Pratite nas

Razgovor

Biskup Košić: Zahvaljujući Stepincu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece

Objavljeno

na

Vijenac, središnji hrvatski list za kulturu i umjetnost, ove godine slavi 150 obljetnicu. Tim povodom Hrvatska katolička mreža prenosi najzanimljivije tekstove iz ovog dvotjednika za kulturu Matice hrvatske.

Uskrs je pobjeda ljubavi nad mržnjom

Razgovarao Andrija Tunjić

Vrijeme korizme, desetogodišnjica Sisačke biskupije i skori Uskrs, rješenje zagonetke čovjekova života i smrti, povod su i tema razgovora sa sisačkim biskupom Vladom Košićem.

Poštovani biskupe Košiću, što je vama korizma?

Korizma je četrdesetdnevica, sjećanje na Isusovih četrdeset dana boravka u pustinji i priprava za proslavu središnjeg otajstva kršćanske vjere – proslava trodnevice: Kristove muke, smrti i uskrsnuća.

Korizma je vrijeme u kojem više trebamo razmišljati o Božjoj riječi, kada se više trebamo hraniti riječju Božjom, vrijeme u kojem trebamo činiti dobra djela, posebno potrebitima, u kojem se više trebamo posvetiti molitvi.

Korizma se sastoji od tri dijela: molitve, posta i milostinje, ona je priprava kršćana za blagdan Uskrsa, kada slavimo Kristovo uskrsnuće, ali i doživljaj vlastitog uskrsnuća.

Sociologija uči da religija u čovjekovu životu ima veoma važnu funkciju. Koje su primarne funkcije religije?

Nisam sociolog, ali kao biskup zalažem se da kršćanska vjera utječe na čovjekov vlastiti i društveni život. Više od 120 godina, od Lava XIII, socijalni nauk crkve bavi se društvenim temama i nastoji mijenjati društvo, humanizirati ga, evangelizirati ga. Nastoji da u društvu međuljudski odnosi budu odnosi mira, poštivanja, ljubavi.

Znači li to da bi u društvu vjera trebala biti vidljivija?

Svakako. Dio našega društva kroz sekularizam nameće odvojenost Crkve i države, što u zapadnom demokratskom svijetu nije prihvaćeno. U nas je to posljedica naših komunističkih praksi, iskustava i vremena kada je Crkva bila stjerana u sakristiju. Ostaci komunizma i dalje misle: vi se u nekom podrumu, u nekoj crkvi molite, ali nemojte da vas se vidi, nemojte smetati društvu, društvo mora biti bez utjecaja Crkve.

To je moguće?

Nije moguće jer Crkva vjernika uči da vjeru svjedoči u svojim svakodnevnim međuljudskim odnosima: u obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu, u politici, u ekonomiji, u ukupnom životu. Ako je u Hrvatskoj više od 90 posto vjernika ili 85 posto katolika, tada bi se to stvarno trebalo vidjeti mnogo više i u društvu.

Bi li vjera trebala sudjelovati u neutraliziranju mržnje kojom je premreženo naše društvo, kako je svojedobno rekao Ivo Banac?

Ne znam je li mržnja premrežila hrvatsko društvo, to su odveć jake ocjene. Premda sam kao župnik Petrinje i Hrastovice u ratu bio svjedokom velike mržnje, koja je htjela zatrti hrvatski narod, ljubav je premrežila naše društvo.

Na području moje Sisačke biskupije na djelu je bio projekt spaljene zemlje koji je počivao na mržnji. Međutim, u isto je vrijeme s druge strane na djelu bila ljubav. I to ne samo u Caritasu, gdje su nam pomagali kršćani iz Italije, Austrije, Njemačke, nego smo se i međusobno pomagali.

Na djelu je bilo zajedništvo i jedinstvo hrvatskoga katoličkog naroda. Mržnja postoji, postoje silnice koje u ljude unose destrukciju i zlo, ali dugoročno ljubav pobjeđuje.

Glede spomenutih silnica, kako će završiti natezanje oko Bleiburga?

Žalostan sam zbog Bleiburga. To nije dobro procijenjeno od strane biskupije Klagenfurt. Čudi me da nije dala suglasnost za ovogodišnju komemoraciju žrtava Bleiburga i Križnog puta, gdje su stradali deseci tisuća naših sunarodnjaka, neovisno o tome na kojoj su strani bili. Svi su oni stradali kao razoružani vojnici i civili, koje se nije smjelo likvidirati jer to zabranjuje Ženevska konvencija. Više od 80 posto ubijeno je bez ikakva suđenja. Zato mi je još čudnije ponašanje austrijske Crkve.

Posjećujem biskupije u Italiji i Njemačkoj i svugdje pred crkvama i u crkvama stoje popisi imena poginulih pripadnika župe ili biskupije koji su bili nacisti ili fašisti u Drugom svjetskom ratu, i to nitko ne dovodi u pitanje. Oni se tretiraju kao ljudi i župljani te zajednice. Jesu li oni unovačeni prisilno ili dobrovoljno, to je drugo pitanje.

Za njih se Crkva smije moliti. Zato je veoma neobično da jedna austrijska biskupija drugoj biskupiji brani molitvu. U slučaju Bleiburga riječ je o dvjema biskupskim konferencijama, o Biskupskoj konferenciji BiH i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

Radi se, dakle, o sveukupnom hrvatskom narodu koji sudjeluje u obilježavanju tog tragičnog događaja u kojemu su ubijeni mnogi nevini ljudi koje se nije smjelo tako bezdušno pobiti. Molimo se za njih, imamo na to pravo i to nam pravo nitko ne može osporiti. Drugo je pitanje želi li nam to dopustiti tamo neki monsinjor.

Mislite da je to odluka mjesnoga biskupa?

Osobno smatram da iza toga stoji jači autoritet, a da je dijecezanski upravitelj marioneta, pijun koji je morao to potpisati i reći.

I tko stoji iza toga?

Vidjet ćemo je li to Austrijska biskupska konferencija, u tijeku su razgovori naših biskupskih konferencija. Ona to odlučuje, a ne neki dijecezanski upravitelj. Misa zadušnica za naše poginule u našoj je crkvenoj nadležnosti.

Nedavno je Ivo Josipović izjavio da se drže mise i molitve za ustaše, ne i za partizane.

Za diktatora Josipa Broza Tita služena je sveta misa zadušnica i to u zagrebačkoj katedrali, tako da njegova tvrdnja ne drži vodu. Ali njegova tvrdnja nameće pitanje, kako će se i tko moliti za komuniste koji su uglavnom bili nevjernici? Moli se za vjernike, bez obzira jesu li stradali kao partizani, ustaše, domobrani. Ako su ljudi vjernici, ako su katolici i to traže, nitko im neće odbiti misu zadušnicu.

Ako bude mise zadušnice na Bleiburškom polju, kako ćete spriječiti nepriličnu ikonografiju?

To nadilazi našu crkvenu kompetenciju. To je pitanje za policiju i redarstvo države u kojoj se skup događa. Ovdje držim potrebnim reći da je to obilježavanje tragedije hrvatskog naroda u hrvatskoj povijesti počelo kada se to nije smjelo ni spominjati u Hrvatskoj, to jest Jugoslaviji, pa su zato domoljubi odlazili u Bleiburg. Ako je to moralo biti u tuđoj državi dok nismo imali svoju, sada je to moguće. Sada imamo državu i država bi trebala stati iza toga.

Kako, kada je dio države protiv toga?

Da, to je istina. Hrvatski sabor je 2012. čak bio uskratio svoje pokroviteljstvo, iako je trebao preuzeti organizaciju i pokroviteljstvo, a ne Bleiburški vod i nekakvi pojedinci. To je nacionalna tragedija i država je trebala to preuzeti na sebe.

Bi li tu komemoraciju možda trebalo premjestiti u Hrvatsku?

Ja se zalažem da se to obilježava na čitavom našem prostoru, da se u svim katedralama i župnim crkvama 15. svibnja slavi misa zadušnica za žrtve Bleiburga i križnih putova. Time bismo više senzibilizirali i našu političku elitu koja, bez obzira na ideologiju, poprilično izbjegava tu temu. U tome nam Slovenci mogu biti primjer. Oni imaju konstantno ured za žrtve Drugog svjetskog rata.

To smo imali i mi.

Imali smo, a onda se ugasio kad je premijer bio Zoran Milanović. Sadašnja je Vlada zatečeno stanje nastavila, nije obnovila ured koji je dobio jednoglasnu podršku Hrvatskog sabora. I opet nemamo institucije koja bi se brinula o tim žrtvama.

Bi li se i Crkva u tome trebala više angažirati?

Crkva smo svi koji vjerujemo. Mislite li na biskupe?

I na biskupe.

Crkva je, kako sam rekao, komemoracije započela još u Jugoslaviji. Velečasni Vilim Cecelja prvi je komemorirao tu tragediju na Bleiburškom polju, koje je Počasni bleiburški vod otkupio od privatnih vlasnika. Otkupio je više od 30.000 kvadrata zemlje na kojoj se komemoracija ne može zabraniti. Zato mi je još čudnije da je došlo da zabrane. Vjerojatno je to posljedica propagande iz Hrvatske i Srbije, kojom se Hrvatskoj nameće fašizam.

Je li vlč. Cecelja bio ustaša?

Za njega je blaženi Alojzije Stepinac rekao: Kada bi svi bili kao moj Vilim Cecelja – rekao je moj jer je bio prijatelj s njim – nikome vlas s glave ne bi pala. Ako je Cecelja bio vojni kapelan, to ne znači da je bio ustaša i zločinac.

Katolička crkva bila je prisutna u vojsci zbog katolika, za koje se vjerski brinula. I nadbiskup Stepinac bio je vojni vikar za vojsku prve Jugoslavije.

Budući da je u NDH-a bio vojni vikar, blaženi Alojzije Stepinac nije proglašen svetim. To je Srbima glavni argument?

Žalosno je da se to uzima kao argument, a ne uzima se mišljenje vjernika, hrvatskih i bosanskohercegovačkih katolika, da je blaženi Alojzije Stepinac svet. Lažna argumentacija uzeta je na razmatranje i ona je usporila proces beatifikacije. Ali ima u tome i providnosti Božje.

U preispitivanju uloge blaženog Alojzija Stepinca za trajanja Drugoga svjetskog rata i poraća došla su na vidjelo brojna njegova svetačka djela, po kojima on još više sja i još je prisutniji među hrvatskim katolicima.

Blaženi Stepinac primjer je i veliki uzor upravo humanitarnog postupanja u kojem je sebe izložio teškim iskušenjima kako bi pokazao ljubav prema bližnjima, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. On je spašavao čovjeka koje god vjere i nacije bio jer je vidio da je ugrožen. To pokazuje njegovu veličinu.

Žele li velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve uopće razgovarati o Stepincu kao nekome tko je činio dobra djela?

Oni kažu: nešto je činio, ali je to premalo jer nije osudio ustaški režim, nije se izložio.

Kažu li što bi bilo dovoljno?

Valjda je trebao otići u partizane. Tako misle povjesničari kao što je Ivo Goldstein. Stepinac je činio što je mogao. Primjerice, on je od tri židovska staračka doma jedan spasio. Kada su ustaše ljude istjerali na cestu, on ih je smjestio u dvorac u Brezovici i tamo su preživjeli rat.

Zna li se što su u to vrijeme činili pravoslavni episkopi za Hrvate, Rome i Židove?

Gotovo ništa. Stepinac je posredovanjem Caritasa spašavao djecu, što je bila velika akcija koja se pripisuje Dijani Budisavljević, koja bez Stepinca ništa ne bi mogla napraviti. Zahvaljujući njemu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece. Ako je od sedam tisuća djece s Kozare dovedenih u Sisak spašeno njih šest tisuća, to je podvig.

Strašno je da ih je tisuću umrlo, ali to ne znači da su tu djecu ubijali oni koji su ih udomljivali, hranili, liječili. Nisu ta djeca ubijana kako tvrde neki povjesničari. To je strašna optužba, koja iskrivljuje istinu, a upravo su to argumenti koje poteže vrh SPC-a.

Riječ je o jeftinim političkim pamfletima koje su fabricirali komunisti poslije rata kako bi opravdali svoje zločine nad desecima tisuća ubijenih na križnim putovima, stotinama pobijenih svećenika, nad Stepincem kojega su nevina osudili. Magnum crimen Viktora Novaka jest de factoargumentacija SPC-a, što pokazuje da oni nemaju argumenata, nego samo mitove i laži.

Osjeća li i danas vjernik u vašoj biskupiji i Sisku posljedice komunizma?

Osjeća. Koliko su one vidljive, ovisi o gledanju. Imate ljude koji ništa ne vide, a imate i one koji misle drukčije od njih i koji posljedice osjećaju. Ima ih koji čak i ne problematiziraju vrijeme komunizma ni njegove temeljne postavke. A ima i onih koji misle da je to bilo med i mlijeko, iako je to bilo doba diktature, teškog kršenja ljudskih i vjerskih prava, čovjekova dostojanstva i dostojanstva radnika. Toga ima u svim segmentima života.

Što je u posljednjih deset godina, otkako postoji Sisačka biskupija, učinjeno na prostorima gdje je vjera bila marginalizirana?

Teško je reći da je tu vjera bila marginalizirana više nego u čitavoj Hrvatskoj.

Ne mislite da je ovdje bila više?

Ne mislim. Minoriziranja katoličkih vjernika bilo je posvuda. Ja sam to osjećao i u Zagrebu, dok sam studirao. Nisam imao zdravstveno, što mnogima danas nije moguće razumjeti. Kao bogoslov vojsku sam služio duže od drugih fakultetski obrazovanih vojnika.

Nakon što sam za Božić kolege ponudio bombonima meni je moj komandir rekao da mi roditelji mogu biti sretni ako se živ vratim kući. U tom dobu vjera je bila marginalizirana posvuda.

U vašoj biskupiji bilo je dosta žrtava i nakon Drugoga svjetskog rata. Zato se postavljaju bijeli križevi na mjestima masovnih grobnica.

To radi jedna udruga, a mene zovu kao biskupa da ta grobišta blagoslovim, pomolim se za nestale i one koji tu počivaju.

Koliko je križeva dosad postavljeno?

Postavili smo petnaestak križeva, a samo u Sisačko-moslavačkoj županiji, po evidenciji policije, ima 119 masovnih grobnica s oko 45 tisuća mrtvih. U Hrvatskoj postoji oko 900 masovnih grobnica, ali nitko nema volje da se do kraja otkrije sve zlo komunizma i one koji su ga činili. Činjenice se guraju pod tepih. Još ga je više gurnulo Vladino Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima.

Nije li ono ipak neke stvari stavilo na pravo mjesto?

Ono je reklo i donijelo neke kontroverzne zaključke, ali nije otkrilo istinu niti donijelo pravorijek. Ne mislim na kaznu, ne može se to više kazniti jer je većina krivaca pomrla, ali se zbog ozdravljenja društva moralo osuditi totalitarizme, nacifašistički i komunistički.

Zašto se to nije uradilo?

Zato što neki profitiraju na podjelama. Nekima je jako stalo da Hrvati pate zbog nečega što nisu učinili i zbog toga što su se istrgnuli iz zagrljaja Jugoslavije i velikosrpskog terora.

Je li ovakvo vaše mišljenje o prošlosti razlog da vas se etiketira ekstremistom?
Ako je istina ekstremna, onda jesam ekstremist. Istina nikomu ne bi trebala biti neprihvatljiva. Nije laž ili ekstremizam ako kažem da u mojoj biskupiji sa 63 župe ima jedna koja nema ni jednog vjernika.

Koja je to župa?

To je župa Zrin. I umjesto da taj Zrin bude na visokom pijedestalu nacionalne svijesti jer su tu rođeni, živjeli i odatle Hrvatsku branili Zrinski – obitelj koja je dala banove, mučenike, vojskovođe… – ta je župa razorena i raseljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Hvala Bogu, nakon više desetljeća, napokon gradimo spomen-crkvu na čije ćemo pročelje staviti popis imena 291 ubijenog Zrinjana, od kojih su samo devetorica bili vojnici.

Je li tko preživio?

Jest. Preživio je otac biskupa Ivice Petanjka. U vrijeme tragedije imao je deset godina i dobro pamti što se dogodilo. Živ je još i stariji gospodin, Andrija Fiketić, koji je tada imao petnaest godina. Ljudi to znaju, pamte, to ih boli.

Tko je učinio taj zločin?

Tamošnje Hrvate pobila je 1943. komunistička, jugoslavenska, velikosrpska politika. Živjeli su u okruženju pravoslavnih sela i nisu bili opasnost za pravoslavce, a ipak su ih pobili. Samo zato što su bili Hrvati, jer su njegovali svoju kulturu, svoju vjeru i nikomu nisu smetali. U beogradskim vojnim arhivima pronađena je vojna dokumentacija u kojoj se vidi da su imali dvadeset lovačkih pušaka. Proglasili su ih ustašama, a bili su civili koji su se branili od onih koji su ih napadali. I, kad sam ja rekao da je u Zrinu partizanska vojska napravila zločin za koji nitko nije odgovarao, da je ta moja župa uništena i da je želim obnoviti, dobio sam naslov nacibiskupa. Jurica Pavičić napisao je da drukam za fašizam, da sam nacibiskup, a nije spomenuo da sam to rekao u Zrinu, gdje je stradala čitava župa koja je brojila gotovo devetsto stanovnika, od kojih je trećina pobijena, a sve materijalno razoreno i sva imovina konfiscirana te se do danas ništa nije vratilo njima i njihovim potomcima.

Ne želi samo Pavičić da se o tome ne govori.

O zločinu se mora stalno govoriti. Zašto bismo se toga bojali? Pa istina oslobađa! Ne možemo glavu stalno gurati pod tepih i zatvarati oči. I zašto bih ja bio ekstremist ako govorim ono što su činjenice? Žalosno je i tragično da država Hrvatska svojim Hrvatima nije vratila ono što im je otela bivša država koja je progonila Hrvate. Zar nije sramota da se tim ljudima, koji su toliko pretrpjeli i raselili se po Hrvatskoj i prekomorskim kontinentima, nije vratila njihova zemlja?

Zašto se nije vratila?

Zbog papira napisana 1946. u kotarskom sudu u Dvoru gdje piše: „U ime naroda svim Zrinjanima kao neprijateljima naroda oduzima se sva pokretna i nepokretna imovina. Smrt fašizmu, sloboda narodu.“ Taj papir još vrijedi.

U Sisku ste organizirali pučku kuhinju, tiskali važne knjige o biskupiji, organizirali susret Hrvatske katoličke mladeži 2012, organizirali molitvene doručke na kojem je ove godine uzvanica bila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović…

Molitveni doručak već šestu godinu zaredom organiziramo 6. veljače. To je dan kada je ponovno ustanovljena biskupija započela svoj život. Inače, biskupija je službeno uspostavljena 9. prosinca 2009, bulom pape Benedikta XVI. Dakle, 6. veljače organiziramo susrete s političarima iz čitave biskupije koja obuhvaća velik dio Sisačko-moslavačke županije, dio Zagrebačke i Karlovačke županije i jednu župu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Tada zovemo sve župane, gradonačelnike i načelnike općina.

Dođu svi?

Pa ne dođu uvijek svi.

Dođe li gradonačelnica Siska?

Ona se redovito ne odaziva.

Je li bilo problema s gradonačelnicom oko spomenika Stepincu?

Nismo mi imali problema s njom, nego ona s nama. Ona ga je željela zabraniti i kad je već bio postavljen ukloniti, ali nije mogla. Imamo dokumentaciju da je sve u redu, čak i od Ministarstva graditeljstva.

Jeste bili zadovoljni susretom katoličke mladeži?

Jesmo. Bilo je to lijepo pripremljeno i bilo je mnogo mladih, i što je najvažnije, svi su bili primljeni u našim obiteljima. Bilo je to lijepo iskustvo za obitelji i za župe koje su mlade ugostile, ali i za čitavu biskupiju i Hrvatsku.

S obzirom da Europska Unija u svoj Ustav nije unijela kršćanstvo kao svoj kontinuitet, može li papa Franjo, kao miljenik velikog dijela EU, promijeniti diktaturu individualizma i moralnog relativizma nekom novom „crkvenom obnovom“?

Meni se čini da papa Franjo nije miljenik EU koja nije sljednica kršćanskog identiteta, kako kažete, nego je možda miljenik većine mainstream-medija koji tu sliku stvaraju. Kao poglavar Katoličke crkve protiv kojega se bore masoni, liberali i kapitalisti ne može biti njihov miljenik. To je floskula. Može se reći da papu mnogi uvažavaju sve dok se ne bori na primjer protiv abortusa. Kada govori o abortusu, to većina medija neće prenijeti ili će tek sporadično nešto napisati.

Nedavno su na televiziji pokazali kako odbija da mu se ljubi prsten.

Da. Ni ja to ne volim, a kada meni netko poljubi ruku, tada ja poljubim njemu. A onda jedan portal napiše: „To je onaj koji je zločincu Dariju Kordiću poljubio ruku“. A ne vide da poljubim ruku svakomu tko je meni uspije poljubiti ako je prije ne izmaknem. Papa je zatvorenicima ljubio i noge.

Vratimo se vjeri, korizmi i Uskrsu. Recite, kako u civilizaciji smrti u čovjeka usaditi žudnju za Bogom? Je li žudnja za Bogom religija, a vjernikova žudnja za životom njegova privatna vjera?

Ja smatram da je Bog život, Gospodin i životvorac, kako ispovijedamo u vjerovanju. Znači Bogu je svojstveno da daje život. Kada je primala Nobelovu nagradu, majka Terezija rekla je da je nemoguć mir u svijetu ako se čini abortus, ako se ubija nerođeno dijete. Ako je majci dopušteno ubiti svoje čedo, komu onda nije dopušteno ubiti bilo koga? To su grijesi na koje smo mi kršćani, kao i muslimani, strašno osjetljivi. Bilo koja monoteistička vjera uvijek brani život. Biti vjernik i branitelj života za mene je isto.

Kako u religiji hedonizma naći vjeru u Isusa Krista?

Teško. Hedonizam je religija koja obožava užitak kao da je on svrha čovjekova života, što nije točno. Čovjekov život nije samo uživanje u životu, jer tada se drugim ljudima oduzima ono što nekomu čini užitak i time se čini velika nepravda. Naša je sloboda ograničena slobodom naših bližnjih, našim poštivanjem bližnjih. Ako bi zemaljski užitak bio sam sebi svrha, tada bi to vodilo u veliko razočaranje jer čovjek ne može stalno uživati. To je ograničeno i moralnim principima koje čovjek, da bi doista uživao život, mora život poštivati. Samo ako se čovjek usmjeri prema vječnosti, prema uživanju u Bogu, nikada neće prestati uživati. Vjernik se ne klanja ovozemaljskim, prolaznim užicima, nego se koristi onime što nam Bog daje da možemo radosno živjeti, da možemo svoju umjerenost u životu usmjeriti prema vječnom užitku s Bogom na nebu.

Vjera je lice nade, kako to definira Kant, i nije dovoljno samo reći ja vjerujem?

Ja sam profesor teologije i o tome mogu govoriti. Nama je prof. Bonaventura Duda vjeru tumačio mislima Svetog Augustina: Vjerovati u Boga, vjerovati Bogu, vjerovati Isusu- pouzdati se u njega. Bitno za vjeru je oslanjanje na Boga, koji nije neki daleki Bog. Nije nekakva mistika, nekakav transcendentalni život koji me nadilazi, nije ono „nešto“. To je nedovoljno za kršćanina. Kršćanin s Bogom hoda, on se na njega oslanja, on u njega ima povjerenje i predaje se u Božje ruke. U tome su važne poruke za našu vjeru koja ne može biti samo neko mišljenje ili nekakva tradicionalna pripadnost, nego mora biti egzistencijalna oslonjenost na Boga u kojem je sve moje, kojemu vjerujem i kad ne razumijem, i kada mi je to teško prihvatiti. Zato se s povjerenjem predajem u njegove ruke.

Znači li to da je Uskrs pobjeda i pravde, i dobrote, i ljubavi, i života?

Uskrs je najveći kršćanski blagdan koji nas uvodi u budućnost u koju nas Isus poziva na život vječni. Da, Uskrs je pobjeda dobra nad zlim, pobjeda ljubavi nad mržnjom, pobjeda života nad smrću.

Izvor: Vijenac br. 655 od 11. travnja 2019.

 

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

fra Miljenko Stojić: Jugokomunisti čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom

Objavljeno

na

Objavio

 Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Prošlo je sada već nekoliko mjeseci od skandaloznih tvrdnji bivšega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića o fratrima na Širokome Brijegu kao o legitimnim metama koje su pružale oružani otpor. Kako danas, s odmakom, gledate na te izjave?

Eh, da, zanimljivi su ti jugokomunisti. Najprije čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom. Tako bi i s već »opjevanim« istupom negdašnjeg, nažalost, hrvatskoga predsjednika dr. Ive Josipovića. Izjavi da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu bili »legitiman vojni cilj«. Pa mu onda odgovoriše mnogi u hrvatskom društvu, ali ga u obranu ne uze nitko od njegovih iako su dobro znani po »oštrini zuba«. Toliko je on pretjerao s tom izjavom.

Da i sami ne bismo zapeli u polemičkim vodama, ponovimo kratko činjenice koje lagano opovrgavaju Josipovića i koje sam iznosio u posljednje vrijeme.

Dr. Franjo Tuđman preuzimajući vlast progovorio je o pomirbi, što je podržala većina hrvatskog naroda. U isto vrijeme progovorio je i o duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda, što je opet ta većina podržala. Zbog toga smo pobijedili u Domovinskom ratu i na njegovim temeljima nastavljamo graditi svoju državu. S druge strane, Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2006. pozva na međunarodnu osudu zločina totalitarnog komunističkog režima stavljajući ga tako uz bok nacionalsocijalizma i fašizma, čega se posebno sjećamo 23. kolovoza. A zapadni povjesničari još prije toga svrstali su Josipa Broza Tita na 9. mjesto suvremenih ubojica. Uzimajući ovo u obzir lako shvaćamo da je Josipovićev spomenuti govor zapravo govor mržnje temeljen na lažnim »činjenicama«. Pristajući uz jugokomunističke zablude on našu, valjda i svoju, hrvatsku državu nastoji svrstati na pogrješnu stranu. Provjerene činjenice, pak, idu ovako.

Pročitao sam literaturu koju Josipović spominje, ali i više od toga iz istoga izvora. Rađena je na temelju lažnih izvješća o jugokomunističkom osvajanju Širokog Brijega 7. veljače 1945. To je uspješno dokazao povjesničar Vladimir Šumanović svojim člancima u Časopisu za suvremenu povijest, koje je Vicepostulatura kasnije prenijela u svome glasilu Stopama pobijenih kao i na portalu pobijeni.info.

Da franjevački samostan na Širokom Brijegu nije bio nikakva vojna utvrda, kaže i jugokomunistički plan napada od 5. veljače. U Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu pronašao ga je fra Andrija Nikić 1971.

Jugokomunisti su, probivši crte obrane izvan samostanskog posjeda, u samostan ušli oko 10.00 a ubijanje 12 zatečenih franjevaca počelo je oko 16.00. O tome svjedoči njemačka literatura, literatura koju su pisali hrvatski vojnici, pa čak ponegdje i jugokomunistička literatura.

Što se točno događalo tih teških trenutaka rekli su također sljedeći čija svjedočanstva Vicepostulatura posjeduje. Tadašnji franjevački đaci, a kasnije hercegovački franjevci. Đaci civili koji su ostvarili različite karijere u društvu. Časne sestre koje su bile na dužnosti na Širokom Brijegu. Hrvatski vojnici u njemačkim postrojbama. Pripadnici jugokomunističkih postrojbi koji su zaista ušli u samostan, a ne da su o svemu čuli od svojih političkih komesara.

Izdvojio bih ovdje posebno svjedočenje mjesnog biskupa don Petra Čule. Odmah je ispitao što se to dogodilo na Širokom Brijegu, ne samo zbog toga što su jugokomunisti, nastojeći stišati negativan efekt svoga poteza, proširili priču da su franjevci pucali na njih i polijevali ih vrelim uljem. Biskup je jednostavno htio doći do istine. Saznavši ju obavijestio je o njoj nadležnu kongregaciju u Rimu već krajem ožujka, a jedan je od najzaslužnijih da je ubojstvo nevinih hercegovačkih franjevaca ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Tada je to značilo staviti doslovno glavu na panj.

U obranu nevino pobijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu na svoj način ustao je i Vrhovni sud SR Hrvatske 1971. odbacivši presudu Okružnog suda u Splitu i dopustivši nastavak raspačavanja knjižice »Široki Brijeg« u kojoj je spomenuto da su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu nevini. A bio je to, naglasimo, njihov jugokomunistički sud.

Promotrimo kratko i samo odvijanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Svi su ubijeni bez suda, osim fra Radoslava Glavaša koji je, zajedno s još 57 njih, za pola sata osuđen na smrt. Prvi hercegovački franjevac ubijen je 1942. Njih 15 bilo je na Hrvatskom križnom putu, 2 su ubijena na Kočerinu 21. svibnja. Ostalih 48 ubijeni su u jugokomunističkom »oslobađanju« Hercegovine. Pa i da se onih 12 na Širokom Brijegu ponašalo kako jugokomunisti kažu, što je s preostalih 36?

Svi navedeni svjedoci koje sam ispitao, a mnoge od njih i Crkveni sud u Mostaru, stavljali su najprije desnu ruku na Sveto pismo i prisezali da će govoriti istinu i samo istinu. Vjeruju u Boga i zbog toga je isključeno da su tom prilikom bili krivokletnici, jer to bi bilo odbacivanje vječnoga života kojemu se oni nadaju prispjeti. A na što su prisezali pisci jugokomunističke literature da bismo im mogli vjerovati?

Još treba napomenuti da vicepostulator pod prisegom na Sveto pismo ne smije zanijekati, skriti… niti ono što pobijenim franjevcima ide u korist niti ono što ih teško optužuje. Stoga će Vicepostulatura biti zahvalna ako joj Ivo Josipović ili bilo tko drugi pruži čvrste, jasne dokaze o ponašanju fratara čiji život i djelovanje ona istražuje. Ovo što do sada govori Ivo Josipović i slični očito ne spada u tu kategoriju.

I da zaključimo. Ako Ivo Josipović ne vjeruje svemu ovomu, neka pročita izvorne službene zabilješke postrojbi koje su sudjelovale u osvajanju Širokog Brijega. Mogu mu preporučiti »Operaciski dnevnik« štaba 8. dalmatinskog korpusa koji je bio udarna igla u tim događanjima u sklopu »Mostarske operacije«. Puno toga spominje, ali nigdje ne spominje ni franjevačko odupiranje oružjem u rukama niti polijevanje vrelim uljem. Nije valjda da su oni to htjeli skriti?!

Kako trenutno stoji proces njihove beatifikacije?

Zapasali smo široko i za sve treba dosta vremena. Mislim da je tako bolje. Želimo istražiti sva svjedočenja, dokumente, utvrditi okolnosti… ubojstva svih njih 66. Nakon toga razabrat ćemo koje ćemo propustiti do mjesnoga biskupa kao moguće kandidate za proglašenje mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Spomenuta etapa, istražna, sada je, hvala Bogu, na svome kraju. Radimo na njoj još tamo od 2007. Čim Hercegovačka franjevačka provincija dadne zeleno svjetlo, složit ćemo potrebne dokumente i predati ih mjesnom biskupu. Istina, moramo pričekati dolazak novoga biskupa, jer je dosadašnji predao ostavku zbog starosne dobi. Iskoristio bih priliku i zahvalio dosadašnjem biskupu don Ratku Periću na svemu čime je doprinio za uspješan tijek ovoga našega postupka. Između ostaloga ustanovio je i Crkveni sud za svjedoke koje smo mu preporučili. Naravno, hvala i njegovim suradnicima koji su u svemu tomu sudjelovali.

Ipak, kolikogod izgledalo da je ovo istražno razdoblje pri koncu, uvijek se nešto novo dogodi. Iz svega toga istakao bih pronalazak još trojice franjevaca u jami Golubinki, kraj sela Mratova, u zaseoku Radasi. Objavili smo to prije nekoliko mjeseci. Za dvojicu znamo imena i prezimena: fra Radoslav Vukšić i fra Fabijan Paponja, kako je pisalo na listićima koje su odbacili iza sebe. Treći listić je nažalost izgrižen zubom vremena pa je ostalo samo: fra … ić. Mediji su se ovom prilikom bili raspisali da je u njihovu ubojstvu sudjelovao Miko Tripalo, Milka Planinc… Sve bi to moglo biti ako gledamo na dužnosti koje su tada obnašali na tom području, ali je na povjesničarima točno odgovoriti na ta pitanja, kao i na pitanje koliko je kriv alkarski vojvoda Bruno Vuletić čija je postrojba pobila 6 hercegovačkih franjevaca u Mostarskom Gracu 6. veljače 1945., znači dan prije nego što su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu. I to očito puno kaže, potvrđuje da ništa nije bilo slučajno.

Kako gledate na prijepore oko Stepinčeve kanonizacije kojima svjedočimo posljednjih godina?

Ne bih o svemu ovomu puno, ali bih malo više o nekim drugim pitanjima povezanima sa svime ovim. O čemu se radi?

Postupak Stepinčeve kanonizacije je završen. Potvrdio je to i Bog priznatim čudom. Nije valjda da će sada netko Bogu reći da se prenaglio?! Ostalo je samo da papa Franjo proglasi nadnevak Stepinčeva proglašenja svetim i priča je završena.

U svemu ovomu, pak, radi se o trenutnoj vatikanskoj politici prema ovim krajevima, sviđalo se to nama ili ne. Je li ona pogođena, duga je priča. Očito da nije najbolje. Inače bi se sve drukčije odvijalo. Tu dolazimo do uloge Irineja i SPC. Koliko je u njihovom djelovanju, ne samo sada nego još tamo od vremena Prve Jugoslavije (da ne širimo dalje povijesni okvir), nazočan pokušaj za istinskim slijeđenjem evanđelja, a koliko prizemna težnja za širenjem na nove krajeve? I kako to da ne prigovaraju samo Hrvati, nego i Makedonci, Albanci, Bugari, Crnogorci… Očito ove činjenice određeni u toj vatikanskoj »mašineriji« ili ne znaju ili ne žele znati. Na taj njihov stav zacijelo utječu različite iredentističke težnje ponesene iz obitelji. I onda se lako zaboravi da ne ide zajedno rad na širenju kršćanstva i rad na širenju određenih političkih namisli.

Nemojmo se, dakle, živcirati i gubiti vrijeme. Gledajući na jedan način dobro je da je sve krenulo ovako. Stepinčev lik i djelo samo još više dobivaju na čistoći i veličini, jer ljudi prepoznaju prljavštinu koja je na njega ustrajno bacana i još se baca.

Iz Hrvatske se i dalje masovno iseljava, a čini se da su partikularni interesi potpuno zavladali svim društvenim porama. Kako gledate na aktualnu situaciju?

Država Hrvatska još i dalje prolazi kroz muke rađanja, ne samo zbog svojih protivnika nego i zbog naše nedozrelosti. Zaboravljamo da ju nitko drugi ne će bezuvjetno voljeti ako mi to sami ne učinimo, da ju nitko drugi ne će izgraditi, ako opet mi to sami ne učinimo, da… Ona je naš dom, naš okvir za postojanje na ovoj kugli zemaljskoj i moramo je čuvati. Pokazali su nam to neki između nas tijekom Domovinskog rata. Stavili su krunice na vrat i krenuli u obranu od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na kraju su obranili svoju voljenu Hrvatsku, jer su to htjeli.

A što mi hoćemo danas? Ono što smo vidjeli u serijama, što nam prenose zarobljenici totalitarnoga jugokomunističkoga režima koji je propao? Koji nas to zapravo probitci privlače?

Odlazaka u inozemstvo je uvijek bilo i uvijek će biti, na dulje ili kraće vrijeme, zbog ovoga ili onoga razloga. Ali to je očito sasvim nešto drugo od iseljavanja, koje je nažalost poput kakva nevremena zapljusnulo naše krajeve u posljednje vrijeme. Odlazi čitava obitelj i iza sebe ostavlja pustoš. Počinje graditi nečiju tuđu državu, nečiji tuđi dom. Ako se roditelji možda vrate kada dođu u mirovinu, djeca se očito vratiti ne će. Pa čak i mnogi od tih roditelja, jer ovamo više nemaju nikoga a tamo negdje su im djeca, unuci… Pustimo kraju naricanje za starim dobrim krajem. Treba stati pred sebe i iskreno se upitati: je li se baš moralo?

Onaj tko ostane ili tko ostaje na ovim našim prelijepim domovinskim prostorima morat će se uhvatiti u koštac s lustracijom. Izgrizao nas je virus jugokomunizma, raširio se narodnim tijelom poput neke opake zloćudne bolesti. Oni koji ga prenose morali bi konačno stati, ispričati se hrvatskom puku na onom što su ili sami počinili ili su naslijedili od svojih predaka. Žrtve bi, s druge strane, trebale oprostiti svojim krvnicima, mučiteljima i progoniteljima. Tek na tim temeljima pomirbe moći ćemo izgraditi državu koja će biti ugodan dom za sve nas, državu gdje će vladati pravo i pravednost, Božja načela u koja većina od nas vjeruje.

Naravno da je na političarima krenuti u ovom smjeru. Ako ne žele sami, onda ih »prisilimo« svojim ponašanjem na izborima. Ali isto tako prisilimo ih i svojom molitvom. Rekosmo, tako su naši branitelji krenuli u obranu nam jedine domovine u ratno vrtlogu, zbog čega ne možemo mi u miru? U skladu s tim, kad smo se posljednji put pomolili za svoju domovinu, kad smo za nju postili…

Zabrinjavajuće je i stanje u BiH gdje ponovno imamo izbor Komšića, daljnje pogoršavanje hrvatskog položaja…

Toliko je toga o svemu rečeno da čovjek više jednostavno ne zna kako bi dalje nastavio. Već u samom početku pogrješka je u logičnom postavljanju stvari. Za tri naroda zakulisne sile, koje su se u sve umiješale, postavile su dva okvira za postojanje: Republiku srpsku (usput rečeno nastalu na genocidu) i Federaciju BiH. I onda nastade trvenje. Srbi ljubomorno čuvaju poklonjeni im dio države, Hrvati bi barem neki komadić, Bošnjaci bi se raširili na sve strane jer umuju da Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi imaju Srbiju, a oni bi trebali imati Bosnu (Hercegovinu ne spominju). I tako onda dolazi do slučaja Komšić i mnogočega drugoga.

Ali svrnimo mi malo pogled na same sebe, ne da pljucnemo po sebi i kažemo kako smo nitko i ništa, kako nas odnarođeni uče, već da bismo uspješno iz svoje sredine izbacili virus koji se pokušava raširiti. Poslužimo se primjerom jedne vijesti koja je ovih dana izišla na portalu Ero. Ona govori kako je kroz redizajn sa službenih vozila Eroneta »ispalo« ono HT (Hrvatske telekomunikacije) i nitko navodno u tvrtci ne zna kako se to dogodilo. Jedino se pravdaju da je tako laganije zbog marketinga, ma što god to značilo. Pisac članka M. K. na kraju vijesti dodaje da se svemu ovomu ne treba nešto posebno čuditi. Pa navodi kako u isto vrijeme Sveučilište u Mostaru (kojemu je još prije ispalo ono »Hrvatsko«) daje zahvalnicu Komšićevu savjetniku, a pojedinci žele RTV Herceg Bosnu preimenovati u H1.

Mogli bismo nadodati još primjera, ali se zadržimo samo na ovima. Zbog razloga rada za drugu stranu, zbog oportuniteta, zbog »slave« koja se stječe kada te netko proglasi širiteljem mira (a to se danas dobro nosi), zbog… određeni među nama nisu spremni na žrtvu i na ponosno pripadanje svome narodu. Oni bi se nekako »utopili« i bili i tamo i ovamo. A to tako ne može. Istina je da u Herceg Bosni, BiH imamo velikih poteškoća, ali sve se one mogu nadvladati ako hoćemo. Brojni među nama su to pokazali. Jedan od posljednjih primjera je RTV Herceg Bosna. Uzdigla se kao Feniks iz pepela jer su neki razmišljali svojom glavom i učinili što je u njihovoj moći ne čekajući da nam drugi pokloni taj blaženi »kanal« na hrvatskom jeziku, na koji uzgred i manjine imaju pravo kamo li ne jedan narod. Dotle su neki drugi »kopali taj kanal« stavljajući ogromne iznose novca u svoj osobni džep. Pokušavaju to i danas. Do nas je hoćemo li im dopustiti da i dalje »kopaju« i sve nas pokopaju ili ćemo razmišljati svojom glavom, biti čestiti i pronalaziti nove putove u bližem i daljem okruženju.

U ožujku Vam je izišla nova zbirka pjesama?

Bogu sam zahvalan da me poživio ovako dugo da mogu nešto napisati o onome što se događa oko mene i oko svih nas. Drugi će reći koliko će to nadživjeti ovo vrijeme. No, ja znam da sam se trudio i učinio što je u mojoj moći.

Mislim da su me kroz čitavo ovo razdoblje naročito obilježile sljedeće stvari: dvije godine studiranja u Jeruzalemu i vojno dušobrižništvo u Domovinskom ratu. Iz toga se u mojoj duši isklesao naročiti pojam: blizina. Kao mladu dečku umro mi je iznenada kolega, ostao sam na kraju svijeta (u to vrijeme) sam, u ratnim zbivanjima dotičeš i ljubav i mržnju… Pitaš se tada tko si zapravo, kako odgovoriti prema svijetu i onima oko sebe, što je to zapravo blizina, kako nas ona ispunjava?

Svega ovoga ima i u ovoj mojoj novoj knjizi pjesama, iako prevladava razmišljanje o našemu stavu u ovo vrijeme. U skladu s tim je i sami naslov zbirke. Izvukao sam ga iz pjesme Poljubac. Kratko prepričano, u staroj crkvici na brijegu na Veliki Petak ljubimo križ. Ali kako? To je to bitno pitanje na koje trebamo odgovoriti tijekom svoga života.

Naravno da i ova moja nova zbirka pjesama pokušava govoriti preko malih stvari, onih s kojima smo svakodnevno u doticaju. Davno mi se nametnuo taj pristup književnosti. Ne trpim one književnike koji se razbacuju poznavanjem inozemnih jezika (neke uzgred rečeno poznajem i sam), one koji govore što su čitali u posljednje vrijeme (a čitam i sam), one koji nastoje slijediti modu (e, to ne volim)… Davno sam u jednom razgovoru rekao da je pjesništvo poput molitve. Moraš biti skroman, ponizan, da bi ta molitva imala smisla i na pravi način odgovorila ti što se trenutno događa i što trebaš činiti. Nakon nečega takva čovjek se osjeća ispunjen, »ravno« mu je do kraja svijeta. Ima li išta ljepše od toga? Slava i čast prolazi, ostaje ono što smo napravili, ako smo napravili.

Budući književni projekti?

Dok god budem vidio da ono što pišem može nešto reći i okolini u kojoj se nalazim, nastojat ću to činiti. Način je to kako na pravilan način odgovoriti zadatku širenja Kraljevstva Božjega. Da, mislim upravo to što sam rekao, što ne isključuje doprinose onih koji uopće ne vjeruju u Boga. Nas, naime, neprestano prisiljavaju da mislimo u skladu s onim što je trenutno u modi. Tako nam više nije u Herceg Bosni, BiH, važno kojim jezikom zapravo pišemo. U skladu s tim potpisujemo neke Deklaracije o zajedničkom jeziku. Isto tako knjige, književne, predstavljaju nam oni koji uopće ne govore i ne pišu našim hrvatskim jezikom. Kako oni mogu odgovoriti na to kakav je naš odnos prema tome jeziku, jer to je u književnosti valjda bitno? Da ne spominjemo druge stvari.

Iz rečenoga je jasno da se držim hrvatskoga kulturnoga prostora u Herceg Bosni, BiH, naravno u skladnom suodnosu s onim kulturnim prostorom u državi Hrvatskoj, kao i s onim kulturnim prostorom među našim nacionalnim manjinama po tuđim zemljama i iseljenicima. Svi smo mi zajedno, ma gdje da smo. Ujedno cijenimo ono što je dobro među drugima.

Iz ovakvog okružja izranjaju sve moje knjige, pa će, ako Bog da, i one buduće. Među njima trebala bi najprije biti zbirka kratkih priča koje su izlazile u listu za djecu Cvrčak. Tu je gotova i zbirka kratkih priča za odrasle koje su izlazile na raznim stranama. Imam i nekoliko slikovnica koje godinama nikako da objelodanim, samo zbog nedostatka vremena. A i nova zbirka pjesama polako se slaže. Uglavnom nije mi dosadno, na mome radnom stolu neprestano dolaze neke nove zabilješke, a neke druge odlaze.

Za kraj bih još samo dodao kao neku poruku i sebi i svima nama, ako se tko ne ljuti, da nastavimo razmišljati svojom glavom. Tada će sve biti drukčije i mnoge poteškoće riješit će se same od sebe.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Škoro: Odbijam mogućnost da sam ičiji projekt

Objavljeno

na

Objavio

Otkad se službeno kandidirao za predsjednika Republike i u petominutnom videu predstavio svoj program, glazbenik i poduzetnik Miroslav Škoro, koji se prije dvije godine okitio titulom doktora znanosti, postao je jedna od glavnih političkih tema u Hrvatskoj. I jedan od glavnih kandidata za mjesto šefa države.

Njegov program u pet točaka izazvao je toliku buru na političkoj sceni da su ga neki prozvali opasnim. S njime su razgovarali novinari Večernjeg lista u njegovu zagrebačkom domu, a najprije ih je zanimalo kako komentira sukob u vladajućoj koaliciji i stav HNS-a da će izići iz Vlade ako Lovro Kuščević ostane ministar.

– Ne želim biti dnevnopolitički komentator – kaže Škoro – no vidljivo je da su lideri nekih političkih partija iskoristili tu situaciju da homogeniziraju svoje stranke i svoje biračko tijelo i da ponovno podijele narod prema tipičnom obrascu ljevice i desnice. Ako bi se takva situacija dogodila kad ja budem predsjednik države, tada bi mogla profunkcionirati jedna od točaka koje sam naveo u svom programu, a to je da predsjednik ima pravo raspisivanja zakonodavnog referenduma. Ovo bi bila zgodna prigoda da se raspiše referendum s prijedlogom zakona o ispitivanju podrijetla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine. To ću učiniti kad pobijedim na izborima. Neka se najprije istraži moja imovina, a onda imovina svih ostalih političara i dužnosnika. To bi bilo najpoštenije, jer ovo što se događa jednostavno nije dobro. Ne može više po onoj tko je jamio, jamio je.

Otkud ideja da idete na predsjedničke izbore?

Fizčari bi rekli da je to momentum, a vjernici da je to prst Božji. Mislim da je to posljedica toga što sam nakon operacije prošle godine dobio bonus u životu, a u medijima priliku da se pojavljujem češće nego što je to uobičajeno, među ostalim i zato što se ove godine proslavlja 30 godina pjesme “Ne dirajte mi ravnicu”, pa se rodila ta ideja. Ne znam gdje i kako. Najprije se na Facebooku pojavio profil “Škoro moj predsjednik”, potom sam bio u jednoj anketi…

Zbog čega mislite da biste baš vi trebali biti predsjednik Republike?

Iznio sam program za koji sam siguran da bi bio na boljitak hrvatske države, a odlučit će narod.

S kime ste radili program?

Konzultirao sam se s ljudima s kojima sam odrastao i sa širokim krugom suradnika koje sam stekao u svojih 56 godina života. Ne bih imenovao nikoga posebno. U izradi programa konzultirao sam se sa stručnjacima i nakon toga ga još dao kompetentnim ljudima da ga pročitaju i eventualno sugeriraju izmjene.

Tko vas podržava, osim Ruže Tomašić i suverenista?

Razgovarao sam s mnogima kako bih objasnio stavove koje sam iznio u objavi kandidature. Suverenisti su javno rekli da će me podržati, ali ja ću ostati neovisni kandidat. Podržat će me još neki, no ne bih otkrivao o kome je riječ jer bi to remetilo njihove unutarstranačke odnose.

Kritičari slijeva kažu kako niste narodni predsjednik jer ste sve dobili zahvaljujući HDZ-u?

Kako je glagol dobiti različit od glagola zaraditi, to bi značilo da je meni netko dao sve što sam stekao. Podsjećam svoje kritičare da nisam dijete crvene buržoazije, nego dijete vrlo skromne žene, koja je imala četiri razreda osnovne škole, i jednoga poštenog ličioca. Njih dvoje došli su iz Imotske krajine u Slavoniju i teškom mukom odgojili svoje dvoje djece. Nadalje, u svijetu su zabranjeni svi monopoli osim monopola na intelektualno vlasništvo. Meni je Bog dao mogućnost da mogu napisati određene pjesme i da od svog intelektualnog rada mogu kvalitetno živjeti. A kad zaradiš određen novac, tada ga možeš potrošiti na različite načine. Ja sam sklon tome da ga investiram, reinvestiram, da ga oplođujem stvarajući dodanu vrijednost. Volio bih da ti kritičari taksativno nabroje što mi je dano, a što sam zaradio, pa ću im odgovoriti. A što se tiče moga članstva u HDZ-u, bitno je napomenuti da sam na poziv predsjednika Tuđmana bio generalni konzul u Mađarskoj. Moj tim i ja odradili smo otvaranje konzulata, mirnu reintegraciju i povratak prognanika u Hrvatsku. Nezadovoljan funkcioniranjem Ministarstva vanjskih poslova i tadašnjeg ministra, vratio sam svoj mandat MVP-u jer se nisam slagao s time da novca ima za pepeljare, vaze, kravate, pršute, sireve, a nema za autobus hrvatskom kazalištu iz Pečuha da dođe u posjet HNK-u u Osijeku. S time se ne slažem ni danas, kao ni s time da hrvatska diplomacija bude mjesto za udomljavanje rashodovanih kadrova. Ona mora stvarati kvalitetne odnose sa zemljama primateljicama, razvijati gospodarsku diplomaciju, a prije svega imati izraženu domoljubnu crtu.

Što mislite o vladajućoj koaliciji HDZ-HNS-manjine-Bandić?

Kao i većina naroda: riječ je o čistoj trgovačkoj suradnji u kojoj se u prvom redu zadovoljavaju stranački interesi. Tu nema reformi jer se ruke dižu ovisno o interesima stranaka, a ne građana.

U javnom prostoru navelike kruži uvjerenje da ste projekt Mate Radeljića koji se želi osvetiti predsjednici jer se odrekla njegovih savjetničkih usluga i novinara Velimira Bujanca?

Odbijam mogućnost da sam ičiji projekt. Ja to po svom habitusu niti želim niti mogu biti. Kad budem izabran, sam ću odlučiti o imenovanju i razrješenju savjetnika i za to mi neće trebati pomoć nekih službi. Primijetio sam u anketama i kako neki misle da nemam dovoljno obrazovanja. Očito nije dovoljno iskomuniciran podatak da imam više obrazovanja nego neki kandidati zajedno. No ako to nije dovoljno, kad budem predsjednik, upisat ću još jedan doktorat, vidim da se i to stigne. Omalovažavaju me svi koji impliciraju da sam nečiji projekt.

Kako vidite politiku prema BiH?

Definitivno moramo nešto mijenjati. Ne samo da smo obezvrijedili položaj Hrvata u BiH nego smo ih uspjeli i podijeliti. Ne treba biti previše pametan pa vidjeti tko je predstavnik Hrvata u Predsjedništvu BiH. Poštujem demokratske procese, ali ako oni idu na štetu Hrvata, onda i o njima treba razgovarati. Ništa nije sveta krava. Treba stvoriti uvjete da Hrvati u BiH budu jednakopravni s ostala dva naroda.

 

General Rojs pita Škoru: Gdje je pjevao 91.?

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari