Pratite nas

Razgovor

Biskup Košić: Zahvaljujući Stepincu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece

Objavljeno

na

Vijenac, središnji hrvatski list za kulturu i umjetnost, ove godine slavi 150 obljetnicu. Tim povodom Hrvatska katolička mreža prenosi najzanimljivije tekstove iz ovog dvotjednika za kulturu Matice hrvatske.

Uskrs je pobjeda ljubavi nad mržnjom

Razgovarao Andrija Tunjić

Vrijeme korizme, desetogodišnjica Sisačke biskupije i skori Uskrs, rješenje zagonetke čovjekova života i smrti, povod su i tema razgovora sa sisačkim biskupom Vladom Košićem.

Poštovani biskupe Košiću, što je vama korizma?

Korizma je četrdesetdnevica, sjećanje na Isusovih četrdeset dana boravka u pustinji i priprava za proslavu središnjeg otajstva kršćanske vjere – proslava trodnevice: Kristove muke, smrti i uskrsnuća.

Korizma je vrijeme u kojem više trebamo razmišljati o Božjoj riječi, kada se više trebamo hraniti riječju Božjom, vrijeme u kojem trebamo činiti dobra djela, posebno potrebitima, u kojem se više trebamo posvetiti molitvi.

Korizma se sastoji od tri dijela: molitve, posta i milostinje, ona je priprava kršćana za blagdan Uskrsa, kada slavimo Kristovo uskrsnuće, ali i doživljaj vlastitog uskrsnuća.

Sociologija uči da religija u čovjekovu životu ima veoma važnu funkciju. Koje su primarne funkcije religije?

Nisam sociolog, ali kao biskup zalažem se da kršćanska vjera utječe na čovjekov vlastiti i društveni život. Više od 120 godina, od Lava XIII, socijalni nauk crkve bavi se društvenim temama i nastoji mijenjati društvo, humanizirati ga, evangelizirati ga. Nastoji da u društvu međuljudski odnosi budu odnosi mira, poštivanja, ljubavi.

Znači li to da bi u društvu vjera trebala biti vidljivija?

Svakako. Dio našega društva kroz sekularizam nameće odvojenost Crkve i države, što u zapadnom demokratskom svijetu nije prihvaćeno. U nas je to posljedica naših komunističkih praksi, iskustava i vremena kada je Crkva bila stjerana u sakristiju. Ostaci komunizma i dalje misle: vi se u nekom podrumu, u nekoj crkvi molite, ali nemojte da vas se vidi, nemojte smetati društvu, društvo mora biti bez utjecaja Crkve.

To je moguće?

Nije moguće jer Crkva vjernika uči da vjeru svjedoči u svojim svakodnevnim međuljudskim odnosima: u obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu, u politici, u ekonomiji, u ukupnom životu. Ako je u Hrvatskoj više od 90 posto vjernika ili 85 posto katolika, tada bi se to stvarno trebalo vidjeti mnogo više i u društvu.

Bi li vjera trebala sudjelovati u neutraliziranju mržnje kojom je premreženo naše društvo, kako je svojedobno rekao Ivo Banac?

Ne znam je li mržnja premrežila hrvatsko društvo, to su odveć jake ocjene. Premda sam kao župnik Petrinje i Hrastovice u ratu bio svjedokom velike mržnje, koja je htjela zatrti hrvatski narod, ljubav je premrežila naše društvo.

Na području moje Sisačke biskupije na djelu je bio projekt spaljene zemlje koji je počivao na mržnji. Međutim, u isto je vrijeme s druge strane na djelu bila ljubav. I to ne samo u Caritasu, gdje su nam pomagali kršćani iz Italije, Austrije, Njemačke, nego smo se i međusobno pomagali.

Na djelu je bilo zajedništvo i jedinstvo hrvatskoga katoličkog naroda. Mržnja postoji, postoje silnice koje u ljude unose destrukciju i zlo, ali dugoročno ljubav pobjeđuje.

Glede spomenutih silnica, kako će završiti natezanje oko Bleiburga?

Žalostan sam zbog Bleiburga. To nije dobro procijenjeno od strane biskupije Klagenfurt. Čudi me da nije dala suglasnost za ovogodišnju komemoraciju žrtava Bleiburga i Križnog puta, gdje su stradali deseci tisuća naših sunarodnjaka, neovisno o tome na kojoj su strani bili. Svi su oni stradali kao razoružani vojnici i civili, koje se nije smjelo likvidirati jer to zabranjuje Ženevska konvencija. Više od 80 posto ubijeno je bez ikakva suđenja. Zato mi je još čudnije ponašanje austrijske Crkve.

Posjećujem biskupije u Italiji i Njemačkoj i svugdje pred crkvama i u crkvama stoje popisi imena poginulih pripadnika župe ili biskupije koji su bili nacisti ili fašisti u Drugom svjetskom ratu, i to nitko ne dovodi u pitanje. Oni se tretiraju kao ljudi i župljani te zajednice. Jesu li oni unovačeni prisilno ili dobrovoljno, to je drugo pitanje.

Za njih se Crkva smije moliti. Zato je veoma neobično da jedna austrijska biskupija drugoj biskupiji brani molitvu. U slučaju Bleiburga riječ je o dvjema biskupskim konferencijama, o Biskupskoj konferenciji BiH i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

Radi se, dakle, o sveukupnom hrvatskom narodu koji sudjeluje u obilježavanju tog tragičnog događaja u kojemu su ubijeni mnogi nevini ljudi koje se nije smjelo tako bezdušno pobiti. Molimo se za njih, imamo na to pravo i to nam pravo nitko ne može osporiti. Drugo je pitanje želi li nam to dopustiti tamo neki monsinjor.

Mislite da je to odluka mjesnoga biskupa?

Osobno smatram da iza toga stoji jači autoritet, a da je dijecezanski upravitelj marioneta, pijun koji je morao to potpisati i reći.

I tko stoji iza toga?

Vidjet ćemo je li to Austrijska biskupska konferencija, u tijeku su razgovori naših biskupskih konferencija. Ona to odlučuje, a ne neki dijecezanski upravitelj. Misa zadušnica za naše poginule u našoj je crkvenoj nadležnosti.

Nedavno je Ivo Josipović izjavio da se drže mise i molitve za ustaše, ne i za partizane.

Za diktatora Josipa Broza Tita služena je sveta misa zadušnica i to u zagrebačkoj katedrali, tako da njegova tvrdnja ne drži vodu. Ali njegova tvrdnja nameće pitanje, kako će se i tko moliti za komuniste koji su uglavnom bili nevjernici? Moli se za vjernike, bez obzira jesu li stradali kao partizani, ustaše, domobrani. Ako su ljudi vjernici, ako su katolici i to traže, nitko im neće odbiti misu zadušnicu.

Ako bude mise zadušnice na Bleiburškom polju, kako ćete spriječiti nepriličnu ikonografiju?

To nadilazi našu crkvenu kompetenciju. To je pitanje za policiju i redarstvo države u kojoj se skup događa. Ovdje držim potrebnim reći da je to obilježavanje tragedije hrvatskog naroda u hrvatskoj povijesti počelo kada se to nije smjelo ni spominjati u Hrvatskoj, to jest Jugoslaviji, pa su zato domoljubi odlazili u Bleiburg. Ako je to moralo biti u tuđoj državi dok nismo imali svoju, sada je to moguće. Sada imamo državu i država bi trebala stati iza toga.

Kako, kada je dio države protiv toga?

Da, to je istina. Hrvatski sabor je 2012. čak bio uskratio svoje pokroviteljstvo, iako je trebao preuzeti organizaciju i pokroviteljstvo, a ne Bleiburški vod i nekakvi pojedinci. To je nacionalna tragedija i država je trebala to preuzeti na sebe.

Bi li tu komemoraciju možda trebalo premjestiti u Hrvatsku?

Ja se zalažem da se to obilježava na čitavom našem prostoru, da se u svim katedralama i župnim crkvama 15. svibnja slavi misa zadušnica za žrtve Bleiburga i križnih putova. Time bismo više senzibilizirali i našu političku elitu koja, bez obzira na ideologiju, poprilično izbjegava tu temu. U tome nam Slovenci mogu biti primjer. Oni imaju konstantno ured za žrtve Drugog svjetskog rata.

To smo imali i mi.

Imali smo, a onda se ugasio kad je premijer bio Zoran Milanović. Sadašnja je Vlada zatečeno stanje nastavila, nije obnovila ured koji je dobio jednoglasnu podršku Hrvatskog sabora. I opet nemamo institucije koja bi se brinula o tim žrtvama.

Bi li se i Crkva u tome trebala više angažirati?

Crkva smo svi koji vjerujemo. Mislite li na biskupe?

I na biskupe.

Crkva je, kako sam rekao, komemoracije započela još u Jugoslaviji. Velečasni Vilim Cecelja prvi je komemorirao tu tragediju na Bleiburškom polju, koje je Počasni bleiburški vod otkupio od privatnih vlasnika. Otkupio je više od 30.000 kvadrata zemlje na kojoj se komemoracija ne može zabraniti. Zato mi je još čudnije da je došlo da zabrane. Vjerojatno je to posljedica propagande iz Hrvatske i Srbije, kojom se Hrvatskoj nameće fašizam.

Je li vlč. Cecelja bio ustaša?

Za njega je blaženi Alojzije Stepinac rekao: Kada bi svi bili kao moj Vilim Cecelja – rekao je moj jer je bio prijatelj s njim – nikome vlas s glave ne bi pala. Ako je Cecelja bio vojni kapelan, to ne znači da je bio ustaša i zločinac.

Katolička crkva bila je prisutna u vojsci zbog katolika, za koje se vjerski brinula. I nadbiskup Stepinac bio je vojni vikar za vojsku prve Jugoslavije.

Budući da je u NDH-a bio vojni vikar, blaženi Alojzije Stepinac nije proglašen svetim. To je Srbima glavni argument?

Žalosno je da se to uzima kao argument, a ne uzima se mišljenje vjernika, hrvatskih i bosanskohercegovačkih katolika, da je blaženi Alojzije Stepinac svet. Lažna argumentacija uzeta je na razmatranje i ona je usporila proces beatifikacije. Ali ima u tome i providnosti Božje.

U preispitivanju uloge blaženog Alojzija Stepinca za trajanja Drugoga svjetskog rata i poraća došla su na vidjelo brojna njegova svetačka djela, po kojima on još više sja i još je prisutniji među hrvatskim katolicima.

Blaženi Stepinac primjer je i veliki uzor upravo humanitarnog postupanja u kojem je sebe izložio teškim iskušenjima kako bi pokazao ljubav prema bližnjima, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. On je spašavao čovjeka koje god vjere i nacije bio jer je vidio da je ugrožen. To pokazuje njegovu veličinu.

Žele li velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve uopće razgovarati o Stepincu kao nekome tko je činio dobra djela?

Oni kažu: nešto je činio, ali je to premalo jer nije osudio ustaški režim, nije se izložio.

Kažu li što bi bilo dovoljno?

Valjda je trebao otići u partizane. Tako misle povjesničari kao što je Ivo Goldstein. Stepinac je činio što je mogao. Primjerice, on je od tri židovska staračka doma jedan spasio. Kada su ustaše ljude istjerali na cestu, on ih je smjestio u dvorac u Brezovici i tamo su preživjeli rat.

Zna li se što su u to vrijeme činili pravoslavni episkopi za Hrvate, Rome i Židove?

Gotovo ništa. Stepinac je posredovanjem Caritasa spašavao djecu, što je bila velika akcija koja se pripisuje Dijani Budisavljević, koja bez Stepinca ništa ne bi mogla napraviti. Zahvaljujući njemu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece. Ako je od sedam tisuća djece s Kozare dovedenih u Sisak spašeno njih šest tisuća, to je podvig.

Strašno je da ih je tisuću umrlo, ali to ne znači da su tu djecu ubijali oni koji su ih udomljivali, hranili, liječili. Nisu ta djeca ubijana kako tvrde neki povjesničari. To je strašna optužba, koja iskrivljuje istinu, a upravo su to argumenti koje poteže vrh SPC-a.

Riječ je o jeftinim političkim pamfletima koje su fabricirali komunisti poslije rata kako bi opravdali svoje zločine nad desecima tisuća ubijenih na križnim putovima, stotinama pobijenih svećenika, nad Stepincem kojega su nevina osudili. Magnum crimen Viktora Novaka jest de factoargumentacija SPC-a, što pokazuje da oni nemaju argumenata, nego samo mitove i laži.

Osjeća li i danas vjernik u vašoj biskupiji i Sisku posljedice komunizma?

Osjeća. Koliko su one vidljive, ovisi o gledanju. Imate ljude koji ništa ne vide, a imate i one koji misle drukčije od njih i koji posljedice osjećaju. Ima ih koji čak i ne problematiziraju vrijeme komunizma ni njegove temeljne postavke. A ima i onih koji misle da je to bilo med i mlijeko, iako je to bilo doba diktature, teškog kršenja ljudskih i vjerskih prava, čovjekova dostojanstva i dostojanstva radnika. Toga ima u svim segmentima života.

Što je u posljednjih deset godina, otkako postoji Sisačka biskupija, učinjeno na prostorima gdje je vjera bila marginalizirana?

Teško je reći da je tu vjera bila marginalizirana više nego u čitavoj Hrvatskoj.

Ne mislite da je ovdje bila više?

Ne mislim. Minoriziranja katoličkih vjernika bilo je posvuda. Ja sam to osjećao i u Zagrebu, dok sam studirao. Nisam imao zdravstveno, što mnogima danas nije moguće razumjeti. Kao bogoslov vojsku sam služio duže od drugih fakultetski obrazovanih vojnika.

Nakon što sam za Božić kolege ponudio bombonima meni je moj komandir rekao da mi roditelji mogu biti sretni ako se živ vratim kući. U tom dobu vjera je bila marginalizirana posvuda.

U vašoj biskupiji bilo je dosta žrtava i nakon Drugoga svjetskog rata. Zato se postavljaju bijeli križevi na mjestima masovnih grobnica.

To radi jedna udruga, a mene zovu kao biskupa da ta grobišta blagoslovim, pomolim se za nestale i one koji tu počivaju.

Koliko je križeva dosad postavljeno?

Postavili smo petnaestak križeva, a samo u Sisačko-moslavačkoj županiji, po evidenciji policije, ima 119 masovnih grobnica s oko 45 tisuća mrtvih. U Hrvatskoj postoji oko 900 masovnih grobnica, ali nitko nema volje da se do kraja otkrije sve zlo komunizma i one koji su ga činili. Činjenice se guraju pod tepih. Još ga je više gurnulo Vladino Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima.

Nije li ono ipak neke stvari stavilo na pravo mjesto?

Ono je reklo i donijelo neke kontroverzne zaključke, ali nije otkrilo istinu niti donijelo pravorijek. Ne mislim na kaznu, ne može se to više kazniti jer je većina krivaca pomrla, ali se zbog ozdravljenja društva moralo osuditi totalitarizme, nacifašistički i komunistički.

Zašto se to nije uradilo?

Zato što neki profitiraju na podjelama. Nekima je jako stalo da Hrvati pate zbog nečega što nisu učinili i zbog toga što su se istrgnuli iz zagrljaja Jugoslavije i velikosrpskog terora.

Je li ovakvo vaše mišljenje o prošlosti razlog da vas se etiketira ekstremistom?
Ako je istina ekstremna, onda jesam ekstremist. Istina nikomu ne bi trebala biti neprihvatljiva. Nije laž ili ekstremizam ako kažem da u mojoj biskupiji sa 63 župe ima jedna koja nema ni jednog vjernika.

Koja je to župa?

To je župa Zrin. I umjesto da taj Zrin bude na visokom pijedestalu nacionalne svijesti jer su tu rođeni, živjeli i odatle Hrvatsku branili Zrinski – obitelj koja je dala banove, mučenike, vojskovođe… – ta je župa razorena i raseljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Hvala Bogu, nakon više desetljeća, napokon gradimo spomen-crkvu na čije ćemo pročelje staviti popis imena 291 ubijenog Zrinjana, od kojih su samo devetorica bili vojnici.

Je li tko preživio?

Jest. Preživio je otac biskupa Ivice Petanjka. U vrijeme tragedije imao je deset godina i dobro pamti što se dogodilo. Živ je još i stariji gospodin, Andrija Fiketić, koji je tada imao petnaest godina. Ljudi to znaju, pamte, to ih boli.

Tko je učinio taj zločin?

Tamošnje Hrvate pobila je 1943. komunistička, jugoslavenska, velikosrpska politika. Živjeli su u okruženju pravoslavnih sela i nisu bili opasnost za pravoslavce, a ipak su ih pobili. Samo zato što su bili Hrvati, jer su njegovali svoju kulturu, svoju vjeru i nikomu nisu smetali. U beogradskim vojnim arhivima pronađena je vojna dokumentacija u kojoj se vidi da su imali dvadeset lovačkih pušaka. Proglasili su ih ustašama, a bili su civili koji su se branili od onih koji su ih napadali. I, kad sam ja rekao da je u Zrinu partizanska vojska napravila zločin za koji nitko nije odgovarao, da je ta moja župa uništena i da je želim obnoviti, dobio sam naslov nacibiskupa. Jurica Pavičić napisao je da drukam za fašizam, da sam nacibiskup, a nije spomenuo da sam to rekao u Zrinu, gdje je stradala čitava župa koja je brojila gotovo devetsto stanovnika, od kojih je trećina pobijena, a sve materijalno razoreno i sva imovina konfiscirana te se do danas ništa nije vratilo njima i njihovim potomcima.

Ne želi samo Pavičić da se o tome ne govori.

O zločinu se mora stalno govoriti. Zašto bismo se toga bojali? Pa istina oslobađa! Ne možemo glavu stalno gurati pod tepih i zatvarati oči. I zašto bih ja bio ekstremist ako govorim ono što su činjenice? Žalosno je i tragično da država Hrvatska svojim Hrvatima nije vratila ono što im je otela bivša država koja je progonila Hrvate. Zar nije sramota da se tim ljudima, koji su toliko pretrpjeli i raselili se po Hrvatskoj i prekomorskim kontinentima, nije vratila njihova zemlja?

Zašto se nije vratila?

Zbog papira napisana 1946. u kotarskom sudu u Dvoru gdje piše: „U ime naroda svim Zrinjanima kao neprijateljima naroda oduzima se sva pokretna i nepokretna imovina. Smrt fašizmu, sloboda narodu.“ Taj papir još vrijedi.

U Sisku ste organizirali pučku kuhinju, tiskali važne knjige o biskupiji, organizirali susret Hrvatske katoličke mladeži 2012, organizirali molitvene doručke na kojem je ove godine uzvanica bila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović…

Molitveni doručak već šestu godinu zaredom organiziramo 6. veljače. To je dan kada je ponovno ustanovljena biskupija započela svoj život. Inače, biskupija je službeno uspostavljena 9. prosinca 2009, bulom pape Benedikta XVI. Dakle, 6. veljače organiziramo susrete s političarima iz čitave biskupije koja obuhvaća velik dio Sisačko-moslavačke županije, dio Zagrebačke i Karlovačke županije i jednu župu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Tada zovemo sve župane, gradonačelnike i načelnike općina.

Dođu svi?

Pa ne dođu uvijek svi.

Dođe li gradonačelnica Siska?

Ona se redovito ne odaziva.

Je li bilo problema s gradonačelnicom oko spomenika Stepincu?

Nismo mi imali problema s njom, nego ona s nama. Ona ga je željela zabraniti i kad je već bio postavljen ukloniti, ali nije mogla. Imamo dokumentaciju da je sve u redu, čak i od Ministarstva graditeljstva.

Jeste bili zadovoljni susretom katoličke mladeži?

Jesmo. Bilo je to lijepo pripremljeno i bilo je mnogo mladih, i što je najvažnije, svi su bili primljeni u našim obiteljima. Bilo je to lijepo iskustvo za obitelji i za župe koje su mlade ugostile, ali i za čitavu biskupiju i Hrvatsku.

S obzirom da Europska Unija u svoj Ustav nije unijela kršćanstvo kao svoj kontinuitet, može li papa Franjo, kao miljenik velikog dijela EU, promijeniti diktaturu individualizma i moralnog relativizma nekom novom „crkvenom obnovom“?

Meni se čini da papa Franjo nije miljenik EU koja nije sljednica kršćanskog identiteta, kako kažete, nego je možda miljenik većine mainstream-medija koji tu sliku stvaraju. Kao poglavar Katoličke crkve protiv kojega se bore masoni, liberali i kapitalisti ne može biti njihov miljenik. To je floskula. Može se reći da papu mnogi uvažavaju sve dok se ne bori na primjer protiv abortusa. Kada govori o abortusu, to većina medija neće prenijeti ili će tek sporadično nešto napisati.

Nedavno su na televiziji pokazali kako odbija da mu se ljubi prsten.

Da. Ni ja to ne volim, a kada meni netko poljubi ruku, tada ja poljubim njemu. A onda jedan portal napiše: „To je onaj koji je zločincu Dariju Kordiću poljubio ruku“. A ne vide da poljubim ruku svakomu tko je meni uspije poljubiti ako je prije ne izmaknem. Papa je zatvorenicima ljubio i noge.

Vratimo se vjeri, korizmi i Uskrsu. Recite, kako u civilizaciji smrti u čovjeka usaditi žudnju za Bogom? Je li žudnja za Bogom religija, a vjernikova žudnja za životom njegova privatna vjera?

Ja smatram da je Bog život, Gospodin i životvorac, kako ispovijedamo u vjerovanju. Znači Bogu je svojstveno da daje život. Kada je primala Nobelovu nagradu, majka Terezija rekla je da je nemoguć mir u svijetu ako se čini abortus, ako se ubija nerođeno dijete. Ako je majci dopušteno ubiti svoje čedo, komu onda nije dopušteno ubiti bilo koga? To su grijesi na koje smo mi kršćani, kao i muslimani, strašno osjetljivi. Bilo koja monoteistička vjera uvijek brani život. Biti vjernik i branitelj života za mene je isto.

Kako u religiji hedonizma naći vjeru u Isusa Krista?

Teško. Hedonizam je religija koja obožava užitak kao da je on svrha čovjekova života, što nije točno. Čovjekov život nije samo uživanje u životu, jer tada se drugim ljudima oduzima ono što nekomu čini užitak i time se čini velika nepravda. Naša je sloboda ograničena slobodom naših bližnjih, našim poštivanjem bližnjih. Ako bi zemaljski užitak bio sam sebi svrha, tada bi to vodilo u veliko razočaranje jer čovjek ne može stalno uživati. To je ograničeno i moralnim principima koje čovjek, da bi doista uživao život, mora život poštivati. Samo ako se čovjek usmjeri prema vječnosti, prema uživanju u Bogu, nikada neće prestati uživati. Vjernik se ne klanja ovozemaljskim, prolaznim užicima, nego se koristi onime što nam Bog daje da možemo radosno živjeti, da možemo svoju umjerenost u životu usmjeriti prema vječnom užitku s Bogom na nebu.

Vjera je lice nade, kako to definira Kant, i nije dovoljno samo reći ja vjerujem?

Ja sam profesor teologije i o tome mogu govoriti. Nama je prof. Bonaventura Duda vjeru tumačio mislima Svetog Augustina: Vjerovati u Boga, vjerovati Bogu, vjerovati Isusu- pouzdati se u njega. Bitno za vjeru je oslanjanje na Boga, koji nije neki daleki Bog. Nije nekakva mistika, nekakav transcendentalni život koji me nadilazi, nije ono „nešto“. To je nedovoljno za kršćanina. Kršćanin s Bogom hoda, on se na njega oslanja, on u njega ima povjerenje i predaje se u Božje ruke. U tome su važne poruke za našu vjeru koja ne može biti samo neko mišljenje ili nekakva tradicionalna pripadnost, nego mora biti egzistencijalna oslonjenost na Boga u kojem je sve moje, kojemu vjerujem i kad ne razumijem, i kada mi je to teško prihvatiti. Zato se s povjerenjem predajem u njegove ruke.

Znači li to da je Uskrs pobjeda i pravde, i dobrote, i ljubavi, i života?

Uskrs je najveći kršćanski blagdan koji nas uvodi u budućnost u koju nas Isus poziva na život vječni. Da, Uskrs je pobjeda dobra nad zlim, pobjeda ljubavi nad mržnjom, pobjeda života nad smrću.

Izvor: Vijenac br. 655 od 11. travnja 2019.

 

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Kralj: Ne zovu nas, a oni se dolaze samo – slikati. Činove generala dobivaju i neki ratni dezerteri

Objavljeno

na

U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Dragutin Kralj bio je ratni zapovjednik slavne 117. brigade, ratni zapovjednik Grada Koprivnice,. a prije i zapovjednik Narodne zaštite. Kao i većina sudionika rata, nije zadovoljan odnosom prema onima koji su stvarali državu, pa često ističe da takve i poput njega nitko „ne doživljava“ ozbiljno ni u zdravstvenim ustanovama, gdje mora čekati na red za liječenje, iako se zna da su mnogi oboljeli baš zahvaljujući ratu. Dosad je predložen za četiri visoka državna odličja, a dobio je samo jedno- Red hrvatskog trolista! Također je i pohvaljen od generala Antona Tusa, prvog načelnika Glavnog stožera OSRH. I to je s tim u svezi – sve.

Kad smo ga pitali, kakav je bio doprinos 117. brigade, kroz koju je prošlo nekoliko tisuća ljudi, uz ostalo je rekao:

Bili smo 1991. jedna od prvih hrvatskih vojnih postrojbi koja je sudjelovala u napadnim djelovanjima, pretežno na novljanskom bojištu. To se nažalost danas ne4 cijeni dovoljno. U našim redovima bili su branitelji gotovo iz cijele Koprivničko – križevačke županije. Imali smo i 38 smrtno stradalih i nekoliko stotina ranjenih. To novljansko bojište ostalo je nekako „po strani“,iako su tamo ratovale i brigade iz drugih krajeva Hrvatske. Na Trokutu, nedaleko Lipika, u čijem oslobođenju smo i mi sudjelovali podignuti su spomenici s velikim brojem poginulih imena ljudi koji su ratovali na ovim Jednom godišnje se tamo okupimo, ali „glavnu“ riječ sve više preuzimaju pojedini političari, kojih nije bilo nigdje u vrijeme rata. Mi smo i tu u „drugom planu“. A političari se pojavljuju, istina ne svi, samo kad se pale svijeće i nose vijenci – da se slikaju-naglasio je.

Zbog čega se danas ne vrednuju ti rezultati, zašto malo tko spominje ovu brigadu, i njezine branitelje?

Nije samo tako u Koprivnici, tako je i drugdje. Domovinski rat i njezini branitelji sve više odlaze u „ropotarnicu“. Jedan koprivnički „specijalac“ na jednom otvorenju ratne izložbe je izjavio da je naša brigada „ratovala od petka do petka“. I što mu se dogodilo? Ništa, odnosno izabrali su ga za predsjednika „svih“ ovdašnjih braniteljskih udruga. Oni koji su najviše dali nažalost su se  povukli, bore se s bolestima, financijama… Politika u tom zaboravu Domovinskog rata i njezinih sudionika ima najveći značaj. Evo, meni nije poznati gotovo  ni jedan visoki politički dužnosnik s naše županije koji je bio s nama 1991. A oni odlučuju o svemu, pa čak i o novcima za vijence našim poginulim suborcima.

Nisu vas pozvali ni da govorite na Danu koprivničkih branitelja (30. rujna), pa čak ni u bivšoj vojarni, iz koje ste kretali na bojišta. Kako to tumačite?

O tome odlučuju oni koji su trenutačno na vlasti i njihovi poltroni, koji si umišljaju da su bili veliki borci. No, nisu samo mene, kao ratnog zapovjednika brigade i ratnog zapovjednika obrane grada zaobišli, zaobišli su i druge, poput Milana Jurića, koji je s postrojbom ZNG-a zajedno s policijom prvi ušao u oslobođenu vojarnu, 30. rujna 1991. I na toj proslavi govorili su neki drugi, neki koji su trebali i neki koji su se i tu došli samo slikati. Nas koji smo bili prvi naravno nisu ni spomenuli, jer bi im „pokvarili“ dojam o njihovu junaštvu. U koprivničkoj vojarni postoji i Križ života s imenima stradalih. Žalosno je da nitko ni od političara nema volje da se barem na tom mjestu postave spomen ploče sa svim imenima ljudi koji su poginuli. Ako se ne cijene poginuli, kako će se cijeniti nas?

Tko je kriv što branitelji nemaju „težinu“ u društvu kakvu zaslužuju?

Jednim dijelom za to su krivi i branitelji. Vjerovali su da će s oslobođenjem Domovine sve biti riješeno. Čim su odložili oružje, došli su, ne svi, drugi koji su vrlo dobri u „prodavanju magle“. Istina, nisu svi isti i ne može se generalno govoriti da su svi loši ili da su svi dobri. Meni se često javljaju pripadnici bivše brigade i pitaju za pomoć. Ako nisu bili ranjeni, a prošli su cijeli rat, za njih su jedino „rezervirane“ uspomene, a od njih se ne može živjeti niti prehranjivati obitelj. Takvi ljudi dosad su najlošije prošli. Svaka općina i svaka županija morala bi voditi skrb o ljudima koji su je u ratu branili. Ali, ne, oni čak ni ne znaju niti ih je briga, tko su imenom bili ti koji su ratovali dok su oni „studirali“, završavali fakultete, dobro se zapošljavali ili „spavali“. Krajem 1991. kod nas u brigadu stigao je dopis da se ne zovu u ratne postrojbe direktori i slični, da im se ne daj Bože što ne dogodi.

Kako to da su pripadnici 117. brigade dobili neznatan broj hrvatskih odličja?

O tome treba osobito pitati generala Marinka Krešića, dok nas je u mnogome podržao admiral Davor Domazet Lošo. General Krešić nam je učinio velike nepravde, za koje bi trebao i odgovarati. Posebna komisija, ali i sam sam predlagao branitelje iz 117. brigade za odličja i činove, ali netko je  „gore“ sve to bacao u koš. Oni malobrojni iz naše ratne postrojbe koji su i dobili poneko odličje, dobili su ga pretežno po prijedlogu svoje političke stranke. A mnogi su baš u 117. brigadi zaslužili da im se i na taj način zahvali.

Kakvo vi imate odličje, zašto nemate veći čin?

Imam čin djelatnog pukovnika HV-a, a dobio sam ga u ožujku 1992. Danas sam u „zasluženoj“ mirovini. Kako bi rekao moj prijatelj i kolega, ratni zapovjednik obrane Škabrnja Marko Miljanić – bolje nismo ni zaslužili! I on ima samo „trolista“. Kad me već to pitate- koliko je hrvatskih generala bilo zapovjednikom brigada? Ostao sam zaprepašten kad sam saznao da u Hrvatskoj navodno ima čak oko 650 policijskih generala! Jel to moguće?

Cijela vaša obitelj bila je aktivni sudionik Domovinskog rata. Je li se to vrednuje, tražite li neke povlastice ili ste ih dobili?

Kakve povlastice, sudjelovanje u obrani Domovine nam je „otežavajuća“ okolnost. Svi kod mene imaju Spomenice Domovinskoga rata. Imam dva sina a ni jedan ne može dobiti zaposlenje u nekoj državnoj službi koje su pune uhljeba. Otežavajuća im je okolnost i to što im je otac bio ratni zapovjednik, a oni hrvatski vojnici.

Je li bilo ratnih profitera, izdajica i dezertera i u vašem kraju?

Kako da ne! Jedan od takvih je dogurao i do čina generala! A imam informaciju da je pobjegao prije odlaska na teren. S time sam vam, mislim, sve rekao.

Je li vas zovu na razne svečanosti i prijeme u državne institucije, kad je recimo Dan državnosti?

Jedno kratko vrijeme su me zvali i u predsjedničke dvore. A danas ni na obilježavanje obljetnice 117. brigade! Očito su došla druga vremena i drugi ljudi. Ali, na tim događanjima često vidim i one koji su bili i jesu protiv hrvatske države – rekao je Dragutin Kralj na slici s Miroslavom Blažekom-Kinom, poznatim koprivničkim braniteljem.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

SDP – koji licemjeri!

Objavljeno

na

Objavio

ZORAN MILANOVIĆ: Štrajk prosvjetara izazvat će revolt kod građana jer je potpuno promašen. Ova vrsta pokušaja ucjene je komična, a najviše stradaju roditelji. (25.09.2015.) http://bit.ly/Milanovic_o_strajku1

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

SDP – koji licemjeri! Danas su na presici zatražili povećanje plaća prosvjetarima od 6.11% i podržali štrajk – premda je Milanovićeva Vlada bila jednostranom odlukom smanjila plaće državnim i javnim službenicima za 3%!?!

A mi smo ih u 3 godine povećali za 11.5%, reagirali su iz HDZ-a.

Slobodno pročitajte što je sadašnji predsjednički kandidat SDP-a, a ondašnji slučajni premijer, izjavio i 28. rujna te 2015. godine: „Novca za povećanje plaća nema. Žao mi je roditelja i djece. Ni ja nemam kuda s mlađim sinom tijekom štrajka“. http://bit.ly/Milanovic_o_strajku2

Nije loše podsjetiti i na riječi tadašnjeg ministra Vedrana Mornara: „Štrajk nema smisla, najbolje ga je prekinuti. Nije dobro uskraćivati djeci ustavno pravo na obrazovanje“.

Otvoreno pismo dječjoj pravobraniteljici: Manipulacija djecom i uskraćivanje dječjih prava radi osobnih interesa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari