Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: U godini bl. Alojzija Stepinca učimo od njega koji je uzor svim našim vjernicima, jer ga je sv. papa Ivan Pavao II. nazvao kompasom

Objavljeno

na

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 29. ožujka u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda. U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Na početku homilije biskup je čestitao okupljenim svećenicima i đakonima dan ustanovljenja sv. reda „Čuli smo u Evanđelju kako je Isus u svom zavičaju, u nazaretskoj sinagogi, čitao i tumačio tekst Izaije proroka koji smo čuli u prvom čitanju. Tu prorok govori o pomazanju Duhom Svetim, o Mesiji (što znači Krist, Pomazanik), te koje zadaće ima Mesija upravo po tom pomazanju.

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo prezbiteri i đakoni, dragi bogoslovi, braćo i sestre u vjeri!

Danas mi, dionici svetog reda svih triju stupnjeva – đakonata, prezbiterata i episkopata – slavimo svoj dan, dan ustanove svećeništva.

Čuli smo u Evanđelju kako je Isus u svom zavičaju, u nazaretskoj sinagogi, čitao i tumačio tekst Izaije proroka koji smo čuli u prvom čitanju. Tu prorok govori o pomazanju Duhom Svetim, o Mesiji (što znači Krist, Pomazanik), te koje zadaće ima Mesija upravo po tom pomazanju.

Duh Sveti ne pomazuje izabranika Božjega da bi ovaj uživao u toj milosti da ga Bog izabire i osobito voli. On mora preuzeti posebno poslanje, poći drugima, i to potrebnima: siromasima, onima koji su srca slomljena, zarobljenicima, sužnjima, dakle razveseliti sve ožalošćene, donositi ljudima nadu… Mi smo dakle svojim poslanjem okrenuti drugima, našoj braći…

Papa Franjo na općoj audijenciji u srijedu 4. listopada 2017. održao je katehezu „Današnji misionari nade“ u kojoj je među ostalim rekao:

„Kršćani kao da su osobe koje imaju ‘komadić neba’ više iznad glave…
Tako je zadaća kršćana na ovome svijetu otvoriti prostore spasenja, kao stanice preporođenja koje mogu vratiti limfu onome što se činilo da je izgubljeno zauvijek. Kad je nebo prekriveno oblacima, blagoslov je onaj tko zna govoriti o suncu.

Eto, pravi kršćanin je upravo to: ne plačljiv i srdit, već uvjeren, snagom uskrsnuća, da svakom zlu jednom mora doći kraj, da nijedna noć nije beskrajna, nijedna čovjekova zabludjelost konačna, da nema te mržnje koja se ne može pobijediti ljubavlju. Sigurno da katkad učenici skupo plaćaju tu nadu koju im je dao Isus.

Sjetimo se mnogih kršćana koji nisu napustili svoj narod u vremenu progona. Ostali su tamo, gdje se nije uopće znalo hoće li doživjeti sutra, gdje se nisu mogli raditi nikakvi planovi, ostali su nadajući se u Boga. Sjetimo se isto tako naše braće, naših sestara s Bliskog istoka koji daju svjedočanstvo nade i prinose također život za to svjedočanstvo. To su pravi kršćani! Oni nose nebo u srcu, gledaju dalje, uvijek prema naprijed.“ Mogli bismo dodati i sve naše mučenike koji također nisu pobjegli već su izdržali teška iskušenja i mučeništva, poput bl. Alojzija Stepinca.

Ako to trebaju biti svi kršćani, tada mi, pastiri, moramo u tome prednjačiti: u nošenju i podizanju nade…

Dana 22. veljače ove 2018. godine po nalogu pape Franje Kongregacija za nauk vjere – s potpisom prefekta kardinala Luisa Ladarie – izdala je pismo „Placuit Deo – Svidjelo se Bogu“ o nekim aspektima kršćanskoga spasenja. Citiram nekoliko misli iz tog dokumenta:

„Suvremeni svijet nailazi na stanovite teškoće u shvaćanju ispovijedanja kršćanske vjere, u kojoj se naviješta Isusa jedinoga Spasitelja cijeloga čovjeka i čitava čovječanstva (usp. Dj 4,12; Rim 3,23-24; 1 Tim 2,4-5; Tit 2,11-15). (t.2.)

„Sveti Otac Franjo, u svom redovitom naučavanju, često je spominjao dvije tendencije koje predstavljaju dva upravo spomenuta zastranjenja i koje su u nekim svojim aspektima nalik dvama drevnim krivovjerjima, pelagijanizmu i gnosticizmu. U naše vrijeme širi se određeni neo-pelagijanizam prema kojemu pojedinac, radikalno samostalan, umišlja da sam sebe spašava, ne priznajući da ovisi, u najvećim dubinama svoga bića, o Bogu i drugima.

Prema tome shvaćanju spasenje ovisi o snagama pojedinca, ili nekim čisto ljudskim strukturama, nesposobnima da prihvate novost Duha Božjega. Određeni neo-gnosticizam, s druge strane, predstavlja čisto unutarnje spasenje, zatvoreno u subjektivizam. U tome modelu spasenje se sastoji u uzdizanju, u sposobnosti ‘umom se izdići iznad Isusova tijela i vinuti se do otajstava nepoznatog božanstva’.

Tako si umišlja da može osloboditi osobu od materijalnoga tijela i kozmosa, u kojima se više ne otkriva tragove providnosne ruke Stvoritelja, nego se vidi samo stvarnost bez smisla, koja je tuđa temeljnom identitetu osobe i kojom čovjek može lako manipulirati radi ostvarivanja vlastitih interesa.“( t.3.)

„Bilo neo-pelagijanistički individualizam bilo neo-gnostički prijezir tijela nagrđuju ispovijedanje vjere u Krista, jedinoga i općega Spasitelja. Kako bi Krist mogao posredovati Savez čitave ljudske obitelji, ako je čovjek izolirani pojedinac, koji ostvaruje samoga sebe u punini svojim vlastitim snagama, kao što predlaže neo-pelagijanizam? I kako bi nam moglo doći spasenje po Isusovu Utjelovljenju, njegovu životu, smrti i uskrsnuću u njegovu pravom tijelu, ako je ono što jedino vrijedi oslobođenje nutarnje stvarnosti ljudskog bića od ograničenostî tijela i materije, prema neo-gnostičkoj viziji?

Nasuprot tim dvjema tendencijama, ovim se Pismom želi ponovno potvrditi da se spasenje sastoji u našem sjedinjenju s Kristom, koji je, svojim utjelovljenjem, životu, smrću i uskrsnućem donio novu vrstu odnosa s Ocem i među ljudima i uveo nas u te odnose zahvaljujući daru Duha, kako bismo se mogli sjediniti s Ocem kao sinovi u Sinu, i postati jedno tijelo u ‘prvorođencu među mnogom braćom’ (Rim 8,29).“ (t.4.)

Draga braćo, prezbiteri i đakoni, i mi se susrećemo s raznim potrebama koje imaju današnji ljudi, a najčešće s potrebom da im otvorimo oči. Isus je kao Pomazanik Gospodnji bio poslan otvarati „vid slijepima“ (Lk 4,19). I mi doživljavamo da se ovaj „danas“ koji trajno odjekuje u Crkvi, upravo po službi koju po Božjoj milosti mi vršimo, odnosi velikim dijelom na to otvaranje očiju onih koji su slijepi, slijepi vidjeti istinu, spoznati Gospodina i otvoriti mu srce.

Stare hereze, o kojima je progovorio papa Franjo kao i pismo Kongregacije „Placuit Deo“, naime pelagijanizam i gnosticizam, i danas mutatis mutandis nalaze mjesta u suvremenim zabludama s kojima čovjek pristupa svojoj slobodi i sreći – ili kako bismo teološki rekli: spasenju.

Misliti da sve čovjek može sam, da može svojim silama zaslužiti spasenje, odnosno da isključivo o njemu samom ovisi biti sretan i slobodan, zabluda je, duhovno sljepilo koje mi moramo uklanjati. I to prvo na sebi, tako da sami ne pretjerujemo u aktivizmu i silnim pothvatima – pastoralnim, građevinskim, stalnim događajima visokog intenziteta, a onda da i naše vjernike poučavamo molitvi, meditaciji, skromnosti, strpljivosti, zadovoljstvu s malim i shvaćanju da je samo Bog dosta.

Druga je zabluda u tome da se uranja samo u duhovne sfere, da se traži gotovo neka nirvana, i u toj duhovnoj izolaciji nit se traže nit se vide drugi oko nas… Primat nutarnje spoznaje Boga nosi mnoge suvremene duhovne pokrete čiji se članovi posve izdvajaju iz svojih obveza – u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u župi… sve im to izgleda nevažno. No, i to je sljepilo, i to ne vodi spasenju, tj. sreći i duhovnom miru, slobodi čovjekove duše.

Treba dakle znati spajati i rad i molitvu, i akciju i kontemplaciju. I za nas je to napast – samo vršiti svoje liturgijske čine, zatvoriti se u zidove crkve i farofa, i čekati ljude. Papa Franjo nas sve šalje – gotovo tjera – van: poći na periferije, vidjeti ljude, približiti se svakome koji je u potrebi.

U godini bl. Alojzija Stepinca učimo od njega koji je uzor svim našim vjernicima, jer ga je sv. papa Ivan Pavao II. nazvao kompasom. Neka on i nama pokazuje put, put našeg svećeništva: u molitvi i zalaganju za naše bližnje, za naš hrvatski narod.

Gospodin, draga braćo, „nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu“ (Otk 1,6). Stoga mu budimo zahvalni i odgovorimo mu svojom spremnošću da pred svima za njega, osobito ovih svetih vazmenih dana, svjedočimo: „Isus Krist jest Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… on nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha… Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! … on je Alfa i Omega, Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.“ (Otk 1,5-6.8) Amen.

(Sisačka biskupija)

Uskrsna čestitka sisačkog biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Papa Franjo: Čin pobačaja mogao bi se usporediti s angažiranjem plaćenog ubojice

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo u subotu je rekao da se, kada je posrijedi zabrana pobačaja, ne radi o pitanju vjere nego o pitanju čovjeka, dodajući da bi se čin pobačaja mogao usporediti s angažiranjem plaćenog ubojice.

“Je li zakonito uništiti ljudski život kako bi se riješio problem? Je li dopušteno unajmiti plaćenog ubojicu da riješi taj problem? Ne pozivajte se na vjeru u nečemu u čemu bi se u prvi plan trebao staviti čovjek”, rekao je Franjo.

Argentinski papa govorio je pred sudionicima simpozija na kojemu se raspravljalo o borbi protiv medicinski indiciranog pobačaja kojemu se pribjegava u slučaju kada se tijekom trudnoće otkriju teške malformacije fetusa.

“Ni za jedno ljudsko biće ne može se kazati da nije stvoreno za život”, kazao je Papa, čak i kad je nerođeno dijete osuđeno na skoru smrt.

U takvim slučajevima briga za teško bolesno dijete nije uzaludna, već pomaže roditeljima da se suoče s tugom te da o tomu ne razmišljaju kao o gubitku već kao o jednoj životnoj fazi. To će dijete zauvijek ostati u njihovim životima da bi ga oni mogli voljeti, rekao je Sveti Otac.

Umjesto da predlaže medicinski indicirani pobačaj Papa smatra da bi trebalo stvoriti “mrežu ljubavi”, što bi omogućilo da se spriječi strah od bolesti i patnje i da se obitelj osudi na izolaciju. U listopadu 2018. Papa je pobačaj usporedio s angažiranjem plaćenog ubojice, potaknuvši žive reakcije javnosti.

(Hina)

 

Marijan Knezović: Doktori su valjda oni koji liječe, a ne oni koji ubijaju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić blagoslovio bijeli križ istine u Ilovi

Objavljeno

na

Objavio

Velika je simbolika što je ovaj bijeli križ postavljen uz kip sv. Ivana Pavla II.

Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je u petak, 24. svibnja u Ilovi bijeli križ istine u spomen na 40 uglednih seljaka Hrvata jasenovačke i sisačke Posavine.

Pri kraju Drugog svjetskog rata, 6. svibnja 1945. godine agenti partizanske OZNA-e zarobili su i obmanom poveli ‘na šumsku sječu ogrijeva i popravak želježničke pruge’ stanovnike Drenova, Boka, Košutarice, Krapja, Sigeca, Pulske, Plesma i Lonje.

Žrtve su odvedene u zatvor OZNE u Kutini gdje su tri dana mučeni, a potom su na obali rijeke Ilove u predjelu Pjeskare, ubijeni. O tom užasnom zločinu svjedočili su rođaci ubijenih, koji su ih kasnije i tajno pokopali u njihovim selima.

Blagoslovu su uz domaće vjernike nazočili i članovi Udruge ”Hrvatski domobran” iz Siska te gradonačelnik Kutine Zlatko Babić, a na početku okupljene su pozdravili predsjednik Povjerenstva za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije Josip Frković i predsjednik Ogranka Matice hrvatske iz Kutine Dragutin Pasarić koji je podsjetio i na stradanja drugih žrtava u ovome kraju, a koja su se većinom dogodila nakon ‘oslobođenja’ Kutine, odnosno završetka Drugog svjetskog rata.

Nakon blagoslova biskup je u župnoj crkvi Prečistog Srca Marijinog predvodio misu zadušnicu za ubijene, a u koncelebraciji bio je domaći župnik Tomasz Cybula.

U homiliji biskup je rekao kako je velika simbolika što je ovaj bijeli križ postavljen uz kip sv. Ivana Pavla II. koji je za Veliki jubilej 2000. godine potaknuo da se provede popis svih žrtava totalitarnih režima 20. stoljeća, a kako se ne bi zaboravili žrtve i oni koji su poginuli za istinu i pravdu, a osobito za vjeru.

– Među tim mnogim mučenicima, a tu se radi o milijunima ljudi u prošlom stoljeću, bilo je jako puno vjernika koji su umirali s molitvom na usnama i s krunicom u ruci. Nakon ekshumacija mnoge žrtve su upravo tako pronađene. U našoj domovini strašno je puno takvih grobišta ostalo neotkriveno i žrtava koje nikad nisu dobili dostojan pogreb.

U Maclju ekshumirane su samo 23 masovne grobnice s 1163 žrtve, a još je 130 grobnica ostalo netaknuto s otprilike 12 000 žrtava koje su tamo ubijene. Takvih grobišta samo u Hrvatskoj je 900, a u Sloveniji 600. Za ostale zemlje kojima je išao križni put hrvatskog naroda sve do Makedonije nikada nećemo saznati.

Također vjerojatno nećemo nikada ni saznati kolika je konačna brojka ubijenih, ali prema zapisima engleske vojske riječ je o pola milijuna civila i dvjesto tisuća vojnika. A još i danas ima onih koji brane zločince koji su to učinili i nametnutu diktaturu.

Mnogi od njih su imali privilegije i zato štite svoje djedove i očeve, jer još uživaju te povlastice te osporavaju masovnost tih zločina i ne priznaju ih. A što je pobiti civile i razoružanog vojnika bez suda? Zločin! Dobro je što je u svibnju 1945. završio taj najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva i pobijeđen je nacizam, ali nije dobro što je u našim krajevima jedno zlo zamijenjeno drugim, odnosno drugom diktaturom koja je odnijela tolike živote.

Ti zločini i u Drugom svjetskom ratu i poraću, a kasnije i u Domovinskom ratu napravljeni su pod zvijezdom petokrakom i baš zato je mi ne volimo. Mrsko mi je kad vidim pred školama na spomenicama te zvijezde i da se tome netko klanja – rekao je biskup te problematizirao pitanje komunističkih spomenika koji na javnim prostorima ne prikazuju dobro već agresiju i zlo.

Biskup je rekao kako oni zagađuju lijepu našu i kako takve spomenike treba ukloniti i staviti u neki zatvoreni park.

Govoreći o pročitanoj Riječi Božjoj biskup je rekao kako ona donosi poruku pomirenja i ljubavi.

– Kaže Isus: ‘Ljubite jedne druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove, tko da svoj život za prijatelje….’ Za našu slobodu život su dali mnogi i mi se danas za njih molimo. Oni doista nisu imali nešto veće što su mogli dati nego život koji im je na silu oduzet. Isus nas je pozvao da ljubimo i svoje neprijatelje, a to znači da ne želimo osvetu i ne želimo vratiti mržnju na mržnju te da im oprostimo, ali na temelju istine.

Treba hrabro i otvoreno reći što se dogodilo i zatvoriti tu stranicu povijesti. Ali sve dok se svađamo i dok se ne želi priznati istina nema pomaka. Molimo se dragom Bogu da dođu vremena kada će Hrvati, kako je rekao biskup Petanjak nedavno u Bleiburgu, moći sjesti za stol i kada neće biti međusobnih sukoba i podjela koje vladaju među nama. To nije podjela različitih mišljena, već podjela na istinu i laž, dobro i zlo – rekao je biskup te zaključio da ako naša domovina želi poći naprijed mora se odreći tog zla. (Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari