Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: U godini bl. Alojzija Stepinca učimo od njega koji je uzor svim našim vjernicima, jer ga je sv. papa Ivan Pavao II. nazvao kompasom

Objavljeno

na

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 29. ožujka u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda. U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Na početku homilije biskup je čestitao okupljenim svećenicima i đakonima dan ustanovljenja sv. reda „Čuli smo u Evanđelju kako je Isus u svom zavičaju, u nazaretskoj sinagogi, čitao i tumačio tekst Izaije proroka koji smo čuli u prvom čitanju. Tu prorok govori o pomazanju Duhom Svetim, o Mesiji (što znači Krist, Pomazanik), te koje zadaće ima Mesija upravo po tom pomazanju.

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo prezbiteri i đakoni, dragi bogoslovi, braćo i sestre u vjeri!

Danas mi, dionici svetog reda svih triju stupnjeva – đakonata, prezbiterata i episkopata – slavimo svoj dan, dan ustanove svećeništva.

Čuli smo u Evanđelju kako je Isus u svom zavičaju, u nazaretskoj sinagogi, čitao i tumačio tekst Izaije proroka koji smo čuli u prvom čitanju. Tu prorok govori o pomazanju Duhom Svetim, o Mesiji (što znači Krist, Pomazanik), te koje zadaće ima Mesija upravo po tom pomazanju.

Duh Sveti ne pomazuje izabranika Božjega da bi ovaj uživao u toj milosti da ga Bog izabire i osobito voli. On mora preuzeti posebno poslanje, poći drugima, i to potrebnima: siromasima, onima koji su srca slomljena, zarobljenicima, sužnjima, dakle razveseliti sve ožalošćene, donositi ljudima nadu… Mi smo dakle svojim poslanjem okrenuti drugima, našoj braći…

Papa Franjo na općoj audijenciji u srijedu 4. listopada 2017. održao je katehezu „Današnji misionari nade“ u kojoj je među ostalim rekao:

„Kršćani kao da su osobe koje imaju ‘komadić neba’ više iznad glave…
Tako je zadaća kršćana na ovome svijetu otvoriti prostore spasenja, kao stanice preporođenja koje mogu vratiti limfu onome što se činilo da je izgubljeno zauvijek. Kad je nebo prekriveno oblacima, blagoslov je onaj tko zna govoriti o suncu.

Eto, pravi kršćanin je upravo to: ne plačljiv i srdit, već uvjeren, snagom uskrsnuća, da svakom zlu jednom mora doći kraj, da nijedna noć nije beskrajna, nijedna čovjekova zabludjelost konačna, da nema te mržnje koja se ne može pobijediti ljubavlju. Sigurno da katkad učenici skupo plaćaju tu nadu koju im je dao Isus.

Sjetimo se mnogih kršćana koji nisu napustili svoj narod u vremenu progona. Ostali su tamo, gdje se nije uopće znalo hoće li doživjeti sutra, gdje se nisu mogli raditi nikakvi planovi, ostali su nadajući se u Boga. Sjetimo se isto tako naše braće, naših sestara s Bliskog istoka koji daju svjedočanstvo nade i prinose također život za to svjedočanstvo. To su pravi kršćani! Oni nose nebo u srcu, gledaju dalje, uvijek prema naprijed.“ Mogli bismo dodati i sve naše mučenike koji također nisu pobjegli već su izdržali teška iskušenja i mučeništva, poput bl. Alojzija Stepinca.

Ako to trebaju biti svi kršćani, tada mi, pastiri, moramo u tome prednjačiti: u nošenju i podizanju nade…

Dana 22. veljače ove 2018. godine po nalogu pape Franje Kongregacija za nauk vjere – s potpisom prefekta kardinala Luisa Ladarie – izdala je pismo „Placuit Deo – Svidjelo se Bogu“ o nekim aspektima kršćanskoga spasenja. Citiram nekoliko misli iz tog dokumenta:

„Suvremeni svijet nailazi na stanovite teškoće u shvaćanju ispovijedanja kršćanske vjere, u kojoj se naviješta Isusa jedinoga Spasitelja cijeloga čovjeka i čitava čovječanstva (usp. Dj 4,12; Rim 3,23-24; 1 Tim 2,4-5; Tit 2,11-15). (t.2.)

„Sveti Otac Franjo, u svom redovitom naučavanju, često je spominjao dvije tendencije koje predstavljaju dva upravo spomenuta zastranjenja i koje su u nekim svojim aspektima nalik dvama drevnim krivovjerjima, pelagijanizmu i gnosticizmu. U naše vrijeme širi se određeni neo-pelagijanizam prema kojemu pojedinac, radikalno samostalan, umišlja da sam sebe spašava, ne priznajući da ovisi, u najvećim dubinama svoga bića, o Bogu i drugima.

Prema tome shvaćanju spasenje ovisi o snagama pojedinca, ili nekim čisto ljudskim strukturama, nesposobnima da prihvate novost Duha Božjega. Određeni neo-gnosticizam, s druge strane, predstavlja čisto unutarnje spasenje, zatvoreno u subjektivizam. U tome modelu spasenje se sastoji u uzdizanju, u sposobnosti ‘umom se izdići iznad Isusova tijela i vinuti se do otajstava nepoznatog božanstva’.

Tako si umišlja da može osloboditi osobu od materijalnoga tijela i kozmosa, u kojima se više ne otkriva tragove providnosne ruke Stvoritelja, nego se vidi samo stvarnost bez smisla, koja je tuđa temeljnom identitetu osobe i kojom čovjek može lako manipulirati radi ostvarivanja vlastitih interesa.“( t.3.)

„Bilo neo-pelagijanistički individualizam bilo neo-gnostički prijezir tijela nagrđuju ispovijedanje vjere u Krista, jedinoga i općega Spasitelja. Kako bi Krist mogao posredovati Savez čitave ljudske obitelji, ako je čovjek izolirani pojedinac, koji ostvaruje samoga sebe u punini svojim vlastitim snagama, kao što predlaže neo-pelagijanizam? I kako bi nam moglo doći spasenje po Isusovu Utjelovljenju, njegovu životu, smrti i uskrsnuću u njegovu pravom tijelu, ako je ono što jedino vrijedi oslobođenje nutarnje stvarnosti ljudskog bića od ograničenostî tijela i materije, prema neo-gnostičkoj viziji?

Nasuprot tim dvjema tendencijama, ovim se Pismom želi ponovno potvrditi da se spasenje sastoji u našem sjedinjenju s Kristom, koji je, svojim utjelovljenjem, životu, smrću i uskrsnućem donio novu vrstu odnosa s Ocem i među ljudima i uveo nas u te odnose zahvaljujući daru Duha, kako bismo se mogli sjediniti s Ocem kao sinovi u Sinu, i postati jedno tijelo u ‘prvorođencu među mnogom braćom’ (Rim 8,29).“ (t.4.)

Draga braćo, prezbiteri i đakoni, i mi se susrećemo s raznim potrebama koje imaju današnji ljudi, a najčešće s potrebom da im otvorimo oči. Isus je kao Pomazanik Gospodnji bio poslan otvarati „vid slijepima“ (Lk 4,19). I mi doživljavamo da se ovaj „danas“ koji trajno odjekuje u Crkvi, upravo po službi koju po Božjoj milosti mi vršimo, odnosi velikim dijelom na to otvaranje očiju onih koji su slijepi, slijepi vidjeti istinu, spoznati Gospodina i otvoriti mu srce.

Stare hereze, o kojima je progovorio papa Franjo kao i pismo Kongregacije „Placuit Deo“, naime pelagijanizam i gnosticizam, i danas mutatis mutandis nalaze mjesta u suvremenim zabludama s kojima čovjek pristupa svojoj slobodi i sreći – ili kako bismo teološki rekli: spasenju.

Misliti da sve čovjek može sam, da može svojim silama zaslužiti spasenje, odnosno da isključivo o njemu samom ovisi biti sretan i slobodan, zabluda je, duhovno sljepilo koje mi moramo uklanjati. I to prvo na sebi, tako da sami ne pretjerujemo u aktivizmu i silnim pothvatima – pastoralnim, građevinskim, stalnim događajima visokog intenziteta, a onda da i naše vjernike poučavamo molitvi, meditaciji, skromnosti, strpljivosti, zadovoljstvu s malim i shvaćanju da je samo Bog dosta.

Druga je zabluda u tome da se uranja samo u duhovne sfere, da se traži gotovo neka nirvana, i u toj duhovnoj izolaciji nit se traže nit se vide drugi oko nas… Primat nutarnje spoznaje Boga nosi mnoge suvremene duhovne pokrete čiji se članovi posve izdvajaju iz svojih obveza – u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u župi… sve im to izgleda nevažno. No, i to je sljepilo, i to ne vodi spasenju, tj. sreći i duhovnom miru, slobodi čovjekove duše.

Treba dakle znati spajati i rad i molitvu, i akciju i kontemplaciju. I za nas je to napast – samo vršiti svoje liturgijske čine, zatvoriti se u zidove crkve i farofa, i čekati ljude. Papa Franjo nas sve šalje – gotovo tjera – van: poći na periferije, vidjeti ljude, približiti se svakome koji je u potrebi.

U godini bl. Alojzija Stepinca učimo od njega koji je uzor svim našim vjernicima, jer ga je sv. papa Ivan Pavao II. nazvao kompasom. Neka on i nama pokazuje put, put našeg svećeništva: u molitvi i zalaganju za naše bližnje, za naš hrvatski narod.

Gospodin, draga braćo, „nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu“ (Otk 1,6). Stoga mu budimo zahvalni i odgovorimo mu svojom spremnošću da pred svima za njega, osobito ovih svetih vazmenih dana, svjedočimo: „Isus Krist jest Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… on nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha… Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! … on je Alfa i Omega, Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.“ (Otk 1,5-6.8) Amen.

(Sisačka biskupija)

Uskrsna čestitka sisačkog biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Religija i Vjera

Lijepo je biti i fratar i svećenik

Objavljeno

na

Objavio

Lijepo je biti i fratar i svećenik[1] – Tjedni ljetopis od 8. do 14. srpnja 2019.

Ponedjeljak, 8. srpnja

Evo, i pola 2019. godine je završilo, a nekima i pola života. Tijekom minulih mjeseci snalazili smo se u atmosferskim mijenama, a ovih dana se smjenjuju ljetna žega i neočekivano osvježenje. Tijekom prvog poluvremena našega života stjecali smo znanja, stjecali nekretnine, gradili karijeru, birali prijatelje itd. U mladosti učimo, u radnom vijeku koristimo, a u starosti razumijemo. U srednjoj dobi nemao vremena, a u trećoj čovjek iz tišine promatra svagdašnji život i rad. Gospodinova nedjeljna poruka: Evo, činim nešto novo: već nastaje. „Ne boj se jer ja sam te otkupi, imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Iz 43,1). Kad je Isus uzdahnuo i rekao „žetva je velika“, htio nas je potaknuti, ganuti, osokoliti da oživimo plemenitost: neka nam njive rode za svakoga, neka se pišu knjige za svakoga, neka Bog bude svačiji.

Mnogo može blago lice i blage profinjene riječi Mnogo puta tako janje pobijediti vuka. To je kad se s ljubavlju naviješta Božja riječ, onda Bog i njegova milost čudesa čine! Odzvanja nam svetopisamska poruka radosti i mira. Lijepa riječ utjeha je tužnima, potpora razočaranima, uvećava radost u trenutcima sreće i ohrabruje ostati na pravome putu. Isti uzor radosti nalazimo i u evanđelju Riječ tijelom postala uzrok je radosti koja je uvučena jer je nada zamijenjena mirom. Gospodin ovoga puta šalje drugih sedamdeset i dvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Mi smo ovog srpnja među njima. Neki  se odazivaju i polaze, a drugi spavaju. Odazvani se nikada nisu poistovjetili s neradnicima, a spavači se nikada nisu ogradili od  neradnika i rušitelja.

Utorak, 9. srpnja

Dok časne sestre franjevke slavi 150 obljetnicu postojanja, a u Hercegovini  već 120 godina Bog po prepoznatljivim sestrama franjevkama Provincije Svete Obitelji, izlijeva svoju milosrdnu ljubav po školama, bolnicama, staračkim domovima, dječjim vrtićima, redovničkim i biskupijskim središtima, po ustanovama u sestarskom vlasništvu…. i po brojnim župnim zajednicama naše Provincije i Biskupija, kao i po više drugih. Sestre su svjedočile vjeru u Isusa Krista izuzetnom upornošću i požrtvovnošću i poručivale da postoji  jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemaljske veličine i odlike.

Između sestara koje su prethodila i životom pokazivale put, kako bi s vjerom u Božju providnost radile ne izgradnji kraljevstva nebeskoga na današnji dan 2011. u Mostaru je preminula časna sestra Vendelina Vasilj, u 72. godini života i 50. redovništva. Rođena je u Međugorju 26. kolovoza 1939. g., u obitelji Martina i Mare rođ. Planinić. Na krštenju je dobila ime Ljiljanka. Kao dvogodišnje dijete ostala je bez oca pa je smještena je u Sirotište Školskih sestara u Mostaru. Kad je odrasla, i sama je osjetila poziv na posvećeni život te je 29. kolovoza 1959. primljena u samostan u Bijelom Polju-Potocima. Kao sestra djelovala je u Kiseljaku, Mostaru, Čerinu, Chicagu. U tamošnjem franjevačkom samostanu sv. Ante na Drexelu djelovala je jedanaest godina. Od svog povratka u Domovinu godine 1996. pa do smrti djelovala je na više mjesta. Nekoliko godina i u Mostaru. Samozatajnost i strpljivost, molitva i rad bili su stožeri njezina života. Naslijedila je ime poznatog dr. fra Vendelina Vasilja, urednika Kršćanske obitelji i pisca trilogije protiv komunizma.  Jednostavna i skromna, umjerena u zahtjevima i potrebama, tiha i vjerna u svom apostolskom djelovanju, bila je prepoznatljiva po raspoloživosti prema potrebama Zajednice..„Za Dobro“ potrošen život cijena je nebeskoga ključa: „Uđi u radost Gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Njezini zemni ostatci ukopani su u sestarskom groblju „Gruban“ u Bijelom Polju-Potocima.

Srijeda, 10. srpnja

Prije 45 godina u Mostaru je pred mojim očima umro dr. fra Didak Burić (1898.-1974.), u 77. godini života, 59. godini redovništva i 52. godini svećeništva. Bio je svećenik, profesor, provincijal, uznik, duhovnik časnih sestara Rođen je u Turiji kraj Konjica, 20. ožujka 1898.  Osnovnu školu završio u Konjicu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studij filozofije i bogoslovije u Mostaru i Parizu. Nakon tri godine rada u gimnaziji na Širokom Brijegu odlazi na studij slavistike u Krakow i Lawow. Studij je okrunio doktoratom. Na Širokom Brijegu je profesor, kapelan, gvardijan i župnik. Nakon što su partizani pobili fratre – njih 66  i ubili Gimnaziju na Širokom Brijegu – 15 profesora doktora znanosti i rastjerali 413 učenika, te zabranili novicijat i bogosloviju hercegovačkim franjevcima, fra Didak je smišljao budućnost.  Potom su provodili partijsku naredbu: Nema čovjeka u ovoj državi [Jugoslaviji],  kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi, što je vjerojatno Vladimir Bakarić rekao nadbiskupu Alojziju Stepincu. Komunistička je zloća bila velika. Ono što nas zanima je mnogo više, ljudska veličina i hrabro kršćansko i franjevačko svjedočenje tolikih vjernika, redovnica, bogoslova i gimnazijalaca, franjevaca, svećenika i biskupa u to teško, krvavo i mračno doba. „Ne smijemo postati žrtve a još manje zatvorenici komunizma, kao što to ne postahu ni ovi mučenici, koji bijahu tvarne žrtve, ali ćudoredni i duhovni pobjednici“ poruka je naših mučenika i uznika. Treba skupiti i popisati sve patnje mnogih naših vjernika, velikih junaka vjere, kojih je bilo u svakomu našem malom selu. Crvena je i krvava rijeka straha i mučnine tekla mnogim ljudskim sudbinama. U Hercegovini su partizani 1945. donijeli apokalipsu smrti. Partizani su preko 17.500 Hrvata katolika „oslobađali“ od života, a onda prešli na zatvaranje (1731 katolik) i zabranjivali pamćenje, jer bilo kakav govor o uzništvu moglo je imati neželjene posljedice za slobodu pripovjedača. Tako je funkcionirao totalitarni režim i smo na taj način mogli su se održati na vlasti.

Preživjele  fratre su pozatvarali  – najbrojniji samostan jedno vrijeme bio je u Zenici sa 29 fratara. Fra Didak 1946. preuzima upravu Provincije.  Provinciju je dizao iz ruševina i odgajao pomladak. Kada je  1949. đake smjestio u novicijat u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, uhićen je  i osuđen na 15 godina zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava. Naše fratre su osudili na 347 godina, 6  mjeseci i 28 dana. U bezbožnim komunističkim kazamatima naši fratri su odrobijali          225, godine 4 mjeseca i 16 dana. Kada sam slušao i čitao imena mučitelja, onda se sjetim Stjepana Radića da su ti genocidisti bili od zla oca i još gore matere. Dr. fra Mladen Barbarić,   koga su osudili na smrt, pa preinačili na uzništvo u trajanju od  9 godina i 8 mjeseci, sročio je uzništvo u poruku: Narod govori da đavli znaju mučiti ljude, a ja ti kažem da bi trebalo đavle odvesti mučiteljima u zeničkom zatvoru da nauče kako treba ljude mučiti. 

U Zenici je jedno vrijeme bio najbrojniji samostan hercegovačkih franjevaca – čak 29 fratara, a na humačkoj župi koja je imala preko 10.000 katolika živio je i djelovao samo jedan fratar. U kazamatima su naše fratre zlostavljali, tuki, mučili i trovali. U Zenici nije bilo heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali u zatvoru nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a u kazamatu se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama.  Ujutro nisu znali hoće li dočekati večer, a uvečer hoće li dočekati jutro. I umirali su franjevački uznici u komunističkom kazamatu, a uskrišavali Kristovi svećenici. Fra Didak  je nadživio robiju sotonskih mučenja u Ćelovini, Zenici i Srijemskoj Mitrovici od 12. svibnja 1949. do 12. svibnja 1955. Iz zatvora je pušten 1955. godine s uvelike narušenim zdravljem. Iznenadio je braću svojom energijom. Tada se pokazao snažan i odrješit. Bio je kao neko utjelovljenje Provincije, i to svojim brigama kao provincijal i svojim patnjama kao bolesnik. Posebno je bio utješen pomlatkom, mladomisnicima, svećenicima koji su dijeli  patnje a vjernim pukom i pobjeđivali.

Franjevci u Hercegovini su pod komunističkom vlašću trpjeli neizrecivo mnogo. Bila je to ne samo krvava kupelj, nego su to bila strašna, razbojnička i vučja vremena. Da ne postoje pisani dokazi i svjedoci očevidci, netko bi mogao pomisliti „da netko od franjevaca izmišlja“ da je bila moguća tolika povijesna ludost i gnjev komunističke vlasti.

Međutim, krvavo svjedočanstvo, nadživljene patnje fratar i katolika u Hercegovini Nebo je  potvrdilo. Sa zahvalnošću Bogu i Gospi možemo reći da smo imali fratre koji je znali predano Bogu prikazivati svoje životne radosti i poteškoće. U svim povjerenim  dužnostima bili su odgovorni, tihi, samozatajni. Franjevačka gostoljubivost, uslužnost, zahvalnost Bogu i ljudima, bile su njihove vrline. Prošli su ovom zemljom čineći dobro u naizgled malim stvarima. Ime fra Didaka Burića i njegovi suvremenika valja pamtiti.

Četvrtak, 11. srpnja

Blagdan sv. Benedikta, zaštitnika Europe  (480.–547.).  Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako: „Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.“ Napisao je svoje Pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. To pravilo  je „knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena“. Utemeljio 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, „škola služenja Gospodinu“ moleći i radeći stvarao se benediktinski ideal: „Ora et labora – Moli i radi!“ Benediktinci su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu.. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac Zapada. To su poput dva krila bez kojih kršćanin ne može „letjeti“ duhovnim životom niti biti graditelj kršćanske civilizacije i ne smije se isključiti ni jedno ni drugo. Stoga je potrebno djeci usaditi ljepotu molitve, učeći ih moliti u obiteljskom zajedništvu.

Djelo sv. Benedikta prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ivan Ostojića, Benediktinci u Hrvatskoj.  Benediktinska djela su, na svoj specifičan način, na našim područjima nastavili franjevci, dominikanci, isusovci, karmelićani,  salezijanci  i ini redovnici i redovnice.  Franjevački duh prenošen je na hrvatski narod još za života sv. Franje. Razvijao se, napredovao i rastao kroz proteklih osam stoljeća. I danas su najbrojniji redovnici u hrvatskom narodu franjevci, a i među redovnicama najbrojnije su kongregacije franjevačkog usmjerenja.

Petak, 12. srpnja

Prije godinu dana  2018. nogometni izbornik Zlatno Dalić, iz Livna , bio je u Rusiju na Svjetskom prvenstvu s  vizijom: „moramo spojiti kvalitetu, domoljublje i ponos“, a ja bih dodao s vjerom u Boga!  Vjernici su kod nas na Humcu, u Hercegovini i posvuda molili za uspjeh hrvatske momčadi, ali i za jedinstvo hrvatskog naroda. U TV emisiji Bujica čuli smo i molitvu svećenika Zlatka Sudca. Ta molitva još nije ishlapila.

Cijelom svijetu su vatreni pokazali tko su Hrvati, što mogu i u kome je njihova snaga. Biskup Vlado Košić je rekao: „naš izbornik i gotovo svi igrači kažu ‘Bogu hvala’, ‘s Božjom pomoću’, i ‘ako Bog da, onda će biti…’. ‘Baš dugujemo Bogu i mnogim molitvama ovu veliku promociju Hrvatske koja se kroz nogomet događa ovih dana”.“Trebaju se ujediniti i domovinska i iseljena Hrvatska. Hrvati mogu uspjeti ako se ujedine, što se upravo događa na primjeru naše nogometne reprezentacije”, zaključio je biskup.

Subota, 13. srpnja

U Međugorju, poznatom hodočasničkom i marijanskom  mjestu molitve, pomirenja, radosti i nade, gdje se godišnje pričesti oko milijun i pol hodočasnika, završila je duhovna obnova za više od 350 svećenika iz 32 države. Svećenici su s krunicom u ruci, časoslovom u kapelici, misalom na otvorenom oltaru, napunili svoje akumulatore. Ovogodišnja Duhovna obnova u Gospinom krilu svećenika vraća na izvore njegova svećeničkog poslanja. Fra Slavko je Barbarić je  u početcima tražio od župljana župe Međugorje da za vrijeme Duhovne obnove obitelji u župi prime svećenike u svoje kuće, što je značilo da jedna obitelj besplatno ugošćuje jednog svećenika. Ovim je fra Slavko želio povezati obitelji i svećenika. Oni trebaju živjeti jedni za druge i jedni od drugih. Svećenik treba shvatiti da je njegovo poslanje biti pastir, brinuti se za njemu povjerene vjernike, a da bi to mogao, mora posjećivati obitelji i ulaziti u razgovor s njezinim članovima. S druge strane, ugošćujući svećenika, obitelj ima priliku povjeriti mu se, upoznati ga sa svojim životnim okolnostima, sa svojim radostima i poteškoćama. Tema ove duhovne obnove, kao i svih ostalih u ovoj godini je u Gospinoj školi „Idi za mnom!“ (Mk 10, 21). Glavni koordinator je bio fra Marinko Šakota, međugorski župnik, ali je se svećenicima na ovoj duhovnoj obnovi sa svojim katehezama i nagovorima obratio i apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser. To je svakako bila velika novost i ne mala posebnost ovog susreta.

Mons. Hoser je, uz ostalo, upozorio na konkretne primjere, probleme, iskustva i svjedočanstva iz vlastita života. „Umor, iscrpljenost, bijeg, gubitak iluzija na svećeničkom putu…, ali i želja da se produbi vlastiti duhovni hod, vjera ili da se ponovno dobije nada – mogu biti razlozi zbog kojih su ovi svećenici i bogoslovi došli na ovu duhovnu obnovu!“ – rekao je mons. Henryk Hoser. „Mjerilo kojim se mjeri prava ljubav jest VJERNOST!“ – istaknuo je mons. Hoser i nadodao razmišljanje jednog svog afričkog kolege koji je rekao kako na kraju postoji samo jedna tipologija svećenika, dijele se na: 1.) sretne i 2.) nesretne! I zaželio je svima da baš ovdje uz pomoć majke Marije pronađu razloge da njihov svećenički život bude doista sretan! Budite sretni svećenici

Fra Marinko se posebno naslanja na primjere iz života pokojnog fra Slavka Barbarića, koji je 1996. i započeo ove duhovne vježbe za svećenike – pa je to još jedna ljepota u poniranju u osnove i dubine međugorske duhovnosti i Marijine škole zbog koje je većina svećenika zapravo ovdje i došla. U vremenima u kojima prijete tame bezvjere, otpadništva, hereza – blagoslov je otkriti ljepotu poziva Pastira.

Dok u Hercegovini kamen pjeva hrvatski dotle izglačano kamenje na Brdu ukazanja i Križevcu  prenosi toplinu na lica ozarena u doticaju sa svetim. U Međugorju su vjernici oslobođeni zemaljskih granica, ograničenja i posredovanja i u izravnom su sjedinjenju preko Kraljice Mira i Isusa  s nebeskim ocem.  Najvažnije je što u Međugorje vjernici dolaze a i dolazit će pozvani od Gospe koja se tamo ukazala otišavši iz njihovih domova – svetišta diljem svijeta, da ih na komadiću zemlje koji je izabrala sve zajedno primi u svoju majčinsku ljubav. Osjećajući tu ljubav svjestan sam da vjernici odlaze, a pokoljenja dolaze, a Kraljica Mira grli.

Za više od 350 svećenika na ovoj duhovnoj obnovi međugorski župljani osigurali su besplatan smještaj i hranu.

Nedjelja, 14. srpnja

Prije pedeset i jednu godinu, na današnji dan, ređen sam za svećenika (u Varešu 1968.)  Rođenjem 1942. ušao sam u krvavu kupelj kao Hrvat, katolik, fratar i svećenik. Oca i tri strica su mu partizani i četnici ubili na nepoznatim mjestima. Školovanje počinje kao obilježeno siroče, polazak u franjevačku gimnaziju  povezan je uz upozorenje kume  Anđe r. Jurčić: „Stipe (moje krsno ime), kud ćeš tamo? Zar ne znaš ako se pomuti da će te odmah među prvima ubiti kao i onu franjevačku mlađariju 1945. godine!– Ja sam malo zastao i odgovorio joj: „Ona ubijena franjevačka mlađarija nadživjet će ubojice koji sada drmaju. Ja idem za njima.“ Oblačenje franjevačkog habita 1959. zbilo se u teškim olovnim vremenima za fratre, njihove obitelji. Slanje u vojsku u kažnjeničku kasarnu u Prizrenu (Kosovo) po sebi upućuje na bezvrijednost života – ako ga Albanci ubiju nitko ne će odgovarati. Bogu hvala, godine su se nizale, studij završavao, uslijedilo je svećeničko ređenje i mlada misa. Tada ružićki uznik prof. Ivan Alilović čestita: „Fra Andrija, ti si svojim ređenjem pobijedio komunizam.“

Sve te godine pokazuju primjer ustrajnosti te podnošenje žrtve u vremenima kada nije bilo lako djelovati kao fratar i svećenik.   Rekao bih: Još jedna fratar je u franjevačkoj Hercegovini i šire živio svoje redovništvo i svećeništvo sa svojim narodom, molio i žrtvovao se, te bdio nad njim u svim njegovim previranjima i poteškoćama. Sv. Pavao se Korinćanima,  po ljudsku hvali se poteškoćama, s onim što je Bog učinio u njegovu životu. I slavlje jubileja je pogled unatrag, od početaka  ovozemaljskoga života označen kao krvava kupelj, od Ružića, preko  Prizrena, Vareša do Rima te povratka u  Hercegovinu kako pogled unatrag ne znači hvaliti se svojim postignućima nego onim što je Bog preko ljudskih slabosti učinio za katolički narod i Provinciju.

U ovogodišnjoj prigodnoj čestitci za dijamantni jubilej sam pročitao: „Vjerujem i da će ovogodišnja fra Andriji dijamantna fratarska obljetnica, nakon zlatnog misništva, pomoći da nadahnut primjerima prošlosti vidi što i kako sada, da i dalje otvorenim očima pogleda sadašnjost i u toj sadašnjosti pronađe način na koji najbolje može odgovoriti franjevačkom poslanju i pozivu koji Bog ima s fra Andrijom i svima nama u skladu s karizmom, odnosno  talentom svakog pojedinca. Želim da svjetlo povijesne istine koju fra Andrija neumorno otkriva i dalje svijetli, a ulje u svjetiljku nadolijeva rasvjetljuje naše  živote povijesnom istinom te želimo fra Andriji da u Hercegovini i dalje svijetli, da mu srce bude kod Gospodina da bi mogao biti odraz njegove ljubavi.“

Tijekom minulih godina pronalazio sam i bilježio prošlost – otisnuta je u prigodnim zbornicima i listovima, te brojnim studijama, knjigama i ispričana na 6.000 stranica Dnevice, živim sadašnjost – predvodeći Napredak i HAZU, a za suvremenike i njihovu budućnost čuvam neispričane priče.  Dnevica već desetak godina svakodnevno u 9,45 posredstvom radipostaje Mir Međugorje je u emisiji Na današnji dan podsjetnica je onima koji znaju, a putokaz onima koji žele znati više. Velikane od zaborava trgam, u tajnama naše prošlosti otkrivam nove vrtke, gledam očima sve ono što drugi ne vide.

Nabrojilo se sedamdeset i sedam godina moga života i rada. Nije danas lako biti  fratar i svećenik i povjesničar, ali iz iskustva svjedočim da je lijepo biti i fratar i svećenik i povjesničar, a i filatelista. Svete mise sam proslavio u Domu sv. Josipa u Ljubuškom i u Crkvi Marijina uznesenja u Zaostrogu.

Uz zahvalu Gospodinu molimo ga i da bude fratara, svećenika i povjesničara. Dat će Bog, pa će nas velikani poticati: “Čovječe pazi da ne ideš malen… preko modre rijeke.. .(nego)  ostaj ovdje… u miru”.  Završavam tjedni ljetopis  savjetom pape Franje: „Sa zahvalnošću gledati prošlost, s velikom ljubavlju živjeti sadašnjost, s nadom prigrliti budućnost.“[2]

 

[1] Lijepo je biti i fratar i svećenik, Hrvatsko slovo,  19. srpnja 2019., str. 8 + 28.

[2] Lijepo je biti i fratar i svećenik, Hrvatsko slovo,  19. srpnja 2019., str. 8 + 28.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

Kako do obraćenja, kajanja i praštanja? Što biblijski prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Je li konačno došlo vrijeme za istinu i kajanje sinova udbaša i komunista?

Govori: fra Mario Knezović / Agape

 

>>> Fra Mario Knezović: Ne treba TV serijal o Titu, znamo da je zločinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari