Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Lipovšek: ‘Blaženi kardinal Stepinac spasio je 534 slovenska svećenika’

Objavljeno

na

HKM

Sedmi Susret hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika održat će se pod geslom “Pošalji radnike u žetvu svoju“ u subotu, 19. listopada u Krašiću. Na konferenciji održanoj u srijedu u prostorima Hrvatske biskupske konferencije celjski biskup u miru Stanislav Lipovšek otkrio je razloge ovog susreta upravo u Krašiću.

Na konferenciji uoči susreta sudjelovali su i varaždinski biskup u miru Josip Mrzljak, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Ljubljani vlč. Peter Kokotec i rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu vlč. Anđelko Košćak.

Naime, svake dvije-tri godine slovenski i hrvatski vjernici susreću na misi u izgradnji većeg zajedništva. Tako se prvi Susret slovenskih i hrvatskih katolika dogodio u Mariji Bistrici 2003. godine geslom “Bog daj srečo, sosed – Dobro mi došel, prijatelj!”. Taj susret otvorio je nove hrvatsko-slovenske susrete koje dogovoraju Slovenska biskupska konferencija i Hrvatska biskupska konferencija.

Celjski biskup Stanislav Lipovšek istaknuo je kako su slovenski biskupi izrazili želju da se ovogodišnji susret održi u Krašiću na spomen hrvatskog blaženika kardinala Alojzija Stepinca.

“Želimo pokazati zahvalnost za djelovanje kardinala Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata koji je 534 protjerana slovenska svećenika ugostio u Hrvatskoj te smjestio u raznim zagrebačkim župama. Svi naši svećenici iz područja oko Celja, koji su mi to svjedočili dok sam bio ministrant, bili su protjerani te su se našli na stanici u Zagrebu bez ičega. Ondje se pojavio Stepinac koji im je poručio: ‘Vi ste naša braća svećenici. Mi ćemo sve napraviti za vas!’ I tako im je kardinal Stepinac spasio živote”, istaknuo je biskup Lipovšek.

Podsjetio je kako je i mariborski biskup Maksimilijan Držečnik također bio među prognanicima u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata te će zato lik našeg blaženika biti upisan u povijest Mariborske nadbiskupije.

“Susretom u Krašiću želimo zahvaliti blaženom kardinalu Stepincu kao slovenski narod jer mu sigurno nije bilo lako dok je trajalo to opasno ratno vrijeme. Sigurno je bilo problema, ali naši svećenici su se vratili u svoju domovinu živi te su svjedočili kako su ih Hrvati prihvatili”, poručio je biskup Lipovšek.

Drugi razlog ovog susreta je molitva za duhovna zvanja.

“Svi smo u zapadnom svijetu krizi s duhovnim zvanjima, a u Hrvatskoj nije tako loša situacija kao u Sloveniji gdje nedostaje svećenika. Stoga smo rekli da ćemo se na susretu moliti za nova svećenička zvanja”, poručio je celjski biskup Stanislav Lipovšek.

Za vrijeme mise u Krašiću na oltar će biti prinesena knjiga “Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Drugom svjetskom ratu” koju je priredio mons. Juraj Batelja, a u kojoj se nalazi popis svih svećenika koje je spasio kardinal Stepinac dok će slovenska strana na oltar prinijeti sliku Triglava jer je Alojzije Stepinac hodočastio i popeo se na Triglav.

Program sedmog Susreta hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika:

Hodočasnici će na sedmom Susretu hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika, u subotu, 19. listopada, od 10 sati moći sudjelovati u duhovnom pretprogramu koji će ispred crkve Presvetoga Trojstva animirati bogoslovi zagrebačke i ljubljanske bogoslovije.

Misno slavlje u 11 sati predvodit će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u zajedništvu s biskupima Zagrebačke crkvene pokrajine i drugima koji se odazovu te većinom slovenskih biskupa, a propovijedat će mariborski nadbiskup Alojzij Cvikl. Okupljeni vjernici molit će za nova svećenička zvanja i u hrvatskoj i slovenskoj Crkvi. (HKM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Treća godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

Tri godine je prošlo od odlaska velikog čovjeka vlč. Tomislava Ivančića. svećenika, teologa, filozofa, kanonika, sveučilišnog profesora, utemeljitelja hagioterapije i još mnogo toga.

Donosimo 10 njegovih veoma poznatih i poticajnih misli.

1. Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome, jer to je ljubav!

2. Kad oprostiš svom neprijatelju, kad ga razumiješ, kad ga počneš poštovati, tada on počne i tebe i sebe poštovati. Ti si tada riješio problem. Zlo je nešto čega nema. Kad unosiš dobro, ti zapravo ispunjavaš praznine postojanjem, dobrotom, zdravljem i mirom.

3. Nauči misliti velike misli.Nauči govoriti velike riječi. Nauči biti svijetao. Donosi svjetlo svojim riječima. Donosi svjetlo svojim mislima. Donosi svjetlo svojim djelima. Budi svjetiljka koje ne osvjetljuje samo sebi put. Budi svjetiljka koja osvjetljuje put i drugima.

4. Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.

5. Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo. Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije. Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti. Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

6. Ljubav je jedino tlo na kojem se raste, koje se nikada ne može izgubiti i na kojem čovjek živi vječno. Iz dubokih korijena plodovi rastu polako, ali ostaju trajno. Svojoj duši treba dati najljepše misli svjetla, obećanja i nade.

7. Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro – to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog – imati zdrave oči.

8.  Bit vjernik znači patiti, ali i dobiti snagu protiv patnje; plakati, ali i biti utješen; biti ranjen, ali i zaviti rane; biti u mraku, ali i dobiti svjetlo za izlazak iz mraka; umrijeti, ali i uskrsnuti.

9. Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed.

10. Padovi dokazuju da si samo čovjek. A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti. Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed. Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

Tomislav Ivančić rođen je 30. studenog 1938. godine u Davoru u Župi Marije Kraljice i sv. Jurja mučenika, od oca Đure i majke Marije r. Gelemanović. Godine 1960. stupa u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu, a nakon 6 semestara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu odlazi na studij u Rim. Godine 1966. zaređen je za svećenika, a godinu dana kasnije postiže licencijat, da bi 1971. doktorirao u Rimu na Katedri fundamentalne teologije s disertacijom: „Nereligiozno  kršćanstvo kod Dietricha Bonhoeffera“.

Iste godine postaje asistent pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. imenovan je dekanom istog fakulteta. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkog sveučilišta, a od 2010. godine imenovan je profesorom emeritusom.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenuje ga 1983. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a Sveti Otac Benedikt XVI. imenuje ga monsinjorom 2010. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2004. godine članom Međunarodne teološke komisije, a na drugi mandat iste komisije, 2009. godine, potvrdio ga je papa Benedikt XVI.

Ivančić je poznat po tome što je osnovao Centar za duhovnu pomoć u kojem je razvio i primjenjivao terapijsku metodu duhovne medicine, hagioterapiju. Njegovi seminari duhovne obnove bili su vrlo popularni u Hrvatskoj, ali i izvan njenih granica.

Za cjelokupni istraživački teološki i filozofski rad, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, odlikovao ga je najvišim priznanjem za znanstveni rad – redom Danice hrvatske, medaljom Ruđera Boškovića. Utemeljitelj je Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć.

Mons. dr. Tomislav Ivančić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u 79. godini života i 51. godini svećeništva, u petak, 17. veljače 2017. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari