Pratite nas

Kolumne

Biskupi poručili kakvog (ne) žele predsjednika

Objavljeno

na

josipovicpride_484302S1

Kad je riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnije otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru, a aktivno se uključio i u promidžbu protiv referenduma za ustavno zaštitu obitelji

Kršćani božićno svjetlo ne zadržavaju samo unutar zidova vlastitoga bića, jer je svjetlo postavljeno da svijetli svim ljudima. Upravo u duhu božićnoga svjetla kršćanski su vjernici zauzetiji dio društva i zajednice u kojoj žive.

U tom je duhu sročena i poruka hrvatsklih biskupa za ovogodišnje predsjedničke izbore, u kojoj hrvatski katolički biskupi ističu kako se “ne smijemo prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti” te podsjećaju kako je neizlazak na izbore također oblik glasovanja, jer se tako drugima prepušta da odlučuju u naše ime, pri čemu svi onda neizbježno trpe posljedice tih odluka.

Zato biskupi pozivaju vjernike da se dobro informiraju o programima kandidata te da se ne odriču svoga prava da na izborima aktivno suodlučuju i o svojoj budućnosti.

U svojoj poruci pak upućuju vjernike da donesu što odgovornije i razboritije odluke, upozoravajući ih na važne vidove društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva kako bi i na taj način mogli izraziti svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno predsjednice.

Osim što ističu kako bi pobjednik na izborima, koji će sljedećih pet godina predstavljati državu u zemlji i inozemstvu, trebao ojačati gospodarsku diplomaciju i tako pripomoći oporavku hrvatskoga društva, biskupi posebno naglašavaju pitanje svetosti ljudskoga života, a osobito obitelji, koja je temeljna stanica svakoga društva.

Zato pozivaju vjernike da svojim glasom podupru programe kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.

Hrvatski biskupi ističu kako vjernici od državnoga poglavara očekuju da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga evanđelja.

Zbog sve naglašaenijih ideoloških prijepora koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, katolički vjernici očekuju od predsjednika/predsjednice da nedvosmisleno osudi sve zločine, bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.

U tome je smislu, od iznimne važnosti da se bira kandidat koji se zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.

Zato hrvatski biskupi pozivaju da se za “prvoga čovjeka hrvatske države” bira čovjeka koji je pozvan voljeti svoj narod, pružati mu primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta te onaj koji sprječava rasprodaju nacionalnoga bogatstva.

Na međunarodnoj pak razini treba gledati zauizima li se i bori li se naš kandidat za interese svih hrvatskih građana i njihove države te doživljava li Hrvate, koji žive u drugim državama kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa i zauzima li se za njihova politička i kulturalna prava?

Kad se pogledaju vrijednosti na koje upozoravju hrvatski biskupi nije teško zaključiti kako je mandat još uvijek aktualnoga predsjednika države Ive Josipovića protekao mimo kršćanskih i domoljubnih vrijednosti navedenih u poruci HBK.

Dapače, aktualni predsjednik se svojim zalaganjem i politikom sustavno bavio njihovim razarenjem. Ne samo da nije poticao ustrojavanje učinkovite gospodarske diplomacije, nego je svojim utjecajem i savezom s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić potiskivao iz službe učinkovitije diplomate, a na njihova mjesta postavljao svoje ideološke srodnike.

Kad je pak riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnija otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego što bi se zauzimao za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru. Aktivno se Josipović uključio i u promidžbu protiv referenduma udruge “U ime obitelji”, koja se zalagala za ustavnu zaštitu obitelji kao prirodne zajednice muškarca i žene, čiji je integritet pojačano ugrožavan upravo u njegovu mandatu.

Jednako tako se nije usprotivio militantnim skupinama koje su nasiljem nekadašnjega ministra Željka Jovanovića pokušale preko zastupnika Kukuruku koalicije ozakoniti ukidanje prava na izbor u pitanjima zdravstvenoga odgoja te u škole na svojevrstan način uvesti pornografiju, pedofiliju i homoseksualizam. Zato je splitski nadbiskup mons. Marin Barišić morao upozoravti kako “ne treba nametati ideološki odgoj jer to bi bio povratak u prošlost za koju smo mislili da se neće više ponavljati”.

Sadašnji predsjednik nije bio ravnodušan ni prema sve jačoj ideološkoj podjeli hrvatskoga naroda. Naime, upravo je on te podjele na domaćoj razini poticao i podjarivao, a u međunarodnim odnošajima, pokušavao kapitalizirati kao svjedodžobu za svoje nove balkanske projekte. Kao posljedice takve politike pojačan je nacionalni razdor u kojem nema dijaloga pa je zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić “u brizi za Domovinu u sadašnjim društvenim okolnostima, u kojima se osjeća potreba posebneBožje pomoći, da bi se učvrstilo naše zajedništvo, sloga i solidarnost, očuvalo temeljne vrijednosti i promicalo istinu koja vodi prema plodnom dijalogu i suradnji različitih sastavnica hrvatskoga društva”, pozivao na molitvu za Domovinu.

Na kulturološkoj pak razini nije se čak ni kao pristojan čovjek usprotivio institucionalizaciji jedne nacionalne kazališne kuće, koja promiče nesnošljivost i vrijeđa kršćane, na što je morao ragirati i riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, jer predstava “izaziva u najmanju ruku zgražanje te duboko vrijeđa kršćane i Crkvu zbog okrutnog načina da kršćanske simbole i svete predmete koriste kao perverzne rekvizite u predstavi”.

Nikad nije osudio jugoslavenske komunističke zločine, a ne usprotivivši se ukidanju saborskoga pokroviteljstva nad obilježavanjem hrvatskih žrtava masovnih partizanskih pokolja na Bleiburgu, praktično se poistovjetio s komunističkim zločincima.

Nikad se Josipović nije zauzeo za cjelovito iznošenje istine o Domovinskom ratu, progonu ratnih zločinaca i silovatelja, a još manje za zahtjeve hrvatskih branitelja u ostvarivanju njihovih prava, koje dodatno ponižava uspoređujući ih s Brozovom jugoslavenskom komunističkom vojskom. Upravo zato je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić morao kao melem na ranu isticati kako su “samo oni koji su otkrili vrijednost svoga života, mogli imati hrabrosti umrijeti za drugoga.”

Upravo je nedostatak hrvatskoga patriotizma jedna od glavnih karakteritika sadašnjega predsjednika pa je od njega iluzorno očekivati kako će spriječiti rasprodaju nacionalnoga blaga, koju unatoč prikupljenim potpisima za raspisivanje referenduma, u zadnjoj godini mandata priprema sadašnji režim.

Što se pak tiče položaja Hrvata u drugim državama, valja podsjetiti kako je upravo u Josipovićevu mandatu u Srbiji legalizirana podjela hrvatske manjine na skupinu Bunjevaca, koju podupire tamošnji režimi te ugroženu nezaštićenu skupinu Hrvata.

Hrvatski narod u BiH je potpuno razvlašten, a tomu je pripomogla i Josipiovićeva podjela krivnje, umjesto da se založio za teritorijalnu i ustavnopravnu jednakopravnosti sva tri naroda.

Dakle, vjernici birači koji će birati ponovno i na ovim izborima za predsjednika države Ivu Josipovića ne će u njem samo gledati glazbenika i pravnika nego će svojim izborom poduprati i njegovu neuspješnu, ideološki ostrašćenu unutarnju, ali i pogibeljnu vanjsku politiku!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari