Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup KOŠIĆ: Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo našim braniteljima

Objavljeno

na

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u nedjelju, 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, misu zadušnicu u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u Kravarskom za sve poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje i civile u Domovinskom ratu s područja Pokuplja i Vukomeričkih gorica. U koncelebraciji bili su vlč. Branko Blažinčić i p. Jure Vranjić koji je na početku i pozdravio biskupa u ime svih župljana.

Misi su nazočili i predstavnici Zagrebačke županije i Općine Kravarsko te udruga branitelja, roditelji, udovica i djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja s ovog područja predvođeni g. Ivanom Popovićem.

Na početku homilije biskup je podsjetio kako danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Snježne, a kao narod sjećamo se oslobađanja naše Domovine koje se zbilo na današnji dan 1995., u osloboditeljskoj akciji Hrvatske vojske i policije „Oluja“. „Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo životima, ranama i hrabrosti naših hrvatskih branitelja koji nisu sebe štedjeli već su se hrabro izložili za svoju Domovinu. Mnogi su pri tom izgubili zemaljski život, mi ih oplakujemo, ali smo im i vječno zahvalni za tu žrtvu koja je položena iz najveće ljubavi, od koje – kaže Isus – veće nema, naime ‘život svoj položiti za svoje prijatelje’ (Iv 15,13). Zahvalni smo i za one koji su ostali trajno ranjeni, na tijelu i duši, jer se nisu bojali trpljenja za slobodu svoje zemlje Hrvatske, koji su dakle hrvatski vojni invalidi. Zahvalni smo njihovim obiteljima jer njihovi članovi s njima zajedno često podnose velike žrtve, i sve njih danas uključimo u ovu Isusovu žrtvu i u svoje molitve. Dakako, i među nama su naši hrabri branitelji Domovine, koji su hvala Bogu preživjeli obrambeni rat i sada su nositelji i pokretači ne samo ovog spomena nego i mnogih dobrih inicijativa kojima žele ono za što su se borili unaprijediti da nam Domovina bude bolji, pravedniji i sretniji dom za sve, osobito za našu djecu i mlade“.

Govoreći o čitanjima iz Knjige Izlaska (Izl 16, 2-4.12-15) biskup je istaknuo kako ono donosi nezadovoljstvo Židova koji su napustili Egipat i izišli iz ropstva na slobodu, ali su u pustinji stalno mrmljati i prigovarali Mojsiju i Aronu kako su ih izveli da bi ih u pustinji glađu pomorili. „Neprestano su dakle gledali unazad i bilo im je teško prolaziti kroz pustinju, i premda su se oslobodili ropskog života i  čekala ih je zemlja obećanja, oni su bili nostalgični za životom u Egiptu. Pitamo se kako je kod nas, u Hrvatskoj? Jer i mi smo mnogo propatili, bili ne 4 nego više od 8 stoljeća pod drugim narodima, a iz bivše države, koju mnogi s pravom zovu „tamnicom naroda“, izišli smo kroz krvavi rat. Premda smo tako teško osvojili slobodu, mnogi još uvijek pate zbog prošlih vremena govoreći da im je prije bilo bolje bez obzira što tada doista nije bilo slobode. Sloboda je naime teška, traži zauzetost, ne trpi pasivnost. U slobodi se traži angažman sviju jer u protivnom se može dugo lutati hodeći doslovno kroz pustinju života. Židovski je hod kroz pustinju od zemlje ropstva u zemlju slobode trajao 40 godina. A mi se pitamo, koliko dugo mi moramo lutati i tražiti put prema pravoj i potpunoj slobodi“, zapitao se biskup podsjetivši u nastavku na Isusove riječi iz Ivanova evanđelja upućene Židovima u kojima on jasno govori kako je za slobodu najvažnije ne biti rob grijeha, dakle činiti dobro. „Za tu slobodu nas oslobađa Gospodin Isus. Za tu slobodu se moramo i mi neprestano boriti i osvajati ju s Kristom. On nas oslobađa iznutra, u našoj duši, da bismo onda donosili i u životu djela slobode. Mogli bismo reći da je ta borba neprestana i upravo s toga gledišta moramo ustvrditi da naš osloboditeljski rat nije završio, da se moramo i dalje neprestano boriti da bismo bili slobodni. Najvažnije pak nam je neprestano raditi na našoj savjesti, na odnosu prema istini, pravednosti, na odnosu prema našim bližnjima… na tim područjima Gospodin od nas očekuje da postanemo slobodni, da neprestano napredujemo u dobru, da se borimo i nikad ne odustanemo u toj borbi.

Najprije se moramo nastaviti boriti za dobro u našim dušama, da ga ne nadvlada ni zasjeni zlo. To je često napast koju vidimo u našim medijima koji uglavnom iznose više zla negoli dobra. A da bismo se mogli boriti za dobro, potrebno je da vjerujemo da je ono jače, da će dobro pobijediti“.

Na kraju biskup je zaključio: „Moleći se danas za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, molimo za cijeli naš hrvatski narod i hrvatsku državu želeći da napreduje u sve većem osvajanju duhovne slobode, slobode svakog čovjeka ali kao prostora da se čini dobro a ne zlo, da budemo svi vođeni osjećajima kojima su bili vođeni naši branitelji željni sebe žrtvovati za dobro svoje Domovine, imajući na pameti ne na prvom mjestu svoje nego zajedničke interese i koristi“.

Nakon svete mise hrvatski su branitelji u društvenom domu održali i prigodni program.

Biskupova homilija

Dragi hrvatski branitelji, draga braćo i sestre u vjeri!

Danas Crkva slavi Majku Božju Snježnu i 18. nedjelju kroz crkvenu liturgijsku godinu. Ujedno se kao narod sjećamo oslobađanja naše Domovine koje se zbilo na današnji dan 1995., dakle prije 23 godina u osloboditeljskoj akciji Hrvatske vojske i policije zvanoj Oluja. Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo životima, ranama i hrabrosti naših hrvatskih branitelja koji nisu sebe štedjeli već su se hrabro izložili za svoju Domovinu. Mnogi su pri tom izgubili zemaljski život, mi ih oplakujemo, ali smo im i vječno zahvalni za tu žrtvu koja je položena iz najveće ljubavi, od koje – kaže Isus – veće nema, naime „život svoj položiti za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Zahvalni smo i za one koji su ostali trajno ranjeni, na tijelu i duši, jer se nisu bojali trpljenja za slobodu svoje zemlje Hrvatske, koji su dakle hrvatski vojni invalidi. Zahvalni smo njihovim obiteljima jer njihovi članovi s njima zajedno često podnose velike žrtve, i sve njih danas uključimo u ovu Isusovu žrtvu i u svoje molitve. Dakako, i među nama su naši hrabri branitelji Domovine, koji su hvala Bogu preživjeli obrambeni rat i sada su nositelji i pokretači ne samo ovog spomena nego i mnogih dobrih inicijativa kojima žele ono za što su se borili unaprijediti da nam Domovina bude bolji, pravedniji i sretniji dom za sve, osobito za našu djecu i mlade.

Današnja čitanja Svetoga Pisma nam govore:

Čitanje Knjige Izlaska (Izl 16, 2-4.12-15) iznosi nezadovoljstvo Židova koji su napustili Egipat i izišli iz ropstva na slobodu, ali su u pustinji stalno mrmljati i prigovarali Mojsiju i Aronu kako su ih izveli da bi ih u pustinji glađu pomorili. Neprestano su dakle gledali unazad i bilo im je teško prolaziti kroz pustinju, i premda su se oslobodili ropskog života i  čekala ih je zemlja obećanja, oni su bili nostalgični za životom u Egiptu.

Pitamo se kako je kod nas, u Hrvatskoj? Jer i mi smo mnogo propatili, bili ne 4 nego više od 8 stoljeća pod drugim narodima, a iz bivše države, koju mnogi s pravom zovu „tamnicom naroda“, izišli smo kroz krvavi rat. Premda smo tako teško osvojili slobodu, mnogi još uvijek pate zbog prošlih vremena govoreći da im je prije bilo bolje bez obzira što tada doista nije bilo slobode. Sloboda je naime teška, traži zauzetost, ne trpi pasivnost. U slobodi se traži angažman sviju jer u protivnom se može dugo lutati hodeći doslovno kroz pustinju života. Židovski je hod kroz pustinju od zemlje ropstva u zemlju slobode trajao 40 godina. A mi se pitamo, koliko dugo mi moramo lutati i tražiti put prema pravoj i potpunoj slobodi?

Naš Gospodin Isus rekao je jednom Židovima: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ Židovi su negodovali govoreći: „Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: postat ćete slobodni?“ – „Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni…“ (Iv 8,31-36). Ovdje Gospodin jasno govori kako je za slobodu najvažnije ne biti rob grijeha, dakle činiti dobro. Za tu slobodu nas oslobađa Gospodin Isus. Za tu slobodu se moramo i mi neprestano boriti i osvajati ju s Kristom. On nas oslobađa iznutra, u našoj duši, da bismo onda donosili i u životu djela slobode. Mogli bismo reći da je ta borba neprestana i upravo s toga gledišta moramo ustvrditi da naš osloboditeljski rat nije završio, da se moramo i dalje neprestano boriti da bismo bili slobodni. Najvažnije pak nam je neprestano raditi na našoj savjesti, na odnosu prema istini, pravednosti, na odnosu prema našim bližnjima… na tim područjima Gospodin od nas očekuje da postanemo slobodni, da neprestano napredujemo u dobru, da se borimo i nikad ne odustanemo u toj borbi.

Najprije se moramo nastaviti boriti za dobro u našim dušama, da ga ne nadvlada ni zasjeni zlo. To je često napast koju vidimo u našim medijima koji uglavnom iznose više zla negoli dobra. A da bismo se mogli boriti za dobro, potrebno je da vjerujemo da je ono jače, da će dobro pobijediti.

Gospodin nas nije ostavio, on nam daje snagu da izdržimo i glad i pustinju i mnoga lutanja. Kad je Bog dao prepelice i manu koja je padala s neba da preživi židovski narod u pustinji, Mojsije im je rekao: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«

Mi znamo da je to bila privremena pomoć, a pravi kruh života dao je svojim učenicima Krist Gospodin u Euharistijskom kruhu i vinu. Kruh nebeski sam je Gospodin koji nam se daje kao hrana za život vječni.

Čuli smo u Evanđelju (Iv 6, 24-35) kako su Isusa Židovi tražili nakon što ih je čudesno nahranio, željeli su svaki dan jesti taj kruh. No, Isus im je samo dao znak da ih pouči: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.”

I nama Isus daje kruh života, sama sebe, evo, ovdje u svetoj misi, u Euharistiji. On je u svetoj Pričesti. I mi, da bismo i kao pojedinci i kao Crkva bili kao kvasac u svome narodu, trebamo biti nahranjeni Kristom da nam on dade snagu da mijenjamo naše društvo na bolje, da se borimo za boljitak naše domovine. To možemo samo s Kristom.

Sveti Pavao (Ef 4, 17.20-24) nas poziva da obučemo novog čovjeka. Kaže: “Braćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti i srca… vama je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.” To je poziv svima nama, da se zalažemo najprije sami se biti novi ljudi, na što nas Krist poziva, kada nas hrani samim sobom; da tako kažem da postanemo drugi Krist, da bismo onda mogli, za razliku od pogana,  pravednošću i svetošću istine ispuniti ovaj svijet dobrotom, istinom i ljubavlju.

Moleći se danas za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, molimo za cijeli naš hrvatski narod i i hrvatsku državu želeći da napreduje u sve većem osvajanju duhovne slobode, slobode svakog čovjeka ali kao prostora da se čini dobro a ne zlo, da budemo svi vođeni osjećajima kojima su bili vođeni naši branitelji željni sebe žrtvovati za dobro svoje Domovine, imajući na pameti ne na prvom mjestu svoje nego zajedničke interese i koristi.

Blažena Djevice Marijo, Gospo Snježna, zakrili svoj vjerni narod koji Te zazivao osobito molitvom krunice u osloboditeljskom ratu da nam i danas pomogneš svojim zagovorom te se oslobodimo malodušnosti, sluganstva, manjka samopoštivanja i samopouzdanja! Znamo da nam je s Bogom sve moguće, te uz zagovor Presvete Bogorodice ne samo slaviti prošle pobjede nego izvojevati nove pobjede dan za danom, da bismo ne samo na zemlji sretno živjeli nego i na nebu vječno kraljevati. Amen.

Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveta Lucija – navjestiteljica božićnog svjetla

Objavljeno

na

Objavio

Sv. Lucija (umrla 304.) se slavi 13. prosinca. Zaštitnica je vida i očiju, zaštitnica je također okulista – očnih liječnika i proizvođača pomagala za vid, kao i električara.

Četiri su poznate velike djevice i mučenice u Prvoj Crkvi sa Sicilije: sveta Janja (Agneza), sveta Agata, sveta Cecilija i sveta Lucija. Lucijino ime veoma rano ulazi u Rimski kanon – posvetnu molitvu u Misi.

Kršćanska tradicija nam donosi tri različita razloga zašto mi u bolestima očiju zazivamo svetu Luciju ili zazivamo njeni zagovor za naše zdrave oči. Jedan od razloga je i taj što njeno ime na latinskom znači svijetlo (lux, lucis). Možda je drugi razlog još jači i privlačniji kada joj je krvnik za vrijeme mučenja izvadio oči, što danas umjetnici najviše slikaju Luciju sa parom očiju na pladnju. Međutim postoji i onaj razlog da je ona sama izvadila oči i ponudila ih onom poganinu koji joj se udvarao i hvalio da ima lijepe oči.

Zagovorom svete Agate Lucija je izmolila zdravlje za svoju majku i pohodila gob mučenice u Kataniji, a Lucija je bila iz Sirakuze.
Kazna joj je bila da bude spaljena, ali je plamen nije ni dotakao. Mislio je jedan od časnika da će je nožem u grlo dokrajčiti, ali je takva čak dočekala svećenika i primila skramente umirućih i izdhnula blago u Gospodinu.

Na dan Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika.

Na dan zaštitnice vida, svetice i mučenice Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika. Njezine proklijale vlati zasjat će uz svjetlost svijeća u svom zelenilu na sam Božić.

13. Prosinca je blagdan Svete Lucije i to je dan na koji se u svakoj katoličkoj kući već tradicionalno obavlja sijanje božićne pšenice. U našoj obitelji sijanje božićne pšenice mi djeca smo to posebno doživljavali jer kako nas je bilo mnogo pa je mama uvijek imala puno posla i obveza, tako da bi joj olakšali mi djeca smo preuzimali brigu oko pšenice i svaki smo dan do Božića zalijevali pšenicu provjeravajući da li dobro napreduje. Omogućimo takav doživljaj i danas svoj djeci ili unučadi. Stoga ne zaboravimo ovu našu lijepu tradiciju i običaj i nemojmo u trgovačkim centrima kupovati „gotove“ kineske pšenice nego to učinimo zajedno sa svojom djecom i unučadi.

Smisao sijanja božićne pšenice je u našem pučkom vjerovanju da će cijela nadolazeća godina biti uspješnija i plodnija ako se pšenica do Božića lijepo zazeleni i bude gusta i visoka.
Od svete Lucije do Božića ima još samo 12 dana. Ime Lucija znači “svijetla”. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći. U našem puku vlada i uvjerenje da će naredne godine u pojedinim mjesecima biti onakvo vrijeme kakvo je kroz 12 dana od Svete Lucije do Božića.

Djeca su nam sama po sebi svjetlo, obiteljska sreća, toplina, nježnost, nevinost i život, pa neka nam stoga današnja Sveta Lucija pomogne da budemo kao djeca.

Kako posijati pšenicu?

Pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila i kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudu sa zemljom (dva prsta manje od vrha), raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja uglavnom u prozor radi svijetla i topline za klijanje.

Što je pšenica gušća godina će biti bolja, rodnija, bogatija…

Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom ili uz jaslice. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Običaji i tradicija

Običaj sijanja pšenice vezan je uz bijeg Svete Obitelji. Bogorodica je, naime, bježeći pred Herodovim vojnicima, kaže legenda, zamolila težaka koji je na svojoj njivi sijao pšenicu da kaže progoniteljima kako su tim putem prošli u vrijeme kad je sijao. Kad su progonitelji stigli, pšenica je čudesno izrasla, zbog čega su odustali od daljnje potjere.

Inače, spomendan Svete Lucije je usred došašća, a kako joj ime dolazi od latinske riječi “lux, lucis” i znači “svjetlo”, simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić, kao rođendan Svjetla. Puk je rado spominje kao navjestiteljicu boljih vremena jer iza njezina spomendana dani su sve duži, pa se kaže i “sveta Lucija, mrak ubija”. Štuje se kao zaštitnica očiju, slijepih i nevino osuđenih, a uz blagdan Sv. Lucije povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti.

Od Lucije do Božića je 12 dana pa se, prema “brojanicama”, može predvidjeti vrijeme svakoga mjeseca sljedeće godine. Neudane djevojke, kako bi saznale hoće li se sljedeće godine udati, i za koga, na dan sv. Lucije ispisuju 11 papirića s imenima momaka koje priželjkuju, a jedna ostaje prazna. Papirići se potom preklope i zalijepe, svaki dan se spali po jedan, a ime momka na posljednjoj ime je njezina budućega muža. Ako ostane prazan papirić, ništa od udaje u dolazećoj godini. Prosinac nosi baš to ime zbog, blagdana svete Lucije. Na taj dan bi momci djevojkama davali naranču, a ako im ona ne bi vratila do Božića iduće bi godine bila svadba.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Propovijed biskupa Košića na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić propovijedao je na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode u ponedjeljak, 10. prosinca.

Propovijed biskupa Košića:

Draga braćo i sestre, poštovani članovi obitelji Tuđman, poštovani hrvatski branitelji, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, dragi prijatelji!

Želio bih danas, na dan prijelaza s ovog svijeta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, progovoriti nešto o njegovom odnosu prema bl. Alojziju Stepincu.

U svojoj knjizi „Moj život s Francekom“ gospođa Ankica Tuđman piše u Predsjednikovo i svoje ime ovo: „Upoznali smo brojne svećenike, ali najveći trag na oblikovanje Francekove i moje svijesti u hrvatskom katoličkom duhu imali su kardinali Stepinac i Kuharić, koje smo poštovali kao iznimno dobre i obrazovane ljude, svećenike i teologe.“ (Ib., 489)

A kada je Sveti Otac papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim, pozvao je Predsjednika da dođe na oltar jer ga je želio osobno pozdraviti. Bila je to osobita čast za njega, kako piše njegova supruga (ib., 492-493).

Što je sam Franjo Tuđman mislio, govorio i zapisao o bl. Alojziju?

U „Osobnom dnevniku“ piše: „Pročitah tu knjižicu /Mladi Stepinac – pisma zaručnici/… s velikim zanimanjem. I uživanjem. Ne može biti dvojbe: bio je već kao mlad čovjek iznimna ličnost; njegovo katoličanstvo i hrvatstvo imalo je duboke osnove… U  posljednjem pismu zaručnici 1924. (kad mu je 26 godina)… poslije navoda Šarićevih stihova iz pjesme Orlu, on će proročki nagovijestiti svoj životni put: ‘Ova pjesma daje pravac mom daljem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom narodu koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma’“ ( ib., 1,247).

U istom djelu pod nadnevkom 21. kolovoza 1976. FT je zapisao: „Čitam Benigerova Stepinca…“ (ib., 277) i nastavlja: „Pročitah do kraja. S velikom pažnjom – toliko novog. Knjiga ostavlja jak dojam. Lik Stepinca kao hrvatskog metropolite prikazan je jarkim bojama. Znao sam ponešto, ali ni izdaleka da je bio tako jaka ličnost, jedan od onih muževa kakvi se ne rađaju svakog desetljeća; čovjek od značaja.“ (ib., 278)

Može se reći čak da je Franjo Tuđman bio posebno povezan s Alojzijem Stepincem. U svom Dnevniku 21. studenog 1981. piše kako je nadbiskup Kuharić otišao u Rim, a „baš prije odlaska Kuharić je dobio moju presudu u kojoj je novo da me osuđuju i zbog Stepinca.“ (ib., 2,150). I na drugom mjestu Dnevnika, koji je već pisao u kaznionici u Lepoglavi, kaže: „A procedura protiv mene temelji se na tome što sam rekao da se ne mogu Stepinac i cijela crkva i Maček i cijeli HSS izjednačavati s Pavelićem kao ratni zločinci!“ (2,225)

Franjo Tuđman opisao je odnos nadbiskupa Stepinca s vladajućima u NDH; rekao je za AS kako – citiram: „kao solunski dobrovoljac nikad ustaškog povjerenja zadobio nije.“ (ib.,146) A citira i odvjetnika Jugovića koji mu je rekao da je 1944. Stepincu prenio zaključak ustaških prvaka da će ga „sa strojničkim mecima pribiti na vrata katedrale bude li i dalje govorio protiv ustaške vlasti“ (3,149).

Citirajući zatvorske zapise Vitomila Zupana FT dodaje: „Valja pribilježiti i Zupanovo svjedočanstvo kako su ne samo prikupljali potpise robijaša protiv ‘ratnog zločinca’ Stepinca, nego ih i maltretirali ako su odbili. A potpisivali su i svećenici (osuđeni) i s time se onda nastupalo pred svijetom kao izrazom ‘javnog mnijenja’“. (3,137)

U „Bespućima povijesne zbiljnosti“ Franjo Tuđman iznio je sustavno na stotinu stranica dobru povijesnu analizu srpskih optužbi na račun Hrvata. Taj je naslov : II. „Mitska podloga teorija o genocidnosti hrvatstva“; gdje 3. podnaslov glasi: „Od mita do teorija o genocidnosti svakog hrvatstva“ (Ib., 499-535) i osobito 4. podnaslov koji je nazvao: „O povijesnoj krivnji Katoličke crkve“ (535-600).

Od srpskih pisaca Tuđman posebno analizira V. Dedijera koji 1981. u „Novim prilozima“ optužuje direktno nadbiskupa A. Stepinca da je on „duhovni otac i politički mentor“ Poglavnikov, te da „ima najveću odgovornost za prekrštavanje Srba u katoličanstvo“, što je kardinal Kuharić opovrgnuo pozivajući se na 33 dokumenta koji govore suprotno (540-541). Tuđman u ovoj odličnoj analizi navodi citate iz prosvjeda nadbiskupa Stepinca na adresu vlasti NDH kao i njegove snažne propovijedi u kojima je osuđivao svako nasilje, i to već od početka NDH tj. od 1941. Tako navodi kako je njegova propovijed od 31. listopada 1943. „raspalila gnjev ustaških vlastodržaca“, te mu je ministar prosvjete J. Makanec odgovorio da je zabio nož u leđa borcima na bojištima za obranu NDH, te ga proglasio nesposobnim za politiku savjetovavši mu da se drži svojih crkvenih poslova. (551). Tuđman je načinio ovaj osvrt na Stepinčeva shvaćanja i djelatnost od 1941. do 1945., što – kaže – „ne ostavlja nikakve dvojbe da su Dedijerove tvrdnje o Stepincu posve samovoljne, bez ikakve osnove, i u punoj suprotnosti s istinom. Stepinac ne samo da nije bio ‘duhovni i politički mentor A. Pavelića, već se odlučno suprotstavljao i idejama i metodama njegove vladavine. I ne samo da mu se ne može pripisivati ‘odgovornost za ubijanje u Jasenovcu’ ili da je davao ‘inicijativu za ratne zločine’, već je istina da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da ih spriječi“ (553).

No, unatoč svemu tomu Dedijer će ustrajati na svojoj čudovišnoj ocijeni te će“ 1984., kao ‘predsjednik Russellova suda’ uputiti pismo papi Ivanu Pavlu II., te ponovno 1986. zamjerajući mu što nije došao posjetiti Jasenovac da oda ‘poštu žrtvama genocida, posebno zbog istorijske odgovornosti koju za te zločine snose Vatikan i Katolička Crkva u Hrvatskoj’.“ (555) Ova nas pisma podsjećaju na neka novija pisma upućena Svetom Ocu jednako protiv svetosti bl. Alojzija Stepinca, zar ne? Tuđman razotkriva laži V. Dedijera koji tvrdi da je na suđenju A. Artukoviću „razotkriven odnos između Pavelićeve vlade i Katoličke crkve. I to“ – nastavlja Tuđman – „usprkos tome što je ‘razotkriveno’ upravo suprotno. Sam je Artuković naime posvjedočio da odnosi između Pavelića i Stepinca ‘očigledno nisu bili prijateljski’, a ističući ‘moralne principe Katoličke crkve’ za Stepinca reče: ‘on je bio svet čovjek i nadbiskup’.“ (555-556) Isti srpski autor je 1987. napisao i knjigu „Vatikan i Jasenovac“ u kojoj za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu direktno optužuje i sam Vatikan. Slijedi prikaz također sličnih knjiga: „Na braniku vere i nacije“ Žarka Gavrilovića, koji ima jedan znakovit podnaslov „Ubice u Božje ime“; „Varvarstvo u ime Hristovo“ (1988.) autora Živojinovića; Milan Bulajić „Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine“ (1988.)

Tuđman zaključuje: „Iz čitavog dosadašnjeg razmatranja moglo se vidjeti da se u okrivljavanju Katoličke crkve tobožnje njezino ustaštvo uzima samo kao dokaz njezina povijesna grijeha. Samo njezino postojanje krivo je za postojanje hrvatstva i predstavlja pogibelj za pravoslavno srpstvo, ili u najmanju ruku glavnu zapreku za njegovo napredovanje… Tako smo uz tezu o genocidnom hrvatstvu dobili i ovu o genocidnom katoličanstvu.“ (591). Tuđman se pri tom ne libi podsjetiti da je već patrijarh Varnava govorio: „Rimokatolička crkva i vera su parasitstvo koje je bilo i ostalo najvećom nesrećom u istoriji hrišćanstva.“ (592).

Mogli bismo samo potvrditi što o bivšim i sadašnjim osporavateljima lika bl. Alojzija Stepinca piše F. Tuđman: „razlozi zbog kojih oni svrstavaju Stepinca među duhovne tvorce ustaških nedjela mogu biti jedino u tome što je Stepinac, kao najviši hrvatski katolički dostojanstvenik, stajao dosljedno i neodstupno na braniku prava hrvatskoga naroda na svoju slobodnu i samostalnu državu. Što dokazuje da ili poriču to pravo, ili ne prave razliku između pojma države i ideologijsko-političkih obličja režima, koji ovisi o različitim okolnostima, i s kojim se u konkretnom slučaju u NDH Stepinac ne samo nikada nije poistovjetio nego mu se suprotstavljao.“ (554)

Držim da je ovim riječima Tuđman pokazao kako dobro razumije sve napade velikosrpskih ideologa koji nisu prestali ni danas i kako ih je moguće razobličiti.

U borbi pak za prava hrvatskoga naroda i Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman se nalaze na istoj strani, zastupajući pravo Hrvata na svoju državu. U toj su se borbi obojica žrtvovali i zbog toga su podnijeli velike nepravde i trpljenja, a podnose ih još i danas.

Za sebe Franjo Tuđan piše: „iz generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova svjesno sam pošao neizvjesnim putom iskanja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom svakodnevnicom.“ (2,262)

Iz Službe Riječi, iz današnjeg čitanja Knjige proroka Izaije (Iz 35, 1-10) koje navješćuje konačni dolazak Sina Božjega i zato radost čitavog naroda, čuli smo proroštvo:

„Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati.“

Bogu je dakle moguće okrenuti sudbinu naroda, od nemoći stvoriti moć i iz bolesti izvesti zdravlje. No, čini se da „sljepačke oči“ mnogih današnjih slijepaca, ne samo onih koji ne mogu vidjeti nego još više onih koji ne žele i neće vidjeti istinu Bog može ozdraviti i dati im pravi vid samo ako oni surađuju i sami traže i žele istinu. Rekao bih da su to oni „žuti, zeleni, crni“, ali bome i crveni „vragovi“ o kojima je pokojni Predsjednik govorio koji sve rade protiv istine i svoje Domovine.

No, Bogu je sve moguće. Zato se mi danas, moleći se za dušu i vječni život predsjedniku Tuđmanu, molimo i za našu Domovinu, osobito da Bog ozdravi mnoge sljepačke oči u našem narodu.

A u čitanju svetog Evanđelja po Luki (Lk 5, 17-26) čuli smo izvješće o Isusovom čudesnom ozdravljenju uzetog čovjeka koga na nosiljci spuštaju njegovi prijatelji pred Isusa. Isus ne samo da ga fizički ozdravlja, nego mu oprašta i grijehe jer je to važnije za čovjeka… Na kraju izvještaja čujemo kako narod u zanosu govori: „Danas vidjesmo nešto neviđeno.

I mi, svjedoci događaja stvaranja i obrane neovisne i demokratske Republike Hrvatske, možemo reći da je Bog izveo čudesa svoje ljubavi prema našem narodu te smo mu za to zahvalni govorili da smo vidjeli do tada nešto neviđeno. Kardinal Franjo Kuharić volio je govoriti da je Bog učinio tri čuda s nama: prvo, što smo u tako nepovoljnim okolnostima uopće opstali; drugo, da su nas priznali i oni koji to nisu željeli; i treće, da smo se obranili u nepravednoj agresiji i izborili svoju slobodu. A sve je to, ili svakako drugo i treće, bilo ostvareno pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana. Zato mu hrvatski narod jest i treba biti neizmjerno zahvalan! Činjenica je da takvog državnika ni je imao, nit će imati naš narod.

Zato molimo danas i za našu Domovinu za koju je pokojni Predsjednik živio i sve žrtvovao.

Molimo se danas, braćo i sestre, za prvog predsjednika pokojnog dr. Franju Tuđmana, velikog borca i vizionara, spremnog na žrtvu da bi se spoznala istina i da bi naš hrvatski narod konačno ostvario slobodu i svoju samostalnu državu. Molimo i zagovor bl. Alojzija Stepinca koga je on veoma poštovao i razumio, branio i nastavio njegovu misao da narod ima pravo na slobodu. Neka svojom zaštitom i svetošću bl. Alojzije štiti pokojnog Predsjednika i sve nas, čitav naš hrvatski narod, da svi dođemo iz zemaljske domovine u nebesku Domovinu, gdje ni suza ni nepravdi ni laži više neće biti, nego će nam svima svijetliti Krist Gospodin. Amen. (IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari