Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Biskup Marko Vučetić zaboravlja da je Hrvatska sekularna država

Objavljeno

na

Vrlo zanimljiv klerikalni ispad dogodio se u Saboru tijekom rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji. Naime, biskup Nove Crkve Marko Vučetić vrlo je nadahnuto, kako to i inače biva kod novopečenih vjernika koji su nakon dugog lutanja otkrili svoje poslanje, branio stavove i čast svoje Nove Crkve i Boga Velikog Brata.
http://projektvelebit.com/veliki-brat-nadcovjek-necovjek-bog-batina/

No, kao i kod svakog Novog Boga tako i Bog biskupa Marka Vučetića u svom nastajanju poznaje samo zakon “oko za oko, zub za zub” te poznaje samo nasilje i silu kao svoje zakone. To je, naravno, Njegovo pravo, kao što je pravo svakog Novog Boga da nasiljem uspostavlja svoj propisani poredak.

Pravo biskupa Marka jest da brani svoju novo uspostavljenu religiju, no biskup Marko u svom žaru počinio je jednu ključnu i početničku pogrešku, naime ne možeš braniti religijske stavove i nepogrešivost svoga Boga logikom, jer ispadaš smiješan u očima onih koji ne priznaju logiku religije, osobito ne ovako friško uspostavljene religije.

Dakle, u daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na biskupove propovijedi i dokazati besmislenost pokušaja filozofsko-“logičkog” opravdanja božanske prirode i nepogrešivosti Velikog Brata kao i Markove bezdane rupe u filozofiji jezika, etike, ontologije, estetike, spoznaje, logike i ostalih disciplina u kraljici znanosti, filozofiji.

Krenimo redom:

Kaže biskup Marko:

Ova današnja rasprava je bila iznimno zanimljiva zbog više razloga, meni prvenstveno zbog toga što sam prvi put u hrvatskom Saboru doživio toliko citiranja filozofa, ali na žalost pogrešno. No, na krivi način, zato što je svatko krenuo s tim citiranjima i argumentacijama želeći obraniti poziciju svog fiksiranog svijeta. Naš sadašnji fiksirani svijet je svijet nasilja nad ženama.” Biskup Marko

Pa da vidimo što je to nadrobio biskup Marko?

Prvo, temeljno pitanje ovdje je je li biskup Nove Bratove Crkve, Marko, u pravu kad tvrdi da protivnici Istanbulske konvencije brane fiksirani svijet nasilja nad ženama? Naravno da nije, možemo reći da biskup Marko grubo izvrće činjenice, ali ne možemo reći da je biskup Marko u pravu jer svi protivnici IK-e ponavljaju da nisu protiv zakona o zaštiti žena od nasilja i svi do jednog spremni su odmah potpisati taj dio, no kako taj dio Markovom Bogu Velikom Bratu uopće nije bitan i služi samo kao paravan za nešto drugo i ključno, tako je Veliki Brat odlučio da se početno zamišljene 3 odvojene konvencije sažmu u jednu da bi progurao svoj Novi Poredak zasnovan na Njegovim Božanskim zamislima. Biskupu Marku je lako dokazati da izmišlja da protivnici Ik-e žele zaštiti svoj, kako on kaže, “fiksirani svijet nasilja”.

Budući svijet, evolucijski svijet, svijet prema kojem mi idemo je svijet koji će dokidati to nasilje.” Biskup Marko

Još jedna tvrdnja koju je lako demantirati. Biskupa Njegove Svetosti Velikog Brata treba samo pitati zna li za poslovicu “Ut sementem feceris ita metes. Kako siješ tako ćeš i žeti.” Pa ako siješ ljubav žeti ćeš ljubav, ako siješ mržnju, žeti ćeš mržnju, ako siješ nasilje, žeti ćeš nasilje.

Pogledajmo rezultate sjetve Istanbulske konvencije. Pretragom sjemena dobili smo ove rezultate:

Ljubav = 0 rezultata

Oprost = 0 rezultata

Oprostiti = 1 rezultat. No valja primijetiti da se ovdje pojam rabi ne u smislu oprosta već se nadugačko razlaže zašto se ne smije oprostiti i uvodi se kazneni progon do potpunog uništenja progonjenog, citiram Ik-u:

280. Stavak 1. nameće Strankama obvezu osiguravanja da istrage u brojnim kategorijama prijestupa neće “u potpunosti ovisiti” o izvješću ili žalbi koju je podnijela žrtva i da će svi započeti postupci moći biti nastavljeni čak i ako žrtva povuče svoju izjavu ili žalbu. 

Dakle taj jedan jedini rezutat odnosi se na – ne oprostiti!

Nasilje = 140 rezultata

Spol = 47 rezultata

Rodno = 120 rezultata

Počnimo od kraja:

Stranke također imaju obvezu osigurati da se rodno utemeljeno nasilje nad ženama može prepoznati kao oblik teške štete koji zahtijeva dopunsku/zamjensku zaštitu. To ne podrazumijeva da se sve rodno utemeljeno nasilje automatski smatra “teškom štetom”. To znači da se međunarodna zaštita može dodijeliti ženama koje su državljanke trećih zemalja ili su bez državljanstva, a koje ne zadovoljavaju uvjete za izbjeglice, ali ako ih se vrati u zemlju podrijetla ili gdje su ranije prebivale, suočit će se s rodno utemeljenim nasiljem…

Ovo se dakle odnosi na čitav svijet izvan svijeta Velikog Brata i Hrvatska je dužna po ovom zakonu prihvatiti sve žene svijeta koje zatraže azil u Hrvatskoj. Radi se o nekoliko milijardi žena ako ćemo ići u krajnost, jer sve države van kontrole Velikog Brata (kroz Rodnu ideologiju) smatraju se ugroženima, to što većina svijeta sa gnušanjem odbacuje nasilje Velikog Brata ne igra ulogu.

Pojam nasilje 140 rezultata! Evo sjemena koje sijemo, evo tog dokidanja nasilja o kojem govori biskup Marko. U Istanbulskoj konvenciji  riječi “ljubav” i “oprost” ne postoje, zamjenjuje ih jedna riječ “Nasilje”. Tu je ključ borbe kršćanskog duha sa duhom Velikog Brata. Veliki Brat ne poznaje ljubav i oprost, niti ih rabi u svom vokabularu.

Biskup Marko ne govori istinu kad kaže da će “Nasilje” riješiti sve probleme svijeta, možda nije svjestan svoje zablude, no njegova reference govore da bi on trebao razumom shvaćati da povećanjem nasilja u svijetu povećavamo nasilje, a ne smanjujemo ga, tako razum govori, tako povijest govori, tako svi dokazi govore, biskupu Marku i Velikom Bratu uprkos.

Ne da kasamo u svijet nasilja poput Švedske, dok smo za sad treća najmanje nasilna država u svijetu, već galopiramo u društvo u kojem su ljubav i oprost smrtni grijesi, dok je nasilje ključ opstanka i temelj Markovog evolucijskog svijeta. Nasilje, nasilje i još nasilja, državno nasilje, nasilje represivnog aparata, psihološko nasilje Bratovih partijskih psihologa, sociologa, kontrolora, fizičko nasilje i nesmiljeni progon svih koji po tumačenju Bratove partije ne poštuju odredbe Velikog Brata o tom komu je on dao ekskluzivno pravo na nasilje.

Nećemo ovo raspravljati ni o nikakvim i stavljati u političke okvire, niti u stranačke okvire. Osobno sam nezavisni saborski zastupnik, glasujem kako mi, ne padne na pamet, nego kako prosudim. Dokaz i teret dokazivanja jesam li ja nezavisni Saborski zastupnik nije na meni, jer ja djelujem iz vlastite savjesti i vlastitog razuma, nego na onima s kojima se… u čijem se klubu nalazim i uglavnom, pogotovu u zadnje vrijeme, glasujem suprotno nego što oni to čine i ne promatram to kao nikakav problem, zbog čega?” Biskup Marko

Tragedija je da čovjek koji je studirao i predaje filozofiju i povijest te doktorirao nekakave humanističke znanosti ne shvaća ni tako banalnu činjenicu da je izabran u politiku kao političar i da sve što radi radi kao političar. Da je znanstvenik radio bi na nekom znanstvenom institutu, ali on je političar i donosi političke odluke. Ovdje vidimo zašto nam je znanost na dnu. Filozof koji ne shvaća čak ni svoju ulogu u svijetu, a odabrao je ulogu političara, naravno da ne može razumom shvatiti bilo što izvan sebe.

Zbog toga što držim da je temeljno, odlika ljudskog bića, a to je da razumom spoznaje, da sa slobodom odlučuje i da nenasilno djeluje. Ova treća kategorija nenasilnog djelovanja je sadržana u Istanbulskoj konvenciji i u njezinoj ratifikaciji. A da bismo mogli ratificirati ovu treću dimenziju trebamo najprije krenuti od ovog razumskog i od ovog slobodnog.

Kako smo već konstatirali, jedino što Veliki Brat i Markov Bog propisuje kao lijek protiv nasilja je državno nasilje dovedeno bo bizarne razine bestijalnog progona po službenoj dužnosti svih koje je Bog Veliki Brat opisao kao svoje neprijatelje, taj popis puno je duži od popisa fašističkih i nacističkih režima, ako ćemo već ići u krajnosti.

Dakle biskupe Marko, što je to razumsko i slobodno u tom da bestijalno nasilje propagiramo kao lijek za neku drugu vrstu “nasilja” koje do pojave Boga Velikog Brata nije ni spadalo u nasilje? Što je to slobodno u tom da je netko trul i trulo bogat naredio da se silom i nasiljem sprovede njegova volja i narodi, kao ni zastupnici kojima se prijeti, nemaju pravo odbiti zamjenu svijeta u kojem su ključne riječi “ljubav” i “oprost” svijetom u kojem je ključna riječ “nasilje”? Kakva je to sloboda biti ucjenjen nasiljem da bi kao suzbio nasilje nasiljem?

I onda se biskup Marko baš opustio i zaplovio vodama koje ne da ne razumije nego je uletio baš u svaki mogući vir i u očima prosječno nadarenog studenta filozofije ispao… što god već.

Možemo konstatirati da Markovo vježbanje filozofije u plićacima nije dalo rezultata i Marko ne da ne može preplivati rijeku filozofije ili plivati uzvodno, Marko ne može čak ni plutati nizvodno.

Evo obilja dokaza:

Sad ću vam reći što je to razumsko…” Biskup Marko

Reci Markane, suzo didova.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao. Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost. Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili, ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.

Krenimo neredom, točno onako kako je to razložio najveći filozof u Hrvata i u Saboru svih vremena, makar mi padaju na pamet i neka druga imena,  Vareni zec i slično, no dobro.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao.

Jašta da je Markane rod odvojen od spola, ali ne fizički, već samo sofistički, u svrhu Rodne ideologije, dakako da nije to prvo odvajanje, odvajali smo se prema boji kože, jeziku, spolu, preferencijama, evala što si to osvijestio pa sad znamo. Pogledat ćemo već logički i ontološki, Markane, nijesmo ginekolozi, al’ pogledat ćemo vala.

Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost.

E ođekarce si se opet utopio, pa možeš li ti izbjeći bar jedan vir? Daklem, Markane, pozivati se na prirodni red i na prirodni zakon znači slijediti sve ono što je empirijski dokazano. Pratiš? Daklem, ako svaki put kad konja opališ po sapima dobiješ kopitom u prsa to znači da konj tako reagira i to je prirodni zakon, bar kod tog konja, e a možeš ti filozofirati koliko hoćeš no svaki put isto, pratiš?

Daklem, logika slijedi prirodne zakone i nije moguće da postoji prirodni zakon koji nije u skladu sa zakonom, nije moguć u prirodi, naravno, u Saboru RH je već drugi par opančića, tamo je stvarno sve moguće, pa i da predsjednik SAB-a optuži Pernara da je on (ili njegovi) pobio i pobacao Talijane u fojbe, a ne njegova ekipa iz SAB-a. O tempora, o morones…

Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.” B.M.

Dragi Markane, imam problem sa bićem u sebi, ja ga ćeram van, ono se ne da, što da radim s njim? Daklem, taj, kako ti kažeš, čovjek je biće u meni i sad smo nas dva u problemima, imaš li ideju kako da ga se riješim? Ili ovako, može li nešto biti biće u sebi? Ako može znači li to da je to biće u sebi također i u prostoru ili je biće i prostor i svoje ja? Jesi siguran da je ovaj opaki rukavac dobar za plivača početnika?

E da, zašto bismo uključivali čovječice, dobro si to pitao. Šta čovječica ima sa čovjekom osim što si je ti morao zbog političke koreknosti dodati, ono “ako hoćete već da uključimo ženu”. Čovječici je mjesto u kuhinji kad razgovaramo o čovjecima, bravo za ovo, malo ti se otelo, babe bi rekle “brži jezik od pameti”, babe ko babe.

Čovjek je prvo ono biće od čega ne smijemo nikoga odvajati, nakon toga tom biću pridajemo neko određenje, to je spol, nakon toga tom određenju pridajemo sljedeće određenje, a to je rod. Mi, bez čovjeka koja je temeljna vrijednost, temeljno biće koje postoji u sebi, ne možemo imati spol. Ontologija spola je laž, ontologija roda je laž, nasilje je laž, svijet u kojem se odigrava nasilje nije svijet vjere, to je svijet mrtvih bogova, i to mrtvih ljudskih bogova, te mrtve ljudske bogove je u svijet unio nasilnik. Onaj tko pretuče ženu u svijet je unio mrtvog boga. Onaj tko siluje dijete u dječji svijet je unio mrtvog boga. I zbog čega? Zbog toga što je dokinuo vrijednost u sebi. Mi se sad, ovo je uistinu dokument gdje se mi civilizacijski određujemo hoćemo li pripadati svijetu u kojem će se poštivati…” Tuci nabaci…

Lijepo ti je ovo palo na pamet, no postoji ta nekakva Istanbulska konvencija koja tvog čovjeka naziva nasilnikom na prvom mjestu (ili kriminalcem, što je dobro primjetila ona divlja baba u Saboru). Dakle, dragi biskupe, u tvojoj Novoj Crkvi čovjek je samo ono što propiše vaš novi Bog, inače svi ostali su nasilnici, kako sad pak to, ne?

Veliš “ontologija spola je laž”, pretpostavljam da je to subjektivno nesretno iskustvo, no uvjeravam te da nama većini nije laž i jako dobro funkcionira, također subjektivno iskustvo, no moje iskustvo protiv tvoga, tko presuđuje tko je od nas u pravu u jezičnoj bitci oko prazne slame?

Veliš “ontologija roda je laž”. Ajd’ to reci svom Bogu Velikom Bratu pa da vidiš belaja kad na te pošalje specijalne timove psihijatara, odvjetnika, specijalnih jedinica i nasiljem te poduči da ne laprdaš ako nisi siguran što je Njegova volja.

Veliš “nasilje je laž”. Nasilje je spomenuto 140 puta u tvom kanonu, nasiljem se tvoj Bog misli obračunati sa svima koji proturječe Njegovom svijetu nasilja bez granica.

Kad smo kod nasilnika i mrtvih Bogova, vidiš, u svojoj mudrosti moj Bog je poslao tebe da svjedočiš svoju i moju vjeru. Tvoja vjera je “nasilje i samo nasilje”, u tvojoj novoj vjeri, propisanoj od tvog Boga, jedini lijek za sve probleme svijeta je još više i još okrutnije nasilje. U tvojoj Bibliji piše da se sve može i mora riješiti nasiljem, tvoj Bog ne spominje niti jednom riječju ljubav ili oprost.

Moj Bog odbacuje nasilje i sve što nam je ostavio su poruke o ljubavi i oprostu: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” – Ivan

Kažeš “nasilnik je unio mrtvog Boga u svijet”, slažem se i kažem “Tko se mača laća, od mača i pogiba”, jer “Primivši, dakle, kraljevske naloge, vrati se a da na njemu nije bilo ničega što bi bilo dostojno velikosvećeništva: donio je sa sobom samo jarost nasilnika i bijes divlje zvijeri.” Druga knjiga o Makabejcima

Valjalo bi pokoju reći i o Babićevim odnosno index.hr novo konstruiranim “normalnim katolicima” u Saboru, To su oni što tumače Sveto Pismo prema svojim potrebama i kontra onih kojima je cjeloživotni posao izučavanje Svetog Pisma, no kasno je i kako reče Isus: “Što činiš, čini brzo”. A ja vam kažem, ništa se ovo ne bi zbivalo da nije Njegova volja! Glave gore malovjerni, kraljevstvo Božje u srcu je, nitko vam ga silom ne može uzeti, zato i postoji slobodna volja, i glasovanje po savjesti…

Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari