Pratite nas

Razgovor

Biskup Košić: Zahvaljujući Stepincu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece

Objavljeno

na

Vijenac, središnji hrvatski list za kulturu i umjetnost, ove godine slavi 150 obljetnicu. Tim povodom Hrvatska katolička mreža prenosi najzanimljivije tekstove iz ovog dvotjednika za kulturu Matice hrvatske.

Uskrs je pobjeda ljubavi nad mržnjom

Razgovarao Andrija Tunjić

Vrijeme korizme, desetogodišnjica Sisačke biskupije i skori Uskrs, rješenje zagonetke čovjekova života i smrti, povod su i tema razgovora sa sisačkim biskupom Vladom Košićem.

Poštovani biskupe Košiću, što je vama korizma?

Korizma je četrdesetdnevica, sjećanje na Isusovih četrdeset dana boravka u pustinji i priprava za proslavu središnjeg otajstva kršćanske vjere – proslava trodnevice: Kristove muke, smrti i uskrsnuća.

Korizma je vrijeme u kojem više trebamo razmišljati o Božjoj riječi, kada se više trebamo hraniti riječju Božjom, vrijeme u kojem trebamo činiti dobra djela, posebno potrebitima, u kojem se više trebamo posvetiti molitvi.

Korizma se sastoji od tri dijela: molitve, posta i milostinje, ona je priprava kršćana za blagdan Uskrsa, kada slavimo Kristovo uskrsnuće, ali i doživljaj vlastitog uskrsnuća.

Sociologija uči da religija u čovjekovu životu ima veoma važnu funkciju. Koje su primarne funkcije religije?

Nisam sociolog, ali kao biskup zalažem se da kršćanska vjera utječe na čovjekov vlastiti i društveni život. Više od 120 godina, od Lava XIII, socijalni nauk crkve bavi se društvenim temama i nastoji mijenjati društvo, humanizirati ga, evangelizirati ga. Nastoji da u društvu međuljudski odnosi budu odnosi mira, poštivanja, ljubavi.

Znači li to da bi u društvu vjera trebala biti vidljivija?

Svakako. Dio našega društva kroz sekularizam nameće odvojenost Crkve i države, što u zapadnom demokratskom svijetu nije prihvaćeno. U nas je to posljedica naših komunističkih praksi, iskustava i vremena kada je Crkva bila stjerana u sakristiju. Ostaci komunizma i dalje misle: vi se u nekom podrumu, u nekoj crkvi molite, ali nemojte da vas se vidi, nemojte smetati društvu, društvo mora biti bez utjecaja Crkve.

To je moguće?

Nije moguće jer Crkva vjernika uči da vjeru svjedoči u svojim svakodnevnim međuljudskim odnosima: u obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu, u politici, u ekonomiji, u ukupnom životu. Ako je u Hrvatskoj više od 90 posto vjernika ili 85 posto katolika, tada bi se to stvarno trebalo vidjeti mnogo više i u društvu.

Bi li vjera trebala sudjelovati u neutraliziranju mržnje kojom je premreženo naše društvo, kako je svojedobno rekao Ivo Banac?

Ne znam je li mržnja premrežila hrvatsko društvo, to su odveć jake ocjene. Premda sam kao župnik Petrinje i Hrastovice u ratu bio svjedokom velike mržnje, koja je htjela zatrti hrvatski narod, ljubav je premrežila naše društvo.

Na području moje Sisačke biskupije na djelu je bio projekt spaljene zemlje koji je počivao na mržnji. Međutim, u isto je vrijeme s druge strane na djelu bila ljubav. I to ne samo u Caritasu, gdje su nam pomagali kršćani iz Italije, Austrije, Njemačke, nego smo se i međusobno pomagali.

Na djelu je bilo zajedništvo i jedinstvo hrvatskoga katoličkog naroda. Mržnja postoji, postoje silnice koje u ljude unose destrukciju i zlo, ali dugoročno ljubav pobjeđuje.

Glede spomenutih silnica, kako će završiti natezanje oko Bleiburga?

Žalostan sam zbog Bleiburga. To nije dobro procijenjeno od strane biskupije Klagenfurt. Čudi me da nije dala suglasnost za ovogodišnju komemoraciju žrtava Bleiburga i Križnog puta, gdje su stradali deseci tisuća naših sunarodnjaka, neovisno o tome na kojoj su strani bili. Svi su oni stradali kao razoružani vojnici i civili, koje se nije smjelo likvidirati jer to zabranjuje Ženevska konvencija. Više od 80 posto ubijeno je bez ikakva suđenja. Zato mi je još čudnije ponašanje austrijske Crkve.

Posjećujem biskupije u Italiji i Njemačkoj i svugdje pred crkvama i u crkvama stoje popisi imena poginulih pripadnika župe ili biskupije koji su bili nacisti ili fašisti u Drugom svjetskom ratu, i to nitko ne dovodi u pitanje. Oni se tretiraju kao ljudi i župljani te zajednice. Jesu li oni unovačeni prisilno ili dobrovoljno, to je drugo pitanje.

Za njih se Crkva smije moliti. Zato je veoma neobično da jedna austrijska biskupija drugoj biskupiji brani molitvu. U slučaju Bleiburga riječ je o dvjema biskupskim konferencijama, o Biskupskoj konferenciji BiH i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

Radi se, dakle, o sveukupnom hrvatskom narodu koji sudjeluje u obilježavanju tog tragičnog događaja u kojemu su ubijeni mnogi nevini ljudi koje se nije smjelo tako bezdušno pobiti. Molimo se za njih, imamo na to pravo i to nam pravo nitko ne može osporiti. Drugo je pitanje želi li nam to dopustiti tamo neki monsinjor.

Mislite da je to odluka mjesnoga biskupa?

Osobno smatram da iza toga stoji jači autoritet, a da je dijecezanski upravitelj marioneta, pijun koji je morao to potpisati i reći.

I tko stoji iza toga?

Vidjet ćemo je li to Austrijska biskupska konferencija, u tijeku su razgovori naših biskupskih konferencija. Ona to odlučuje, a ne neki dijecezanski upravitelj. Misa zadušnica za naše poginule u našoj je crkvenoj nadležnosti.

Nedavno je Ivo Josipović izjavio da se drže mise i molitve za ustaše, ne i za partizane.

Za diktatora Josipa Broza Tita služena je sveta misa zadušnica i to u zagrebačkoj katedrali, tako da njegova tvrdnja ne drži vodu. Ali njegova tvrdnja nameće pitanje, kako će se i tko moliti za komuniste koji su uglavnom bili nevjernici? Moli se za vjernike, bez obzira jesu li stradali kao partizani, ustaše, domobrani. Ako su ljudi vjernici, ako su katolici i to traže, nitko im neće odbiti misu zadušnicu.

Ako bude mise zadušnice na Bleiburškom polju, kako ćete spriječiti nepriličnu ikonografiju?

To nadilazi našu crkvenu kompetenciju. To je pitanje za policiju i redarstvo države u kojoj se skup događa. Ovdje držim potrebnim reći da je to obilježavanje tragedije hrvatskog naroda u hrvatskoj povijesti počelo kada se to nije smjelo ni spominjati u Hrvatskoj, to jest Jugoslaviji, pa su zato domoljubi odlazili u Bleiburg. Ako je to moralo biti u tuđoj državi dok nismo imali svoju, sada je to moguće. Sada imamo državu i država bi trebala stati iza toga.

Kako, kada je dio države protiv toga?

Da, to je istina. Hrvatski sabor je 2012. čak bio uskratio svoje pokroviteljstvo, iako je trebao preuzeti organizaciju i pokroviteljstvo, a ne Bleiburški vod i nekakvi pojedinci. To je nacionalna tragedija i država je trebala to preuzeti na sebe.

Bi li tu komemoraciju možda trebalo premjestiti u Hrvatsku?

Ja se zalažem da se to obilježava na čitavom našem prostoru, da se u svim katedralama i župnim crkvama 15. svibnja slavi misa zadušnica za žrtve Bleiburga i križnih putova. Time bismo više senzibilizirali i našu političku elitu koja, bez obzira na ideologiju, poprilično izbjegava tu temu. U tome nam Slovenci mogu biti primjer. Oni imaju konstantno ured za žrtve Drugog svjetskog rata.

To smo imali i mi.

Imali smo, a onda se ugasio kad je premijer bio Zoran Milanović. Sadašnja je Vlada zatečeno stanje nastavila, nije obnovila ured koji je dobio jednoglasnu podršku Hrvatskog sabora. I opet nemamo institucije koja bi se brinula o tim žrtvama.

Bi li se i Crkva u tome trebala više angažirati?

Crkva smo svi koji vjerujemo. Mislite li na biskupe?

I na biskupe.

Crkva je, kako sam rekao, komemoracije započela još u Jugoslaviji. Velečasni Vilim Cecelja prvi je komemorirao tu tragediju na Bleiburškom polju, koje je Počasni bleiburški vod otkupio od privatnih vlasnika. Otkupio je više od 30.000 kvadrata zemlje na kojoj se komemoracija ne može zabraniti. Zato mi je još čudnije da je došlo da zabrane. Vjerojatno je to posljedica propagande iz Hrvatske i Srbije, kojom se Hrvatskoj nameće fašizam.

Je li vlč. Cecelja bio ustaša?

Za njega je blaženi Alojzije Stepinac rekao: Kada bi svi bili kao moj Vilim Cecelja – rekao je moj jer je bio prijatelj s njim – nikome vlas s glave ne bi pala. Ako je Cecelja bio vojni kapelan, to ne znači da je bio ustaša i zločinac.

Katolička crkva bila je prisutna u vojsci zbog katolika, za koje se vjerski brinula. I nadbiskup Stepinac bio je vojni vikar za vojsku prve Jugoslavije.

Budući da je u NDH-a bio vojni vikar, blaženi Alojzije Stepinac nije proglašen svetim. To je Srbima glavni argument?

Žalosno je da se to uzima kao argument, a ne uzima se mišljenje vjernika, hrvatskih i bosanskohercegovačkih katolika, da je blaženi Alojzije Stepinac svet. Lažna argumentacija uzeta je na razmatranje i ona je usporila proces beatifikacije. Ali ima u tome i providnosti Božje.

U preispitivanju uloge blaženog Alojzija Stepinca za trajanja Drugoga svjetskog rata i poraća došla su na vidjelo brojna njegova svetačka djela, po kojima on još više sja i još je prisutniji među hrvatskim katolicima.

Blaženi Stepinac primjer je i veliki uzor upravo humanitarnog postupanja u kojem je sebe izložio teškim iskušenjima kako bi pokazao ljubav prema bližnjima, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. On je spašavao čovjeka koje god vjere i nacije bio jer je vidio da je ugrožen. To pokazuje njegovu veličinu.

Žele li velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve uopće razgovarati o Stepincu kao nekome tko je činio dobra djela?

Oni kažu: nešto je činio, ali je to premalo jer nije osudio ustaški režim, nije se izložio.

Kažu li što bi bilo dovoljno?

Valjda je trebao otići u partizane. Tako misle povjesničari kao što je Ivo Goldstein. Stepinac je činio što je mogao. Primjerice, on je od tri židovska staračka doma jedan spasio. Kada su ustaše ljude istjerali na cestu, on ih je smjestio u dvorac u Brezovici i tamo su preživjeli rat.

Zna li se što su u to vrijeme činili pravoslavni episkopi za Hrvate, Rome i Židove?

Gotovo ništa. Stepinac je posredovanjem Caritasa spašavao djecu, što je bila velika akcija koja se pripisuje Dijani Budisavljević, koja bez Stepinca ništa ne bi mogla napraviti. Zahvaljujući njemu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece. Ako je od sedam tisuća djece s Kozare dovedenih u Sisak spašeno njih šest tisuća, to je podvig.

Strašno je da ih je tisuću umrlo, ali to ne znači da su tu djecu ubijali oni koji su ih udomljivali, hranili, liječili. Nisu ta djeca ubijana kako tvrde neki povjesničari. To je strašna optužba, koja iskrivljuje istinu, a upravo su to argumenti koje poteže vrh SPC-a.

Riječ je o jeftinim političkim pamfletima koje su fabricirali komunisti poslije rata kako bi opravdali svoje zločine nad desecima tisuća ubijenih na križnim putovima, stotinama pobijenih svećenika, nad Stepincem kojega su nevina osudili. Magnum crimen Viktora Novaka jest de factoargumentacija SPC-a, što pokazuje da oni nemaju argumenata, nego samo mitove i laži.

Osjeća li i danas vjernik u vašoj biskupiji i Sisku posljedice komunizma?

Osjeća. Koliko su one vidljive, ovisi o gledanju. Imate ljude koji ništa ne vide, a imate i one koji misle drukčije od njih i koji posljedice osjećaju. Ima ih koji čak i ne problematiziraju vrijeme komunizma ni njegove temeljne postavke. A ima i onih koji misle da je to bilo med i mlijeko, iako je to bilo doba diktature, teškog kršenja ljudskih i vjerskih prava, čovjekova dostojanstva i dostojanstva radnika. Toga ima u svim segmentima života.

Što je u posljednjih deset godina, otkako postoji Sisačka biskupija, učinjeno na prostorima gdje je vjera bila marginalizirana?

Teško je reći da je tu vjera bila marginalizirana više nego u čitavoj Hrvatskoj.

Ne mislite da je ovdje bila više?

Ne mislim. Minoriziranja katoličkih vjernika bilo je posvuda. Ja sam to osjećao i u Zagrebu, dok sam studirao. Nisam imao zdravstveno, što mnogima danas nije moguće razumjeti. Kao bogoslov vojsku sam služio duže od drugih fakultetski obrazovanih vojnika.

Nakon što sam za Božić kolege ponudio bombonima meni je moj komandir rekao da mi roditelji mogu biti sretni ako se živ vratim kući. U tom dobu vjera je bila marginalizirana posvuda.

U vašoj biskupiji bilo je dosta žrtava i nakon Drugoga svjetskog rata. Zato se postavljaju bijeli križevi na mjestima masovnih grobnica.

To radi jedna udruga, a mene zovu kao biskupa da ta grobišta blagoslovim, pomolim se za nestale i one koji tu počivaju.

Koliko je križeva dosad postavljeno?

Postavili smo petnaestak križeva, a samo u Sisačko-moslavačkoj županiji, po evidenciji policije, ima 119 masovnih grobnica s oko 45 tisuća mrtvih. U Hrvatskoj postoji oko 900 masovnih grobnica, ali nitko nema volje da se do kraja otkrije sve zlo komunizma i one koji su ga činili. Činjenice se guraju pod tepih. Još ga je više gurnulo Vladino Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima.

Nije li ono ipak neke stvari stavilo na pravo mjesto?

Ono je reklo i donijelo neke kontroverzne zaključke, ali nije otkrilo istinu niti donijelo pravorijek. Ne mislim na kaznu, ne može se to više kazniti jer je većina krivaca pomrla, ali se zbog ozdravljenja društva moralo osuditi totalitarizme, nacifašistički i komunistički.

Zašto se to nije uradilo?

Zato što neki profitiraju na podjelama. Nekima je jako stalo da Hrvati pate zbog nečega što nisu učinili i zbog toga što su se istrgnuli iz zagrljaja Jugoslavije i velikosrpskog terora.

Je li ovakvo vaše mišljenje o prošlosti razlog da vas se etiketira ekstremistom?
Ako je istina ekstremna, onda jesam ekstremist. Istina nikomu ne bi trebala biti neprihvatljiva. Nije laž ili ekstremizam ako kažem da u mojoj biskupiji sa 63 župe ima jedna koja nema ni jednog vjernika.

Koja je to župa?

To je župa Zrin. I umjesto da taj Zrin bude na visokom pijedestalu nacionalne svijesti jer su tu rođeni, živjeli i odatle Hrvatsku branili Zrinski – obitelj koja je dala banove, mučenike, vojskovođe… – ta je župa razorena i raseljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Hvala Bogu, nakon više desetljeća, napokon gradimo spomen-crkvu na čije ćemo pročelje staviti popis imena 291 ubijenog Zrinjana, od kojih su samo devetorica bili vojnici.

Je li tko preživio?

Jest. Preživio je otac biskupa Ivice Petanjka. U vrijeme tragedije imao je deset godina i dobro pamti što se dogodilo. Živ je još i stariji gospodin, Andrija Fiketić, koji je tada imao petnaest godina. Ljudi to znaju, pamte, to ih boli.

Tko je učinio taj zločin?

Tamošnje Hrvate pobila je 1943. komunistička, jugoslavenska, velikosrpska politika. Živjeli su u okruženju pravoslavnih sela i nisu bili opasnost za pravoslavce, a ipak su ih pobili. Samo zato što su bili Hrvati, jer su njegovali svoju kulturu, svoju vjeru i nikomu nisu smetali. U beogradskim vojnim arhivima pronađena je vojna dokumentacija u kojoj se vidi da su imali dvadeset lovačkih pušaka. Proglasili su ih ustašama, a bili su civili koji su se branili od onih koji su ih napadali. I, kad sam ja rekao da je u Zrinu partizanska vojska napravila zločin za koji nitko nije odgovarao, da je ta moja župa uništena i da je želim obnoviti, dobio sam naslov nacibiskupa. Jurica Pavičić napisao je da drukam za fašizam, da sam nacibiskup, a nije spomenuo da sam to rekao u Zrinu, gdje je stradala čitava župa koja je brojila gotovo devetsto stanovnika, od kojih je trećina pobijena, a sve materijalno razoreno i sva imovina konfiscirana te se do danas ništa nije vratilo njima i njihovim potomcima.

Ne želi samo Pavičić da se o tome ne govori.

O zločinu se mora stalno govoriti. Zašto bismo se toga bojali? Pa istina oslobađa! Ne možemo glavu stalno gurati pod tepih i zatvarati oči. I zašto bih ja bio ekstremist ako govorim ono što su činjenice? Žalosno je i tragično da država Hrvatska svojim Hrvatima nije vratila ono što im je otela bivša država koja je progonila Hrvate. Zar nije sramota da se tim ljudima, koji su toliko pretrpjeli i raselili se po Hrvatskoj i prekomorskim kontinentima, nije vratila njihova zemlja?

Zašto se nije vratila?

Zbog papira napisana 1946. u kotarskom sudu u Dvoru gdje piše: „U ime naroda svim Zrinjanima kao neprijateljima naroda oduzima se sva pokretna i nepokretna imovina. Smrt fašizmu, sloboda narodu.“ Taj papir još vrijedi.

U Sisku ste organizirali pučku kuhinju, tiskali važne knjige o biskupiji, organizirali susret Hrvatske katoličke mladeži 2012, organizirali molitvene doručke na kojem je ove godine uzvanica bila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović…

Molitveni doručak već šestu godinu zaredom organiziramo 6. veljače. To je dan kada je ponovno ustanovljena biskupija započela svoj život. Inače, biskupija je službeno uspostavljena 9. prosinca 2009, bulom pape Benedikta XVI. Dakle, 6. veljače organiziramo susrete s političarima iz čitave biskupije koja obuhvaća velik dio Sisačko-moslavačke županije, dio Zagrebačke i Karlovačke županije i jednu župu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Tada zovemo sve župane, gradonačelnike i načelnike općina.

Dođu svi?

Pa ne dođu uvijek svi.

Dođe li gradonačelnica Siska?

Ona se redovito ne odaziva.

Je li bilo problema s gradonačelnicom oko spomenika Stepincu?

Nismo mi imali problema s njom, nego ona s nama. Ona ga je željela zabraniti i kad je već bio postavljen ukloniti, ali nije mogla. Imamo dokumentaciju da je sve u redu, čak i od Ministarstva graditeljstva.

Jeste bili zadovoljni susretom katoličke mladeži?

Jesmo. Bilo je to lijepo pripremljeno i bilo je mnogo mladih, i što je najvažnije, svi su bili primljeni u našim obiteljima. Bilo je to lijepo iskustvo za obitelji i za župe koje su mlade ugostile, ali i za čitavu biskupiju i Hrvatsku.

S obzirom da Europska Unija u svoj Ustav nije unijela kršćanstvo kao svoj kontinuitet, može li papa Franjo, kao miljenik velikog dijela EU, promijeniti diktaturu individualizma i moralnog relativizma nekom novom „crkvenom obnovom“?

Meni se čini da papa Franjo nije miljenik EU koja nije sljednica kršćanskog identiteta, kako kažete, nego je možda miljenik većine mainstream-medija koji tu sliku stvaraju. Kao poglavar Katoličke crkve protiv kojega se bore masoni, liberali i kapitalisti ne može biti njihov miljenik. To je floskula. Može se reći da papu mnogi uvažavaju sve dok se ne bori na primjer protiv abortusa. Kada govori o abortusu, to većina medija neće prenijeti ili će tek sporadično nešto napisati.

Nedavno su na televiziji pokazali kako odbija da mu se ljubi prsten.

Da. Ni ja to ne volim, a kada meni netko poljubi ruku, tada ja poljubim njemu. A onda jedan portal napiše: „To je onaj koji je zločincu Dariju Kordiću poljubio ruku“. A ne vide da poljubim ruku svakomu tko je meni uspije poljubiti ako je prije ne izmaknem. Papa je zatvorenicima ljubio i noge.

Vratimo se vjeri, korizmi i Uskrsu. Recite, kako u civilizaciji smrti u čovjeka usaditi žudnju za Bogom? Je li žudnja za Bogom religija, a vjernikova žudnja za životom njegova privatna vjera?

Ja smatram da je Bog život, Gospodin i životvorac, kako ispovijedamo u vjerovanju. Znači Bogu je svojstveno da daje život. Kada je primala Nobelovu nagradu, majka Terezija rekla je da je nemoguć mir u svijetu ako se čini abortus, ako se ubija nerođeno dijete. Ako je majci dopušteno ubiti svoje čedo, komu onda nije dopušteno ubiti bilo koga? To su grijesi na koje smo mi kršćani, kao i muslimani, strašno osjetljivi. Bilo koja monoteistička vjera uvijek brani život. Biti vjernik i branitelj života za mene je isto.

Kako u religiji hedonizma naći vjeru u Isusa Krista?

Teško. Hedonizam je religija koja obožava užitak kao da je on svrha čovjekova života, što nije točno. Čovjekov život nije samo uživanje u životu, jer tada se drugim ljudima oduzima ono što nekomu čini užitak i time se čini velika nepravda. Naša je sloboda ograničena slobodom naših bližnjih, našim poštivanjem bližnjih. Ako bi zemaljski užitak bio sam sebi svrha, tada bi to vodilo u veliko razočaranje jer čovjek ne može stalno uživati. To je ograničeno i moralnim principima koje čovjek, da bi doista uživao život, mora život poštivati. Samo ako se čovjek usmjeri prema vječnosti, prema uživanju u Bogu, nikada neće prestati uživati. Vjernik se ne klanja ovozemaljskim, prolaznim užicima, nego se koristi onime što nam Bog daje da možemo radosno živjeti, da možemo svoju umjerenost u životu usmjeriti prema vječnom užitku s Bogom na nebu.

Vjera je lice nade, kako to definira Kant, i nije dovoljno samo reći ja vjerujem?

Ja sam profesor teologije i o tome mogu govoriti. Nama je prof. Bonaventura Duda vjeru tumačio mislima Svetog Augustina: Vjerovati u Boga, vjerovati Bogu, vjerovati Isusu- pouzdati se u njega. Bitno za vjeru je oslanjanje na Boga, koji nije neki daleki Bog. Nije nekakva mistika, nekakav transcendentalni život koji me nadilazi, nije ono „nešto“. To je nedovoljno za kršćanina. Kršćanin s Bogom hoda, on se na njega oslanja, on u njega ima povjerenje i predaje se u Božje ruke. U tome su važne poruke za našu vjeru koja ne može biti samo neko mišljenje ili nekakva tradicionalna pripadnost, nego mora biti egzistencijalna oslonjenost na Boga u kojem je sve moje, kojemu vjerujem i kad ne razumijem, i kada mi je to teško prihvatiti. Zato se s povjerenjem predajem u njegove ruke.

Znači li to da je Uskrs pobjeda i pravde, i dobrote, i ljubavi, i života?

Uskrs je najveći kršćanski blagdan koji nas uvodi u budućnost u koju nas Isus poziva na život vječni. Da, Uskrs je pobjeda dobra nad zlim, pobjeda ljubavi nad mržnjom, pobjeda života nad smrću.

Izvor: Vijenac br. 655 od 11. travnja 2019.

 

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marko Jurič: ‘Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema’

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine Marko. Poznati ste u hrvatskim medijima, ali ipak recite nam nešto o sebi, svome djetinjstvu, odrastanju, odgoju i Vama osobno?

Za ono vrijeme ništa posebno. Tek uobičajeno odrastanje u Zagrebu, u Dubravi koja je tada slovila kao malo divljiji zagrebački kvart. Mnoge stvari, društveni i međuljudski odnosi, pravila, vrijednosti iz tog vremena danas su postali čudni, rijetkost ili s pozicije sveprisutne političke korektnosti nekorektni. Ali bilo je to drugačije vrijeme, nekako prirodnije, a čini mi se i zdravije za odrastanje, odgajanje, sazrijevanje. Danas je prevladavajuća nekakva uniformiranost, nema onih zdravih, konstruktivnih ekstrema zahvaljujući kojima društvo dobiva široku lepezu sivih tonova koji ga onda oplemenjuju i čine bogatijim. Bilo je to vrijeme kada su ljudi sami rješavali svoje probleme, a danas se za svaku sitnicu trči u neku ustanovu, instituciju. To ljude čini pasivnima, da ne kažem neku grublju riječ. Ljudi prestaju biti subjekti, protagonisti zbivanja i postaju objekti, statisti, nijemi promatrači, u najboljem slučaju tiha mrmljajuća gunđala.

Svaki čovjek u životu ima svoje uzore, ljude koji su mu nadahnuće, ljude kojima se divimo i želimo postati kao oni. Zanima me tko je vama bio i jest uzor u novinarstvu?

Bilo je to vrijeme jugoslavenskog novinarstva koje je bilo neslobodno,  partijski kontrolirano. Ipak Vjesnik, Start, Danas imali su niz vrlo kvalitetnih majstora novinarskog zanata. Doduše ambijent u kojem su djelovali nije im dozvoljavao previše kritičnog preispitivanja pogotovo nečega što se smatralo društvenim i ideološkim dogmama. Problem je što je hrvatsko novinarstvo u krvi uništeno ili raseljeno 1945. godine i onda su na te ispražnjene nomenklature zasjeli neki šumski ljudi. Doduše i oni su se vremenom pomalo kultivirali, obrazovali i stekli vještine literarnog tkanja sukladno potrebama novinarskog zanata. Nažalost, kako su svi oni pronikli iz partijskog krila, stasali na ruskim lektirama ‘Kako se kalio čelik’, oni su tako odgojili naraštaje jednako kastriranih novinara koji nisu bili u stanju propitkivati partijske dogme. Tako da se je sve vrtjelo oko toga  koliko se najdalje smije udaljiti od partijske linije bratstva i jedinstva, socijalizma, samoupravljanja, Marxove misli i žestokog obračunavanja sa svakim tko je pokušao isticati neke hrvatske nacionalne interese. Dirati u službene verzije NOB-ea ili nekih mitova o NDH-a ili Jasenovcu bilo je ravno samoubojstvu. Tek krajem osamdesetih se nešto počelo događati, dašak liberalizma i građanske, ne partijske kritike pojavio se u javnom prostoru. Bio je to ujedno i njihov slobodarski domet jer danas kad vidimo kako djeluju neki iz tog vremena, kakve mlade kadrove odgajaju po redakcijama ili studijima izgleda kao da se vraćamo u ta olovna vremena intelektualne kastracije.

U svom dosadašnjem djelovanju kao novinar, imali ste veliki broj intervjua, razgovora na različite teme, o različitim događanjima u hrvatskom društvu. Možete li izdvojiti od svih tih razgovora, intervjua, jedan najdraži i najuspješniji razgovor, ali i jedan, možda najteži razgovor?

Devedesete su bile odlično vrijeme za hrvatsko novinarstvo koje je odjednom ekspandiralo  u golemi prostor potpuno novih sloboda. Bilo je lijepo raditi reportaže ili istraživačko novinarstvo. Mada mi je taj termin pomalo proturječan jer kakvo je to novinarstvo koje nije istraživačko? Prvih godina rata svaki je tjedan donosio neki novi teren, novu bojišnicu, nove ljude, nove priče, snažne emocije, novu reportažu. Pored toga, bilo je zanimljivo putovati po bazama NATO pakta i u vrijeme ratnih operacija intervjuirati visoke časnike, američke, engleske, francuske i kroz njihove priče dobivati potpuniju sliku o nama kao narodu i strani u ratu. Bili su zanimljivi neki političari poput Marie Le  Pena, otac današnje šefice francuske oporbe, šef talijanskih fašista Gianfranco Fini, političarka Doris Pack, ili slovački predsjednik Vladimir Mečijer. Oni mi sad padaju na pamet jer su imali neku važnost u trenutku objavljivanja. Jedan od zanimljivijih događaja je bio moj izvještaj uživo za CNN iz Brnika, ljubljanske zračne luke koja je bila u potpunom okruženju, krajem lipnja 1991. godine. Kolega i ja smo šetali potpuno praznom aerodromskom zgradom u potrazi za hranom i odjednom je zazvonio telefon. Rekao sam kolegi neka se javi, on je nezainteresirano odmahnuo rukom pa sam se ja javio, a kad ono s druge strane CNN, poziv iz Atlante, dvije minute prije početka večernjih vijesti. Američki urednik, na drugoj strani veze, pitao me što se događa, tko sam i onda kad sam mu sve ukratko opisao, pitao me jel bi htio sve to ponoviti uživo u CNN-ovim vijestima. Naravno, pristao sam. Krenula je špica informativne emisije. Prva vijest je bilo nešto o predsjedniku Bushu starijem, a onda me najavio voditelj kao specijalnog izvjestitelja iz okupiranog ljubljanskog aerodroma. Kad sam završio izvještaj. Urednik mi je ostavio broj telefona da mu se svakako ponovo sutra javim gdje god ću biti na tom ratnom prostoru. Ali sutradan smo kod Šentilja naletili na tenkove koji su tukli u smjeru gdje smo se nalazili zbog čega sam se morao bacati po livadi i puzajući tražiti neki zaklon. U tom sam skakanju, puzanju, bacanju izgubio papirić s telefonskim brojem CNN-ovog urednika pa je tako završila moja karijera na CNN-u.

Jeste li vjernik?

Jesam.

Crkva u Hrvata je tijekom povijesti dala i imala niz, dobrih biskupa, pastira, koji su ostavili duboki duhovni trag među Hrvatima, katolicima. Koga biste vi izdvojili kao sobu „ vrlo dobrog pastira“? Kao onog koji zaslužuje da ga citiramo, koji nam i dandanas ima što poručiti?

Kroz povijest. Nije bilo puno narodnih biskupa. Uglavnom je Beč Hrvatima nametao strance kao duhovne pastire. Zanimljivo je kako su neki od tih ljudi vremenom postajali politički Hrvati. Primjerice Juraj Haulik, Slovak. Učinio je puno za hrvatski narod, podigao ga je iz polumraka nepismenosti i neobrazovanosti. Zanimljiva je ta moć apsorpcije koju ima hrvatski narod. Puno je takvih primjera. A iz ovog novijeg doba istaknuo bih Tomislava Ivančića, Zvjezdana Linića. Poznajem dosta isusovaca. Čak su me bili angažirali oko pripreme i pokretanja kampa za mlade ‘Modrave’, što je bila ideja briljantnog patera Luke Rađe, koji je u to vrijeme vodio SKAC u Palmotićevoj. Nažalost, Luka je stradao u teškoj prometnoj nezgodi pa nikad nismo od Modrava napravilo ono što smo on i ja planirali.

Današnje je vrijeme postalo vrijeme kompromisera pa i u kršćanstvu nažalost, čak i u Crkvi kako među svećenicima tako i među ljudima. Mada ima lijepih primjera poput biskupa Vlade Košića. Kao da se nekakav strah uvukao među ljude i u Crkvu, manjka onog pouzdanja u Božju providnost koja prati hrabre tragače za Istinom. Sve manje je onog jasnog, nedvosmislenog kršćanskog stava po načelu ili jesi ili nisi za nešto. Umjesto toga sve se češće i unutar Crkve uvodi nekakva treća opcija, nekakva ‘zlatna sredina’ o kojoj u Bibliji ili nauku Crkve nema ni slova. Cijela je Biblija sukob polova i od čovjeka se očekuje da se odluči opredijeli, a ne da pronalazi način kako sjediti na oba stolca. Čudna su ovo vremena. Vjerojatno vremena kušnje i tu su svećenici na potezu da jasnoćom i primjerom hrabro svjedoče za Istinu.

Nakladnička kuća  „ Benedikta“ tiskala je niz vrlo dobrih knjiga. Ja sam pročitao nekoliko knjiga izdavačke kuće „ Benedikta: Gabriele Kuby „ Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode“, Michael S. Rose „ Zbogom, dobri ljudi – Kako su liberali uvukli opačine u institucije Katoličke crkve“, i knjigu William Cobett „ Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“. Sve tri spomenute knjige su vrlo dobre. Otkrivaju istine za koje do sada nismo znali. Vi ste čitali knjigu „ VELIKA LAŽ“ . Što nam možete reći o nakladničkoj kući Benedikta i o vašem čitanju knjige „ VELIKA LAŽ“. Koji su vaši dojmovi?

Knjiga koju smo predstavljali na Kaptolu: ‘Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice’ je jedan u nizu zanimljivih naslova koji se zadnjih dvadesetak godina pojavljuju od Huntingtona na ovamo. Koji imaju u sebi elemente razotkrivanja metoda zavjera, skrivenih taktika političkih i obavještajnih planova uspostave novog svjetskog poretka. Ti su planovi vjerojatniji jer je tehnologija uznapredovala i pretvorila svijet u globalno selo koje je postalo poligon za razne političke manipulatore i mešetare. Na djelu je jedna civilizacijska destrukcija koja temeljem tobožnjih najnovijih znanstvenih otkrića i širenja okvira lažnog humanizma nameću današnjoj zapadnoj civilizaciji osjećaj srama za nešto što je prije tridesetak godina bilo normalno, nešto na čemu je počivao onaj naravni društveni poredak koji nam nestaje pred očima. Na žalost upravo su mediji postali glavni zagovornici te ‘Velike laži’. Koji je to demonski paradoks kada novinarska struka umjesto da razotkriva istinu sudjeluje u njenom sakrivanju i izvrtanju. Novinarstvo se bavi manipulacijama, spinovima, političkim marketingom, prikrivenim reklamama, reketarenjem, PR biznisom provučenim kroz sve novinarske forme. To što čitamo u toj knjizi o stanju u SAD-eu, s ove hrvatske pozicije to još uvijek djeluje kao neko nama daleko ludilo. Nažalost radi se o svjetskom procesu koji je i nas zahvatio. Dakle, to što se danas događa u SAD-eu, događati će se kod nas za desetak godina. Osim ako neće, jer i Onaj gore je na potezu. Ne vjerujem da će mirno promatrati kako mu odmetnuta kreacija preuzima kontrolu nad onim što je stvorio.

Poznata je statistička činjenica da Hrvati vrlo malo čitaju. Čak 50% Hrvata kažu da ne čitaju knjige, 42% Hrvata mjesečno pročita jednu knjigu. Po čitanosti knjiga na dnu smo europski zemalja. Gdje vi vidite razlog da Hrvati vrlo malo čitaju?

Hrvati su pomalo inertni i komotni. Puno je jednostavnije na kompjuteru ili tv-u pokupiti ponuđene informacije i zadovoljiti svoju dnevnu potrebu informacija. Novi su mediji daleko agresivniji od knjige i ne traže gotovo nikakav angažman. Knjiga traži, vizualizaciju, čitanje, višesatnu koncentraciju, strpljenje, vrijeme. Hrvati su revoltiran narod zbog niza prevara koje su mu se dogodile zadnjih 20-ak godina pa onako u panici pokušavaju spasiti nešto od onog projekta iz devedesetih. Tko će u takvim okolnostima imati vremena i strpljenja za prionut uz knjigu?

Bili ste moderator, voditelj predstavljanja knjige Dinesh DSouza „ VELIKA LAŽ“ – razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“. Knjigu su predstavili: g. Zvonimir Hodak, kolumnist portala Direktno.hr, g. Karolina Vidović Krišto, novinar i povjesničar g. Boris Havel, povjesničar. Kako komentirate predstavljanje knjige i sve ono što su rekli i zaključili predstavljači?

Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema na tom prostoru. Predstavljači su upravo kroz primjere iz knjige koju su predstavljali to i prikazali. Problem je što su ljudi uspavani medijskim kampanjama, sitnim nomenklaturama i apanažama za osnovnu egzistenciju.  Ljudi su zapravo kupljeni sitnim ustupcima, egzistencijom, sigurnošću, udobnošću, a ne vide da polako gube sebe i da će vrlo brzo sve to doći u pitanje. Dok je ovako malo će se ljudi pokrenuti. Komunisti su u jednom bili u pravu, a to je da za revolucionarne aktivnosti nisu pogodni ljudi koji nešto posjeduju, nego oni koji nemaju što izgubiti. Takve su nazivali proleterima. A u Hrvatskoj još uvijek postoji jedna razina egzistencije i standarda koja anestezira bilo kakve buntovničke ambicije kod ljudi.

U hrvatskom medijskom prostoru ima „ bučnijih“ od manje bučnih. Jačih i slabijih u smislu mogućnosti plasiranja vijesti hrvatskim građanima. Tko je po vašem mišljenju, koji i čiji mediji su bučniji, a čiji manje „ bučni“?

Oni mediji koje država i politički lobiji obilato financiraju imaju zadatak biti bučni. Zato i postoje jer stvarajući buku stvaraju koprenu iza koje se događaju sve te prevarantske igre i manipulacije. Nikad ljudi nisu bili više zavedeni lažima, nego u ovo današnje vrijeme. U komunizmu je postojala prisila i nesloboda govora, ali je ipak većina znala što je istina i tko je neprijatelj. Danas je sve zamuljano i upravo taj mulj stvaraju ti dobro plaćeni mediji, taj tzv. main stream. I u tome bez iznimke sudjeluju svi veliki nacionalni tiskani i elektronski mediji, velika većina portala, bez iznimke svi koji su na rang listama među prvih nekoliko stotina po čitanosti, uz možda jednu ili dvije iznimke. Tu je još golema i vrlo učinkovita mašinerija društvenog samozavaravanja, kreatori iluzija, tzv. nevladine udruge. I među njima, u tome sudjeluju upravo oni koji iz raznih izvora dobivaju goleme svote novca. I to je trenutna hrvatska stvarnost koja polako suptilnim i okultnim metodama programiranja ulazi u prostor ljudskih emocija. I to je vrlo opasno jer su emocije pokretačka energija u čovjeku. Bez njih čovjek postaje biljka.

I za kraj još jedno pitanje. Europa i europski narodi stare populacijski. Neki već Europu zovu „ sijeda Europa“. Hoće li imigranti, koji su pretežno muslimani, kulturološki preoblikovati Europu koja nema svog duhovnog i kulturnog identiteta.?

Ništa novo pod kapom nebeskom. Ovo vrijeme podsjeća na razdoblje s kraja Rimskoga carstva. I tada su bili emigranti koji su dolazili s istoka u bogato carstvo, u potrazi za boljim i laganijim životom.  Proces propadanja rimskog carstva je trajao više od sto godina. Ostale su enklave koje su stvarale neki suživot s tadašnjim emigrantima. Taj je suživot bio takav da su u konačnici tadašnji emigranti prešli na kršćanstvo. U tom je dijelu danas situacija drugačija. Islam je čvrsto etabliran kod ljudi koji ga ispovijedaju i osjeća se nadmoćno u odnosu na druge pa tako i prema kršćanstvu. Tu je sada Bog na potezu.

Razgovarao: Vlč. Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Željko Glasnović: Demoni besmrtnog partizanskog odreda (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit gostuje saborski zastupnik general Željko Glasnović.

♦ Quo vadis Hrvatska?

♦ Je li Hrvatski državni sabor postao poligon za laži, obmane i blaćenje hrvatskih svetinja?

♦ Trenutak uoči Bleiburga (Split) – koliko je poznato o tisućama ubijenih u velikim partizanskim zločinima u Splitu i okolici?

♦ U Hrvatskom saboru Pupovac proglasio zločincima mučki ubijenu hrvatsku djecu, mladež i žene?

♦ Tko je Frane Tente koji je 10. travnja 1947. godine podigao hrvatski stijeg na Marjan? Gdje nam je danas ta hrabrost?

♦ Vraća li se EU Marxu i marxizmu (Orban Junckeru: “Onaj tko polaže vijenac pred kipom Karla Marxa ne može nam propovijedati o ksenofobiji”)?

♦ Žrtvuje li papa Stepinca za poziv u službeni posjet Beogradu?

♦ Što je značila izjava Ranka Ostojića na yzv. dan oslobođenja Zagreba, da će ga ponovo “oslobađati” kao i prije 74 godine?

♦ Je li 8. 5. 1945. dan oslobođenja ili dan pada Zagreba?

♦ Koje su glavne neistine na kojima počiva današnja Hrvatska?

 

Glasnović ‘poklopio’ Staziću: Demoni najviše divljaju kad se govori istina!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari