Pratite nas

Kultura

Biskup mons. dr. sc. Vlado Košić: Jedan od malobrojnih, ali najboljih hrvatskih pisaca i novinara Marko Ljubić

Objavljeno

na

Govor biskupa mons. dr. sc. Vlade Košić na predstavljanju knjige Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Dragi Marko, poštovani predstavljači i uvaženi gosti, svi cijenjeni sudionici ove večeri predstavljanja knjižnog prvijenca Marka Ljubića!

„Marko Ljubić jedan je od današnjih malobrojnih, ali zato najboljih hrvatskih pisaca i novinara čiji tekstovi, na domoljubnim portalima i u časopisima, odišu velikim poznavanjem suvremen hrvatske stvarnosti, iskrenim patriotizmom i profesionalnom, ja bih dodao i kršćanskom etikom. K tome njegovo beskompromisno poštenje kojim pristupa svakoj aktualnoj temi pokazuje kako je riječ o peru koje je već ostavilo, a nadam se da će i u budućnosti ostaviti, dubok trag.

A to je trag istine, zauzetosti za dobro i velika zabrinutost za vrijednosti koje su bitne za opstanak i napredak našega naroda, a one su već dva desetljeća u krizi, obezvrjeđivane, napadane i potiskivane. Neki mi njegovi tekstovi zvuče poput Matoševih, s jednakim osjećam domoljublja i iskrene jadikovke.

Proroci nikada nisu bili shvaćeni u svoje vrijeme, ali zato jer su vidjeli dalje od drugih i bili spremni to i izreći, pa i pod cijenu vlastitoga trpljenja, nerazumijevanja i odbacivanja, njihova je riječ, kao i njihov primjer, otvarala vrata novoj nadi i pravednijem društvu. Uvjeren sam da je Marko Ljubić upravo takav naš novinar i pisac, britak, ali istinski analitičar, koji svojim pisanjem pomaže rađanju bolje Hrvatske.“

Vidim da sam ovim riječima, koje su otisnute i na nutarnjim koricama knjige, zapravo rekao da je Marko Ljubić poput „primalje ili babice pri porođaju“. A za porod zna se da je: za majku bolan, za oca radostan, a za liječnika, sestre i medicinsko osoblje – kako kada – od slučaja do slučaja i stresan, ali i rutinski pa i radostan događaj.

I novinar odnosno pojedinac koji ima poslanje javno govoriti ili pisati je svojevrsni prorok koji pomaže u rađanju države Hrvatske ima sva ta iskustva. I još mnoga druga. Ali rekao sam također da se Hrvatska još uvijek rađa. I to je jedan osobit uvjet, okolnost koja je jedinstvena… jer mi imamo jasan datum kad je stvorena Hrvatska kao moderna država, no ono što svaku državu čini neovisnom i suverenom, još uvijek nije ostvareno u našoj Domovini.

I zato takvi „primaljski“ novinari nemalo pomažu – jer detektiraju probleme, vide protagoniste, uočavaju opasnosti i svojim tekstovima nastoje utjecati da se sve to promijeni na bolje, da se stanje u jedinoj Domovini uredi kao što je u svim drugim normalnim državama. A Hrvatska je još daleko od toga. Zato mislim da se ona još uvijek rađa i da su joj potrebne primalje i primalji (da budem u duhu Istanbulske!?).

No, i sam autor kaže da je njegovo pisanje upravo to…

Premda redovito rado čitam Markove kolumne na HKV-u odnosno kako ih prenese portal narod.hr, ja bih se želio u ovom svojem obraćanju zadržati samo na 3 od 39 njegovih razmišljanja /odnosno kolumni koliko ih ima ova knjiga…

Riječ je o tome što osobito meni pripada, kao katoličkom biskupu, ali i onome u što sam osobno uključen. To su kolumne: 1/ Kardinal Bozanić: Savez utemeljen na povratku kršćanskom identitetu (45-51); 2. Nacionalni putokaz: Stepinčev odnos prema totalitarizmima (70-76); i 3. Praksa vješanja Hrvatske: Javni linč Darija Kordića (243-264).

Prve dvije kolumne su direktno intonirane vjerskim pitanjima, a treće je zbog moje osobne uključenosti, ali i ono duboko odražava vjerski sadržaj i pitanja.

Rekao bih da je ovo moje selektivno prikazivanje moguće ipak promatrati kao „pars pro toto“ tj. dio za sve, dakle, premda se zaustavljam samo na dijelu ukupnog sadržaja knjige, on je reprezentativan jer na njemu je moguće pokazati i druge teme i osobito pristup i način kako ih autor prikazuje.

Manipulativna inverzija saveza zla

– U kolumni o kardinalu Bozaniću i njegovim riječima autor ističe dvije njegove jake poruke: jedna je bila o „grijehu struktura“ na početku njegova mandata, a što su već tada odnarođeni mediji iskoristili kao kritiku vladajućih da bi rušili državotvornu opciju, te posljednju božićnu poruku o „savezu u dobru“ (46) na što je kardinal pozvao u jeku velikih podjela i novih opasnosti koje prijete hrvatskom društvu.

Ocjenjujući kako je ova najnovija poruka kardinala Bozanića na razini najvećih poruka prijašnjih kardinala Stepinca i Kuharića, Ljubić razobličuje „manipulativnu inverziju saveza zla“ (45) koja je na djelu… „eksploziju uništenja hrvatskog identiteta“… „nevjerojatnu kampanju afirmacije zla u Hrvatskoj“!

A sve se to, prema autoru, događa zbog „krize duha, samosvijesti, samopoštovanja, samopovjerenja, krize osobnog identiteta a sve to uvjetuje – krizu vjere“ (47) Pisac interpretira kardinalov poziv „savez u dobru“ kao „savez za dobro“ (48). Taj božićni savez pobjednički je savez koji je donio upravo Bog svojim dolaskom k nama ljudima u našem ljudskom tijelu.

Nasuprot promotorima antivrjednota kardinal je istaknuo temeljne vrjednote koje treba braniti i promicati tim savezom. To su: čovjek, obitelj, djeca, narod. Marko pokazuje da kardinal ovim „savezom za dobro“ želi poručiti kako smisao Božića nije pasivno promatranje, nego odupiranje zlu u Hrvatskoj. A nije slučajno, primjećuje autor, što u tzv. pretežitim medijima gotovo nitko tu sintagmu nije spomenuo.

Ipak ta se poruka ne smije prečuti, poziva Marko, i on tumači i poziva da se ne smije odustati od sebe, od svoga identiteta, da se ne smije šutjeti niti se skrivati. I zaključuje: „Prvo se mora obraniti obitelj da bi ju se slavilo. Jer obitelj je relativizirana s ciljem uništavanja i razaranja Božića. Bozanić je upro prstom u sve to, tko vidi i tko čuje. Zar ne bismo konačno trebali čuti i vidjeti?“ – pita se indikativno autor (51).

Stepinac – kompas za naš narod

– Razmišljajući u svojoj kolumni o našem svetom blaženiku Alojziju Stepincu i njegovom odnosu prema totalitarizmima, autor nas uvodi u veliku temu koju je naslovio: „nacionalni putokaz“.

Znamo da je papa sv. Ivan Pavao II., proglašavajući blaženim kardinala Stepinca na Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. rekao da je on svojevrsni „kompas“ za naš narod. Očito tu misao dijeli i Marko Ljubić kad govori o kardinalu Stepincu.

Svoju kolumnu Marko započinje tvrdnjom da se on uvijek pojavljuje kad je naš narod na nekom povijesnom raskrižju i izložen udarima „najčešće radikalno suprotnih vrijednosnih silnica“ (70). A kaže da je i ovo to vrijeme.

Cijela kolumna napisana je poslije izložbe i konferencije o bl. Alojziju Stepincu u Europskom parlamentu, održane 14. i 15. lipnja 2016., na kojoj sam i sam sudjelovao predvodeći svetu misu u prostoru parlamenta.

Autor ovog teksta i sam je bio na tim događajima, kada sam ga bolje i osobno upoznao, te sam još radije čitao njegove tekstove poslije toga. A on ovdje tvrdi kako samo onaj koji ili ne zna ili zna pa namjerno laže, može o bl. Alojziju govoriti kao zločincu.

Nakon toliko dokaza o blaženikovoj hrabrosti, o javnom protivljenju rasnim ideologijama i teroru koji je provodila vlast, zauzetom spašavanju svih ugroženih – bez obzira na vjeru i nacionalnost – za vrijeme Drugog svjetskog rata… još postoje oni koji o njemu nameću „neljudsku paradigmu“ i osuđuju ga. Zašto? Jer „nastoje ubiti svjetlo pred očima hrvatskog naroda“ kaže autor (74). On problematizira odsutnost „petero eurozastupnika hrvatske navodne ljevice“ (ib.) koja je u Bruxellesu bojkotirala izložbu i konferenciju o bl. Alojziju. Kao da se i dalje vodi bitka, kaže on, o tome „tko će i na koji način nadvladati… i čije će viđenje Stepinca postati pretežito društveno obilježje.“(ib.)

Zanimljivo je, što mnogi ne znaju, da je bl. Alojzije 1955. bio zagovarateljujedinjenja Europe pa je 1957. odluku 12 europskih zemalja o raspolaganju nuklearne energije – kako piše župnik Josip Vraneković u Dnevniku /530/ – prokomentirao ovako: „To je početak nove ujedinjene Europe, što toliko želim. Bogu hvala da gledam barem njezine početke.

To će jednog dana biti prva sila svijeta. Daj Bože, da i naš jadni narod uđe tu i nađe svoje rješenje.“ (75). Naš sveti Blaženik je međutim ujedinjenu Europu zamišljao kao kršćansku Europu, oslobođenu komunizma tako da njegova želja da se i hrvatski narod nađe u ujedinjenoj Europi znači ono što danas EU nije.

Zato je na mjestu pitanje: Quo vadis Europa? Kao i quo vadis Croatia? Doista, slijediti putokaz bl. Alojzija Stepinca pitanje je „esencijalnog izbora današnje Hrvatske“ (76), dobro ukazuje naš autor.

O linču Darija Kordića

– U dugom članku „Praksa vješanja Hrvatske: javni linč Darija Kordića“ (243-264) /inače mi se Markovi tekstovi čine ponekad predugima!?/ autor je na primjeru povratka iz zatvora Darija Kordića dobro opisao što se to događa s Hrvatskom danas.

Na taj već povijesni dan, 6. lipnja 2014., i sam sam bio na zagrebačkom aerodromu među mnoštvom radosnih domoljuba iz Hrvatske i BIH koji smo dočekali Daria kao prijatelja, radosni što je konačno nakon 17 i pol godina robije – slobodan.

On po mojem uvjerenju nije trebao biti ni osuđen ni kažnjen jednim jedinim danom zatvora, ali ja nisam bio svjedok ni događaja u Srednjoj Bosni za vrijeme Domovinskog rata, ni suđenja u Haagu, nego sam dragog Darija upoznao posjećujući ga više puta u zatvoru u Grazu.

I u njemu sam upoznao Božjeg čovjeka, čovjeka koji strpljivo, ali i radosno nosi svoj križ, nalazeći u tome Božju volju i priliku da primi Božju milost susreta s Bogom, produbljenja svoje vjere, dublji ulazak u molitvu… Svemu sam se tome divio i zato nisam mogao shvatiti, kao što to ne može ni Marko u ovom tekstu, zašto su – kako ih on naziva – „notorni borci protiv fašizma“ pozvali HBK i hrvatsku javnost „na linč kako protiv Darija Kordića, tako i cijele Hrvatske“ (243).

Potpisnici tog pisma jasno pišu, da katolici u Hrvatsku ne smiju slijediti – Marko citira – „jednog zadrtog Košića, jednog Jezerinca, u konačnici bilo kojeg biskupa, svećenika, kardinala…“ (ib.) Nije mi jasno kako to neki čitaju izjavu da nevini trpe kao što je i Krist nevin trpio, kao blasfemiju.

Na kraju, meni – nakon što je jedan ljudski sud osudio na smrt samog Sina Božjega – ni jedan zemaljski sud ne može biti tako sakrosanktan da njegovu presudu ne bih smio preispitivati, i ako imam druge, suprotne argumente, odbaciti. To isto mislim i za presudu tzv. bosansko-hercegovačkoj šestorki. Zar bi Praljak učinio to što je učinio da je on prihvaćao haški pravorijek kao istinit?

Sigurno, kršćanski gledajući nije smio to učiniti, trebao je izdržati, kao što je to izdržao Dario Kordić. Ali nisu svi jednaki, nemaju svi iste nutarnje snage… na kraju general Praljak učinio je svoj zadnji čin na zemlji, mislim, kao krik da bi se čulo do neba kakva se nepravda čini Hrvatima!

Kad Marko nabraja imena onih koji su potpisali – kako on kaže – „to besramno pismo“, tada mu bude sve jasno… no on postavlja veoma važno pitanje: „Kome oni zapravo sude? Dariju Kordiću ili – Hrvatskoj?“ (247). I tu je bit ili poenta svega: oni koji sude pravo Hrvata na obranu BIH, sude i pravu Hrvata na obranu Hrvatske, a to onda znači da im nije do istine ni do pravednosti nego do nekih drugih ciljeva koji nisu interes hrvatskoga naroda. Zanimljivo mi je još jedno Markovo pitanje – a moram reći da je jedno od jačih oružja u rukama Marka Ljubića upravo to često postavljanje pravih pitanja.

Evo tog pitanja: „U kakvu se to Hrvatsku vratio Dario Kordić?“ (245). I meni se nametnulo ovo pitanje, kad sam slušao Darija čija je retorika i 2014. bila kao da je to 1995. – a prošlo je gotovo 20 godina. On je još bio pun entuzijazma i radosti zbog hrvatske države jer ju je vidio onakvu kakvu su sanjali naši hrvatski branitelji bilo u RH bilo u BIH.

No, takve Hrvatske više nije bilo ni 2014., a nema je ni danas. Zapravo rekao bih: ona još tinja u snovima idealista, nju još žele i priželjkuju oni koji su bili spremni za dom prolijevati svoju krv.

Danas je na žalost uglavnom ona krava muzara za mnoge, mnogi ju vide samo kao poligon vlastitih interesa, mjesto gdje se može graditi politička /i europska karijera, državu u kojoj su oni političari, novinari, profesori – pa bi ih bilo bolje zvati „političari u Hrvatskoj“ nego „hrvatski političari“ itd.

Zašto je osuđen i još uvijek u javnosti, uglavnom medijskoj, aktivističkoj i političkoj – raspet i linčovan Dario Kordić? Na to pitanje odgovara Marko Ljubić: „Dario Kordić je odbio biti oružje protiv predsjednika Tuđmana i zbog toga je stradao. Jednako onako kako Blaškić – nije.“ (262)

Zato je ova knjiga dobro štivo jer u njoj autor ispovijeda svoju vjeru, vjeru u Hrvatsku koja može i mora biti vjerna Bogu, primjeru bl. Alojzija Stepinca i hrvatskim braniteljima koji su za nju ginuli, trpjeli i kojima je još uvijek – kako pjeva Thompson – „u snovima je mojim ponosna i lijepa“ (Duh ratnika). Hvala na pozornosti!

mons. dr. sc. Vlado Košić / HKV

 

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

IX. Nagradni natječaj na temu ‘Pobijeni hercegovački franjevci’

Objavljeno

na

Objavio

Želeći njegovati spomen na 66 hercegovačkih franjevaca koje su kao nevine tijekom i u poraću Drugoga svjetskog rata pobili jugokomunisti, Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s fra Miljenkom Stojićem, u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg Bosne na čelu s Ivanom Sivrićem, raspisuje Nagradni natječaj na temu pobijeni hercegovački franjevci tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata za uratke iz: književnosti, glazbe, likovne kulture, povijesti, računalstva, umjetničke fotografije, videa.

Natječaj je otvoren za: djecu (pučka škola), mladež (srednja škola), odrasle (studenti i punoljetni).

Radovi (ako su tekstualni, trebaju biti napisani na računalu) neka se pošalju najkasnije do 15. prosinca 2019. na adresu: Vicepostulatura, Kard. Stepinca 14, 88220 Široki Brijeg. Mogu to biti i objavljeni radovi u vremenu od zadnjih Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca. Obavezno čitko naznačiti ime i prezime, adresu, broj telefona, nadnevak rođenja te ako dotični ide u školu koju školu i koji razred, odnosno godinu, pohađa. Radovi se ne vraćaju.

Dodjeljuju se 3 nagrade za najbolje radove u kategoriji uzrasta iz nabrojenih područja koje će biti uručene na »X. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca« 4. – 7. veljače 2020. Nagrađenima se uručuju prigodna nagrada i plaketa te im se rad postavlja na portal Vicepostulature pobijeni.info (Odjek u puku – Glas o mučeništvu – Natječaj) i objavljuje u glasilu Stopama pobijenih.

Mole se sve pučke i srednje škole s hrvatskim nastavnim programom te Sveučilište u Mostaru da u nastavi povijesti spomenutih dana održe prigodno predavanje o pobijenim hercegovačkim franjevcima i povijesnom okviru u kojem se to dogodilo. Historiografija nas uči da samo na činjenicama treba graditi istinu o prošlim događajima! A Sveto pismo, pak, davno je to reklo.

Natječaj je otvoren za:

djecu (pučka škola); mladež (srednja škola); odrasle

Radovi (ako su tekstualni, trebaju biti napisani na računalu) neka se pošalju najkasnije do 15. prosinca 2019. na e-adresu [email protected] ili na poštansku adresu:

Vicepostulatura, Kard. Stepinca 14, 88220 Široki Brijeg.

Mogu to biti i objavljeni radovi u vremenu od zadnjih

»Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca«.

Obavezno čitko dostaviti kratki životopis u kojemu je između ostaloga ime i prezime, adresa, broj telefona, nadnevak rođenja te ako dotični ide u školu koju školu i koji razred, odnosno godinu, pohađa.

Radovi se ne vraćaju.

Dodjeljuju se 3 nagrade za najbolje radove u kategoriji uzrasta iz nabrojenih područja koje će biti uručene na

»X. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca« 4. – 7. veljače 2020.

Nagrađenima se uručuju prigodna nagrada i plaketa te im se rad postavlja na portal Vicepostulature pobijeni.info (Odjek u puku – Glas o mučeništvu – Natječaj) i objavljuje u glasilu Stopama pobijenih.

Molimo sve pučke i srednje škole s hrvatskim nastavnim programom te Sveučilište u Mostaru da u nastavi povijesti spomenutih dana održe prigodno predavanje o pobijenim hercegovačkim franjevcima i povijesnom okviru u kojem se to dogodilo. Unaprijed hvala!

Široki Brijeg, 18. rujna 2019.

fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljen film Jakova Sedlara ‘3069’

Objavljeno

na

Objavio

U Domu specijalne policije u Zagrebu predstavljen je dokumentarni film Jakova Sedlara „3069“ koji se bavi suicidom među populacijom hrvatskih branitelja ratnika. Film će u sklopu Festivala domoljubnog filma „Gordan Lederer“ biti pretpremijerno prikazan u Vukovaru u sklopu svečane akademije povodom obljetnice ustrojavanja 204. vukovarske brigade 23. rujna 2019. godine.

Direktor Festivala domoljubnog filma „Gordan Lederer“ je g. Dragutin Poturica, a autor gospodin Marijan Capek koji je zahvalio redatelju Jakovu Sedlaru na odabiru FDF „Gordan Lederer“ za prezentera filma „3069“ „Izuzetna nam je čast jer ste među rijetkim hrvatskim redateljima koji iznosi istinu i samo istinu o Domovinskom ratu“ rekao je g. Capek te dodao kako je Festival domoljubnog filma nastao upravo zbog tema koje obrađuje Jakov Sedlar, i nastavio: „Previše je samoubojstava, previše nesreće i nepravde prema hrvatskim braniteljima stoga smo imali potrebu napraviti ovakav festival kako bi s istinom kroz dokumentarne i igrane filmove dali doprinos u objavljivanju istine o onom što se događalo 90-tih godina.

Nama suborcima teško pada kada jedan od nas i pomisli, a kamoli kad digne ruku na sebe. Nažalost među nama hrvatskim ratnicima nema onog tko ne poznaje nekog od suboraca koji je izvršio suicid.“ Uz zahvalu redatelju Jakovu Sedlaru g. Capek je dodao kako se nada da će Festival i dalje u Ministarstvu hrvatskih branitelja imati partnera koji će podržavati snimanje filmova s temom Domovinskog rata te najavio slijedeći film koji je u pripremi.

Redatelj Jakov Sedlar je zahvalio jer je film „3069“ prvi film koji će se prikazivati u drugoj sezoni Festivala domoljubnog filma „Gordan Lederer“. Također je zahvalio Ministarstvu hrvatskih branitelja na značajnoj pomoći projektu i ministru Medvedu koji doista puno čini za hrvatske branitelje. „Bio sam osobno prisutan kada su ga zvali oni koji su htjeli napraviti suicid i vidio sam što je taj čovjek učinio da ne dignu ruku na sebe“ rekao je g. Sedlar. Također je zahvalio svima koji su pomogli snimanje ovog te najavio novi igrani film na istu temu.

„Unatoč velikom iskustvu, a snimio sam do sada preko 80 filmova, nikada mi nije bilo toliko teško snimiti neki film kao ovaj. Naime bilo je lakše doći do ljudi no teško do njihovih priča. Kada govori brat o tome kako se ubio njegov brat, kada govori kćer ili supruga o tome kako se ubio otac ili suprug ili kada govori majka kojoj su se dva sina ubila, vjerujte koliko je njima bilo teško pričati toliko je i nama bilo teže slušati i snimati. Osam sudbina snimljenih u ovom film prikazat će dovoljno jasno o čemu se radi. Žao mi što se u Hrvatskoj o ovome ne govori dovoljno, a mišljenja sam kako društvo nije napravilo dovoljno za ovu skupinu koja je izlaz potražila dižući ruku na sebe.“ istaknuo je govoreći o samom filmu te nastavio: „Film traje 60 minuta, dvije godine se bavim ovom temom. Zahvaljujem svima onima koji svjedoče u filmu o svojim osobnim i tragedijama u obitelji.

Trebalo je puno hrabrosti za to i na svakoj premijeri pa tako i ovoj u Vukovaru zahvalit ću im. Također zahvaljujem gospođi Zorici Gregurić koja je prva podržala ovaj projekt osobno i kao predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara jer je razumjela važnost teme te da ne smijemo zaboraviti one koji su najbolji dio sebe dali za Hrvatsku“ .

Najavljene premijere filma „3069“ u nekoliko hrvatskih gradova te Kanadi i Americi donosimo redom. U Vukovaru 23. rujna u Hrvatskom domu (početak u 12:15 sati) te u Zagrebu 25. rujna u Studentskom centru (početak u 19 sati). U Rijeci film će se prikazivati 24. rujna u Dvorani Euroherc (početak u 20 sati), a u Splitu 26. rujna u Dvorani nadbiskupskog sjemeništa (početak u 19 sati). U listopadu film gostuje u Kanadi (3.10. Vancouver, Hrvatski dom) te u dva grada američke savezne države Kalifornije (5.10. San Jose, Croatian Chatolic Mission Hall i 6.10. Los Angeles).

Za grafičko oblikovanje naslovnice filma i pratećih plakata, zaslužan je mladi dizajner Max Križanić. Pozadina naslovnice su stilizirani vukovarski bijeli križevi koji simboliziraju stradanje hrvatskog naroda, koji donose kontrast tamnoj podlozi kao simbol konačnog oslobođenja u Domovinskom ratu.
Film „3069“ osim što otvara javnosti tabu temu suicida, nosi poruku i apel hrvatskim braniteljima: “Ne dižite ruku na sebe, živite unatoč tomu koliko je izabrani put težak, jer niste sami.”

Zagreb, 16. rujna 2019. godine
Zorica Gregurić, promotorica Festivala domoljubnog filma „Gordan Lederer“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari