Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Pitam ja vas otvoreno: Što je nama svetinja – Istanbulska ili Sinajska konvencija?

Objavljeno

na

Treće zavjetno hodočašće vjernika Sisačke biskupije u Svetište Majke Milosrđa u Kloštar Ivanić, tijekom kojeg se molilo za Domovinu i obitelj, održano je u subotu 7. travnja.

Hodočašće kao i svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s desetak svećenika, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i rektorom svetišta fra Dragom Brglezom koji je na početku pozdravio biskupa i sve hodočasnike.

Homilija na hodočašću Majci Milosrđa

Kloštar Ivanić, 7. travanja 2018.

Nakana hodočašća: molitva za Domovinu i obitelj/odg. na poziv kard. JB

Draga braćo svećenici, drage časne sestre, bogoslovi, braćo i sestre!

Dolazimo na naše treće biskupijsko hodočašće Majci Milosrđa u Kloštar Ivanić, a po prvi puta u subotu, uoči Nedjelje Božjeg milosrđa. Upravo zato što je to dvoje povezano, dobro je da smo baš danas organizirali ovo biskupijsko hodočašće. Istina, svaki je početak težak pa će vjerojatno i ovaj datum vremenom postajati sve više u svijesti naših vjernika i nadam se da će nas svake godine biti sve više.

Blaženu Djevicu Mariju u ovom svetištu naš vjerni puk časti od davnina kao Majku Milosrđa jer je ona naša vjerna zaštitnica pred Božjim milosrđem. Svjesni da smo svi grješnici utječemo se njezinu zagovoru te ju i doživljavamo kao Majku Milosrđa, iz dva razloga: prvo, jer je sama puna dobrote i nježnosti, puna sućuti i spremnosti da svima pomogne; te drugo, jer je rodila Isusa pa je njegova Majka, a on je svijetu pokazao sasvim konkretno Boga kao Boga Milosrđa za nas grješnike, jer je on zato i došao k nama ljudima, da nam donese spasenje, spasenje od grijeha, a to drugim riječima zovemo Milosrđe.

Knjiga čudesa koja postoji u ovom svetištu bilježi upravo uslišanja koja su vjernici zadobili posredstvom Marije, Majke Milosrđa. Kada sutra cijela Crkva, na Bijelu nedjelju, slavi Nedjelju Božjeg milosrđa, tada nam pred očima sjaji svjedočanstvo svete Faustine Kowalski koja je primila tu pobožnost, na temelju koje je sv. papa Ivan Pavao II. i ustanovio Nedjelju Božjeg Milosrđa, a na čemu se nesumnjivo nadahnuo i sadašnji papa Franjo proglašujući prije dvije godine 2016. Godinu Božjeg milosrđa.

Bog je prije svega milosrdan, drugo ime za Boga je – milosrđe. Možemo reći i ljubav, i oproštenje, i nježnost i dobrota. Boga je milosrdan Otac, otac koji svoju djecu ljubi iznad svega, čeka ih i prašta im njihove slabosti. Ta istina treba još jače doći u svijest svih vjernika.

Današnja čitanja govore nam o silnoj snazi Kristova uskrsnuća:

Djela apostolska (Dj 4, 13-21) nam kazuju o velikoj neustrašivosti apostola Petra i Ivana koji su, zajedno s drugim apostolima, svjedočili Jeruzalemcima o Kristu koji je uskrsnuo. Glavari narodni i starješine nisu znali što bi učinili pa su pozvali apostole i zaprijetili su im da to više ne čine. A što su im apostoli odgovorili?

Petar i Ivan im odgovoriše: »Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.« Kad bismo i mi bili tako uvjerljivi! Da bismo mi, današnji kršćani tako snažno, bez straha pred ljudima, svjedočili istinu o Kristovu uskrsnuću, potrebno je najprije da sami susretnemo Isusa koji je uskrsnuo, da se uvjerimo da je on živ i da on hoda s nama na našim putovima.

Kako je moguće bojati se onda za sebe kada znamo da je i naš Učitelj bio krivo optužen i nevin osuđen na smrt, raspet, umro i pokopan, ali nije poražen – jer je treći dan uskrsnuo. Pa i mi! Što nam možete? Govoriti neistine o nama? Osuditi nas? Ubiti nas? Ali mi se ničega toga ne bojimo, jer nama se pokoravati više Bogu negoli ljudima. Vi nas možete ubiti, ali i mi ćemo uskrsnuti. Jer nama nije do vaša slave, koji biste nam vi mogli dati, nego nama je do slave koju nam može dati samo Bog, u vječnosti!

Kažem: o kada bi bilo danas tako među nama kršćanima! Ali mi, današnji kršćani, mnogi smo lijeni i nesposobni braniti istinu Kristova uskrsnuća, bez straha za sebe i svoj život, za trpljenje i samu smrt koja nam se može dogoditi, jer mi ne tražimo nagradu na zemlji nego na nebesima! Pogledajte, braćo i sestre, samo tu već izlizanu diskusiju o famoznoj Istambulskoj konvenciji!

Nije li to sramota da u državi u kojoj se 90 % stanovnika izjašnjava kršćanima, od kojih 86 % katolicima, ukupno 95 % vjernicima, vlastodršci mogu sijati strah i trepet i pokoriti sve misleće da prestanu misliti, sve koji imaju poziciju da govore, da prestanu govoriti, sve koji imaju znanstveni, kulturni, umjetnički autoritet da uzmaknu i – šute! Ali, recite braćo i sestre, upitao bi nas sveti Petar, zajedno s apostolom Ivanom: „Trebamo li se mi više pokoravati Bogu ili ljudima?“ Očito, stranački ljudi, koji ovise o volji svoga vođe moraju se više pokoravati ljudima, tj. svome vođi, jer ako padnu u njegovu nemilost, ode im služba, završit će na ulici… Ali ima li još ljudi, koji nisu ovisni o velikom vođi, koji slobodno misle i govore, koji se ne daju zastrašiti niti zavesti, koji misle svojom glavom i zbore slobodno?

Molimo se danas, draga braćo i sestre, da Majka Milosrđa svojim zagovorom učini da se ljudi koji odlučuju o budućnosti ove zemlje, o odgoju, obrazovanju, o obiteljima, mladima i djeci, ne boje založiti se za njihovo dobro! Da ne nasjedaju na laži i podvale, medijske varke i zamke!

Već kad kažemo „Majko Milosrđa“, spomenuli smo najljepše zemaljsko ime „majke“. Zar nam ono nije sveto, bez obzira bila to naša majka, majka naših bližnjih ili nebeska Majka? Pa ako nam je to ime sveto, kako možemo dopustiti da se obezvrjeđuje obitelj, kako možemo dopustiti da se sva naša kršćanska povijest i obrana moralnih i društvenih zakona utemeljenih na Božjim zapovijedima bace u blato, a ustoliče se neki novi – i to protunaravni i protuljudski zakoni?

Pitam ja vas otvoreno: Što je nama svetinja – Istanbulska ili Sinajska konvencija? Istanbulska ili Isusov Govor na gori? Zakon koji pišu današnji zagovaratelji nastranih odnosa, gdje se ne poštuje ni muško ni žensko, ni majka ni otac, ni dijete, ni vjera ni tradicija – ili Zakon koji je upisan u ljudska srca prstom Boga živoga, a već je dan po Mojsiju na Sinaju, uklesan u dvije kamene ploče te dovršen po Isusu Kristu u proglasu Osam blaženstava? Koga ćemo slijediti: boga Istanbula ili Boga koji se objavio na Sinaju i u Isusu Kristu na Gori? Boga istinitoga, vjernoga, Oca milosrdnog i jedinog spasitelja čovjeka Sina Božjega Isusa Krista ili – oca laži, ubojicu od početka, belzebula i sotonu?

I zašto strah u srcima kršćana, tko može nas natjerati da ne govorimo istinu, tko je taj tko ima ključeve života i smrti, tko nas jedini u našoj nutrini i biti, u našoj vječnosti oslobađa i čisti, spašava i daje nam pravo dostojanstvo čovjeka, i muškarca i žene, tko nas jedini brani od nasilnika svih vrsta, i verbalnih, i zavodničkih – koji nam prilaze u ovčjem ruhu i kao (demo)kršćani? – tko ako ne jedino i samo Isus Krist naš Gospodin! A on je bio samo prividno pobijeđen, bio je bez grijeha i krivnje osuđen na smrt i ubijen, ali dok se đavao naslađivao svojim uspjehom, on je na iznenađenje i anđela, i dobrih i zlih, i ljudi – ustao od mrtvih i pobijedio!

U svetom Evanđelju po Marku (Mk 16, 9-15), koje smo čuli, Gospodin je poslije svoga slavnog uskrsnuća dao zapovijed svojim učenicima govoreći im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«

A čuli smo, kako je zapisao sveti Marko, to se dogodilo nakon što je prekorio njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše…

Hoće li i nas Gospodin prekoriti? Zašto mi ne vjerujemo u njegovu pobjedu? Zašto su i naša srca okorjela u nevjeri?

Povjerujmo, braćo i sestre, i ne bojmo se!

I pođimo hrabro po svem svijetu i pronesimo poruku spasenja, poruku radosti, poruku uskrsnuća svemu svijetu!

Isus nije rekao da se njegovi učenici zatvore u četiri zida, da ne idu u svijet, da je to zakon “sekularne države“ koju neki danas posve krivo tumače, kao da kršćana uopće ne smije biti nigdje u javnosti, kao da se mi moramo vratiti u katakombe, kao da u demokratskom društvu svi mogu imati pravo da javno govore i rade što im volja, samo nas treba ukloniti, samo mi nemamo pravo na slobodu riječi i djelovanja…

Ne, mi se ne smijemo bojati! Mi trebamo hrabro, dakako „s blagošću i poštovanjem, dobre savjesti“, kako bi rekao sv. Petar (1 Pt 3,16), propovijedati „što smo vidjeli i čuli“, što smo doživjeli, što smo upoznali, a to je da je Isus živ, da je on pobjednik života, svijeta i čovjekov spasitelj, osloboditelj, jedini koji čovjeku daje istinito dostojanstvo!

Neka nas Marija, Majka Milosrđa, preporuči svome Sinu, da nam bude milosrdan! Neka naše obitelji čuva da žive u dostojanstvu supružnika, očeva i majki, djece, djedova i baka. Neka čuva našu domovinu Hrvatsku i podari je istinskim vođama koji će slijediti jedino Sinajsku konvenciju, Deset Božjih zapovijedi, i slušati Sina Božjega Isusa uskrsnuloga te i sami graditi život ne propasti nego uskrsnuća! Amen.

(Sisačka Biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Đuro Brodarac je simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu

Objavljeno

na

Objavio

Misa zadušnica za Đuru Brodarca

Sisački biskup Vlado Košić predslavio je u petak, 13. srpnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za pokojnog generala Đuru Brodarca.

U koncelebraciji su bili preč. Marko Karača, katedralni župnik i preč. Milan Begić, supsidijar katedralne župe. Među vjernicima i obitelji generala Brodarca, nalazili su se i Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan, Ivan Celjak, zamjenik župana, te Ivanka Roksandić, predsjednica Županijske skupštine.

Govoreći o pokojniku biskup je u homiliji istaknuo kako o 7. obljetnici završetka njegova ovozemaljskoga života imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za borbu i hrabrost te za njegovu žrtvu za domovinu. „On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina. Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu“.

Mons Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Đuru Brodarca povodom sedme obljetnice smrti

Sisačka katedrala, 13. srpnja 2018.

Draga rodbino pok. sisačko-moslavačkog župana i generala HV Đure Brodarca, poštovani njegovi suborci i prijatelji, gospodine župane sa suradnicima, braćo i sestre!

Danas se ovom svetom misom utječemo Bogu moleći ga za našeg brata Đuru o njegovoj 7. obljetnici završetka ovozemaljskoga života. Imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za njegovu borbu i hrabrost, za njegovu žrtvu za domovinu.

On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina.

Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu.

Danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Mariji su u čast podignute mnoge crkve i svetišta ali samo crkva u M Bistrici nosi čast nacionalnog svetišta. Upravo na njezin blagdan general Đuro je preminuo, rekao bih: veoma znakovito.

Svi smo mi, a prvenstveno branitelji, u Domovinskom ratu obrane od nepravedne agresije nosili i molili krunicu BDM. Mariji smo se utjecali jer je ona naša majka i kraljica, ona – kako joj pjevamo – „znade najbolje sve naš nevolje“… I ona je bila uz nas. Neka bude sada i uz našega brata Đuru da uđe u vječnu radost i mir.

On se naime borio na nacionalnom planu, za dobro čitave Hrvatske.

Tužno je međutim sto su svi branitelji naših napadnutih gradova u Hrvatskoj bili ili osumnjičeni i bačeni u pritvor, ili osuđeni na zatvor: gen. Janko Bobetko, branitelj Dubrovnika, gen. Mirko Norac, branitelj Gospića, gen. Tomislav Merčep, branitelj Vukovara – da ne spominjem Milu Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića ml. Jastreba, koji su još za vrijeme rata zatvoreni i premlaćivani od udbaških struktura u vrhu RH, zatim gen. Branimir Glavaš, branitelj Osijeka i gen. Đuro Brodarac, branitelj Siska. Tu su bili i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, prevodnici oslobađanja naše Domovine u Oluji.

To što se njima sudilo i progonilo ih pokazuje svu bijedu svih dosadašnjih garnitura vlasti koje su bile ili podanici tuđinaca, prije svega Haaga kao simbola nepravde međunarodne zajednice u odnosu prema Hrvatskoj, ili poluge još uvijek sveprisutnih jugo-komunističkih kadrova koji i danas sve čine da se RH ne osovi na noge i živi normalnim životom. To je dakle odnos prema cijeloj domovini i prema osloboditeljskoj, pravednoj obrani.

U tim je škarama zla stradao i naš Đuro Brodarac.

Mi ne možemo ne izraziti svoje neslaganje i s tom nepravednom međunarodnom zajednicom i s tim njihovim domaćim slugama jer ne možemo razumjeti zašto se krenulo s progonima predstavnika legitimne obrane maloga naroda koji se goloruk suprotstavio nepravednoj oružanoj agresiji u svrhu samo jednog cilja, vlastitog opstanka.

I još jedno područje na kojem je ĐB ostavio srce – bio je nogomet. I osobno sam s njim igrao pa to znam iz prve ruke, a svima nam je poznato da je on bio u HNS-u, a 1995. i predsjednik HNS-a, te da je puno učinio i za hrvatski i za sisački nogomet. Ovih dana upravo doživljavamo koliko je važan taj sport za promociju domovine… Znam da bi i on bio sretan zbog velikog rezultata naših Vatrenih.

Ali i na njegovu i na njihovu primjeru naši bi političari i cijeli naš narod morali izvući nekoliko zaključaka:

Prvo, koliko je važno zajedništvo i kako se samo zajedno može postići veliki, svjetski uspjeh. Dapače, važno je povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, izgradnja domovine zajedničkim snagama i jedinstvom sviju.

Drugo, da se treba njegovati domoljublje i samopoštovanje, bez čega nema uspjeha. Tko sam sebe ne poštuje i nije uvjeren u svoje vrijednosti, ne može uspjeti!

Treće, da se ne smijemo odricati ni jednoga svog velikana i da ne smijemo dozvoliti da nam po našim svetima gaze oni koji su sijali samo ubojstva, nepravde i zlo, te da smo svi dužni suprotstaviti se njihovom daljnjem progonu onih među nama koji su ostali uspravni i hrabri te nisu pokleknuli pred nasrtajima nepravde. Inače i sami riskiramo jednom da budemo odbačeni kao slabići i kukavice. Teško je, svakako, u vremenu izdaje biti hrabar i ostati na strani istine, ali je to jedini put da ostanemo ljudi i kršćani.

Majko Božja Bistrička, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku, moli se za naš narod, za naše junake i branitelje, moli pokojnom Đuri vječni mir.

Amen.

(Sisačka Biskupija)

 

Đuro Brodarac, hrvatski političar, general HV-a u pričuvi, saborski zastupnik, župan i načelnik PU sisačko-moslavačke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Puljić: Uspjesi hrvatskih nogometaša ispunjavaju Hrvate radošću i ponosom

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskupo kardinal Vinko Puljić u petak je kazao kako su uspjesi hrvatske nogotometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji poticaj za ponos i jedinstvo svih Hrvata uključujući u i one u Bosni i Hercegovini, a izbornika Zlatka Dalića i njegove igrače opisao je kako one koji unose svjetlo u često suviše sumornu stvarnost.

Nogometa se kardinal dotaknuo u neuobičajenoj prigodi odnosno na otvaranju zasijedanja Biskupske konferencije BiH, čiji su se članovi okupili u Banjoj Luci.

Kardinal je kazao kako su uspjesi hrvatskih nogometaša u Rusiji dali dodatni razlog za veselje jer je sport napokon skinuo s dnevnog reda sumorne političke teme.

“Razumljivo je da i mi u Bosni i Hercegovini pratimo ta zbivanja i da nas ispunjaju radošću i ponosom jer su tamo također ljudi i vjernici s ovih prostora, počevši od izbornika do pojedinih vrlih igrača. Raduje me kada to doprinosi zajedništvu unutar hrvatskog naroda, ali i zajedništvu s drugim narodima i s drugim ljudima s kojima dijelimo ove prostore. Ne kaže narod uzalud da je podijeljena radost dvostruka radost”, poručio je kardinal Puljić pred okupljenim biskupima.

(Hina)

 

Nacionalni ponos i dostojanstvo nemaju cijenu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori