Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Biskup Marko Vučetić zaboravlja da je Hrvatska sekularna država

Objavljeno

na

Vrlo zanimljiv klerikalni ispad dogodio se u Saboru tijekom rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji. Naime, biskup Nove Crkve Marko Vučetić vrlo je nadahnuto, kako to i inače biva kod novopečenih vjernika koji su nakon dugog lutanja otkrili svoje poslanje, branio stavove i čast svoje Nove Crkve i Boga Velikog Brata.
http://projektvelebit.com/veliki-brat-nadcovjek-necovjek-bog-batina/

No, kao i kod svakog Novog Boga tako i Bog biskupa Marka Vučetića u svom nastajanju poznaje samo zakon “oko za oko, zub za zub” te poznaje samo nasilje i silu kao svoje zakone. To je, naravno, Njegovo pravo, kao što je pravo svakog Novog Boga da nasiljem uspostavlja svoj propisani poredak.

Pravo biskupa Marka jest da brani svoju novo uspostavljenu religiju, no biskup Marko u svom žaru počinio je jednu ključnu i početničku pogrešku, naime ne možeš braniti religijske stavove i nepogrešivost svoga Boga logikom, jer ispadaš smiješan u očima onih koji ne priznaju logiku religije, osobito ne ovako friško uspostavljene religije.

Dakle, u daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na biskupove propovijedi i dokazati besmislenost pokušaja filozofsko-“logičkog” opravdanja božanske prirode i nepogrešivosti Velikog Brata kao i Markove bezdane rupe u filozofiji jezika, etike, ontologije, estetike, spoznaje, logike i ostalih disciplina u kraljici znanosti, filozofiji.

Krenimo redom:

Kaže biskup Marko:

Ova današnja rasprava je bila iznimno zanimljiva zbog više razloga, meni prvenstveno zbog toga što sam prvi put u hrvatskom Saboru doživio toliko citiranja filozofa, ali na žalost pogrešno. No, na krivi način, zato što je svatko krenuo s tim citiranjima i argumentacijama želeći obraniti poziciju svog fiksiranog svijeta. Naš sadašnji fiksirani svijet je svijet nasilja nad ženama.” Biskup Marko

Pa da vidimo što je to nadrobio biskup Marko?

Prvo, temeljno pitanje ovdje je je li biskup Nove Bratove Crkve, Marko, u pravu kad tvrdi da protivnici Istanbulske konvencije brane fiksirani svijet nasilja nad ženama? Naravno da nije, možemo reći da biskup Marko grubo izvrće činjenice, ali ne možemo reći da je biskup Marko u pravu jer svi protivnici IK-e ponavljaju da nisu protiv zakona o zaštiti žena od nasilja i svi do jednog spremni su odmah potpisati taj dio, no kako taj dio Markovom Bogu Velikom Bratu uopće nije bitan i služi samo kao paravan za nešto drugo i ključno, tako je Veliki Brat odlučio da se početno zamišljene 3 odvojene konvencije sažmu u jednu da bi progurao svoj Novi Poredak zasnovan na Njegovim Božanskim zamislima. Biskupu Marku je lako dokazati da izmišlja da protivnici Ik-e žele zaštiti svoj, kako on kaže, “fiksirani svijet nasilja”.

Budući svijet, evolucijski svijet, svijet prema kojem mi idemo je svijet koji će dokidati to nasilje.” Biskup Marko

Još jedna tvrdnja koju je lako demantirati. Biskupa Njegove Svetosti Velikog Brata treba samo pitati zna li za poslovicu “Ut sementem feceris ita metes. Kako siješ tako ćeš i žeti.” Pa ako siješ ljubav žeti ćeš ljubav, ako siješ mržnju, žeti ćeš mržnju, ako siješ nasilje, žeti ćeš nasilje.

Pogledajmo rezultate sjetve Istanbulske konvencije. Pretragom sjemena dobili smo ove rezultate:

Ljubav = 0 rezultata

Oprost = 0 rezultata

Oprostiti = 1 rezultat. No valja primijetiti da se ovdje pojam rabi ne u smislu oprosta već se nadugačko razlaže zašto se ne smije oprostiti i uvodi se kazneni progon do potpunog uništenja progonjenog, citiram Ik-u:

280. Stavak 1. nameće Strankama obvezu osiguravanja da istrage u brojnim kategorijama prijestupa neće “u potpunosti ovisiti” o izvješću ili žalbi koju je podnijela žrtva i da će svi započeti postupci moći biti nastavljeni čak i ako žrtva povuče svoju izjavu ili žalbu. 

Dakle taj jedan jedini rezutat odnosi se na – ne oprostiti!

Nasilje = 140 rezultata

Spol = 47 rezultata

Rodno = 120 rezultata

Počnimo od kraja:

Stranke također imaju obvezu osigurati da se rodno utemeljeno nasilje nad ženama može prepoznati kao oblik teške štete koji zahtijeva dopunsku/zamjensku zaštitu. To ne podrazumijeva da se sve rodno utemeljeno nasilje automatski smatra “teškom štetom”. To znači da se međunarodna zaštita može dodijeliti ženama koje su državljanke trećih zemalja ili su bez državljanstva, a koje ne zadovoljavaju uvjete za izbjeglice, ali ako ih se vrati u zemlju podrijetla ili gdje su ranije prebivale, suočit će se s rodno utemeljenim nasiljem…

Ovo se dakle odnosi na čitav svijet izvan svijeta Velikog Brata i Hrvatska je dužna po ovom zakonu prihvatiti sve žene svijeta koje zatraže azil u Hrvatskoj. Radi se o nekoliko milijardi žena ako ćemo ići u krajnost, jer sve države van kontrole Velikog Brata (kroz Rodnu ideologiju) smatraju se ugroženima, to što većina svijeta sa gnušanjem odbacuje nasilje Velikog Brata ne igra ulogu.

Pojam nasilje 140 rezultata! Evo sjemena koje sijemo, evo tog dokidanja nasilja o kojem govori biskup Marko. U Istanbulskoj konvenciji  riječi “ljubav” i “oprost” ne postoje, zamjenjuje ih jedna riječ “Nasilje”. Tu je ključ borbe kršćanskog duha sa duhom Velikog Brata. Veliki Brat ne poznaje ljubav i oprost, niti ih rabi u svom vokabularu.

Biskup Marko ne govori istinu kad kaže da će “Nasilje” riješiti sve probleme svijeta, možda nije svjestan svoje zablude, no njegova reference govore da bi on trebao razumom shvaćati da povećanjem nasilja u svijetu povećavamo nasilje, a ne smanjujemo ga, tako razum govori, tako povijest govori, tako svi dokazi govore, biskupu Marku i Velikom Bratu uprkos.

Ne da kasamo u svijet nasilja poput Švedske, dok smo za sad treća najmanje nasilna država u svijetu, već galopiramo u društvo u kojem su ljubav i oprost smrtni grijesi, dok je nasilje ključ opstanka i temelj Markovog evolucijskog svijeta. Nasilje, nasilje i još nasilja, državno nasilje, nasilje represivnog aparata, psihološko nasilje Bratovih partijskih psihologa, sociologa, kontrolora, fizičko nasilje i nesmiljeni progon svih koji po tumačenju Bratove partije ne poštuju odredbe Velikog Brata o tom komu je on dao ekskluzivno pravo na nasilje.

Nećemo ovo raspravljati ni o nikakvim i stavljati u političke okvire, niti u stranačke okvire. Osobno sam nezavisni saborski zastupnik, glasujem kako mi, ne padne na pamet, nego kako prosudim. Dokaz i teret dokazivanja jesam li ja nezavisni Saborski zastupnik nije na meni, jer ja djelujem iz vlastite savjesti i vlastitog razuma, nego na onima s kojima se… u čijem se klubu nalazim i uglavnom, pogotovu u zadnje vrijeme, glasujem suprotno nego što oni to čine i ne promatram to kao nikakav problem, zbog čega?” Biskup Marko

Tragedija je da čovjek koji je studirao i predaje filozofiju i povijest te doktorirao nekakave humanističke znanosti ne shvaća ni tako banalnu činjenicu da je izabran u politiku kao političar i da sve što radi radi kao političar. Da je znanstvenik radio bi na nekom znanstvenom institutu, ali on je političar i donosi političke odluke. Ovdje vidimo zašto nam je znanost na dnu. Filozof koji ne shvaća čak ni svoju ulogu u svijetu, a odabrao je ulogu političara, naravno da ne može razumom shvatiti bilo što izvan sebe.

Zbog toga što držim da je temeljno, odlika ljudskog bića, a to je da razumom spoznaje, da sa slobodom odlučuje i da nenasilno djeluje. Ova treća kategorija nenasilnog djelovanja je sadržana u Istanbulskoj konvenciji i u njezinoj ratifikaciji. A da bismo mogli ratificirati ovu treću dimenziju trebamo najprije krenuti od ovog razumskog i od ovog slobodnog.

Kako smo već konstatirali, jedino što Veliki Brat i Markov Bog propisuje kao lijek protiv nasilja je državno nasilje dovedeno bo bizarne razine bestijalnog progona po službenoj dužnosti svih koje je Bog Veliki Brat opisao kao svoje neprijatelje, taj popis puno je duži od popisa fašističkih i nacističkih režima, ako ćemo već ići u krajnosti.

Dakle biskupe Marko, što je to razumsko i slobodno u tom da bestijalno nasilje propagiramo kao lijek za neku drugu vrstu “nasilja” koje do pojave Boga Velikog Brata nije ni spadalo u nasilje? Što je to slobodno u tom da je netko trul i trulo bogat naredio da se silom i nasiljem sprovede njegova volja i narodi, kao ni zastupnici kojima se prijeti, nemaju pravo odbiti zamjenu svijeta u kojem su ključne riječi “ljubav” i “oprost” svijetom u kojem je ključna riječ “nasilje”? Kakva je to sloboda biti ucjenjen nasiljem da bi kao suzbio nasilje nasiljem?

I onda se biskup Marko baš opustio i zaplovio vodama koje ne da ne razumije nego je uletio baš u svaki mogući vir i u očima prosječno nadarenog studenta filozofije ispao… što god već.

Možemo konstatirati da Markovo vježbanje filozofije u plićacima nije dalo rezultata i Marko ne da ne može preplivati rijeku filozofije ili plivati uzvodno, Marko ne može čak ni plutati nizvodno.

Evo obilja dokaza:

Sad ću vam reći što je to razumsko…” Biskup Marko

Reci Markane, suzo didova.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao. Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost. Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili, ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.

Krenimo neredom, točno onako kako je to razložio najveći filozof u Hrvata i u Saboru svih vremena, makar mi padaju na pamet i neka druga imena,  Vareni zec i slično, no dobro.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao.

Jašta da je Markane rod odvojen od spola, ali ne fizički, već samo sofistički, u svrhu Rodne ideologije, dakako da nije to prvo odvajanje, odvajali smo se prema boji kože, jeziku, spolu, preferencijama, evala što si to osvijestio pa sad znamo. Pogledat ćemo već logički i ontološki, Markane, nijesmo ginekolozi, al’ pogledat ćemo vala.

Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost.

E ođekarce si se opet utopio, pa možeš li ti izbjeći bar jedan vir? Daklem, Markane, pozivati se na prirodni red i na prirodni zakon znači slijediti sve ono što je empirijski dokazano. Pratiš? Daklem, ako svaki put kad konja opališ po sapima dobiješ kopitom u prsa to znači da konj tako reagira i to je prirodni zakon, bar kod tog konja, e a možeš ti filozofirati koliko hoćeš no svaki put isto, pratiš?

Daklem, logika slijedi prirodne zakone i nije moguće da postoji prirodni zakon koji nije u skladu sa zakonom, nije moguć u prirodi, naravno, u Saboru RH je već drugi par opančića, tamo je stvarno sve moguće, pa i da predsjednik SAB-a optuži Pernara da je on (ili njegovi) pobio i pobacao Talijane u fojbe, a ne njegova ekipa iz SAB-a. O tempora, o morones…

Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.” B.M.

Dragi Markane, imam problem sa bićem u sebi, ja ga ćeram van, ono se ne da, što da radim s njim? Daklem, taj, kako ti kažeš, čovjek je biće u meni i sad smo nas dva u problemima, imaš li ideju kako da ga se riješim? Ili ovako, može li nešto biti biće u sebi? Ako može znači li to da je to biće u sebi također i u prostoru ili je biće i prostor i svoje ja? Jesi siguran da je ovaj opaki rukavac dobar za plivača početnika?

E da, zašto bismo uključivali čovječice, dobro si to pitao. Šta čovječica ima sa čovjekom osim što si je ti morao zbog političke koreknosti dodati, ono “ako hoćete već da uključimo ženu”. Čovječici je mjesto u kuhinji kad razgovaramo o čovjecima, bravo za ovo, malo ti se otelo, babe bi rekle “brži jezik od pameti”, babe ko babe.

Čovjek je prvo ono biće od čega ne smijemo nikoga odvajati, nakon toga tom biću pridajemo neko određenje, to je spol, nakon toga tom određenju pridajemo sljedeće određenje, a to je rod. Mi, bez čovjeka koja je temeljna vrijednost, temeljno biće koje postoji u sebi, ne možemo imati spol. Ontologija spola je laž, ontologija roda je laž, nasilje je laž, svijet u kojem se odigrava nasilje nije svijet vjere, to je svijet mrtvih bogova, i to mrtvih ljudskih bogova, te mrtve ljudske bogove je u svijet unio nasilnik. Onaj tko pretuče ženu u svijet je unio mrtvog boga. Onaj tko siluje dijete u dječji svijet je unio mrtvog boga. I zbog čega? Zbog toga što je dokinuo vrijednost u sebi. Mi se sad, ovo je uistinu dokument gdje se mi civilizacijski određujemo hoćemo li pripadati svijetu u kojem će se poštivati…” Tuci nabaci…

Lijepo ti je ovo palo na pamet, no postoji ta nekakva Istanbulska konvencija koja tvog čovjeka naziva nasilnikom na prvom mjestu (ili kriminalcem, što je dobro primjetila ona divlja baba u Saboru). Dakle, dragi biskupe, u tvojoj Novoj Crkvi čovjek je samo ono što propiše vaš novi Bog, inače svi ostali su nasilnici, kako sad pak to, ne?

Veliš “ontologija spola je laž”, pretpostavljam da je to subjektivno nesretno iskustvo, no uvjeravam te da nama većini nije laž i jako dobro funkcionira, također subjektivno iskustvo, no moje iskustvo protiv tvoga, tko presuđuje tko je od nas u pravu u jezičnoj bitci oko prazne slame?

Veliš “ontologija roda je laž”. Ajd’ to reci svom Bogu Velikom Bratu pa da vidiš belaja kad na te pošalje specijalne timove psihijatara, odvjetnika, specijalnih jedinica i nasiljem te poduči da ne laprdaš ako nisi siguran što je Njegova volja.

Veliš “nasilje je laž”. Nasilje je spomenuto 140 puta u tvom kanonu, nasiljem se tvoj Bog misli obračunati sa svima koji proturječe Njegovom svijetu nasilja bez granica.

Kad smo kod nasilnika i mrtvih Bogova, vidiš, u svojoj mudrosti moj Bog je poslao tebe da svjedočiš svoju i moju vjeru. Tvoja vjera je “nasilje i samo nasilje”, u tvojoj novoj vjeri, propisanoj od tvog Boga, jedini lijek za sve probleme svijeta je još više i još okrutnije nasilje. U tvojoj Bibliji piše da se sve može i mora riješiti nasiljem, tvoj Bog ne spominje niti jednom riječju ljubav ili oprost.

Moj Bog odbacuje nasilje i sve što nam je ostavio su poruke o ljubavi i oprostu: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” – Ivan

Kažeš “nasilnik je unio mrtvog Boga u svijet”, slažem se i kažem “Tko se mača laća, od mača i pogiba”, jer “Primivši, dakle, kraljevske naloge, vrati se a da na njemu nije bilo ničega što bi bilo dostojno velikosvećeništva: donio je sa sobom samo jarost nasilnika i bijes divlje zvijeri.” Druga knjiga o Makabejcima

Valjalo bi pokoju reći i o Babićevim odnosno index.hr novo konstruiranim “normalnim katolicima” u Saboru, To su oni što tumače Sveto Pismo prema svojim potrebama i kontra onih kojima je cjeloživotni posao izučavanje Svetog Pisma, no kasno je i kako reče Isus: “Što činiš, čini brzo”. A ja vam kažem, ništa se ovo ne bi zbivalo da nije Njegova volja! Glave gore malovjerni, kraljevstvo Božje u srcu je, nitko vam ga silom ne može uzeti, zato i postoji slobodna volja, i glasovanje po savjesti…

Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je Šešelj ujedinio naše drugove i drugarice

Objavljeno

na

Objavio

Kada se u glavnoj političkoj ulozi nađe Vojislav Šešelj, više uistinu nije važno što je to najpoznatiji četnički vojvoda učinio, nego koja se podvala skriva iza njegova čina. Nije pitanje je li Šešelj spalio ili zgazio hrvatsku zastavu u srbijanskoj skupštini u vrijeme posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva? Ili je možda samo to rekao? Pitanje je što je podvala?

Iza Šešeljevih predstava često su se skrivale vrlo velike podvale. Primjerice, njegovo četnikovanje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je dio ozbiljne, organizirane i sustavne ratne propagande koju su, skrivajući se iza Šešeljeve četničke šubare, vodile obavještajne strukture JNA, kolokvijalno KOS i srpske tajne službe.

Potpora JNA i Srbije

Njegova promocija u značajnu političku figuru u Srbiji potkraj devedesetih bio je Miloševićev pokušaj da stvori “opasniju” političku prijetnju od sebe samog. Njegov proces u Haagu bio je dio sustavne manipulacije starih KOS-ovih struktura, kojom su skrenuli odgovornost za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji sa sebe samih, s vrha JNA, odmaknuli je od Srbije i prebacili na svoje lokalne potrčke.

Šešeljevo mentalno stanje, na granici između genijalnosti i ludila, uz potrebu stalnog velikosrpskog performansa, činilo ga je idealnim izvođačem. Ali bez potpore JNA i države Srbije u zastrašivanju i progonu vojvođanskih Hrvata, Šešelj bi bio samo ekshibicionist s čestim zatvorskim epizodama.
Jedan od najslikovitijih primjera manipulativnog podmetanja Šešelja i “šešeljevaca” kao glavnih krivaca dogodio se nakon pada i okupacije Vukovara. Tko ne pamti one snimke pijanih četnika, koji odmah asociraju na vojvodu Šešelja, kako s četničkom zastavom hodaju ruševinama grada pjevajući “Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”? Iz te je snimke nastala priča o četnicima koji su bili gospodari života i smrti nakon pada grada, o ubijanjima iz osvete i pijanstva.

No, važno je znati kako je nastala snimka. Nastala je tako što je propagandno odjeljenje JNA, koje su, dakako, vodili oficiri KOS-a, povelo 19. studenog 1991. godine iz Beograda nekoliko srpskih i stranih televizijskih ekipa u razgledavanje “oslobođenog grada”. Nastala je u uvjetima koji su bili pod apsolutnom kontrolom najelitnijih jedinica JNA, u režiji KOS-a, jutro nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice.
KOS je bio taj koji je poslao skupinu pijanih četnika pravo pred televizijske ekipe koje je doveo u grad. Strani reporteri su vidjeli kako im vojnici JNA donose nove količine pića. Ista skupina četnika, njih tridesetak, snimljena je iz više uglova, na različitim lokacijama. Tako je stvoren dojam da je grad zapravo pod četničkom okupacijom. Dok su oficiri KOS-a pripremali popise za planiranu likvidaciju ljudi koje su smatrali simbolima otpora, ti su pijani četnici unaprijed “slikom” predodređeni da jednoga dana postanu krivci. A slika ih je odmah povezala s njihovim vojvodom Šešeljem. Mozgovi i organizatori egzekucija unaprijed su se zaštitili Šešeljevom šubarom.

Manipulacija kao istina

Ta je manipulacija, učvršćena sudskim procesima u Beogradu, opstala u sudskim procesima u Haagu. S time što nisu mogli dokazati da je Šešelj imao ikakve zapovjedne ovlasti nad četnicima u Vukovaru, baš kao ni u Voćinu, Tovarniku, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu…

Bez povezanosti Šešelja s KOS-ovom strukturom, koja je od njega napravila svoj propagandni instrument, putujuće ratno strašilo, nije bilo moguće osuditi ga, dokazati mu izravnu odgovornost za bilo koji zločin. A on je i pred Haaškim sudom odigrao značajnu ulogu: banalizacije rata, suda i srpske odgovornosti. Pa čak i kada je u svojoj obrani (točno) ukazivao na KOS-ovu ulogu u organizaciji zločina – i to je iz njegovih usta zvučalo kao banalizacija.

No, zanimljivo je u kojoj su mjeri hrvatske institucije, od DORH-a nadalje, tu manipulaciju KOS-a i srpskih tajnih službi prihvatile kao vlastitu istinu.

Šešelj nikad nije bio radikalni odmetnik (veliko)srpske politike, nego njezin propagandni instrument i ponekad radikalni glasnogovornik. Zato nije važno je li Šešelj zgazio i spalio hrvatsku zastavu u srpskoj skupštini. Važni su efekti ovog proizvedenog skandala. Važno je, kao onomad u Vukovaru, kakva je slika poslana u svijet.

A ta slika sugerira da Vučiću uistinu nije lako obuzdati svoga političkog oca Šešelja. Pa ga treba razumjeti. Da je Milorad Pupovac glavni zaštitnik hrvatskog državnog dostojanstva od Šešelja. Pa mu treba dati još veću ulogu. Da Hrvatska ugrožava Vučićeve europske napore svakim pokušajem da spere blato jugoslavenske komunističke i velikosrpske propagande s bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojeg Vučić smatra gorim od Šešelja. Pa bi trebalo pokazati više razumijevanja za Vučićeve laži.

Recimo tako da se pod okriljem Plenkovićeva HDZ-a okupi još stabilnija i još naprednija koalicija, u kojoj će se naći mjesta i za Anku Mrak-Taritaš s Vesnom Pusić i njihov zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora. Nakon što promisli pola sata, pridružit će im se i Joško Klisović, odnosno Davor Bernardić iz SDP-a. Suglasno će spaliti Šešeljevu sliku. I sve će biti kao prije “mračnih” devedesetih. Sukladno starom partijskom načelu: vremena se mijenjaju, drugovi se rotiraju. I djeca, i djeca – dodala bih.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Iz jednoga totalitarizma u drugi?

Objavljeno

na

Objavio

Novi totalitarizam?

Hrvatski je sabor u petak 13. travnja glasovima 110 zastupnika prihvatio zakon o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije te je Hrvatska zakoračila u neizvjesnu budućnost.

Ik Sabor

Naime, s vremenom, možda osobito za desetljeće ili dva, postat će svima jasno je li se ili nije Hrvatska obvezala na uvođenje rodne ideologije u zakonodavstvo, obrazovni sustav i javnu kulturu.

Ako se tada pokaže da se tzv. Istanbulska konvencija stvarno odnosila Isključivo na zaštitu i protivljenje nasilju nad ženama i u obiteljima i da nije postala Instrument rodne ideologije, povijest će dati za pravo zagovornicima te konvencije.

Ako se pak pokaže da su tom odlukom otvorena vrata rodnoj ideologiji, svi oni koji su dali svoj glas za ratifikaciju tzv. Istanbulske konvencije bit će prepoznati kao oni koji su u kritičnom trenutku stali protiv dobra čovjeka kao takvoga, protiv hrvatskoga naroda, protiv dobra čovječanstva i protiv zdravoga razuma.

Istodobno bili su za svoje grupne interese i za interese agentura zapadne kulturne revolucije koje novim ideologijama, među kojima važnu ulogu ima rodna ideologija, pripremaju novi svjetski poredak u kojem će biti neizbježan totalitarizam.

Premda u sadašnjem hrvatskom društvu stvarno postoji opći konsenzus da se ne može tolerirati ikakav oblik nasilja nad ženama ni u obiteljima, rasprava u Hrvatskom saboru uoči glasovanja o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije otkrila je da mnogim zagovornicima te konvencije iz redova zastupnika zaštita od nasilja uopće nije ni približno toliko važna koliko im je zapravo važan obračun s neistomišljenicima, s onima koji se protive ratifikaciji toga dokumenta jer u njemu vide opasnost od nametanja rodne ideologije.

Znatan dio zastupnika zagovornika tzv. Istanbulske konvencije raspravu pred ratifikaciju iskoristio je za vrlo žestoke napade, diskvalificiranje, čak i kroz etiketiranje, za ponižavanje neistomišljenika, kojima je priređen tretman kakav se primjenjuje samo prema smrtnim neprijateljima.

Oni koji se protive rodnoj ideologiji, kako oni u Hrvatskom saboru tako i oni u svim krugovima hrvatskoga društva, pretrpjeli su nečuvenu ideološku verbalnu agresiju, koja se ne samo može, nego i mora prepoznati kao negiranje demokracije, tolerantnosti, pluralnosti, odnosno jednom riječju kao, za sada, verbalni totalitarizam.

Dovođenje u pitanje ravnopravnosti svih građana

Riječi ministrice obitelji da je »Hrvatska potpisivanjem Istanbulske konvencije odabrala svrstati se među civilizirane zemlje koje žele ići naprijed« osim sto su potpuno neprimjerene i nedopustive vrlo su i opasne.

O tobožnjem novom »civilizacijskom« dosegu govorilo je i više zastupnika, a svaki takav govor dijeli ljude na tobože »civilizirane« i »necivilizirane«, tj. na građane prvoga i drugoga reda. Ta jasno je da »necivilizirani« ne mogu biti ravnopravni s »prosvijećenima«, »civiliziranima«.

Takav govor u Hrvatskom saboru ruši hrvatski ustavni poredak i grubo vrijeđa temeljna ljudska prava jer dovodi u pitanje ravnopravnost svih građana. A Hrvatski sabor trebao bi biti povlašten i najodgovorniji prostor u kojem se smišljeno i sustavno njeguju temeljena ljudska prava i ravnopravnost svih hrvatskih građana.

Toleriranje dijeljenja hrvatskih građana na tobože »civilizirane« i »necivilizirane« upravo u tijelu državne vlasti u kojem mora najviše doći do izražaja politički narod i njegovi stvarni interesi veoma je zabrinjavajuće i veoma je teško pomiriti se s činjenicom da vodstvo Hrvatskoga sabora ni mediji nisu prepoznali to očito širenje podjela, mržnje i neprijateljstva u hrvatskom društvu.

Više nego ikad postalo je jasno kako beskrupuloznu, destruktivnu, štetočinsku pa i prema svome narodu izdajničku ulogu igra Katolička Crkva kad je riječ o njenom odnosu prema ljudskim pravima, osobito pravima žena, sekularnosti države, poštivanju izbornoga legitimiteta narodnih zastupnica i zastupnika i autonomnosti političkih institucija«, napisao je u sklopu javne rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji poznati zastupnik GLAS-a i nikomu ništa, s obzirom na to da njegove tvrdnje nemaju baš nikakvoga pokrića u stvarnosti.

Osim njega i više drugih zastupnika raspravu o ratifikaciji konvencije iskoristilo je za napade na Crkvu, za napade na biskupe, učiteljstvo Crkve, na unutarcrkvene odnose vjernika i crkvenoga učiteljstva…

Komunistički model

Riječi čelnika Kluba zastupnika SDP-a, koji je osnažio novinarsku konstrukciju objavljenu u Novom listu (na koju je upozoreno u prošlom broju GK-a), a te su riječi neki proglasili ponajboljim govorom u raspravi, ulijevale su doslovno strah u kosti neutralnomu promatraču: neodoljiv je dojam da među zastupnicima u Hrvatskom saboru ima ljudi koji bi – po provjerenom komunističkom modelu – Katoličku Crkvu u Hrvatskoj u najmanju ruku stjerali u sakristiju, a možda bi i nekim ljudima iz Crkve bez ikakvoga oklijevanja skidali i glave.

Premda ne misle tako ni svi zastupnici od onih koji su dali glas za ratifikaciju konvencije, i premda se često u Hrvatskom saboru može čuti mnogo toga što je ispod svake razine kulturnoga ophođenja i zdrave pameti, više je nego tužno u 27. godini samostalne Hrvatske doživljavati tako puno isključivosti, zadrtosti i tako nizak stupanj demokratičnosti, tolerantnosti, uvažavanja pluralnosti, poštivanja slobode ispovijedanja vjere i prava društvenoga angažmana svih subjekata u hrvatskom društvu.

Rasprava povodom ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije još je jednom potvrdila da je Hrvatska zarobljena u naslijeđenom komunističkom mentalitetu i da se taj mentalitet nevjerojatno spretno uklapa o nove ideologije i nove oblike totalitarizma.

Političari i političke stranke moraju smoči snage, poslušati glas zdravoga razuma, i ne dopustiti da Hrvatska, ne oslobodivši se potpuno jednoga totalitarizma, utone u drugi.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati