Pratite nas

Pregled

Biskup Košić: Zrin će postati što je zavrijedio da postane

Objavljeno

na

O završetku gradnje i blagoslovu spomen-crkve Našašća sv. Križa u Zrinu te o povijesnoj važnosti samog Zrina, u HKR-ovoj emisiji “Aktualno” urednice i voditeljice Tanje Maleš, govorio je sisački biskup Vlado Košić. Misno slavlje i blagoslov crkve na blagdan Uzvišenja sv. Križa, u subotu 14. rujna predvodito je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Dana 9. rujna 1943. nad hrvatskim pučanstvom u Zrinu počinjen je jedan od posebno teških zločina u II. svjetskom ratu. Toga su dana Zrin koji se nalazio u okruženju srpskih sela napale partizanske divizije. Muškarci koji su branili svoje domove bez milosti su poubijani, Zrin je zatim opljačkan te zapaljen, a žene i djeca su protjerani i raseljeni. Zrin je prije II. svjetskog rata imao oko 900 stanovnika, a tijekom rata i poraća ubijen je ukupno 291 stanovnik Zrina. Preživjele žene i djeca su raseljeni.

Hrvati katolici za dugih komunističkih desetljeća nisu se smjeli vratiti u svoj zavičaj, niti spomenuti da su podrijetlom iz Zrina. Prvi puta su se vratili nakon oslobođenja Pounja u “Oluji”, i na ruševinama župne crkve Sv. Katarine u Zrinu 9. rujna 1996. proslavili misu za sve žrtve zrinske pogibije.

Govoreći o završetku gradnje i blagoslovu nove spomen-crkve Našašća sv. Križa te o povijesnom značenju Zrina, biskup Košić napomenuo je da Zrin zaista ima veliko značenje za hrvatsku povijest, premda je nacionalna dimenzija zapravo potisnuta, a Zrinjani koji su bili žrtve pokolja zaboravljeni.

Košić je istaknuo da Zrin ima, ne samo lokalno, već nacionalno značenje još od 16. stoljeća. Zrin je bio mjesto gdje su prebivali Šubić i Zrinski, plemićka obitelj koja je dala istaknute vojskovođe, branitelje Hrvatske na tom području. Spomenuo je Nikolu Šubića Zrinskog, poznatog i kao branitelja Sigeta, kojim se dići cijela Hrvatska, čije ime je bilo inspiracija za poznati park Zrinjevac.

Biskup Košić rekao je da je crkva Našašća sv. Križa bila mjesto župnog života sve do 1943. kada su posljednji put zazvonila zvona župe na Zrinu. Napomenuo je također da je tamo ubijeno 291 civil. Košić navodi da, iako su partizani govorili da je zrinsko područje bilo ustaško uporište, spisi o 25 preuzetih pušaka iz tog područja dokazuju da su tamo prebivali civili, a ne vojnici. Branili su se od napada u vrijeme kada se pokušao provesti genocid nad hrvatskim narodom.

“Početkom stvaranja NDH došlo je do pobune srpskog stanovništva i već je tada bio genocid nad hrvatskim narodom. O tome svjedoče i Boričevac, Srb, Španovica, Zrin, Udbina i druga mjesta koja su bila potpuno očišćena od Hrvata. Zapravo se radi o jednom genocidnom planu. Imamo i dokumente gdje su se Talijani fašisti u Dalmaciji dogovarali s četnicima. Jedni su trebali Dalmaciju čistiti od Hrvata, a drugi zaleđe i unutrašnjost”, objasnio je biskup Košić.

Biskup se osvrnuo i na govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović tijekom proslave dana Sisačko-moslavačke županije u kojem je istaknula Zrin kao “sijelo zaslužne hrvatske velikaške obitelji Zrinskih, ali i mjesto ubojstva i progona stotina Hrvata u rujnu 1943. godine, da bi preživjelima i njihovim potomcima jugoslavenska komunistička vlast nakon rata oduzela sva građanska prava, imovinu i zabranila povratak”. Smatra pohvalnom njenu izjavu da ta nepravda još nije ispravljena i da je vrijeme da nadležne institucije isprave ono što se može ispraviti. Sami Zrinjani već gotovo 25 godina čekaju da se nepravda ispravi te žele, kako navodi mons. Košić, da se hrvatski narod u Zrinu osjeća kao kod kuće i da katolici mogu ponosno tamo ispovijedati svoju vjeru.

Na pitanje zna li se gdje su pokopani stradali Zrinjani, Košić je rekao da izgleda da ima ljudi koji možda znaju lokaciju, ali je nisu spremni reći. Potvrdio je da su na lokaciji stare crkve, gdje je bilo i groblje, pronašli 12 leševa što je evidentirano, a žrtve su dolično i pokopane.

Tijekom svetkovine 14. rujna bit će otkrivena i ploča s popisanim žrtvama čija imena su otkrivena zahvaljujući povjesničaru, dugogodišnjem uredniku časopisa Zrin, Anti Milinoviću te Damiru Borovčaku, autoru djela Zrin – 70 godina poslije komunističkog genocida.

Biskup Košić naveo je da je, zbog svog truda i želje da se Zrin i zrinske žrtve dostojno obilježavaju i komemoriraju, u medijima nazivan čak i ‘nazi biskupom’, iako nikada nije veličao totalitarizam.

Ja sam samo rekao da su partizani počinili zločin, a novinar u svom prikazu moje kritike na račun partizana nije spomenuo da je to rečeno u Zrinu. Dakle, na vrlo konkretnom mjestu s vrlo konkretnim događajima i konkretnim žrtvama.”

Biskup je, za sve zainteresirane, objasnio kako se dolazi do Zrina. Od Kostajnice treba ići prema Dvoru uz Unu gdje se dolazi do Divuša, a 11 km sjeverno od Divuša nalazi se Zrin. Istaknuo je i da Zrin sve više postaje hodočasničkim mjestom gdje dolaze Zrinjani oplakivati svoje najmilije, ali također dolazi sve više braniteljskih udruga iz cijele Hrvatske te vjeruje kako je to pokazatelj da će Zrin postati ono što je zavrijedio da postane.

(IKA)

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Blago Zadro uvijek je bio sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu

Objavljeno

na

Objavio

Za Hrvatsku ću dati život, samo da mi je doživjeti dan kad bude nezavisna i priznata – govorio je Blago Zadro o svome snu. Zlokobnom igrom sudbine, taj dan nije dočekao živ, ali Hrvatska jest i nezavisna i priznata država upravo zahvaljujući žrtvi poginulih hrvatskih branitelja, tako i Blage Zadre. U godinama nakon tragične pogibije, postat će jednim od najsjajnijih simbola bitke za Vukovar i Domovinskog rata.

Blago Zadro u Vukovar je stigao kao desetogodišnji dječak kad su se njegovi roditelji odlučili odseliti iz Hercegovine u potrazi za poslom i boljim životom. Njih sedmero nekoliko su godina kao podstanari stanovali u jednoj sobi, sve dok nisu kupili kuću u Borovu naselju.

Blago je završio zanatsku školu, zaposlio se u Kombinatu Borovo, no oduvijek ga je zanimala hrvatska povijest, posebno bleiburška tragedija.

Komunističkim vlastima nisu se sviđali njegovi stavovi i temperament. Kad bi Tito dolazio u Vukovar, dobivao je dva slobodna dana, samo da ne dolazi na posao.

Kad je upoznao Katicu Soldo, podrijetlom Hercegovku, Blago se oženio te posvetio obitelji i poslu. Dobio je tri sina: Roberta, Tomislava i Josipa. Kako su 1980-ih i početkom 1990-ih radnici bili nezadovoljni poslovanjem kombinata, Blago je sudjelovao u organiziranju štrajkova i tražio smjenu direktora. Nametnuo se kao vođa, a podržavali su ga i Srbi iz kombinata.

– Još kao dečko imao je prijatelje Srbe s kojima se družio u Borovu Selu. Nije bio isključiv, poštovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: “Njima njihovo, nama naše, neka nas ne diraju, nećemo ih dirati” – prisjeća se Blagin mlađi brat Stanko.

Govorio je da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti veliku Srbiju, da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Sa zaoštravanjem situacije, uključuje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počinje organizirati obranu Vukovara.

Branitelji se organiziraju prema mjesnim zajednicama, piše Večernji list

Foto: Mišo Lišanin

Bila je to improvizacija jer nitko nije imao vojne škole, no sve konce u rukama držao je Blago Zadro.

Zbog iznimnih sposobnosti vođe, zbog odlučnosti kojom je zračio ali i silne hrabrosti kojom je predvodio svoje suborce, Blago Zadro se u samo nekoliko mjeseci od radnika kombinata Borovo odmetnuo u ratnika, zapovjednika obrane Borova naselja, time i Vukovara i hrvatskog istoka. Bez posebnoga vojnog znanja ustrojio je obranu Trpinjske ceste koja je prozvana “grobljem tenkova“.

Preživjeli suborci, govoreći o Zadri, kažu kako se radilo o velikom čovjeku koji je po mnogo čemu bio jedinstven. Bio je poznat i po tome što se ni po čemu nije izdvajao od svojih suboraca kojima je zapovijedao. Kažu kako je uvijek išao među prvima, a nije htio nositi niti pancir jer ga nisu imali niti njegovi vojnici.

Nije to bio “podrumski zapovjednik”, kako kažu Vukovarci, to je bio Blago Zadro, jednostavan i skroman, uvijek sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu. Priča o Zadrinoj pogibiji kobnoga 16. listopada 1991. manje je poznata, stoga su je u svojoj knjizi “Prvi hrvatski general Blago Zadro” pokušali rasvijetliti autori Ivica Radoš i Zoran Šangut.

Navode kako su toga dana Srbi napali hrvatske položaje s bokova. Prvi put promijenili su taktiku jer su bitke na Trpinjskoj cesti redovito gubili. Srbi su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo naselje od Vukovara te istovremeno preko Vuke ušli u Lužac.

U tijeku je, ispostavit će se, bila velika operacija agresorske vojske: agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je onamo krenuo sa šestoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod, kojim je zapovijedao njegov sin Robert.

– Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom – kaže Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda.

– Zadro je, s kalašnjikovom u rukama, krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku, Blago je već ležao mrtav. Tog tragičnog događaja još uvijek se živo sjeća i Josip Šego, koji je tada bio s Blagom:

– Najprije smo pošla nas šestorica. I Blagin drugi sin, Tomo, htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Tomo je ocu davao pancirku, ali je on rekao: “Nemaju zaštitni prsluk ni oni, neću ga ni ja.” Mali kao da je predosjećao.

Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su iz mitraljeza. Tijelo Blage Zadre izvukli su tek nakon žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odnijeli u štab.

Detalja se sjeća Goran Popić

– Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: “Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe.” Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu, gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt i da nije patio. Pokopan je na starom groblju blizu bolnice, pod šifrom. Šifru smo znali nas petorica. Šifra je bila broj sanduka… – Imala sam gadan osjećaj. Čim sam čula riječi Siniše Glavaševića kako Vukovar krvari, nešto me štrecnulo oko srca – rekla je Katica Zadro o jutru kad se u Kupskoj ulici pokošen rafalom srušio njezin suprug.

Počiva pokraj sina

– Blago je nama bio ne samo zapovjednik nego i kao drugi otac. Nikada nije dopuštao da dva brata idu zajedno u akciju. On i Tomislav Merčep organizirali su obranu Vukovara i zbog njih dvojice ona je bila tako čvrsta.

Mile Dedaković i Branko Borković su je poslije još malo učvrstili i poboljšali. Smrt Blage Zadre bila je lagani početak kraja i s njegovom smrti kola su krenula nizbrdo – kaže Tomislav Josić, Zadrin suborac, danas predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara.

Ako ima imalo utjehe u Blaginoj smrti, ona leži u tome što nije dočekao doznati za pogibiju svog najstarijeg sina Roberta, nekoliko mjeseci kasnije na Kupresu. Otac i sin danas počivaju jedan pokraj drugog na vukovarskom Memorijalnom groblju.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno je odlikovao junaka Trpinjske ceste činom general-bojnika. Danas njegovo ime, koje je simbol hrabrosti i obrane Vukovara, nosi Zapovjedno-stožerna škola u Zagrebu te osnovna škola u Borovu naselju.

Po njemu su imenovane i ulice u Grudama, Zagrebu i Vukovaru. Blago Zadro nije dočekao ni čin general-bojnika ni ostale počasti svojemu junaštvu, kao ni slobodnu i samostalnu Hrvatsku o kojoj je sanjao. Na preživjelima je da njegovu žrtvu nikada ne zaborave, piše Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Pupovac: Žrtve ne smiju biti motiv za obnavljanje bezumne mržnje

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Izaslanstva Srpskog narodnog vijeća, Udruženja porodica Protiv zaborava kao i manjinskih srpskih vijeća odali su u nedjelju u Vukovaru počast stradalim Hrvatima i Srbima “tijekom rata” u tom gradu, a Milorad Pupovac koji je predvodio izaslanstva poručio je da žrtve ne smiju biti motiv za obnavljanje bezumne mržnje.

“Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba Protiv zaborava te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su “stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba”, zatim smo položili vijenac za ranjene, bolesne te za zaposlenike vukovarske bolnice koji su najprije zarobljeni, a potom ubijeni na lokalitetu Ovčara, a ovdje u crkvi Sv. Nikolaja zapalili smo svijeće za sve stradalnike, za sve žrtve, ljude koji su stradali u ratnom periodu u gradu Vukovaru i njegovoj okolici”, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a Milorad Pupovac.

Na pitanje je li spreman na dijalog s vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom oko rješavanje problema nestalih rekao je kako je to posao drugih državnih institucija čiju nezavisnost treba štititi.

“Nije ni moje niti gradonačelnika Penave niti bilo kojeg drugog političara u Hrvatskoj da vodi dijalog o stvarima koje su posao drugih državnih institucija čiju nezavisnost moramo štititi. Svatko od nas može reći ono što eventualno zna da pomogne tim institucijama da urade taj posao, svatko od nas može imati očekivanja od tih institucija da bolje i brže urade taj posao ali ne može raditi umjesto tih institucija. Dakle, ni mi Srbi ne možemo zamijeniti hrvatsku policiju i hrvatsko pravosuđe kad su posrijedi stradali Srbi u Vukovaru, a za koje dosad nitko nije odgovarao”, rekao je Pupovac.

S gradonačelnikom Penavom i s drugim ljudima u politici, kaže, može voditi dijalog o tome kako da se stvore pretpostavke da državne institucije što moguće bolje rade.

“Posebno možemo voditi dijalog o tome kako da pomognemo da se između Hrvatske i Srbije uspostavi dijalog o sudbini nestalih i o sudbini ljudi koji su stradali ovdje i kako da se obnovi prije 5-6 godina zaustavljena suradnja u procesuiranju zločina između Hrvatske i Srbije. To je ono što smatramo svojom obvezom i što smo radili sa svim ljudima u hrvatskoj politici koji su za to iskazivali interes”, rekao je Pupovac.

Sudbina nestalih jednako važna i za Hrvate i za Srbe

U ovom trenutku, kaže, sudbina nestalih je jednako važna i za Hrvate i za Srbe. “Od posebnog je interesa da to strašno i dramatično poglavlje u međusobnom odnosima pokušaju zatvoriti na bolji način nego što je to bi slučaj dosada. Mi smo u tome spremni pomoć i ulažemo napore u tom pogledu ali politički odnosi kakvi postoje unutar zemalja i među zemljama predstavljaju ozbiljnu prepreku”.

Osvrnuo se i na prozivke obitelji nestalih da SDSS godinama nije pokazao inicijativu da bi pomogao u rješavanju sudbine nestalih rekavši da ne spada među ljude koji napadaju druge zbog tog što rade ili ne rade pa, kaže, neće prihvatiti ni to da on ili SDSS budu ‘dežurni jarac’ za to što netko ne radi i nije voljan raditi.

“To što radimo znaju državne institucije, ljudi koji su ovlašteni da to znaju, a podnošenje računa svima i svakome u ovom društvu po logici ‘Srbi ništa ne rade da se utvrde zločini nad Hrvatima’ sasvim sigurno nije logika koja je dobra i koju mi možemo slijediti. Ne slijedimo je ni u slučaju žrtava srpske nacionalnosti pa je ne može slijediti ni su slučaju žrtava hrvatske nacionalnosti. Možemo je slijediti samo po logici zajedničkog djelovanja i zajedničkog napora”, rekao je Pupovac.

Žrtve ne smiju biti motiv za obnavljanje bezumne mržnje

Danas, kaže, nije došao slušati da ga netko proziva niti da bilo koga proziva. “Došli smo da pokažemo zajedno s ljudima koji su se ovdje okupili ono što je najvažnije, a to je poštovanje prema žrtvama bezumlja, mržnje i da kažemo da te žrtve ne smiju biti motiv za obnavljanje bezumne mržnje kao što se nerijetko događa”, poručio je.

SDSS-ov Milorad Pupovac osvrnuo se i na izjave predsjedničkog kandidata Miroslava Škore da treba “prekopati Jasenovac“.

“S obzirom na to da današnji, sutrašnji i svaki od ovih dana trebamo manifestirati pijetet prema žrtvama ovoga grada ali i prema svim žrtvama na drugim mjestima i vremenima, iz poštovanja prema tim žrtvama i tom pijetetu ne pada mi na pamet da kažem više ijednu riječ o nečemu što je netko, tko očito nema isti osjećaj pijeteta, koji očito ne dijeli istu odgovornost pijeteta, izgovorio tokom ovih dana”.

Kod Veslačkog kluba u središtu Vukovara, izaslanstvo u kojem je bio i predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Boris Milošević te predsjednica Udruženja “Protiv zaborava” Marica Šeatović, bacilo je vijenac u Dunav, u spomen na postradale.

Počast polaganjem vijenaca iskazali su i kod Spomen-obilježja masovne grobnice na Ovčari, a u sabornoj crkvi Svetog Nikole u Vukovaru upalili su svijeće. (Hina)

 

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari