Pratite nas

Kolumne

Biskupi poručili kakvog (ne) žele predsjednika

Objavljeno

na

josipovicpride_484302S1

Kad je riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnije otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru, a aktivno se uključio i u promidžbu protiv referenduma za ustavno zaštitu obitelji

Kršćani božićno svjetlo ne zadržavaju samo unutar zidova vlastitoga bića, jer je svjetlo postavljeno da svijetli svim ljudima. Upravo u duhu božićnoga svjetla kršćanski su vjernici zauzetiji dio društva i zajednice u kojoj žive.

U tom je duhu sročena i poruka hrvatsklih biskupa za ovogodišnje predsjedničke izbore, u kojoj hrvatski katolički biskupi ističu kako se “ne smijemo prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti” te podsjećaju kako je neizlazak na izbore također oblik glasovanja, jer se tako drugima prepušta da odlučuju u naše ime, pri čemu svi onda neizbježno trpe posljedice tih odluka.

Zato biskupi pozivaju vjernike da se dobro informiraju o programima kandidata te da se ne odriču svoga prava da na izborima aktivno suodlučuju i o svojoj budućnosti.

U svojoj poruci pak upućuju vjernike da donesu što odgovornije i razboritije odluke, upozoravajući ih na važne vidove društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva kako bi i na taj način mogli izraziti svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno predsjednice.

Osim što ističu kako bi pobjednik na izborima, koji će sljedećih pet godina predstavljati državu u zemlji i inozemstvu, trebao ojačati gospodarsku diplomaciju i tako pripomoći oporavku hrvatskoga društva, biskupi posebno naglašavaju pitanje svetosti ljudskoga života, a osobito obitelji, koja je temeljna stanica svakoga društva.

Zato pozivaju vjernike da svojim glasom podupru programe kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.

Hrvatski biskupi ističu kako vjernici od državnoga poglavara očekuju da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga evanđelja.

Zbog sve naglašaenijih ideoloških prijepora koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, katolički vjernici očekuju od predsjednika/predsjednice da nedvosmisleno osudi sve zločine, bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.

U tome je smislu, od iznimne važnosti da se bira kandidat koji se zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.

Zato hrvatski biskupi pozivaju da se za “prvoga čovjeka hrvatske države” bira čovjeka koji je pozvan voljeti svoj narod, pružati mu primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta te onaj koji sprječava rasprodaju nacionalnoga bogatstva.

Na međunarodnoj pak razini treba gledati zauizima li se i bori li se naš kandidat za interese svih hrvatskih građana i njihove države te doživljava li Hrvate, koji žive u drugim državama kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa i zauzima li se za njihova politička i kulturalna prava?

Kad se pogledaju vrijednosti na koje upozoravju hrvatski biskupi nije teško zaključiti kako je mandat još uvijek aktualnoga predsjednika države Ive Josipovića protekao mimo kršćanskih i domoljubnih vrijednosti navedenih u poruci HBK.

Dapače, aktualni predsjednik se svojim zalaganjem i politikom sustavno bavio njihovim razarenjem. Ne samo da nije poticao ustrojavanje učinkovite gospodarske diplomacije, nego je svojim utjecajem i savezom s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić potiskivao iz službe učinkovitije diplomate, a na njihova mjesta postavljao svoje ideološke srodnike.

Kad je pak riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnija otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego što bi se zauzimao za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru. Aktivno se Josipović uključio i u promidžbu protiv referenduma udruge “U ime obitelji”, koja se zalagala za ustavnu zaštitu obitelji kao prirodne zajednice muškarca i žene, čiji je integritet pojačano ugrožavan upravo u njegovu mandatu.

Jednako tako se nije usprotivio militantnim skupinama koje su nasiljem nekadašnjega ministra Željka Jovanovića pokušale preko zastupnika Kukuruku koalicije ozakoniti ukidanje prava na izbor u pitanjima zdravstvenoga odgoja te u škole na svojevrstan način uvesti pornografiju, pedofiliju i homoseksualizam. Zato je splitski nadbiskup mons. Marin Barišić morao upozoravti kako “ne treba nametati ideološki odgoj jer to bi bio povratak u prošlost za koju smo mislili da se neće više ponavljati”.

Sadašnji predsjednik nije bio ravnodušan ni prema sve jačoj ideološkoj podjeli hrvatskoga naroda. Naime, upravo je on te podjele na domaćoj razini poticao i podjarivao, a u međunarodnim odnošajima, pokušavao kapitalizirati kao svjedodžobu za svoje nove balkanske projekte. Kao posljedice takve politike pojačan je nacionalni razdor u kojem nema dijaloga pa je zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić “u brizi za Domovinu u sadašnjim društvenim okolnostima, u kojima se osjeća potreba posebneBožje pomoći, da bi se učvrstilo naše zajedništvo, sloga i solidarnost, očuvalo temeljne vrijednosti i promicalo istinu koja vodi prema plodnom dijalogu i suradnji različitih sastavnica hrvatskoga društva”, pozivao na molitvu za Domovinu.

Na kulturološkoj pak razini nije se čak ni kao pristojan čovjek usprotivio institucionalizaciji jedne nacionalne kazališne kuće, koja promiče nesnošljivost i vrijeđa kršćane, na što je morao ragirati i riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, jer predstava “izaziva u najmanju ruku zgražanje te duboko vrijeđa kršćane i Crkvu zbog okrutnog načina da kršćanske simbole i svete predmete koriste kao perverzne rekvizite u predstavi”.

Nikad nije osudio jugoslavenske komunističke zločine, a ne usprotivivši se ukidanju saborskoga pokroviteljstva nad obilježavanjem hrvatskih žrtava masovnih partizanskih pokolja na Bleiburgu, praktično se poistovjetio s komunističkim zločincima.

Nikad se Josipović nije zauzeo za cjelovito iznošenje istine o Domovinskom ratu, progonu ratnih zločinaca i silovatelja, a još manje za zahtjeve hrvatskih branitelja u ostvarivanju njihovih prava, koje dodatno ponižava uspoređujući ih s Brozovom jugoslavenskom komunističkom vojskom. Upravo zato je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić morao kao melem na ranu isticati kako su “samo oni koji su otkrili vrijednost svoga života, mogli imati hrabrosti umrijeti za drugoga.”

Upravo je nedostatak hrvatskoga patriotizma jedna od glavnih karakteritika sadašnjega predsjednika pa je od njega iluzorno očekivati kako će spriječiti rasprodaju nacionalnoga blaga, koju unatoč prikupljenim potpisima za raspisivanje referenduma, u zadnjoj godini mandata priprema sadašnji režim.

Što se pak tiče položaja Hrvata u drugim državama, valja podsjetiti kako je upravo u Josipovićevu mandatu u Srbiji legalizirana podjela hrvatske manjine na skupinu Bunjevaca, koju podupire tamošnji režimi te ugroženu nezaštićenu skupinu Hrvata.

Hrvatski narod u BiH je potpuno razvlašten, a tomu je pripomogla i Josipiovićeva podjela krivnje, umjesto da se založio za teritorijalnu i ustavnopravnu jednakopravnosti sva tri naroda.

Dakle, vjernici birači koji će birati ponovno i na ovim izborima za predsjednika države Ivu Josipovića ne će u njem samo gledati glazbenika i pravnika nego će svojim izborom poduprati i njegovu neuspješnu, ideološki ostrašćenu unutarnju, ali i pogibeljnu vanjsku politiku!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Hrvatskoj nedostaje političara Starčevićevog kova

Objavljeno

na

Objavio

 Ante Starčević

Dvadeset i osme veljače ove godine navršit će se točno 122 godine od smrti Ante Starčevića, Starčevićjedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr. Ante Starčević?!

Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.

Krleža: Najlucidnija glava

O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti.

Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: …”. Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio: ”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Aktualne misli

Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.

U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba – političara Starčevićevog kova.

Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati