Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: Prihvatiti Dijete. Dijete Isusa i svako dijete. Poštovati život, biti zadivljen čudom života i štititi život djece – zadaća je nas kršćana

Objavljeno

na

Svetkovina Božića – Gospodinova otajstvenog dolaska, svečano je proslavljena u nedjelju 25. prosinca misom polnoćkom koju je, u katedrali prepunoj vjernicima, predvodio sisački biskup Vlado Košić.

U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, supsidijar preč. Milan Begić i vikar vlč. Vedran Pejak-Pašić.

U prigodnoj homiliji biskup je rekao da je svjetlost u ovoj noći sam Krist Gospodin koji je došao na svijet da prosvijetli svakog čovjeka. „Tama je teška, osobito kad se u tami čovjek izgubi i zaluta. No, teža od zemaljske tame jest tama u nama, tama u ljudskim srcima koje se nije lako riješiti jer ona je ostala i nakon svjetla koje je obasjalo betlehemske poljane. Ta je tama sposobna preživjeti, ali samo ako smo daleko od Spasitelja. Ako smo naprotiv s njim, ako se želimo njemu pokloniti, prepoznati ga u Djetetu, ako smo ga spremni slijediti kao svoga Spasitelja, onda ‘tame nema u nama’ jer Bog je svjetlo i ‘tame u njemu nema nikakve’ (1 Iv 1,5). Kristom prosvijetljeni i mi postajemo novi ljudi“.

Biskupova homilija

Biskup je istaknuo i kako je u događaju Božića, tj. dolaska Sina Božjega k nama ljudima, osobita pozornost na rođenju Djeteta. „Sin je Božji postao čovjek rodivši se kao malo dijete. Time je Bog uzvisio naše ljudske obitelji jer one su to mjesto gdje se rađaju i odgajaju djeca.

Dijete treba i da se rodi i čim se rodi – roditelje koji ga prihvaćaju s ljubavlju, koji ga podižu s ljubavlju, koji mu se raduju“, rekao je biskup te u nastavku upozorio kako u naše vrijeme kao da se sve urotilo protiv obitelji. „Još nedavno nismo ni primjećivali te pojave i takve tendencije, a danas se otvoreno zagovara i traži, kao da je to neko ljudsko pravo, da se razori obitelj kakvu je Bog stvorio, zajedništvo muškarca i žene, iz čije se međusobne ljubavi rađaju i podižu djeca.

Danas se promiču prava onih koji nisu naravnom vezom ljubavi sposobni rađati djecu, danas se i takve zajednice proglašavaju obiteljima… oni traže od društva da ih se jednako prizna kao i naravne obitelji. I to se u nekim zemljama već dogodilo, dapače nameće se svim državama na tzv. razvijenom Zapadu. I djeca se ne začinju samo u prirodnim obiteljima već i umjetno pa se uvodi i tzv. institut zamjenske majke, to se uređuje i zakonima… Ideolozi razaranja obitelji žele poništiti razlike između muških i ženskih osoba i tako zavladati dušama, da se u jednom promiskuitetnom svijetu, gdje ne postoji odgovornost odnosa koji bi se trebao zvati ljubav društvo dovede u slijepu ulicu svoga samouništenja.

Mi vjernici koji se noćas klanjamo Isusu koji se rodio u ljudskoj obitelji želimo se zauzeti da se sačuvaju naše hrvatske obitelji jer one su sačuvale i narod i dom te su jamstvo da ćemo imati budućnost. Molimo stoga, braćo i sestre, noćas Isusa i da učvrsti i sačuva naše obitelji, da u njima vlada ljubav, vjernost, odgovornost, međusobno poštovanje, prihvaćanje brojne djece i radost života“.

Poručivši i da je Dijete Isus poruka kako u našem hrvatskom društvu trebamo mijenjati odnos prema djeci, biskup je upozorio da djeca trebaju biti uvijek dobrodošla i željena, bez obzira kako došla na svijet te bez obzira jesu li zdrava ili bolesna. „Ubijanje djece treba biti daleko od naših obitelji, zlo pobačaja želimo da ne zarazi duše naših majki i očeva, nego da oni radosno prihvaćaju svoju ulogu sudjelovanja u davanju životu sa samim Bogom koji je stvoritelj svakog čovjeka.

Molimo Dijete Isusa da pouči sve nas da se djeteta ne bojimo, da se pred djetetom ne zatvaramo. Betlehemćani su zatvorili vrata svojih kuća i konačišta trudnoj Mariji koja je nosila i rodila dijete Isusa. ‘Za njih nije bilo mjesta u svratištu’, piše sv. Luka. No, i dvije tisuće godina nakon tog događaja za Isusa nema mjesta u mnogim srcima, mnogi mu zatvaraju vrata. Sjetimo se kako je na početku svoga pontifikata sv. papa Ivan Pavao II. govorio: ‘Ne bojte se otvoriti svoja srca Kristu! On vam ništa oduzeti neće, on će vam naprotiv sve darovati’. Ljudi se boje da će izgubiti svoju komociju, boje se da će morati promijeniti život, boje se susreta s Isusom jer on donosi svjetlo, a oni hode u tami. Isus je jednom uzeo dijete i pred svojim apostolima rekao ove riječi: ‘Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji je mene poslao’.

Mnogi koji danas veoma glasno u društvu traže prava svih manjina, jednako glasno protive se pravu rođenja djece s poteškoćama. Kao da oni nisu ljudi, traži se njihovo uklanjanje još dok su u utrobi majke. Kuda ide ta naša civilizacija, pitamo se.

Zar je moguće da smo toliko potonuli u civilizaciju smrti da to niti ne primjećujemo pa se tako danas pod krinkom borbe za čovjeka gazi čovjeka, i to posebno onoga koji je najnezaštićeniji? Prihvatiti Dijete. Dijete Isusa i svako dijete. Poštovati život, biti zadivljen čudom života i štititi život djece – zadaća je nas kršćana“, ustvrdio je biskup te dodao kako bi to trebala biti i zadaća našega hrvatskog društva koje očito, kako demografi već godinama alarmantno ukazuju, izumire, propada i nestaje. „Želi li naš narod da nestanemo? Ako smo ovdje živjeli i opstali, usprkos tolikim ratovima i teškoćama, već više od 13 stoljeća, zašto bismo upravo u ovom stoljeću nestali? Jesu velike teškoće, ali bile su u povijesti i veće. Je li to znak da smo izgubili vjeru i da se više nismo sposobni boriti za vrijednosti koje nas mogu nositi i održati na životu?

Velika je vrijednost života, ali i velik problem u odnosu prema njemu. Mnogo je krivih stavova i u ime prividne slobode traže se prava koja su u biti samoubilačka i uništavaju sam čovjekov opstanak“.

Na kraju biskup se osvrnuo i na radost o kojoj govori prorok Izaija i na koju nas pozivaju anđeli u dolasku betlehemskim pastirima. „Radost je to duboka i jedino istinita jer je duhovna i trajna. Sva su druga veselja kratka i površna jer im je izvor zemaljski, a sve je zemaljsko prolazno i propadljivo. Jedino je Bog izvor prave i trajne radosti, a njegov dolazak k nama je stoga trajni izvor nutarnjeg mira i radosti koja nikad ne prestaje. Mi blagdanom Božića ne spominjemo samo jedan važan povijesni događaj, nego taj se događaj obnavlja u otajstvu, ali stvarno, i danas u nama: Krist i nama dolazi, on i nama hrli u susret, jer on je zato i došao da zauvijek bude s nama, kako je obećao: ‘Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.’ Jer njegovo je ime Emanuel – što znači S nama Bog. Budimo zahvalni jer Božić je. Radujmo se jer on je došao k nama! Svjetlo Božića neka prosvijetli sve nas koji noćas slavimo“, zaključio je biskup.

Misno slavlje animirao je Mješoviti zbor katedralne župe pod vodstvom prof. Jelene Blašković.

 

25. prosinca Božić – Isus se rodio, Riječ je Tijelom postala, a Čovjek je spašen!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Ilija Prorok (Ilindan)

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Ilija se slavi 20. srpnja. Zaštitnik je Bosne i Hercegovine.

Ilija je kralju Ahabu prenio poruku da će se zatvoriti nebo i da neće kiša padati dok ponovno Ilija ne zamoli Boga, jer se Ahab odrekao Jahvea i sa svojom Izabelom, ženom pogankom, se priklonio poganskom bogu Baalu. Ilija ide u potok Kerit nasuprot Jordanu i tu će mu gavran donositi kruh, a iz potoka će piti vodu.

Ilija je bio i prorok i čudotvorac. Udovici u Sarfati sidonskoj je uskrisio sina jedinca.

Ahab je tražio Iliju i pošao mu u susret, ali ne da prizna svoj grijeh nego da napadne Iliju kako upropaštava Izraela sušom.

Na brdu Karmenu su prinosili žrtvu Ilija i 450 Baalovih svećenika. Najprije su trebali oni upaliti vatru s neba i pokazati da je njihov bog pravi, a onda je trebao Ilija. Oni su vazdan vikali i zaklinjali, a uz to i Ilija im se rugao da viču jače, jer im je, možda, bog zaspao pa ne čuje.

Kada su lipsali, Ilija je naredio da žrtve i žrtvenik obliju vodom, da im izgleda još nemogućnije. Potom je zazvao Gospoda i žeravnjak je sišao s neba i zapalio žrtvu. Tada je Ilija stupio na scenu i pobio svih 450 Balovih proroka i to još zapovijedajući: „Deder da nijedan ne pobjegne“(I Kralj 17,40.). Sve ih ubacio u potok Kišon.

Poslije toga se osjetio samim i napuštenim i pobjegao je od kraljice Izabele, koja mu je zaprijetila da će njemu biti sutra ono što je on uradio njenim svećenicima danas.

Gospod ga čudesno ohrabruje i daje mu hranu na putu prema Božjoj gori Horebu. Bacio je plašt na Elizeja i u plamenim kočijama je uzdignut na nebo.

Knjige Kraljeva ovo sve lijepo o njemu opisuju. Nadimak mu je gromovnik što je bio oštar i vjeran u čuvanju čistoće vjere. Isus će upravo s njim i sa Mojsijem razgovarati na Brdu Preobraženja.

Njegovo štovanje je posebno izraženo u nas Hrvata, a još malo naglašenije u Bosni i Hercegovini gdje imamo desetke njegovih župnih crkava, a da ne spominjemo kapelice, groblja i druga pobožna zavjetna mjesta i kote još iz vremena Turaka.

Usput budi rečeno da ga slave i da ga se boje i da ga psuju jednako kao i mi; i Muslimani i Pravoslavci. Sve su od nas preuzeli; i ono bolje i ono gore.

Razmišljanje

Samo ime Ilija na hebrejskom znači – moj Bog je Jahve. Ilija je zacijelo jedna od najjačih figura u Starome Zavjetu. Njegov zanos za Gospodina je neusporediv, kao i žestina gnjeva koji je iskazivao na protivnike Jahveove.

Djelovao je za vrijeme kralja Ahaza i kraljice Izabele (874-853) Izabela dolazi od hebrejskoga – moj bog je Baal. Već na samome početku opominje nepravednike i prijeti Božjom kaznom, ne samo takvima koji tuđe otimlju već i njihovom potomstvu.

Sv_Ilija

Ahaz je bio u borbi sa Damaskom i duga suša je umanjila vojnu sposobnost vojnika, pa je tako i kraljeva mržnja prema Iliji rasla.

On se skrivao u potoku Keritu gdje mu je gavran donosio kruh(17,3) i kod jedne udovice kojoj je umnožio kruh i ulje u Zarepti, pošto joj je uskrisio sina jedinca.

Poznat je događaj sa brda Karmela kada su prinosili Baalovi svećenici žrtvu, a on ih je izrugivao. Pošto je on prinio žrtvu i Gospod je na njegovu molbu zapalio, pobio je sve Baalove svećenike i ubacio ih u potok Kišon.

Čak je prijetio i vikao “pazite da nijedan ne pobjegne”. Poslije ovoga ga uzima kraljica Izabela na zub i progoni ga. On poslije toga bježi i tuži se Gospodu u spilji na brdu Horebu da mu je dosta svega i da želi umrijeti, ali Gospodnji putovi su inčiji. Gospod mu se javlja u tihom lahoru čak na Sinaju i kazuje mu svoje naume.

Ilija se sudario sa kraljevskom kućom poradi Gospoda. Htio im je dokazati da je Jahve izveo narod iz Egipta i svojom čudesnom rukom ih branio i da ih jednako danas brani i čuva. To Ilija dokazuje i svojim čudesnim činima: “U ovim godinama neće biti ni rose ni kiše, dok ja ne kažem” (1Kr 17,1).

Tako je bilo i na Karmelu sa poganskim svećenicima, i za Nabota koji je oteo vinograd, a nije isplatio. Ali je znao Ilija da je čovjek i da je slabašan koliko izgledao jak i oštar. U pustinji je Gospodu zavapio da ga uzme sebi pošto se umorio, ali više i obeshrabrio.

On je vojevao za Gospoda i pobio tolike poganske svećenika, a da je poslije toga morao bježati i nitko ga nije zaštitio. Međutim, ovo ga povezuje sa Mojsijem na istome brdu Sinaju gdje Mojsije razgovara s Bogom u jednom teškom tonu i nevjerici prema sebi i svojim snagama.

Tako Ilija postaje preteča budućim prorocima. Poistovjetiti će ga sa Krstiteljem (Mk 1,2-3) i da će sudjelovati povratku Isusa na zemlju (Mt 17,3). Uznesen je na nebo u ognjenim kolima koje su vukli ognjeni konji. Otuda mu i ime Gromovnik.

Na Gori preobraženja Isus razgovara sa Mojsijem i Ilijom. Zašto baš njih dvojica?! Oni imaju mnogo zajedničkih osobina u revnosti za Gospoda i u borbi sa ljudima.

Ilija se više slavi na Istoku nego na Zapadu. Zaštitnik je Bosne i Hercegovine. Mnoge crkve, kapelice i groblja su mu posvećene, kao i tolika imena u našem hrvatskom katoličkom puku.

Posebno se kod svih cijeni njegova odlučnost u obrani vjere i istine. On je uistinu vojevao i revnovao za Gospodina. Uza sve nedaće i nevolje je bio Gospodinov.

Nije se izvlačio niti za sebe tražio lažne razloge već je išao zacrtanim putem kako mu je Gospod rekao. Zato mu je kao takvomu povjerovala i ona siromašna udovica u skrajnje sirotnim uvjetima, ali su njegovu snagu okusili i Jahveovi protivnici. Znao je biti miran i dostojanstven kao ovaj slijedeći crni gospodin student iz primjera, ali je znao biti oganj i mač.

Ovo je istiniti događaj što se zbio u Švicarskoj u jednom express restoranu, self servisu, samoposluživanju ili kako ga god zvali.

Neka je gospođa uzela posudicu sa juhom i kako se uputila prema jednom od slobodnih stolova, sjeti se da je zaboravila žlicu. Stavi na stol posudicu i vrati se uzeti žlicu. Kada se vratila , iznenađenje! Jedan je Crnja sjeo nasuprot nje i njene juhe; on ima žlicu i jede mirno juhu.

”Hm! Zar mi je i ovo trebalo!?” mislila je u sebi. ”Čini mi se da je jedan miran tip. To mu lice odaje, a i meni se tako čini. Uljudan je. Bolje mi je da se pomirim i okrenem na dobro sve.” Tako razmišljajući sjedne nasuprot njega, povuče posudu prema sredini stola k sebi sa obveznim: ”Oprostite!”

Crnac nije ni odgovorio, a samo se široko osmjehnuo. Počinje jesti i gospođa. No, crnac uljudno povuče malo prema sebi posudu i nastavi jesti. To je tako učinio polako i uljudno da je gospođa dopustila da posuda-tanjur ostane na sredini stola. Razoružana je njegovim ponašanjem. Dapače, počela je u sebi stvarati simpatična pitanja za njega, pogotovo što se tiče njegove šutljivosti. Završili su s juhom.

Ustaje se Crnac i daje joj znak da bude mirna i da se ne miče. Malo zatim se vraća sa ovalom pečenih krumpirića i položi ih na sredinu stola. Krumpirići su završili jednako kao i juha. Ustaje se ponovno, ali ovoga puta odlazi jer je njegov objed završio. Pozdravlja Bijelu gospođu sa širokim osmijehom i zahvalom.

Gospođa je također završila jelo. Vratila se sebi od iznenađenja, te tražeći rukom svoju torbicu što ju je objesila o naslon stolice, ali torbice nema… netko ju je odnio!
”Ma, je li moguće? Je li istina?… to znači onaj Crnja…!”

Počela je urlati i vikati da trče za njim i da ga presretnu, da ga zaustave. Dok je tako bila van sebe i bezglavo se okretala ugleda svoju torbicu obješenu o naslon jedne stolice dva reda iza mjesta koje je kasnije zauzela, a na stolu je još posudica sa juhom iz koje se više ne diže para jer se ohladila, a žlica još nije ni došla jer je vlasnica žlice zalutala.

U jednom jedinom trenutku joj je bilo sve jasno što se dogodilo. Nije došao Afrikanac pojesti njenu juhu; ona je pogriješila stol i otišla jesti i juhu i krumpiriće onoga crnoga gospodina. On nju nije nizašto optužio” (Caritas Notizie, Genova XII 89., Mabić/Jukić, V. 113). (kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Đuro Brodarac je simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu

Objavljeno

na

Objavio

Misa zadušnica za Đuru Brodarca

Sisački biskup Vlado Košić predslavio je u petak, 13. srpnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zadušnicu za pokojnog generala Đuru Brodarca.

U koncelebraciji su bili preč. Marko Karača, katedralni župnik i preč. Milan Begić, supsidijar katedralne župe. Među vjernicima i obitelji generala Brodarca, nalazili su se i Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan, Ivan Celjak, zamjenik župana, te Ivanka Roksandić, predsjednica Županijske skupštine.

Govoreći o pokojniku biskup je u homiliji istaknuo kako o 7. obljetnici završetka njegova ovozemaljskoga života imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za borbu i hrabrost te za njegovu žrtvu za domovinu. „On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina. Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu“.

Mons Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Đuru Brodarca povodom sedme obljetnice smrti

Sisačka katedrala, 13. srpnja 2018.

Draga rodbino pok. sisačko-moslavačkog župana i generala HV Đure Brodarca, poštovani njegovi suborci i prijatelji, gospodine župane sa suradnicima, braćo i sestre!

Danas se ovom svetom misom utječemo Bogu moleći ga za našeg brata Đuru o njegovoj 7. obljetnici završetka ovozemaljskoga života. Imamo puno razloga da Bogu kažemo hvala za njegov život i rad, za njegovu borbu i hrabrost, za njegovu žrtvu za domovinu.

On je naime simbol obrane grada Siska i okolice u Domovinskome ratu, koji je prvi organizirao obranu od srpske agresije prije 28 godina.

Njegov rad međutim nadilazi samo brigu za Sisak, on je branitelj Domovine. Poput bana Tome Bakača Erdedija koji je prije 425 godina vodio obranu Siska, ali time obranio i Hrvatsku i Europu.

Danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Bistričke. Mariji su u čast podignute mnoge crkve i svetišta ali samo crkva u M Bistrici nosi čast nacionalnog svetišta. Upravo na njezin blagdan general Đuro je preminuo, rekao bih: veoma znakovito.

Svi smo mi, a prvenstveno branitelji, u Domovinskom ratu obrane od nepravedne agresije nosili i molili krunicu BDM. Mariji smo se utjecali jer je ona naša majka i kraljica, ona – kako joj pjevamo – „znade najbolje sve naš nevolje“… I ona je bila uz nas. Neka bude sada i uz našega brata Đuru da uđe u vječnu radost i mir.

On se naime borio na nacionalnom planu, za dobro čitave Hrvatske.

Tužno je međutim sto su svi branitelji naših napadnutih gradova u Hrvatskoj bili ili osumnjičeni i bačeni u pritvor, ili osuđeni na zatvor: gen. Janko Bobetko, branitelj Dubrovnika, gen. Mirko Norac, branitelj Gospića, gen. Tomislav Merčep, branitelj Vukovara – da ne spominjem Milu Dedakovića Jastreba i Branka Borkovića ml. Jastreba, koji su još za vrijeme rata zatvoreni i premlaćivani od udbaških struktura u vrhu RH, zatim gen. Branimir Glavaš, branitelj Osijeka i gen. Đuro Brodarac, branitelj Siska. Tu su bili i generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak, prevodnici oslobađanja naše Domovine u Oluji.

To što se njima sudilo i progonilo ih pokazuje svu bijedu svih dosadašnjih garnitura vlasti koje su bile ili podanici tuđinaca, prije svega Haaga kao simbola nepravde međunarodne zajednice u odnosu prema Hrvatskoj, ili poluge još uvijek sveprisutnih jugo-komunističkih kadrova koji i danas sve čine da se RH ne osovi na noge i živi normalnim životom. To je dakle odnos prema cijeloj domovini i prema osloboditeljskoj, pravednoj obrani.

U tim je škarama zla stradao i naš Đuro Brodarac.

Mi ne možemo ne izraziti svoje neslaganje i s tom nepravednom međunarodnom zajednicom i s tim njihovim domaćim slugama jer ne možemo razumjeti zašto se krenulo s progonima predstavnika legitimne obrane maloga naroda koji se goloruk suprotstavio nepravednoj oružanoj agresiji u svrhu samo jednog cilja, vlastitog opstanka.

I još jedno područje na kojem je ĐB ostavio srce – bio je nogomet. I osobno sam s njim igrao pa to znam iz prve ruke, a svima nam je poznato da je on bio u HNS-u, a 1995. i predsjednik HNS-a, te da je puno učinio i za hrvatski i za sisački nogomet. Ovih dana upravo doživljavamo koliko je važan taj sport za promociju domovine… Znam da bi i on bio sretan zbog velikog rezultata naših Vatrenih.

Ali i na njegovu i na njihovu primjeru naši bi političari i cijeli naš narod morali izvući nekoliko zaključaka:

Prvo, koliko je važno zajedništvo i kako se samo zajedno može postići veliki, svjetski uspjeh. Dapače, važno je povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, izgradnja domovine zajedničkim snagama i jedinstvom sviju.

Drugo, da se treba njegovati domoljublje i samopoštovanje, bez čega nema uspjeha. Tko sam sebe ne poštuje i nije uvjeren u svoje vrijednosti, ne može uspjeti!

Treće, da se ne smijemo odricati ni jednoga svog velikana i da ne smijemo dozvoliti da nam po našim svetima gaze oni koji su sijali samo ubojstva, nepravde i zlo, te da smo svi dužni suprotstaviti se njihovom daljnjem progonu onih među nama koji su ostali uspravni i hrabri te nisu pokleknuli pred nasrtajima nepravde. Inače i sami riskiramo jednom da budemo odbačeni kao slabići i kukavice. Teško je, svakako, u vremenu izdaje biti hrabar i ostati na strani istine, ali je to jedini put da ostanemo ljudi i kršćani.

Majko Božja Bistrička, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku, moli se za naš narod, za naše junake i branitelje, moli pokojnom Đuri vječni mir.

Amen.

(Sisačka Biskupija)

 

Đuro Brodarac, hrvatski političar, general HV-a u pričuvi, saborski zastupnik, župan i načelnik PU sisačko-moslavačke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari