Pratite nas

Kultura

Biskup Košić predložio da se u cijeloj Hrvatskoj 15. svibnja služe mise za žrtve Bleiburga

Objavljeno

na

Predavanje pod nazivom „Bleiburg u Hrvatskoj?“ održao je u srijedu 20. ožujka u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu kolumnist i politički komentator Marko Ljubić. Predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Govoreći o Bleiburgu i križnom putu koji je slijedio, Ljubić je istaknuo kako se tu dogodilo najveće stradanje Hrvata, ali i u svjetskim razmjerima jedan od najvećih pokolja i zločina prema nekom narodu.

„Nekoliko stotina tisuća pobijenih ljudi na križnom putu na veličinu od četiri ili pet milijuna stanovnika je užasna tragedija. Posebno kada znamo da su većina stradalih bili intelektualci i srednji sloj koji su, kako intelektualno i gospodarski, a tako i demografski, trebali biti nositelji budućih generacija i ovladavanja našeg naroda slobodom. Zbog ove istine se devedesetih umiralo i zbog te istine pokušavalo se sve prikazati kao osveta i obračun s ideološkim neprijateljem, a što nije točno. Bleiburg i križni put su bili obračun s državnošću hrvatskog naroda… Priča o Bleiburgu je priča o slobodi hrvatskog naroda. Onaj koji ovlada tom slobodom može reći da je slobodan čovjek i zato je bilo za očekivati udar na misu, komemoraciju te simboliku Bleiburga. Iz tog razloga mi 30 godina nakon obnove hrvatske državnosti nemamo točnu brojku stradalih, ni iz bliza istražena grobišta, zbog toga u Hudoj jami otkrivene kosti tri godine nisu imale adresanti iz hrvatske države koji bi ih preuzeo i dostojno pokopao“, rekao je Ljubić te dodao kako je vrijeme da mi sami ovladamo svojom slobodom i da se prekine praksa da nam netko izvan Hrvatske govori kako da obilježimo grobove svojih bližnjih.

U nastavku predavač je rekao kako je nakon završetka Drugog svjetskog rata posve prirodno bilo komemorirati hrvatsku tragediju i moliti se za duše ubijenih ljudi u slobodnom Bleiburgu dok je hrvatski narod bio pod komunističko-jugoslavenskom diktaturom, no obnova hrvatske državnosti morala je to promijeniti.

Jer o kakvoj to slobodi hrvatskog naroda govorimo, ako se komemoracija najstrašnijeg stradanja hrvatskog naroda još uvijek mora održavati u Austriji, ne ondje gdje se nalaze kosti stotine tisuća drugih ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. I to sve nakon što su ti isti koji su te zločine počinili politički i vojno slomljeni devedesetih godina, nakon novih velikih žrtava našeg naroda. Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja i komemoracija žrtvama Bleiburga mora biti isključivo u organizaciji države, a ne tek pod njenim pokroviteljstvom te je se mora institucionalizirati. Drugo, komemoraciju treba napraviti u Zagrebu te tako Bleiburg sačuvati od zaborava i donijeti u centar svijesti našeg naroda. Do devedesete smo kao pripadnici jednog naroda izražavali sućut i molili se Bogu, poštovali svoje žrtve i spašavali taj plamičak sjećanja. Od devedesete do danas pokušavamo ispričati tu priču, ali ne uspijevamo. Zato bi komemoracija hrvatskoj žrtvi u Zagrebu, dobila nacionalno ime, a kada nacionalno ime imate na nekom identitetskom obilježju znači da ste svjesni svoje državnosti i slobode te da znate njome upravljati. Dvadeset i osam godina nakon priznanja RH konačno je vrijeme da barem svoja najvažnija pitanja centraliziramo i usmjerimo pod svoju kontrolu te da zajedno sve nacionalne institucije, političke strukture, Katolička Crkva i pojedinci budu jedna cjelina o koju će se razbiti vrata paklenih laži. To je jedino rješenje“, rekao je Ljubić te predložio da se na samom Bleiburškom polju napravi spomen muzej i institut za istraživanja koji bi svjetski uglednim znanstvenicima dao mogućnost da sami uvide istinu o stradanju Hrvata.

Na kraju u zanimljivoj raspravi moglo se čuti nekoliko ideja o komemoraciji a biskup Košić je predložio da se 15. svibnja u svim crkvama na području Hrvatske održe mise za bleiburške žrtve. (IKA)

Marko Ljubić: Bleiburg i križni put su bili obračun s državnošću hrvatskog naroda…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Kninski vjeroučitelj Mario Preden izdao novu zbirku pjesama

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom današnjega dana iz tiska je izašla nova zbirka pjesama kninskog vjeroučitelja i pjesnika Marija Predena naslova “U potrazi za djevojkom – Češnja za ljubavi”, a koju je u okviru svoje biblioteke “Radosni leptir” objavila nakladnička kuća “Kerigma-Pia” iz Zagreba.

 Piše: Marko LESKOVAR

Mario Preden je rođen 15. travnja 1976. godine u Kninu gdje je završio osnovnu školu i prvi razred srednje škole. Zbog rata u Hrvatskoj srednju školu završava u Puli. Proglašen je za najboljeg učenika Tehničke škole Pula u svojoj generaciji. U Zagrebu je 2001. godine diplomirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na kojem studira Licencijatski i doktorski studij teologije iz specijalizacije u moralnoj teologiji. Radi u Srednjoj školi Lovre Montija i Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti u Kninu kao katolički vjeroučitelj. Učenici SŠ Lovre Montija su 2016. i 2018. godine osvojili 1. mjesto na državnom natjecanju iz katoličkog vjeronauka pod njegovim mentorstvom. Više godina gostuje na Hrvatskom radio Kninu kao povremeni urednik emisije  Duhovne misli i u nekoliko navrata kao gost emisije Susret. Prva zbirka pjesama Srce i razum (onoj koju volim) tiskana mu je 2016. godine. Nagradu Grada Knina dobiva 2018. godine za uspjehe u radu s mladim osobama osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta te promicanju znanja i obrazovanja.

U recenziji za ovo djelo glavni i odgovorni urednik nakladničke kuće “Kerigma-Pia”, ugledni književnik i novinar Anto Pranjkić je kazao kako “u Predenovoj životnoj i stvaralačkoj stazi nema ničeg slučajnog i  zalutalog što bi dramatično poništilo začuđujuću predodređenost njegovoga putovanja kroz život i književnost. Dijete je velikoga Knina i “potomak” Kralja Zvonimira, tako da mu je život ovjenčan impresivnom poviješću i stoljetnim duhovnim nasljeđem znamenitih Hrvata-katolika, koji su svoj rad i život mjerili učinkovitošću vremena”, ističe Pranjkić i pojašnjava:

– Teško je odrediti u kojoj je mjeri Mariovo školovanje, koje još uvijek traje, bilo izraz njegovih urođenih žudnji htijenja, ali se vidi i ta prosvjetiteljska baklja koju je podigao jednim dijelom i književnim djelovanjem.

Na svaki način, na toj duhovnoj paraboli trajno se postavlja fundament njegova života i umjetnosti: nepatvoreno i neraskidivo trajno jedinstvo Boga i čovjeka, navezanost čovjeka na čovjeka, konstanta o svemu i svačemu što se može sporiti, osim vječnosti. Ako bi smo pokušali naći glavne riječi Predenove književnosti, one se kreću oko pojmova Unum( jedno), Bonum(dobro), Verum (istinito), Pulchrum(lijepo), a što čini prirodnu žudnju života jedino ostvarivom.  Svi fundamentalni prirodni zakoni svijeta su jednostavni te je za Predena prirodno da ta jednostavnost prijeđe u riječ i misao čovjekovu.

Malo je pisaca takvog altruističkog zanosa i  uvjerenja  da književno stvaranje mora pratiti najdublje zakone života, njegovu vječitu oslonjenost na ono što je bilo jučer i nepokolebljivo uzdanje u ono što mora biti sutra. Tom vrstom prirodne energije, koja ubrizgava krv,  spaja i sjedinjuje rastakajuće segmente čovječnosti, osjećanja i ljepote Mario Preden napaja svoje književne svjetove.  Stoga, nije ni malo slučajno što se u tim svjetovima uzdižu zastave mudrosti življenja, koje će na svaki način ostati jedini sigurni tragovi i svjetionici čitavih civilizacija na dugom putovanju do sreće.

Život je sam po sebi životan. Svaki dobar čovjek i pisac trebali bi biti djelići neke velike i konačne istine. A ona traje vječito, kao i život,  nastavlja rasti i cvjetati kroz vrijeme.

Ne pristajući na klanjanje zlatnom teletu svakovrsnog apsurda i beznađa, Mario Preden mojsijevskom snagom i vizijom donosi istinu Vječne Obnove, zavjetne ploče nade  i vjere da se Čovjek i njegova Riječ vrate Izvoru svojemu… kakvi su bili na dlanu Gospodnjem, pa i onda, posebno onda kad su u potrazi za djevojkom, budućom  suputnicom na moru života, napisao je Pranjkić u recenziji za djelo kninskog vjeroučitelja i  pjesnika Marija Predena.

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Nisam im’o ni osamnaest ljeta, zvala me je Domovina sveta!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Velimir Velo Raspudić (Specijalna policija na Kupresu)

Mogu nam braniti
al ne mogu zabraniti!
Niti nam mogu izbrisati
prošlost!

IDEM I JA OČE

Sjećam se, bilo je ljeto,
kad rekoh: Idem i ja oče!
Idem i ja Domovina zove,
pod krilo svoje sokolove!

Spustio je glavu, ništa rek’o nije,
a znao sam što u srcu krije.
U kući samo čula se tišina,
nije lako u rat poslat sina!

Nisam im’o ni osamnaest ljeta,
zvala me je Domovina sveta!
Znam, bio sam zelen i mlad,
ni znao nisam što je to rat!

Ali sam brzo naučio
zašto je otac svoju tugu krio,
malo mi je trebalo da shvatim,
zašto majka moli da se vratim!?

Ljubav u meni bila je jača,
od očeve tuge i majčinog plača!
Kratak je put između pakla i raja,
s tim momcim ostadoh do kraja.

Mnogi svoju mladost ostaviše,
a najbolji s nama nisu više!
Samo može ta ratna strahota
stvorit prijatelje za cijelog života!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Velimir Velo Raspudić

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari