BITKA NA LIJEVČE POLJU

30.3.1945. počela je bitka na Lijevče polju u današnjoj BiH između 27900 pripadnika vojske Nezavisne Države Hrvatske pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša i 17 000 četnika kojima su zapovijedali vojvoda Pavle Đurišić te Zaharije Ostojić i Petar Baćović.

Do 8. travnja vojska NDH izborila je potpunu pobjedu. 7000 četnika smrtno je stradalo u bitci, još 5000 ih je zarobljeno. 1500 ih je zajedno sa Đurišićem, Ostojićem i Baćovićem prepraćeno u logor Staru Gradišku, a preostalih 3500 odvedeno je na druga mjesta. 5000, uglavnom Crnogoraca, je dezertiralo za vrijeme bitke i prešlo na Hrvatsku stranu. Stavljeni su pod zapovjedništvo crnogorskog saveznika NDH i borca za neovisnu Crnu Goru Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom.

U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Postrojbe Crvene armije ušle su u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović i njegove trupe, bili su zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Drugu četničku vojsku pod vodstvom “popa” Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog poslali su Nijemci u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Sastojala se od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sandžaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.

 Četnici trebali napasti Zagreb

Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polaska, stigla je zapovijed četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihailovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prema Bosni, gdje će se spojiti s, navodno, 100.000 četnika iz Srbije.

Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se s Dražom Mihailovićem. Uz njega je bilo samo desetak tisuća ljudi, a onih 100.000 nije ni postojalo. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci bili su prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.

Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb nakon što ga napuste, Nijemci, srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao “snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati”. Partizanski izvori kažu da je Draža Mihailović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne “antikomunistički ustanak”. Đurišić to nije prihvatio, otkazao je poslušnost Mihailoviću i započeo je pokret svojih snaga prema Sloveniji.

Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevče polju nedaleko Banja Luke. Snage NDH koje su su nalazile u blizini činilo je 27.940 ljudi. Četničke snage su 30. ožujka 1945. prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci.

Istodobno, tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci i zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima, ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili više od dvije tisuće civila.

Nadalje, 2. travnja, general Vladimir Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i odbacio ih u poludnevnoj borbi. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira, kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao sa četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.

Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku oklopni sklop iz Novske i topnički sklop iz Nove Gradiške, te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović su se sastali u Bosanskoj Gradišci i dogovorili plan napada. Jednu bojnu 10. Stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada.

Istoga dana u podne, ustaško topništvo je s tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika, ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sandžački korpus, kojim je zapovijedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića, te 5000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No, to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 3. travnja, pet tisuća Crnogoraca je dezertiralo iz četničkih redova, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.

To je natjeralo Đurišića da promijeni plan, pa je 3. travnja donio odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevče polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan. Tamo su se trebali opskrbiti namirnicama i konjima te krenuti preko Kozare prema Kordunu, gdje bi se spojili sa četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.

Dana 4. travnja, Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška – Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je inženjerijski dopukovnik Josić, koji je za taj posao iz Zagreba doveo nekoliko arhitekata. U bunkerima je bila smještena domobranska bojna 4. lovačkog Sdruga. Svaki bunker je bio naoružan sa po dva minobacača i jednim mitraljezom, a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri smješteni na raskrižjima cesta u Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani sa po jednim protuoklopnim topom. I taj se potez pokazao kobnim za četnike.Tako su na 40 kilometara cesta bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigle nove ustaške snage – ustaški oklopni sklop, te dvije pješačke bojne i smjestili se uz cestu prema Razboju. General Pavlović je postavio oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima, a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. Treću bojnu, pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana, poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.

Ujutro, 5. travnja, četnici su započeli frontalni napad na bunkere i obasipajući ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe, što je bila zapovijed, a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova te nanijeli četnicima velike gubitke i unijeli pravu pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima: “Dolina Lijevče polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan.” Ipak, dan kasnije četnički odredi Garani i Omladinski odred, pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. Međutim, general Pavlović je s dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu – dvije oklopne satnije – poslao cestom do Turjaka u pomoć 3. bojni. S ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu od oko tisuću ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pa je pritisak na 3. bojnu otklonjen. Tisuću četnika ubijeno je, dok ih je preostalih pet stotina pobjeglo prema Kozari. K tome, 3. bojna, ojačana dvjema oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku grupu i uništila je.

Tijekom noći na 7. travnja, zahvaljujući djelovanjima ustaških diverzanata, panika u četničkim redovima dosegla je vrhunac i oni su počeli bježati na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No, ujutro 7. travnja ustaško topništvo počelo je gađati čamce kojima su prelazili i time im je odsjeklo odstupnicu.Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage, a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora, general Josip Metzger donio je odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još oko deset tisuća ljudi.Točno u 11 sati, snage 6. i 17. hrvatske divizije započele su opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema Razboju krenuo je 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka, te motoriziranom strojničkom satnijom i kamionima s pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane krenuo je cestom Brezovljani – Glamočani, dok je s juga Oklopni sklop 6. divizije tjerao četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolazile su motorizirana strojnička ustaška satnija i dvije pješačke bojne koje su započele frontalnu borbu sa četnicima. Domobrani su počeli izlaziti iz bunkera i otvarati oštru strojničku vatru.

Rasulo među četnicima i – kraj bitke

Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu, te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa, a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom i napadima ručnim bombama, nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali bili su već opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i posljednji otpor četnika koji se potom predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokopali su mrtve.

Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko pet tisuća četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji se skrivao ispod kola, nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili. Nakon bitke, Đurišić, a s njime i 1500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. Nepoznato je što je bilo s preostalih 3500 četnika – najvjerojatnije su i oni pobijeni, ali na nekom drugom mjestu. Onih pet tisuća Crnogorca, četnika Sekule Drljevića, premješteni su pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje i stavljeni su pod zapovjedništvo ustaških postrojbi. Ta, kako je nazvana, Crnogorska narodna vojska, sve bivši pripadnici četnika, u svibnju su zajedno s ustašama, domobranima i hrvatskim civilima krenuli na povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH, a jedna pročetnička grupa je ubila Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima. Većina ih je pobijena na “križnom putu”, dok su malobrojni preživjeli završili u komunističkim logorima diljem tadašnje Jugoslavije. Sudbinu većine ustaških vojnika koji su stigli do Bleiburga, dijelio je i general Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i s oficirima Jugoslavenske vojske. No, general Metikoš je nakon uhićenja podijelio sudbinu svojih vojnika – ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.

Izvori:

Basta, Milan – Rat je završio sedam dana kasnije
Proces protiv Draže Mihailovića, Vijesnik 1948.
Američki Srbobran od 2. listopada 1950.
Iskra München, od 24.05.1951. članak Kad je krvca iz zemlje provrela.
Iz zapisnika o preslušavanju popa Perišića 01.05.1945. pismohrana časopisa Drina.
Alvin E. Conski, izvještaji Draže Mihailovića, pročitano na zasjedanju Američkog kongresa 24.05.1945.
Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana, München / Wikipedia/

Izveštaj komandanta Cerskog korpusa od 30. marta 1945. Draži Mihailoviću o odluci Pavla Đurišića da potčinjene jedinice prebaci u Sloveniju