Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Predsjednicu vidim kao svjetlo u tunelu

Objavljeno

na

Najveći je kršćanski blagdan – Uskrs. Tim povodom razgovarali smo sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, koji je u intervjuu za Direktno poslao poruke nade, ali nezaobilazne teme bile su i one političke od kojih biskup nikada ne bježi.

Razgovarali smo i o Vladinom ‘Vijeću za prošlost’, proglašenju kardinala Stepinca svetim, ali i o čudnim izjavama o ‘srpskim civilnim žrtvama’ sisačkog paroha u miru Petra Olujića.

Oče biskupe, slavimo najveći kršćanski blagdan Uskrsa. Koje biste poruke istaknuli kao najvažnije za hrvatski narod u ovom trenutku?

Uskrs je blagdan velike nade, novog početka i stoga blagdan života i radosti. Isus Krist, naš Gospodin, bio je ubijen raspećem na drvo križa, lažno optužen i političkom voljom osuđen, ali on je kao Sin Božji sve to dragovoljno prihvatio i žrtvovao se za nas, da nama pokaže pravi smisao našeg ljudskog života. A to je ljubav koja pobjeđuje, usprkos progonima, optužbama i smrtnoj osudi. S jedne strane bila je mržnja, a s druge strane ljubav.

Mržnja ljudi i ljubav Božja. Bog je pobijedio, Krist je uskrsnuo i obećao svima koji ga slijede uskrsnuće. Zato je to blagdan i naše pobjede, blagdan i naše nade. Naše hrvatsko društvo je letargično, mnogi su prevareni i beznadni, mnogi ne vide budućnosti i odlaze iz vlastite domovine jer su se u njoj razočarali. Vodili su je na žalost mnogi koji je nisu voljeli pa nisu bili spremni na žrtvu za druge, već su druge koristili žrtvujući ih za sebe.

Zato je uskrsna poruka nade i perspektive vječnog života aktualna i za našu svakodnevicu, naime da je moguće pobijediti zlo i započeti nešto novo, bolje. Novi život.

Blagdan Uskrsa dolazi mjesec dana uoči lokalnih izbora. Kako ocjenjujete političko ozračje u našoj zemlji?

Već sam se ponešto osvrnuo na to stanje. Ono nije zadovoljavajuće, previše je na sve strane korupcije, previše sebičnosti, kršenja zakona i nemorala. Kada čovjek samo zaustavi pogled na propadanju tolikih poduzeća i s tim u svezi na nesigurnosti radnika, ljudi koji nemaju sigurno radno mjesto i budućnost, tada bi se moglo doći u kušnju da se odbaci nada. No Uskrs nam to ne dopušta, Krist uskrsnuli nas poziva na trpljenje ali i obećava uskrsnuće. Vjerujem da je u tom uskrsnulom ozračju moguće puno toga promijeniti.

Što mislite o sadašnjoj državnoj vlasti, o Vladi Andreja Plenkovića, o djelovanju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Na žalost ne mogu ni oni sve promijeniti preko noći. Od 2000. godine bile su na snazi protuhrvatske aktivnosti najviših dužnosnika, a umreženi su još uvijek ljudi propalog komunističkog sustava koji djeluju tako da razaraju hrvatske interese i hrvatsko društvo. Bilo je tu i nesnalaženja, ali i organiziranog djelovanja protiv interesa domovine, njezinih građana, osobito hrvatskih branitelja. Na djelu je bila i krađa državne imovine, a po onom starom principu: Držite lopova!, tj. upiralo se prstom uvijek u druge. K tomu su se iznutra rastakali temelji države, želeći i ideološki i kadrovski vratiti hrvatsko društvo u neke “jugoslavenske” asocijacije, kao i u komunistički mentalni sklop.

Pri tome su “stari kadrovi” zauzeli čelne pozicije u medijima te nas neprestano preodgajali. Tako nisu mogli napredovati domoljubno orijentirani hrvatski građani, koji su u većini, ali koji nisu bili u mogućnosti iskazati svoje stavove jer se uvijek davala prednost onima koji su djelovali protiv njih. Je li vrijeme takvih pojava prošlost? Neki pomaci su očiti, ali na žalost nisu otišli svi “jugoslaveni” i “komunisti” u mirovinu. Ni u aktualnoj vlasti nema dovoljno odlučnosti da se krene posve jasnim hrvatskim smjerom koji narod očekuje. Predsjednici bih u tom smislu dao prednost, nju vidim kao svjetlo u tunelu.

Kako biste opisali odnose SDP-ove gradske vlasti s Crkvom u Sisku?

Ti odnosi zapravo ne postoje. Gradska vlast ignorira Crkvu u Sisku i ne dopušta nam nikakvu afirmaciju budući da smatra – po starim poznatim marksističkim obrascima – da je religija opijum za narod, nešto zaostalo i regresivno što treba ukloniti. Ne mogu to do kraja jer ovo je ipak novo vrijeme, postoje i zakoni koji nam jamče slobodu djelovanja, ali jedno je što se može postići na državnoj i županijskoj razini, a drugo na gradskoj u kojoj je u biti, manje-više, na djelu stalna opstrukcija suradnje.

Poznata je Vaša istaknuta uloga u promicanju istine o komunističkim zločinima. Kakvo je Vaše stajalište o Vijeću za suočavanje s prošlošću?

To je vijeće potrebno, ali nije dobro ustanovljeno. U njemu ima dobrih pojedinaca, ali na žalost i posve ideološki zagriženih boljševika. Stječe se dojam da je to ipak političko tijelo koje bi trebalo razmotriti probleme “nedemokratskih režima” 20. stoljeća po ključu “pro et contra”, odnosno i njihovih osporavatelja i njihovih branitelja. Tu se vidi da je unaprijed ishod već osuđen na neuspjeh. Trebalo je to pokrenuti ali kao neovisno, nepolitičko, znanstveno-istraživačko tijelo. Ako su u njemu trebali sjediti predstavnici institucija, onda se pitam zašto nema predstavnika svih relevantnih institucija, a također i zašto su u njega imenovani članovi koji nisu predstavnici nijedne institucije. Istina je da je bolje da takvo vijeće postoji negoli da ne postoji, no ja izražavam sumnju u njegov uspjeh.

Kako komentirate optužbe sisačkog paroha u miru o. Petra Olujića da je 595 ubijenih građana srpske nacionalnosti na području Siska u Domovinskom ratu. Ti podaci su već demantirani, ali zanima nas Vaš stav po tom pitanju? Susreli ste se s njim nakon tih izjava, što Vam je on tom prilikom rekao?

Mene je jako iznenadio njegov intervju u Večernjem listu od 11.ožujka. Mislio sam do tada da je naša suradnja u Sisku iskrena, dapače smatrao sam da bi mogla biti primjer dobrih odnosa jer upravo imenovani protojerej dolazio je na božićne i uskrsne mise koje sam ja vodio u našu katedralu i tu čestitao našim vjernicima blagdane. Ovakvo iznošenje neprovjerenih i višestruko uvećanih brojeva stradalih “srpskih civila” u Sisku očito je smišljena provokacija koja želi izazvati neke svoje ciljeve. Još ne znam koji su to, ali otkrit će se vjerujem uskoro. To svakako nije pridonijelo atmosferi dijaloga, dapače.

Bojim se da se tako samo umnaža nezadovoljstvo i netrpeljivost. Paroh Olujić, kada je poslije toga došao k meni, nije ništa rekao u svezi tih iskaza, dapače ostao je na iznesenim stavovima. Ja sam tek iz emisije Bujica saznao da je on bio član UDB-e pa mi je sad tek jasno zašto on tako gorljivo brani Jugoslaviju, Tita, bratstvo i jedinstvo. Rekao sam mu da za mene bratstvo, u kojem jedan brat jaši na vratu drugomu, nije evanđelje nego protuevanđelje.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predajete mariologiju. Mnogi iščekuju da se Međugorje prizna kao marijansko svetište. Koji će, po Vašem mišljenju, biti koraci Katoličke Crkve po tom pitanju?

Zapravo ja još predajem samo postdiplomcima jedan mariološki kolegij na KBF-u i član sam Hrvatskoga mariološkog instituta. Mislim da Međugorje doista ide prema tome da bude priznato kao marijansko svetište, jer ono to i zaslužuje. Na stranu sad ukazanja, ali pastoralne su aktivnosti tamo tako intenzivne i brojne da je Međugorje de facto već jedno svjetsko marijansko svetište. Držim da će nadbiskup mons. Henryk Hoser, papin povjerenik za Međugorje dati takve sugestije Svetom Ocu te da će Kongregacija za bogoštovlje i sakramente dati smjernice da se to mjesto kristološkog i mariološkog kulta još više učvrsti u tom statusu koji već ima.

Hrvatski narod s nestrpljenjem iščekuje proglašenje blaženog kardinala Alojzija Stepinca svetim. I dalje se premalo govori o značenju njegovog života te spašavanju Židova za vrijeme ustaškog režima. Kako ocjenjujete životni put bl. Stepinca i kada se može očekivati njegovo proglašenje svetim?

Kardinal bl. Alojzije Stepinac doista je “najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu”, kako ga je nazvao sv. papa Ivan Pavao II. On sve više privlači, a i trenutni zastoj u njegovoj kanonizaciji tome pridonosi. Naime, organiziraju se tribine, simpoziji, tiskaju knjige i druge aktivnosti koje imaju za cilj upoznati naš narod što više sa svetačkim likom nadbiskupa Stepinca. On je postao već sinonim za hrvatsko katoličko biće, simbol stradanja i progona našeg katoličkog naroda pod nacizmom i komunizmom, te kao primjer ljubavi prema svakom, baš svakom čovjeku koji je u potrebi i treba našu pomoć.

On je hrabro za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao sve ugrožene, posebno Židove i pravoslavce, te mu mnogi duguju i svoje živote. On nije nikada gledao i pitao tko je taj potrebnik, već se pitao kako da pomogne čovjeku koji je bio pritisnut nepravdom i prijetilo mu je nasilje ili bilo koja druga ugroza. On može stoga biti na ponos svakom hrvatskom katoliku i ja se radujem njegovoj kanonizaciji jer će to biti dan pobjede nad svim klevetama i lažima koje su se digle, kako još za njegova života, tako i poslije njegove smrti, pa sve do dana današnjega protiv njega. Osobno očekujem da će bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim sljedeće 2018. godine.

Naime, do srpnja ove godine zasjeda mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo koje je ustanovio Papa, te će ono potom njemu podastrijeti plodove svoga rada, za koje mislim da neće biti presudni jer ne mogu se osporiti dokazi, dokumenti i svjedočanstva o njemu, kao ni kult koji ima u hrvatskom i ne samo u hrvatskom narodu, kao i rad Kongregacije za kauze svetih. A sljedeće je godine 20. obljetnica od njegova proglašenja blaženim, kao i 120. godišnjica od njegova rođenja.

direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Trojica biskupa Katoličke crkve u BiH odlaze u mirovinu

Objavljeno

na

Objavio

Kardinal Puljić jedini je ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH

Jedino je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nepromjenjiva kategorija koja živi uz ovu zemlju i Hrvate katolike, a skora promjena na njezinu čelu jednako je važno i osjetljivo pitanje kao političke i društvene mijene te regionalna i globalna preslagivanja u pogledu budućnosti katolika koji se u ovoj zemlji gotovo stopostotno vezuju uz hrvatski narod. Uz to se ne smije zanemariti i postojanje jedne, za sada neprimjetne, sekte koja snažnije živi svoje bosanstvo i katoličanstvo negoli hrvatstvo. Naime, već je istekao mandat mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Ratku Periću, sljedeće godine to će zadesiti kardinala Vinka Puljića, a 2021. u mirovinu po kanonskom pravu mora i banjolučki biskup Franjo Komarica.

Od Međugorja do zatočeništva

Trojica odlazećih biskupa imaju nekoliko zajedničkih dodirnih točaka. Zaređeni su neposredno prije ili na samome početku rata, preživjeli su i vlastitu golgotu živeći sa svojim narodom u najtežim trenutcima te se zbog svjedočenja te ljubavi čak i našli u pritvorima. Malo je čiji mandat bio obilježen s toliko iskušenja kao što je to bio slučaj s mostarsko-duvanjskim ordinarijem i trajnim upraviteljem Ratkom Perićem. Najprije se to odnosi na naslijeđeno breme hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena koji nije uspio staviti ad acta, unatoč čak i snažnim pokušajima. Iako nije ‘uspio’ u dokazivanju tvrdnji o nevjerodostojnosti međugorskoga fenomena, ali niti provođenje dekreta Svete Stolice iz 1975. godine Romanis Pontificibus, biskup Perić ostao je dosljedan. Jednako i 1994. godine kada je u jeku rata pokušao preuzeti župe koje su tada držali hercegovački franjevci, ali i 2019. kada okončava svoje 27-godišnje poslanje kao biskup. Čak su ga sljedbenici odmetnutih franjevaca 1994. godine oteli iz Biskupskoga ureda u Mostaru i odveli u naselje Cim. ‘Oslobođen’ je nakon inzistiranja Vatikana i ‘crvene’ telefonske veze tadašnjega ministra obrane Gojka Šuška s vodstvom Hercegovačke franjevačke zajednice. Neposredno prije završetka misije, u Međugorju je prošle godine službeno za apostolskoga vizitatora imenovan poljski nadbiskup Henryk Hoser. Iako se ovaj događaj nastoji predstaviti kao Perićev poraz, vjerojatno je i samome odlazećem mostarskom biskupu laknulo. No u nešto može biti posve siguran: da ni njegov nasljednik vrlo teško može očekivati da će se riješiti ova dva problema. Desetak franjevaca, koji su kasnije izbačeni iz reda, u Hercegovini i dalje se protivi preuzimanju osam župa od strane dijecezanskih svećenika. Ovaj ‘slučaj’ riješit će biologija, jednako kao i pitanje međugorskoga fenomena. Radi se, naime, o procjeni Svete Stolice da bi nova radikalna rješenja dovela do daljnjih podjela katoličke, hrvatske zajednice koja je ionako oslabljena stradanjima iz posljednjega rata, te zbog ekonomske i političke nesigurnosti, ali i hrvatskih identifikacijskih dokumenata. Vjeruje se stoga kako će Vatikan jednostavno pustiti vremenu da na drugi svijet presele sadašnji franjevci u neposlušnim župama, ali i vidioci u Međugorju. Nakon toga u ove župe posve pouzdano doći će dijecezanski svećenici. Kako stoji u nacrtu nalaza posebnoga Vatikanskog povjerenstva, Međugorje će doživjeti priznanje, čak i unatoč snažnim protivljenjima biskupa Perića.

Biskupija gerijatrija

Sljedeći koji odlazi u mirovinu sljedeće godine kardinal je Puljić. Njegov život obilježen je ranim gubitcima majke, ratom i doslovno zatočeništvom u opkoljenom Sarajevu od srpske strane, ali i prijetnjama koje je doživljavao od muslimanskih radikala i mudžahedina. Za njegov napredak prema redu biskupstva među najzaslužnijima je njegov rođak i sadašnji banjolučki biskup Franjo Komarica. Komarica ga je u jesen 1990. u Sarajevo postavio za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca. Uskoro je pozvan u nuncijaturu u Beogradu gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati nadbiskupom. To se konačno dogodilo 7. prosinca 1990. godine, a za biskupa ga je osobno zaredio sveti Ivana Pavao II. u Vatikanu. Biskupija koja je brojala gotovo 600.000 ljudi prošle je godine spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika, Hrvata katolika. Sarajevo nije napuštao ni u najtežim trenutcima, a s Caritasom je dijelio koliko je imao svim građanima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Kada je započeo hrvatsko-bošnjački rat, doživio je da mu je zabranjeno humanitarnu pomoć arapskih zemalja dodijeliti katolicima ili Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Čak se našao u svojevrsnom zatočeništvu i bio mu je zabranjen izlazak iz zgrade. Pratilo ga se i prisluškivalo, a ovaj posao nastavili su gotovo isti oni koji su to radili u vrijeme komunističke Jugoslavije jer su nakon rata pronađeni posebni prislušni uređaji. Kardinal Puljić cijelo je vrijeme ostao najsnažnija konstanta u hijerarhiji Katoličke crkve. Bosanac s hercegovačkim korijenima stizao je i do američkoga Kongresa i europskih institucija svjedočiti nepravdu koja se događa njegovu narodu od strane međunarodne uprave i većinskih Bošnjaka i Srba. Čak je prkosio i vrlo utjecajnom američkom veleposlaniku Thomasu Milleru kojemu je poručio kako se ne će dogoditi ništa od njegovih prognoza da će se Hrvati u BiH ‘asimilirati ili iseliti’. I kod posljednjega nametanja Željka Komšića na poziciju rezerviranu za hrvatskoga člana BiH Predsjedništva, te pokušaje opravdavanja ovoga nasilja, kardinal Puljić napravio je usporedbu kako je i ‘Hitler izabran sukladno zakonu’. Možda najmanje u javnosti poznato iskušenje kardinala Puljića bio je njegov tihi rat s franjevcima iz Bosne Srebrene koji su bili sljedbenici tzv. Dobrog pastira, svojedobno u Jugoslaviji bili poznati i kao crveni fratri i koji svoje bosanstvo stavljaju ispred hrvatstva i jedni su od glasnogovornika bošnjačkoga nacionalizma. Vjerojatno najtežu misiju imao je banjolučki biskup Franjo Komarica. Njegova je biskupija danas doslovno, kako i sam zna često reći, ‘gerijatrija’. Od prijeratnih oko 200.000 Hrvata katolika ostalo ih je tek 15.000. Najveća je pustoš u plodnoj Posavini od Dervente do Kotor Varoši. Za vrijeme rata biskup Komarica bio je zatočen u vlastitom domu bez mogućnosti kretanja i susreta s vjernicima. Uspio je sve izdržati. Poslije rata njegova je misija doslovno bila donkihotovska utrka s vremenom, nerazumijevanjem, odbacivanjem i patništvom sunarodnjaka. Nije uspio vratiti ih na prijeratna ognjišta, a s vremenom je to postalo izvor tolikih frustracija koje je prenosio kritizirajući političke prvake iz svoga naroda.

Msgr. Vukšić biskup kontinuiteta

Smjena jedne generacije biskupa, predvodnika Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, sudbonosno je važna za očuvanje ovdašnjih katolika, ali i Hrvata kao konstitutivnoga naroda. Svojevrsni kontinuitet očuvat će aktualni vojni biskup Tomo Vukšić, za kojega se u crkvenim kuloarima čak nagađa kako bi mogao naslijediti Vrhbosanskoga nadbiskupa Puljića i predvoditi Katoličku crkvu u toj zemlji. To bi bilo jamstvo da ovaj biskup tradicionalist, koji u svakom istupu snažno ističe i nacionalni hrvatski identitet, zadrži sadašnji odvažni put koji crveni franjevci i sljedbenici Ahdname, dokumenta Sultana Fatiha osvajača Bosne, žele izmijeniti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Na Times Squareu će biti postavljen ogroman ultrazvuk bebe koji će svijetu poslati snažnu poruku

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je u New Yorku izglasan zakon koji dozvoljava pobačaj do rođenja djeteta, jedna grupa pro-life aktivista odlučila je na Times Squareu emitirati 4D ultrazvuk bebe u trećem tromjesečju trudnoće. Ultrazvuk će biti postavljen 4. svibnja ove godine na velikom videozidu, javlja Aleteia, prenosi narod.hr

„Nadamo se da će pro-life Amerikanci napuniti Times Square. Imat ćemo živu glazbu, snažne i inspirativne govornike i, ono što je najbolje, 4D ultrazvuk uživo koji će svijetu poslati snažnu poruku kako je beba u maternici čovjek, kojemu treba dati priliku da se rodi“, najavila je udruga Fokus na obitelj koja organizira ovaj događaj. „Nitko više neće moći reći da to nije dijete. Svi će vidjeti da je to dijete“, izjavio je za CBN News predsjednik Fokusa na obitelj Him Daly.

Riječ je o događaju pod nazivom “Uživo iz New Yorka”, a očekuje se da će se tog dana na glavnom trgu u New Yorku u velikom broju okupiti zagovornici prava na život iz cijele zemlje.

Također se prikupljaju potpisi za “manifest života” koji će biti predstavljen u Bijeloj kući i Kongresu te prikuplja sredstva za kupnju ultrazvuka kako bi on bio dostupan svim ženama koje razmišljaju o pobačaju.

Podsjetimo, njujorški “Zakon o reproduktivnom zdravlju”, koji je usvojen 22. siječnja, dopušta pobačaj ” u bilo koje vrijeme kada je to potrebno kako bi se zaštitio život ili zdravlje žene.”

 

NE DAJ ME MAJKO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari