Pratite nas

Kolumne

Biskupi poručili kakvog (ne) žele predsjednika

Objavljeno

na

josipovicpride_484302S1

Kad je riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnije otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru, a aktivno se uključio i u promidžbu protiv referenduma za ustavno zaštitu obitelji

Kršćani božićno svjetlo ne zadržavaju samo unutar zidova vlastitoga bića, jer je svjetlo postavljeno da svijetli svim ljudima. Upravo u duhu božićnoga svjetla kršćanski su vjernici zauzetiji dio društva i zajednice u kojoj žive.

U tom je duhu sročena i poruka hrvatsklih biskupa za ovogodišnje predsjedničke izbore, u kojoj hrvatski katolički biskupi ističu kako se “ne smijemo prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti” te podsjećaju kako je neizlazak na izbore također oblik glasovanja, jer se tako drugima prepušta da odlučuju u naše ime, pri čemu svi onda neizbježno trpe posljedice tih odluka.

Zato biskupi pozivaju vjernike da se dobro informiraju o programima kandidata te da se ne odriču svoga prava da na izborima aktivno suodlučuju i o svojoj budućnosti.

U svojoj poruci pak upućuju vjernike da donesu što odgovornije i razboritije odluke, upozoravajući ih na važne vidove društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva kako bi i na taj način mogli izraziti svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno predsjednice.

Osim što ističu kako bi pobjednik na izborima, koji će sljedećih pet godina predstavljati državu u zemlji i inozemstvu, trebao ojačati gospodarsku diplomaciju i tako pripomoći oporavku hrvatskoga društva, biskupi posebno naglašavaju pitanje svetosti ljudskoga života, a osobito obitelji, koja je temeljna stanica svakoga društva.

Zato pozivaju vjernike da svojim glasom podupru programe kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.

Hrvatski biskupi ističu kako vjernici od državnoga poglavara očekuju da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga evanđelja.

Zbog sve naglašaenijih ideoloških prijepora koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, katolički vjernici očekuju od predsjednika/predsjednice da nedvosmisleno osudi sve zločine, bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.

U tome je smislu, od iznimne važnosti da se bira kandidat koji se zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.

Zato hrvatski biskupi pozivaju da se za “prvoga čovjeka hrvatske države” bira čovjeka koji je pozvan voljeti svoj narod, pružati mu primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta te onaj koji sprječava rasprodaju nacionalnoga bogatstva.

Na međunarodnoj pak razini treba gledati zauizima li se i bori li se naš kandidat za interese svih hrvatskih građana i njihove države te doživljava li Hrvate, koji žive u drugim državama kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa i zauzima li se za njihova politička i kulturalna prava?

Kad se pogledaju vrijednosti na koje upozoravju hrvatski biskupi nije teško zaključiti kako je mandat još uvijek aktualnoga predsjednika države Ive Josipovića protekao mimo kršćanskih i domoljubnih vrijednosti navedenih u poruci HBK.

Dapače, aktualni predsjednik se svojim zalaganjem i politikom sustavno bavio njihovim razarenjem. Ne samo da nije poticao ustrojavanje učinkovite gospodarske diplomacije, nego je svojim utjecajem i savezom s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić potiskivao iz službe učinkovitije diplomate, a na njihova mjesta postavljao svoje ideološke srodnike.

Kad je pak riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnija otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego što bi se zauzimao za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru. Aktivno se Josipović uključio i u promidžbu protiv referenduma udruge “U ime obitelji”, koja se zalagala za ustavnu zaštitu obitelji kao prirodne zajednice muškarca i žene, čiji je integritet pojačano ugrožavan upravo u njegovu mandatu.

Jednako tako se nije usprotivio militantnim skupinama koje su nasiljem nekadašnjega ministra Željka Jovanovića pokušale preko zastupnika Kukuruku koalicije ozakoniti ukidanje prava na izbor u pitanjima zdravstvenoga odgoja te u škole na svojevrstan način uvesti pornografiju, pedofiliju i homoseksualizam. Zato je splitski nadbiskup mons. Marin Barišić morao upozoravti kako “ne treba nametati ideološki odgoj jer to bi bio povratak u prošlost za koju smo mislili da se neće više ponavljati”.

Sadašnji predsjednik nije bio ravnodušan ni prema sve jačoj ideološkoj podjeli hrvatskoga naroda. Naime, upravo je on te podjele na domaćoj razini poticao i podjarivao, a u međunarodnim odnošajima, pokušavao kapitalizirati kao svjedodžobu za svoje nove balkanske projekte. Kao posljedice takve politike pojačan je nacionalni razdor u kojem nema dijaloga pa je zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić “u brizi za Domovinu u sadašnjim društvenim okolnostima, u kojima se osjeća potreba posebneBožje pomoći, da bi se učvrstilo naše zajedništvo, sloga i solidarnost, očuvalo temeljne vrijednosti i promicalo istinu koja vodi prema plodnom dijalogu i suradnji različitih sastavnica hrvatskoga društva”, pozivao na molitvu za Domovinu.

Na kulturološkoj pak razini nije se čak ni kao pristojan čovjek usprotivio institucionalizaciji jedne nacionalne kazališne kuće, koja promiče nesnošljivost i vrijeđa kršćane, na što je morao ragirati i riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, jer predstava “izaziva u najmanju ruku zgražanje te duboko vrijeđa kršćane i Crkvu zbog okrutnog načina da kršćanske simbole i svete predmete koriste kao perverzne rekvizite u predstavi”.

Nikad nije osudio jugoslavenske komunističke zločine, a ne usprotivivši se ukidanju saborskoga pokroviteljstva nad obilježavanjem hrvatskih žrtava masovnih partizanskih pokolja na Bleiburgu, praktično se poistovjetio s komunističkim zločincima.

Nikad se Josipović nije zauzeo za cjelovito iznošenje istine o Domovinskom ratu, progonu ratnih zločinaca i silovatelja, a još manje za zahtjeve hrvatskih branitelja u ostvarivanju njihovih prava, koje dodatno ponižava uspoređujući ih s Brozovom jugoslavenskom komunističkom vojskom. Upravo zato je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić morao kao melem na ranu isticati kako su “samo oni koji su otkrili vrijednost svoga života, mogli imati hrabrosti umrijeti za drugoga.”

Upravo je nedostatak hrvatskoga patriotizma jedna od glavnih karakteritika sadašnjega predsjednika pa je od njega iluzorno očekivati kako će spriječiti rasprodaju nacionalnoga blaga, koju unatoč prikupljenim potpisima za raspisivanje referenduma, u zadnjoj godini mandata priprema sadašnji režim.

Što se pak tiče položaja Hrvata u drugim državama, valja podsjetiti kako je upravo u Josipovićevu mandatu u Srbiji legalizirana podjela hrvatske manjine na skupinu Bunjevaca, koju podupire tamošnji režimi te ugroženu nezaštićenu skupinu Hrvata.

Hrvatski narod u BiH je potpuno razvlašten, a tomu je pripomogla i Josipiovićeva podjela krivnje, umjesto da se založio za teritorijalnu i ustavnopravnu jednakopravnosti sva tri naroda.

Dakle, vjernici birači koji će birati ponovno i na ovim izborima za predsjednika države Ivu Josipovića ne će u njem samo gledati glazbenika i pravnika nego će svojim izborom poduprati i njegovu neuspješnu, ideološki ostrašćenu unutarnju, ali i pogibeljnu vanjsku politiku!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari