Pratite nas

Kolumne

Biti revizionist danas u Hrvatskoj pitanje je časti i ljudskog dostojanstva

Objavljeno

na

Vrlo je zanimljivo slušati ograničene neostaljinističke mozgove kako desetljećima tupe o opasnosti koju sobom tobože nosi „revizionizam“, a da pri tomu zanemaruju i prešućuju kako je upravo revizionizam pokretač ljudskog znanja i progresa od postanka civilizacije do danas.

Sumnja pokreće svijet.

Da Giordano Bruno nije bio revizionist, ljudi bi i danas mislili kako je Zemlja središte svemira koji ima početak i kraj, da otac astronomije Galileo Galilei nije bio revizionist, na snazi bi i dalje bila teorija po kojoj se Sunce giba oko Zemlje, da nije revizionista Nikole Kopernika pitanje je kad i tko bi utvrdio heliocentričnost našeg sunčevog sustava i loptasti oblik planeta.

Dakle, da nije bilo ovih i drugih revizionista, možda bi i dalje slijepo vjerovali u dogmu starogrčkih filozofa o statičnoj, nepokretnoj Zemlji koju na svojim rogovima nosi bik ili neko drugo mitsko biće i da je naš planet ravna ploča.

Što bi bilo s fizikom, astronomijom, matematikom, medicinom, filozofijom, biologijom, kemijom, poviješću i drugim granama znanosti da nije bilo revizije i revizionista?

Znanost ne bi postojala, a prvotne teorije pretvorile bi se u zauvijek date, važeće i nametnute dogme. Ljudi ne bi smjeli misliti.

Čemu bi sličio takav svijet? Može li tko zamisliti?

Povijest ljudskog roda dokazala je da čovjekov um nije moguće zarobiti niti kontrolirati i sloboda uma jedna je od temeljnih značajki smislenosti ljudskog bića, njegova bitka i egzistencije.

Zanimljivo je, međutim, kako u mnogim slučajevima obrazovani i naizgled sasvim normalni ljudi sebi dopuštaju koješta i govore nebuloze. Pojam „revizija“ kod nas se rabi isključivo u negativnom kontekstu, iako ona u svojoj suštini ne predstavlja ni u kojem slučaju negativnu pojavu, dapače!

Revizija u najširem smislu riječi podrazumijeva postupak provjere, odnosno ispitivanja točnosti, objektivnosti, potpunosti (cjelovitosti), vjerodostojnosti i zakonitosti pojava i procesa, nakon čega se na temelju novih spoznaja i znanstveno utvrđenih činjenica ranije postavljene teorije i zaključci potvrđuju ili mijenjaju i prilagođavaju sukladno novim saznanjima.

Procesu revizije podložne su sve prirodne i društvene znanosti, pa tako i povijest.

Govoreći o povijesnom ili historijskom revizionizmu, američki povjesničar James M. McPherson među ostalim kaže:

„Povijest je kontinuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromjenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumijevanju prošlosti.” (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Povijesni_revizionizam; istaknuo: Z.P.)

Kad je riječ o prošlosti, odnosno interpretaciji povijesti, kod nas se u Hrvatskoj s osobitom strašću vode polemike o razdoblju koje obuhvaća posljednjih stotinjak godina, a u okviru toga posebno mjesto zauzimaju Drugi svjetski rat, komunistička vladavina i proces raspada SFRJ (uključujući ratove koji su vođeni na njezinu tlu u posljednjem desetljeću XX stoljeća).

Različitost pogleda na iste događaje i procese uvjetuje uglavnom ideološka podijeljenost.

Budući da su komunisti od 1945. do 1990. godine recentnu prošlost (pa dijelom i onu raniju) prilagođavali isključivo sebi i svojim ideološkim obrascima, njihovi sljedbenici to nastoje nastaviti. Oni po inerciji teže zadržati zatečeno stanje i otuda njihova ostrašćenost i netrpeljivost prema svima koji taknu u dogme kojima se klanjaju.

Komunisti su već za Drugoga svjetskog rata započeli proces negativističke revizije, odnosno, krivotvorenja povijesti i njezina usklađivanja prema onomu što je nametala KPJ i njezin Agitprop, a u godinama poraća ta se djelatnost do te mjere razmahala da je istina pretvorena u laž, a laž u istinu.

Nisu im trebali nikakvi dokazi, činjenice, argumenti. Ono što su govorili vodeći komunistički autoriteti i njihovi podanici i trbuhozborci samo je po sebi bilo nepobitna „istina“, dogma radi čijeg se stavljanja pod sumnju išlo na robiju ili dobivalo metak u glavu.

Takvo temeljito krivotvorenje prošlosti kakvo su oni proveli tijekom 45 godina svoje vladavine nije uspio ni jedan režim prije njih, pa čak ni onaj u Kraljevini Jugoslaviji. Propaganda i manipulacija činjenicama održavali su na životu taj sustav koji se hranio krvlju, a temelj mu je bila LAŽ – LAŽ kao vrhunska vrijednost i osnovno sredstvo za postizanje cilja.

No, onaj tko mnogo laže, mora i mnogo pamtiti i kad-tad napravi grešku u koracima.

Stoga nije čudno da se u njihovim spisima, enciklopedijama i drugim izvorima pronalaze potpuno proturječni podaci, tvrdnje i opisi događaja i procesa, čak i kad je riječ o nekim temeljnim činjenicama: primjerice, datumu rođenja J. Broza Tita; načinu na koji je došao za generalnog sekretara KPJ – i kad je to bilo; kontroverze vezano za pogibije značajnih ljudi iz vrha KPJ (od Blagoja Parovića preko sedam sekretara SKOJ-a do Marka Oreškovića, Ive Lole Ribara, Vladimira Ćopića Senjka, Andrije Hebranga itd., itd.), da ne spominjemo razdoblje staljinističkih čistki iz 30-ih godina; vrlo su sporna i događanja na Neretvi, Sutjesci, kolektivna amnestija četnika 1944/45., pa pregovori s Nijemcima – kojih je itekako bilo, suradnja a četnicima gotovo tijekom cijeloga rata, potom krivotvorenje broja ratnih žrtava i posebice onih u NDH i Jasenovcu…

Rijetko ćete gdje u svijetu naći organizaciju koja svoga vođu slavi kao idola, a da ne zna pouzdano kad se rodio, kad je došao na čelo organizacije (i kako), pa na kraju čak nije sigurna u njegov identitet. Naime, za J.B.Tita još uvijek se pouzdano ne zna je li bio doista Joža kumrovečki, sin sobarice i austrougarskog plemića, ili agent NKVD-a koji je podmetnut jugoslavenskoj KPJ nakon što je Joža iz Kumrovca ubijen.

Ove činjenice su već dovoljne da se postavi pitanje vjerodostojnosti njegovih sljedbenika i ideologije koju zastupaju, da ne spominjemo sve drugo.

Ovo što je do sada navedeno, kap je u moru komunističkih kontroverzi i manipulacija, jer u doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog važnijeg događaja niti ličnosti iz njihovog pokreta i NOB-a, a da oko toga oni sami nisu ispleli čitavu mrežu kontroverzi i posve različitih tumačenja i svjedočanstava.

Tu nakaradnu imitaciju povijesti koju su stvorili na temelju krivotvorina, komunisti su naturili kao jedino moguću i objektivnu, pa su sve koji su se drznuli preispitivati je proglašavali „revizionistima“, što njihovi sljedbenici čine i danas.

Tako je etiketa „revizionist“ ušla u anale brojnih drugih ideoloških floskula i fraza (poput: „trulog kapitalizma“, „narodnih neprijatelja“, „reakcionarnih snaga“, „defetizma“, „oportunizma“, „kulaka“, „stranih plaćenika“, „slugu buržoazije“, „antidržavnih elelemenata“, „klero-fašizma“ itd., itd.) koje su imale za cilj obilježiti i kompromitirati nepoćudne društvene skupine, narode i pojedince i eliminirati ih iz javnog života – a mnoge i fizički ukloniti.

Povijest Drugoga svjetskog rata i poraća nužno je temeljito revidirati i to je pitanje kako povijesne istine, tako i odgovornosti prema budućim naraštajima, pa i zdrave logike i zdravorazumskog poimanja nepristranosti i potrebe poštivanja elementarnih činjenica.

Drugovi boljševici (neokomunisti, odnosno crveni fašisti koji se nevješto pokušavaju skriti iza „antifašizma“) žele svoje krivotvorine i laži „zacementirati“ i učiniti ih vječnim i apsolutnim, neupitnim „istinama“.

To im se nikako ne smije dopustiti. Ljudi na ovim prostorima jednoga će dana radi vlastite budućnosti morati zatvoriti knjigu svojih sukoba i ratova koje su vodili – a to bez istine neće ići.

Nepristajanje na laž i krivotvorine pitanje je među ostalim ljudskog integriteta, morala, časti i dostojanstva.

Nije crimen revidirati laži i krivotvorine, CRIMEN JE PODMETATI IH U ZAMJENU ZA POVIJESNU ISTINU!

Zato, kapa dolje svakomu tko revidira lažnu povijest, istražuje i utvrđuje istinu.

Ma kakva bila. Jer istina je samo jedna. I vrijedna je svake žrtve.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dvije najdublje fobije: kroatofobija i kršćanofobija

Objavljeno

na

Objavio

Ideologije mržnje i negacije

Fobija u psihijatriji označuje neku vrstu bolesti, odnosno bezrazložan strah od nečega, kao akrofobija, klaustrofobija, et.cet.

U sociologiji, politologiji i političkoj svakodnevnici taj pojam, osim straha, označuje netrpeljivost, odbojnost ili mržnju. U nas i u svijetu vrlo često možemo čuti optužujuće kvalifikacije poput ksenofobije ili homofobije.

Upotrebljavaju ih razne aktivističke udruge za ljudska prava, branitelji „drugih i drukčijih“ i ljudi slična nadahnuća. Ne ću kazati kako takvo što ne postoji, ali postoje još dvije snažno izražene fobije koje se malo spominju, jer onaj tko ih spominje, lako biva proglašavan nacionalistom i klerikalcom, a koje su naširoko i duboko prisutne.

Riječ je o kroatofobiji i kršćanofobiji, koje imaju svoju globalnu i svoju lokalnu dimenziju. One su međusobno povezane i uvjetovane, naročito u zemljama kakva je naša u kojima je pitanje borbe za nacionalnu slobodu usko povezano s vjerskim slobodama, a Crkva tijekom stoljeća najznačajniji branitelj i pronositelj nacionalne kulture i samosvijesti.

Antifašistička kampanja

Čak trojica zastupnika na jednoj od posljednjih sjednica Hrvatskoga sabora postavila su pitanja premijeru Andreju Plenkoviću, na koje on nije odgovorio iako je žestoko odgovarao na sva druga pitanja, o navodnoj ustašizaciji i fašizaciji zemlje.

To je samo još jedan primjer svakodnevnih tvrdnji nad kojima ostajemo začuđeni i zatečeni. Čak je i jedan češki zastupnik u Europskome parlamentu u raspravi o porastu desnoga ekstremizma apostrofirao Hrvatsku uporabivši, očito napijen vodom iz hrvatskih izvora, riječ ustašizacija.

Postoji već nekoliko antifašističkih udruga, mnoge stranke stavljaju na svoj barjak antifašizam kao polazno programsko načelo, pokrenuta je široka antifašistička kampanja, a sve to implicira snažnu prisutnost prijetećega fašizma.

Jedan grafit, jedna pjesma, jedan pozdrav, rigidno i pogrešno tumačeni, dovoljan su dokaz za tezu o fašizaciji. Slučaj gađanja limunom Milorada Pupovca, jednoga krajnje iritantnog političara, hitro je iskorišten za tvrdnje o mržnji prema Srbima i prema svim manjinama, o klerofašizmu, o konzervativnoj revoluciji, o proustaškim resentimentima, i tome slično.

Koja, kakva i gdje je ta fašizacija? Ostajemo zatečeni i začuđeni sve dok ne shvatimo kako se pri tome misli na Katoličku Crkvu, emigrante, Hercegovce, pojedine političke stranke, uključujući i onu najbrojniju, na povijest i na jezik, na Domovinski rat i branitelje, na nogometne navijače, športske reprezentacije, na koncu – na samu državu.

Racionalizacija mržnje

U vremenu prije devedesetih ta sintagma fašizam-antifašizam nije bila u tako čestoj upotrebi kao danas. Upravo je osamostaljenje države poslužilo kao detonator za eksploziju mržnje i protuhrvatskoga šovinizama koji ovdje eufemistički nazivamo kroatofobijom.

Zato, antifašistička kampanja nije ništa drugo nego racionalizacija mržnje i odbacivanja. Otuda i onaj stravični vapaj Nenada Stazića u Saboru kako na Bleiburgu posao nije solidno obavljen.

Forsiranje mitova o Jasenovcu i žrtvama Oluje ima za cilj podgrijavanje brižno njegovanih predrasuda o genocidnome narodu koji ne zaslužuje slobodu.

Republika Hrvatska izjednačuje se s NDH, čak i s nacističkom Njemačkom, Franjo Tuđman s Antom Pavelićem, Hrvatska, to je postalo posebno popularno, proglašava se neuspjelim i nelegitimnom projektom, a bivša država uljuđenom, naprednom državom u kojoj su svi bili sretni i zadovoljni.

Ovakvu poltičku filozofiju i njezine primjere lako ćemo pronaći u središnjim medijima iz pera vodećih kolumnista (Novosti, list SNV-a i ne spominjemo), u nastupima lidera ljevičarskih stranaka (SDP, IDS, Glas, HNS, Pametno) i brojnih udruga, ili pak profesora na Fakultetu političkihu znanosti i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sve to gotovo sinkronizirano s neumrlom beogradskom velikosrpskom prijetećom politikom.

Fenomen naših dana

U nas se već godinama ulažu silni napori da se vjeronauk izbaci iz škola te da se raskinu ugovori s Vatikanom. Alojziju Stepincu u tijeku postupka proglašenja svetim osporavaju se sve zasluge i sva žrtvovanje, staje se gotovo na stranu njegovih tužitelja.

Papu Franju koristi se kao trojanskoga konja, kao veliku nada, čovjek koji je nešto različito i čak suprotno crkvenoj hijerarhiji i doktrini. Od njega se očekuje zabrana međugorskih hodočašća, športaši koji deklariraju svoju vjeru, kao Blanka Vlašić ili Željko Babić, izvrgavani se ruglu, na Filozofskome fakultetu izbila je pobuna zbog mogućnosti da studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Filozofskom mogu upisati jedan kolegij.

Kršćanofobija, o kojoj je riječ, drugi je fenomen naših dana. Kršćanstvo je (o čemu u svojoj najnovijoj knjizi Ne bojte se piše Ivan Ugrin) najprogonjenija vjera na svijetu. Dok su na Istoku kršćani izvrgnuti fizičkom nasilju i gotovo istrjebljeni, Zapad se pod motom sekularizacije i multikulturalizma nasilno odriče kršćanstva, a time vlastitih duhovnih temelja.

U uporabi su i perfidne metode kompromitacije, kao što je to fama o pedofiliji. Pedofilija se već prezentira kao opće stanje Katoličke Crkve u cijelome svijetu, otkrivaju se afere stare sedamdeset i više godina, sinkronizirano od Južne Amerike preko Europe do Australije. Među svećenstvom nekih drugih religija ta pojava još nije zabilježena!?

Zašto se to događa? Odgovor je poprilično jednostavan. Nasuprot modernim, „progresivnim vrijednostima“ profita, egoizma, hedonizma, pobačaja, eutanazije, prostitucije, homoseksualnosti, nastranosti i promiskuiteta stoji Katolička Crkva kao najgorljiviji zagovornik solidarnosti, brige o bližnjima, vjernosti, suzdržanosti, obitelji, prirodne spolnosti, života od začeća do prirodne smrti.

Svijet se budi

Negativan stav prema hrvatskoj državi i Katoličkoj Crkvi savršeno se uklapa u globalistički projekt negacije nacije kao prevladanoga povijesnog koncepta, te vjere i osobito kršćanskih vrijednosti kao zastarjelih. Može se kazati kako je kroatofobija i kršćanofobija u nas, s jedne strane, eho globalnoga liberalizma, a s druge naslijeđe jugokomunizma.

Srećom, zapadni svijet kao da se budi. U mnogim već zemljama konzervativne stranke, odnosno stranke koje svoje programe zasnivaju na suverenosti naroda i kršćanskim vrijednostima su na vlasti (Poljska, Mađarska, Italija) ili nisu više daleko od nje, kao u Njemačkoj ili Francuskoj.

Neočekivano potpora stiže iz najmoćnije zemlje svijeta i njezina predsjednika. Otuda tako silni napadi na Donalda Trumpa, a ne zbog prostitutki ili neplaćanja poreza. Otud i napadi na Orbana i Mađarsku s prijetnjama suspenzije njezina glasa u EU.

Nije to zbog ljudskih prava i sloboda, nego zato što je Orban istjerao globalnoga igrača Georga Sorosa, koji je umislio kako može novcem i „otvorenim društvom“ diktirati narodima i državama kakvu će politiku voditi i koga će birati te zato što je ograničio moć lihvarskih stranih banaka.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari