Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Pravi vjernik se bori i ne odustaje jer zna da je pobjedu već izvojevao Krist naš Gospodin

Objavljeno

na

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Kristova uskrsnuća, u nedjelju 21. travnja, u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku.

U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i katedralni supsidijar preč. Milan Begić, a služio je đakon Ivan Ćorić.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Nedjelju uskrsnuća Gospodinova

Draga braćo i sestre, radujemo se i kličimo Kristu uskrsnulome: Aleluja!

„Kraljice neba, raduj se! Uskrsnu kako je rekao…“ Koje li neizrecive stvarnosti, koje nade i koje radosti za sve nas koji vjerujemo!

No, do Uskrsa nije bilo lako doći… ni Isusu Kristu jer je morao proći kroz poniženja, nepravednu osudu i sramotnu smrt na križu… da ali treći dan, tj. jest danas, Bog ga uskrisi od mrtvih!

Sveti Petar u Djelima apostolskim, čuli smo, kaže: „Mi smo svjedoci svega što je on učinio u zemlji judejskoj i Jeruzalemu.“ I pripovijeda Petar kako je Isus prošao zemljom čineći dobro i sve bolesne ozdravljao, kako je bio pribijen na drvo, ali ga je Bog treći dan uskrisio i dao mu da se očituje, kaže: „ne svemu svijetu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo zajedno s njime jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.“

Dakle, Petar sebe i apostole doživljava kao svjedoke, dapače kaže: „On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!“

Riječ „poslanje /poslanik“ dolazi od grčke riječi „apostole /apostolos“, tj. latinskom „missio /missus“. Apostol je dakle, misionar – poslanik koga Isus šalje kao svojega učenika da propovijeda o njemu.

Dakle, učenici Isusovi, vidimo kako to Petar opisuje, ne govore samo neki naučeni novi nauk, nego oni svjedoče o osobi Isusa Krista – oni su „martyri – svjedoci“, što je naziv i za mučenike.

Biti apostol znači biti svjedok, i to o onome što si sam doživio, što Ti je Bog učinio, i za to svjedočeći spreman i krv svoju proliti. To su svi apostoli i doživjeli, bili su – kao i naš zaštitnik sveti Kvirin – mučenici.

Sveti Papa Ivan Pavao II. u mojem imenovanju za biskupa, a ima tome već više od 20 ljeta – u buli mi je stavio na srce istinu iz „Ad gentes“ Drugog vatikanskog sabora br.2., a koja glasi: „Ecclesia peregrinans natura sua missionaria est – Crkve na putu po svojoj je naravi misionarska“.

Svi mi, kršćani, pozvani smo dakle i poslani drugim ljudima da im naviještamo tu istinu o Isusu Kristu. I to ne samo riječima, nego i riječima i djelima i ponašanjem.

Zapravo, rekao bih najvažniji su naši stavovi koji trebaju biti u skladu s Kristovima pa će onda oni koji nas susreću i promatraju moći upoznati snagu koja nas pokreće, ljubav koja nas goni, Isusa koji nas nadahnjuje i daje nam mir.

Riječ je prije svega o tome kakav je naš odnos prema drugima, prema životu i prema svijetu. U tome se ogleda naša vjera koju moramo svjedočiti pred našim bližnjima: u kući i u obitelji, na poslu sa suradnicima, u krugu naših prijatelja, u čitavoj domovini i svijetu. Kakvi su ti naši stavovi koji nas pokreću, što je naša motivacija i uzrok zašto činimo to što činimo i da se ponašamo kako se ponašamo?

Uskrs nam danas poručuje da je naša budućnost svijetla, da naš život ima perspektivu, i to vječnosti! Zato je tužno gledati ljude koji se ničemu ne nadaju, koji samo jadikuju i gledaju pesimistično na sebe, na svoje bližnje i na čitav svijet. Pravi vjernik se bori i ne odustaje jer zna da je pobjedu već izvojevao Krist naš Gospodin.

Kada je Marija Magdalena došla učenicima Šimunu Petru i Ivanu da im javi kako je našla prazan grob, ona je – piše evanđelist – trčala! Bilo joj je očito jako stalo da tu vijest što prije prenese apostolima. A kada su se apostoli Petar i Ivan uputili na grob da vide što se dogodilo, „trčahu obojica zajedno“, izvješćuje evanđelje. I njima je bilo jako stalo do istine što je s njihovim Učiteljem i Gospodinom Isusom.

I što su doživjeli? Vidjeli su prazan grob i povoje u koje je bilo umotano Isusovo tijelo, no različita je bila reakcija dvojice apostola: dok je Petar ostao zbunjen, Ivan – kako sam piše – „vidje i povjerova“.

Vjera se rađa iz onog što se vidi. A tek poslije kada su bili zajedno u prostoriji gdje su s Isusom slavili oproštajnu večeru! O tome ćemo slušati na misama ovih dana, ali uzmite sami evanđelje i čitajte, braćo i sestre.

Nakon ovog pročitanog odlomka danas slijedi izvještaj o susretu Marije Magdalene i uskrsnulog Gospodina, koja je najprije uplakana, a poslije sva sretna javlja učenicima da ga je vidjela živoga. Po tome je ona – kako ju je papa Franjo nazvao – „apostola apostolorum – apostolica apostola“, odnosno ona je navijestila apostolima vijest da je Isus živ. A onda na večer tog prvog dana, tj. u nedjelju, dolazi uskrsnuli Isus svim apostolima okupljenima u dvorani Cenacola.

Dvaput ih pozdravlja riječima: „Mir vama!“ i pokazuje im svoje probodene ruke i bok te im daje poslanje: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas…“ (Iv 20,21)

Mi smo kršćani, dakle, apostoli: i biskupi, svećenici, i redovnici i redovnice, i svi vjernici koji u Krista vjeruju – poslani smo svjedočiti svima o Isusovu uskrsnuću.

Sad je dakako pravo pitanje: možemo li mi to i – dakako – hoćemo li?

Možemo li mi danas svjedočiti da je Isus Krist živ: i Židovima i muslimanima, i nevjernicima – ateistima i agnosticima? Ili smo u defenzivi i nismo se spremni izložiti u vjeri za Krista?

Svi smo saznali i dapače gledali potresne prizore iz Pariza gdje je na veliki ponedjeljak gorjela i većim dijelom izgorjela katedrala Notre-Dame. Poslije te tragedije, ovaj tjedan, bilo je mnogo različitih komentara i zaključaka.

Jedan je napisao kako je prije sto godina ta prelijepa crkva bila puna vjernika koji se u njoj mole, a možda bi tek poneki turist zalutao da razgleda njenu divnu arhitekturu i umjetnost.

Danas je međutim – i prije požara – bilo obrnuto: veliko mnoštvo turista razgledava umjetnička djela, a tek je mali broj onih koji se u toj crkvi mole. Bogu hvala kod nas još nije tako jer se većina onih ljudi koji u naše crkve dolaze i mole Bogu u tim crkvama. Ali to je danas slika Zapada koji je u procesu gubljenja svoga kršćanskog identiteta koji se svodi na slavnu prošlost i uglavnom pretvara crkve u muzeje i u mjesta umjetnosti, a ne zna – ili ne želi znati – da je tu umjetnost stvorila vjera.

Bez tog temelja vjere ne bi imale smisla ni naše katedrale, bazilike, crkve i kapele, toliki spomenici naše kulture i umjetnosti. Oni su tu samo zato što je naša hrvatska duša vjernička – u svojoj biti katolička te je iz nje izvirala i izvire umjetnost, bilo glazbena, bilo likovna, bilo arhitektonska… I ne valja se diviti tek plodu nego još više sjemenu iz kojeg sve to niče.

A koje je sjeme u našoj duši? Što je ono što nas pokreće i nadahnjuje sve naše pothvate, naš optimizam i borbu za dobro? Je li to radost zbog Kristova uskrsnuća? Ako nas ona obuzme, Duh Božji neće nas ostaviti pasivne, već će nas tjerati da budemo misionari, apostoli, te svima svjedočimo Krista uskrsnuloga.

Bez straha, ali i bez nasilja; blago i s poštovanjem, kako kaže sv. Petar: „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ (1 Pt 3,15-16). A koja je to nada u nama o kojoj smo pozvani svima pružiti svjedočanstvo?

Isti sveti Petar na početku te poslanice slavi Boga Oca, koji nas – kako veli – „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu“ (ib. 1,3). Što se tiče tog svjedočenja, još kaže sv. Petar: „življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda.“ (ib.,2,12)

Uskrsnuće Kristovo naše je rođenje za „životnu nadu“, nadu da život ima smisla u Bogu, da nismo sami na ovom svijetu, da je Krist naš Gospodin nas spasio od grijeha te smijemo s iščekivanjem i radosno gledati u našu osobnu budućnost, budućnost naših obitelji, naše Biskupije i u budućnost našega hrvatskog naroda.

Neka nam je s tim mislima svima sretan Uskrs!

Amen.

(Biskupija Sisak)

Biskup Košić: Zahvaljujući Stepincu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Krunica od 50 metara postavljena u Međugorju

Objavljeno

na

Objavio

Na omiljenim međugorskim molitvenim mjestima – oko crkve sv. Jakova, oko kipa Uskrslog Isusa i oko Gospina kipa na Brdu ukazanja bila je postavljena velika pedesetmetarska krunica od papira i stiropora.

Izradile su je akademska kiparica Martina Vasilj i akademska slikarica Anela Korać, piše Međugorje.info.

Želja im je bila učiniti nešto kako bi Gospi rekli hvala što ih je u Međugorju naučila moliti. Na poseban način za vrijeme ove izolacije uzrokovane pandemijom korone, kada je svako bio zatvoren u svoj mali kućni prostor – molitva je bila ta koja nas je u duhu otvarala za susret s Nebom, a onda i jedne s drugima.

U Međugorju je pokrenut živi lanac molitve i u svakoj obitelji se kroz ovo vrijeme intenzivnije molila krunica. Molitva je, piše međugorski portal, nekako pomogla svima da ovo vrijeme izolacije i brige lakše prođe. I upravo u to vrijeme, zadnja 2 mjeseca, kada se „izvana“ nije moglo ništa, Martina i Anela su započele s izradom krunice. Napravljena je od papira, a medaljica sa Gospinim likom i križ od stiropora.

Istoga dana krunicu su postavile i oko Zvonika mira u Mostaru. U postavljanju krunice pomogli su im njihovi prijatelji i susjedi. Inače, i Martini i Aneli ovo nije prva instalacija koja nosi neku poruku.

Početkom korizme, taman prije početka pandemije – na križevačkom križu postavile su veliku ružu, želeći na taj način zamoliti Isusa da nam udjeli milost milosne korizmene pripreme.

Foto: Međugorje info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Puljić: Bojim se da je i moj grijeh što sam se borio za državnost BiH, a oni imaju druge namjere?

Objavljeno

na

Objavio

Nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić u intervjuu za Dnevnik.ba govorio je o posljedicama hajke koja se u podigla u Sarajevu povodom održavanja svete mise za žrtve Bleiburga, “antifašističkim” prosvjedima, ulozi medija u podizanju hajke, NDH i ustaškim zločinima, kao i o zločinima komunista, položaju katolika u Sarajevu i drugim temama.

Upitan kako se osjeća nakon mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu te osjeća li se siguran, Puljić kaže da se jedino Boga boji.

“Teško je opisati osjećaje koje nosim, radi boli koju su mi nanijeli, ali me još više boli što su to prenijeli na ulicu i odjednom je svaki Hrvat katolik ustaša, fašista i od najviših dužnosnika proglašeni su neprijateljima. To je ono što me zabrinjava. Ja sam dovoljno živio i svoje snage trošio. Nemam strah, jedino se Boga bojim a nikoga na ovoj zemlji”, rekao je Puljić.

Napomenuo je da ovakvu reakciju sarajevske javnosti prema njemu i katolicima nije očekivao, ali da se sve promijenilo nakon što su raspisani izbori.

-Nisam očekivao jer nisam ni planirao to slaviti u Sarajevu nego u Bleiburgu, kada sam preuzeo mandat od biskupa na zasjedanju 2. ožujka 2020. To se u javnosti znalo ali se na to nije reagiralo sve dok nisu izbori najavljeni. Tada su iskoristili blokadu radi koje nisam mogao poći u Bleiburg, pa su iskonstruirali hajku na ustaštvo i fašizam, s čime ja nemam ništa zajedničko. Dobro im je došla moja osoba i Crkva katolička da iskale svoj bijes i tako zadobiju birače, ili je možda važno skrenuti hajku s kriminala o kojem se počelo javno natezati. Bojim se da je i moj grijeh što sam se borio za državnost BiH, a oni imaju druge namjere?, kazao je Kardinal Dnevniku.

Odgovarajući na pitanje je li prosvjed bio “antifašistički”, kao što se prikazuje u nekim medijima, Puljić je kazao da ne zna je li antifašizam raspirivanje mržnje.

-Ne znam u čemu je to bio antifašizam, kada sam ja molio za sve žrtve rata i poraća. Jednostavno nisu htjeli čuti poruku, koju sam napisao prije nego su započeli hajku. Nisam htio poruku s Mise opteretiti s hajkom i linčom. Ne znam je li antifašizam raspirivanje mržnje i prijetnje na razne načine i uvrede. Je li to antifašizam kojega su s najvišeg vrha pohvalili a druge neprijateljima proglasili?, kazao je Puljić.

Dodaje da su oni mediji koji su održavanje svete mise označili kao “ustaški skup” to učinili zbog onih koji ih plaćaju.

-Jasno je da mediji kreiraju javno mnijenje. Veliki dio nije stvar razmotrio, nego je išao kako očekuju oni koji ih plaćaju….Žao mi je da su bez suda osudili i toliko brutalnosti navukli. Nemam više povjerenja u neke medijske kuće, jer izjavu su izvrtali i time vrijeđali istinu. Iskreno cijenim medijsku djelatnost jer oni služe čovjeku u prenošenju istine, ali ako se služi neistinom ili poluistinom, tada truju javnost, istaknuo je.

Na pitanje o njegovom stavu o NDH, ustašama i njihovim zločinima kao i zbog toga što je u dijelu medija proglašen rehabilitatorom ustaštva, Puljić kaže da se jedan zločin ne smije pravdati drugim.

“Ja nisam živo tada kada je vladala NDH. O njoj se u komunizmu govorilo samo najgore. Kada su u pitanju zločini, ni jedan se zločin ne može i ne smije braniti. Treba ga osuditi i odstojanje uzeti. Isto tako ni jedan se zločin zločinom ne brani niti pobjeđuje. To je vrlo zlobna podvala koju su huškački iskonstruirali. Razumijem bol onih koji su pretrpjeli te zločine. Ali ne razumijem da ne vide toliku bol jer su doživjeli zločine toliki nakon svršetka rata i to bez suđenja i na jedan brutalan način. Prepuštam ljudima od struke da se napokon ispita ta stvarnost o kojoj se ne smije govoriti i ukazivati, jer si odmah ustaša i fašista”, rekao je Kardinal Puljić.

Sarajevom su protekloga vikenda paradirali prosvjednici s jugoslovenskim zastavama i komunističkim petokrakama.Na upit je su li to pravi antifašisti, Puljić je kazao da se takvo nešto može iščitati iz rezolucija Europskog parlamenta o osudi totalitarnih režima.

-Da li je to antifašizam neka prosudi objektivno gledanje pogotovo na temelju rezolucija EU. A što se tiče komunizma, nosim rane iz tog doba. Sada o tome govoriti, samo bih još više razjario ovu huškačku masu. Nije radi mene, nego radi ovih ljudi koji su uspjeli preživjeti i opstati u Sarajevu, kazao je.

Na pitanje da komentira reakciju Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice na održavanje svete Mise dao je vrlo znakovit odgovor:

-Mi smo u našim krugovima vjerskih poglavara dogovorili da ćemo prvo komunicirati direktno, a onda u medijima. Ovdje odajem priznanje efendiji Kavazoviću koji je u ovom Ramazanskom postu vjernički progovorio. Gospodin Mitropolita je iznenadio svojim stavom. Možda bi nam bolje bilo da svatko svoje dvorište očisti a smeće ne baca u tuđe, kazao je Kardinal za Dnevnik.ba.

Osvrćući se na pokušaje zabrane održavanja subotnje mise, Puljić je kazao da je žalosno da se u ovoj državi ne može drugačije razmišljati, osim politiziranja.

-Nažalost, u ovoj zemlji se ne zna drugačije razmišljati osim politiziranja. Tu ne postoje druge vrednote. Posebno dimenzija duhovnosti je utoliko prihvaćena ukoliko služi politici. I mediji kada pred blagdane prave intervjue, ne znaju drugo pitati nego samo o politici. A onda napadaju što se crkva petlja u politiku. Ovdje je duboko povrijeđen Zakon o vjerskim pravima i slobodama koje su oni u parlamentu izglasali ali ga ne provode. Pojedini ministri na svoju ruku prekrajaju taj zakon. U državi u kojoj se donose zakoni koje oni sami ne poštuju, osuđena je na urušavanje, napomenuo je Puljić, koji je i vrhbosanski nadbiskup.

Otkrio je i s čime se sve susreću katolici u Sarajevu.

“Prođite ulicama kada za vjernicima ili časnim sestrama i svećenicima dobacuju: ustaša, fašista. Kako bi se osjećali? Na pojedinim šalterima kada iz karte identiteta prepoznaju tko je direktno pitaju: što vi još ovdje radite? Ne smiju to spomenuti vjernici u javnosti, odmah će vikati kako to nije istina itd. Zato sam rekao da me boli što u javnosti govore o multietničkom i multireligioznom gradu, a vidimo kako uz blagoslov međunarodne zajednice to se provodi. Neka bude na obraz onima koji “izgrađuju mir” u BiH na takav način!”, rekao je kardinal Puljić.

Kardinal Vinko Puljić: Komšić ima averziju prema Hrvatima, neću ga više zvati na prijeme

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori