Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Košić: U ime čije slobode se gaze naša već stečena prava?

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Blagdan sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije, Grada Siska i istoimene sisačke župe, svečano je proslavljen u četvrtak, 4. lipnja, misnim slavljem ispred bazilike sv. Kvirina koje je predvodio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, bjelovarsko-križevačkim biskupom Vjekoslavom Huzjakom, zagrebačkim pomoćnim biskupima Mijom Gorskim i Ivanom Šaškom, varaždinskim biskupom u miru Josipom Mrzljakom, rektorom bazilike mons. Zdravkom Novakom i šezdesetak svećenika.

Na početku sve okupljene vjernike i goste pozdravio je biskup Košić zaželjevši im sretan blagdan svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, zaštitnika Sisačke biskupije i grada Siska, predvodnika u redu svjedoka i mučenika za Isusa Krista.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Pozdravni govor na Kvirinovo 2020.

Draga braćo u episkopatu! S nama je mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski, kojeg srdačno pozdravljam kao predvoditelja današnjeg slavlja: dobro nam došli u Sisak! Vas osobito cijenimo kao branitelja istine i biskupa gdje su nam kao narodu povijesni korijeni. Koliko je još i danas Bosna i Hercegovina mučenička zemlja, vidjeli smo nedavno po izljevu mržnje prema Hrvatima katolicima u Sarajevu povodom mise za žrtve Bleiburga i Križnog puta. No, dok imamo pastira poput Vas ne bojimo se za naš narod u BIH. Posebno zahvaljujem na Vašem stavu u tzv. korona-krizi jer držim da je to bilo najviše eklezijalno postupanje jednog hrvatskog biskupa.

Pozdravljam i ostalu braću biskupe. S nama su: mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, pomoćni biskupi zagrebački, te umirovljeni biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak. Hvala svim gostima koji nas iz godine u godinu obraduju svojim dolaskom, zagrebačke kanonike, sve prijatelje i suradnike.

Srdačan pozdrav i svima vama, braćo svećenici: ovo je prvi puta da se svi vidimo zajedno nakon svećeničkog dana, održanog 5. ožujka ove godine – dakle to su tri mjeseca. Konačno je kod nas pobijeđena pandemija! Nepoznati virus paralizirao je sav život. Ipak ne i život naše vjere koju smo svjedočili na razne načine i tijekom proteklog vremena. Koristim ovu prigodu da zahvalim svim svećenicima, zatim članovima našeg biskupijskog i župnih Caritasa te svim volonterima koji su činili dobro i pomagali siromašnima, bolesnima i svim potrebnima tijekom protekle krize. Posebna zahvala ipak ide našim liječnicima, sestrama i medicinskom osoblju tako da u našoj Biskupiji nismo imali ni jednog umrlog. Također koristim zgodu da svećenike pozovem da se okupimo na naš dan za dva tjedna, dakle 18.o.mj.

Pozdravljam predstavnike vlasti: naše zastupnike u Hrvatskom saboru, gosp. sisačko-moslavačkog župana zajedno s dva njegova zamjenika i predsjednicom županijske skupštine, gđu sisačku gradonačelnicu s njezinim suradnicima, gg. gradonačelnike iz naše Biskupije, gg. načelnike općina, kao i predstavnike policije i Hrvatske vojske, predstavnike kulture, zdravstva, znanosti i obrazovanja u našim školama i javnim ustanovama. Pozdravljam i kandidate za novi sastav Hrvatskog sabora koji će se natjecati za tu časnu službu na korist Domovini na predstojećim izborima za mjesec dana. Molimo se za sve koji će nas zastupati da se bore za one vrijednosti koje su bile svete i našem zaštitniku Kvirinu, i tolikim naraštajima poslije njega u ovom gradu i na ovim našim hrvatskim prostorima.

Pozdravljam sve vas, braćo i sestre, vjernike iz svih naših župa Biskupije. Lijepo nas je vidjeti ponovno zajedno… Posebno pozdravljam naše mlade, zatim članove KUD-ova u nošnjama i vatrogasce u uniformama… Neka nam je svima danas sretan blagdan svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, zaštitnika naše Sisačke biskupije i grada Siska, našeg predvodnika u redu svjedoka i mučenika za Isusa Krista!

Na žalost ni danas nisu prestali progoni katolika, kako u svijetu, tako i u našoj Domovini i u našoj Biskupiji. Samo da spomenem najnoviji primjer, izbacivanje raspela iz škola, što je ovog proljeća započelo po naredbi nekih novih Dioklecijana ili upisivanje vjeronauka na početku svakog razreda, što nije predviđeno međunarodnim ugovorima između Svete Stolice i RH, gdje je jasno naznačeno da na početku školovanja roditelji izabiru vjeronauk da bi on bio obvezatan predmet za cijelo osnovnoškolsko obrazovanje. U ime čije slobode se gaze naša već stečena prava? Smeta li crvene, krvlju naših stradalnika na Križnom putu i u tolikim kazamatima te bačenih u tolike jame uprljanih savjesti križ Kristov? On je znak naše vjere i kršćanske uljudbe ne samo hrvatske nego europske povijesti. Oni koji ga izbacuju iz ustanova misle da rade uslugu sekularnoj državi, a zapravo su sluge globalista i bezbožne ideologije koja nema pravo nametati svoj osobni stav svima! Ja ću se kao biskup ove biskupije i nasljednik mučenika biskupa sisačkog svetog Kvirina boriti do smrti za prava naših vjernika. Takav nasrtaj na naš identitet proglašavam protuustavnim! Sve više se pokazuje netolerantnost ekstremne bezbožne ljevice, kao što svjedočimo tome i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je s pravom predsjednik takve skupine prozvao terorističkima!

Hvala našem Zboru koralista Sisačke biskupije, pod vodstvom prof. Jelene Blašković, solistice Margaretu Klobučar i Tihanu Herceg Ivšić te orguljaše Katarinu Mandić i Roberta Jakicu. Hvala također gđi Kseniji Abramović i Laudato TV na izravnom prijenosu ove mise.

Bilo vam svima lijepo slavlje svetog Kvirina, neka njegov zagovor pomogne i nama danas u nošenju naših križeva da još više zasja slava Kristova i tako nas sve uvede u Život vječni! Dobro nam došli!

Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski 

Homilija na Kvirinovo 2020. 

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 4. lipnja 2020. 

Dragi Vlado, domaći biskupe i nasljedniče sv. Kvirina!

I ostala braćo biskupi!

Poštovani svećenici i bogoslovi, bogoljubni vjernici!

Klanjamo se Svetomu Križu Isusovu, kojemu je posvećena katedrala u ovome gradu. Častimo svetoga Kvirina, biskupa i mučenika, zaštitnika Siska i ove biskupije, i pred ovom njegovom bazilikom molimo ga da nam svojim zaslugama mučeništva isprosi svaki nebeski blagoslov i obilnu milost Božju! Častimo ga i čestitamo mu rođendan za nebo!

Pogled u prošlost. Zađimo malo u povijest prije 1711 godina da se podsjetimo na kršćanske korijene ove naše današnje crkvene svetkovine koja se već 11 godina slavi na razini ove tako starodrevne, a tako pomlađene Sisačke biskupije.

Na razvalinama prastare Segestike, 35. godine pr. Krista, počeo je stasati novi grad s novim imenom Siscia u području Gornje Panonije u okviru Rimskoga Carstva kojemu se prvi car August do 6 godina, tj. 29., svečano zacario. Grad je napredovao ekonomski, vojno, civilno pa i religiozno, tj. kršćanski sve dok ga 350. godine srušio protucar Magnencije nije stao rušiti, ali ne i srušiti. Iz toga razdoblja, tj. od početka kršćanstva do 350. poznat nam je samo jedan biskup, sv. Kvirin, iz Siscije, glavnoga grada tadašnje Savske Panonije, 270.-309. A ne bi vjerojatno ni on, da nije podnio kršćansko mučeništvo. Upravo ta lovorika martirija potaknula je Crkvu Katoličku na njegovo štovanje a znanost povijesnu da ispituje sve do čega se može doći, razlučujući nestvarne legende od stvarnih činjenica, kako bi spomen na toga Kristova svjedoka ostao nezaboravan i čašćen. A da je sv. Kvirin doista postojao i podnio istinsko mučeništvo, dokazom su i dvije hrvatske biskupije: krčka i ova sisačka, koje imaju sv. Kvirina za svoga nebeskoga zaštitnika ili patrona. Čestitke objema! Navedimo i to da su poznata dva sisačka biskupa, sudionika Salonitanskih sabora, 530. i 533. godine, Ivan i Konstancije.

Dioklecijanov uspon. Rimsko je Carstvo u Kvirinovo vrijeme u uzburkanim vodama. Gaius Aurelius Valerius Diocles izabran je 284. za cara, a na ustoličenju u Nikomediji, oko 100 km od Carigrada, 285. godine prozvao se  Diocletianus. Vidjevši da su mu ramena malena a bremena golema i da je nemoguće uspješno vladati euro-azijskim prostranstvima i pučanstvima od sto milijuna ljudi od Male Azije na Istoku do Velike Britanije na Zapadu, Dioklecijan Salonitac iz današnjega Solina, odluči 286. uzeti sebi istočni dio, a prijatelju Maksimijanu dati zapadni dio Carstva. I jedan i drugi proglašuju se Augustima – Uzvišenima, najveći naslov u Carstvu. Uskoro, 293. obojica Augusta uzimaju sebi pomoćnike, su-vladare: Dioklecijan Galerija, a Maksimijan Konstancija Klora, koji se proglašuju Cezarima. A da što čvršće međusobno povežu svoje dijelove Carstva, ne uzdajući se toliko u napasničku vlast koliko u naravnu krv, Dioklecijan udaje svoju kćer Valeriju za svoga suvladara Galerija, a Maksimijan svoju kćer Teodoru daje Konstanciju Kloru, koji otpušta svoju ženu Jelenu, majku cara Konstantina. Tako nastaje četverovlađe, ali najveći je među njima apsolutistički Diokletianus, koji se drži političkoga načela Divide et impera – Razdijeli pa vladaj, barem do svoga odreknuća, 305. godine.

Stanje kršćana. Na Zapadu pokrajinski crkveni sabor u Elviri u Španjolskoj oko 300. godine prikazuje vjersko stanje tamnim bojama: brojni se kršćani odriču vjere u pravoga Boga i prihvaćaju čašćenje drvenih kumira; kršćanski se moral rastače, obitelji raspadaju, supruge se, ostavljene od muževa, preudaju. U jednom pismu sv. Jeronim navodi primjer kako je kao tajnik pape Damaza naišao na jedan spis u kojem stoji da je u nekom zaručničkom postupku za vjenčanje nova mladenka do tada napustila 22 muža, a taj njezin novi mladoženja preživio do tada 20 žena. I sada bi im ta nova ženidba bila, ne znam koja po redu.

Povjesničar Euzebije (265.-340.), biskup cezarejski, u svojoj Crkvenoj povijesti izvješćuje kako se živjelo na Istoku: Doktrinarno udarili biskupi na biskupe, narodi na narode, svađe se i pobune množile, prijevare i podvale raspirivale, samo se čekala kazna Božja! Nije ni ona izostala. Car je Dioklecijan kao najveću opasnost vidio kršćane koji mu osvajaju Carstvo, naučavajući neko drugo Božanstvo, Krista Isusa, a ne Cara rimskoga, koji se proglasio dominus et deus – gospodin i bog! I zato 303. izdaje prvi dekret: crkveni se sastanci zabranjuju, crkve se sa zemljom sravnjuju, svete se knjige spaljuju, a kršćane nagoni da se idolima klanjaju! I čudiš se kako u tolikoj vatri nije očuvano više crkvenih dokumenata iz prvih stoljeća. Ali kako se nije moglo kršćane lako ukloniti, jer što ih više srpom žanju, oni to bolje klasaju, objavljuje se iste 303. godine i drugi carski edikt: pod kaznom smrti, svi kršćani moraju žrtvovati idolima, napose biskupi, odričući se Krista. I tako otpoče ne samo mučiteljski progon, nego pravi mučki pokolj.

Kvirinov bijeg, uhićenje i svjedočenje. Taj je progon zahvatio i našega Kvirina, biskupa grada Siscije. Nakon pokušaja uzaludna bijega, uhićen je godine 309., pod vlašću cara Galerija (305.-311.), naredbom predstojnika Savske Panonije Maximusa. Na suđenju kao da pratimo ovakvo preslušanje i svjedočenje:

Predstojnik Maximus: Jesi li ti Quirinus?

Biskup Kvirin: Jesam. Ja sam Quirinus, episcopus ovoga grada Siscije.

Maximus: Čuo sam da si bježao od rimskih vlasti. Zašto i kamo?

Quirinus: Bježao sam jer je i naš Gospodin Isus, od svoga rođenja do svoga raspeća, svaki put umaknuo svojim neprijateljima dok nije došao njegov čas. On je i nama rekao: Ako vas progone u jednome gradu, bježite u drugi (Mt 10,23).

Maximus: Pa jesi li samo to zapamtio iz Evanđelja?

Quirinus: Zapamtio sam ja, čestiti Predstojniče, i drugih Isusovih božanskih izreka i vidim da je sada došao moj čas: da nas privodite na sudove radi imena Njegova, ali da se ne bojimo što ćemo na sudu govoriti (Mt 10,18), jer će nam to Duh Sveti nadahnuti, i, ako ustrajemo, čeka nas život vječni na nebu.

Maximus: Kvirine, ne pričaj mi mitove! Optužuju te da ne častiš Cara?

Quirinus: Ja poštujem i častim cara, kao što blaženi apostol Petar napisa: „Boga se bojte, kralja  častite“ (1 Pt 2,17). Ja se cara Galerija ne bojim, ali ga poštujem. I kada bih ga večeras susreo, ja bih ga počastio svečanom večerom i uljudnim razgovorom. Ali ne častim cara klanjanjem koje se dolikuje Kristu Isusu, Sinu  Božjemu, niti mu palim tamjana, kao što ga palim Bogu jedinomu.

Maximus: Je li taj tvoj Bog, zvani Isus, išta govorio o bičevanju?

Quirinus: Jest. Gospodin Isus – klanjam mu se svim bićem svojim! i duboko se nakloni – govorio je da će nas neki predavati vijećima i po svojim nas sinagogama bičevati i da će nas pred predstojnike i kraljeve voditi poradi imena Njegova (Mt 10,17-18). Njega su bičevali, i nas će bičevati. Nije učenik nad Učiteljem!

Maximus: U redu, ispunit ćemo proročanstvo toga tvoga Isusa i malo te propustiti između bičeva. A čuo sam da je taj Isus navodno rekao: Ako sablazniš drugoga, bolje bi ti bilo da ti se teški kamen sveže oko vrata i potoneš u dubine mora. Ti sablažnjavaš sve nas što se ne klanjaš Caru kao što se klanjaju i pale tamjan toliki tvoji svećenici i vjernici.

Quirinus: Ja i odavde pozivam svoje svećenike i vjernike da ne pale idolima krijesa, nego da se klanjaju samo Bogu Stvoritelju i Spasitelju! Isus je rekao: „Tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Isus je onaj kojemu se klanjamo i ne želimo sablazniti nijednoga od najmanjih koji u njega vjeruju.

Maximus: Naći ćemo ti mlinski kamen i objesiti ga oko vrata umjesto toga križa da vidimo hoće li te tvoj Isus spasiti da isplivaš.

Quirinus: Čestiti Predstojniče, Isus nam je zajamčio: i kada nas s mlinskim kamenom u dubine rijeke potopite, i kada nas kao zlikovce na pravdi Boga bičujete, i kada nas kao razbojnike na križ razapnete, opet nam ništa ne možete, jer Golgota nije naša sramota, nego Isusova zora uskrsnuća! I naša! Predstojniče Maxime, ti radi svoj posao, ja ti od srca opraštam – u tvojim sam lancima, ali u Božjim rukama!

Nakon tri dana Kvirin je poslan u Sabariju, današnji Szombathely u Mađarskoj, glavni grad tadašnje Prve Panonije, nadređene Savskoj Panoniji. predstojniku Amanciju, s porukom: Quirinus episcopus zaslužuje utapanje s mlinskim kamenom o vratu – Demergatur! Nakon što ga je Amancije ponovo pokušao nagovoriti da se odrekne vjere u Krista, ali uzalud, osuđen je na smrt utapanjem. Kvirina su na most doveli, vezana s mlinskim kamenom o vratu, i bacili u rijeku Perint. Bilo je to na današnji dan, 4. lipnja godine 309. Kristove ere.

Nakon što su mu tijelo izvadili iz vode, sabarijski su ga kršćani časno pokopali.

Onima koji su ga počeli častiti, nisu nedostajala čudesa.

Između svršetka 6. i početka 7. stoljeća, kada je barbarsko stanovništvo već bilo napalo Panoniju, papa Grgur Veliki (590.-604.) naredio je da se tijelo mučenika Kvirina prenese u Rim u baziliku sv. Sebastijana.

Poruke. Braćo u biskupstvu i svećeništvu, poštovani vjernici!

Poruke s ovoga dana i slavlja sv. Kvirina, zaštitnika i Siscije i Siska, pretvaramo u molitve istomu zaštitniku da nas kod Svevišnjega preporučuje:

– Mi se kršćani klanjamo samo Bogu svemogućemu, a ne klečimo ni pred kakvim „božanstvima“ ovoga svijeta, ni osobnim ni drvenim. Razlučujemo i poštujemo da se Bogu daje Božje, a caru carevo. Zaštitniče Kvirine, spomeni nas pred Bogom i isprosi nam duhovnih kandidata, i svećeničkih i redovničkih, koji će se pravo klanjati Bogu, u duhu i istini!

– Naš vanjski izraz opsluživanja Božjih zakona jest poštovanje Boga mišlju mozga, osjećajem srca i govorom jezika te priznajući bogoštovnim činom i Ime i Dan Gospodnji. Mučeniče Kvirine, izmoli nam od Boga svjetla i snage!

– Roditelji su nas svojom ljubavlju najviše zadužili u našem odrastanju i odgoju, zato njima najveću dugujemo zahvalnost brinući se za njih u njihovim teškim danima, a ako su preminuli, moleći se za njihove duše. Blaženi Kvirine, sve nas preporuči Božjemu milosrđu!

– Kršćani se žene kao i ostali ljudi, i djecu rađaju, ali djecu ne odbacuju ni prije ni poslije poroda! Ili nisu kršćani! Sv. Kvirine, zagovaraj nas da budemo pravi kršćani koji vole i svoj i tuđi život, brinu se za obitelj, žrtvuju za domovinu!

– Za protunaravnu Sodomu ne znamo drugoga imena osim Sodome, ni za oholi Babilon osim Babilona. I ne želimo opsluživati njihove perverzne deklaracije, konvencije i rezolucije koje su protiv Božjega zakona o životu i ljudskom zajedništvu. Sv. Kvirine, štiti svojim zaslugama naše školarce, mlade, obitelji, vojnike, radnike, predstojnike i upravitelje!

– Poštujemo imovinu i ime drugoga: ne gradeći život na krađi i laži, nego na pravdi i istini. Sv. Kvirine, prenesi naše ponizne i žarke molbe Bogu za kojega si mučenički položio život  svoj!

– Boraveći na ovome kršćanskom sisačkom tlu, koje je bilo i Kvirinova domovina prije 17 vjekova i naša domovina danas, živimo kao došljaci i prolaznici čuvajući svoj moralni i nacionalni identitet, očekujući pravu domovinu na nebesima. Sv. Kvirine, po tlu zemljače, po vjeri svjedoče, pomozi nam doći u nebo pa makar se stalno oboružavali strpljivošću Krista trpećega!

– Ne želimo se suobličavati duhu i mentalitetu ovoga svijeta – požudi tijela, požudi očiju i oholosti života – a želimo djelovati u svijetu po zapovijedi Gospodnjoj, boreći se za kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Sv. Kvirine, čuj naše iskrene molbe i prenesi ih na prijestolje Božje!

– Kao što je duša u tijelu, tako i mi kršćani moramo biti u ovome društvu, kojemu želimo služiti a ne od njega krasti. Jer znamo da je blaženije davati nego primati. Bog nas je postavio na takav položaj odakle nam nije dopušteno uzmicati pa ni po cijenu života! Mito stvara izdajnike, a muka mučenike. Sv. Kvirine, mučeniče u rijeci Perintu, pomozi nam, tako ti Mučeništva tvoga!

Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka (1 Iv 2,17). Kao kršćani, ne želimo prolaznih požuda, želimo vršiti volju Božju!

Zato hoćemo Boga za Oca svoga! Hoćemo Krista za Kralja vijek!

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Papa Franjo je ‘vrlo pogođen’ odlukom da se Aja Sofija pretvori u džamiju

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo rekao je u nedjelju da ga je pogodila turska odluka da istanbulski muzej Aju Sofiju pretvore u džamiju, nakon nekoliko vjerskih vođa koji su već osudili taj potez.

“Moje misli su s Istanbulom. Razmišljam o Svetoj Sofiji i jako me to boli”, rekao je tijekom svoga tjednog blagoslova na Trgu svetog Petra.

Turski predsjednik Tayyip Erdogan rekao je da će se prve molitve u Aji Sofiji održati 24. srpnja, nakon što je proglašeno da je taj drevni spomenik ponovno džamija i nakon što je sud ukinuo njezin status muzeja.

“Uz Božju volju, svi ćemo se skupa naći na molitvi petkom 24. srpnja i otvoriti je (Aju Sofiju) za vjernike”, kazao je Erdogan u televizijskom obraćanju naciji, u emotivnom govoru u kojem su dominirale nacionalističke i vjerske reference.

Po njegovim riječima, trebat će šest mjeseci kako bi se finalizirale pripreme da se zdanje, u kojem se nalaze i neki obnovljeni kršćanski simboli i mozaici, pripremi za prihvat pripadnika islamske vjere.

Svjetski savez crkava pozvao je Erdogana da povuče svoju odluku, dok ju je patrijarh Bartolomej, duhovni vođa pravoslavnih kršćana smješten u Istanbulu, nazvao razočaravajućom.

Turski predsjednik dugo je vremena predlagao da se status džamije vrati toj znamenitosti pod zaštitom UNESCO-a, važnom spomeniku kako kršćanskog Bizanta tako i muslimanskog Osmanskog carstva, danas jednom od najposjećenijih mjesta u Turskoj.

Erdogan je rekao da će Aja Sofija nastaviti biti otvorena za muslimane, kršćane i strance.

Dodao je da je potez preobrazbe građevine u džamiju izraz turske neovisnosti te da će svaku kritiku protumačiti kao napad na tursku nezavisnost.

UNESCO, na čijem se popisu Aja Sofija nalazi, izrazio je žaljenje zbog turske odluke, a njegov Odbor za svjetsku baštinu razmotrit će status Aje Sofije.

“Aja Sofija dio je povijesnih zona Istanbula upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a”, naglasila je direktorica organizacije Audrey Azoulay.

Radi se o “remek djelu arhitekture i jedinstvenom svjedočanstvu susreta Europe i Azije kroz stoljeća. Njezin status muzeja predstavlja univerzalnost njezine baštine i od nje stvara snažan simbol dijaloga”, dodala je ona. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Palić: Franjevac iz Širokog Brijega, fra Franjo Brkić, ostavio je dubok trag u mom Janjevu

Objavljeno

na

Objavio

Msgr. Petar Palić, novi Mostarsko-duvanjski biskup i Apostolski administrator Trebinjsko-mrkanske biskupije | Foto: PIXELL

Nakon što je u podne, u subotu, 11. srpnja u Rimu i Hrvatskoj objavljena vijest o imenovanju hvarskog biskupa Petra Palića mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim upraviteljem Trebinjsko-mrkanske biskupije, mons. Palić u Ordinarijatu u Hvaru održao je govor koji prenosimo u cijelosti.

„Gospodin nam svojom blagonaklonošću pokazuje stazu života.“ (Sv. Benedikt) „Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene“ koji sam samo čovjek, slab i grješan, potreban Božje milosti, pomoći i utjehe. (usp. 1 Tim 1,12) Zahvaljujem papi Franji i poglavarima Svete Stolice na povjerenju koje su mi iskazali povjeravajući mi službu Mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Naš Bog je Bog iznenađenja, a papa Franjo, pa i ovim imenovanjima danas, redovito demantira novinske napise, osobito „dobrih poznavatelja“ unutarcrkvenog života. Dok sam poput Blažene Djevice Marije, zbunjen i smeten nakon vijesti koju mi je priopćio apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua da mi je papa Franjo odlučio povjeriti novu službu, prebirao u svom srcu što bi to trebalo značiti, pokušavao sam dokučiti zašto baš mene i zašto baš tamo?!

U Hvarskoj biskupiji sam tek dvije godine i 2 mjeseca. U vrijeme korone, u karanteni, propitkivao sam sebe što moram učiniti bolje u svojoj službi i odrediti prioritete. Sa svojim suradnicima u Biskupskom ordinarijatu hrabro smo se uhvatili u koštac s rješavanjem administracije, ekonomskih pitanja, imovinsko-pravnih i građevinskih poslova. Trasirali smo put kojim je potrebno ići u odgovornosti, transparentnosti i suradnji.

Uz obveze u Zagrebu, radovao me je svaki pastoralni pohod župama i susret sa svećenicima i vjernicima na sva tri otoka Hvarske biskupije. Kad sam prije malo više od dvije godine imenovan hvarskim biskupom, pokušavao sam u svome životu naći poveznice i naslutiti Božje planove. Pronašao sam ih u hvarskom biskupu Fulgenciju Carevu, nekada skopskom nadbiskupu i fra Antunu Maroeviću, koji je svoj život ostavio navješćujući Evanđelje i boreći se za potlačene na Kosovu.

Ukoliko je, po Božjem promislu, bilo potrebno da radi njih dvojice, po godinu dana za svakoga od njih provedem u Hvarskoj biskupiji, onda sam očito ovdje izvršio svoje poslanje. Papa me sada šalje i povjerava mi pastirsku službu u Bosni i Hercegovini. Krajem 19. stoljeća u Janjevu je kao župnik pastoralno djelovao fra Franjo Brkić, redovnik, franjevac podrijetlom iz Rasna, kraj Širokoga Brijega, u Hercegovini. Ostavio je duboke tragove u Janjevu na području kulture, školstva i općenito na području vjerskog života. U Janjevu je i preminuo, a pokopan je u župnoj crkvi. I danas, među starijim Janjevcima i onima koji poznaju povijest Hrvata na tom području, još živi uspomena na njega. Duhovna baština iz koje sam nikao sigurno počiva na djelu i poslanju fra Franje Brkića, biskupa Careva i fra Antuna Maroevića, kao i mnogih drugih svetih i ustrajnih Božjih pastira.

Riječi zahvale upućujem mons. Slobodanu Štambuku, biskupu hvarskom u miru, svim svećenicima, redovnicima i redovnicama u Hvarskoj biskupiji, kao i svim vjernicima laicima. U ovo kratko, ali intenzivno provedeno vrijeme u ovoj biskupiji, doživio sam ljepote, ali i izazove ove biskupije, njezinih ljudi, sa svim onim što ona jest i ima. Braći svećenicima i vjernicima zahvaljujem za svaki susret i liturgijsko slavlje u župnim zajednicama.

Pozivam vas da i dalje idemo naprijed s povjerenjem u Gospodina, poslušni Njegovoj Riječi i vjerno izvršavajući poslanje koje nam Krist daje. Potičem vas, također, na ustrajnu molitvu da Gospodin providi dobroga pastira ovoj dragoj mi biskupiji. Osjećajima iskrenog i dubokog poštovanja pozdravljam i zahvaljujem biskupu Ratku Periću na svemu što je u ovih 28 godina, otkad je na čelu Hercegovačkih biskupija, učinio za širenje Kraljevstva Božjega i za očuvanje identiteta i zaštitu prava hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Nije bilo lako. Hvala mu na ustrajnosti, jasnoći u stavovima i hrabrom svjedočenju vjernosti Bogu, Papi i Crkvi!

Želim i molim da dobri Bog nagradi svako njegovo dobro djelo i želim mu dobro zdravlje i blagoslovljene umirovljeničke dane. Misao mi ovoga trenutka ide i svim svećenicima, dijecezanskim i redovničkim, redovnicama i vjernicima laicima u mojim novim biskupijama. Kao svećenik Dubrovačke biskupije, kroz razne prigodne susrete, imao sam prigodu upoznati mnoge svećenike i redovnike, kao i vjernike laike podrijetlom iz tih biskupija. Poznat mi je povijesni hod našega naroda u Hercegovini i sve njegove kušnje. Ali, poznata mi je i stamena i čvrsta vjera, upravo poput hercegovačkoga krša, koja i dalje živi, odolijevajući svim kušnjama i izazovima.

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije! Gospodin Isus, prije nego će podnijeti muku i smrt na križu za naše spasenje, molio je Oca nebeskoga za svoje učenike i za one koji će povjerovati na njihovu riječ, da budu jedno. (usp. Iv 17, 20-21) Biti jedno ne znači uvijek isto misliti, ali znači imati pred očima jasan cilj i ostvarivati ga, u suradnji i otvorenosti, oslonjeni jedni na druge, ali prije svega na Gospodina. Kao vaš budući pastir sve ću svoje snage i sposobnosti staviti na raspolaganje Crkvi Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj kako bi se Božja Riječ širila, izgrađivalo Kristovo kraljevstvo i učvršćivao se „put istinskog jedinstva“ (papa Franjo).

Zahvaljujem na suradnji civilnim vlastima na državnoj, kao i onima na lokalnoj razini u Republici Hrvatskoj. Nadam se da će naša suradnja biti još intenzivnija, osobito u očuvanju identiteta i zaštiti prava Hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Biskupima Hrvatske biskupske konferencije, na čelu s predsjednikom mons. Želimirom Puljićem, zahvaljujem na svekolikoj podršci i suradnji tijekom moje službe generalnoga tajnika, a radujem se suradnji s braćom u episkopatu u Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine. Čestitam na imenovanju i bratu u biskupstvu mons. Draženu Kutleši.

Žao mi je što nećemo imati prigodu surađivati, on kao budući metropolita, a ja kao sufragan, ali sam uvjeren da će se povezanost i suradnja nastaviti na drugi način. Zahvaljujem suradnicima i djelatnicima u Tajništvu, kao i u uredima i ustanovama Hrvatske biskupske konferencije. Osobito im želim zahvaliti na strpljivosti koju su pokazivali na početku moje službe generalnog tajnika, u otklanjanju nedostataka i poteškoća u funkcioniranju.

Ponosan sam na činjenicu da smo, zauzetošću i suradnjom mnogih, jedni druge susretali u duhu otvorenosti i iskrenosti i ostvarili želju biskupa da preseljenjem Hrvatskog katoličkog radija na Ksaver svi uredi i ustanove HBK budu pod istim krovom. Vjerujem i nadam se da će i moj nasljednik u Tajništvu, kome biskupi Hrvatske biskupske konferencije odluče povjeriti službu, nastaviti ono dobro i pozitivno što smo započeli.

Zahvaljujem ujedno svima na molitvi i izrazima podrške i ispričavam se što mnogima neću moći osobno odgovoriti. Sve uključujem u svoje molitve! Kristu Gospodinu, vrhovnom i vječnom svećeniku i pastiru duša, po zagovoru Bl. Djevice Marije, sv. Josipa, sv. Mihovila, sv. Benedikta, sv. Stjepana i sv. Prošpera, te sv. Vlaha povjeravamo naše nove korake!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari