Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Biskup Marko Vučetić zaboravlja da je Hrvatska sekularna država

Objavljeno

na

Vrlo zanimljiv klerikalni ispad dogodio se u Saboru tijekom rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji. Naime, biskup Nove Crkve Marko Vučetić vrlo je nadahnuto, kako to i inače biva kod novopečenih vjernika koji su nakon dugog lutanja otkrili svoje poslanje, branio stavove i čast svoje Nove Crkve i Boga Velikog Brata.
http://projektvelebit.com/veliki-brat-nadcovjek-necovjek-bog-batina/

No, kao i kod svakog Novog Boga tako i Bog biskupa Marka Vučetića u svom nastajanju poznaje samo zakon “oko za oko, zub za zub” te poznaje samo nasilje i silu kao svoje zakone. To je, naravno, Njegovo pravo, kao što je pravo svakog Novog Boga da nasiljem uspostavlja svoj propisani poredak.

Pravo biskupa Marka jest da brani svoju novo uspostavljenu religiju, no biskup Marko u svom žaru počinio je jednu ključnu i početničku pogrešku, naime ne možeš braniti religijske stavove i nepogrešivost svoga Boga logikom, jer ispadaš smiješan u očima onih koji ne priznaju logiku religije, osobito ne ovako friško uspostavljene religije.

Dakle, u daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na biskupove propovijedi i dokazati besmislenost pokušaja filozofsko-“logičkog” opravdanja božanske prirode i nepogrešivosti Velikog Brata kao i Markove bezdane rupe u filozofiji jezika, etike, ontologije, estetike, spoznaje, logike i ostalih disciplina u kraljici znanosti, filozofiji.

Krenimo redom:

Kaže biskup Marko:

Ova današnja rasprava je bila iznimno zanimljiva zbog više razloga, meni prvenstveno zbog toga što sam prvi put u hrvatskom Saboru doživio toliko citiranja filozofa, ali na žalost pogrešno. No, na krivi način, zato što je svatko krenuo s tim citiranjima i argumentacijama želeći obraniti poziciju svog fiksiranog svijeta. Naš sadašnji fiksirani svijet je svijet nasilja nad ženama.” Biskup Marko

Pa da vidimo što je to nadrobio biskup Marko?

Prvo, temeljno pitanje ovdje je je li biskup Nove Bratove Crkve, Marko, u pravu kad tvrdi da protivnici Istanbulske konvencije brane fiksirani svijet nasilja nad ženama? Naravno da nije, možemo reći da biskup Marko grubo izvrće činjenice, ali ne možemo reći da je biskup Marko u pravu jer svi protivnici IK-e ponavljaju da nisu protiv zakona o zaštiti žena od nasilja i svi do jednog spremni su odmah potpisati taj dio, no kako taj dio Markovom Bogu Velikom Bratu uopće nije bitan i služi samo kao paravan za nešto drugo i ključno, tako je Veliki Brat odlučio da se početno zamišljene 3 odvojene konvencije sažmu u jednu da bi progurao svoj Novi Poredak zasnovan na Njegovim Božanskim zamislima. Biskupu Marku je lako dokazati da izmišlja da protivnici Ik-e žele zaštiti svoj, kako on kaže, “fiksirani svijet nasilja”.

Budući svijet, evolucijski svijet, svijet prema kojem mi idemo je svijet koji će dokidati to nasilje.” Biskup Marko

Još jedna tvrdnja koju je lako demantirati. Biskupa Njegove Svetosti Velikog Brata treba samo pitati zna li za poslovicu “Ut sementem feceris ita metes. Kako siješ tako ćeš i žeti.” Pa ako siješ ljubav žeti ćeš ljubav, ako siješ mržnju, žeti ćeš mržnju, ako siješ nasilje, žeti ćeš nasilje.

Pogledajmo rezultate sjetve Istanbulske konvencije. Pretragom sjemena dobili smo ove rezultate:

Ljubav = 0 rezultata

Oprost = 0 rezultata

Oprostiti = 1 rezultat. No valja primijetiti da se ovdje pojam rabi ne u smislu oprosta već se nadugačko razlaže zašto se ne smije oprostiti i uvodi se kazneni progon do potpunog uništenja progonjenog, citiram Ik-u:

280. Stavak 1. nameće Strankama obvezu osiguravanja da istrage u brojnim kategorijama prijestupa neće “u potpunosti ovisiti” o izvješću ili žalbi koju je podnijela žrtva i da će svi započeti postupci moći biti nastavljeni čak i ako žrtva povuče svoju izjavu ili žalbu. 

Dakle taj jedan jedini rezutat odnosi se na – ne oprostiti!

Nasilje = 140 rezultata

Spol = 47 rezultata

Rodno = 120 rezultata

Počnimo od kraja:

Stranke također imaju obvezu osigurati da se rodno utemeljeno nasilje nad ženama može prepoznati kao oblik teške štete koji zahtijeva dopunsku/zamjensku zaštitu. To ne podrazumijeva da se sve rodno utemeljeno nasilje automatski smatra “teškom štetom”. To znači da se međunarodna zaštita može dodijeliti ženama koje su državljanke trećih zemalja ili su bez državljanstva, a koje ne zadovoljavaju uvjete za izbjeglice, ali ako ih se vrati u zemlju podrijetla ili gdje su ranije prebivale, suočit će se s rodno utemeljenim nasiljem…

Ovo se dakle odnosi na čitav svijet izvan svijeta Velikog Brata i Hrvatska je dužna po ovom zakonu prihvatiti sve žene svijeta koje zatraže azil u Hrvatskoj. Radi se o nekoliko milijardi žena ako ćemo ići u krajnost, jer sve države van kontrole Velikog Brata (kroz Rodnu ideologiju) smatraju se ugroženima, to što većina svijeta sa gnušanjem odbacuje nasilje Velikog Brata ne igra ulogu.

Pojam nasilje 140 rezultata! Evo sjemena koje sijemo, evo tog dokidanja nasilja o kojem govori biskup Marko. U Istanbulskoj konvenciji  riječi “ljubav” i “oprost” ne postoje, zamjenjuje ih jedna riječ “Nasilje”. Tu je ključ borbe kršćanskog duha sa duhom Velikog Brata. Veliki Brat ne poznaje ljubav i oprost, niti ih rabi u svom vokabularu.

Biskup Marko ne govori istinu kad kaže da će “Nasilje” riješiti sve probleme svijeta, možda nije svjestan svoje zablude, no njegova reference govore da bi on trebao razumom shvaćati da povećanjem nasilja u svijetu povećavamo nasilje, a ne smanjujemo ga, tako razum govori, tako povijest govori, tako svi dokazi govore, biskupu Marku i Velikom Bratu uprkos.

Ne da kasamo u svijet nasilja poput Švedske, dok smo za sad treća najmanje nasilna država u svijetu, već galopiramo u društvo u kojem su ljubav i oprost smrtni grijesi, dok je nasilje ključ opstanka i temelj Markovog evolucijskog svijeta. Nasilje, nasilje i još nasilja, državno nasilje, nasilje represivnog aparata, psihološko nasilje Bratovih partijskih psihologa, sociologa, kontrolora, fizičko nasilje i nesmiljeni progon svih koji po tumačenju Bratove partije ne poštuju odredbe Velikog Brata o tom komu je on dao ekskluzivno pravo na nasilje.

Nećemo ovo raspravljati ni o nikakvim i stavljati u političke okvire, niti u stranačke okvire. Osobno sam nezavisni saborski zastupnik, glasujem kako mi, ne padne na pamet, nego kako prosudim. Dokaz i teret dokazivanja jesam li ja nezavisni Saborski zastupnik nije na meni, jer ja djelujem iz vlastite savjesti i vlastitog razuma, nego na onima s kojima se… u čijem se klubu nalazim i uglavnom, pogotovu u zadnje vrijeme, glasujem suprotno nego što oni to čine i ne promatram to kao nikakav problem, zbog čega?” Biskup Marko

Tragedija je da čovjek koji je studirao i predaje filozofiju i povijest te doktorirao nekakave humanističke znanosti ne shvaća ni tako banalnu činjenicu da je izabran u politiku kao političar i da sve što radi radi kao političar. Da je znanstvenik radio bi na nekom znanstvenom institutu, ali on je političar i donosi političke odluke. Ovdje vidimo zašto nam je znanost na dnu. Filozof koji ne shvaća čak ni svoju ulogu u svijetu, a odabrao je ulogu političara, naravno da ne može razumom shvatiti bilo što izvan sebe.

Zbog toga što držim da je temeljno, odlika ljudskog bića, a to je da razumom spoznaje, da sa slobodom odlučuje i da nenasilno djeluje. Ova treća kategorija nenasilnog djelovanja je sadržana u Istanbulskoj konvenciji i u njezinoj ratifikaciji. A da bismo mogli ratificirati ovu treću dimenziju trebamo najprije krenuti od ovog razumskog i od ovog slobodnog.

Kako smo već konstatirali, jedino što Veliki Brat i Markov Bog propisuje kao lijek protiv nasilja je državno nasilje dovedeno bo bizarne razine bestijalnog progona po službenoj dužnosti svih koje je Bog Veliki Brat opisao kao svoje neprijatelje, taj popis puno je duži od popisa fašističkih i nacističkih režima, ako ćemo već ići u krajnosti.

Dakle biskupe Marko, što je to razumsko i slobodno u tom da bestijalno nasilje propagiramo kao lijek za neku drugu vrstu “nasilja” koje do pojave Boga Velikog Brata nije ni spadalo u nasilje? Što je to slobodno u tom da je netko trul i trulo bogat naredio da se silom i nasiljem sprovede njegova volja i narodi, kao ni zastupnici kojima se prijeti, nemaju pravo odbiti zamjenu svijeta u kojem su ključne riječi “ljubav” i “oprost” svijetom u kojem je ključna riječ “nasilje”? Kakva je to sloboda biti ucjenjen nasiljem da bi kao suzbio nasilje nasiljem?

I onda se biskup Marko baš opustio i zaplovio vodama koje ne da ne razumije nego je uletio baš u svaki mogući vir i u očima prosječno nadarenog studenta filozofije ispao… što god već.

Možemo konstatirati da Markovo vježbanje filozofije u plićacima nije dalo rezultata i Marko ne da ne može preplivati rijeku filozofije ili plivati uzvodno, Marko ne može čak ni plutati nizvodno.

Evo obilja dokaza:

Sad ću vam reći što je to razumsko…” Biskup Marko

Reci Markane, suzo didova.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao. Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost. Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili, ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.

Krenimo neredom, točno onako kako je to razložio najveći filozof u Hrvata i u Saboru svih vremena, makar mi padaju na pamet i neka druga imena,  Vareni zec i slično, no dobro.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao.

Jašta da je Markane rod odvojen od spola, ali ne fizički, već samo sofistički, u svrhu Rodne ideologije, dakako da nije to prvo odvajanje, odvajali smo se prema boji kože, jeziku, spolu, preferencijama, evala što si to osvijestio pa sad znamo. Pogledat ćemo već logički i ontološki, Markane, nijesmo ginekolozi, al’ pogledat ćemo vala.

Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost.

E ođekarce si se opet utopio, pa možeš li ti izbjeći bar jedan vir? Daklem, Markane, pozivati se na prirodni red i na prirodni zakon znači slijediti sve ono što je empirijski dokazano. Pratiš? Daklem, ako svaki put kad konja opališ po sapima dobiješ kopitom u prsa to znači da konj tako reagira i to je prirodni zakon, bar kod tog konja, e a možeš ti filozofirati koliko hoćeš no svaki put isto, pratiš?

Daklem, logika slijedi prirodne zakone i nije moguće da postoji prirodni zakon koji nije u skladu sa zakonom, nije moguć u prirodi, naravno, u Saboru RH je već drugi par opančića, tamo je stvarno sve moguće, pa i da predsjednik SAB-a optuži Pernara da je on (ili njegovi) pobio i pobacao Talijane u fojbe, a ne njegova ekipa iz SAB-a. O tempora, o morones…

Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.” B.M.

Dragi Markane, imam problem sa bićem u sebi, ja ga ćeram van, ono se ne da, što da radim s njim? Daklem, taj, kako ti kažeš, čovjek je biće u meni i sad smo nas dva u problemima, imaš li ideju kako da ga se riješim? Ili ovako, može li nešto biti biće u sebi? Ako može znači li to da je to biće u sebi također i u prostoru ili je biće i prostor i svoje ja? Jesi siguran da je ovaj opaki rukavac dobar za plivača početnika?

E da, zašto bismo uključivali čovječice, dobro si to pitao. Šta čovječica ima sa čovjekom osim što si je ti morao zbog političke koreknosti dodati, ono “ako hoćete već da uključimo ženu”. Čovječici je mjesto u kuhinji kad razgovaramo o čovjecima, bravo za ovo, malo ti se otelo, babe bi rekle “brži jezik od pameti”, babe ko babe.

Čovjek je prvo ono biće od čega ne smijemo nikoga odvajati, nakon toga tom biću pridajemo neko određenje, to je spol, nakon toga tom određenju pridajemo sljedeće određenje, a to je rod. Mi, bez čovjeka koja je temeljna vrijednost, temeljno biće koje postoji u sebi, ne možemo imati spol. Ontologija spola je laž, ontologija roda je laž, nasilje je laž, svijet u kojem se odigrava nasilje nije svijet vjere, to je svijet mrtvih bogova, i to mrtvih ljudskih bogova, te mrtve ljudske bogove je u svijet unio nasilnik. Onaj tko pretuče ženu u svijet je unio mrtvog boga. Onaj tko siluje dijete u dječji svijet je unio mrtvog boga. I zbog čega? Zbog toga što je dokinuo vrijednost u sebi. Mi se sad, ovo je uistinu dokument gdje se mi civilizacijski određujemo hoćemo li pripadati svijetu u kojem će se poštivati…” Tuci nabaci…

Lijepo ti je ovo palo na pamet, no postoji ta nekakva Istanbulska konvencija koja tvog čovjeka naziva nasilnikom na prvom mjestu (ili kriminalcem, što je dobro primjetila ona divlja baba u Saboru). Dakle, dragi biskupe, u tvojoj Novoj Crkvi čovjek je samo ono što propiše vaš novi Bog, inače svi ostali su nasilnici, kako sad pak to, ne?

Veliš “ontologija spola je laž”, pretpostavljam da je to subjektivno nesretno iskustvo, no uvjeravam te da nama većini nije laž i jako dobro funkcionira, također subjektivno iskustvo, no moje iskustvo protiv tvoga, tko presuđuje tko je od nas u pravu u jezičnoj bitci oko prazne slame?

Veliš “ontologija roda je laž”. Ajd’ to reci svom Bogu Velikom Bratu pa da vidiš belaja kad na te pošalje specijalne timove psihijatara, odvjetnika, specijalnih jedinica i nasiljem te poduči da ne laprdaš ako nisi siguran što je Njegova volja.

Veliš “nasilje je laž”. Nasilje je spomenuto 140 puta u tvom kanonu, nasiljem se tvoj Bog misli obračunati sa svima koji proturječe Njegovom svijetu nasilja bez granica.

Kad smo kod nasilnika i mrtvih Bogova, vidiš, u svojoj mudrosti moj Bog je poslao tebe da svjedočiš svoju i moju vjeru. Tvoja vjera je “nasilje i samo nasilje”, u tvojoj novoj vjeri, propisanoj od tvog Boga, jedini lijek za sve probleme svijeta je još više i još okrutnije nasilje. U tvojoj Bibliji piše da se sve može i mora riješiti nasiljem, tvoj Bog ne spominje niti jednom riječju ljubav ili oprost.

Moj Bog odbacuje nasilje i sve što nam je ostavio su poruke o ljubavi i oprostu: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” – Ivan

Kažeš “nasilnik je unio mrtvog Boga u svijet”, slažem se i kažem “Tko se mača laća, od mača i pogiba”, jer “Primivši, dakle, kraljevske naloge, vrati se a da na njemu nije bilo ničega što bi bilo dostojno velikosvećeništva: donio je sa sobom samo jarost nasilnika i bijes divlje zvijeri.” Druga knjiga o Makabejcima

Valjalo bi pokoju reći i o Babićevim odnosno index.hr novo konstruiranim “normalnim katolicima” u Saboru, To su oni što tumače Sveto Pismo prema svojim potrebama i kontra onih kojima je cjeloživotni posao izučavanje Svetog Pisma, no kasno je i kako reče Isus: “Što činiš, čini brzo”. A ja vam kažem, ništa se ovo ne bi zbivalo da nije Njegova volja! Glave gore malovjerni, kraljevstvo Božje u srcu je, nitko vam ga silom ne može uzeti, zato i postoji slobodna volja, i glasovanje po savjesti…

Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari