Pratite nas

Razgovor

Biskup Perić: Jugoslavija je zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja

Objavljeno

na

“Prethodna je država zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja. Neka ova država ispravi povijesne nepravde, vrati Crkvi što je Crkvino, a ne trebaju nikakva posthumna priznanja i ploče odlikovanja“, ističe u razgovoru za Miportal, kojeg djelomice prenosimo, msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski upitan kako na simboličnoj razini od države izraziti priznanje žrtvi svećenika za narodnu i vjersku slobodu tijekom komunizma i je li to uopće potrebno.

Preuzvišeni gospodine, uz kršćansku zahvalnost za sve učinjeno u 50 godina svećeništva i, od toga, 27 godina biskupstva, dopustite osobniji pristup: nagledali ste mnogo nevolja, prosijali mnogo duhovnoga žita i kukolja. Naš je dojam da još uvijek zračite svježinom, radošću i nadom. Kako je danas biti biskup u Mostaru, u BiH i Hrvatskoj?

“Kršćansko-koncilskom radošću i nadom – da! Svježinom? – Vrijeme nosi svoje breme. Slijedeći crkveni kanon, prije više mjeseci predao sam odreknuće od službe u Papine ruke. Očekujem nasljednika po Duhu Svetomu. A dotle sve se redovito odvija. Biti biskup u Mostaru, i u BiH, i u RH i jučer i danas i sutra znači: “podnositi tegobe i žegu dana“, odnosno „mnoge nevolje“. Biskupska katedra daje dostojanstvo biskupu, a biskup opravdava ili ne opravdava takvo dostojanstvo. On je po službi učitelj, posvetitelj i upravitelj u zajedništvu s drugim biskupima i „cum Petro et sub Petro“”.

Koji su vam bili najradosniji trenutci tijekom Vašega dosadašnjeg svećeništva i biskupstva, a što su bili najteži izazovi?

Najradosniji, sve po milosti Božjoj:

– Svećeničko ređenje s četvoricom kolega u Prisoju na Petrovdan 1969. rukopolaganjem biskupa Petra Čule;

– Mlada Misa u Rotimlji, 22. kolovoza iste godine.

– Pozdrav papi Ivanu Pavlu II. u Papinskom hrvatskom zavodu i u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 21. listopada 1989.

– Oslobođenje grada Mostara od agresora, 11. lipnja 1992. na dan proglašenja koadjutorom biskupu Pavlu Žaniću.

– Sedam beatifikacija mučenika naše Crkve: nadbiskupa Stepinca u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., Pet Kćeriju Božje Ljubavi – Jule, Berchmane, Antonije, Krizine i Bernadete u Sarajevu, 24. rujna 2011. i don Miroslava Bulešića u Puli, 28. rujna 2013.

– Proslava 25. obljetnice episkopata u Mostaru, 14. rujna 2017.

Najteži izazovi? –

– Dolazak u Trebinje za župnika, 17. prosinca 1971.

– Preuzimanje predavanja ekumenske teologije na Bogoslovnoj školi u Sarajevu, u studenome 1974.

– Ulazak u rektorsku službu u Zavodu sv. Jeronima, 8. veljače 1980.

– Prihvaćanje Papina imenovanja za biskupa koadjutora, 29. svibnja 1992.

– Osnivanje, zajedno s biskupom Žanićem, četiriju novih župa u Mostaru, odjelidbom od katedralne župe, 6. siječnja 1993.

– Pohod franjevcima u šest dekanatskih mjesta (Duvno, Posušje, Široki Brijeg, Gorica, Humac i Čitluk) zajedno s generalnim vikarom Reda manje braće, p. Stephanom Ottenbreitom, ofm, – kao suizvršitelji Dekreta Romanis Pontificibus, postavljeni od Kongregacije za evangelizaciju naroda – radi potpisa Izjave o posluhu u smislu primanja pastoralnoga dekreta u Biskupiji mostarsko-duvanjskoj, 19.-20. lipnja 2000. Tada je većina franjevaca potpisala provedbu Dekreta.

– Izbor u peteročlanu Komisiju za proučavanje osobe i djela blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, pod pokroviteljstvom Svete Stolice, srpanj 2016. – srpanj 2017.”

„HRVATI U RIMU“ TEK OD 1971. (O ZAVODU SV. JERONIMA)

Pozicionirajte nam, biskupije kojima upravljate: Mostarsko – duvanjsku i Trebinjsko – mrkansku. Naša javnost o tome premalo zna? Kakva je, posebice, budućnost Trebinjsko-mrkanske biskupije i katolika u njoj?

“Mostarska: od Bune do Duvna, od Konjica do Gabele Polja uključujući, od 1890., župu Nevesinje s Fočom, Čajničem, Kalinovikom, Ulogom i Gackom, svega 66 župa. A Trebinje od Stjepan Krsta do Neuma i od Domanovića do Trebinja s 15 župa i biskupijskim centrom u Stocu. Trebinjska povijesno ima tri otočića u Jadranu: Bobaru, Supetar i Mrkan, po ovome nazvana i mrkanska, bila je pod upravom iz Dubrovnika od 1819. do 1890., a od tada do danas pod Mostarom. Trebinjska biskupija nije administratura, nego prava biskupija koja ima mostarskoga biskupa za apostolskog administratora.”

Vaš svećenički i profesorski život obilježila je dionica u zavodu Sv. Jeronima. O tom vremenu malo se u našoj javnosti zna, pa nam opišite borbu za tu ustanovu u Vatikanu?

” U pet redaka pet stoljeća, je li? Mi smo Hrvati od Ulcinja do Rovinja i od Trebinja do Petrovardina službeno bili u Rimu Illyrici i Illirici, od 1451. sve do 1971. godine. Rektor Đuro Kokša uspio je kod Svete Stolice te Iliriče preimenovati u Croate s nazivom: Hrvatski zavod. Papa je dodao i naslov Papinski. Osamdesetih godina, u vrijeme moga mandata, to je provedeno i na svim civilnim forumima. Bitka oko imena posebno se vodila od 1901. do 1911. i od 1924. do 1928. A u to su se bile umiješale: vlada austrijska, vlada mađarska, vlada talijanska, vlada crnogorska u suradnji s vladama srpskom, ruskom i francuskom, konačno vlada srpsko-hrvatsko-slovenska. Hrvatski je episkopat bio kompaktan, na čelu sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Stadlerom do 1918. Sve je izvučeno na čisto. Tako da smo mi u Rimu priznati punokrvnim Hrvatima tek od 1971.”

Svoju svećeničku formaciju počeli ste od najmlađih dana. Nizale su se postaje: Sjemenište Šalata, Bogoslovni fakultet Zagreb i Rim, Visoka teološka škola u Sarajevu, rimska sveučilišta. Kakva je, po Vašem mišljenju, proteklih desetljeća, bila razina odgoja i intelektualne formacije budućih svećenika?

“Dvije se opasnosti nadvijaju i medijima raznose nad današnje čovječanstvo: sekularizam, sustav zatvoren u ovaj svijet, bez Boga, i relativizam u svemu, sustav bez apsolutnih vrijednosti koje bi sezale u vječnost. I Crkva je zaskočena tim prijetnjama. Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga, Gospodin Isus ušao je u ovaj svijet utjelovljenjem u Djevici Mariji snagom Duha Svetoga, a uskrsnućem izišao u novu životnu sferu i otvorio odgovore i na sekularizam i na relativizam. Ne će nas ti vjetrovi ovoga svijeta pomesti ako se budemo držali nauka i zakona Kristova.”

(…)

Posljednjih desetljeća jasno istupate u našoj javnosti: civilnoj i crkvenoj. Recite nam, zapravo pojasnite, što znači biti biskup i koja je uloga biskupa?

“Biskup bi trebao biti teološki opremljen, moralno hrabar, crkveno jasan. Pastir koji ne samo raspoznaje glas svojih vjernika i svećenika, nego i onaj koji zna odgovorno voditi povjerene mu duše. Ono što se ustručava reći ili napisati vjernik ili svećenik, tu bi biskup morao nastupati neustrašivo, istinito i razgovijetno“.

(…)

Je li teologija u službi Učiteljstva ili se odviše osamila kao čista znanost? Zašto ste kritički progovorili o nedavnom teološkom susretu u Dubrovniku?

“Može li se protumačiti stajalište jednoga Pape koji bi se lišio teološke pomoći Kongregacije za nauk vjere kojoj je upravo to glavna zadaća? Može li se razumjeti da se jedan biskup ili kardinal ne služi profesorima svoga fakulteta da mu pomognu u nacrtu poslanica, okružnica? Ne vidim da se naša teologija pretvorila u čistu znanost. U Zagrebu se svake godine održava Teološko-pastoralni tečaj. Ne samo teološki. Razlog mojemu „kritičkom osvrtu“ bio je u raščišćavanju teoloških pojmova. Sve je bilo javno, u medijima. Bio je to poziv da jedna feministička „teologinja“ – kako ćeš je drukčije osloviti nego pod navodnicima? – ne može prosipati zlo sjeme i očekivati da se mi prilagodimo tomu zlosjemenu, kao nečemu „različitu“ od pšenice i da poštujemo tu njezinu „različitost“, otrov. Ne može se na teološkoj školi buncati što komu padne na pamet ili reći studentima da se kritički postave prema onomu što čuju. Izabrat će točno ono što udara u srž Crkve: zanijekat će božanstvo Isusa Krista, zanijekat će opstojnost đavla, zanijekat će u Evanđelju autentičnost Isusovih riječi jer tada nije bilo magnetofona, prihvatit će da se pričest jednako daje parovima koji su u zakonitu braku i u preljubu, poigravat će se idejom o ređenju žena i o ukidanju celibata i slično.

DOPRINOS “SVETOJ HRVATSKOJ”

Pisali ste i o stanju u Europi. Snažan je Vaš tekst „Kako kršćani konstruiraju križni put?“ (19. travnja 2019.). Je li vrag donio novu šalu i prijevaru? Što se to događa s katolicima Europe?

“Križ je poput onoga kamena temeljca: Tko s križem i s Križnim putom izvodi prijevare i šale, padne li na njega, „smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Bog se ne da izrugivati, ni od katolika ni od bezvjeraca! Psalmist u molitvi Bogu veli: „Poštenu poštenjem uzvraćaš, a lukavca izigravaš!“ (Ps 18, 26–27). Ne može se Boga predriblati! A neki misle da može, pa i među biskupima.

Vidljiv je Vaš doprinos tzv. „Svetoj Hrvatskoj“. Aktualizirali ste naše duhovne velikane, a knjigom „Nada koja ne postiđuje“, prvog heroja u koloni hrvatskih pobjednika, Bl. Alojzija Stepinca. Što o tome trebaju znati sadašnji i budući naraštaji Crkve u Hrvata?

“U prvoj polovici prošloga stoljeća nositeljima duhovnih zvanja stalo je da sveto žive u svojim staležima. A nama u drugoj polovici stoljeća i početkom ovoga kao da je više stalo da što više kandidata iz Crkve među Hrvatima vidimo ovjenčane blaženom ili svetom krunom na oltaru. Na primjer, u periodu od 1912. do 1924. živjelo je više od 20 svetaca, blaženika i slugu Božjih (Antić, Benigar, Bulešić, Gabrić, Lang, Mahnić, Mandić, Merz, 5 Drinskih mučenica, Durković, Muzić, Palić, Peran, M. Petković, Stadler, Stantić, Stepinac, Vošnjak, Ž. Ivasić…). A u drugoj polovici 20. stoljeća i u ovih 13 godina početka 21. stoljeća beatificirano je Devetero, a kanonizirana Trojica svetaca. Pišući o Mariji Petković, dva izdanja Kćeri poslušna (2003. i 2004.), učinilo mi se važnim donijeti kratke životopise naših svetaca i blaženika. A od studenoga 2017. svakoga mjeseca u Crkvi na kamenu sažet je životopis slugu Božjih, blaženika i svetaca koji pripadaju dotičnu mjesecu. Ako ispustimo iz vida konkretnu svetost života, kakvi smo onda kršćani, katolici?”

(…)

Hercegovci su proteklih desetljeća doživjeli u Hrvatskoj hvalospjeve kao najvjerniji i najodaniji Hrvati, ali i teške uvrjede kao oni koji su pokrali i osramotili Hrvatsku. Kako vi doživljavate Hercegovce i njihovo hrvatstvo?

“Ima najvjernijih i među Konavljanima i Srijemcima, a ima kradiša i među Istranima i Bosancima. A ima udruženih zločinačkih pothvata i u međunarodnoj. Tko poštuje tuđe, a svojim se diči, to je pravi i Hrvat, i Srbin, i Argentinac, i Ukrajinac…”

Puno pišete. Je li zapostavljena pisana riječ kod nas u pokrajinskoj Crkvi i Crkvi u Hrvata? Koliko je važnost kulture kao podupirateljice vjere?

“Nije zapostavljena pisana riječ, možda jest ona čitana. Internet je „opismenio“ i one najprimitivnije koji su sposobni izbaciti sav šljam iz sebe i potpisati se. Jadna nam je kultura, i vjerska i teološka, i ljudska i nacionalna. Kada gledam neke inozemne portale, i njihove komentare, divim se čitateljima koji se natječu u kulturi s piscem glavnoga članka”.

Moramo na kraju pitati: tko vam i zašto složi onaj famozni film „Od Fatime do Međugorja“ 2017.? Kako je biti optužen, i to oklevetan?

“Zloglasni film složio je režiser kojemu je generalni vikar odgovorio. Odakle mu onoliko drskosti da sve isisa iz prsta i stavi na Internet? Dva biskupa oklevetao, a nije se obogatio! Čovjek, oklevetan lažima, koja je sve jedna ogavnija od druge, miran je u savjesti. A klevetnik najbolje zna kako mu je.”

Koga biste izdvojili kao primjer u Hercegovini i Hrvatskoj? Tko su po vama neupitni i najvažniji svjedoci vjere i domoljublja?

“Kako ćeš između stotina tisuća istaknuti svjedoke iz Bleiburške tragedije (1945.), iz Hrvatskoga proljeća (1967.-71.), iz Domovinskoga rata (1991.-95.)? Po onome što sam čitao i čuo glasujem po dvojicu u Hercegovini: don Mate Nuić (1909.-1987. u zatvoru: 1948.-1955.) i fra Bonicije Rupčić (1910.-1984. u zatvoru: 1949.-1956.). U Hrvatskoj: nadbiskup Alojzije Stepinac (1898.-1960.), blaženi od 1998. Don Miroslav Bulešić (1920.-1947.), blaženi od 2013.”

Preuzvišeni, kada biste uz 50. obljetnicu misništva i najmanje 18.250 odsluženih misa htjeli ostaviti poruku i pouku – amanet, što biste nam poručili?

“Bog ravna poviješću čovječanstva i poviješću svakoga čovjeka. Imat ćemo toliko blagoslova i uspjeha koliko se budemo Bogu molili i držali naravnoga morala, koji je Božji moral, životnih istina, koje su Božje istine. I ne zaboraviti da ćemo svi stati pred sudište Kristovo!“, zaključuje biskup Perić.

(Razgovor s biskupom Perićem koji je vodio Mate Krajina u cijelosti pročitajte na Miportalu.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hodak: HDZ najlakše dođe na vlast nakon mandata SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Gost u Podcastu Velebit je kolumnist i odvjetnik Zvonimir Hodak.

► Što znači ne izglasavanje GUP-a u Gradaskoj skupštini Zagreba? Kakav je to taktički potez koalicijskih partnera HDZ-a i gradonačelnika Bandića?
► Je li na djelu ‘pakiranje Bandiću’?
► Zašto je suradnja s manjinama politička pravovjerna referentna točka za HDZ?

► Je li u Hrvatskoj suveren hrvatski narod ili Ustavni sud?
► Zašto Ustavni sud umjesto Sabora rješava pitanje udomljavanja djece od strane homoseksualnih parova?
► Znači li to da se Plenković nije usudio, nakon političke štete koju je imao s Istanbulskom konvencijom, progurati udomljavanje djece od strane LGBT parova u Saboru?

► Znači li to da Ustavni sud neposredno naređuje svim sudovima da ne poštuju važeći Zakon već primjenjuju mišljenje Ustavnog suda izraženo u donesenoj odluci o udomljavanju djece kod istospolnih parova?
► Kako je Ustavni sud ‘žrtvovao’ Mesića za interese istospolnih parova?

► Kako može biti govor mržnje prokazivanje onih vojnih ili političkih formacija koje su ugrožavale Hrvatsku u Domovinskom ratu?
► Zašto je DORH uložio žalbu na oslobađajuću presudu Damiru Markušu zbog HOS-ovog pozdrava, a zašto je Visoki prekršajni sud prihvatio tu žalbu?
► Treba li na ulazu u Hrvatsku stajati natpis: ‘Ulazite u zemlju u kojoj za zločine protiv nje nitko nikada nije odgovarao’?

► Koliko je jeziv cinizam: ‘Ovdje živi narod čiji veterani zavide onima koji su odmah poginuli’?
► Kakav je to cinizam koji se petokrakom, simbolom pod kojim je vođena agresija na Hrvatsku, diči kao Prijestolnica europske kulture?

► Što znači otvoreno agitiranje za Jugoslaviju i komunizam u Rijeci koja se predstavlja kao Europski grad kulture? Zašto se odbacuju tužbe protiv Pupovca ili Stanimirovića, a siluju one protiv hrvatskih branitelja ili novinara?
► Zašto u HDZ-u imaju praksu munjevitog ograđivanja od svojih članova koji se nađu na nišanu medija?
► Donose li Miroslav Škoro, Suverenisti, Most i ostali koji se okupljaju, alternativu sadašnjem političkom dvostranačju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari