Pratite nas

Kultura

Biskup mons. dr. sc. Vlado Košić: Jedan od malobrojnih, ali najboljih hrvatskih pisaca i novinara Marko Ljubić

Objavljeno

na

Govor biskupa mons. dr. sc. Vlade Košić na predstavljanju knjige Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Dragi Marko, poštovani predstavljači i uvaženi gosti, svi cijenjeni sudionici ove večeri predstavljanja knjižnog prvijenca Marka Ljubića!

„Marko Ljubić jedan je od današnjih malobrojnih, ali zato najboljih hrvatskih pisaca i novinara čiji tekstovi, na domoljubnim portalima i u časopisima, odišu velikim poznavanjem suvremen hrvatske stvarnosti, iskrenim patriotizmom i profesionalnom, ja bih dodao i kršćanskom etikom. K tome njegovo beskompromisno poštenje kojim pristupa svakoj aktualnoj temi pokazuje kako je riječ o peru koje je već ostavilo, a nadam se da će i u budućnosti ostaviti, dubok trag.

A to je trag istine, zauzetosti za dobro i velika zabrinutost za vrijednosti koje su bitne za opstanak i napredak našega naroda, a one su već dva desetljeća u krizi, obezvrjeđivane, napadane i potiskivane. Neki mi njegovi tekstovi zvuče poput Matoševih, s jednakim osjećam domoljublja i iskrene jadikovke.

Proroci nikada nisu bili shvaćeni u svoje vrijeme, ali zato jer su vidjeli dalje od drugih i bili spremni to i izreći, pa i pod cijenu vlastitoga trpljenja, nerazumijevanja i odbacivanja, njihova je riječ, kao i njihov primjer, otvarala vrata novoj nadi i pravednijem društvu. Uvjeren sam da je Marko Ljubić upravo takav naš novinar i pisac, britak, ali istinski analitičar, koji svojim pisanjem pomaže rađanju bolje Hrvatske.“

Vidim da sam ovim riječima, koje su otisnute i na nutarnjim koricama knjige, zapravo rekao da je Marko Ljubić poput „primalje ili babice pri porođaju“. A za porod zna se da je: za majku bolan, za oca radostan, a za liječnika, sestre i medicinsko osoblje – kako kada – od slučaja do slučaja i stresan, ali i rutinski pa i radostan događaj.

I novinar odnosno pojedinac koji ima poslanje javno govoriti ili pisati je svojevrsni prorok koji pomaže u rađanju države Hrvatske ima sva ta iskustva. I još mnoga druga. Ali rekao sam također da se Hrvatska još uvijek rađa. I to je jedan osobit uvjet, okolnost koja je jedinstvena… jer mi imamo jasan datum kad je stvorena Hrvatska kao moderna država, no ono što svaku državu čini neovisnom i suverenom, još uvijek nije ostvareno u našoj Domovini.

I zato takvi „primaljski“ novinari nemalo pomažu – jer detektiraju probleme, vide protagoniste, uočavaju opasnosti i svojim tekstovima nastoje utjecati da se sve to promijeni na bolje, da se stanje u jedinoj Domovini uredi kao što je u svim drugim normalnim državama. A Hrvatska je još daleko od toga. Zato mislim da se ona još uvijek rađa i da su joj potrebne primalje i primalji (da budem u duhu Istanbulske!?).

No, i sam autor kaže da je njegovo pisanje upravo to…

Premda redovito rado čitam Markove kolumne na HKV-u odnosno kako ih prenese portal narod.hr, ja bih se želio u ovom svojem obraćanju zadržati samo na 3 od 39 njegovih razmišljanja /odnosno kolumni koliko ih ima ova knjiga…

Riječ je o tome što osobito meni pripada, kao katoličkom biskupu, ali i onome u što sam osobno uključen. To su kolumne: 1/ Kardinal Bozanić: Savez utemeljen na povratku kršćanskom identitetu (45-51); 2. Nacionalni putokaz: Stepinčev odnos prema totalitarizmima (70-76); i 3. Praksa vješanja Hrvatske: Javni linč Darija Kordića (243-264).

Prve dvije kolumne su direktno intonirane vjerskim pitanjima, a treće je zbog moje osobne uključenosti, ali i ono duboko odražava vjerski sadržaj i pitanja.

Rekao bih da je ovo moje selektivno prikazivanje moguće ipak promatrati kao „pars pro toto“ tj. dio za sve, dakle, premda se zaustavljam samo na dijelu ukupnog sadržaja knjige, on je reprezentativan jer na njemu je moguće pokazati i druge teme i osobito pristup i način kako ih autor prikazuje.

Manipulativna inverzija saveza zla

– U kolumni o kardinalu Bozaniću i njegovim riječima autor ističe dvije njegove jake poruke: jedna je bila o „grijehu struktura“ na početku njegova mandata, a što su već tada odnarođeni mediji iskoristili kao kritiku vladajućih da bi rušili državotvornu opciju, te posljednju božićnu poruku o „savezu u dobru“ (46) na što je kardinal pozvao u jeku velikih podjela i novih opasnosti koje prijete hrvatskom društvu.

Ocjenjujući kako je ova najnovija poruka kardinala Bozanića na razini najvećih poruka prijašnjih kardinala Stepinca i Kuharića, Ljubić razobličuje „manipulativnu inverziju saveza zla“ (45) koja je na djelu… „eksploziju uništenja hrvatskog identiteta“… „nevjerojatnu kampanju afirmacije zla u Hrvatskoj“!

A sve se to, prema autoru, događa zbog „krize duha, samosvijesti, samopoštovanja, samopovjerenja, krize osobnog identiteta a sve to uvjetuje – krizu vjere“ (47) Pisac interpretira kardinalov poziv „savez u dobru“ kao „savez za dobro“ (48). Taj božićni savez pobjednički je savez koji je donio upravo Bog svojim dolaskom k nama ljudima u našem ljudskom tijelu.

Nasuprot promotorima antivrjednota kardinal je istaknuo temeljne vrjednote koje treba braniti i promicati tim savezom. To su: čovjek, obitelj, djeca, narod. Marko pokazuje da kardinal ovim „savezom za dobro“ želi poručiti kako smisao Božića nije pasivno promatranje, nego odupiranje zlu u Hrvatskoj. A nije slučajno, primjećuje autor, što u tzv. pretežitim medijima gotovo nitko tu sintagmu nije spomenuo.

Ipak ta se poruka ne smije prečuti, poziva Marko, i on tumači i poziva da se ne smije odustati od sebe, od svoga identiteta, da se ne smije šutjeti niti se skrivati. I zaključuje: „Prvo se mora obraniti obitelj da bi ju se slavilo. Jer obitelj je relativizirana s ciljem uništavanja i razaranja Božića. Bozanić je upro prstom u sve to, tko vidi i tko čuje. Zar ne bismo konačno trebali čuti i vidjeti?“ – pita se indikativno autor (51).

Stepinac – kompas za naš narod

– Razmišljajući u svojoj kolumni o našem svetom blaženiku Alojziju Stepincu i njegovom odnosu prema totalitarizmima, autor nas uvodi u veliku temu koju je naslovio: „nacionalni putokaz“.

Znamo da je papa sv. Ivan Pavao II., proglašavajući blaženim kardinala Stepinca na Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. rekao da je on svojevrsni „kompas“ za naš narod. Očito tu misao dijeli i Marko Ljubić kad govori o kardinalu Stepincu.

Svoju kolumnu Marko započinje tvrdnjom da se on uvijek pojavljuje kad je naš narod na nekom povijesnom raskrižju i izložen udarima „najčešće radikalno suprotnih vrijednosnih silnica“ (70). A kaže da je i ovo to vrijeme.

Cijela kolumna napisana je poslije izložbe i konferencije o bl. Alojziju Stepincu u Europskom parlamentu, održane 14. i 15. lipnja 2016., na kojoj sam i sam sudjelovao predvodeći svetu misu u prostoru parlamenta.

Autor ovog teksta i sam je bio na tim događajima, kada sam ga bolje i osobno upoznao, te sam još radije čitao njegove tekstove poslije toga. A on ovdje tvrdi kako samo onaj koji ili ne zna ili zna pa namjerno laže, može o bl. Alojziju govoriti kao zločincu.

Nakon toliko dokaza o blaženikovoj hrabrosti, o javnom protivljenju rasnim ideologijama i teroru koji je provodila vlast, zauzetom spašavanju svih ugroženih – bez obzira na vjeru i nacionalnost – za vrijeme Drugog svjetskog rata… još postoje oni koji o njemu nameću „neljudsku paradigmu“ i osuđuju ga. Zašto? Jer „nastoje ubiti svjetlo pred očima hrvatskog naroda“ kaže autor (74). On problematizira odsutnost „petero eurozastupnika hrvatske navodne ljevice“ (ib.) koja je u Bruxellesu bojkotirala izložbu i konferenciju o bl. Alojziju. Kao da se i dalje vodi bitka, kaže on, o tome „tko će i na koji način nadvladati… i čije će viđenje Stepinca postati pretežito društveno obilježje.“(ib.)

Zanimljivo je, što mnogi ne znaju, da je bl. Alojzije 1955. bio zagovarateljujedinjenja Europe pa je 1957. odluku 12 europskih zemalja o raspolaganju nuklearne energije – kako piše župnik Josip Vraneković u Dnevniku /530/ – prokomentirao ovako: „To je početak nove ujedinjene Europe, što toliko želim. Bogu hvala da gledam barem njezine početke.

To će jednog dana biti prva sila svijeta. Daj Bože, da i naš jadni narod uđe tu i nađe svoje rješenje.“ (75). Naš sveti Blaženik je međutim ujedinjenu Europu zamišljao kao kršćansku Europu, oslobođenu komunizma tako da njegova želja da se i hrvatski narod nađe u ujedinjenoj Europi znači ono što danas EU nije.

Zato je na mjestu pitanje: Quo vadis Europa? Kao i quo vadis Croatia? Doista, slijediti putokaz bl. Alojzija Stepinca pitanje je „esencijalnog izbora današnje Hrvatske“ (76), dobro ukazuje naš autor.

O linču Darija Kordića

– U dugom članku „Praksa vješanja Hrvatske: javni linč Darija Kordića“ (243-264) /inače mi se Markovi tekstovi čine ponekad predugima!?/ autor je na primjeru povratka iz zatvora Darija Kordića dobro opisao što se to događa s Hrvatskom danas.

Na taj već povijesni dan, 6. lipnja 2014., i sam sam bio na zagrebačkom aerodromu među mnoštvom radosnih domoljuba iz Hrvatske i BIH koji smo dočekali Daria kao prijatelja, radosni što je konačno nakon 17 i pol godina robije – slobodan.

On po mojem uvjerenju nije trebao biti ni osuđen ni kažnjen jednim jedinim danom zatvora, ali ja nisam bio svjedok ni događaja u Srednjoj Bosni za vrijeme Domovinskog rata, ni suđenja u Haagu, nego sam dragog Darija upoznao posjećujući ga više puta u zatvoru u Grazu.

I u njemu sam upoznao Božjeg čovjeka, čovjeka koji strpljivo, ali i radosno nosi svoj križ, nalazeći u tome Božju volju i priliku da primi Božju milost susreta s Bogom, produbljenja svoje vjere, dublji ulazak u molitvu… Svemu sam se tome divio i zato nisam mogao shvatiti, kao što to ne može ni Marko u ovom tekstu, zašto su – kako ih on naziva – „notorni borci protiv fašizma“ pozvali HBK i hrvatsku javnost „na linč kako protiv Darija Kordića, tako i cijele Hrvatske“ (243).

Potpisnici tog pisma jasno pišu, da katolici u Hrvatsku ne smiju slijediti – Marko citira – „jednog zadrtog Košića, jednog Jezerinca, u konačnici bilo kojeg biskupa, svećenika, kardinala…“ (ib.) Nije mi jasno kako to neki čitaju izjavu da nevini trpe kao što je i Krist nevin trpio, kao blasfemiju.

Na kraju, meni – nakon što je jedan ljudski sud osudio na smrt samog Sina Božjega – ni jedan zemaljski sud ne može biti tako sakrosanktan da njegovu presudu ne bih smio preispitivati, i ako imam druge, suprotne argumente, odbaciti. To isto mislim i za presudu tzv. bosansko-hercegovačkoj šestorki. Zar bi Praljak učinio to što je učinio da je on prihvaćao haški pravorijek kao istinit?

Sigurno, kršćanski gledajući nije smio to učiniti, trebao je izdržati, kao što je to izdržao Dario Kordić. Ali nisu svi jednaki, nemaju svi iste nutarnje snage… na kraju general Praljak učinio je svoj zadnji čin na zemlji, mislim, kao krik da bi se čulo do neba kakva se nepravda čini Hrvatima!

Kad Marko nabraja imena onih koji su potpisali – kako on kaže – „to besramno pismo“, tada mu bude sve jasno… no on postavlja veoma važno pitanje: „Kome oni zapravo sude? Dariju Kordiću ili – Hrvatskoj?“ (247). I tu je bit ili poenta svega: oni koji sude pravo Hrvata na obranu BIH, sude i pravu Hrvata na obranu Hrvatske, a to onda znači da im nije do istine ni do pravednosti nego do nekih drugih ciljeva koji nisu interes hrvatskoga naroda. Zanimljivo mi je još jedno Markovo pitanje – a moram reći da je jedno od jačih oružja u rukama Marka Ljubića upravo to često postavljanje pravih pitanja.

Evo tog pitanja: „U kakvu se to Hrvatsku vratio Dario Kordić?“ (245). I meni se nametnulo ovo pitanje, kad sam slušao Darija čija je retorika i 2014. bila kao da je to 1995. – a prošlo je gotovo 20 godina. On je još bio pun entuzijazma i radosti zbog hrvatske države jer ju je vidio onakvu kakvu su sanjali naši hrvatski branitelji bilo u RH bilo u BIH.

No, takve Hrvatske više nije bilo ni 2014., a nema je ni danas. Zapravo rekao bih: ona još tinja u snovima idealista, nju još žele i priželjkuju oni koji su bili spremni za dom prolijevati svoju krv.

Danas je na žalost uglavnom ona krava muzara za mnoge, mnogi ju vide samo kao poligon vlastitih interesa, mjesto gdje se može graditi politička /i europska karijera, državu u kojoj su oni političari, novinari, profesori – pa bi ih bilo bolje zvati „političari u Hrvatskoj“ nego „hrvatski političari“ itd.

Zašto je osuđen i još uvijek u javnosti, uglavnom medijskoj, aktivističkoj i političkoj – raspet i linčovan Dario Kordić? Na to pitanje odgovara Marko Ljubić: „Dario Kordić je odbio biti oružje protiv predsjednika Tuđmana i zbog toga je stradao. Jednako onako kako Blaškić – nije.“ (262)

Zato je ova knjiga dobro štivo jer u njoj autor ispovijeda svoju vjeru, vjeru u Hrvatsku koja može i mora biti vjerna Bogu, primjeru bl. Alojzija Stepinca i hrvatskim braniteljima koji su za nju ginuli, trpjeli i kojima je još uvijek – kako pjeva Thompson – „u snovima je mojim ponosna i lijepa“ (Duh ratnika). Hvala na pozornosti!

mons. dr. sc. Vlado Košić / HKV

 

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

‘Vltava’ – čarobna glazba satkana od uzvišene ljubavi prema naciji, domovini i zavičaju

Objavljeno

na

Objavio

Bedřich Smetana (1824-1884.) otac češke glazbe, utemeljitelj nacionalne opere, skladatelj i dirigent bio je u svojoj 50-oj godini života gluh, tako da na premijeri nije mogao čuti svoje remek-djelo, “Vltavu”, jedinstvenu, čarobnu simfonijsku pjesmu iz ciklusa “Moja Domovina” (“Má Vlast”).

Nije rođen u Pragu (iako se njegovo ime obično veže uz glavni grad Češke), nego u Litomyšlu, malom gradiću istočno od Praga na samoj granici Češke i Moravske, na području na kojemu je službeni jezik bio njemački. Češki je naučio tek kasnije, ali možda je upravo ta odvojenost od materinjeg jezika, pisma i češke kulture u mladom skladatelju i probudila još veću i gorljiviju ljubav prema Rodu i Domovini.

Bila mu je namijenjena sudbina pivara (jer time se bavio njegov otac), ali život ga je odveo na drugu stranu, jer se Bedřich već sa šest godina pokazao vrhunskim glazbenim talentom i nastupio pred publikom na koncertu kao pijanist. Osim klavira, učio je svirati violinu, ali je ipak ostao najpoznatiji po svojim sjajnim skladbama što ih je stvarao najprije zanesen ljubavlju prema ženama koje je volio, a potom i opusom u kojemu je slavio Domovinu, češku povijest i svoju ljubav prema zavičaju.

Ovaj glazbeni virtuoz, dirigent, pedagog i skladatelj, svjetskoj je baštini ostavi dragocjena djela među kojima su najznačajnija:

  • opere “Prodana nevjesta”, “Libuša”, “Dalibor”
  • grandiozni ciklus od 6 simfonijskih pjesama (“Moja domovina”)
  • slavna i čarobna simfonijska pjesma “Vltava”

Uzor Smetani bio je Franz Liszt s kojim je bio i veliki prijatelj, a posvetio mu je i skladbu Šest karakterističnih komada. Na nagovor Liszta Smetana je utemeljio Klavirski institut u Pragu koji ubrzo postaje važno središte glazbenog života. U to vrijeme (do 1856. godine) u Češkoj njegova djela i nisu bila tako poznata. Velike uspjehe postiže tek u Švedskoj (kuda odlazi nakon uvođenja Bachovog apsolutizma). U Göteborgu provodi 5 godina. Postaje poznati i priznati zborski dirigent, pijanist, a utemeljio je i glazbenu školu. Pored svega toga sklada i svoja prva važnija djela (simfonijske pjesme Richard III., Wallensteinov logor i Hakon Jarl).

U Prag se vraća poslije pada Bachovog apsolutizma i radi na utemeljenju nacionalne opere (jer do tada su u Češkoj operna djela izvođena na njemačkom jeziku).

Godine 1866. sklada svoju prvu operu – Braniboři v Čechách /Brandenburžani u Češkoj, a njezina je praizvedba upriličena u Privremenom kazalištu. Ovo je djelo postiglo sjajan uspjeh.

Grandiozni ciklus “Moja domovina” predstavlja jedinstvenu i neponovljivu i snažnu tonsku apoteozu mita i povijesti češke nacije, a cjelokupno djelo Bedřicha Smetane skladna je sinteza nacionalnih i aktualnih europskih glazbenih elemenata upotpunjena savršenim umjetničkim izrazom.

Čovjek ne mora biti Čeh pa da mu srce zaigra kad čuje ove harmonične zvuke koji se tako ljupko upotpunjuju, sljubljuju i stapaju u cjelinu u zadivljujućem, sjajnom i očaravajućem glazbenom remek-djelu što ga može stvoriti samo biće ispunjeno Božjim nadahnućem i žarkom ljubavlju prema Domovini koja se ne da niti može mjeriti nikakvim ovozemaljskim mjerilima.

U svome je Dnevniku na jednom mjestu ovaj veliki skladatelj zapisao: “Ja sam oruđe više sile…jedanput ću u tehnici postati Liszt, a u skladanju Mozart.”

Zaplovimo Vltavom…i uživajmo u krajoliku zavičaja neponovljivog Smetane…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

NEMOJ ME ZABORAVITI!

Objavljeno

na

Objavio

Napisat ću dio priče,
samo kraj će sretan biti
i sad čujem kako viče:
NEMOJ ME ZABORAVITI!

Heroj Domovinskog rata,
kojeg crna zemlja krije,
čekala je sestra brata,
vratio se nikad nije!

Čekala je majka sina
i brisala suze s lica,
uze joj ga Domovina,
pokri sveta trobojnica!

I otac ga ček’o dugo
al morao je jedno znati:
slomit ćeš mu srce tugo
pa ga neće dočekati.

Ali će ga zagrliti
u kraljevstvu Božje sreće,
tek će oni sretni biti
tu gdje tuga ući neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari