Connect with us

Pregled

Biskup Košić: Što je nama važnije – Domovinski rat i ’91. ili partizanski ustanak iz ’41.?

Objavljeno

on

Sisačka biskupija

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak, 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, u Društvenom domu u Komarevu, misno slavlje za Domovinu te sve poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje i civile u Domovinskom ratu. U koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Mirko Režek te župnik sisačke župe sv. Kvirina vlč. Robert Jakica.

U homiliji biskup je podsjetio kako se ovaj dan slavi blagdan Gospe Snježne, dan posvete rimske bazilike Svete Marije Velike, prve crkve na Zapadu posvećene Blaženoj Djevici Mariji te ujedno Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja jer je na taj dan, 5. kolovoza 1995. oslobođen Knin, žarište srpske pobune u Hrvatskoj.

Biskup je rekao i kako je upravo Komarevo bilo prva crta obrane Siska i Hrvatske. „Uz Komarevo crte obrane Siska bile su i Mošćenica, Sunja, Nebojan, Novi Farkašić, Glinska poljana… Mi, koji smo tada bili ovdje i proživljavali tu agresiju s jedne strane, strahote rata, ubijanja, opasnost po život, granate, uzbune, sprovode i sve to što ide s ratom kao zlo i izraz mržnje, ali s druge strane i veliku ljubav prema Domovini, spremnost da i život naši branitelji, a s njima i svi mi položimo za Domovinu, znamo o čemu se tu radilo.

Međutim oni koji tu nisu bili, djeca koja su se poslije rodila i nisu hvala Bogu to morala proživljavati, ne znaju točno što je to bio Domovinski rat. Zato mi moramo svjedočiti istinu. Istinu i samo istinu. A istina je bila samo jedna: mržnja je napadala, a ljubav se branila – i pobijedila, premda je mržnja imala neograničeno više ljudskim očima gledajući prednost u oružju, ali ljubav je imala neograničeno veću snagu“, rekao je mons. Košić.

U nastavku biskup osvrnuo se i na neke zabrinjavajuće aktualne pojave te je pozvao sve na molitvu da se to promijeni. „Ove godine je točno 30 godina od početka Domovinskog rata. Svi s pravom kažu da je ta naša pravedna obrana temelj moderne države Hrvatske.

Međutim on se ne obilježava ove godine na primjeren način. Navest ću jedan primjer: bio sam 26. lipnja o.g. u Glini na obilježavanju pogibije Tomislava Roma, redarstvenika koji je poginuo u napadu na glinsku policijsku postaju. Bilo je to dakle sjećanje na 30. obljetnicu prvog napada na RH nakon što je dan prije, tj. 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor proglasio samostalnost RH. Začudio sam se i to sam rekao, da na tom obilježavanju nije bio ni jedan predsjednik iz vrha države – ni RH ni Sabora ni Vlade, dok su četiri dana prije u Brezovici bila dvojica predsjednika na spomenu tzv. partizanskog ustanka.

Pitao sam ministra koji je bio u Glini, što je nama važnije: Domovinski rat i 1991. ili partizanski ustanak iz 1941.? Što je temelj moderne hrvatske države? Jesmo li mi danas partizanska država pod znakom crvene zvijezde ili smo demokratska država koja je s hrvatskim grbom na vojničkim kapama i krunicom oko vrata naših branitelja pobijedili crvenu zvijezdu? Mislim da su se u nekim glavama pobrkali simboli i njihova značenja. Je li doista Hrvatska svojevrsni Apsurdistan? Zatim, netko će reći: žrtve su žrtve, neka se oplakuju i naše i njihove. Tako u novije vrijeme članovi manjinskog naroda u RH hodočaste i na mjesta i spomenike poginulim srpskim vojnicima i civilima i na mjesta i spomenike gdje su poginuli hrvatski branitelji.

Ljudi su doista ljudi i treba se pomoliti za sve duše, ali poruka ne smije biti da su svi bili jednaki, i branitelji i napadači. Pitam se, je li i u Rusiji, u bivšem Staljingradu ikad bilo moguće odati poštovanje njemačkim agresorima koji su tamo poginuli jednako kao i ruskim braniteljima? Je li tako i u Francuskoj ili SAD-u? Je li u Pearl Harboru ikad itko zapalio svijeće i za japanske vojnike koji su stradali napadajući američku mornaričku flotu?

Ipak to nigdje na svijetu nije moguće. Tako bi trebalo biti i u Hrvatskoj. A nije tako. Neviđeno je da se spomen-ploče s imenima branitelja poginulima za ovu Hrvatsku uklanjaju, jer tobože smetaju jednoj manjini, a istovremeno hrvatska policija čuva spomenik jednom istaknutom vojvodi koji je vodio rat protiv Hrvatske. I neviđeno je da se državna delegacija klanja žrtvama koje su poginule od pojedinaca, a ne po zapovjedi državnih ni vojnih poglavara, te se tako izjednačavaju i žrtve koje su počinili agresori u nedopuštenoj srpskoj agresiji na Hrvatsku, što je bio državni zločin, i pojedinačni zločini koji su imali obilježje osobnog a ne državnog čina.

Je li normalno da hrvatska država financira srpski pokolj nad Hrvatima u Srbu iz 1941.? Evo, mi dakle još ispravno ne vrednujemo ni Drugi svjetski rat. Kao da postoji strah da nekoga ne povrijedimo, da se nekome ne zamjerimo, a rekao sam: nama ne trebaju manipulacije ni laži, nego istina i samo istina. Jer istina oslobađa, pa bila i gorka, a prema svemu što znamo, naša istina je gorka prije svega za nas, naš je narod neviđeno patio kako u Drugom svjetskom ratu, i osobito u poraću kad su ga progonili i ubijali, tako i u Domovinskom ratu… ali pobijedili smo“, upozorio je biskup te kao pozitivan primjer spomenuo blagoslov nove kuće hrvatskog branitelja pravoslavne vjere u Jošavici poručivši kako bi hrvatsko društvo trebalo pomagati takve pravoslavce koji su branili Hrvatsku i koji ju vole a ne one koji su ju napadali i koji ju mrze.

Biskup je spomenuo i primjer Caritasa Sisačke biskupije koji je nakon potresa pomagao i pomaže još i sada sve stradale ljude u biskupiji, ne gledajući ni vjeru ni nacionalnost. „Baš sam jučer dogovorio jednu takvu pomoć za jednog pravoslavca, a činjenica je da su naši kontejneri dani i pravoslavnim i islamskim vjernicima, a ne samo katolicima, što nije uvijek slučaj kod drugih humanitarnih organizacija koje nose neki drugi konfesionalni ili civilni odnosno gradski predznak“, rekao je biskup.

Na kraju rekao je i kako mi vjernici gledamo na našu Domovinu kao na zajednički dom koji treba braniti i štititi. „I to nije tek dopušteno nego je to naša obveza. Kad se sjetimo mladića koji su nosili oko vrata pločice s natpisom svojih osobnih podataka, među kojima i svoje krvne grupe, oni su bili spremni na najgore. Nisu dakle imali iluzija da će sigurno preživjeti ili da neće biti ranjeni, dapače oni su bili spremni i na najgore. Ali išli su u bitke jer su ljubili svoju Domovinu. I borili su se za pravdu i istinu. Nikada međutim ne smijemo zaboraviti da su naši hrvatski branitelji, najprije tzv. zenge, pa policajci i vojnici, pripadnici specijalnih postrojbi, raznih gardijskih brigada, te domobrani gotovo svi nosili krunicu bilo oko vrata bilo na uniformi. Ona je znak Marijine zaštite koju su svi željeli te su nama svećenicima dolazili i znam da sam podijelio stotine krunica, a neki su ju imali i kao uspomenu od svojih majki, žena i djevojaka. Zato možemo reći da je, kao i nekoć u Sinju, hrvatska pobjeda ‘Oluja’ bila čudo Bl. Djevice Marije, naše Majke i Kraljice, koju rado zovemo i Kraljicom Hrvata. I dok se njoj budemo molili i utjecali, sigurno ćemo pobjeđivati u životu“, zaključio je biskup.

Prije mise paljenjem svijeća i molitvom održana je počast poginulim braniteljima prvo kod spomen-obilježja 101. brigade na groblju u Komarevu, zatim i kod spomen-obilježja ispred župne crkve Sv. Katarine.

Akademici, general i biskup predsjednicima Države, Sabora i Vlade RH: Učinite nešto da se zabrani ovo veličanje zločina’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR