Pratite nas

Kolumne

Stjepan Štimac: Biskup Marko Vučetić zaboravlja da je Hrvatska sekularna država

Objavljeno

na

Vrlo zanimljiv klerikalni ispad dogodio se u Saboru tijekom rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji. Naime, biskup Nove Crkve Marko Vučetić vrlo je nadahnuto, kako to i inače biva kod novopečenih vjernika koji su nakon dugog lutanja otkrili svoje poslanje, branio stavove i čast svoje Nove Crkve i Boga Velikog Brata.
http://projektvelebit.com/veliki-brat-nadcovjek-necovjek-bog-batina/

No, kao i kod svakog Novog Boga tako i Bog biskupa Marka Vučetića u svom nastajanju poznaje samo zakon “oko za oko, zub za zub” te poznaje samo nasilje i silu kao svoje zakone. To je, naravno, Njegovo pravo, kao što je pravo svakog Novog Boga da nasiljem uspostavlja svoj propisani poredak.

Pravo biskupa Marka jest da brani svoju novo uspostavljenu religiju, no biskup Marko u svom žaru počinio je jednu ključnu i početničku pogrešku, naime ne možeš braniti religijske stavove i nepogrešivost svoga Boga logikom, jer ispadaš smiješan u očima onih koji ne priznaju logiku religije, osobito ne ovako friško uspostavljene religije.

Dakle, u daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na biskupove propovijedi i dokazati besmislenost pokušaja filozofsko-“logičkog” opravdanja božanske prirode i nepogrešivosti Velikog Brata kao i Markove bezdane rupe u filozofiji jezika, etike, ontologije, estetike, spoznaje, logike i ostalih disciplina u kraljici znanosti, filozofiji.

Krenimo redom:

Kaže biskup Marko:

Ova današnja rasprava je bila iznimno zanimljiva zbog više razloga, meni prvenstveno zbog toga što sam prvi put u hrvatskom Saboru doživio toliko citiranja filozofa, ali na žalost pogrešno. No, na krivi način, zato što je svatko krenuo s tim citiranjima i argumentacijama želeći obraniti poziciju svog fiksiranog svijeta. Naš sadašnji fiksirani svijet je svijet nasilja nad ženama.” Biskup Marko

Pa da vidimo što je to nadrobio biskup Marko?

Prvo, temeljno pitanje ovdje je je li biskup Nove Bratove Crkve, Marko, u pravu kad tvrdi da protivnici Istanbulske konvencije brane fiksirani svijet nasilja nad ženama? Naravno da nije, možemo reći da biskup Marko grubo izvrće činjenice, ali ne možemo reći da je biskup Marko u pravu jer svi protivnici IK-e ponavljaju da nisu protiv zakona o zaštiti žena od nasilja i svi do jednog spremni su odmah potpisati taj dio, no kako taj dio Markovom Bogu Velikom Bratu uopće nije bitan i služi samo kao paravan za nešto drugo i ključno, tako je Veliki Brat odlučio da se početno zamišljene 3 odvojene konvencije sažmu u jednu da bi progurao svoj Novi Poredak zasnovan na Njegovim Božanskim zamislima. Biskupu Marku je lako dokazati da izmišlja da protivnici Ik-e žele zaštiti svoj, kako on kaže, “fiksirani svijet nasilja”.

Budući svijet, evolucijski svijet, svijet prema kojem mi idemo je svijet koji će dokidati to nasilje.” Biskup Marko

Još jedna tvrdnja koju je lako demantirati. Biskupa Njegove Svetosti Velikog Brata treba samo pitati zna li za poslovicu “Ut sementem feceris ita metes. Kako siješ tako ćeš i žeti.” Pa ako siješ ljubav žeti ćeš ljubav, ako siješ mržnju, žeti ćeš mržnju, ako siješ nasilje, žeti ćeš nasilje.

Pogledajmo rezultate sjetve Istanbulske konvencije. Pretragom sjemena dobili smo ove rezultate:

Ljubav = 0 rezultata

Oprost = 0 rezultata

Oprostiti = 1 rezultat. No valja primijetiti da se ovdje pojam rabi ne u smislu oprosta već se nadugačko razlaže zašto se ne smije oprostiti i uvodi se kazneni progon do potpunog uništenja progonjenog, citiram Ik-u:

280. Stavak 1. nameće Strankama obvezu osiguravanja da istrage u brojnim kategorijama prijestupa neće “u potpunosti ovisiti” o izvješću ili žalbi koju je podnijela žrtva i da će svi započeti postupci moći biti nastavljeni čak i ako žrtva povuče svoju izjavu ili žalbu. 

Dakle taj jedan jedini rezutat odnosi se na – ne oprostiti!

Nasilje = 140 rezultata

Spol = 47 rezultata

Rodno = 120 rezultata

Počnimo od kraja:

Stranke također imaju obvezu osigurati da se rodno utemeljeno nasilje nad ženama može prepoznati kao oblik teške štete koji zahtijeva dopunsku/zamjensku zaštitu. To ne podrazumijeva da se sve rodno utemeljeno nasilje automatski smatra “teškom štetom”. To znači da se međunarodna zaštita može dodijeliti ženama koje su državljanke trećih zemalja ili su bez državljanstva, a koje ne zadovoljavaju uvjete za izbjeglice, ali ako ih se vrati u zemlju podrijetla ili gdje su ranije prebivale, suočit će se s rodno utemeljenim nasiljem…

Ovo se dakle odnosi na čitav svijet izvan svijeta Velikog Brata i Hrvatska je dužna po ovom zakonu prihvatiti sve žene svijeta koje zatraže azil u Hrvatskoj. Radi se o nekoliko milijardi žena ako ćemo ići u krajnost, jer sve države van kontrole Velikog Brata (kroz Rodnu ideologiju) smatraju se ugroženima, to što većina svijeta sa gnušanjem odbacuje nasilje Velikog Brata ne igra ulogu.

Pojam nasilje 140 rezultata! Evo sjemena koje sijemo, evo tog dokidanja nasilja o kojem govori biskup Marko. U Istanbulskoj konvenciji  riječi “ljubav” i “oprost” ne postoje, zamjenjuje ih jedna riječ “Nasilje”. Tu je ključ borbe kršćanskog duha sa duhom Velikog Brata. Veliki Brat ne poznaje ljubav i oprost, niti ih rabi u svom vokabularu.

Biskup Marko ne govori istinu kad kaže da će “Nasilje” riješiti sve probleme svijeta, možda nije svjestan svoje zablude, no njegova reference govore da bi on trebao razumom shvaćati da povećanjem nasilja u svijetu povećavamo nasilje, a ne smanjujemo ga, tako razum govori, tako povijest govori, tako svi dokazi govore, biskupu Marku i Velikom Bratu uprkos.

Ne da kasamo u svijet nasilja poput Švedske, dok smo za sad treća najmanje nasilna država u svijetu, već galopiramo u društvo u kojem su ljubav i oprost smrtni grijesi, dok je nasilje ključ opstanka i temelj Markovog evolucijskog svijeta. Nasilje, nasilje i još nasilja, državno nasilje, nasilje represivnog aparata, psihološko nasilje Bratovih partijskih psihologa, sociologa, kontrolora, fizičko nasilje i nesmiljeni progon svih koji po tumačenju Bratove partije ne poštuju odredbe Velikog Brata o tom komu je on dao ekskluzivno pravo na nasilje.

Nećemo ovo raspravljati ni o nikakvim i stavljati u političke okvire, niti u stranačke okvire. Osobno sam nezavisni saborski zastupnik, glasujem kako mi, ne padne na pamet, nego kako prosudim. Dokaz i teret dokazivanja jesam li ja nezavisni Saborski zastupnik nije na meni, jer ja djelujem iz vlastite savjesti i vlastitog razuma, nego na onima s kojima se… u čijem se klubu nalazim i uglavnom, pogotovu u zadnje vrijeme, glasujem suprotno nego što oni to čine i ne promatram to kao nikakav problem, zbog čega?” Biskup Marko

Tragedija je da čovjek koji je studirao i predaje filozofiju i povijest te doktorirao nekakave humanističke znanosti ne shvaća ni tako banalnu činjenicu da je izabran u politiku kao političar i da sve što radi radi kao političar. Da je znanstvenik radio bi na nekom znanstvenom institutu, ali on je političar i donosi političke odluke. Ovdje vidimo zašto nam je znanost na dnu. Filozof koji ne shvaća čak ni svoju ulogu u svijetu, a odabrao je ulogu političara, naravno da ne može razumom shvatiti bilo što izvan sebe.

Zbog toga što držim da je temeljno, odlika ljudskog bića, a to je da razumom spoznaje, da sa slobodom odlučuje i da nenasilno djeluje. Ova treća kategorija nenasilnog djelovanja je sadržana u Istanbulskoj konvenciji i u njezinoj ratifikaciji. A da bismo mogli ratificirati ovu treću dimenziju trebamo najprije krenuti od ovog razumskog i od ovog slobodnog.

Kako smo već konstatirali, jedino što Veliki Brat i Markov Bog propisuje kao lijek protiv nasilja je državno nasilje dovedeno bo bizarne razine bestijalnog progona po službenoj dužnosti svih koje je Bog Veliki Brat opisao kao svoje neprijatelje, taj popis puno je duži od popisa fašističkih i nacističkih režima, ako ćemo već ići u krajnosti.

Dakle biskupe Marko, što je to razumsko i slobodno u tom da bestijalno nasilje propagiramo kao lijek za neku drugu vrstu “nasilja” koje do pojave Boga Velikog Brata nije ni spadalo u nasilje? Što je to slobodno u tom da je netko trul i trulo bogat naredio da se silom i nasiljem sprovede njegova volja i narodi, kao ni zastupnici kojima se prijeti, nemaju pravo odbiti zamjenu svijeta u kojem su ključne riječi “ljubav” i “oprost” svijetom u kojem je ključna riječ “nasilje”? Kakva je to sloboda biti ucjenjen nasiljem da bi kao suzbio nasilje nasiljem?

I onda se biskup Marko baš opustio i zaplovio vodama koje ne da ne razumije nego je uletio baš u svaki mogući vir i u očima prosječno nadarenog studenta filozofije ispao… što god već.

Možemo konstatirati da Markovo vježbanje filozofije u plićacima nije dalo rezultata i Marko ne da ne može preplivati rijeku filozofije ili plivati uzvodno, Marko ne može čak ni plutati nizvodno.

Evo obilja dokaza:

Sad ću vam reći što je to razumsko…” Biskup Marko

Reci Markane, suzo didova.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao. Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost. Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili, ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.

Krenimo neredom, točno onako kako je to razložio najveći filozof u Hrvata i u Saboru svih vremena, makar mi padaju na pamet i neka druga imena,  Vareni zec i slično, no dobro.

Govorilo se o tome da je rod odvojen od spola, međutim ipak nije to prvo odvajanje koje smo to doživjeli, Pogledajmo malo, već, logički i ontološki, to nitko nije spominjao.

Jašta da je Markane rod odvojen od spola, ali ne fizički, već samo sofistički, u svrhu Rodne ideologije, dakako da nije to prvo odvajanje, odvajali smo se prema boji kože, jeziku, spolu, preferencijama, evala što si to osvijestio pa sad znamo. Pogledat ćemo već logički i ontološki, Markane, nijesmo ginekolozi, al’ pogledat ćemo vala.

Pozivali su se na prirodni red, na prirodni zakon, ali su tu kolege nažalost izbjegli zakon logike, a tad nemamo prirodni red nego logički nered i logičku nezakonitost.

E ođekarce si se opet utopio, pa možeš li ti izbjeći bar jedan vir? Daklem, Markane, pozivati se na prirodni red i na prirodni zakon znači slijediti sve ono što je empirijski dokazano. Pratiš? Daklem, ako svaki put kad konja opališ po sapima dobiješ kopitom u prsa to znači da konj tako reagira i to je prirodni zakon, bar kod tog konja, e a možeš ti filozofirati koliko hoćeš no svaki put isto, pratiš?

Daklem, logika slijedi prirodne zakone i nije moguće da postoji prirodni zakon koji nije u skladu sa zakonom, nije moguć u prirodi, naravno, u Saboru RH je već drugi par opančića, tamo je stvarno sve moguće, pa i da predsjednik SAB-a optuži Pernara da je on (ili njegovi) pobio i pobacao Talijane u fojbe, a ne njegova ekipa iz SAB-a. O tempora, o morones…

Reći ću vam što to znači. U logici i filozofiji na koju se kažem danas najčešće pozivalo postoji nešto što se naziva supstancija, a to je biće u sebi. Biće koje postoji u sebi je čovjek ili ako hoćete već da uključimo ženu, čovječica.” B.M.

Dragi Markane, imam problem sa bićem u sebi, ja ga ćeram van, ono se ne da, što da radim s njim? Daklem, taj, kako ti kažeš, čovjek je biće u meni i sad smo nas dva u problemima, imaš li ideju kako da ga se riješim? Ili ovako, može li nešto biti biće u sebi? Ako može znači li to da je to biće u sebi također i u prostoru ili je biće i prostor i svoje ja? Jesi siguran da je ovaj opaki rukavac dobar za plivača početnika?

E da, zašto bismo uključivali čovječice, dobro si to pitao. Šta čovječica ima sa čovjekom osim što si je ti morao zbog političke koreknosti dodati, ono “ako hoćete već da uključimo ženu”. Čovječici je mjesto u kuhinji kad razgovaramo o čovjecima, bravo za ovo, malo ti se otelo, babe bi rekle “brži jezik od pameti”, babe ko babe.

Čovjek je prvo ono biće od čega ne smijemo nikoga odvajati, nakon toga tom biću pridajemo neko određenje, to je spol, nakon toga tom određenju pridajemo sljedeće određenje, a to je rod. Mi, bez čovjeka koja je temeljna vrijednost, temeljno biće koje postoji u sebi, ne možemo imati spol. Ontologija spola je laž, ontologija roda je laž, nasilje je laž, svijet u kojem se odigrava nasilje nije svijet vjere, to je svijet mrtvih bogova, i to mrtvih ljudskih bogova, te mrtve ljudske bogove je u svijet unio nasilnik. Onaj tko pretuče ženu u svijet je unio mrtvog boga. Onaj tko siluje dijete u dječji svijet je unio mrtvog boga. I zbog čega? Zbog toga što je dokinuo vrijednost u sebi. Mi se sad, ovo je uistinu dokument gdje se mi civilizacijski određujemo hoćemo li pripadati svijetu u kojem će se poštivati…” Tuci nabaci…

Lijepo ti je ovo palo na pamet, no postoji ta nekakva Istanbulska konvencija koja tvog čovjeka naziva nasilnikom na prvom mjestu (ili kriminalcem, što je dobro primjetila ona divlja baba u Saboru). Dakle, dragi biskupe, u tvojoj Novoj Crkvi čovjek je samo ono što propiše vaš novi Bog, inače svi ostali su nasilnici, kako sad pak to, ne?

Veliš “ontologija spola je laž”, pretpostavljam da je to subjektivno nesretno iskustvo, no uvjeravam te da nama većini nije laž i jako dobro funkcionira, također subjektivno iskustvo, no moje iskustvo protiv tvoga, tko presuđuje tko je od nas u pravu u jezičnoj bitci oko prazne slame?

Veliš “ontologija roda je laž”. Ajd’ to reci svom Bogu Velikom Bratu pa da vidiš belaja kad na te pošalje specijalne timove psihijatara, odvjetnika, specijalnih jedinica i nasiljem te poduči da ne laprdaš ako nisi siguran što je Njegova volja.

Veliš “nasilje je laž”. Nasilje je spomenuto 140 puta u tvom kanonu, nasiljem se tvoj Bog misli obračunati sa svima koji proturječe Njegovom svijetu nasilja bez granica.

Kad smo kod nasilnika i mrtvih Bogova, vidiš, u svojoj mudrosti moj Bog je poslao tebe da svjedočiš svoju i moju vjeru. Tvoja vjera je “nasilje i samo nasilje”, u tvojoj novoj vjeri, propisanoj od tvog Boga, jedini lijek za sve probleme svijeta je još više i još okrutnije nasilje. U tvojoj Bibliji piše da se sve može i mora riješiti nasiljem, tvoj Bog ne spominje niti jednom riječju ljubav ili oprost.

Moj Bog odbacuje nasilje i sve što nam je ostavio su poruke o ljubavi i oprostu: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” – Ivan

Kažeš “nasilnik je unio mrtvog Boga u svijet”, slažem se i kažem “Tko se mača laća, od mača i pogiba”, jer “Primivši, dakle, kraljevske naloge, vrati se a da na njemu nije bilo ničega što bi bilo dostojno velikosvećeništva: donio je sa sobom samo jarost nasilnika i bijes divlje zvijeri.” Druga knjiga o Makabejcima

Valjalo bi pokoju reći i o Babićevim odnosno index.hr novo konstruiranim “normalnim katolicima” u Saboru, To su oni što tumače Sveto Pismo prema svojim potrebama i kontra onih kojima je cjeloživotni posao izučavanje Svetog Pisma, no kasno je i kako reče Isus: “Što činiš, čini brzo”. A ja vam kažem, ništa se ovo ne bi zbivalo da nije Njegova volja! Glave gore malovjerni, kraljevstvo Božje u srcu je, nitko vam ga silom ne može uzeti, zato i postoji slobodna volja, i glasovanje po savjesti…

Stjepan Štimac / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Režim na konopcima – ovo je Hrvatska ‘

Objavljeno

na

Objavio

Sve što ujedinjuje hrvatske igrače utkano je u pjesmu „Lijepa li si“

I. Trijumf

Hrvatski dječak ispod Velebita, s kozama i jaknom, očito ne kupljenom po njegovoj mjeri, zatim hrvatski dječaci iz središnje Bosne, iz Posavine, iz Slavonije, iz okolice Splita i dalmatinskoga zaleđa, iz Imotskoga, Hercegovine, hrvatski dječaci odrasli u europskim zemljama daleko od domova svojih djedova i baka, svojih roditelja, nazad tridesetak godine, ili nešto manje, u prosjeku, krenuli su na svoj životni put. Na vidicima ispred njih nije bilo sigurnih putokaza preko oštrih kamenih vrhova ispod Velebita, niti u ravnicama Posavine, niti u brdima Bosne, niti u kamenitoj ravnici okupanoj mrkom zemljom visoke Hercegovine. Sunce im je bilo visoki putokaz, kao i snovi s kojima su ustajali i lijegali, a nebo što se ulijevalo u ravnice, mora ili dodirivalo planine – prostranstvo tih snova. Zaviriti iza toga i vidjeti imali svijeta dalje. Nigdje nije bilo zaletišta, samo oni, obitelji, svakodnevna borba za život, uvijek i isključivo nasuprot režimu, sa strahom roditelja nad njima, djedova i baka nad njihovim roditeljima, jer uspomene i sjećanja su bila gorka i tragična. Bar se pokušalo zaštiti tu djecu od jezivih sjećanja.

Ali povijest se poigrala i s tim dječacima.

I s njihovim izbornikom, malo starijim od njih, upravo toliko da im i u tom vremenu bude zaštita, kao i danas kad su velikani sporta i ikone masa diljem svijeta.

Manje više stigli su ih strahovi djedova i baka, roditelja, tu negdje su, u neposrednoj blizini stasali uz njih ti strahovi i iskoristili su priliku udariti po njihovim životima, ostavljajući neizbrisiv podsjetnik o tome tko su i što su. Jer zbog toga tko su i što su – udarili su na njihove živote.

To dječake nije ubilo, jest ranilo, neke više neke manje, ali sve njih dovoljno da iz svojih obitelji ponesu u život svijest o sebi, surovosti života i posebice svijest o tome, da moraju sami do nebeskih visina. Da sve što žele mogu jedino postići čvrstom vjerom da oko njih negdje ima sličnih ljudi, ne onih koji su strahove njihovih starijih utisnuli u njihove živote. Bilo je prirodno da se ti mladići, bez obzira na geografski udaljene polaske u živote, susretnu, jer jednako kao što se zlo i nesreća pronalaze kako bi ojačali svoje namjere, tako se kroz povijest susreću na najneobičnije načine putnici s istim vizijama i snovima. I jedni drugima, usprkos oprezu i teškim iskustvima pomognu, pronalazeći među sobom nešto što je jače od svakoga iskušenja i što ih ujedinjuje.

Sve to što ih ujedinjuje utkano je u pjesmu „Lijepa li si“.

Nije stoga nikome normalnom ili kako bi Vedran Kukavica u svojim internetskim šalama istaknuo – nikome među ljudima, nije čudno, da su nogometni legionari hrvatskoga naroda, nakon trijumfalnoga pohoda na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, htjeli da s njima pri ulasku u Zagreb svome narodu, bude Marko Perković Thompson.

Jer i on nosi takav biljeg.

I on je pobjednik.

Ulazak nogometaša u Hrvatsku u pratnji dvaju borbenih zrakoplova Hrvatske vojske, doček u zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“, pa trijumfalni put prema glavnom zagrebačkom Trgu, silno me podsjetio na ulazak rimskih pobjednika s vojnih pohoda, koji su širili slavu Rima.

Međutim, golema je razlika.

Naime, rimske vojkovođe, čije su legije ostajale pred Rimom, na carskome prijestolju pred razdraganom masom Rimljana uvijek je dočekivao vladar – car. Iako je hrvatski vladar poslao vojne zrakoplove htijući iskazati počast pobjednicima, u zadnjem očajničkom pokušaju prisvojiti dio njihove slave usprkos saznanju da je ničim ne zavrijeđuje, nije se usudio dočekati ih u trijumfalnom ulasku u Zagreb. Tu je pala država na koljena i priznala da nema ništa sa svojim narodom.

Stoga ne treba Macan isticati da je Thompson i njegov pobjednički put s ljudima, kojima je on, kako je Zlatko Dalić istakao – himna, znak mekog državnog udara. Čak je i za Macana, odavno teško nevjerodostojnog stručnjaka, to priglupa teza, neobranjiva i pred Jandrokovićem ili Markom Pavićem primjerice, iako za kakav takav status gutaju sve što im se baci pred njih. Još ga je nazvao ustaškim „državnim udarom“, što bi u pristojnim odnosima bio izravan povod za intervenciju DORH-a. A bit stvari je u tome što vladar ili car koji predstavlja državu, ono što predstavlja ne smije izložiti pred svoj narod, a stotine tisuća ljudi na ulicama Zagreba, te milijuni diljema svijeta, to dobro znaju. Kao što zna i Macanov šef – Plenković. Nije to državni udar, nego – potvrda da je na vlasti u Hrvatskoj beskrupulozni i banalni režim, banalniji od njegovoga promotora Macana, koji s demokratskim legitimitetom i nacionalnom voljom svoga naroda nema ni jednu zajedničku temeljnu vrjednotu.

Plenković je smijenjen onoga trenutka kad je došao na vlast, samo što ga život nije naučio da to shvati. Jer njegov život nije izrastao kroz borbu i iz borbe, nije nastao natjecanjem, niti rješavanjem teških problema od kojih izravno ovisi život, svoj i svoga suborca i suputnika, niti je na njegovoj obitelji biljeg nesreće, koju su slutile generacije odgajajući pobjednike u Rusiji.

Ti pobjednici imaju životom stečeno i potvrđeno kao univerzalnu vrjednotu pred cijelim svijetom, ono što Plenković i pripadnici te društvene strukture baš nikada neće moći postići, pa su stoga za goli opstanak sve više prinuđeni na banalne manipulacije, te srozavanje standarda na razinu macanovštine. Pobjednici stvaraju, Plenkovići uvijek i samo troše. Dok im se ne oduzmu kartice.

Većega poraza čovjek ili ljudi ne mogu doživjeti.

Pobjednici prepoznaju pobjednike, ljude koji su utisnuli svoje priče, pjesme i glazbu u njihovu potragu i živote, koji su opjevali njihove korijene, istaknuli nasuprot caru i carevima njihove vrijednote i označili pobjedničkim put – milijuna ljudi, pa su zato Modrić i Dalić s prijateljima posve prirodno uvjetovali svoj ulazak u Zagreb dolaskom i suputništvom Marka Perkovića Thompsona. Nepogrješivo su znali da je to želja i naroda koji ih čeka. Jer, on i njegove pjesme obilježio je trenutke njihove radosti, njihov narod je čekao njih i njega, stotine tisuća mladića i djevojaka, pripadnika svih generacija današnje Hrvatske, čekali su satima iskazati pripadnost sa svojim pobjednicima, pjesmama koje ih označavaju. Konačno, Thompson je s položaja obrane Čavoglava najavio vojnu i ratnu epopeju, najavio je Oluju hrvatskom narodu, a ruska epopeja hrvatskih mladića samo je zakoniti povratak te naprasno otete i oduzete Hrvatske – svojoj kući.

Povratak pobjedničkoga duha hrvatskome narodu.

A to je smrt postojećem režimu, jer pobjednici odlučuju, njima se ne vlada.

Ne može se trijamufalno ući u Zagreb, kao što nije moglo u Rim nekada, a biti kukavelj koji nije osjetio borbu, arenu, koji nije doživio rane ili koji nema ožiljke, te koji usprkos tome nije – sve to preživio, pa i nadživio.

Hrvatski nogometaši jesu.

Thompson jest već za života.

Jest i golema veećina naroda koji je klicao na ulicama.

To je neraskidivo trojstvo.

II. Sram

Puno se ljudi, a čujem i u autobusu koji je hrvatske pobjednike poveo s Trga u Okrugljak pitalo, usprkos svim iskustvima u životu – kako organizatore dočeka nije bilo sram isključiti mikrofon i spriječiti Marka Perkovića Thompsona otpjevati željene pjesme svojim prijateljima, ponajboljim nogometašima na Zemlji, te stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata, koji su satima do krajnjih granica iscrpljivanja namjerno napravljenim programom „dočeka“ upravo – njega i njegove pjesme čekali, jer u njima se postiže jedinstvo pobjednika iz Rusije, pobjednika iz oslobodilačkog rata i pobjedničkog naroda.

Pogrješno.

Nije više, ako je uopće odavno bilo, pitanje – kako njih nije sram. Jer kategoriju srama i općenito moralna načela na kojima počiva hrvatski narod i njegova osptojnost kroz povijest, ljudi kojima je upućeno to pitanje, od otužne političke kreature Bandića, preko nesretnoga umjetnika Kreše Dolenčića koga je režim slomio definitivno i natjerao na teško posrnuće u tako veličanstvenom trenutku njegovoga naroda, do samoga vrha državne valasti – Andreja Plenkovića.

Ništa se na dočeku nogometaša nije događalo izvan i bez znanja i zahtjeva Andreja Plenkovića.

Bilo je strašno gledati kako na sceni satima turpija i urla grupa iz Zaprešića, mladići ni krivi ni dužni tuku navijačke budnice i pjesme isključivo za stadion, ili za kampanju nekoga piva, kojima se posve ciljano, stotine tisuća ljudi, hrvatskoga naroda i trijumfalni ulazak pobjednika u samo srce Hrvatske, željelo predstaviti kao navijačku paradu. Taj pokušaj svođenja hrvatskoga naroda na navijačku subkulturu, s obilježjima plemena, karakterističnim za stadione i arene, bio je najperverzniji dio navodnoga scenarija državnog dočeka koji je potpisao Krešo Dolenčić, a trebao je Danilo Šerbedžija, jer je to bio u biti pokušaj sprječavanja erupcije nacionalnoga ponosa u blizini režima.

U medijima se pojavila informacija navodnoga straha vlasti da će Thompsonov nastup imati negativan odjek – vani. A delegacija koju čine Plenković, Pavić, Jandroković će valjda donijeti – ugled!?

Kod koga?

Kod Junckera, koga mrtva pijana pred očima cijeloga svijeta vuku za stol predsjedati Europom.

Bože sačuvaj!

Dakle – pitanje koje treba postaviti i dnevno ponavljati, sam pred sobom, u liftu, u kavani, u kvartu, u tramvaju i busu, na svakome pedlju hrvatske zemlje je – smije li hrvatski narod i svaki Hrvat i svaka Hrvatica više trpjeti sramotu kojoj je izložen. Jer današnja hrvatska država, sadašnja državna vlast je definitivno – vrijednosno posrnuće i sramota hrvatskoga naroda.

Ni više ni manje.

A ljudi se, poštovatelji pobjednika, pobjednici, borci, vjernici, djeca u svojim snovima, starci i starice uoči konačnoga smiraja života – nastoje riješiti sramote pod svaku cijenu. U sramoti živjeti ne može biti časno. Niti se u sramoti može štovati pobjednike.

III. Duhovni i umni terorizam

Nehotice je, u stanju neinteligentnoga osjećaja nadmoći bez granica i bez osobnoga pokrića, tako karakteristične za društvene mizerije svih vrsta, koje promovira i stvara pokvareni društveni poredak ili banalni režim, hrvatskom narodu riješenje dao godinu dana ranije, Aleksandar Stanković.

Višegodišnje zrcalo režima.

Ismijavajaući, ili pokušavajući ismijati, Luku Modrića, nogometnog lidera reprezentacije Hrvatske, a preko njega i milijune Hrvata, koji se identificiraju s uspjesima toga mladića u današnjem svijetu i pod nacionalnim simbolima, naveo je primjer engleskog navijača, koji je u kafiću ustao urlajući u slavu svoga kluba i usprotivio se teroristima. Postoji načelo univerzalne prihvatljivosti – nisi li spreman praktično potvrditi svoju poruku, ne izgovaraj ju. I ne primjenjuj načelo selektivno, od slučaja do slučaja, jer – prestaje biti načelo i što je najpogubnije, može se razbiti o glavu pametnjakoviću. Teroristi iz Stankovićevoga poučka su mahali mačevima pokušavajući zaklati slučajne namjernike. Netalentirani i neuki Stanković, koji je odabran kao batina a ne zbog novinarske ili intelektualne izvrnosti i nikada ništa drugo nije niti mogao biti, niti će biti, istakao je oduševljeno primjer toga navijača i pozvao hrvatske navijače na takvo ponašanje.

Godinu dana kasnije, njegova lekcija s državne televizije neugodno se vrti pred stotinama tisuća hrvatskih ljudi. I blamira, ako je to uopće više moguće, a o čemu ću se osvrnuti i u posebnom tekstu o HRT-u tjekom Svjetskog prvenstva i pogotovo uoči i tjekom dočeka reprezentacije, tužnu skupinu profesionalnih kreatura, koje u ima režima uništavaju Hrvatsku nadrinovinarstvom i banalnom propagandom.

Osuđujući u svakoj prigodi junake, koji su u daleko opasnijim trenutcima od događaja s njegovim engleskim junakom, stali pred Čavoglavama i diljem Hrvatske, nasuprot terorističke države, vojske i u konačnici – većine srpskoga naroda, Stanković je brutalno uvrijedio, zaštićen kao medvjed voljom režima, voljom vladara koji je utekao pred trijumfalnim ulaskom pobjednika u središte Zagreba, desetine tisuća – hrvatskih navijača. Dokazanih junaka u borbama s srpskim državnim terorizmom.

Ali, poučio je nehotice Hrvatsku.

To što Stanković godinama radi, a specifično u zadnje vrijeme, to što tisuću dvije njegovih srodnika u medijima, civilnim agenturama i u društvenim institucijama od kulture, do obrazovanja i znanosti rade, nije obično nasilje, jer se ne odnosi na situacije od trenutka do trenutka i izazvane nekakvim provokacijama ili bilo kakvim specifičnim povodima. To je detaljno organizirani klasični terorizam, teroristička djelatnost usmjerena protiv uma i duha hrvatskoga čovjeka, protiv njegovih simbola i vrjednota, terorizam, koji umjesto mača slomljenog Olujom, koristi neviđenom diktaturom i zlouporabom medija, javnosti, državnih institucija i samoga – državnoga poretka, obrasce psihološkoga mučenja i iscrpljivanja hrvatskoga čovjeka.

Zato Stankovića odmah valja poslušati.

I ustati protiv terorista.

Zaurlati kao i engleski navijač, njegov idol očito, samo tri riječi – Ovo je Hrvatska! I staviti pod tim riječima stvari na svoje mjesto, dati s te tri riječi odgovore na sva pitanja onima koji se boje – Hrvatske. A prvo tu odlučnost i hrabrost demonstrirati prema Stankovićevim poslodavcima i njemu samome.

Hrvatski narod to odmah mora uraditi, a spremnost je i navjestio izlazeći pozdraviti svoje pobjednike. Nisu stotine tisuća hrvatskih ljudi, kako inzistrira do boli sumanuto HTV, izišli pozdraviti sportski uspjeh, izišli su se pridružiti pobjednicima, svjedočiti povratku ponosa hrvatskom narodu i iskazati zatomljeni osjećaj nacionalne vrijednosti. Nogometaši su to vratili, narod prepoznao. Najopasnije za režim, a današnja vlast u Hrvatskoj ima baš sve odlike klasičnoga režima, usprkos demokratskoj kulisi, koja nikako ne može prikriti svu bijedu poretka i njegovih vodećih ljudi, je činjenica da su uspjesi nogometne reprezenatacije ohrabrili ljude, vratili im vjeru i samopouzdanje, te snažno uzdrmali polazišta s kojih je režim plašio hrvatski narod velikim svijetom i navodnom hrvatskom nemoći. Godinama, pa i kroz cijelo prošlo stoljeće se u duh naroda ucjepljuje nemoć, bezvrijednost, beznačajnost. I dođe dječak ispod Velebita, pa sve to poništi sa svojim prijateljima. Ta poruka iz Rusije, koju su nogometaši donijeli sobom opasnija je za režim od bilo čega do sada, jer stvorila je novo težište moći, masu kojoj se stotine tisuća po definiciji opreznih ljudi, uviđajući to novo težište – lako priključuje. To je obrazac s kojega je Tuđman pobjedio usprkos potpunom neprijateljstvu ondašnjih medija i golemom opipljivom strahu naroda, na prvim izborima, nakon golemoga narodnoga skupa na Cvjetnicu.

Pitate se- na kojem političkom programu će se usmjeriti Hrvatska, za čim će narod krenuti?

Na tri riječi.

IV. Ovo je Hrvatska.

Iako je režim koristeći nesretnog Dolenčića, koji je imao kakav takav nacionalni ugled u Hrvatskoj, a svakako vrhunski svjetski umjetnički i ravnateljski u ovakvim i složenijim situacijama, pokušao učiniti sve da spriječi ili bar ograniči trijumfalne utjecaje i vjetrove, iako je na sve načine, a posebice kreiranjem programa na Trgu pokušao hrvatski narod predstaviti kao navijače, prije svega izborom navijačke glazbe i izvođača iz Zaprešića, na ulice Hrvatke i hrvatskih gradova, na zagrebačke ulice nisu izišli navijači – nego hrvatski narod.

I to nitko nije mogao prikriti niti sakriti.

Taj narod je dočekivao svoje pobjednike, ne one, kako zlurado prenosi Jutarnji list iz njemačkih ljevičarskih medija, koji slave svoje poraze, nego one koji nakon odigranoga turnira slave svoje pobjede. A bit pobjeda, ono o čemu smo pričali na početku teksta, jest u nečemu integrativnom što je ujedinilo mladiće na njihovim životnim putevima, i od njih napravilo čvrsti i neraskidivi savez za pobjede, kojega ni jedna postojeća pjesma u Hrvatskoj ne iskazuje kao Thompsonova – Lijepa li si. Upravo zbog toga je bilo normalno da ratni pobjednik i vrhunski umjetnik, pjesnik, kantautor, glazbenik, estradni izvođač bez premca i simbol emancipacijskoga pokreta stotina tisuća mladih u Hrvatskoj, bude u trijumfalnoj srebrenoj kočiji s pobjednicima s vrha svijeta.

Nema snažnije simbolike.

Ratni pobjednik, umjetnik koji nije dopustio prosrpsku interpretaciju oslobodilačkoga rata i svoje borbe, koji nije dopustio prekrivanje zaboravom i krivotvorinama, sjećanja tisuća svojih suboraca, koji je usprkos svim nastojanjima režima uspio ratnu pobjedu utisnuti u duše i srca milijuna Hrvata svojim pjesmama, naročito mladih; sa sportskim pobjednicima ovjenčanim svijetskom slavom, suvremenim ikonama milijuna mladih Hrvatica i Hrvata u trijumfalnom ulasku u Zagreb.

To je slika za dušu hrvatskog čovjeka.

Nema baš nikakve veze, izuzev što je zorno svejdočanstvo sloma cara i carevoga poretka, to što su organizaotori spriječili Marka Perkovića Thompsona da ispuni želju nacionalnih junaka i sa stotinama tisuća mladića i djevojaka na Trgu i prilaznim ulicama otpjeva već legendarne pjesme s kojima se identificiraju generacije. Tijekom Svjetskog prvenstva te pjesme su se u slavljeničkom zanosu pjevale na trgovima diljem Hrvatske, od Rovinja do Vukovara, od Varaždina do Dubrovnika. Kakav je to otužni um i je li svijestan kakva ga sudbina čeka, koji je spriječio izvođenje pjesme „Moj dida i ja“, „Geni geni kameni, ili „Tamo daleko“ ili ponajljepše ljubavne pjesme napisane i snimljene u Hrvatskoj kroz dugi niz godina „Ljubav je tajna dvaju svjetova“? Zar nije bilo izraz minimalnog poštovanja i elementarne pristojnosti u čast najboljega nogometaša Svjetskog prvenstva, Luke Modrića zapjevati „Moj dida i ja“?

Tu je poredak konačno pao.

Slomio se bez mogućnosti popravka.

Jer tu pjesmu će pjevati i pjeva čitava Hrvatska, nitko to ne može zabraniti, o tome će se pričati i pisati stotine priča, kao što se već pišu diljem svijeta, svatko tko ima podrijetlo i poštuje ga – naklonit će se pred tom pričom.

Plenkovićeva vlast, makar skrivena iza političke kreature Bandića, postala je time režim, nacionalna sramota, koja je od toga trenutka – teška sramota svakoga hrvatskoga čovjeka, i to bez izuzetka,počevši od ljudi koji najviše mogu učiniti za svoj narod, onih u državnim, političkim i javnim i institucijama, u medijima, u akademskoj zajednici, do zadnjega pastira ispod Velebita s kojega je dječačić Luka Modrić pošao prema sportskom nebu. Iza to nema alibija. Ne može se intelektualna nacionalna energija trošiti na nekakve obračune ili polemike s osobama tipa Blagonić, Puhovski, nekakva Janjić ili Veljača, niti se više ima smisla bildati nacionalnu pravovjernost dokazujući nešto Pupovcu i sličnima. Pogotovo se ne može, kao što je inicirao Generalski zbor sada pokušavati ogrebati za dio nacionalne slave sjajnih nogometaša, pa im nuditi nekakvo počasno članstvo, a istodobno šutjeti na neviđenu sramotu s pokušajem zabrane i destrukcije njihovoga dočeka pred hrvatskim narodom ili dugogodišnjim političkim i otvorenim državnim represivnim udarima na svoga nekadašnjega vojnika Marka Perkovića Thompsona.

Generali se ne skrivaju, niti smiju šutjeti. A pogotovo ne smiju tražiti skute svojoj posrnuloj ratnoj slavi dugogodišnjim političkim taktiziranjem i banalnim trgovanjem s režimom, koji uništava smisao onoga što njihov generalski status mora simbolizirati. Iza svega, iza svih nakaznosti u hrvatskom društvu definitivno stoji hrvatska današnja država, stranke i političari, prije svega na vlasti, njihovi pripadnici i prije svih Andrej Plenković s vladom koja upravlja državom, Andrej Plenković, koji je u nešto više od dvije godine uspio snažno istaknuti kandidaturu za najzloćudnijega političara u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Thompson oteo vatrene?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Rusije, posve je jasno: crni dres vatrenih trebao bi postati standardni, a popularne crveno-bijele “kockice” su za slavlje.

A što će netko nakon toga pričati i kakve će “dubokoumne” zaključke iz toga izvlačiti, pa koga briga? U njima vatreni djeluju kao nezaustavljiv pobjednički stroj. Mrzovoljne ionako ništa neće zaustaviti u izljevima otrova.

Ako nakon ovakvog monumentalnog uspjeha nisu mogli pričekati niti do utorka, prije no što krenu s napadima, onda je sasvim jasno da se na takve niti ne treba pretjerano osvrtati.

U njihovoj iskrivljenoj slici, jednako kao što je Kolinda “upala” u svlačionicu i kidnapirala vatrene, tako ih je i Thompson kao drumski razbojnik presreo i oteo njihov bus, iskoristivši naivnost Luke Modrića.

Pod utjecajem te slike, tako sam i u Zadru samo čekao trenutak kad će se Modrić, dok oko njega zuje četiri crna Kiowa Warriora s Hellfire lanserima, nagnuti preko ograde drvenog jedrenjaka i iz mora izvući Thompsona u crnom ronilačkom odijelu.

Ipak nije, no Thompsona u Zadru nije nedostajalo. Izvedeni su i „Geni kameni“ koje je Modrić u Zagrebu poželio, ali su mu na koncu grubo uskraćeni.

Bilo je sramotno vidjeti da je nakon šestosatne vožnje službeni program trajao tek pola sata, a zatim je netko uzeo sebi slobodu reći „fajrunt!” te vatrene i stotinjak tisuća Zagrepčana poslati na spavanje, iako je bilo očito da su svi bili gladni i žedni – još!

A toga očito nije bilo zbog posve prenapuhanog straha od Čavoglava, nacionalne budnice koju neki u svojoj mašti doživljavaju kao neoustašku himnu.

Nacionalne himne nekih zemalja daleko su eksplicitnije. Njemačka himna u punom obliku slavi Deutschland iznad svih i svega, u granice njemačkog carstva stavlja dijelove svih susjednih zemalja, pa i malo šire, od Italije do Danske, od Francuske do Litve.

U Marseljezi, Francuzi se kupaju u „nečistoj krvi“ svojih neprijatelja! No, Čavoglave nisu, niti će ikada biti državna himna. Thompsonova nadahnuta „Lijepa li si“ jest službena navijačka pjesma hrvatske reprezentacije, a spomen Herceg-Bosne u njoj ne odražava nikakve teritorijalne aspiracije prema BiH, već činjenicu da je BiH jedna od dvije države hrvatskog naroda.

Politički projekt Herceg-Bosne, unatoč mučnim epizodama bošnjačko-hrvatskog rata, ni u jednom trenutku nije bio tako brutalna negacija BiH kao što je to bio ratnopolitički projekt Miloševića, Karadžića i Mladića u BiH, koji je pak nagrađen uspostavom RS. Da, dobar dio vatrenih porijeklom je iz BiH, većina igra u inozemstvu.

Eto, što možemo, reprezentacija iseljene Hrvatske u finalu SP-a nije uspjela svladati reprezentaciju iseljene Afrike, ali to ne znači da su time manje „naši“, dapače. Jednako kao što nisu ustaše zato što pjevaju Thompsonove pjesme.

Naravno, ima i onih pristojnih kritičara, koji ne žele biti partibrejkeri, pa iako im Thompson smeta, u ime mira u kući odlučuju barem ovih dana zagristi jezik, ali, naravno, čujemo samo bukače. Histerija da je s vatrenima u busu „promotor ustaštva” Thompson, u glavama je onih koji ionako stalno traže dokaze fašizacije Hrvatske.

Modrić i Dalić zacijelo o tome ni ne razmišljaju, kao ni stotine tisuća drugih koji pjevaju pjesme koje će ostati hitovi i kad nijednog od nas ne bude među živima: njima Čavoglave nisu referenca na Drugi svjetski već na Domovinski rat!

Rossi, Maradona, Schillaci, Romário, Ronaldo, Kahn, Zidane, Forlán, Messi, Modrić! To je niz dobitnika Zlatne lopte! Ako si došao na doček vatrenih, pokloniti se između ostalog i Luki Modriću, onda bi trebalo biti sasvim jasno: nisi ti taj koji ima pravo na muzičku želju, već taj i takav, jedan jedini i neponovljivi – Luka Modrić!

Ako ti smeta Thompson, pa govoriš kako ti je „ustaša“ pokvario dan, onda imaj muda pa se ne iskaljuj na Thompsonu. Priznaj: ne boli tebe Thompson, već ti smetaju vatreni takvi kakvi jesu, hrvatski domoljubi i nacionalisti, jer oni su ti koji u njegovim pjesmama oduvijek uživaju bez zadrške. No, naravno, nemaju hrabrosti napadati trenutačno nedodirljive vatrene, pa se onda ispuhuju na Thompsonu i Kolindi.

Vatreni nisu osvojili zlatni pokal, ali jesu srca širom svijeta, Francuzi su dobili tek djelić te ljubavi. Njezina vrijednost ne da se izmjeriti u novcu. Tako se brendira Hrvatska, tako jedna prelijepa, ali i dalje relativno nepoznata mala zemlja postaje globalna činjenica!

Pamtit će ih dulje nego pobjednike. A svoj mali, ali vrijedan doprinos dala je i hrvatska predsjednica, koja je, suprotno tvrdnjama domaćih mrzitelja, začarala ne samo ljubitelje nogometa širom svijeta.

Je li to stvarna slika ili samo iluzija? Ako možda nije – samo na nama svima je da umjesto besplodnih svađa takvu pobjedničku, atraktivnu i zavodljivu sliku pretočimo u svakodnevnu stvarnost.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

MODRIĆ! LUKA, imenom se krsti, Velebitski on je kamen čvrsti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori