Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Biskup Marko Vučetić zaboravlja da je Hrvatska sekularna država

Objavljeno

na

Vrlo zanimljiv klerikalni ispad dogodio se u Saboru tijekom rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji. Naime, biskup Nove Crkve Marko Vučetić vrlo je nadahnuto, kako to i inače biva kod novopečenih vjernika koji su nakon dugog lutanja otkrili svoje poslanje, branio stavove i čast svoje Nove Crkve i Boga Velikog Brata.
http://projektvelebit.com/veliki-brat-nadcovjek-necovjek-bog-batina/

No, kao i kod svakog Novog Boga tako i Bog biskupa Marka Vučetića u svom nastajanju poznaje samo zakon “oko za oko, zub za zub” te poznaje samo nasilje i silu kao svoje zakone. To je, naravno, Njegovo pravo, kao što je pravo svakog Novog Boga da nasiljem uspostavlja svoj propisani poredak.

Pravo biskupa Marka jest da brani svoju novo uspostavljenu religiju, no biskup Marko u svom žaru počinio je jednu ključnu i početničku pogrešku, naime ne možeš braniti religijske stavove i nepogrešivost svoga Boga logikom, jer ispadaš smiješan u očima onih koji ne priznaju logiku religije, osobito ne ovako friško uspostavljene religije.

Dakle, u daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na biskupove propovijedi i dokazati besmislenost pokušaja filozofsko-“logičkog” opravdanja božanske prirode i nepogrešivosti Velikog Brata kao i Markove bezdane rupe u filozofiji jezika, etike, ontologije, estetike, spoznaje, logike i ostalih disciplina u kraljici znanosti, filozofiji.

Krenimo redom:

Kaže biskup Marko:

Ova današnja rasprava je bila iznimno zanimljiva zbog više razloga, meni prvenstveno zbog toga što sam prvi put u hrvatskom Saboru doživio toliko citiranja filozofa, ali na žalost pogrešno. No, na krivi način, zato što je svatko krenuo s tim citiranjima i argumentacijama želeći obraniti poziciju svog fiksiranog svijeta. Naš sadašnji fiksirani svijet je svijet nasilja nad ženama.” Biskup Marko

Pa da vidimo što je to nadrobio biskup Marko?

Prvo, temeljno pitanje ovdje je je li biskup Nove Bratove Crkve, Marko, u pravu kad tvrdi da protivnici Istanbulske konvencije brane fiksirani svijet nasilja nad ženama? Naravno da nije, možemo reći da biskup Marko grubo izvrće činjenice, ali ne možemo reći da je biskup Marko u pravu jer svi protivnici IK-e ponavljaju da nisu protiv zakona o zaštiti žena od nasilja i svi do jednog spremni su odmah potpisati taj dio, no kako taj dio Markovom Bogu Velikom Bratu uopće nije bitan i služi samo kao paravan za nešto drugo i ključno, tako je Veliki Brat odlučio da se početno zamišljene 3 odvojene konvencije sažmu u jednu da bi progurao svoj Novi Poredak zasnovan na Njegovim Božanskim zamislima. Biskupu Marku je lako dokazati da izmišlja da protivnici Ik-e žele zaštiti svoj, kako on kaže, “fiksirani svijet nasilja”.

Budući svijet, evolucijski svijet, svijet prema kojem mi idemo je svijet koji će dokidati to nasilje.” Biskup Marko

Još jedna tvrdnja koju je lako demantirati. Biskupa Njegove Svetosti Velikog Brata treba samo pitati zna li za poslovicu “Ut sementem feceris ita metes. Kako siješ tako ćeš i žeti.” Pa ako siješ ljubav žeti ćeš ljubav, ako siješ mržnju, žeti ćeš mržnju, ako siješ nasilje, žeti ćeš nasilje.

Pogledajmo rezultate sjetve Istanbulske konvencije. Pretragom sjemena dobili smo ove rezultate:

Ljubav = 0 rezultata

Oprost = 0 rezultata

Oprostiti = 1 rezultat. No valja primijetiti da se ovdje pojam rabi ne u smislu oprosta već se nadugačko razlaže zašto se ne smije oprostiti i uvodi se kazneni progon do potpunog uništenja progonjenog, citiram Ik-u:

280. Stavak 1. nameće Strankama obvezu osiguravanja da istrage u brojnim kategorijama prijestupa neće “u potpunosti ovisiti” o izvješću ili žalbi koju je podnijela žrtva i da će svi započeti postupci moći biti nastavljeni čak i ako žrtva povuče svoju izjavu ili žalbu. 

Dakle taj jedan jedini rezutat odnosi se na – ne oprostiti!

Nasilje = 140 rezultata

Spol = 47 rezultata

Rodno = 120 rezultata

Počnimo od kraja:

Stranke također imaju obvezu osigurati da se rodno utemeljeno nasilje nad ženama može prepoznati kao oblik teške štete koji zahtijeva dopunsku/zamjensku zaštitu. To ne podrazumijeva da se sve rodno utemeljeno nasilje automatski smatra “teškom štetom”. To znači da se međunarodna zaštita može dodijeliti ženama koje su državljanke trećih zemalja ili su bez državljanstva, a koje ne zadovoljavaju uvjete za izbjeglice, ali ako ih se vrati u zemlju podrijetla ili gdje su ranije prebivale, suočit će se s rodno utemeljenim nasiljem…

Ovo se dakle odnosi na čitav svijet izvan svijeta Velikog Brata i Hrvatska je dužna po ovom zakonu prihvatiti sve žene svijeta koje zatraže azil u Hrvatskoj. Radi se o nekoliko milijardi žena ako ćemo ići u krajnost, jer sve države van kontrole Velikog Brata (kroz Rodnu ideologiju) smatraju se ugroženima, to što većina svijeta sa gnušanjem odbacuje nasilje Velikog Brata ne igra ulogu.

Pojam nasilje 140 rezultata! Evo sjemena koje sijemo, evo tog dokidanja nasilja o kojem govori biskup Marko. U Istanbulskoj konvenciji  riječi “ljubav” i “oprost” ne postoje, zamjenjuje ih jedna riječ “Nasilje”. Tu je ključ borbe kršćanskog duha sa duhom Velikog Brata. Veliki Brat ne poznaje ljubav i oprost, niti ih rabi u svom vokabularu.

Biskup Marko ne govori istinu kad kaže da će “Nasilje” riješiti sve probleme svijeta, možda nije svjestan svoje zablude, no njegova reference govore da bi on trebao razumom shvaćati da povećanjem nasilja u svijetu povećavamo nasilje, a ne smanjujemo ga, tako razum govori, tako povijest govori, tako svi dokazi govore, biskupu Marku i Velikom Bratu uprkos.

Ne da kasamo u svijet nasilja poput Švedske, dok smo za sad treća najmanje nasilna država u svijetu, već galopiramo u društvo u kojem su ljubav i oprost smrtni grijesi, dok je nasilje ključ opstanka i temelj Markovog evolucijskog svijeta. Nasilje, nasilje i još nasilja, državno nasilje, nasilje represivnog aparata, psihološko nasilje Bratovih partijskih psihologa, sociologa, kontrolora, fizičko nasilje i nesmiljeni progon svih koji po tumačenju Bratove partije ne poštuju odredbe Velikog Brata o tom komu je on dao ekskluzivno pravo na nasilje.

Nećemo ovo raspravljati ni o nikakvim i stavljati u političke okvire, niti u stranačke okvire. Osobno sam nezavisni saborski zastupnik, glasujem kako mi, ne padne na pamet, nego kako prosudim. Dokaz i teret dokazivanja jesam li ja nezavisni Saborski zastupnik nije na meni, jer ja djelujem iz vlastite savjesti i vlastitog razuma, nego na onima s kojima se… u čijem se klubu nalazim i uglavnom, pogotovu u zadnje vrijeme, glasujem suprotno nego što oni to čine i ne promatram to kao nikakav problem, zbog čega?” Biskup Marko

Tragedija je da čovjek koji je studirao i predaje filozofiju i povijest te doktorirao nekakave humanističke znanosti ne shvaća ni tako banalnu činjenicu da je izabran u politiku kao političar i da sve što radi radi kao političar. Da je znanstvenik radio bi na nekom znanstvenom institutu, ali on je političar i donosi političke odluke. Ovdje vidimo zašto nam je znanost na dnu. Filozof koji ne shvaća čak ni svoju ulogu u svijetu, a odabrao je ulogu političara, naravno da ne može razumom shvatiti bilo što izvan sebe.

Zbog toga što držim da je temeljno, odlika ljudskog bića, a to je da razumom spoznaje, da sa slobodom odlučuje i da nenasilno djeluje. Ova treća kategorija nenasilnog djelovanja je sadržana u Istanbulskoj konvenciji i u njezinoj ratifikaciji. A da bismo mogli ratificirati ovu treću dimenziju trebamo najprije krenuti od ovog razumskog i od ovog slobodnog.

Kako smo već konstatirali, jedino što Veliki Brat i Markov Bog propisuje kao lijek protiv nasilja je državno nasilje dovedeno bo bizarne razine bestijalnog progona po službenoj dužnosti svih koje je Bog Veliki Brat opisao kao svoje neprijatelje, taj popis puno je duži od popisa fašističkih i nacističkih režima, ako ćemo već ići u krajnosti.

Dakle biskupe Marko, što je to razumsko i slobodno u tom da bestijalno nasilje propagiramo kao lijek za neku drugu vrstu “nasilja” koje do pojave Boga Velikog Brata nije ni spadalo u nasilje? Što je to slobodno u tom da je netko trul i trulo bogat naredio da se silom i nasiljem sprovede njegova volja i narodi, kao ni zastupnici kojima se prijeti, nemaju pravo odbiti zamjenu svijeta u kojem su ključne riječi “ljubav” i “oprost” svijetom u kojem je ključna riječ “nasilje”? Kakva je to sloboda biti ucjenjen nasiljem da bi kao suzbio nasilje nasiljem?

I onda se biskup Marko baš opustio i zaplovio vodama koje ne da ne razumije nego je uletio baš u svaki mogući vir i u očima prosječno nadarenog studenta filozofije ispao… što god već.

Možemo konstatirati da Markovo vježbanje filozofije u plićacima nije dalo rezultata i Marko ne da ne može preplivati rijeku filozofije ili plivati uzvodno, Marko ne može čak ni plutati nizvodno.

Evo obilja dokaza:

Sad ću vam reći što je to razumsko…” Biskup Marko

Reci Markane, suzo didova.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao. Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost. Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili, ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.

Krenimo neredom, točno onako kako je to razložio najveći filozof u Hrvata i u Saboru svih vremena, makar mi padaju na pamet i neka druga imena,  Vareni zec i slično, no dobro.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao.

Jašta da je Markane rod odvojen od spola, ali ne fizički, već samo sofistički, u svrhu Rodne ideologije, dakako da nije to prvo odvajanje, odvajali smo se prema boji kože, jeziku, spolu, preferencijama, evala što si to osvijestio pa sad znamo. Pogledat ćemo već logički i ontološki, Markane, nijesmo ginekolozi, al’ pogledat ćemo vala.

Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost.

E ođekarce si se opet utopio, pa možeš li ti izbjeći bar jedan vir? Daklem, Markane, pozivati se na prirodni red i na prirodni zakon znači slijediti sve ono što je empirijski dokazano. Pratiš? Daklem, ako svaki put kad konja opališ po sapima dobiješ kopitom u prsa to znači da konj tako reagira i to je prirodni zakon, bar kod tog konja, e a možeš ti filozofirati koliko hoćeš no svaki put isto, pratiš?

Daklem, logika slijedi prirodne zakone i nije moguće da postoji prirodni zakon koji nije u skladu sa zakonom, nije moguć u prirodi, naravno, u Saboru RH je već drugi par opančića, tamo je stvarno sve moguće, pa i da predsjednik SAB-a optuži Pernara da je on (ili njegovi) pobio i pobacao Talijane u fojbe, a ne njegova ekipa iz SAB-a. O tempora, o morones…

Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.” B.M.

Dragi Markane, imam problem sa bićem u sebi, ja ga ćeram van, ono se ne da, što da radim s njim? Daklem, taj, kako ti kažeš, čovjek je biće u meni i sad smo nas dva u problemima, imaš li ideju kako da ga se riješim? Ili ovako, može li nešto biti biće u sebi? Ako može znači li to da je to biće u sebi također i u prostoru ili je biće i prostor i svoje ja? Jesi siguran da je ovaj opaki rukavac dobar za plivača početnika?

E da, zašto bismo uključivali čovječice, dobro si to pitao. Šta čovječica ima sa čovjekom osim što si je ti morao zbog političke koreknosti dodati, ono “ako hoćete već da uključimo ženu”. Čovječici je mjesto u kuhinji kad razgovaramo o čovjecima, bravo za ovo, malo ti se otelo, babe bi rekle “brži jezik od pameti”, babe ko babe.

Čovjek je prvo ono biće od čega ne smijemo nikoga odvajati, nakon toga tom biću pridajemo neko određenje, to je spol, nakon toga tom određenju pridajemo sljedeće određenje, a to je rod. Mi, bez čovjeka koja je temeljna vrijednost, temeljno biće koje postoji u sebi, ne možemo imati spol. Ontologija spola je laž, ontologija roda je laž, nasilje je laž, svijet u kojem se odigrava nasilje nije svijet vjere, to je svijet mrtvih bogova, i to mrtvih ljudskih bogova, te mrtve ljudske bogove je u svijet unio nasilnik. Onaj tko pretuče ženu u svijet je unio mrtvog boga. Onaj tko siluje dijete u dječji svijet je unio mrtvog boga. I zbog čega? Zbog toga što je dokinuo vrijednost u sebi. Mi se sad, ovo je uistinu dokument gdje se mi civilizacijski određujemo hoćemo li pripadati svijetu u kojem će se poštivati…” Tuci nabaci…

Lijepo ti je ovo palo na pamet, no postoji ta nekakva Istanbulska konvencija koja tvog čovjeka naziva nasilnikom na prvom mjestu (ili kriminalcem, što je dobro primjetila ona divlja baba u Saboru). Dakle, dragi biskupe, u tvojoj Novoj Crkvi čovjek je samo ono što propiše vaš novi Bog, inače svi ostali su nasilnici, kako sad pak to, ne?

Veliš “ontologija spola je laž”, pretpostavljam da je to subjektivno nesretno iskustvo, no uvjeravam te da nama većini nije laž i jako dobro funkcionira, također subjektivno iskustvo, no moje iskustvo protiv tvoga, tko presuđuje tko je od nas u pravu u jezičnoj bitci oko prazne slame?

Veliš “ontologija roda je laž”. Ajd’ to reci svom Bogu Velikom Bratu pa da vidiš belaja kad na te pošalje specijalne timove psihijatara, odvjetnika, specijalnih jedinica i nasiljem te poduči da ne laprdaš ako nisi siguran što je Njegova volja.

Veliš “nasilje je laž”. Nasilje je spomenuto 140 puta u tvom kanonu, nasiljem se tvoj Bog misli obračunati sa svima koji proturječe Njegovom svijetu nasilja bez granica.

Kad smo kod nasilnika i mrtvih Bogova, vidiš, u svojoj mudrosti moj Bog je poslao tebe da svjedočiš svoju i moju vjeru. Tvoja vjera je “nasilje i samo nasilje”, u tvojoj novoj vjeri, propisanoj od tvog Boga, jedini lijek za sve probleme svijeta je još više i još okrutnije nasilje. U tvojoj Bibliji piše da se sve može i mora riješiti nasiljem, tvoj Bog ne spominje niti jednom riječju ljubav ili oprost.

Moj Bog odbacuje nasilje i sve što nam je ostavio su poruke o ljubavi i oprostu: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” – Ivan

Kažeš “nasilnik je unio mrtvog Boga u svijet”, slažem se i kažem “Tko se mača laća, od mača i pogiba”, jer “Primivši, dakle, kraljevske naloge, vrati se a da na njemu nije bilo ničega što bi bilo dostojno velikosvećeništva: donio je sa sobom samo jarost nasilnika i bijes divlje zvijeri.” Druga knjiga o Makabejcima

Valjalo bi pokoju reći i o Babićevim odnosno index.hr novo konstruiranim “normalnim katolicima” u Saboru, To su oni što tumače Sveto Pismo prema svojim potrebama i kontra onih kojima je cjeloživotni posao izučavanje Svetog Pisma, no kasno je i kako reče Isus: “Što činiš, čini brzo”. A ja vam kažem, ništa se ovo ne bi zbivalo da nije Njegova volja! Glave gore malovjerni, kraljevstvo Božje u srcu je, nitko vam ga silom ne može uzeti, zato i postoji slobodna volja, i glasovanje po savjesti…

Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Objavio

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Sve referendume treba zabraniti!

Objavljeno

na

Objavio

Nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće bit odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave, postoje naznake da će krivac biti Apis.

Jedno ljeto dolazi svome kraju. Iako nas još uvijek grije sunce, pojavili su se prvi glasnici lošeg i tmurnog, kišovitog vremena. Naime, u Sabor su se vratili naši političari. Političari puni obzira prema svome narodu, puni ljubavi jedni za druge. Na braniku naše stabilnosti tako stoje zagrljeni Saucha i Culej, Ronko i Đakić, Pupovac i Glavaš. Isijavaju ljubavlju dok gledaju u vođu koji ponizno odgovara na pitanja oporbe. On je s puno takta uspio Pernara učiniti nevidljivim, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Na taj je način pokazao kako se rogovi mogu držati u vreći kada je vreća dovoljno duboka. Ta je vreća generator ove naše političke stabilnosti, koju svi napadaju i žele srušiti raznim smicalicama, a jedna od najvećih je referendum.

Pogledajte samo kako su se podmuklo organizirali i skupili potpise za referendum, koristeći se slabostima zakona o referendumu. Taj zakon je mijenjan zbog ulaska u EU. Znaju rušitelji stabilnosti da bi osporavanje tog zakona na neki način značilo i osporavanje legitimnosti referenduma o ulasku u Uniju. Za tu im je manipulaciju trebalo skupiti samo 10% potpisa u samo 14 dana, što su skoro najbolji uvjeti u čitavoj Europi, rekli bi cinici. Tko još može tako lako i bez opstrukcija do referenduma? Zato naši stručnjaci kažu kako postojeći zakon o referendumu nije dobar. Upravo zato, dok su na vlasti sadašnji čuvari stabilnosti, do donošenja novog zakona sve referendume treba zabraniti.

Nije narod suveren da bi on sam odlučivao o stvarima o kojima samo politika smije donositi svoj sud. Ne smije se u demokraciji dopustiti da o nečemu odlučuje većina. Zamislite da kojim slučajem zidar Pernar dođe na vlast i počne tiskati novce kao na traci i izvoditi razne porezne vratolomije. Nečuveno je da narod ima osigurač, referendumom odlučivati o porezima, pa da ga se na taj podmukao način ide spriječavati u provedbi njegovih ideja.

Dok ljudi ne progledaju i ne shvate da su oni koje zovu našima, kao i oni koje zovu vašima, u stvari “njihovi”, ništa se neće promijeniti. Opravdavati postupke naših kada su na vlasti, znači u stvari davati alate njihovima kada dođu na vlast. Jer, zakoni se ne donose kako bi vrijedili samo za sadašnju vlast. Kada druga strana dođe na vlast ona ima u rukama gotove alate da bez velikih otpora stvari okrene u suprotnom smjeru. Zato je važno propitivati postupke vlasti kako mala skupina ljudi ne bi akumulirala svu moć. Jer, lakše je narodu nešto nametnuti tako što će netko kupiti njihove političare, nego mu objašnjavati sve posljedice određenog zahvata kako bi znao odlučiti. Referendum tu ima funkciju osigurača od otuđene vlasti.

Dok neki loši HDZ-ovci tvrde kako je Plenković odveo stranku u lijevi centar i oteo oporbi sadržaj, s time mu samo rade štetu – jer će se teško zaštiti od silnih SDP-ovih prebjega. HDZ je politički pokret koji se prostire od političkog centra pa na desno, a da bi opstao mora uvažavati sve razlike. Uvijek kroz dogovor moraju tražiti kompromis, koji kaže da dok god je krivac Plenković u prvom planu, ona šutljiva desnica, koja u pozadini odrađuje plinske biznise i kojoj svi poslovi dobro funkcioniraju, držat će mu leđa. Upravo oni su udarna igla za discipliniranje nezadovoljnika, jer su njima izbori najveći rizik i oni izborima najviše gube.

Zato HDZ u medije mora puštati spinove o prijevremenim izborima i plašiti nezadovoljnike micanjem s izbornih lista. Jer kada Plenković iscrpi sve mogućnosti žongliranja, najava izbora će značiti početak frakcijskog rata u kojem će se pokušati osloboditi balasta. I upravo zato ne smije proći referendum o izbornom zakonu. Jer kad bi on prošao, odnosno, kada bi se redoslijed na listama odlučivao preferencijalno i bez praga, Plenković ne bi imao alate za čistku.

Zbog toga ministar uprave, inače “dobar prijatelj” političkog tajnika HDZ-a, nema razloga opstruirati referendum. I upravo zato njegov pomoćnik nije imao potrebe puštati sumnje o bebama i mrtvima u javni prostor. Ne radi se o sumnjama, jer do zaključaka se došlo uspoređujući potpisane s HDZ-ovim popisom mrtvih glasača. Ima naznaka kako su se isti potpisali i za ovaj referendum.

Na kolika je odricanja HDZ spreman kada se odriču i svojih mrtvih glasača, samo kako bi zaštitili transparentnost procesa? Upravo pod izgovorom zaštite osobnih podataka spriječili su da prebrojavanje nadziru oni kojima su građani dobrovoljno ustupili svoje potpise. Zato nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće bit odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave, postoje naznake da će krivac biti Apis.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari