Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup KOŠIĆ: Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo našim braniteljima

Objavljeno

na

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u nedjelju, 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, misu zadušnicu u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u Kravarskom za sve poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje i civile u Domovinskom ratu s područja Pokuplja i Vukomeričkih gorica. U koncelebraciji bili su vlč. Branko Blažinčić i p. Jure Vranjić koji je na početku i pozdravio biskupa u ime svih župljana.

Misi su nazočili i predstavnici Zagrebačke županije i Općine Kravarsko te udruga branitelja, roditelji, udovica i djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja s ovog područja predvođeni g. Ivanom Popovićem.

Na početku homilije biskup je podsjetio kako danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Snježne, a kao narod sjećamo se oslobađanja naše Domovine koje se zbilo na današnji dan 1995., u osloboditeljskoj akciji Hrvatske vojske i policije „Oluja“. „Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo životima, ranama i hrabrosti naših hrvatskih branitelja koji nisu sebe štedjeli već su se hrabro izložili za svoju Domovinu. Mnogi su pri tom izgubili zemaljski život, mi ih oplakujemo, ali smo im i vječno zahvalni za tu žrtvu koja je položena iz najveće ljubavi, od koje – kaže Isus – veće nema, naime ‘život svoj položiti za svoje prijatelje’ (Iv 15,13). Zahvalni smo i za one koji su ostali trajno ranjeni, na tijelu i duši, jer se nisu bojali trpljenja za slobodu svoje zemlje Hrvatske, koji su dakle hrvatski vojni invalidi. Zahvalni smo njihovim obiteljima jer njihovi članovi s njima zajedno često podnose velike žrtve, i sve njih danas uključimo u ovu Isusovu žrtvu i u svoje molitve. Dakako, i među nama su naši hrabri branitelji Domovine, koji su hvala Bogu preživjeli obrambeni rat i sada su nositelji i pokretači ne samo ovog spomena nego i mnogih dobrih inicijativa kojima žele ono za što su se borili unaprijediti da nam Domovina bude bolji, pravedniji i sretniji dom za sve, osobito za našu djecu i mlade“.

Govoreći o čitanjima iz Knjige Izlaska (Izl 16, 2-4.12-15) biskup je istaknuo kako ono donosi nezadovoljstvo Židova koji su napustili Egipat i izišli iz ropstva na slobodu, ali su u pustinji stalno mrmljati i prigovarali Mojsiju i Aronu kako su ih izveli da bi ih u pustinji glađu pomorili. „Neprestano su dakle gledali unazad i bilo im je teško prolaziti kroz pustinju, i premda su se oslobodili ropskog života i  čekala ih je zemlja obećanja, oni su bili nostalgični za životom u Egiptu. Pitamo se kako je kod nas, u Hrvatskoj? Jer i mi smo mnogo propatili, bili ne 4 nego više od 8 stoljeća pod drugim narodima, a iz bivše države, koju mnogi s pravom zovu „tamnicom naroda“, izišli smo kroz krvavi rat. Premda smo tako teško osvojili slobodu, mnogi još uvijek pate zbog prošlih vremena govoreći da im je prije bilo bolje bez obzira što tada doista nije bilo slobode. Sloboda je naime teška, traži zauzetost, ne trpi pasivnost. U slobodi se traži angažman sviju jer u protivnom se može dugo lutati hodeći doslovno kroz pustinju života. Židovski je hod kroz pustinju od zemlje ropstva u zemlju slobode trajao 40 godina. A mi se pitamo, koliko dugo mi moramo lutati i tražiti put prema pravoj i potpunoj slobodi“, zapitao se biskup podsjetivši u nastavku na Isusove riječi iz Ivanova evanđelja upućene Židovima u kojima on jasno govori kako je za slobodu najvažnije ne biti rob grijeha, dakle činiti dobro. „Za tu slobodu nas oslobađa Gospodin Isus. Za tu slobodu se moramo i mi neprestano boriti i osvajati ju s Kristom. On nas oslobađa iznutra, u našoj duši, da bismo onda donosili i u životu djela slobode. Mogli bismo reći da je ta borba neprestana i upravo s toga gledišta moramo ustvrditi da naš osloboditeljski rat nije završio, da se moramo i dalje neprestano boriti da bismo bili slobodni. Najvažnije pak nam je neprestano raditi na našoj savjesti, na odnosu prema istini, pravednosti, na odnosu prema našim bližnjima… na tim područjima Gospodin od nas očekuje da postanemo slobodni, da neprestano napredujemo u dobru, da se borimo i nikad ne odustanemo u toj borbi.

Najprije se moramo nastaviti boriti za dobro u našim dušama, da ga ne nadvlada ni zasjeni zlo. To je često napast koju vidimo u našim medijima koji uglavnom iznose više zla negoli dobra. A da bismo se mogli boriti za dobro, potrebno je da vjerujemo da je ono jače, da će dobro pobijediti“.

Na kraju biskup je zaključio: „Moleći se danas za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, molimo za cijeli naš hrvatski narod i hrvatsku državu želeći da napreduje u sve većem osvajanju duhovne slobode, slobode svakog čovjeka ali kao prostora da se čini dobro a ne zlo, da budemo svi vođeni osjećajima kojima su bili vođeni naši branitelji željni sebe žrtvovati za dobro svoje Domovine, imajući na pameti ne na prvom mjestu svoje nego zajedničke interese i koristi“.

Nakon svete mise hrvatski su branitelji u društvenom domu održali i prigodni program.

Biskupova homilija

Dragi hrvatski branitelji, draga braćo i sestre u vjeri!

Danas Crkva slavi Majku Božju Snježnu i 18. nedjelju kroz crkvenu liturgijsku godinu. Ujedno se kao narod sjećamo oslobađanja naše Domovine koje se zbilo na današnji dan 1995., dakle prije 23 godina u osloboditeljskoj akciji Hrvatske vojske i policije zvanoj Oluja. Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo životima, ranama i hrabrosti naših hrvatskih branitelja koji nisu sebe štedjeli već su se hrabro izložili za svoju Domovinu. Mnogi su pri tom izgubili zemaljski život, mi ih oplakujemo, ali smo im i vječno zahvalni za tu žrtvu koja je položena iz najveće ljubavi, od koje – kaže Isus – veće nema, naime „život svoj položiti za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Zahvalni smo i za one koji su ostali trajno ranjeni, na tijelu i duši, jer se nisu bojali trpljenja za slobodu svoje zemlje Hrvatske, koji su dakle hrvatski vojni invalidi. Zahvalni smo njihovim obiteljima jer njihovi članovi s njima zajedno često podnose velike žrtve, i sve njih danas uključimo u ovu Isusovu žrtvu i u svoje molitve. Dakako, i među nama su naši hrabri branitelji Domovine, koji su hvala Bogu preživjeli obrambeni rat i sada su nositelji i pokretači ne samo ovog spomena nego i mnogih dobrih inicijativa kojima žele ono za što su se borili unaprijediti da nam Domovina bude bolji, pravedniji i sretniji dom za sve, osobito za našu djecu i mlade.

Današnja čitanja Svetoga Pisma nam govore:

Čitanje Knjige Izlaska (Izl 16, 2-4.12-15) iznosi nezadovoljstvo Židova koji su napustili Egipat i izišli iz ropstva na slobodu, ali su u pustinji stalno mrmljati i prigovarali Mojsiju i Aronu kako su ih izveli da bi ih u pustinji glađu pomorili. Neprestano su dakle gledali unazad i bilo im je teško prolaziti kroz pustinju, i premda su se oslobodili ropskog života i  čekala ih je zemlja obećanja, oni su bili nostalgični za životom u Egiptu.

Pitamo se kako je kod nas, u Hrvatskoj? Jer i mi smo mnogo propatili, bili ne 4 nego više od 8 stoljeća pod drugim narodima, a iz bivše države, koju mnogi s pravom zovu „tamnicom naroda“, izišli smo kroz krvavi rat. Premda smo tako teško osvojili slobodu, mnogi još uvijek pate zbog prošlih vremena govoreći da im je prije bilo bolje bez obzira što tada doista nije bilo slobode. Sloboda je naime teška, traži zauzetost, ne trpi pasivnost. U slobodi se traži angažman sviju jer u protivnom se može dugo lutati hodeći doslovno kroz pustinju života. Židovski je hod kroz pustinju od zemlje ropstva u zemlju slobode trajao 40 godina. A mi se pitamo, koliko dugo mi moramo lutati i tražiti put prema pravoj i potpunoj slobodi?

Naš Gospodin Isus rekao je jednom Židovima: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ Židovi su negodovali govoreći: „Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: postat ćete slobodni?“ – „Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni…“ (Iv 8,31-36). Ovdje Gospodin jasno govori kako je za slobodu najvažnije ne biti rob grijeha, dakle činiti dobro. Za tu slobodu nas oslobađa Gospodin Isus. Za tu slobodu se moramo i mi neprestano boriti i osvajati ju s Kristom. On nas oslobađa iznutra, u našoj duši, da bismo onda donosili i u životu djela slobode. Mogli bismo reći da je ta borba neprestana i upravo s toga gledišta moramo ustvrditi da naš osloboditeljski rat nije završio, da se moramo i dalje neprestano boriti da bismo bili slobodni. Najvažnije pak nam je neprestano raditi na našoj savjesti, na odnosu prema istini, pravednosti, na odnosu prema našim bližnjima… na tim područjima Gospodin od nas očekuje da postanemo slobodni, da neprestano napredujemo u dobru, da se borimo i nikad ne odustanemo u toj borbi.

Najprije se moramo nastaviti boriti za dobro u našim dušama, da ga ne nadvlada ni zasjeni zlo. To je često napast koju vidimo u našim medijima koji uglavnom iznose više zla negoli dobra. A da bismo se mogli boriti za dobro, potrebno je da vjerujemo da je ono jače, da će dobro pobijediti.

Gospodin nas nije ostavio, on nam daje snagu da izdržimo i glad i pustinju i mnoga lutanja. Kad je Bog dao prepelice i manu koja je padala s neba da preživi židovski narod u pustinji, Mojsije im je rekao: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«

Mi znamo da je to bila privremena pomoć, a pravi kruh života dao je svojim učenicima Krist Gospodin u Euharistijskom kruhu i vinu. Kruh nebeski sam je Gospodin koji nam se daje kao hrana za život vječni.

Čuli smo u Evanđelju (Iv 6, 24-35) kako su Isusa Židovi tražili nakon što ih je čudesno nahranio, željeli su svaki dan jesti taj kruh. No, Isus im je samo dao znak da ih pouči: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.”

I nama Isus daje kruh života, sama sebe, evo, ovdje u svetoj misi, u Euharistiji. On je u svetoj Pričesti. I mi, da bismo i kao pojedinci i kao Crkva bili kao kvasac u svome narodu, trebamo biti nahranjeni Kristom da nam on dade snagu da mijenjamo naše društvo na bolje, da se borimo za boljitak naše domovine. To možemo samo s Kristom.

Sveti Pavao (Ef 4, 17.20-24) nas poziva da obučemo novog čovjeka. Kaže: “Braćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti i srca… vama je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.” To je poziv svima nama, da se zalažemo najprije sami se biti novi ljudi, na što nas Krist poziva, kada nas hrani samim sobom; da tako kažem da postanemo drugi Krist, da bismo onda mogli, za razliku od pogana,  pravednošću i svetošću istine ispuniti ovaj svijet dobrotom, istinom i ljubavlju.

Moleći se danas za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, molimo za cijeli naš hrvatski narod i i hrvatsku državu želeći da napreduje u sve većem osvajanju duhovne slobode, slobode svakog čovjeka ali kao prostora da se čini dobro a ne zlo, da budemo svi vođeni osjećajima kojima su bili vođeni naši branitelji željni sebe žrtvovati za dobro svoje Domovine, imajući na pameti ne na prvom mjestu svoje nego zajedničke interese i koristi.

Blažena Djevice Marijo, Gospo Snježna, zakrili svoj vjerni narod koji Te zazivao osobito molitvom krunice u osloboditeljskom ratu da nam i danas pomogneš svojim zagovorom te se oslobodimo malodušnosti, sluganstva, manjka samopoštivanja i samopouzdanja! Znamo da nam je s Bogom sve moguće, te uz zagovor Presvete Bogorodice ne samo slaviti prošle pobjede nego izvojevati nove pobjede dan za danom, da bismo ne samo na zemlji sretno živjeli nego i na nebu vječno kraljevati. Amen.

Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Gospa mora biti uzor današnjim ženama

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je u srijedu, 15. kolovoza proslavljena u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić.

U koncelebraciji bili su svećenici Petrinjskog i Glinskog dekanata, generalni vikar mons. Marko Cvitkušić te rektor svetišta preč. Paško Glasnović, koji je na početku i pozdravio sve okupljene.

Blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu

Gora, Svetište majke naših stradanja, 15. kolovoza 2018.

Draga braćo i sestre hodočasnici, dragi svećenici, rektore ovog našeg marijanskog svetišta Majke naših stradanja, dragi štovatelji BDM!

Danas čitava crkva slavi Uznesenje BD Marije na nebo.

Upravo je ta riječ Uznesenje danas bitna jer mi promatramo Mariju i njezinu konačnu proslavu u Bogu. Premda je ona Bogorodica, njoj za života ljudi nisu podigli ni jedan spomenik, nisu joj dali nikakvo priznanje ni posebnu počast. Pa ipak ona je bila i jest nagrađena više od svih ljudi jer nju je – nagradio sam Bog uznesenjem na nebo!

Braćo i sestre, nama je Marija neizmjerno važna jer ona je majka našega Spasitelja, ali ona je i naša zagovornica, naš uzor u vjeri. Ali i još više! Ona i sada u nebeskoj slavi majčinski ljubi Crkvu (LG 65) i svojom moćnom ljubavlju utječe na naše putove, na naš sadašnji život. Smijemo čak i to reći: bez nje bili bismo izgubljeni jer ona je kompas, putokaz, ona je vrelo radosti i nježna majčinska ruka nad svakim od nas, koja nas usmjeruje da se na putu života ne izgubimo, da na kraju dođemo – pa i preko lutanja, padova i kroz vlastite rane – do našeg životnog cilja. Ona je to uspjela jedino Božjom milošću.

I kad ju danas promatramo Uznesenu u nebesku slavu, znamo, to je Bog njoj učinio, ta velika djela. No, ona je bila ponizna službenica Gospodnja i surađivala je s Božjom milošću.

Sve su to poruke i za nas, da Djevicu i mi nasljedujemo.

Koje su njezine najveće odlike koje mogu i nama biti primjer i poticaj?

Najprije, Marija je bila žena velike i duboke vjere, bezgraničnog pouzdanja i povjerenja u Gospodina. Kada nju zovemo našom majkom, onda prije svega mislimo kako je ona majka naše vjere. Poput Abrahama za koga se kaže da je otac ili praotac naše vjere, ona je tako majka naše vjere… Abraham je povjerovao Bogu kad ga je pozvao da ode iz svoga zavičaja te da će od njega, premda je bio star i bez djece, nastati velik narod. Marija je još više vjerovala Bogu kad je prihvatila biti majkom Sina Božjega premda to nije razumjela niti imala muža… prihvatila je odgovor anđelov kako je Bogu sve moguće.

Takvu vjeru kakvu je imala Marija možemo svi gajiti, kako žene tako i muškarci.

Zagledani u lice Marijino, vidimo crte Duha Svetoga. On koji je nježni lahor Božje milosti i ljepote ispisao je najljepše lice jednog čovjeka, jedne žene, puno blagosti i dobrote, iskrenosti i ljepote… Marijin je lik zato najljepši, ona je najljepša među ženama jer je u njoj u punini nastanjen Duh Sveti, Duh Božji. Sva bez ikakve ljage grijeha, sva Božja, cijelim bićem službenica Gospodnja, brižna zaručnica i supruga svoga Josipa, neizmjernom ljubavlju ispunjena majka svoga sina Isusa. To je Marija. Koja se raduje, koja je sva Božja, koja je sva nježna, koja je odlučna, brižna, koja se moli, radi i ljubi. Ona je ikona Duha Svetoga… ili kako bi rekao veliki teolog kardinal Suenens, ona je sva sjedinjena s Duhom Svetim: „između Duha Svetoga i njegova sredstva Bl. Djevice Marije postoji jedinstvo… to jedinstvo Duha Svetoga i Marije može se primijeniti na svečana Božja obećanja njegovu izabranom narodu, kojem je Marija cvijet i kruna.“ (L.J. Suenens, Teologija apostolata, 39). Ona je u svemu slušala Duha Svetoga, bila i ostala njegovo sredstvo, s njime uvijek sjedinjena.

Nadalje, Marija je bila žena, supruga i majka. Ona je stoga uzor današnjim ženama, suprugama i majkama… Danas je pitanje žene svedeno često na nadmetanje žena s muškarcima, kao da bi žene trebale istisnuti muškarce i zauzeti u svemu njihovo mjesto. Sigurno je da su kroz povijest mnoge žene trpjele neravnopravnost s muškarcima, i to treba ispraviti. Međutim nije potrebno da žene zamijene i istisnu muškarce, nego da budu komplementarne s muškarcima. Mnogo toga mogu dobro vršiti jednako i muškarci i žene, ali neke su mogućnosti pridržane samo muškarcima, druge samo ženama. Npr. samo žene rađaju i to će tako ostati do kraja svijeta. Ženi je svojstveno biti majka. Stoga je ona utočište i dom za svaki dijete, dapače svim je ljudima, i malim i velikima, majka potrebna, kao simbol ljubavi i prihvaćanja, kao osoba koja grli, prašta, razumije i moli se za svoje dijete. Dobro je napisao naš pok. profesor T.J. Šagi-Bunić kako je kršćanstvo utjecalo da su se u društvu među ljudima stvorili sve više odnosi bratstva, da se naime odnosimo jedni prema drugima kao prema braći i sestrama. Ali još nismo uspjeli da bi se svi ljudi jedni prema drugima odnosili kao majka prema svojoj djeci. Jer Gospodin je rekao: “Tko je moj brat, sestra i majka? Oni koji riječ Božju slušaju i vrše.” Taj majčinski osjećaj značio bi da ne želimo ni u kojem slučaju iskoristiti svoga bližnjega nego mu u svemu željeti dobro, kao majka koja s brigom i ljubavlju prati korake svoga djeteta.

Sveti Papa Ivan Pavao II. govorio je o „ženskom geniju“, a Papa Franjo neprestano govori o promociji žene: „Upravo u razdobljima u kojima su žene bile najviše isključene Duh Sveti davao je svetice čija je privlačnost pobudila novu duhovnu snagu i važne reforme u Crkvi… jako želim podsjetiti na mnoge nepoznate ili zaboravljene žene koje su, svaka na svoj način, snagom svoga svjedočanstva podupirale i preobražavale obitelj i zajednice.“ (GE, 12)

No, najveća među ženama je Bl. Djevica Marija, majka našega Spasitelja. Dostojanstvo žene najviše se pokazuje upravo u Mariji… (Mulieris dignitatem). A ona je uzor svim ženama, i djevicama i majkama.

Valja nam svakako naglasiti da se dostojanstvo žene temelji na činjenici da je ona osoba, da je dijete Božje i da je jednakovrijedna pred Bogom kao i svaki čovjek, bez obzira bilo to dijete, muškarac ili žena.

Marija je živjela u obitelji i zato je zajedno sa svetim Josipom uzor svete obitelji. Obitelj je ono svetište gdje se rađaju i podižu djeca, a to znači ljudi. Prva iskustva svaki čovjek kao malo dijete stječe u obitelji. Stoga je obitelj toliko važna. Znali su to i znaju i oni kojima nije stalo do čovjeka pa su napadali, razarali i slabili obitelj u svakom pogledu. Naš bl. Alojzije rekao je da nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji. A kako naše obitelji mogu biti takve? Prije svega ako se oslanjaju na Boga, ako poštuju Božje zapovijedi, supružnici njeguju bračnu vjernost, prihvaćaju djecu kao Božji dar i otvoreni su brojnom potomstvu, ako odgajaju djecu u pobožnosti i pružaju im prvenstveno primjer vlastitog vjerničkog života, poštujući svetost nedjelje tako da slave svetu misu, ustrajni u molitvi vlastitoj i zajedničkoj, posebno obiteljskoj, u poštivanju svakoga čovjeka, gledajući u svakome brata i sestru i pomažući svima, posebno potrebitima, siromašnima, bolesnima, osamljenima.

Kako je lijepo kada krizmanici mogu reći, i za svoje kumove a posebno za svoje roditelje: moj tata i moja mama svake nedjelje idu na svetu misu, svaki se dan mole i vole i pomažu sve ljude kao svoju braću!

Marija je također nosila svoj križ, svoje boli, svoje žalosti. Ona je i Majka boli, mi smo ju ovdje u Gori prozvali Majkom naših stradanja. Svjesni da se samo po križu dolazi do uskrsnuća, molimo nju, koja je nosila patnje i sa svojim Sinom supatila, da i nama pomogne da shvatimo križ i nosimo ga da bismo bili s njom i u nebeskoj proslavi.

Marijine su značajke toliko lijepe i velike i toliko ih ima da bismo mogli još dugo razmatrati o njima, osobito jer nas ona svojim vrlinama potiče da i sami slijedimo njezin primjer.

O Mariji govore i današnja čitanja Svetoga pisma.

Knjiga Otkrivenja (Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab) prikazuje Mariju na nebo uznesenu: obučena u Sunce, mjesec joj pod nogama, a oko glave joj vijenac od 12 zvijezda… Ona nam je rodila Sina Božjega, našeg Spasitelja da satre glavu zmaju, da pobijedi zloga i svako zlo u nama i u svijetu. Mi ju stoga slavimo i Bogu zahvaljujemo za nju, jer po njoj nam je došlo oslobođenje, mir i radost.

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 15,20-27a) govori i o Mariji i o svima nama koji smo, poput nje, pošli za Kristom Gospodinom želeći ga donijeti svijetu. Po Kristu, novom Čovjeku /Adamu, koji je nazvan „prvinom usnulih“, dolazi preobraženje ovoga svijeta i novi život uskrsnuća: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.“ Marija je prva poslije Krista doživjela tu pobjedu života nad smrću, ona je završivši svoj zemaljski život uznesena dušom i tijelom na nebo da bi Bog pokazao koja je to budućnost kojoj se trebaju nadati svi ljudi. To je budućnost vječnog uskrsnuća, vječne radosti i vječnoga života. Marija je to, što baš danas slavimo, ostvarila, ili bolje: na njoj se to ostvarilo. Bog ju je zamilovao, pokazao da ju ljubi i uzvisio za kraljicu neba i zemlje, tako što nije dao da „njezino tijelo truleži ugleda“, tijelo čisto i sveto iz kojeg se rodio naš Spasitelj.

U današnjem blagdanu Uznesenja Marijina dušom i tijelom na nebo progovara Crkva kao učiteljica i o teologiji tijela. Tijelo naše nije stvoreno za jedan trenutak, niti samo za ovaj zemaljski život, nego u njemu mi stječemo spasenje, i u njemu nas Bog želi preobraziti za vječni život. Tijelo je stoga sveto, ono je hram Duha Svetoga… ono će Krist na kraju povijesti, kad ponovno dođe, uskrisiti jer mi vjerujemo „u uskrsnuće tijela i život vječni“, kako ispovijedamo u Vjerovanju.

U Evanđelju (Lk 1,39-56) smo čuli, kako je Elizabeta pozdravila Mariju koja joj je došla u pohod prije nego će roditi Ivana. Ona kaže za nju: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Zaista, Marija je sve što joj je Bog činio prebirala u svome srcu, razmišljala je o velikim djelima koja joj je Gospodin učinio i – ona mu je vjerovala! To Mariju čini drukčijom od svih ljudi na ovome svijetu. Svi mi doživljavamo ovo i ono u životu, veće i manje znakove Božje dobrote i ljubavi, ali sve to brzo zaboravljamo jer nam često nedostaje da – povjerujemo da će Bog sve ispuniti, da se ne smijemo prepustiti očaju, beznađu, tuzi i depresiji. S Bogom je sve moguće! Božji su ljudi, uči nas tome Marija, uvijek optimisti. Ako naime vjerujemo, sve je moguće… dakako Bogu ne nama, ali Bogu povjerovati znači poći u nepoznato, ali ne u nešto nepostojeće ili besmisleno. Da je zapravo s Bogom najljepše hoditi kroz život, sama Marija potvrđuje pred Elizabetom svojom pjesmom „Veliča duša moja Gospodina!“

Naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac često je govorio: „Kršćanstvo i pesimizam ne mogu ići zajedno!“ Jedan naš suvremeni teolog pak kaže: „Kršćanski pogled ne trpi katastrofičnost!“ I nastavlja: „Marija uznesena uzdiže nam pogled prema nebu. Svetkovina Uznesenja stoga je uvijek poziv na nadu da može i da treba biti drugačije, da u čovjeku postoje izvori energije i snage koje mu Bog nudi da se može uzdignuti iz onoga što ga sputava i krenuti prema gore.“ (Mladen Parlov, GK, V. Gospa 2018).

Doista, previše je crnila i negativnosti u našem društvu, ali često i u našim pojedinačnim životima. Današnji blagdan Marijina Uznesenja na nebo poziv je da se okrenemo vedroj budućnosti koju nam ona pokazuje i da hrabro i s povjerenjem i mi kročimo ovom zemljom izgrađujući ju u svjetlu Kristova uskrsnuća, obnavljajući ju svojom ljubavlju, ulažući same sebe do kraja za Krista i njegovu proslavu.

Zaključimo ovo razmišljanje molitvom Bl. Djevici koju je napisao i izrekao na dan proglašenja dogme o Marijinom Uznesenju 1. studenoga 1950. godine papa Pio XII.:

O Bezgrješna Djevice, Majko Boga i Majko ljudi,

Sa svim žarom vjere vjerujemo da si dušom i tijelom slavno uznesena na nebo, gdje si proglašena Kraljicom svih korova anđela i svega mnoštva svetih. I mi se s njima ujedinjujemo u hvaljenju i blagoslivljanju Gospodina koji te je uzdigao nad sva stvorenja, i izručujemo ti svoju odanost i svoju ljubav.

Znademo da tvoj pogled, koji je nekoć majčinskom nježnošću bdio nad poniznim i trpećim Isusovim čovještvom, sada u nebu uživa u gledanju proslavljenoga čovještva nestvorene Mudrosti, i da veselje tvoje duše, zbog gledanja preslavnoga Trojstva licem u lice, igra u tvome srcu blaženom nježnošću. A mi, bijedni grješnici, kojima tijelo još otežava let duše, ponizno molimo da očistiš naše osjećaje kako bismo umjeli, već ovdje na zemlji, prepoznati Boga, Boga samoga, u čudesnoj ljepoti njegovih stvorenja.

Uzdamo se da ćeš svrnuti svoje blage oči na nas i da vidiš našu bijedu i naše tjeskobe, naše muke i naše slabosti, da se tvoje usne smiješe našim radostima i našim uspjesima i da čuješ Isusov glas kako govori za svakoga od nas, kao ono nekoć za ljubljenoga učenika: „Evo ti sina!“ I mi koji te nazivamo svojom Majkom, uzimamo te, kao nekoć učenik Ivan, da nam budeš prethodnica, snaga i utjeha na našem smrtnome putu.

Ispunja nas sigurnost da tvoje oči, koje su plakale nad zemljom natopljenom Isusovom krvlju, vide ovaj svijet, zasužnjen ratovima, progonima, ugnjetavanjima pravednih i nemoćnih. I mi, koji smo u tami ove suzne doline, iščekujemo od tvoga nebeskoga svjetla i od tvoje blage miline, okrjepu u bolima našega srca i u kušnjama koje pogađaju Crkvu i našu Domovinu.

Vjerujemo da si – u slavi u kojoj kraljuješ, zaodjevena suncem i okrunjena zvijezdama – nakon Isusa najveća radost i veselje svih anđela i svih svetih. A mi, s ove zemlje kojom još uvijek hodočastimo, okrijepljeni vjerom ubuduće uskrsnuće, upiremo pogled u tebe, koja si naš život, naša slast i naša nada; privuci nas blagošću svoga glasa i pokaži nam, jednoga dana, nakon ovoga progona, Isusa – blagoslovljeni plod utrobe tvoje, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić: Svjedoci smo obnovljene ljubavi prema Domovini

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić u srijedu se na blagdan Velike Gospe  predvodeći svečanu misu u hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, gdje se okupilo na tisuće vjernika, posebno obratio mladima, pozvavši ih da se ne mire s osrednjošću, nego hrabro i ustrajno traže “toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu”.

Kardinal je propovijed posvetio obitelji i mladima, nazvavši ih znakom nade u hrvatskom društvu, a podsjetio je i na probuđenu nadu i ponos u hrvatskom narodu zbog uspjeha srebrene Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

“Zahvaljujući izvanrednim uspjesima naših mladih sportaša a posebno Hrvatske nogometne reprezentacije, posljednjih smo tjedana svjedoci obnovljene ljubavi prema Domovini, hrvatskom zajedništvu, životu i obitelji. Na nacionalnom planu događaj je to od neizmjerne važnosti. Probuđen je ponos i nada da se hrvatsko društvo gorljivošću i nesebičnošću, ljubavlju i zalaganjem obnavlja na radost sviju”, rekao je kardinal Bozanić predvodeći svečano misno slavlje u svetištu Majke Božje Bistričke gdje se okupilo dvadesetak tisuća hodočasnika, većinom iz sjeverozapadne Hrvatske.

“Vi ste, dragi mladi vjernici”, dodao je, “bili u prvim redovima i prepoznatljiv ste znak nade hrvatske budućnosti. Stoga nemojte se miriti s osrednjošću, nego hrabro i ustrajno tražite od starijih i odgovornih toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu”.

Zagrebački nadbiskup Bozanić je tradicionalno dio propovijedi posvetio hrvatskoj obitelji te istaknuo kako je ” svako rođenje djeteta navještaj Božjeg blagoslova”.

Hrvatsko društvo trebalo bi biti “prijateljski raspoloženo prema obiteljima s djecom”, poručio je izrazivši dvojbu da hrvatsko zakonodavstvo u nekim sektorima diskriminira obitelji s malom djecom.

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, kazao je, svakome vjerniku pokazuje put Božje budućnosti, put koji vodi k dobru.

“Na kraju pobjeda će biti na strani dobra. Slika naše budućnosti je čovječanstvo obasjano svjetlom, iako treba proći kroz borbu i tamu zla. Budućnost svijeta ima pozitivan ishod, i na kraju završetak će biti Božji. Nada u uskrsnuće tijela, to jest cijeloga čovjeka, temelji se na vjeri u posvemašnju, neograničenu i sveobuhvatnu snagu Boga tvorca života. Naime, Bog jest Gospodar povijesti i u vremenu i u vječnosti”, poručio je kardinal Bozanić.

Snaga je te budućnosti u vjernicima koje, naglasio je, u sebi nose “sjeme svjetla i budućnost svijeta”.

Od jeseni intenzivna priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži 2020. u Zagrebu

Također u obraćanju mladim vjernicima istaknuo je kako je “Marijin Veliča – ispunjen  porukom nade, ponajprije nadom u Boga”.

Podsjetio je i na riječi pape Franjo koji kaže: “Bog je mlad, On je uvijek nov…. On prvi dolazi, čeka nas. Gospodin (…) pretječe nas, On nas čeka; griješimo, a On nas čeka da nam oprosti. On nas čeka da nas primi, da nam iskaže svoju ljubav” .

Kardinal Bozanić rekao je i kako je papa Franjo za listopad ove godine sazvao u Rimu Biskupsku sinodu koja će biti posvećena mladima. A u Zagrebačkoj nadbiskupiji najesen započinje intenzivna priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži, koji će se 2020. godine održati u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, dodao je.

“Dragi mladi vjernici, želimo da ta priprema bude u prvom redu raspoznavanje vaše životne odluke u svjetlu Evanđelja, ali i iznošenje vaših želja, projekata i snova, kao i teškoća na koje nailazite kako bi ostvarili svoja htijenja u službi Crkve i hrvatskog društva u kojima želite biti aktivni protagonisti”, istaknuo je kardinal Bozanić.

Marijanska pobožnost hrvatskoga naroda, brojna marijanska svetišta i crkve govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda

Na kraju se osvrnuo i na okupljanja hodočasnika u brojnim hrvatskim marijanskim svetištima na blagdan Velike Gospe, istaknuvši da ona govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda.

“Marijanska pobožnost hrvatskoga naroda, brojna hrvatska marijanska svetišta i crkve njoj posvećene, današnja okupljanja vjernog naroda diljem naše Domovine govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda, o Marijinim trajnim pohodima i našim vjerničkim susretima s Njom, o Kraljici Hrvata, toj zvijezdi sreće koja blista da nam noći grijeha mrak rasprši hud”, zaključio je kardinal Bozanić u propovijedi na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, Velike Gospe.

U svetište Majke Božje Bistričke na blagdan Velike Gospe tradicionalno dolaze deseci tisuća hodočasnika, do kraja dana očekuje se da će ih stići do 40 tisuća, a među njima su ove godine i hodočasnici iz drugih zemalja – Mađarske, Slovenije, Kine i Hong Konga.

(Hina)

Predsjednica u Aljmašu: Naša vjera ohrabruje za svakodnevni život i budućnost bez straha

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari