Pratite nas

Povijesnice

Bitka kod Sigeta i junačko djelo Nikole Šubića Zrinskog. Hajd’ u boj, u boj!

Objavljeno

na

Jedan od najpoznatijih događaja hrvatske povijesti je bitka kod Sigeta 1566. u kojoj Nikola Zrinski poginuo braneći utvrdu od snaga sultana Sulejmana II. Veličanstvenog.

Siget (Szigetvár) je grad u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj kojega je 1566. opsjeo Sulejman II. Veličanstveni. On je krajem srpnja prešao Dravu kod Osijeka, prema nekim procjenama sa 90 000 ljudi i 300 topova te je htio poći na Eger, značajnu tvrđavu u gornjoj Mađarskoj odakle su Austrijanci pokušavali da ovladaju Transilvanijom.

Rumelijskog beglerbega je poslao da blokira Siget, a sa glavninom snaga nastavio je prema Mohaču. Jedan uspješni ispad Zrinskog koji je kod Šikloša (Siklós) nanio rumelijskom beglerbegu osjetne gubitke, primorao je Sulejmana da sa glavninom snaga krene prema Sigetu jer bi u protivnom bila ugrožena komunikacija za Budim (Buda). Pod Siget je stigao 5. kolovoza, a dva dana kasnije započeta je opsada.

Siget pod opsadom

Siget se sastojao iz nekoliko dijelova. Grad je štitio utvrđeni bedem od drveta i zemlje. U unutrašnjem dijelu grada nalazila se kamena kula. Stari grad bio je na sjeveru, a Novi na jugu, oba vezana mostom. Siget je bio okružen močvarama potoka Almaša (Almás). Već 9. kolovoza Zrinski pali i napušta Novi grad čije je bedem razorila turska artiljerija, a 19. kolovoza Turci na juriš zauzimaju Stari grad. Dotada je posada spala na 800 ljudi.

U međuvremenu, do sredine kolovoza car Maksimilijan II. prikupio je kod Mađarova (Magyar-Óvár – Mošonmađovar, Mosonmagyardvdr) oko 55 000 vojnika. Kod Košica je imao oko 30 000, kod Njitre (Nitra) u južnoj Slovačkoj oko 10 000 milicije, na ušću Mure oko 13 000 kranjske, štajerske, koruške i hrvatske milicije. Također, Petar Erdödy, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebao je braniti svoje posjede.

Po primitku očekivanih vijesti o prikupljanju carske vojske kod Mađovara Sulejman je ponudio Zrinskom velike počasti i bogatstva da preda tvrđavu što je Zrinski odbio. Turci su pokušali stvar okončati brzo nizom neuspješnih juriša: 26. kolovoza prevodio ih je janičarski aga, 29. kolovoza Sulejaman, 2. rujna janičari ponovno napadaju i trpe velike gubitke, 5. rujna umire sultan Sulejman ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović prikriva njegovu smrt da ne bi obeshrabrio borce.

Pad grada

Istog dana Turci ispaljuju bombu ispd grada i pale mu taj dio no ni tada napad nije uspio. Branitelji su se morali povući u unutrašnji grad (citadelu) jer je nestalo vode i hrane. Kada su Turci uspjeli i taj dio zapaliti vatrenim strjelama Zrinske je s 300 preostalih ljudi 7. rujna izvršio poslejdnji ispad u kojem su gotovo svi izginuli.

Za sve to vrijeme carske trupe u Mađarskoj bile su potpuno neaktivne. Jedino su Erdödy i H. Auersperg patrolirali Slavonijom kako bi to diverzijom odvukli dio turskih trupa od Sigeta. Zauzeli su donjio dio Novigrada, razbili jak odred požeškog i livanjskog sandžaka, ali se to kod Sigeta nije osjetilo.

SigetPoslije pada Sigeta, Mehmed-paša Sokolović povukao se s vojskom u Beograd. Otpor kod Sigeta paralizirao je te godine turske operacije u Mađarskoj. Samo je Pertev Mehmed-paša zauzeo utvrđenu Đulu (Gyula), sjeveroistočno od Segedina.

“Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti.”

Citirani navod prisega je koju je izrekao bivši hrvatski ban, ratnik i zapovjednik Sigeta, Nikola Šubić Zrinski, zaklevši se kako tvrđavu neće živ predati Turcima.

Iako već u poodmakloj dobi, turski sultan Sulejman II. Veličanstveni, odlučio je 1565. svoju namjeru osvajanja Beča provesti u djelo. Veliku ulogu u sultanovoj odluci imao je vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je uspio nagovoriti da s brojnom, dobro opremljenom i naoružanom vojskom krenu u taj pothvat.

U ljeto 1566. moćna je osmanlijska sila stigla u jugozapadnu Ugarsku, pod tvrđavu Siget, koju je već pet godina čuvao Nikola Šubić Zrinski. Više od mjesec dana Turci su opsjedali grad ne mogavši ga osvojiti, jer su branitelji pružali žestok otpor i odolijevali svim napadima brojčano nadmoćnijeg i naoružanjem superiornijeg neprijatelja. Uvidjevši da će osvajanje Sigeta biti teška misija, Turci su Zrinskom ponudili slobodnu i neograničenu vlast u cijeloj Hrvatskoj, ali je on ostao postojan u obećanju da će obraniti grad ili poginuti. Čak ga ni vijest o zarobljavanju sina Jurja i prijetnja da će biti ubijen nisu uspjeli natjerati na predaju. Nikola Šubić Zrinski i njegovi vojnici pod cijenu su vlastitih života ostali kod prisege koju su dali. Hrabro su branili povjerenu im tvrđavu i iz dana u dan Turcima nanosili teške gubitke u ljudstvu i naoružanju.

Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku.

nikola subic z

Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su, uključujući Zrinskog, poginuli. Malobrojni preživjeli sigetski branitelji odvedeni su u tursko zarobljeništvo, a junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na unisono divljenje. Nikolu Šubića Zrinskog uspoređivali su s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije Zrinskog također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca.

Sultan Sulejman II. Veličanstveni nije doživio pobjedu svoje vojske. Umro je 4. rujna, a njegova je smrt držana u strogoj tajnosti zbog bojazni od pada morala u turskim redovima. Sigetska bitka bila je logična posljedica stalnih turskih nadiranja i ekspanzionističkih težnji, ali i prekretnica u njihovu osvajačku pohodu. Iako su pod Sigetom formalno bili pobjednici, zbog nanesenih gubitaka, koji se procjenjuju na oko 25.000 vojnika, nisu bili u stanju nastaviti prema Beču. Inače, kada se spominju brojke vezane uz tragediju pod Sigetom, mora se spomenuti da one dosta variraju. Postoje razni podaci o snazi turske vojske na početku opsade Sigeta koji se kreću između 90 i čak 150 tisuća ljudi, dok se na strani branitelja govori o dvije do tri tisuće, uglavnom hrvatskih ratnika. Kako god bilo, sila koja je napadala Siget svakako je bila mnogostruko veća od one koja ga je branila.

Isto tako ima različitih podataka o datumu dolaska Turaka pod zidine grada. Spominju se kraj srpnja ili različiti datumi u kolovozu, pa je vrlo teško točno datirati sam početak opsade, ali sigurno je da se ona dogodila između 31. srpnja i 6. kolovoza 1566. godine.

Za Turke je Sigetska bitka, dugoročno gledano, zapravo značila postupno slabljenje vojne moći, a Beč zbog kojega su se i našli pod Sigetom, nisu uspjeli osvojiti. Da li je tadašnji car i kralj Maksimilijan II. Habsburški mogao više učiniti za obranu grada i vojsku Nikole Šubića Zrinskog, također je bila tema koja se dugo provlačila kroz razne povijesne debate, u kojima se išlo toliko daleko da se spominjala čak i kraljeva izdaja.

Što god bilo, činjenica je da su sigetski branitelji stekli besmrtnu slavu svojim junačkim otporom, a njihov vođa i zapovjednik Nikola Šubić Zrinski potvrdio je status legendarnog borca protiv Turaka, kojega i danas kao nacionalnoga heroja slave i Hrvati i Mađari. (Sandra Skanderlić)

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. siječnja 1992. U Pakracu provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.

Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji.

Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje.

Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.

Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva.

Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca, piše HRT

Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari