Pratite nas

Kolumne

Biskupi poručili kakvog (ne) žele predsjednika

Objavljeno

na

josipovicpride_484302S1

Kad je riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnije otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru, a aktivno se uključio i u promidžbu protiv referenduma za ustavno zaštitu obitelji

Kršćani božićno svjetlo ne zadržavaju samo unutar zidova vlastitoga bića, jer je svjetlo postavljeno da svijetli svim ljudima. Upravo u duhu božićnoga svjetla kršćanski su vjernici zauzetiji dio društva i zajednice u kojoj žive.

U tom je duhu sročena i poruka hrvatsklih biskupa za ovogodišnje predsjedničke izbore, u kojoj hrvatski katolički biskupi ističu kako se “ne smijemo prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti” te podsjećaju kako je neizlazak na izbore također oblik glasovanja, jer se tako drugima prepušta da odlučuju u naše ime, pri čemu svi onda neizbježno trpe posljedice tih odluka.

Zato biskupi pozivaju vjernike da se dobro informiraju o programima kandidata te da se ne odriču svoga prava da na izborima aktivno suodlučuju i o svojoj budućnosti.

U svojoj poruci pak upućuju vjernike da donesu što odgovornije i razboritije odluke, upozoravajući ih na važne vidove društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva kako bi i na taj način mogli izraziti svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno predsjednice.

Osim što ističu kako bi pobjednik na izborima, koji će sljedećih pet godina predstavljati državu u zemlji i inozemstvu, trebao ojačati gospodarsku diplomaciju i tako pripomoći oporavku hrvatskoga društva, biskupi posebno naglašavaju pitanje svetosti ljudskoga života, a osobito obitelji, koja je temeljna stanica svakoga društva.

Zato pozivaju vjernike da svojim glasom podupru programe kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.

Hrvatski biskupi ističu kako vjernici od državnoga poglavara očekuju da poštuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtjevima moralnoga evanđelja.

Zbog sve naglašaenijih ideoloških prijepora koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, katolički vjernici očekuju od predsjednika/predsjednice da nedvosmisleno osudi sve zločine, bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva.

U tome je smislu, od iznimne važnosti da se bira kandidat koji se zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.

Zato hrvatski biskupi pozivaju da se za “prvoga čovjeka hrvatske države” bira čovjeka koji je pozvan voljeti svoj narod, pružati mu primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hrvatskoga nacionalnog identiteta te onaj koji sprječava rasprodaju nacionalnoga bogatstva.

Na međunarodnoj pak razini treba gledati zauizima li se i bori li se naš kandidat za interese svih hrvatskih građana i njihove države te doživljava li Hrvate, koji žive u drugim državama kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa i zauzima li se za njihova politička i kulturalna prava?

Kad se pogledaju vrijednosti na koje upozoravju hrvatski biskupi nije teško zaključiti kako je mandat još uvijek aktualnoga predsjednika države Ive Josipovića protekao mimo kršćanskih i domoljubnih vrijednosti navedenih u poruci HBK.

Dapače, aktualni predsjednik se svojim zalaganjem i politikom sustavno bavio njihovim razarenjem. Ne samo da nije poticao ustrojavanje učinkovite gospodarske diplomacije, nego je svojim utjecajem i savezom s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić potiskivao iz službe učinkovitije diplomate, a na njihova mjesta postavljao svoje ideološke srodnike.

Kad je pak riječ o svetosti ljudskoga života, Josipović je više promovirao kulturu smrti, zalažući se za masovnija otvaranja usmrtilišta nerođene djece, nego što bi se zauzimao za poticajne mjere u rađanju života toliko potrebnih zemlji na demografskom umoru. Aktivno se Josipović uključio i u promidžbu protiv referenduma udruge “U ime obitelji”, koja se zalagala za ustavnu zaštitu obitelji kao prirodne zajednice muškarca i žene, čiji je integritet pojačano ugrožavan upravo u njegovu mandatu.

Jednako tako se nije usprotivio militantnim skupinama koje su nasiljem nekadašnjega ministra Željka Jovanovića pokušale preko zastupnika Kukuruku koalicije ozakoniti ukidanje prava na izbor u pitanjima zdravstvenoga odgoja te u škole na svojevrstan način uvesti pornografiju, pedofiliju i homoseksualizam. Zato je splitski nadbiskup mons. Marin Barišić morao upozoravti kako “ne treba nametati ideološki odgoj jer to bi bio povratak u prošlost za koju smo mislili da se neće više ponavljati”.

Sadašnji predsjednik nije bio ravnodušan ni prema sve jačoj ideološkoj podjeli hrvatskoga naroda. Naime, upravo je on te podjele na domaćoj razini poticao i podjarivao, a u međunarodnim odnošajima, pokušavao kapitalizirati kao svjedodžobu za svoje nove balkanske projekte. Kao posljedice takve politike pojačan je nacionalni razdor u kojem nema dijaloga pa je zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić “u brizi za Domovinu u sadašnjim društvenim okolnostima, u kojima se osjeća potreba posebneBožje pomoći, da bi se učvrstilo naše zajedništvo, sloga i solidarnost, očuvalo temeljne vrijednosti i promicalo istinu koja vodi prema plodnom dijalogu i suradnji različitih sastavnica hrvatskoga društva”, pozivao na molitvu za Domovinu.

Na kulturološkoj pak razini nije se čak ni kao pristojan čovjek usprotivio institucionalizaciji jedne nacionalne kazališne kuće, koja promiče nesnošljivost i vrijeđa kršćane, na što je morao ragirati i riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, jer predstava “izaziva u najmanju ruku zgražanje te duboko vrijeđa kršćane i Crkvu zbog okrutnog načina da kršćanske simbole i svete predmete koriste kao perverzne rekvizite u predstavi”.

Nikad nije osudio jugoslavenske komunističke zločine, a ne usprotivivši se ukidanju saborskoga pokroviteljstva nad obilježavanjem hrvatskih žrtava masovnih partizanskih pokolja na Bleiburgu, praktično se poistovjetio s komunističkim zločincima.

Nikad se Josipović nije zauzeo za cjelovito iznošenje istine o Domovinskom ratu, progonu ratnih zločinaca i silovatelja, a još manje za zahtjeve hrvatskih branitelja u ostvarivanju njihovih prava, koje dodatno ponižava uspoređujući ih s Brozovom jugoslavenskom komunističkom vojskom. Upravo zato je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić morao kao melem na ranu isticati kako su “samo oni koji su otkrili vrijednost svoga života, mogli imati hrabrosti umrijeti za drugoga.”

Upravo je nedostatak hrvatskoga patriotizma jedna od glavnih karakteritika sadašnjega predsjednika pa je od njega iluzorno očekivati kako će spriječiti rasprodaju nacionalnoga blaga, koju unatoč prikupljenim potpisima za raspisivanje referenduma, u zadnjoj godini mandata priprema sadašnji režim.

Što se pak tiče položaja Hrvata u drugim državama, valja podsjetiti kako je upravo u Josipovićevu mandatu u Srbiji legalizirana podjela hrvatske manjine na skupinu Bunjevaca, koju podupire tamošnji režimi te ugroženu nezaštićenu skupinu Hrvata.

Hrvatski narod u BiH je potpuno razvlašten, a tomu je pripomogla i Josipiovićeva podjela krivnje, umjesto da se založio za teritorijalnu i ustavnopravnu jednakopravnosti sva tri naroda.

Dakle, vjernici birači koji će birati ponovno i na ovim izborima za predsjednika države Ivu Josipovića ne će u njem samo gledati glazbenika i pravnika nego će svojim izborom poduprati i njegovu neuspješnu, ideološki ostrašćenu unutarnju, ali i pogibeljnu vanjsku politiku!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found