Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup KOŠIĆ: Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo našim braniteljima

Objavljeno

na

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u nedjelju, 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, misu zadušnicu u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u Kravarskom za sve poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje i civile u Domovinskom ratu s područja Pokuplja i Vukomeričkih gorica. U koncelebraciji bili su vlč. Branko Blažinčić i p. Jure Vranjić koji je na početku i pozdravio biskupa u ime svih župljana.

Misi su nazočili i predstavnici Zagrebačke županije i Općine Kravarsko te udruga branitelja, roditelji, udovica i djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja s ovog područja predvođeni g. Ivanom Popovićem.

Na početku homilije biskup je podsjetio kako danas Crkva slavi blagdan Majke Božje Snježne, a kao narod sjećamo se oslobađanja naše Domovine koje se zbilo na današnji dan 1995., u osloboditeljskoj akciji Hrvatske vojske i policije „Oluja“. „Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo životima, ranama i hrabrosti naših hrvatskih branitelja koji nisu sebe štedjeli već su se hrabro izložili za svoju Domovinu. Mnogi su pri tom izgubili zemaljski život, mi ih oplakujemo, ali smo im i vječno zahvalni za tu žrtvu koja je položena iz najveće ljubavi, od koje – kaže Isus – veće nema, naime ‘život svoj položiti za svoje prijatelje’ (Iv 15,13). Zahvalni smo i za one koji su ostali trajno ranjeni, na tijelu i duši, jer se nisu bojali trpljenja za slobodu svoje zemlje Hrvatske, koji su dakle hrvatski vojni invalidi. Zahvalni smo njihovim obiteljima jer njihovi članovi s njima zajedno često podnose velike žrtve, i sve njih danas uključimo u ovu Isusovu žrtvu i u svoje molitve. Dakako, i među nama su naši hrabri branitelji Domovine, koji su hvala Bogu preživjeli obrambeni rat i sada su nositelji i pokretači ne samo ovog spomena nego i mnogih dobrih inicijativa kojima žele ono za što su se borili unaprijediti da nam Domovina bude bolji, pravedniji i sretniji dom za sve, osobito za našu djecu i mlade“.

Govoreći o čitanjima iz Knjige Izlaska (Izl 16, 2-4.12-15) biskup je istaknuo kako ono donosi nezadovoljstvo Židova koji su napustili Egipat i izišli iz ropstva na slobodu, ali su u pustinji stalno mrmljati i prigovarali Mojsiju i Aronu kako su ih izveli da bi ih u pustinji glađu pomorili. „Neprestano su dakle gledali unazad i bilo im je teško prolaziti kroz pustinju, i premda su se oslobodili ropskog života i  čekala ih je zemlja obećanja, oni su bili nostalgični za životom u Egiptu. Pitamo se kako je kod nas, u Hrvatskoj? Jer i mi smo mnogo propatili, bili ne 4 nego više od 8 stoljeća pod drugim narodima, a iz bivše države, koju mnogi s pravom zovu „tamnicom naroda“, izišli smo kroz krvavi rat. Premda smo tako teško osvojili slobodu, mnogi još uvijek pate zbog prošlih vremena govoreći da im je prije bilo bolje bez obzira što tada doista nije bilo slobode. Sloboda je naime teška, traži zauzetost, ne trpi pasivnost. U slobodi se traži angažman sviju jer u protivnom se može dugo lutati hodeći doslovno kroz pustinju života. Židovski je hod kroz pustinju od zemlje ropstva u zemlju slobode trajao 40 godina. A mi se pitamo, koliko dugo mi moramo lutati i tražiti put prema pravoj i potpunoj slobodi“, zapitao se biskup podsjetivši u nastavku na Isusove riječi iz Ivanova evanđelja upućene Židovima u kojima on jasno govori kako je za slobodu najvažnije ne biti rob grijeha, dakle činiti dobro. „Za tu slobodu nas oslobađa Gospodin Isus. Za tu slobodu se moramo i mi neprestano boriti i osvajati ju s Kristom. On nas oslobađa iznutra, u našoj duši, da bismo onda donosili i u životu djela slobode. Mogli bismo reći da je ta borba neprestana i upravo s toga gledišta moramo ustvrditi da naš osloboditeljski rat nije završio, da se moramo i dalje neprestano boriti da bismo bili slobodni. Najvažnije pak nam je neprestano raditi na našoj savjesti, na odnosu prema istini, pravednosti, na odnosu prema našim bližnjima… na tim područjima Gospodin od nas očekuje da postanemo slobodni, da neprestano napredujemo u dobru, da se borimo i nikad ne odustanemo u toj borbi.

Najprije se moramo nastaviti boriti za dobro u našim dušama, da ga ne nadvlada ni zasjeni zlo. To je često napast koju vidimo u našim medijima koji uglavnom iznose više zla negoli dobra. A da bismo se mogli boriti za dobro, potrebno je da vjerujemo da je ono jače, da će dobro pobijediti“.

Na kraju biskup je zaključio: „Moleći se danas za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, molimo za cijeli naš hrvatski narod i hrvatsku državu želeći da napreduje u sve većem osvajanju duhovne slobode, slobode svakog čovjeka ali kao prostora da se čini dobro a ne zlo, da budemo svi vođeni osjećajima kojima su bili vođeni naši branitelji željni sebe žrtvovati za dobro svoje Domovine, imajući na pameti ne na prvom mjestu svoje nego zajedničke interese i koristi“.

Nakon svete mise hrvatski su branitelji u društvenom domu održali i prigodni program.

Biskupova homilija

Dragi hrvatski branitelji, draga braćo i sestre u vjeri!

Danas Crkva slavi Majku Božju Snježnu i 18. nedjelju kroz crkvenu liturgijsku godinu. Ujedno se kao narod sjećamo oslobađanja naše Domovine koje se zbilo na današnji dan 1995., dakle prije 23 godina u osloboditeljskoj akciji Hrvatske vojske i policije zvanoj Oluja. Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo životima, ranama i hrabrosti naših hrvatskih branitelja koji nisu sebe štedjeli već su se hrabro izložili za svoju Domovinu. Mnogi su pri tom izgubili zemaljski život, mi ih oplakujemo, ali smo im i vječno zahvalni za tu žrtvu koja je položena iz najveće ljubavi, od koje – kaže Isus – veće nema, naime „život svoj položiti za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Zahvalni smo i za one koji su ostali trajno ranjeni, na tijelu i duši, jer se nisu bojali trpljenja za slobodu svoje zemlje Hrvatske, koji su dakle hrvatski vojni invalidi. Zahvalni smo njihovim obiteljima jer njihovi članovi s njima zajedno često podnose velike žrtve, i sve njih danas uključimo u ovu Isusovu žrtvu i u svoje molitve. Dakako, i među nama su naši hrabri branitelji Domovine, koji su hvala Bogu preživjeli obrambeni rat i sada su nositelji i pokretači ne samo ovog spomena nego i mnogih dobrih inicijativa kojima žele ono za što su se borili unaprijediti da nam Domovina bude bolji, pravedniji i sretniji dom za sve, osobito za našu djecu i mlade.

Današnja čitanja Svetoga Pisma nam govore:

Čitanje Knjige Izlaska (Izl 16, 2-4.12-15) iznosi nezadovoljstvo Židova koji su napustili Egipat i izišli iz ropstva na slobodu, ali su u pustinji stalno mrmljati i prigovarali Mojsiju i Aronu kako su ih izveli da bi ih u pustinji glađu pomorili. Neprestano su dakle gledali unazad i bilo im je teško prolaziti kroz pustinju, i premda su se oslobodili ropskog života i  čekala ih je zemlja obećanja, oni su bili nostalgični za životom u Egiptu.

Pitamo se kako je kod nas, u Hrvatskoj? Jer i mi smo mnogo propatili, bili ne 4 nego više od 8 stoljeća pod drugim narodima, a iz bivše države, koju mnogi s pravom zovu „tamnicom naroda“, izišli smo kroz krvavi rat. Premda smo tako teško osvojili slobodu, mnogi još uvijek pate zbog prošlih vremena govoreći da im je prije bilo bolje bez obzira što tada doista nije bilo slobode. Sloboda je naime teška, traži zauzetost, ne trpi pasivnost. U slobodi se traži angažman sviju jer u protivnom se može dugo lutati hodeći doslovno kroz pustinju života. Židovski je hod kroz pustinju od zemlje ropstva u zemlju slobode trajao 40 godina. A mi se pitamo, koliko dugo mi moramo lutati i tražiti put prema pravoj i potpunoj slobodi?

Naš Gospodin Isus rekao je jednom Židovima: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ Židovi su negodovali govoreći: „Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: postat ćete slobodni?“ – „Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni…“ (Iv 8,31-36). Ovdje Gospodin jasno govori kako je za slobodu najvažnije ne biti rob grijeha, dakle činiti dobro. Za tu slobodu nas oslobađa Gospodin Isus. Za tu slobodu se moramo i mi neprestano boriti i osvajati ju s Kristom. On nas oslobađa iznutra, u našoj duši, da bismo onda donosili i u životu djela slobode. Mogli bismo reći da je ta borba neprestana i upravo s toga gledišta moramo ustvrditi da naš osloboditeljski rat nije završio, da se moramo i dalje neprestano boriti da bismo bili slobodni. Najvažnije pak nam je neprestano raditi na našoj savjesti, na odnosu prema istini, pravednosti, na odnosu prema našim bližnjima… na tim područjima Gospodin od nas očekuje da postanemo slobodni, da neprestano napredujemo u dobru, da se borimo i nikad ne odustanemo u toj borbi.

Najprije se moramo nastaviti boriti za dobro u našim dušama, da ga ne nadvlada ni zasjeni zlo. To je često napast koju vidimo u našim medijima koji uglavnom iznose više zla negoli dobra. A da bismo se mogli boriti za dobro, potrebno je da vjerujemo da je ono jače, da će dobro pobijediti.

Gospodin nas nije ostavio, on nam daje snagu da izdržimo i glad i pustinju i mnoga lutanja. Kad je Bog dao prepelice i manu koja je padala s neba da preživi židovski narod u pustinji, Mojsije im je rekao: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«

Mi znamo da je to bila privremena pomoć, a pravi kruh života dao je svojim učenicima Krist Gospodin u Euharistijskom kruhu i vinu. Kruh nebeski sam je Gospodin koji nam se daje kao hrana za život vječni.

Čuli smo u Evanđelju (Iv 6, 24-35) kako su Isusa Židovi tražili nakon što ih je čudesno nahranio, željeli su svaki dan jesti taj kruh. No, Isus im je samo dao znak da ih pouči: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.”

I nama Isus daje kruh života, sama sebe, evo, ovdje u svetoj misi, u Euharistiji. On je u svetoj Pričesti. I mi, da bismo i kao pojedinci i kao Crkva bili kao kvasac u svome narodu, trebamo biti nahranjeni Kristom da nam on dade snagu da mijenjamo naše društvo na bolje, da se borimo za boljitak naše domovine. To možemo samo s Kristom.

Sveti Pavao (Ef 4, 17.20-24) nas poziva da obučemo novog čovjeka. Kaže: “Braćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti i srca… vama je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.” To je poziv svima nama, da se zalažemo najprije sami se biti novi ljudi, na što nas Krist poziva, kada nas hrani samim sobom; da tako kažem da postanemo drugi Krist, da bismo onda mogli, za razliku od pogana,  pravednošću i svetošću istine ispuniti ovaj svijet dobrotom, istinom i ljubavlju.

Moleći se danas za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, molimo za cijeli naš hrvatski narod i i hrvatsku državu želeći da napreduje u sve većem osvajanju duhovne slobode, slobode svakog čovjeka ali kao prostora da se čini dobro a ne zlo, da budemo svi vođeni osjećajima kojima su bili vođeni naši branitelji željni sebe žrtvovati za dobro svoje Domovine, imajući na pameti ne na prvom mjestu svoje nego zajedničke interese i koristi.

Blažena Djevice Marijo, Gospo Snježna, zakrili svoj vjerni narod koji Te zazivao osobito molitvom krunice u osloboditeljskom ratu da nam i danas pomogneš svojim zagovorom te se oslobodimo malodušnosti, sluganstva, manjka samopoštivanja i samopouzdanja! Znamo da nam je s Bogom sve moguće, te uz zagovor Presvete Bogorodice ne samo slaviti prošle pobjede nego izvojevati nove pobjede dan za danom, da bismo ne samo na zemlji sretno živjeli nego i na nebu vječno kraljevati. Amen.

Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari