojevima i živi u imaginarnom svijetu negoli u realnom i s bližnjima. Ova će to kriza sigurno dodatno pojačati, sve dok čovjek ne shvati da se sve više udaljava od svoje ljudskosti. Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao poći za Bogom koji je vidljiv, opipljiv, smrtan, čovjek za nas. Kako to naučiti ako se ukinu dodiri, tjelesnost i blizina? To je svakako protiv principa inkarnacije, Božjega utjelovljenja. Riječ je postala tijelom upravo zato da nam se Bog približi, a to je pouka i za nas da i mi trebamo jedni drugima biti blizi, ili još bolje – bliski. Redefiniranje humanosti već se događa kroz mnoge ideologije, tako npr. rodna ideologija želi čovjeka izvući iz njegove stvorene zadanosti i učiniti ga objektom vlastitoga izbora. Ne poštujući volju Stvoritelja, čovjek opasno kroči putom vlastite propasti. Ipak, sve će to proći, a Krist ostaje po onoj: »Stat crux dum volvitur orbis – Križ stoji dok se svijet okreće.« Marijino uznesenje još je jedan snažan znak koji svjedoči o toj Božjoj pobjedi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari