Pratite nas

Kolumne

Biti ili zauvijek nestati

Objavljeno

na

Hrvati u BiH nisu ni manjina niti etnička zajednica nego konstituitivni narod, a ta je povijesna i geopolitička činjenica povrh Daytonskog sporazuma i svih državotvornih interpretacija domaće ili strane proizvodnje.

Isto tako ne postoji nikakav „temeljni narod“ BiH jer bi, na primjer, tome u prilog govorio broj njegovih pripadnika. Ponajmanje su to Bošnjaci koji su promjenom vjere prije pet stotina godina i uz pomoć druga Tite, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, postali drugi narod, najprije Muslimani pa onda Bošnjaci?!

Islam se Bosnom širio bogumilstvom, kršćanskom herezom, a ne toliko pravoslavljem i katoličanstvom. Poteškoća s bošnjaštvom je u tome što je ono samo privremeni i to lažni nositelj bosanske državotvornosti. Zapravo se bošnjaštvo utače u islamski svijet bez država i državnih granica.

Srbi u Bosni se utiču svojoj naciji i nacionalnoj državi, Hrvati svojoj naciji i nacionalnoj državi, jer i katolici i pravoslavci najprije su pripadnici svog naroda, a potom tek ističu svoju vjeroispovjest. Takav je stav građanske demokracije svugdje u svijetu. Dakle najprije, npr. Nijemac, Francuz, Belgijanac, Amerikanac… a tek onda katolik, protestant, pravoslavac, budist… Bošnjaci, kao i svi muslimani svijeta, naprije su pripadnici islama, a pripadnost naciji je mala i zanemariva ili je uopće nema. A takva je „vanjska politika“ konstitutivnih naroda BiH: Hrvati idu prema EU, Srbi prema Rusiji preko Srbije, a Bošnjaci u najvećoj mjeri prema Turskoj kao mostobranu prema islamskom društvu, ali i prema Iranu – što se desetljećima pokušava prikriti.

Daytonski sporazum je napravio matematičku pogrešku u razlomcima kad je tri etnosa Hrvate, Srbe i Bošnjake podijelio u dvije „države“: Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Da bi tri naroda bila pravedno podijeljena nedostaje „treća država“, hrvatski okvir državotvornosti – ukinuta i danas nepopularna(?) Herceg Bosna.

Federacija BiH pod, zahvaljujući sljepilu djela međunarodne zajednice, pretvorena je u hegemoniju islamizma i kao takva sigurno nije okvir hrvatske državotvornosti u BiH. Srbi su s Republikom Srpskom namirili „ratni gubitak“ iz Domovinskog rata, konkretno Kosovo i hegemoniju u Hrvatskoj. Izgubljen je rat za veliku Srbiju, zato i Srbi i Srbijanci neprestano snatre o priključenju Republike Srpske Republici Srbiji.

Bošnjaci su pod lažnom zastavom unitarnosti i građanskog poretka u Federaciji BiH započeli s agresivnom islamizacijom cijelog teritorija Federacije na račun Hrvata. Tu su, naravno, i islamistički nikad zaboravljeni ratni planovi za izlazak na „tursko more“ kod Neuma – najveći “miraz” koji su otac i sin Izetbegovići namjeravali pokloniti Turskoj.

Bosna i Hercegovina zapravo uopće nije država, nego „složena država-protektorat s elementima konfederacije“ što god to značilo, a ne znači baš ništa. To je samo privremeno stanje pod pokroviteljstvom Visokog predstavnika međunarodne zajednice, počevši od Carl Bilta 1995. do današnjeg Visokog predstavnika Valentina Inzka. Na čelu BiH je stranac od povjerenja; on kao Visoki predstavnik ima sve ovlasti u tzv. državi BiH pa može i smije poništiti sve odluke Vlade, skupštine i Vijeća ministara i kreirati posve nove.

U postojećem političkom i društvenom okruženju Federacije BH stvarati danas nekakav građanski model, neizvediva je šarena laž u koju nitko ne vjeruje osim djela Bošnjaka i jedne manje, i izrazito anacionalne, skupine Hrvata. Među Bošnjacima postoji i ozbiljna skupina islamista, koji otvoreno žive po šerijatu, a to kuransko pravo ne poznaje građanske norme i građanske uzuse. SDA i Bakir izetbegović u raljama su iranskih i turskih službi i ne vladaju uopće situacijom.

Međutim politička karta BiH nije uopće točna ako se ne spomene Distrikt Brčko na tromeđi Hrvatske, BiH i Srbije. Spomenuti distrikt dijeli Republiku Srpsku na dva djela i ključ je Bosne i Hercegovine pod neposrednom kontrolom NATO-a. Geopolitički centar BiH nije „zeleno“ Sarajevo već Distrikt Brčko i de facto njegova vojna uprava s civilnim manekenima u gradskoj vlasti. Govoreći o budućnosti BiH svi preskaču Distrikt Brčko, NATO-v duh i pendrek u Bosni i Hercegovini, a bez ključa u toj bravi Bosna ostaje za sve osim za NATO zaključana.

Teško je očekivati da će međunarodna zajednica ići u mijenjanje Daytonskog sporazuma; svjetskoj geopolitičkoj birokraciji se čini da s Visokim predstavnikom u Sarajevu, Distriktom Brčkom i nekoliko baza NATO-a drži Bosnu i Hercegovinu pod kakvom-takvom kontrolom i zna što se zbiva. S promjenom Izbornog zakona će iz istog razloga ići teško i samo jedinstvo hrvatskog korpusa i nacionalna svijesnost mogu sačuvati status Hrvata u BiH za neka drugačija i bolja vremena.

Hrvati u BiH među sobom moraju prepoznati i eliminirati one koji tlapeći o unitarnoj Bosni provode politiku SDP-a, ili se zavaravaju bošnjačkim lažima pa krpaju krivotvoreno bratsvo i jedinstvo pod izlikom jedinstvene, Titine, BiH. Cijeli taj scenarij de facto je pod kontrolom Izetbegovićeva islamizma i recidiva KOS-ove i UDB-ime mreže koja je dosta davno okružila Bakira ali i Komšića.

Tko su Bošnjaci pokazuje genocid u Srebrenici kad je Alija Izetbegović na milost i nemilost prepustio civile u Srebrenici četnicima, a trupe Armije BiH iz Srebrenice usmjerio prema središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Ili bošnjačka nezahvalnost za spašavanje Bihaća od iste srebrničke sudbine kad je HV na zahtjev Vlade BiH u akciji Oluja 1995. oslobodila Bihać od četničkog okruženja. I da se ne spominju do dan danas opstrukcije oko izgradnje Pelješkog mosta i svake hrvatske inicijative da se prostor Federacije uljudi europskim građanskim vrijednostima.

Partija pod maskom SDP-a još je itekako živa i u BiH i u Hrvatskoj i u Srbiji. U Sloveniji je komunistička centrala, ali je SDP aktivan u svim bivšim jugoslavenskim Republikama. Partija vidi novo veliko okupljanje južnoslavenskih naroda pod krovom Europske Unije. Hrvatski narod podijeljen je na one koji znaju da je Jugoslavija mrtva i na one koji se nadaju njezinom uskrsnuću. Nisu samo u pitanju dvije osobe: Hrvat Dragan Čović ili dajidža Željko Komšić, Hrvat u „mešanom braku“, nije važna premoć ove ili one hrvatske stranke, ako su doista hrvatske, na vazi je biti i nestajati, prignuti se ili pobijediti, vratiti svoja povijesna i politička prava ili nestati u manjinama.

Pobjeda hrvatskih sinova i muževa na izborima 7. listopada nema alternativu; to je doista borba za obranu hrvatskih konstitutivnih prava. Ništa nije gotovo, zapravo je tek počelo.

L. C./HRsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari