Pratite nas

Komentar

Biskupi slomili ofanzivu Kukuriku koalicije

Objavljeno

na

U bezizlaznoj situaciji, kada u zemlji zbog stranačkih previranja i nije postojala ozbiljna oporba, svjetonazorskom ludilu partije mogla se suprotstaviti samo jedna organizacija – Katolička crkva. I učinila je to svom snagom svog autoriteta u narodu!

U vrijeme Sanaderova sunovrata i Kosoričina galopirajućeg puta u provaliju s HDZ-om, u vrijeme kada je crvena pošast iz Rijeke prekrila cijelu Hrvatsku, činilo se kako nitko nema snage suprotstaviti se novom crvenom imperiju. Nestalo je kritičara, nestalo je oporbe, a poltroni su se natjecali tko će sročiti sočniji tekst u slavu novih partijskih vladara Hrvatske.

HDZ se bavio sam sobom i prijetila je realna opasnost od potpunog gašenja te stranke, pogotovo nakon podizanja optužnice i inauguriranja teze o zločinačkoj organizaciji. Ništa nije nagoviještavalo kako bi netko imao snage suprotstaviti se snažnoj partiji, željnoj vlasti i krvi.

Isključivo Vladine svjetonazorske i ideološke teme

Ministar Arsen Bauk javno je davao izjave kako su potrebna čak dva mandata da bi njegova Vlada provela sve mjere koje je zacrtala. A mjere i program, u malom postotku obuhvaćale su gospodarstvo – gotovo isključivo bavile su se svjetonazorskim i ideološkim temama. Ministri su se natjecali tko će dati sočniju i isključiviju ideološku izjavu i na taj način zadiviti svoje šefove Zorana Milanovića i Ivu Josipovića. Padale su izjave o legalizaciji gay brakova, uvođenju rigoroznog programa građanskog odgoja, ukidanju pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom, posvajanju djece od strane gay parova, pa čak do legalizacije lakih droga. Sve se to odvijalo uz dobro poznate taktove veličanja komunističke epohe i glavnih protagonista te epohe.

U takvoj, bezizlaznoj situaciji, kada u zemlji zbog stranačkih previranja i nije postojala ozbiljna oporba, svjetonazorskom ludilu partije mogla se suprotstaviti samo jedna organizacija – Katolička crkva. I učinila je to svom snagom svog autoriteta u narodu! Redovnici i redovnice, biskupi i nadbiskupi primili su na svoja leđa svu težinu napada partijskog jednoumlja i ludila – uostalom, već su imali iskustva s njim. Dok je Crkva hrabro, kao toliko puta do sada stala u obranu nacionalnog identiteta, kulture i vrijednosti Domovinskog rata, trpjela je nezamislive napade i aktualne vlasti i režimskih medija. Mnogi su tada zazivali izbacivanje vjeronauka iz škola, reviziju ugovora s Vatikanom, sudski progon biskupa zbog govora mržnje, pa su čak pisali i papi Franji o tim temama.

Biskupi slomili ofenzivu Kukuriku koalicije

Najgrotesknije u cijeloj toj partijskoj šaradi bila je poruka partijskih komentatora Crkvi, kako ona nema što raditi u školi, jer, eto, mi smo – sekularna država. Ti isti komentatori zaboravili su kako je Crkva osnovala te iste škole, visokoobrazovne ustanove, gimnazije i pučke škole, čuvajući na taj način nacionalnu posebnost, kulturu i jezik. Iz otpora Crkve partijskom jednoumlju izrodio se referendum Inicijative U ime obitelji o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Također, otpor Crkve dao je vremena najvećoj oporbenoj stranci da se reorganizira, konsolidira i potuče Kukuriku koaliciju u nekoliko uzastopnih izbornih ciklusa.

Biskupi, koji su na sebe preuzeli ogromno breme čuvara nacionalne posebnosti u ključnim trenucima te na taj način praktički slomili ofenzivu Kukuriku koalicije, od prije su poznati u narodu kao svećenici koji uz narod i za narod žive. Tu, uz zdušan angažman cijele Crkve, treba izdvojiti biskupe Antu Ivasa, Valtera Župana, Milu Bogovića, te vojnog ordinarija Juraja Jezerinca. Ti biskupi se u lijevom političkom i javnom spektru društva smatraju rigidnim nacionalistima ili kako im vole tepati po staroj provjerenoj recepturi – klerofašistima. Svaki potez, svaku njihovu propovijed budno prate udarna partijska pera te svako malo “upozoravaju” javnost na, po njima, skandalozne poruke crkvenih velikodostojnika.

Logika naših talibana i percepcija Vatikana

Prije nešto više od godinu dana, u medijima se počelo špekulirati o umirovljenju biskupa Ivasa, Župana, Bogovića i Jezerinca. U početku se umirovljenje pokušalo prikazati kao vatikansko discipliniranje neposlušnoga hrvatskog klera, ali kada se malo bolje pogledaju godine sve četvorice biskupa, jasno je kako je to – najobičnija propaganda. Naime, sva četvorica biskupa su u osmom desetljeću života, pa je umirovljenje prirodni i logični slijed života. Kada nije prošla priča o discipliniranju hrvatskog nacionalističkoga klera, pokušala se provući priča kako će vremešne hrvatske biskupe, sklone desničarenju, zamijeniti “liberalniji” i “novostima otvoreniji” mlađi biskupi. Jasno je kako se preko režimskih medija pokušao izvršiti pritisak, prije svega na papinskog nuncija u Hrvatskoj mons. Alessandra D’Errica, da dobro razmisli koga će postaviti na uskoro upražnjene biskupske pozicije. Režim i režimski mediji željeli bi čak i ekskluzivno pravo na izbor biskupa – po mogućnosti, klonirali bi don Ivana Grubišića za sve četiri biskupske časti!

Aktualna vlast dobro je detektirala kako im najveća prijetnja sada, kao i u nekim budućim planovima za preuzimanje vlasti, prijeti od referenduma i snažnog autoriteta Crkve. Referendume pokušavaju zauzdati izmjenama zakona, a Crkvu obuzdati preko medija i prosvjeda. U tom svjetlu treba promatrati i posljednji prosvjed ispred šibenske katedrale protiv dobrog pastira biskupa Ante Ivasa. Prosvjed je dobro koordiniran s režimskim medijima koji su ga predstavili kao prosvjed Šibenčana protiv klerofašizma. Ustvari, radilo se o dobro koordiniranoj akciji i poruci upućenoj papinskom nunciju u Hrvatskoj.

Samo, jedno je logika naših talibana u medijima i na vlasti, a sasvim drugo percepcija Vatikana.

Izvor: 7Dnevno/Croative.net/Željko Primorac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

U kolonu sjećanja i na komemoraciju žrtvama Vukovara svi su dobro došli – stav je gradonačelnika našega grada mučenika Ivana Penave i vukovarskog junaka pukovnika Tomislava Josića.

U cijelosti podržavam ono što su rekli i duboko sam uvjeren kako samo i jedino takav pristup može osigurati mir, dostojanstvo i atmosferu dostojnu pijeteta koji osjećamo prema onima koji su dali najviše za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku.

Ima, međutim i takvih koji podliježu medijskoj euforiji, a mediji se, uz časne izuzetke svojski trude od svega napraviti vašar i svojim politikantskim izvješćima i komentarima objektivno (svjesno ili nesvjesno) bacaju sjenu na sam događaj i u konačnici omalovažavaju žrtvu.

Ne znam jesu li toga svjesni u RTL-u, na Novoj TV i u drugim medijskim kućama koje se proteklih dana bave prebrojavanjem i nagađanjem tko će sve doći ili neće doći u Vukovar 18. studenoga, te s kojom motivacijom ili s kakvim namjerama.

Naravno, to sve onda neminovno dobiva svoj odraz u javnom mnijenju, pa se na istom tragu nastavljaju žučne rasprave na društvenim mrežama i portalima.

Tako ispada da za mnoge čak ni tjedan u kojemu obilježavamo najveća stradanja tijekom Domovinskog rata nije svetinja, jer da jeste, ne bi sebi dopustili izljeve mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pogotovu ne primitivne i vulgarne uvrede kakvima svjedočimo svi koji posjećujem Internet.

Zar se ne može pričekati nekoliko dana da sve prođe u miru Božjem i kako treba, s pijetetom i dostojanstvom koje zaslužuju svi oni koji nisu s nama ali i preživjeli, pa da se potom ako ima nešto sporno to kasnije raspravi bez strasti i izvan konteksta obilježavanja obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji?

Zar je tjedan stradanja i sjećanja na žrtve vrijeme za vođenje ostrašćenih i ne rijetko mržnjom obilježenih rasprava?

Zar oni koji se ponašaju tako ne shvaćaju kako upravo time obezvređuju žrtvu i narušavaju dostojanstvo komemoracije i kolone sjećanja?

Zar im čak ni poruke koje iz Vukovara odašilju organizatori ne znače ništa?

Meni je osobno sasvim svejedno kako će tko shvatiti ovo što pišem. To je moj ljudski i kršćanski stav, moje uvjerenje i to osjećam kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.

I znam da ništa novo ni originalno nisam rekao, ali sam jednako uvjeren i u to da kako je ovaj moj stav razuman i logičan do te mjere da ga mogu razumjeti svi ljudi dobre volje.

A to mi je jedino i važno.

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije i za takvo što ne postoji opravdanje. Jednostavno ga nema i ne može biti.

Mi Hrvati nismo primitivna rulja koja nije u stanju dostojno obilježiti dan svoje patnje. I to smo do sada dokazali bezbroj puta – i u Vukovaru i u Škabrnji i na brojnim drugim mjestima na kojima se ginulo za Domovinu. Na žalost onima koji bi (možda) željeli da ne bude tako.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari