Pratite nas

Religija i Vjera

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Objavljeno

na

Propovijed željezanskog biskupa Egidija Živkovića na misi zadušnici u Vukovaru u nedjelju 18. studenoga:

Draga braćo i sestre!

Iako dolazim iz Austrije, ja kao gradišćanski Hrvat osjećam svaki put da dolazim kao svoj među svoje. Dopustite mi da vas sve od srca pozdravim i osobito se zahvalim prijatelju i studentskome kolegi, đakovačko-osječkom nadbiskupu i metropoliti mons. Đuri Hraniću. Nadbiskup me je pozvao da podijelim tugu današnjega dana sa svima vama, a posebno da obrišem suze onih koji danas plaču u Vukovaru. Pozdravljam vas sve iz svih udruga, vlasti, politike, vojske, policije, kulture, medija, Crkve i vjerskih zajednica. Srdačan pozdrav vama draga braćo u biskupstvu, svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci te okupljeni narode Božji ove drevne nadbiskupije i Crkve u Hrvata. Posebno pozdravljam vas, invalide domovinskog rata, koji patite zbog tjelesnih i duševnih rana, kao i vas koji ste izgubili svoje drage a posebno majke Vukovara. Suosjećam s vama koji tragate za svojim nestalim.

Moj duboki naklon pripada danas mrtvim koji počivaju u ovome groblju i pokojnima čija su tijela nevino stradala po cijeloj Hrvatskoj i šire, iz bilo kojih ratova i vremena bez obzira na vjeru i naciju. U svojim molitvama sam uz vas bolesnici i sve vas koji me pratite putem medija.

Iako imam 500 godina stare hrvatske gene s ovih prostora, odmah obećavam medijima da neću danas pjevati: geni, geni kameni, ali ću zato govoriti geni, geni hrvatski … pa se nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon.

Draga braćo! Možda bi bilo bolje na Dan sjećanja, na grobovima ovih mrtvih samo šutjeti i moliti. Ja ću ipak nešto reći iako nam grobovi govore puno više od svake izrečene riječi. Otvorene grobnice koje čekaju povratak kosti svojih mrtvih i nestalih, govore još više.

Prvo o čemu želim sada propovijedati jest Kristov poziv u evanđelju na opraštanje, pomirbu i zajedništvo svih naroda.

U poslanici Efežanima sv. Pavla slušamo: „Vi koji nekoć bijaste daleko u Kristu, dođoste blizu po Krvi Kristovoj.“ Danas stojimo u blizini granice katoličkih i pravoslavnih kršćana. Braćo, uistinu ste kroz prošla vremena kao kršćani, bili jako, jako daleko. Znajte. Svaka izgubljena minuta u traženju mira prerasta u mržnju. Došlo je vrijeme da podvučete crtu. Pođite se konačno približavati jedni drugima po Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve ljude a posebno za nas kršćane. Mi kršćani, ponosimo se križem Kristovim. Ako je Krist nevin ubijen i bio spreman sa križa „ubiti neprija-teljstvo i mržnju u sebi prema svojim ubojicama“, pa zašto i mi ne bismo konačno započeli taj put ubijanja mržnje. Mi koji smo bliže križu, pozvani smo u ime Krista miriti ljude. Mir nam neće doći sam s neba ako ga ne budemo širili mi ovdje na zemlji. Nemir će nam razoriti duše, obitelji i narode. Razorimo i mi poput Krista neprijateljstvo u svojoj duši i svome srcu. Krv žrtava svih ratova, ne kriči za osvetom nego za pomirenjem i posvetom. To je budućnost Božjega naroda!

Hodajući u koloni sjećanja, dostojanstveno sam gazio, ovu zemlju natopljenu mučeničkom krvlju. Za pete su mi se lijepili: zemlja, krv i suze a kroz tijelo mi je prolazila jeza i jauk bespomoćnih zarobljenika, koji su mučeni kao Krist na svome križnom putu. Ponavljao sam danas u sebi više puta Kristove riječi, Egidije, smiri se: „Neka se ne uznemiruje srce tvoje“. Svaki korak prema ovome groblju u meni je stvarao sve veću bol i suze, pitajući se zar je moguće da su kršćani vršili ovolika zla.

Veliko zlo je danas vezano uz pitanje nestalih. Vi odgovorni, kada ćete napraviti minimum ljudskoga pijeteta i dostojanstva i vratiti kosti od 1952 zarobljene, mučene i ubijene duše? To vas pitam u ime ožalošćenih obitelji. Ta kost i te kosti tisuće mrtvih nalaze se skrivene u utrobi zemlje. Molim vas, iskopajte to hrvatsko blago i vratite ga u njihov i naš Vukovar. Izbacite tu kost iz svoga grla koja vas blokira u svim dobrosusjedskim pregovorima. Nemamo drugoga puta, nego: put priznanja istine, put praštanja i pomirbe, put novoga početka u Isusu Kristu.

Mi smo svjesni da neke boli Vukovar i Dan sjećanja na nevine žrtve. Tko prešućuje žrtve on ih ponovo ubija. Znam da zločince boli nečista savjest i vjernička moć praštanja hrvatskoga čovjeka koji živi po Kristovim riječima: Bože, oprosti im jer ne znaju što čine. Trebamo biti uvijek vođeni današnjim evanđeljem: ako je Krist koji je pretrpio nepravednu smrt, sve oprostio, to moramo i mi danas činiti ako želimo biti Kristovi. Braćo, Vukovar nema drugoga puta osim puta Kristovoga praštanja i pomirenja.

Ja vas sve molim i jedne i druge i treće. Ne generalizirajte. Nikada ne optužujte cijeli narod. Za zlo u Vukovaru nije kolektivno kriv srpski narod jer u ovim grobovima leže i Srbi koji su bili lojalni svojoj rodnoj domovini Hrvatskoj. Bol, sram, zločin i rat su učinili oni koji su htjeli pokoriti slobodu hrvatskoga naroda. U Vukovaru je započela velika nepravda zato mora ovdje započeti i korektna sudska pravda, koja ne smije biti poticana samo prosvjedima. Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde.

Ja sam kao biskup prijatelj i Pravoslavne Crkve. Darovao sam joj crkvenu zemlju u Austriji, pomažem sagraditi prvi pravoslavni manastir u Austriji. Zato znam dobro da su zaplakale mnoge srbijanske i crnogorske majke iz čijeg su zagrljaja oteti sinovi i natjerani u rat i smrt. Narod nije kriv i nema kolektivne krivnje ni s ove ni s one strane. Krivci su oholi, pokvareni i nerazumni pojedinci koji nasilno žele otimati tuđe ne znajući: Tko se mača laća od njega će i poginuti.

Kao drugo, u svojim mislima moram se sada opet vratiti današnjem evanđelju jer Krist reče da nam je On put, istina i život.

Promatrajući zbivanja u Hrvatskoj moram vam kao neutralan promatrač iz Austrije reći sljedeće. Istina je i ovo, da su se naši mrtvi borili protiv dugogodišnjega zla koje ste imali i u svojim redovima. Neki žele nasilno progutatiti tu čistu dušu hrvatskome domoljubu. Žele iščupati hrvatsko srce braniteljima, koje kuca za moju staru Domovinu. Ja kao gradišćanski Hrvat nedam nikome Hrvatsku – a ne dajte je ni vi!

Hrvati i Hrvatice, pročistite konačno svoje matice. Ne budite ruku skršenih ni glava spuštenih. Na istinu su vas i zakleli i obvezali ovi mrtvi. Ako ne ispunite zavjete mrtvih, onda se u Vukovaru šetate kao plaćeni glumci, koji samo plaču radi scene i javnosti. Na čišćenje vas obvezuju uplakane vukovarske majke i udovice koje su svoje sinove i muževe ugradile u temelje slobodne Hrvatske.

Osjećam veliku bol i tugu kada čujem istinu, kako stotine tisuća mladih napušta ovu prelijepu zemlju za koju su mnogi ginuli. Gubite zdrave i mlade snage koje su mogle: obnoviti državu i podići palo gospodarstvo. Iseljavanjem, neki vode podmukli rat protiv Domovine. Ali znajte, vratit će se Ivan jednoga dana i on će pitati: čija je ovo livada, čija je ovo trava? Pitat će, čiji je ovo Vukovar, čija je ovo Slavonija i Dalmacija, čija je ovo Hrvatska? Moja i naša!

Od mojih gradišćanskih Hrvata prije 500 godina pa sve do danas mi Hrvati stalno negdje selimo i iseljavamo iz najljepše zemlje svijeta. Ona je radnička i patnička ali i mučenička, od Vukovara do Dubrovnika, od Velebitskih planina preko mora do slavonskih ravnina. Hrvatska je prelijepa. Gradite je zajedničkim snagama. Ostani tu, to je Kristov put, jer svaka tuđa zemlja tuga je golema. Voli, izgradi i obogati Hrvatsku svojim talentima!

Kao treće, u ovome trenutku bola i sjećanja na mrtve, sjetio sam se utješnog Kristovoga govora na gori kojega trebamo ponijeti svojim domovima. Blaženi siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni, milosrdni, čistoga srca, mirotvorci i progonjeni. Ma koliko vas god pogrde, prognaju i zlo slažu protiv vas, vi ste moji i imat ćete veliku plaću, ako ne od ove zemaljske vlade onda od one na nebu, jer vaše je kraljevstvo nebesko.

Moramo svi misliti na ove gore blažene i biti uz njih. Domovino, pitam prvo tebe, kada ćeš svim srcem biti uz svoj narod? Konačno, dajmo poštovanje progonjenima. Kada ćete kao europske zemlje imati minimum hrabrosti da otvorite arhive a zatvorite nečasne arhivare. Bez čistih računa nema čiste budućnosti i mira. Europa se čudi vašem prljavom kazalištu koje još uvijek nema završnoga čina i lustracije. Blaženi progonjeni čekaju svoju pravičnost.

Hrvatska kao država sada u potpunosti pripada Europi. Ja vas pozivam da ne tapkate u prošlim vremenima i da ne gubite snagu u međusobne svađe. Vi ste Europa. Balkanski duh izdahnite a Europski zrak udahnite! Vi imate puno toga dati Europi. Nemojte biti samo oni koji od Europe uzimaju. Vi budite oni koji Europi dajete: kršćanske, moralne i ljudske vrednote. Čuli smo poruku sa susreta predsjednika država u Francuskoj, kako se trebamo čuvati bolesnoga nacionalizma koji nanovo u svijetu budi zle duhove rata. Iza sebe imamo tri rata koji su cijeli svijet učinili siromašnim i materijalno i duhovno.

Pitam se, zašto ovi grobovi oko nas tako dugo šute. Podignite se i vi mrtvi, a i vi živi, da zaštitite i uskrsnete ovu tako lijepu i dragu domovinu Hrvatsku. Što čekamo? Krenimo zajedno u obnovu Domovine!

Obraćam se i vama poštovani političari! Prestanite gubiti zdrave snage na stalna rušenja svoje hrvatske Vlade i Sabora. Narod vas je izabrao da budete konstruktivni a ne destruktivni. Budite graditelji a ne rušitelji sami sebe. Kaže sv. Ivana Pavao II.: Podržite uvijek ono što je pozitivno, dok korigirate ono što je negativno. Gledajte naprijed i ističite pozitivne uspjehe Hrvatske. U vašoj domovini ima puno dobrih ljudi i događaja. Morate znati i moći vidjeti dobro. Obrišite stakla svojih naočala koja su ponekad zamagljena osobnim interesima.

Mediji, vi koji imate moć širenja dobra molim vas skinite sa vaših ekrana crno, a stavite bijelo. Ugasite žalost, a upalite radost! Širite pozitivno a zaboravite negativno! Učinimo narod sretnim! Pozvani ste da i vi podiži-te paloga i umornoga čovjeka

Gledao sam kako se cijeli svijet divio vašoj predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović u Rusiji: kako grli i ljubi naše vatrene nogometaše. Smije se i plače sa Hrvatskom šahovnicom. Pokazala je svijetu ponos Hrvatskoga naroda i političara. Ako vam je Krist put, istina i život, a jest, ne bojte se, svi vi, živjeti ponosno i upravljati dostojanstveno, mudro i pravedno svojim narodom.

Draga braćo i sestre! Pođimo svojim domovima ohrabreni u vjeri naših branitelja i ubijenih civila, koji počivaju u ovome Vukovarskome groblju i cijeloj Hrvatskoj. Ovi nam mučenici poručuju kao moralna i vjerska verti-kala u današnjem psalmu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim“. Ne bojte se kaže Krist, jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Želim vam danas staviti na srce dvije stvari. Nikad ne zaboravite materijalno pomagati siromašni Vukovar na što nas poziva i papa Franjo na današnji svjetski dan siromaštva. Drugo ne prestanite moliti za Vukovar. Danas želim najaviti da ću kao biskup i Gradišćanski Hrvat uz svoj zbor Pax et Bonum sa 160 pjevača i s novoosnovanom udrugom HRVAT SAM – ovo stoji za gradišćanske Hrvate iz Slovačke, Austrije i Mađarske organizirati humanitarni koncert za Vukovar u Lisinskome. Odlučio sam to održati 13. listopada do godine uz pokroviteljstvo grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića te premijera Andrije Plenkovića i hrvatske vlade, kojima ovim putem od sveg srca zahvaljujem. Pozivam sve dobre ljude i sve medije da nam se pridruže! Pokažimo i na ovaj način kako volimo i razumijemo potrebe i siromaštvo Vukovara.

Želja mi je dok plačemo da ujedno pjevamo i molimo za Vukovar. Molimo posebno za uplakane majke čiji sinovi vapiju s neba: Mati, o najdraža mati neka nas tvoja molitva prati. Vukovarski toranj je za mene simbol ranjene majke koja unatoč ubijanju sina, ponosno stoji pod križem i čeka njegovo Uskrsnuće. Ranjeni Vukovarski toranj iz kojeg je curila krv i voda kao simbol života ipak je doživio uskrsnuće Vukovara. Molitvu vukovarskih sinova, svojim majkama, mi ćemo sada čuti u pjesmi moga pastoralnoga asistenta Ive Šeparovića.

Ne plači majko, ne plači oče! Ne plači Hrvatska! Uzdignute glave idite naprijed i radujte se životu. Kriste, daj hrabrosti i snage svom narodu da se odupru svim nevoljama i suzama na ovome svijetu.

Draga braćo i sestre! Ne bojte se nikoga i nikada! Znajte da je Krist uvijek s nama. Moj dobri stari Bože, pomiri sve ljude na ovome svijetu i daj da konačno svi shvatimo danas ovdje u Vukovaru, da si ti: pravi put, prava istina i pravi život. Ako ovo zbilja shvatimo imaju Hrvatska, Europa i svijet mirnu i blagoslovljenu budućnost – Tako neka bude! Amen. (Ika)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Predstavnici SPC-a bojkotirali ekumensku molitvu za jedinstvo kršćana

Objavljeno

na

Objavio

Središnje ekumensko slavlje ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u Sisačkoj biskupiji održano je u subotu 25. siječnja u katedrali Uzvišenja Sv. Križa u Sisku. Molitvu je predvodio sisački biskup Vlado Košić, a sudjelovali su i biskup Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj Branko Berić, protojerej stavrofor Kirko Velinski, svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, pastorica Evangeličke crkvene Općine u Kutini Elina Braz de Almeida, povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije vlč. Branimir Motočić, generalni vikar sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karaća i vlč. Damir Ceković župnik župe Preobraženja Gospodnjeg iz Petrinje.

Obraćajući se prvi okupljenima o. Velinski je podsjetio kako smo nedavno proslavili rođenje Božjeg Sina koji nas sve povezuje te kako su temelj kršćanstva dvije zapovjedi ljubavi, prema Bogu i bližnjemu. „Tko je to naš bližnji? Svaki čovjek u potrebi bez razlike u vjeri i nacionalnosti. Ovogodišnje geslo molitvene osmine potiče nas na jačanje baš tog čovjekoljublja. Jedino čovjekoljubljem kroz djela dobrote možemo dokazati da smo stvarno Kristovi. Takvo čovjekoljublje osjetio sam i sam kada sam prije 16 godina došao u Zagreb. Nikoga nisam znao ni od svećenika, a posebno ne od katolika, a prvi su mi pomogli dva biskupa, biskup Košić i Mrzljak. Oni su i kasnije bili ti kojima sam se uvijek mogao obratiti za savjet ili pomoći u svakom trenutku. E to je pravo evanđelje, to je čovjekoljublje, ono jedinstvo i zajedništvo koje tražimo“, ustvrdio je Velinski.

Govoreći o geslu ovogodišnje osmine i čitanju iz Djela apostolskih biskup Evangeličke crkve Branko Berić je poručio da kako nam ona govore da i slučajan susret može stvoriti zajednicu. „Što više Crkve njeguju zajedništvo i traže povjerenje, više će uspjeti. Naše jedinstvo kao kršćana otkriva se ne samo tako što jedni drugima dajemo gostoprimstvo već i ljubeći susrete s onima koji možda ne dijele naš jezik, kulturu te vjerovanje. Stoga, oslobađajuća milost Božja daje nam, novi život, snagu da budemo novi ljudi. Ova poruka koja nam je dana u Evanđelju uvijek je aktualna te predstavlja i dar i mandat“ rekao je biskup Berić.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić koji je poručio kako je ova molitva iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti. „Jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo ‘jedno stado i jedan pastir’ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini. Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih“.

Biskupov govor

Govor na središnjem slavlju ekumenske molitvene osmine

„Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10) – EKUMENSKA MOLITVA 2020. /Središnje slavlje u Sisku, 25.1.2020.

Poštovani i dragi sudionici ove molitve za jedinstvo kršćana, prije svega: evangelički biskupe u RH gosp. Branko Berić, pastorica Ev. crkvene općine u Kutini gđa Elina Braz de Almeida, o. Kirko Velinski, protojerej stavrofor Makedonske pravoslavne Crkve (MPC) u RH, naš biskupijski povjerenik za ekumenizam i dijalog vlč. Branimire Motočić, braćo svećenici, dragi vjernici, braćo i sestre,

Raduje me što smo večeras zajedno u našoj sisačkoj katedrali i to na središnjem susretu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana ove godine.

Ova naša molitva je iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti i jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo „jedno stado i jedan pastir“ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini.

Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih.

Želio bih izraziti svoje zadovoljstvo što se u svijetu istočnih Crkava nastavlja međusobno priznanje autokefalnosti odnosno samostalnosti nacionalnih Crkava, kao što je to bio slučaj prije godinu dana s priznanjem Ukrajinske pravoslavne Crkve. Nadamo se da se taj proces nastavlja i s Makedonskom pravoslavnom Crkvom te da će ići i dalje. Jer nije dobro kada se preko Crkve želi nametati nadmoć jednog naroda nad drugim i ne priznavati mu ona prava koja se s pravom žele osigurati za vlastiti narod. Crkve ne bi smjele biti instrument političke supremacije bilo kojeg naroda nad drugim narodom. Stoga spomenuti procesi, čini se, donose nadu dobrih odnosa međusobnog poštovanja i priznanja ravnopravnosti naroda.

Netko će upitati kako to da nema predstavnika SPC-a na ovoj molitvi? Nije bio nitko ni u srijedu u Kutini kod evangelika, premda smo čekali paroha stupovačkog i čak smo zbog njega mijenjali termin. I sisački parosi se ne odazivaju premda ih je naš povjerenik zvao. Ako su oni solidarni sa svojim vođama koji se služe lažima u odnosu prema nama, naš se ekumenski dijalog ne može nastaviti u iskrenosti i kršćanskoj ljubavi sve dok – rekao bih simbolično – Srbi usred Beograda ne postave spomenik Alojziju Stepincu jer je on spasio tisuće srpske djece u Drugom svjetskom ratu. Istinu treba priznati! Svakako nije kršćanski govoriti jedno, a misliti drugo, slikati se zajedno i grliti, a nastaviti širiti neistine o Katoličkoj Crkvi. Eto, to je na žalost naša situacija danas u Hrvatskoj.

Na Zapadu su također mnogi problemi koje trebamo rješavati mi katolici i protestanti, a i u našem zajedničkom odnosu prema istočnim Crkvama. Mi smo na putu napretka koji nam daje Duh Sveti. Premda su prošla stoljeća često bila vremena međusobnih sukoba katolika i protestanata, mi smo danas sve više braća i sestre, priznajući si međusobno jedinstvo koje imamo u istoj osobi Isusa Krista, koji nam je svima jedini Učitelj i Spasitelj, te u njegovoj Riječi, u Sv. Pismu. Problemi su u različitom shvaćanju otvorenosti Crkve svijetu: treba li baš slijediti sve trendove koje nam nameće civilno društvo u odnosu na tzv. ljudska prava, kada se ozakonjuju sporni načini ljudskog ponašanja, npr. u obiteljskom životu, u tzv. pravima žena, i sl.

Pozvani smo svi mi, kako kršćani Istoka tako i Zapada, da budemo sve više svjesni svoje povezanosti i upućenosti jednih na druge, ali u dubokom međusobnom poštovanju. Ne možemo biti autentični svjedoci Isusa Krista ako se međusobno ne poštujemo i ne prihvaćamo. Stoga ponovno vodstvu SPC upućujem bratsku molbu da odustane od lažnog blaćenja naše katoličke nacionalne svetinje, a to je bl. Alojzije Stepinac. To nije dobar put već način kako da se što više međusobno udaljimo.

Sve nas povezuje Riječ Božja, Sveto pismo. To možemo posebno naglasiti danas, u predvečerje Nedjelje Božje Riječi, što ćemo prvi puta sutra slaviti u Katoličkoj Crkvi, kako je to odredio Papa Franjo (motuproprijem „Aperuit illis“).

Ovogodišnji moto naše molitve za jedinstvo je tekst iz Djela apostolskih koji govori o brodolomu svetog Pavla te gostoprimstvu naroda među koje su došli. To su prije svega riječi: „Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10).

Premda je tekstove pripremila ekumenska skupina s otoka Malte, ovaj događaj o kojem smo slušali iz Djela apostolskih, gdje sv. Luka otok naziva „Melite“ (Dj 28,1), ne znamo gdje se točno dogodio – jer naši crkveni povjesničari i bibličari dokazuju da je to bilo na Mljetu. No bez obzira na to, riječ je o jednoj od temeljnih kršćanskih kreposti, a to je gostoljubivost koju svi trebamo njegovati. Ne samo na Malti i na Mljetu, nego posvuda i u svim kršćanskim Crkvama. Radi se zapravo o čovjekoljublju, kako i kaže izvorni grčki tekst (philanthropia), a to znači da je svaki čovjek kojega susrećemo naš brat, dragi gost, prijatelj koji je jednako dijete Božje kao i mi, i prema kojem smo dužni pokazati suosjećanje, ljubav i u potrebi mu pomoći. Dapače, Isus kaže da će na posljednjem sudu upravo ta ljubav prema bližnjemu u potrebi biti znak raspoznavanja, po kojem ćemo biti ili spašeni ili odbačeni. A zanimljivo je da su u izvorniku ti „domoroci“, kako ih prevodi naše Pismo, imenovani „barbarima“. Pa kad su dakle s toliko pažnje i brige prihvatili barbari tj. pogani unesrećene ljude koji su k njima došli zbog preživljenog brodoloma, koliko li više mi kršćani trebamo prema svima koje susrećemo pokazivati ljubav i gostoprimstvo!

Prihvaćati drugoga, a osobito one koji su u potrebi, veliko je djelo milosrđa. Očito je da malteški kršćani danas aludiraju na veliku migrantsku krizu i žele nas sve senzibilizirati na međusobnu kršćansku ljubav i gostoljubivost. Mi, osobito ovdje u Sisku, znamo što to znači ratno stradanje. I sam sam bio prognanik iz svoje župe, i zajedno s mojim vjernicima primao pomoć iz čitavog svijeta. U Mošćenici sam tako upoznao jednog divnog protestantskog pastora koji je sa svojim vjernicima iz Neumünstera u Njemačkoj dolazio i pomagao mojim prognanim vjernicima u ratnim poteškoćama. Sa zahvalnošću smo to primali, kao i pomoć katolika i iz Njemačke i Italije, ali i iz drugih zemalja. No, naši prognanici nisu bili takvi kao današnji migranti koji su mladi ljudi, sposobni braniti domovinu. Današnji migranti koji ilegalno nadiru u Hrvatsku i EU više mi sliče na vojnike koji vrše tihu invaziju Europe. Kao kršćani onim ljudima koji su u potrebi trebamo pomoći, ali svaka država ima pravo one koji ilegalno u nju ulaze odvratiti od nasilnog ulaska u nju.

Ne bih stoga želio da ova molitvena osmina bude političko sredstvo globalističkog discipliniranja kršćana Europe, nego stvarno usmjerenje dobrotvorne kršćanske ljubavi prema svima koji su potrebni naše bratske pomoći. To treba razlikovati i za to se molimo.

Evo vidite, braćo i sestre, koliko zamki imaju svi ti naši odnosi. Ali budimo radije svjesni i koliko velikih milosti i puno dobra nam svima donose. Koliko smo više već sada, premda još uvijek podijeljeni, jedinstveni u onome što je bitno!

Molimo se iskreno za prave plodove naših nastojanja i našeg kršćanskog zajedništva te da naše molitve budu uslišane. Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Papa imenovao Tomu Vukšića nadbiskupom

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Otac papa Franjo imenovao je vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini mons. Tomu Vukšića nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, objavio je 22. siječnja 2020. Tiskovni ured Svete Stolice.

U isto vrijeme vijest o imenovanju pročitao je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto u prostorijama Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu tijekom prigodnog imendanskog čestitanja nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću pred okupljenim svećenicima, redovnicima i redovnicama.

Mons. dr. sc. Tomo Vukšić je rođen 9. siječnja 1954. u Studencima, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nakon što je pohađao filozofsko-teološki studij u Sarajevu, i odslužio vojsku (1977-1978), bio je zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije u Studencima, 29. lipnja 1980. Bio je župni vikar u katedrali u Mostaru od 1980. do 1982.

Zatim, kao stipendista Propaganda Fide, postigao je magisterij iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu (1984.) te onaj iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986.). Od 1986. do 1988. vršio je službu tajnika Biskupije i biskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu (1988.-1991.), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu, gdje je postigao doktorat (1991.) tezom: „Odnosi među katolicima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1903.“

Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (od 1991. do 1994.); predavač na Teološkom institutu u Dubrovniku (1992.-1997.); vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (od 1993. do 1998.); sudski vikar u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji (1993.-2009.); ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (od 1998. do 2005.), član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine.

Sveti Otac Benedikt XVI. osnovao je, 1. veljače 2011. Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu te imenovao generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu dr. don Tomu Vukšića za prvog biskupa vojnog ordinarija. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve.

Odlično poznaje talijanski jezik; zna također njemački i francuski. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve, suvremenih pitanja. (kta)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari