Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Predsjednicu vidim kao svjetlo u tunelu

Objavljeno

na

Najveći je kršćanski blagdan – Uskrs. Tim povodom razgovarali smo sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, koji je u intervjuu za Direktno poslao poruke nade, ali nezaobilazne teme bile su i one političke od kojih biskup nikada ne bježi.

Razgovarali smo i o Vladinom ‘Vijeću za prošlost’, proglašenju kardinala Stepinca svetim, ali i o čudnim izjavama o ‘srpskim civilnim žrtvama’ sisačkog paroha u miru Petra Olujića.

Oče biskupe, slavimo najveći kršćanski blagdan Uskrsa. Koje biste poruke istaknuli kao najvažnije za hrvatski narod u ovom trenutku?

Uskrs je blagdan velike nade, novog početka i stoga blagdan života i radosti. Isus Krist, naš Gospodin, bio je ubijen raspećem na drvo križa, lažno optužen i političkom voljom osuđen, ali on je kao Sin Božji sve to dragovoljno prihvatio i žrtvovao se za nas, da nama pokaže pravi smisao našeg ljudskog života. A to je ljubav koja pobjeđuje, usprkos progonima, optužbama i smrtnoj osudi. S jedne strane bila je mržnja, a s druge strane ljubav.

Mržnja ljudi i ljubav Božja. Bog je pobijedio, Krist je uskrsnuo i obećao svima koji ga slijede uskrsnuće. Zato je to blagdan i naše pobjede, blagdan i naše nade. Naše hrvatsko društvo je letargično, mnogi su prevareni i beznadni, mnogi ne vide budućnosti i odlaze iz vlastite domovine jer su se u njoj razočarali. Vodili su je na žalost mnogi koji je nisu voljeli pa nisu bili spremni na žrtvu za druge, već su druge koristili žrtvujući ih za sebe.

Zato je uskrsna poruka nade i perspektive vječnog života aktualna i za našu svakodnevicu, naime da je moguće pobijediti zlo i započeti nešto novo, bolje. Novi život.

Blagdan Uskrsa dolazi mjesec dana uoči lokalnih izbora. Kako ocjenjujete političko ozračje u našoj zemlji?

Već sam se ponešto osvrnuo na to stanje. Ono nije zadovoljavajuće, previše je na sve strane korupcije, previše sebičnosti, kršenja zakona i nemorala. Kada čovjek samo zaustavi pogled na propadanju tolikih poduzeća i s tim u svezi na nesigurnosti radnika, ljudi koji nemaju sigurno radno mjesto i budućnost, tada bi se moglo doći u kušnju da se odbaci nada. No Uskrs nam to ne dopušta, Krist uskrsnuli nas poziva na trpljenje ali i obećava uskrsnuće. Vjerujem da je u tom uskrsnulom ozračju moguće puno toga promijeniti.

Što mislite o sadašnjoj državnoj vlasti, o Vladi Andreja Plenkovića, o djelovanju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

Na žalost ne mogu ni oni sve promijeniti preko noći. Od 2000. godine bile su na snazi protuhrvatske aktivnosti najviših dužnosnika, a umreženi su još uvijek ljudi propalog komunističkog sustava koji djeluju tako da razaraju hrvatske interese i hrvatsko društvo. Bilo je tu i nesnalaženja, ali i organiziranog djelovanja protiv interesa domovine, njezinih građana, osobito hrvatskih branitelja. Na djelu je bila i krađa državne imovine, a po onom starom principu: Držite lopova!, tj. upiralo se prstom uvijek u druge. K tomu su se iznutra rastakali temelji države, želeći i ideološki i kadrovski vratiti hrvatsko društvo u neke “jugoslavenske” asocijacije, kao i u komunistički mentalni sklop.

Pri tome su “stari kadrovi” zauzeli čelne pozicije u medijima te nas neprestano preodgajali. Tako nisu mogli napredovati domoljubno orijentirani hrvatski građani, koji su u većini, ali koji nisu bili u mogućnosti iskazati svoje stavove jer se uvijek davala prednost onima koji su djelovali protiv njih. Je li vrijeme takvih pojava prošlost? Neki pomaci su očiti, ali na žalost nisu otišli svi “jugoslaveni” i “komunisti” u mirovinu. Ni u aktualnoj vlasti nema dovoljno odlučnosti da se krene posve jasnim hrvatskim smjerom koji narod očekuje. Predsjednici bih u tom smislu dao prednost, nju vidim kao svjetlo u tunelu.

Kako biste opisali odnose SDP-ove gradske vlasti s Crkvom u Sisku?

Ti odnosi zapravo ne postoje. Gradska vlast ignorira Crkvu u Sisku i ne dopušta nam nikakvu afirmaciju budući da smatra – po starim poznatim marksističkim obrascima – da je religija opijum za narod, nešto zaostalo i regresivno što treba ukloniti. Ne mogu to do kraja jer ovo je ipak novo vrijeme, postoje i zakoni koji nam jamče slobodu djelovanja, ali jedno je što se može postići na državnoj i županijskoj razini, a drugo na gradskoj u kojoj je u biti, manje-više, na djelu stalna opstrukcija suradnje.

Poznata je Vaša istaknuta uloga u promicanju istine o komunističkim zločinima. Kakvo je Vaše stajalište o Vijeću za suočavanje s prošlošću?

To je vijeće potrebno, ali nije dobro ustanovljeno. U njemu ima dobrih pojedinaca, ali na žalost i posve ideološki zagriženih boljševika. Stječe se dojam da je to ipak političko tijelo koje bi trebalo razmotriti probleme “nedemokratskih režima” 20. stoljeća po ključu “pro et contra”, odnosno i njihovih osporavatelja i njihovih branitelja. Tu se vidi da je unaprijed ishod već osuđen na neuspjeh. Trebalo je to pokrenuti ali kao neovisno, nepolitičko, znanstveno-istraživačko tijelo. Ako su u njemu trebali sjediti predstavnici institucija, onda se pitam zašto nema predstavnika svih relevantnih institucija, a također i zašto su u njega imenovani članovi koji nisu predstavnici nijedne institucije. Istina je da je bolje da takvo vijeće postoji negoli da ne postoji, no ja izražavam sumnju u njegov uspjeh.

Kako komentirate optužbe sisačkog paroha u miru o. Petra Olujića da je 595 ubijenih građana srpske nacionalnosti na području Siska u Domovinskom ratu. Ti podaci su već demantirani, ali zanima nas Vaš stav po tom pitanju? Susreli ste se s njim nakon tih izjava, što Vam je on tom prilikom rekao?

Mene je jako iznenadio njegov intervju u Večernjem listu od 11.ožujka. Mislio sam do tada da je naša suradnja u Sisku iskrena, dapače smatrao sam da bi mogla biti primjer dobrih odnosa jer upravo imenovani protojerej dolazio je na božićne i uskrsne mise koje sam ja vodio u našu katedralu i tu čestitao našim vjernicima blagdane. Ovakvo iznošenje neprovjerenih i višestruko uvećanih brojeva stradalih “srpskih civila” u Sisku očito je smišljena provokacija koja želi izazvati neke svoje ciljeve. Još ne znam koji su to, ali otkrit će se vjerujem uskoro. To svakako nije pridonijelo atmosferi dijaloga, dapače.

Bojim se da se tako samo umnaža nezadovoljstvo i netrpeljivost. Paroh Olujić, kada je poslije toga došao k meni, nije ništa rekao u svezi tih iskaza, dapače ostao je na iznesenim stavovima. Ja sam tek iz emisije Bujica saznao da je on bio član UDB-e pa mi je sad tek jasno zašto on tako gorljivo brani Jugoslaviju, Tita, bratstvo i jedinstvo. Rekao sam mu da za mene bratstvo, u kojem jedan brat jaši na vratu drugomu, nije evanđelje nego protuevanđelje.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predajete mariologiju. Mnogi iščekuju da se Međugorje prizna kao marijansko svetište. Koji će, po Vašem mišljenju, biti koraci Katoličke Crkve po tom pitanju?

Zapravo ja još predajem samo postdiplomcima jedan mariološki kolegij na KBF-u i član sam Hrvatskoga mariološkog instituta. Mislim da Međugorje doista ide prema tome da bude priznato kao marijansko svetište, jer ono to i zaslužuje. Na stranu sad ukazanja, ali pastoralne su aktivnosti tamo tako intenzivne i brojne da je Međugorje de facto već jedno svjetsko marijansko svetište. Držim da će nadbiskup mons. Henryk Hoser, papin povjerenik za Međugorje dati takve sugestije Svetom Ocu te da će Kongregacija za bogoštovlje i sakramente dati smjernice da se to mjesto kristološkog i mariološkog kulta još više učvrsti u tom statusu koji već ima.

Hrvatski narod s nestrpljenjem iščekuje proglašenje blaženog kardinala Alojzija Stepinca svetim. I dalje se premalo govori o značenju njegovog života te spašavanju Židova za vrijeme ustaškog režima. Kako ocjenjujete životni put bl. Stepinca i kada se može očekivati njegovo proglašenje svetim?

Kardinal bl. Alojzije Stepinac doista je “najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu”, kako ga je nazvao sv. papa Ivan Pavao II. On sve više privlači, a i trenutni zastoj u njegovoj kanonizaciji tome pridonosi. Naime, organiziraju se tribine, simpoziji, tiskaju knjige i druge aktivnosti koje imaju za cilj upoznati naš narod što više sa svetačkim likom nadbiskupa Stepinca. On je postao već sinonim za hrvatsko katoličko biće, simbol stradanja i progona našeg katoličkog naroda pod nacizmom i komunizmom, te kao primjer ljubavi prema svakom, baš svakom čovjeku koji je u potrebi i treba našu pomoć.

On je hrabro za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao sve ugrožene, posebno Židove i pravoslavce, te mu mnogi duguju i svoje živote. On nije nikada gledao i pitao tko je taj potrebnik, već se pitao kako da pomogne čovjeku koji je bio pritisnut nepravdom i prijetilo mu je nasilje ili bilo koja druga ugroza. On može stoga biti na ponos svakom hrvatskom katoliku i ja se radujem njegovoj kanonizaciji jer će to biti dan pobjede nad svim klevetama i lažima koje su se digle, kako još za njegova života, tako i poslije njegove smrti, pa sve do dana današnjega protiv njega. Osobno očekujem da će bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim sljedeće 2018. godine.

Naime, do srpnja ove godine zasjeda mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo koje je ustanovio Papa, te će ono potom njemu podastrijeti plodove svoga rada, za koje mislim da neće biti presudni jer ne mogu se osporiti dokazi, dokumenti i svjedočanstva o njemu, kao ni kult koji ima u hrvatskom i ne samo u hrvatskom narodu, kao i rad Kongregacije za kauze svetih. A sljedeće je godine 20. obljetnica od njegova proglašenja blaženim, kao i 120. godišnjica od njegova rođenja.

direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Propovijed biskupa Košića na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić propovijedao je na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode u ponedjeljak, 10. prosinca.

Propovijed biskupa Košića:

Draga braćo i sestre, poštovani članovi obitelji Tuđman, poštovani hrvatski branitelji, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, dragi prijatelji!

Želio bih danas, na dan prijelaza s ovog svijeta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, progovoriti nešto o njegovom odnosu prema bl. Alojziju Stepincu.

U svojoj knjizi „Moj život s Francekom“ gospođa Ankica Tuđman piše u Predsjednikovo i svoje ime ovo: „Upoznali smo brojne svećenike, ali najveći trag na oblikovanje Francekove i moje svijesti u hrvatskom katoličkom duhu imali su kardinali Stepinac i Kuharić, koje smo poštovali kao iznimno dobre i obrazovane ljude, svećenike i teologe.“ (Ib., 489)

A kada je Sveti Otac papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim, pozvao je Predsjednika da dođe na oltar jer ga je želio osobno pozdraviti. Bila je to osobita čast za njega, kako piše njegova supruga (ib., 492-493).

Što je sam Franjo Tuđman mislio, govorio i zapisao o bl. Alojziju?

U „Osobnom dnevniku“ piše: „Pročitah tu knjižicu /Mladi Stepinac – pisma zaručnici/… s velikim zanimanjem. I uživanjem. Ne može biti dvojbe: bio je već kao mlad čovjek iznimna ličnost; njegovo katoličanstvo i hrvatstvo imalo je duboke osnove… U  posljednjem pismu zaručnici 1924. (kad mu je 26 godina)… poslije navoda Šarićevih stihova iz pjesme Orlu, on će proročki nagovijestiti svoj životni put: ‘Ova pjesma daje pravac mom daljem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom narodu koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma’“ ( ib., 1,247).

U istom djelu pod nadnevkom 21. kolovoza 1976. FT je zapisao: „Čitam Benigerova Stepinca…“ (ib., 277) i nastavlja: „Pročitah do kraja. S velikom pažnjom – toliko novog. Knjiga ostavlja jak dojam. Lik Stepinca kao hrvatskog metropolite prikazan je jarkim bojama. Znao sam ponešto, ali ni izdaleka da je bio tako jaka ličnost, jedan od onih muževa kakvi se ne rađaju svakog desetljeća; čovjek od značaja.“ (ib., 278)

Može se reći čak da je Franjo Tuđman bio posebno povezan s Alojzijem Stepincem. U svom Dnevniku 21. studenog 1981. piše kako je nadbiskup Kuharić otišao u Rim, a „baš prije odlaska Kuharić je dobio moju presudu u kojoj je novo da me osuđuju i zbog Stepinca.“ (ib., 2,150). I na drugom mjestu Dnevnika, koji je već pisao u kaznionici u Lepoglavi, kaže: „A procedura protiv mene temelji se na tome što sam rekao da se ne mogu Stepinac i cijela crkva i Maček i cijeli HSS izjednačavati s Pavelićem kao ratni zločinci!“ (2,225)

Franjo Tuđman opisao je odnos nadbiskupa Stepinca s vladajućima u NDH; rekao je za AS kako – citiram: „kao solunski dobrovoljac nikad ustaškog povjerenja zadobio nije.“ (ib.,146) A citira i odvjetnika Jugovića koji mu je rekao da je 1944. Stepincu prenio zaključak ustaških prvaka da će ga „sa strojničkim mecima pribiti na vrata katedrale bude li i dalje govorio protiv ustaške vlasti“ (3,149).

Citirajući zatvorske zapise Vitomila Zupana FT dodaje: „Valja pribilježiti i Zupanovo svjedočanstvo kako su ne samo prikupljali potpise robijaša protiv ‘ratnog zločinca’ Stepinca, nego ih i maltretirali ako su odbili. A potpisivali su i svećenici (osuđeni) i s time se onda nastupalo pred svijetom kao izrazom ‘javnog mnijenja’“. (3,137)

U „Bespućima povijesne zbiljnosti“ Franjo Tuđman iznio je sustavno na stotinu stranica dobru povijesnu analizu srpskih optužbi na račun Hrvata. Taj je naslov : II. „Mitska podloga teorija o genocidnosti hrvatstva“; gdje 3. podnaslov glasi: „Od mita do teorija o genocidnosti svakog hrvatstva“ (Ib., 499-535) i osobito 4. podnaslov koji je nazvao: „O povijesnoj krivnji Katoličke crkve“ (535-600).

Od srpskih pisaca Tuđman posebno analizira V. Dedijera koji 1981. u „Novim prilozima“ optužuje direktno nadbiskupa A. Stepinca da je on „duhovni otac i politički mentor“ Poglavnikov, te da „ima najveću odgovornost za prekrštavanje Srba u katoličanstvo“, što je kardinal Kuharić opovrgnuo pozivajući se na 33 dokumenta koji govore suprotno (540-541). Tuđman u ovoj odličnoj analizi navodi citate iz prosvjeda nadbiskupa Stepinca na adresu vlasti NDH kao i njegove snažne propovijedi u kojima je osuđivao svako nasilje, i to već od početka NDH tj. od 1941. Tako navodi kako je njegova propovijed od 31. listopada 1943. „raspalila gnjev ustaških vlastodržaca“, te mu je ministar prosvjete J. Makanec odgovorio da je zabio nož u leđa borcima na bojištima za obranu NDH, te ga proglasio nesposobnim za politiku savjetovavši mu da se drži svojih crkvenih poslova. (551). Tuđman je načinio ovaj osvrt na Stepinčeva shvaćanja i djelatnost od 1941. do 1945., što – kaže – „ne ostavlja nikakve dvojbe da su Dedijerove tvrdnje o Stepincu posve samovoljne, bez ikakve osnove, i u punoj suprotnosti s istinom. Stepinac ne samo da nije bio ‘duhovni i politički mentor A. Pavelića, već se odlučno suprotstavljao i idejama i metodama njegove vladavine. I ne samo da mu se ne može pripisivati ‘odgovornost za ubijanje u Jasenovcu’ ili da je davao ‘inicijativu za ratne zločine’, već je istina da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da ih spriječi“ (553).

No, unatoč svemu tomu Dedijer će ustrajati na svojoj čudovišnoj ocijeni te će“ 1984., kao ‘predsjednik Russellova suda’ uputiti pismo papi Ivanu Pavlu II., te ponovno 1986. zamjerajući mu što nije došao posjetiti Jasenovac da oda ‘poštu žrtvama genocida, posebno zbog istorijske odgovornosti koju za te zločine snose Vatikan i Katolička Crkva u Hrvatskoj’.“ (555) Ova nas pisma podsjećaju na neka novija pisma upućena Svetom Ocu jednako protiv svetosti bl. Alojzija Stepinca, zar ne? Tuđman razotkriva laži V. Dedijera koji tvrdi da je na suđenju A. Artukoviću „razotkriven odnos između Pavelićeve vlade i Katoličke crkve. I to“ – nastavlja Tuđman – „usprkos tome što je ‘razotkriveno’ upravo suprotno. Sam je Artuković naime posvjedočio da odnosi između Pavelića i Stepinca ‘očigledno nisu bili prijateljski’, a ističući ‘moralne principe Katoličke crkve’ za Stepinca reče: ‘on je bio svet čovjek i nadbiskup’.“ (555-556) Isti srpski autor je 1987. napisao i knjigu „Vatikan i Jasenovac“ u kojoj za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu direktno optužuje i sam Vatikan. Slijedi prikaz također sličnih knjiga: „Na braniku vere i nacije“ Žarka Gavrilovića, koji ima jedan znakovit podnaslov „Ubice u Božje ime“; „Varvarstvo u ime Hristovo“ (1988.) autora Živojinovića; Milan Bulajić „Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine“ (1988.)

Tuđman zaključuje: „Iz čitavog dosadašnjeg razmatranja moglo se vidjeti da se u okrivljavanju Katoličke crkve tobožnje njezino ustaštvo uzima samo kao dokaz njezina povijesna grijeha. Samo njezino postojanje krivo je za postojanje hrvatstva i predstavlja pogibelj za pravoslavno srpstvo, ili u najmanju ruku glavnu zapreku za njegovo napredovanje… Tako smo uz tezu o genocidnom hrvatstvu dobili i ovu o genocidnom katoličanstvu.“ (591). Tuđman se pri tom ne libi podsjetiti da je već patrijarh Varnava govorio: „Rimokatolička crkva i vera su parasitstvo koje je bilo i ostalo najvećom nesrećom u istoriji hrišćanstva.“ (592).

Mogli bismo samo potvrditi što o bivšim i sadašnjim osporavateljima lika bl. Alojzija Stepinca piše F. Tuđman: „razlozi zbog kojih oni svrstavaju Stepinca među duhovne tvorce ustaških nedjela mogu biti jedino u tome što je Stepinac, kao najviši hrvatski katolički dostojanstvenik, stajao dosljedno i neodstupno na braniku prava hrvatskoga naroda na svoju slobodnu i samostalnu državu. Što dokazuje da ili poriču to pravo, ili ne prave razliku između pojma države i ideologijsko-političkih obličja režima, koji ovisi o različitim okolnostima, i s kojim se u konkretnom slučaju u NDH Stepinac ne samo nikada nije poistovjetio nego mu se suprotstavljao.“ (554)

Držim da je ovim riječima Tuđman pokazao kako dobro razumije sve napade velikosrpskih ideologa koji nisu prestali ni danas i kako ih je moguće razobličiti.

U borbi pak za prava hrvatskoga naroda i Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman se nalaze na istoj strani, zastupajući pravo Hrvata na svoju državu. U toj su se borbi obojica žrtvovali i zbog toga su podnijeli velike nepravde i trpljenja, a podnose ih još i danas.

Za sebe Franjo Tuđan piše: „iz generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova svjesno sam pošao neizvjesnim putom iskanja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom svakodnevnicom.“ (2,262)

Iz Službe Riječi, iz današnjeg čitanja Knjige proroka Izaije (Iz 35, 1-10) koje navješćuje konačni dolazak Sina Božjega i zato radost čitavog naroda, čuli smo proroštvo:

„Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati.“

Bogu je dakle moguće okrenuti sudbinu naroda, od nemoći stvoriti moć i iz bolesti izvesti zdravlje. No, čini se da „sljepačke oči“ mnogih današnjih slijepaca, ne samo onih koji ne mogu vidjeti nego još više onih koji ne žele i neće vidjeti istinu Bog može ozdraviti i dati im pravi vid samo ako oni surađuju i sami traže i žele istinu. Rekao bih da su to oni „žuti, zeleni, crni“, ali bome i crveni „vragovi“ o kojima je pokojni Predsjednik govorio koji sve rade protiv istine i svoje Domovine.

No, Bogu je sve moguće. Zato se mi danas, moleći se za dušu i vječni život predsjedniku Tuđmanu, molimo i za našu Domovinu, osobito da Bog ozdravi mnoge sljepačke oči u našem narodu.

A u čitanju svetog Evanđelja po Luki (Lk 5, 17-26) čuli smo izvješće o Isusovom čudesnom ozdravljenju uzetog čovjeka koga na nosiljci spuštaju njegovi prijatelji pred Isusa. Isus ne samo da ga fizički ozdravlja, nego mu oprašta i grijehe jer je to važnije za čovjeka… Na kraju izvještaja čujemo kako narod u zanosu govori: „Danas vidjesmo nešto neviđeno.

I mi, svjedoci događaja stvaranja i obrane neovisne i demokratske Republike Hrvatske, možemo reći da je Bog izveo čudesa svoje ljubavi prema našem narodu te smo mu za to zahvalni govorili da smo vidjeli do tada nešto neviđeno. Kardinal Franjo Kuharić volio je govoriti da je Bog učinio tri čuda s nama: prvo, što smo u tako nepovoljnim okolnostima uopće opstali; drugo, da su nas priznali i oni koji to nisu željeli; i treće, da smo se obranili u nepravednoj agresiji i izborili svoju slobodu. A sve je to, ili svakako drugo i treće, bilo ostvareno pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana. Zato mu hrvatski narod jest i treba biti neizmjerno zahvalan! Činjenica je da takvog državnika ni je imao, nit će imati naš narod.

Zato molimo danas i za našu Domovinu za koju je pokojni Predsjednik živio i sve žrtvovao.

Molimo se danas, braćo i sestre, za prvog predsjednika pokojnog dr. Franju Tuđmana, velikog borca i vizionara, spremnog na žrtvu da bi se spoznala istina i da bi naš hrvatski narod konačno ostvario slobodu i svoju samostalnu državu. Molimo i zagovor bl. Alojzija Stepinca koga je on veoma poštovao i razumio, branio i nastavio njegovu misao da narod ima pravo na slobodu. Neka svojom zaštitom i svetošću bl. Alojzije štiti pokojnog Predsjednika i sve nas, čitav naš hrvatski narod, da svi dođemo iz zemaljske domovine u nebesku Domovinu, gdje ni suza ni nepravdi ni laži više neće biti, nego će nam svima svijetliti Krist Gospodin. Amen. (IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Druga nedjelja Došašća

Objavljeno

na

Objavio

Druga nedjelja došašća – Pripravite put Gospodinu

U današnjem prvom čitanju čujemo kako prorok Izaija govori: Glas viče: Pripravite put Gospodinu u pustinji. To proroštvo danas evanđelist Marko primjenjuje na Ivana Krstitelja (Mk 1,1-8). On je taj glas koji viče iz pustinje.

Taj nam proročki glas danas govori: Pripravite put Gospodinu u pustinji. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi!

Za onoga koji želi čuti i prihvatiti – savršeno jasno i ostvarivo. Valja nam pripraviti put Gospodinu u našemu srcu. Iz njega sve proizlazi. U njemu su udoline. To su one manjkavosti, to su naši propusti. To je naša lijenost, naša nezainteresiranost.

Valja nam te praznine ispuniti svojim zauzimanjem, svojim čestitim radom, svojim dobrim djelima, naravno, započevši od svojih najbližih. Ima u našem srcu i brežuljaka. To su naše mane, naše zle sklonosti, naša oholost, srdžba, naši grijesi protiv bilo koje zapovijedi. Treba ih, uz pomoć Božje milosti, ukloniti. Tu su i krivine i hrapavosti.

To označava one loše strane našega značaja. Možda smo skloni lijenosti, ogovaranju, oholosti, zavisti. Oznake našega karaktera treba usmjeriti prema dobru, a ne prema zlu. Tako ćemo pripraviti put Gospodinu, da njegov dolazak za nas ne bude uzaludan.

Ivan je bio silan prorok. Veli današnje evanđelje: Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci. Pa ipak, veli Ivan: Nakon mene dolazi jači od mene (…) Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Ta se Ivanova riječ ostvarila među nama i sada se ostvaruje.

Među nama je Isus, Sin Božji. Otkupljeni smo njegovom smrću i uskrsnućem, kršteni njegovim krštenjem, posvećeni i posvećivani njegovim Duhom u sakramentima u svetom bogoslužju.

To je snaga koja je u Crkvi, koja je u nama. Valja nam samo za njim posegnuti. Valja nam povjerovati Kristu i njegovu evanđelju, valja nam se odreći grijeha tražeći Boga u Crkvi, u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima u svakodnevnom životu.

Dao Gospodin da njegova riječ za nas ne bude uzaludna, nego da u našem srcu nađe plodno tlo, na spasenje nama i onima koji su s nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari