Pratite nas

Povijesnice

BITKA NA LIJEVČE POLJU

Objavljeno

na

30.3.1945. počela je bitka na Lijevče polju u današnjoj BiH između 27900 pripadnika vojske Nezavisne Države Hrvatske pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša i 17 000 četnika kojima su zapovijedali vojvoda Pavle Đurišić te Zaharije Ostojić i Petar Baćović.

Do 8. travnja vojska NDH izborila je potpunu pobjedu. 7000 četnika smrtno je stradalo u bitci, još 5000 ih je zarobljeno. 1500 ih je zajedno sa Đurišićem, Ostojićem i Baćovićem prepraćeno u logor Staru Gradišku, a preostalih 3500 odvedeno je na druga mjesta. 5000, uglavnom Crnogoraca, je dezertiralo za vrijeme bitke i prešlo na Hrvatsku stranu. Stavljeni su pod zapovjedništvo crnogorskog saveznika NDH i borca za neovisnu Crnu Goru Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom.

U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Postrojbe Crvene armije ušle su u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović i njegove trupe, bili su zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Drugu četničku vojsku pod vodstvom “popa” Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog poslali su Nijemci u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Sastojala se od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sandžaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.

 Četnici trebali napasti Zagreb

lijevcaKada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polaska, stigla je zapovijed četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihailovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prema Bosni, gdje će se spojiti s, navodno, 100.000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se s Dražom Mihailovićem. Uz njega je bilo samo desetak tisuća ljudi, a onih 100.000 nije ni postojalo. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci bili su prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb nakon što ga napuste, Nijemci, srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao “snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati”. Partizanski izvori kažu da je Draža Mihailović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne “antikomunistički ustanak”. Đurišić to nije prihvatio, otkazao je poslušnost Mihailoviću i započeo je pokret svojih snaga prema Sloveniji.

Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevče polju nedaleko Banja Luke. Snage NDH koje su su nalazile u blizini činilo je 27.940 ljudi. Četničke snage su 30. ožujka 1945. prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. Istodobno, tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci i zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima, ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili više od dvije tisuće civila.

Nadalje, 2. travnja, general Vladimir Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i odbacio ih u poludnevnoj borbi. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira, kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao sa četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.

Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku oklopni sklop iz Novske i topnički sklop iz Nove Gradiške, te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović su se sastali u Bosanskoj Gradišci i dogovorili plan napada. Jednu bojnu 10. Stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada. Istoga dana u podne, ustaško topništvo je s tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika, ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sandžački korpus, kojim je zapovijedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića, te 5000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No, to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 3. travnja, pet tisuća Crnogoraca je dezertiralo iz četničkih redova, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.

To je natjeralo Đurišića da promijeni plan, pa je 3. travnja donio odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevče polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan. Tamo su se trebali opskrbiti namirnicama i konjima te krenuti preko Kozare prema Kordunu, gdje bi se spojili sa četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.

Dana 4. travnja, Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška – Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je inženjerijski dopukovnik Josić, koji je za taj posao iz Zagreba doveo nekoliko arhitekata. U bunkerima je bila smještena domobranska bojna 4. lovačkog Sdruga. Svaki bunker je bio naoružan sa po dva minobacača i jednim mitraljezom, a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri smješteni na raskrižjima cesta u Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani sa po jednim protuoklopnim topom. I taj se potez pokazao kobnim za četnike.Tako su na 40 kilometara cesta bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigle nove ustaške snage – ustaški oklopni sklop, te dvije pješačke bojne i smjestili se uz cestu prema Razboju. General Pavlović je postavio oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima, a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. Treću bojnu, pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana, poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.

Ujutro, 5. travnja, četnici su započeli frontalni napad na bunkere i obasipajući ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe, što je bila zapovijed, a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova te nanijeli četnicima velike gubitke i unijeli pravu pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima: “Dolina Lijevče polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan.” Ipak, dan kasnije četnički odredi Garani i Omladinski odred, pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. Međutim, general Pavlović je s dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu – dvije oklopne satnije – poslao cestom do Turjaka u pomoć 3. bojni. S ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu od oko tisuću ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pa je pritisak na 3. bojnu otklonjen. Tisuću četnika ubijeno je, dok ih je preostalih pet stotina pobjeglo prema Kozari. K tome, 3. bojna, ojačana dvjema oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku grupu i uništila je.

Tijekom noći na 7. travnja, zahvaljujući djelovanjima ustaških diverzanata, panika u četničkim redovima dosegla je vrhunac i oni su počeli bježati na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No, ujutro 7. travnja ustaško topništvo počelo je gađati čamce kojima su prelazili i time im je odsjeklo odstupnicu.Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage, a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora, general Josip Metzger donio je odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još oko deset tisuća ljudi.Točno u 11 sati, snage 6. i 17. hrvatske divizije započele su opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema Razboju krenuo je 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka, te motoriziranom strojničkom satnijom i kamionima s pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane krenuo je cestom Brezovljani – Glamočani, dok je s juga Oklopni sklop 6. divizije tjerao četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolazile su motorizirana strojnička ustaška satnija i dvije pješačke bojne koje su započele frontalnu borbu sa četnicima. Domobrani su počeli izlaziti iz bunkera i otvarati oštru strojničku vatru.

Rasulo među četnicima i – kraj bitke

Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu, te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa, a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom i napadima ručnim bombama, nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali bili su već opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i posljednji otpor četnika koji se potom predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokopali su mrtve.

Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko pet tisuća četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji se skrivao ispod kola, nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili. Nakon bitke, Đurišić, a s njime i 1500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. Nepoznato je što je bilo s preostalih 3500 četnika – najvjerojatnije su i oni pobijeni, ali na nekom drugom mjestu. Onih pet tisuća Crnogorca, četnika Sekule Drljevića, premješteni su pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje i stavljeni su pod zapovjedništvo ustaških postrojbi. Ta, kako je nazvana, Crnogorska narodna vojska, sve bivši pripadnici četnika, u svibnju su zajedno s ustašama, domobranima i hrvatskim civilima krenuli na povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH, a jedna pročetnička grupa je ubila Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima. Većina ih je pobijena na “križnom putu”, dok su malobrojni preživjeli završili u komunističkim logorima diljem tadašnje Jugoslavije. Sudbinu većine ustaških vojnika koji su stigli do Bleiburga, dijelio je i general Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i s oficirima Jugoslavenske vojske. No, general Metikoš je nakon uhićenja podijelio sudbinu svojih vojnika – ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.

Izvori:

Basta, Milan – Rat je završio sedam dana kasnije
Proces protiv Draže Mihailovića, Vijesnik 1948.

Američki Srbobran od 2. listopada 1950.
Iskra München, od 24.05.1951. članak Kad je krvca iz zemlje provrela.
Iz zapisnika o preslušavanju popa Perišića 01.05.1945. pismohrana časopisa Drina.
Alvin E. Conski, izvještaji Draže Mihailovića, pročitano na zasjedanju Američkog kongresa 24.05.1945.
Boško N. Kostić, Za istoriju naših dana, München / Wikipedia/

cica djujicIzveštaj komandanta Cerskog korpusa od 30. marta 1945. Draži Mihailoviću o odluci Pavla Đurišića da potčinjene jedinice prebaci u Sloveniju 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić: Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovice prosinca 1944. godine, bojište ispred Mostara i Nevesinja bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije, te postrojbe 9. dalmatinske divizije, angažirane u napadu na Široki Brijeg.[1]

Stanje na bojištu ostalo je nepromijenjeno sve do operacije Bura, prodora njemačke vojske i oružanih snaga NDH 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku, Čapljini i Metkoviću.

Njemačka vojska i postrojbe NDH, u dva dana vojnih djelovanja osvojile su mjesta Ljubuški, Čitluk i Čapljinu.[2] Nedugo zatim Vrhovni štab je izdao zapovijed VIII. dalmatinskom korpusu da sa glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, oklopljenim i samokretnim postrojbama, tj. 1. tenkovskom i 1. teškom motoriziranom artiljerijskom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar.

Snage NOVJ su potisnuli dijelove njemačkih i Oružanih snaga NDH iz Čapljine, Čitluka te su 4. veljače zauzeli Ljubuški.[3] Sutradan, 5. veljače, Štab VIII. dalmatinskog korpusa naredio je izvođenje napada na Široki Brijeg 6. veljače. Okosnicu napada na Široki Brijeg činila je 26. dalmatinska divizija. U borbama tog dana partizani nisu uspjeli zauzeti Široki Brijeg.

Postrojbe 2. dalmatinske proleterske brigade u sastavu 9. dalmatinske divizije likvidirali su šestoricu širokobrijeških franjevaca na prostoru između Donjeg Graca u pravcu Gostuše 6. veljače.[4] Sutradan, 7. veljače, partizani su ovladali Širokim Brijegom kasno uvečer. Toga dana likvidirali su dvanaestoricu širokobrijeških franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu. Osam franjevaca koji su potražili sklonište u noći 6. na 7. veljače u franjevačkoj hidrocentrali i mlinici pored rijeke Ugrovače, partizani su odveli, 8. veljače 1945., i likvidirani na nepoznatom mjestu.[5]

siroki-brijeg1Dio njemačkih snaga i oružanih snaga NDH povukli su se i utvrdila na pravcu Keveljavača — Miljkovići — s. Varda, k. 331, k. 262 — Jasenica — Rodoč. Ovim rasporedom obrane planirali su učvrstiti svoju obrambenu crtu s juga. U slučaju da se Mostar nađe pred osvajanjem ostavljen je pravac prema Jablanici i Konjicu kako bi se mogli povući.[6] Snage NOVJ su vodile neprekidne borbe sa njemačkim snagama i postrojbama NDH od zapadnog prilaza do južnog prilaza grada.[7] Dalje od crte bojišta, u Čitluku je 9. veljače održan sastanak zapovjednika 29. hercegovačke divizije i 19. dalmatinske divizije, kao i načelnika Štaba VIII. dalmatinskog korpusa (potpukovnik Ante Toni Biočić) na kojem je zaključeno da se u cilju osvajanja Mostara 12. hercegovačka brigada u operativnom smislu potčini zapovjedniku 19. dalmatinske divizije i da se pojačaju napori oko likvidiranja obrambenih položaja njemačke vojske i oružanih snaga NDH u tjesnacu između Mostarskoga blata i Neretve radi napada na Mostar s južne strane.[8] Vodile su se neprestano borbe na ispred Varde, u područjima sela Gornje i Donje Jasenice, a nije došlo do značajnijih pomjeranja bojišta.

U „zapovijedi Štaba VIII. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara“ naređen je napad na Mostar iz smjera tri kolone, desna, srednja i lijeva. Desna kolona, koju čine postrojbe 19. dalmatinske divizije, bez jedne brigade s pridodanom 12. hercegovačkom divizijom i jednim brdskim topničkim sklopom ima zadatak napasti Mostar s južne strane pravcem Čitluk — Varda — Mostar. Desna granica zona djelovanja selo Bačevići zaključno rijeka Neretva — selo Luka selo Bjelužina sve isključno. Lijeva granica zone djelovanja Ljuti Dolac — Ponor — selo Varda — selo Donja Kozica — Orlovac, k. 473 — selo Razlomište. Desna veza s 29. hercegovačkom divizijom, lijevo s 26. dalmatinskom divizijom.

Zatim, srednja kolona, koju čine 26. dalmatinska divizija, zajedno s 1. tenkovskom i 1. teškom motoriziranom artiljerijskom brigadom ima zadatak napasti Mostar sa zapadne i sjeverozapadne strane pravcem selo Donji Polog — Mostar. Desna granica zone djelovanja do lijeve granice zone djelovanja desne kolone. Lijeva granica zone djelovanja selo Grabova Draga — Jastrebinka, k. 1139 — selo Poradok — selo Orlac — k. 246.[9] Zatim, posljednja lijeva kolona, koju čini 9. dalmatinska divizija, ima zadatak odsjeći neprijateljske obramebene položaje oko Mostara od zaleđa na sjever na liniji Raštani — sela Drežnica. Desna granica zone djelovanja do lijeve granice zone dejstva srednje kolone, uključno selo Raštani. Lijeva granica zone djelovanja planina Čabulja — Drežnica uključno. U napadu na Mostar sudjelovalo je zrakoplovstvo NOVJ.[10] Okosnicu napada na Mostar činila je 26. dalmatinska divizija s pridodanim postrojbama 1. tenkovske brigade i 1. teške motorizirane artiljerijske brigade VIII. dalmatinskog korpusa. Postrojbe 29. hercegovačke divizije, njezina 10. brigada dobila je zadatak osvojiti Nevesinje, 11. brigada djelovala je prema Konjicu kako bi spriječila dolazak njemačkih pojačanja iz Sarajeva prema Mostaru, zatim 13. brigada imala je zadatak razbiti njemačku obranu na pravcu Buna – Blagaj i zatim prodrijeti lijevom obalom Neretve u Mostar i 14. brigada koja je imala zadatak da preko Donjeg i Gornjeg Zimlja prodre u Bijelo Polje kako bi ugrozili povlačenje njemačke vojske i postrojbi NDH iz Mostara dolinom Neretve na sjever.[11]

Borbe za Mostar 12. – 14. veljače 1945.

Na bojištu desne kolone Štab 19. dalmatinske divizije naredio je napad 12. veljače na pravcu napada Jastrebinka – Hum – Mostar, no napad je odgođen za 13. veljače zbog snježne oluje. Napad glavnine postrojbi 26. dalmatinske divizije počeo je topovskom paljbom po njemačkim obrambenim položajima na Mikuljači i k. 901.[12] Tog istog dana oko 10 sati postrojbe 3. dalmatinske prekomorske brigade i 12. dalmatinske brigade osvojile su Crni Vrh i Jastrebinku.[13] Postrojbe 11. dalmatinske brigade naišle su na snažan otpor postrojbi NDH i njemačke vojske na Mikuljači i Keveljavači toga dana, no uz potporu 12. dalmatinske brigade i tenkova partizani su zauzeli navedene položaje u večer 13. veljače.[14] Dijelovi 12. hercegovačke brigade zajedno s postrojbama 6. dalmatinske brigade su oko podnevnih sati 14. veljače ovladali položajem Varda i k. 622.[15] Postrojbe 29. hercegovačke divizije ratovale su na širokom bojištu od Konjica, Nevesinja, Blagaja i Bune. Njezine brigade i 10. hercegovačka brigada osvojila je Nevesinje 14. veljače, a ostale brigade nisu izvršile zadaću. U Konjicu 11. brigada unatoč stalnim napadima, kao i na željezničku prugu Mostar – Konjic nije uspjela spriječiti dolazak svježih pojačanja njemačke vojske iz Sarajeva koje su štitile odstupnicu za povlačenje iz Mostara prema Sarajevu, s druge strane dvije bojne 14. brigade nisu mogle ovladati Bijelim Polje, jer su ih njemačke postrojbe 369. pješačke divizije odbacili još 13. veljače 1945.[16] Do poslijepodnevnih sati 14. veljače postrojbe VIII. dalmatinskog korpusa razbili su obrambene položaje postrojbi NDH i njemačke vojske oko grada Mostara. Postrojbe 26. dalmatinske divizije, 1., 11. i 12. dalmatinske brigade uz podršku oklopništva, su oko 13 sati ušle u grad sa zapadne i sjeverozapadne strane.

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Nijemci su se povlačili upravo na južnom bojištu Mostara iz pravca sela Jasenice – Varda prema Mostaru, a 12. hercegovačka brigada je pritiskala njemačke postrojbe u pravcu Rodoča s ciljem osvajanja zrakoplovnog uzletišta. Postrojbe 1., 11. i 12. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije uz podršku tenkova zauzeli su sve mostove na rijeci Neretvi do 15 sati poslijepodne. Veći dio 12. dalmatinske brigade uz pomoć tenkova i manjeg dijela 1. dalmatinske proleterske brigade nakon prelaska preko mosta i osvajanja „hotela Neretve“ krenule su desno prema brdu Hum (k. 436) južno od Mostara.[17] Nakon osvajanja Huma u južni dio grad su ušle postrojbe 19. dalmatinske divizije, 6. dalmatinske brigade, 14. dalmatinske brigade i 12. hercegovačka brigada te naposlijetku 29. hercegovačka divizija, njena 13. brigada.[18] Dio postrojbi 12. hercegovačke brigade su prve ušle u Donju Mahalu, na južnoj strani Mostara.[19] Osim svih navedenih jedinica u borbi za Mostar sudjelovala je postrojba posebnih namjena Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Njezina 1. bojna je bila angažirana u borbama za Mostar i imala je zadatak odmah po osvajanju grada, preuzeti osiguranje mostova, važnih objekata, ustanova, i otkrivanja tj. likvidacije političkih neistomišljenika označenima kao „suradnicima fašističkim i ustaškim zločincima“.[20] Borbe u Mostaru trajale sve do večeri, oko 17 sati tenkovi 1. tenkovske brigade, postrojbe 12. brigade i 1. dalmatinske proleterske brigade prešle su most kralja Petra Karađorđevića i ušle u istočni dio grada. Zatim dijelovi 11. dalmatinske brigade u kasnim večernjim satima prešli su stari most i izbili u istočni dio grada Mostara.[21]Zapadno od Mostara, 3. dalmatinska prekomorska brigada je likvidirala kotu 684. Zatim, nastavila napredovati pravcem selo Orlac – selo Raštani koja je preuzela položaje 9. dalmatinske divizije s ciljem kontroliranja pruge Mostar – Sarajevo. Ti potezom njemačke i oružane snage NDH su bile primorane napustiti obranu Mostara i povući se prema Konjicu. Prema partizanskoj poslijeratnoj historiografiji glavnina snaga VIII. dalmatinskog korpusa je zauzela Mostar u 19 sati 14. veljače, a njemačke i oružane snage NDH su se povukle prema Konjicu.[22] Postrojbe NOVJ su ovladale u potpunosti lijevom obalom Mostara tek 15. veljače 1945. U jednom izvješću iz veljače 1945. Štabu VIII. dalmatinskog korpusa Glavnom Štabu NOVJ Hrvatske komandant VIII. dalmatinskog korpusa Petar Drapšin napisao je sljedeće: „Danas 15. februara u 6 sati ujutro potpuno smo oslobodili oblasno središte i važni strateški centar grad Mostar. Šaljemo Vam pozdrav iz oslobođenog Mostara“.[23] Partizani su spriječili rušenje mostova preko Neretve u Mostaru, koje su Nijemci minirali kako bi osporili napredovanje partizanskih snaga. Između ostalog, probojem vanjskih obrambenih obruča Mostara, domobranska komponenta u sastavu oružanih snage NDH se raspala, a njemačkim vojnicima je prepuštena obrana Mostara.[24] Sa strateške strane, komandant VIII. dalmatinskog korpusa je propustio okružiti, te zarobiti ili likvidirati vojnu formaciju njemačkih snaga i oružanih snaga NDH, a glavni razlog su krive procjene partizanskih obavještajaca koji su očigledno podcjenili operativnu snagu protivnika.

U borbama za Mostar partizani navode da su nanijeli gubitke njemačkoj vojci i postrojbama NDH od 3.716 poginulih i 1.044 zarobljena vojnika.[25] Drugi izvor kaže da su u borbama za Mostar navedne snage pretrpjele gubitke od 5.778 poginulih i 1.314 zarobljenih vojnika.[26] Njemačka 370. pukovnija je izbrisana u borbama za Mostar, poginuo je njezin zapovjednik bojnik Becker prilikom potiskivanja iz zapadnoga dijela grada, u jednom protunapadu na kolodvor.[27] Nadalje, IX. ustaški djelatni zdrug u sastavu 9. hrvatske gorske divizije se raspao nakon borbi za Mostar. Partizanski gubitci, ukupno sa postrojbama VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije iznose 536 poginulih i 1.544 ranjena vojnika.[28] Ove podatke ne možemo uzeti sa sigurnošću, jer nemamo uvid u dokumentaciju njemačkih postrojbi 369. pješačke divizije i oružanih snaga NDH.[29] Kad govorimo navedenoj njemačkoj dokumentaciji, operativna izvješća, logistika, vojni zemljovidi 369. (hrvatske) pješačke divizije nestali su u ratu.[30] Ratna dokumentacija zapovjedništva 9. hrvatske gorske divizije i njoj podređenih postrojbi NDH u Mostaru sa sjedištem u Liska, je pokupljena sredinom veljače od ustaških časnika koji su se povlačili prema Sarajevu, Brodu na Savi, i negdje u Sesvetama su spalili navedenu dokumentaciju.[31] Međutim, sa obavještajnim podacima stvari su se odvijale sasvim suprotno od navedenog. Arhiv njemačke obavještajne službe se nalazio u kući, visokokatnici, na križanju Šetališta i Bakamluka. Kad su postrojbe NOVJ prodrle u Mostar, 14. i 15. veljače, njemački časnici koji su pazili na dokumentaciju pobjegli su. Partizani, pripadnici 29. hercegovačke divizije nakon nekoliko dana spalili su kuću i cjelokupan arhiv njemačke obavještajne službe u Mostaru. Odgovornost za spaljivanje navedene dokumentacije snosi trebinjski profesor Dimitrije Kurilić, koji je za vrijeme rata bio četnički ideolog u Trebinju. Nameće se logičan zaključak da su Nijemci raspolagali dokumentima o njegovom ratnom razbojništvu kao i njegovih prijatelja u četničkom pokretu, te njegov odlazak u partizane, u redove 29. hercegovačke divizije. Iz tog razloga je sa svojom grupom političkih istomišljenika poduzeo akciju spaljivanja komprotirajuće dokumentacije njemačke obavještajne službe. Dimitrije Kurilić je nakon rata, 1949. bio profesor mostarske gimnazije.[32] Ovdje se radi o plastičnom primjeru kako su mnogi pripadnici četničkog pokreta u Hercegovini prelazili u partizane, a poglavito u vojne formacije 29. hercegovačke divizije. Međutim, pojedini partizani i četnici visokopozicionirani u strukturama NOVJ su bili kontraobavještajci i radili za Gestapo. Zbog opasnosti od kompromitacije nastojali su unišitit sve materijale koji su ih vezali za suradnju sa neprijateljem.

Mostarska operacija 1945. – ‘odriješene ruke’ za zločin

Događanja u Franjevačkom samostanu u Mostaru 14. veljače

Prema dostupnim povijesnim izvorima, partizani su 14. veljače 1945. u Mostara napravili popis „političkih sumljivih osoba“.[33] Tog istog dana, 14. veljače oko 15.30 sati, upalo je u samostan nekoliko partizanskih oficira koji su razgovarali s franjevcima. Fra Lea Petrovića je ispitivao partizanski oficir, i nakon što je otišao ostavio je dva partizana kako bi pazili franjevce. Oko 17.30 sati došao je Brana Popadić, koji je obnašao dužnost opunomoćenika OZN-e pri 12. hercegovačkoj brigadi.

Popadić je naredio franjevcima da se okupe u jednoj sobi, zatim ih je ispitivao i popisivao te je naredio da čekaju njegov povratak i izišao iz samostana te izdvojio fra Jozu Bencuna, fra Lea Petrovića, fra Rafu Prusinu, fra Bernardina Smoljana, fra Grgu Vasilja, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara, dok su ostali franjevci boravili u samostanskoj blagavaonici.[34] Na izlazu iz samostana navedenu sedmoricu franjevaca Brana Popadić je dao svezati žicom i odveo ih prema izlazu iz grada. Fra Grga Vasilj i fra Jozo Bencun mučeni od strane partizana prije likvidacije, a zatim im je obješen kamen oko vrata i zajedno sa ostalima bačeni su u Neretvu na Starom Čekrku.[35]

Partizanska obavještajna mreža u Mostaru u veljači 1945.

Jovan Andrić, zapovjednik 3. brigade Korpusa narodne odbrane navodi da je „uspješno otkrivanje i hvatanje ostataka neprijateljskih grupa na slobodnoj teritoriji bilo u punoj saradnji i pomoći organa bezbednosti (OZN-e) na terenu čitave Hercegovine“.[36] Nadalje Olga Marasović, ratni član Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i bliska suradnica Vase Miskina Crnog koji je bio jedan od visoko pozicioniranih dužnosnika u Oblasnom komitetu KPJ za Hercegovinu, u svjedočanstvu o borbama za Mostar 14. veljače 1945. navodi: „U rasvjetljavanju sadržaja ilegalnog rada treba imati u vidu i akcije i sugestije drugova koji su već ranije bili poslani u Mostar radi organiziranja OZN-e i njenog punog djelovanja u momentu preuzimanja vlasti i oslobađanja grada“.[37]

Analizirajući pripadnike NOP-a u Mostaru od 1943. zaključno do napada na Mostar 14. veljače 1945. precizno se može zaključiti da su obavještajne materijale o snazi njemačke i hrvatske vojske, njihovim obrambenih položajima i logistici dostavljali obavještajcima OZN-e, a ovi proslijeđivali Štabu 29. hercegovačke divizije. Grgo Papac, partizanski obavještajac tih ratnih godina radio je za OZN-u. U svom referatu „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“ navodi kako je upoznao Vojislava (Voju Osmokrovića), člana OZN-e za Hercegovinu.[38] U Mostaru 1944. godine su bile utemeljene postrojbe pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, na desnoj i lijevoj obali rijeke Neretve.[39] Navedene postojbe su trebale preuzeti kontrolu nad gradom i zajedno sa snagama NOVJ pomoći u razbijanju njemačke i hrvatske vojske u Mostaru.

Međutim, obje postrojbe lijeve i desne strane Neretve bile su u službi Gestapo-a, njemačke obavještajne službe. Svi rukovodeći ljudi, od Vojislava Voje Osmokrovića, inženjera Ragiba Kolakovića bili su pod kontrolom Nijemaca. U raznim postrojbama u kojima su djelovali, postavili su ih rukovodeći ljudi njemačke obavještajne službe i neki od navedenih su završili njemački obavještajni tečaj na Ilidži. Gotovo svi ti obavještajci pripremljeni od Gestapo-a, su bili muslimani. Ustaška nadzorna služba je 12. veljače 1945. uoči napada NOVJ na Mostar razbila obavještajnu postojbu na desnoj obali Neretve kojom je zapovijedao inženjer Ragib Kolaković, većina je pobijena od ustaša, a mali dio se spasio bijegom. Postrojba na lijevoj obali ostala netaknuta.[40] U svjedočenju Grga Papac navodi kako mu je Vojo rekao sljedeće: “Ne, od danas si ti oficir NOV u neprijateljskoj vojsci.” Upozorio me na izuzetnu konspiraciju: “Diži ruku (mislio je na ustaški pozdrav “Spremni”) ko jablan, viči ‘Hajl Hitler’ ako treba, viči šta god traže, ali ostani i radi ovo što radiš.”[41] U nastavku izvješća navodi da je postojala dvostruka crta obavještajne veze. Domobranska struja Omer Arpadžić sa Salkom Hojlašom, surađivali su sa Mjesnim komitetomKPJ za Mostar početkom 1945. godine, odnosno radili su zaAsima Duranovića koji je obavljao dužnost u MK KPJ za Mostar. Zatim, drugu crtu čino je Grga Papac s Ivom Bajalom, domobranom, a preko njegai direktno dostavljao informacije Voji Osmokroviću.[42] Grga Papac navodi kako je još u rujnu 1944. godine dostavljao vojne podatke do najsitnijih detalja za domobrana Omera Arpadžića koji je sve informacije proslijeđivao u Štab 29. hercegovačke divizije. Zatim, navodi da mu je Omer Arpadžić poslije rata rekao kako je u razgovoru s Ljubom Kovačevićem, bratom Save Kovačevića Mizare, saznao da je Ljubo osobno dobio te karte i bio zadovljan obavljenim poslom. „To je bio jedini moj izvještaj koji je otišao tim kanalom, tj. linijom MK KPJ za Mostar. Od tada, 24. studenog 1944., Ivo Bajalo mi je saopštio da sam postao član KPJ“, tj. istrovremeno povjerenik OZN-e.[43] Ovo je plastičan primjer kako se dokazivala poslušnost i nagrada za tu poslušnost, visok položaj u OZN-i. Partizanska obavještajka Mersija Salković – Elezović navodi kako je dostavljala informacije Voji Osmokroviću.[44] Partizanski ilegalac Vaso Milić navodi kako se Voja Osmokrović vratio u Mostar krajem 1943. godine i organizirao Komisiju za suzbijanje pete kolone i terora, kasnije OZN-e.[45] „Tom organizacijom je obuhvatio i mene, pa mi je stavio u zadatak da radim na kontraobavještajnoj službi, formiranju vojničkih grupica u Mostaru, tzv. trojki, koje su imale zadatak sprečavanje rušenja privrednih objekata“.[46] Iz svega ovoga jasno je vidljivo da je Mostar u području vojnog interesa 29. hercegovačke divizije, početkom 1945. godine, ali i OZN-e tj. njezinih opumoćenika koji su bili raspoređeni u svim brigadama spomenute divizije. Iz svega navedenog može se utvrditi kako su partizanski obavještajci u Mostaru posjedovali podatke o djelovanju i kretanju svih političkih neistomišljenika.

Odgovornost za pokolj mostarskih franjevaca

U jednom svjedočenju koje se čuva u pismohrani Vicepostulature postupka mučeništva navodi se kako su krivici za pokolj mostarskih franjevaca 14. veljače 1945. razbojnička družina iz Donje Mahale koja je tih dana u ratnom Mostaru vršila pljačku i likvidacije. Donja Mahala nosila je naziv „Mala Moskva“, u njoj su se krili komunistički ilegalci poslije kapitulacije stare Jugoslavije.[47] Između ostalog Donja mahala je imala i organiziranu vojnu postrojbu, vod.[48] Pripadnici voda su vršili značajne zadatke prilikom napada partizana na Mostar 14. veljače 1945.[49] Pripreme za osvajanje Mostara počeli su desetak dana ranije u Donjoj mahali, gdje je djelovala znatno slabija vojna jedinica na Ogradi.[50] Sudjelovali su u likvidacijama, zarobljavanjima njemačkih vojnika koji su se povlačili iz Jasenice. Često su partijski aktivisti i istaknuti borci angažirali pojedine muslimane pod krinkom NOP-a za izvršenje raznih, posebnih zadataka.[51] Dugo se vremena smatralo da je vod bio sastavljen od mostarskih skojevaca tj. pripadnika ilegalnog partizanskog pokreta. Navedeni vod Donje Mahale činili su pripadinci organizacije Mladi Muslimani, koja je organizirana 1942. godine od strane Muhameda Šiširka. Obavljao je dužnost infiltriranog obavještajca Ustaške nadzorne službe, koji je radio isključivo za organizaciju Mladi Muslimani, nije surađivao ni sa ustašama ni partizanima.[52] Međutim, dostupni povijesni izvor navode suprotno od navedenog svjedočenja. Likvidaciju sedmorice mostarskih franjevaca je izvršio mostarski kovač Muja Đikić.[53]

pobijeni hercegovački franjevciNaredba za likvidaciju mostarskih franjevaca došla je preko ureda OZN-e. U Čitluku 9. veljače 1945. sastala se grupa viših oficira Štaba 8. korpusa i divizija koje su ratovale na mostarskom bojištu, tu je odlučeno da 12. hercegovačka brigada bude operativno podčinjena 19. dalmatinskoj diviziji. Upravo je manji dio 12. hercegovačke brigade ušao s južne strane Mostara u franjevački samostan 14. veljače oko 15.30 sati, a opumoćenici OZN-e na čelu sa Branom Popadićem oko 17.30 sati vršili su ispitivanja mostarskih franjevaca i prenijeli naredbu o likvidaciji sedmorice franjevaca toga dana. Zanimljivo je istaći, da su tadašnji visoki partijski dužnosnici, odnosno visoki partijski dužnosnik Avdo Humo i član Oblasnog Komiteta KPJ za Hercegovinu, Vaso Miskin Crni, bili zainteresirani za sigurnost fra Lea Petrovića. Potonji je spasio mnoge Židove i Srbe u Mostaru u razdoblju od 1941. do 1943. godine, a zaslužan je za spašavanje Olge Humo rođene Ninčić, supruge Avde Hume.[54] Vaso Miskin Crni nekoliko je puta od 1943. do 1945. slao svoje ljude kako bi izvukli fra Lea Petrovića iz franjevačkog samostana u Mostaru.[55] Zbog niza oklonosti, fra Leo Petrović je ostao u franjevačkom samostanu, čak kad su mu govorili fratri da treba bježati od partizana, znao je da je nevin i vjerovao je da mu neće nauditi partizani. Unatoč zaštiti visokih partijskih dužnosnika Avde Hume i Vase Miskina Crnog mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem nisu izbjegli pokolj.

Odnos NOVJ prema stanovništvu Mostara i pripadnicima oružanih snaga NDH nakon završetka borbi.

Nisu samo mostarski franjevci označeni političkim neistomišljenicima. Prema istraživanjima povjesničarke Blanke Matković postrojbe 12. hercegovačke brigade su 14. veljače u Rodoču ovladale zrakoplovnim uzletištem te likvidirali 32 civila hrvatske narodnosti. Likvidacije su vršene tako što su hrvatski civili pokušali pobjeći od partizana, uhvaćeni su zatim streljani i ubačeni u rovove koji su služili njemačkoj vojsci za obranu položaja na zrakoplovnoj luci.

U području odgovornosti 13. hercegovačke brigade, 14. veljače, kad su navedene partizanske postrojbe potpuno ovladale Bunom, likvidirano je 12 žena i djece hrvatske narodnosti. Žrtvama su partizani vezali kamenje o vrat i bacili su ih u Neretvu.[56] Nadalje, Pero Blažević uhićen od partizana nakon završetka borbe za Mostar, prema navodima ubijen u Sarajevu nekoliko dana kasnije od partizana. Zatim, Ilija Blažević je likvidiran od partizana u veljači 1945. godine. Marko (Božo) Cvitanović je uhićen od partizana pod optužbom da je radio za Ustaški pokret 15. veljače 1945. Partizani su ga nakon mučenja likvidirali, prema jednoj verziji sredinom svibnja 1945. Prema dostupnoj dokumentaciji Političkih zatvorenika za grad Mostar bez suđenja partizani su likvidirali domobranskog časnika – stomatolog Ante (August) Cipra radio je u vojnoj bolnici u Južnom logoru. Ubijen je od partizana i bačen u Neretvu 14. veljače 1945. Pripadnik oružanih snaga NDH Jozo (Ivan) Cvitanović je uhićen 14. veljače 1945. od partizana. Zajedno sa ostalim zarobljenicima sproveden je u vojarnu Sjeverni logor. Partizani su ga likvidirali u ožujku iste godine. Samo jedan mali dio dostupne dokumentacije nam pruža uvid u odnos NOVJ prema političkim neistomišljenicima i poraženoj vojnoj formaciji u veljači 1945. Stvarni omjer stradanja hrvatskog stanovništva u Mostaru i gubitke oružanih snaga NDH nakon završetka borbi za Mostar 15. veljače 1945. nije moguće precizno utvrditi.[57]

Zaključak

Iz dostupnih arhivskih izvora, po rekonsturukciji događaja koji su prethodili ulasku partizanskih snaga NOVJ-a u Mostar 14. veljače 1945., sa sigurnošću možemo zaključiti da su opunomoćenici OZN-e posjedovali popis političkih neistomišljenika u Mostaru. Partizanski obavještajci su imali precizne podatke o broju franjevaca u franjevačkom samostanu u Mostaru, fra Lea Petrovića i šestoricu njegove subraće likvidirao je mostarski kovač Muja Đikić. Odgovornost za pokolj sedmorice franjavaca snosi vrh OZN-e. Svi povjerenici OZN-e, u ovom slučaju linija OZN-e u 12. hercegovačkoj brigadi na čelu sa Branko Popadićem izvršavala je posebne zadatke koji nisu vezani za borbene akcije. Nadalje nadređeni Branku Popadiću je bio Uglješa Danilović, tadašnji šef OZN-e za BiH, a potonji je odgovarao izravno Aleksandru Rankoviću, odnosno Josipu Brozu Titu. Kad se hijerarhija posloži na ovaj način, nameće se logičan zaključak da niži partijski dužnosnici, Avdo Humo i Vaso Miskin Crni, nisu mogli ništa učiniti kako bi spasili mostarske franjevce od likvidacija 14. veljače 1945. Kad govorimo o vojnom gledištu glavnina njemačke skupine armije „E“ se povukla iz Hercegovine prema Sarajevu i dalje prema Brodu na Savi. Postrojbe NDH i njemačke vojske držali su položaje, Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, tzv. „zelenu liniju“ kao zaštitu povlačenja civila i vojnika prema Sarajevu i Brodu na Savi. Fadil Numić pripadnik 13. brigade 29. hercegovačke divizije navodi ratni put jedne bojne pravcem napada koji je išao desnom stranom Bune, izbio na Luku i kod hotela „Neretva“ susreo se sa postrojbama dalmatinskih brigada.[58] Između ostalog navodi u svom sjećanju sljedeće: „Mostar je bio pust! Nikoga na ulicama grada nije bilo!“[59] Dinko Šakić u svojoj knjizi S poglavnikom u Alpama navodima da se hrvatska vojska mogla oduprijeti partizanskim pritiscima da su Nijemci bili darežljiviji sa streljivom.[60] Među navedenim svjedocima borbi za Mostar javio se problem „naknadne pameti“, jer Nijemcima nije bilo u interesu zadržati Mostar nego povući se prema Sarajevu. Međutim kad govori o vojon snazi, snage VIII. dalmatinskog korpusa angažirane u Mostarskoj operaciji iznosile su oko 39.759 vojnika, dok su njemačke snage i postrojbe NDH iznosile 15.000 vojnika. Osim nadmoćnosti u ljudstvu snaga VIII. dalmatinskog korpusa, tu je i nadmoćnost u vojnoj opremi i opskrbi. Njemačke snage i postrojbe NDH su imale velike gubitke u ljudstvu, lošije opskrbljene za ratovanje i bile su u konstantnom povlačenju, jer Nijemcima je strateška važnost Mostara bila samo prihvatiti povlačenje svojih vojnika iz Grčke, i osigurati im nesmetano povlačenje prema Sarajevu i Brodu na Savi, te dalje prema Zagrebu. Uz Nijemce povlačile su se postrojbe NDH, kao i civili. Gledajući sve navedeno, partizanski obavještajci su podcijenili operativnu snagu Njemačke vojske i oružanih snaga NDH, i prema tome nisu uspjeli okružiti navedne snage u Mostaru te ih unišitit. Borbe sa navedenom grupacijom su se vodile sve do borbi za Ivan Sedlo te u borbama za Sarajevo u travnju 1945.

Autor: Hrvoje Mandić

IZVORI I LITERATURA

Neobjavljeni izvori
Arhiv hercegovačko-neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., (nesređena građa).
Arhiv Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH
Guides to German records Microfilmed at Alexandria, VA. NO. 41. Records of German Field Commands: Division (Part I)., The National Archives, National Archives and Records Service, General Services Administration, Washington, 1964.
Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA),
Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“
Svjedočenje Grge Papca, kut.1., O-MG-R II/69.
Svjedočenje Mersija Salković-Elezović, kutt. 3., RII/115.
Svjedočenje Remzije Duranovića, kut. 1., R II/72.
Zbirka mikrofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. korpus.
Zbirka ustaško-domobranske građe
Objavljeni izvori
ANDRIĆ, Jovan, „Jedinice 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
ANIĆ, Nikola, „Dvanaesta dalmatinska brigada u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.,
BIOČIĆ, Ante, „Mostarska operacija“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
DAMJANOVIĆ, Danilo, „Borbe 6. brigade oko Varde i prodor u Mostar“ , u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
Izvještaj Štaba 19. divizije od 27. februara 1945. Štabu 8. korpusa NOVJ o borbama za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 144.
Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZDNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136.
KAJTAZ, Šaćir, „Uhapšen sam marta 1942. godine“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
MARASOVIĆ, Olga, „O ilegalnom radu u Mostaru“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
MILIĆ, Vaso, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
PAPAC, Grgo, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945., II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?.
RAKO, Milan, „Jedanaesta dalmatinska u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
SALKOVIĆ-ELEZOVIĆ, Mersija, „Među partizanskim obavještajcima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
TRGO, Fabijan, „Od oslobođenja Beograda do kraja rata“, (gl. urednici Terzić, Velimir – Brajović Petar – Mihajlovski Kiril), Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945., od drugog zasjedanja AVNOJ-a do konačne pobede, druga knjiga, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1965.
Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZDNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69.
KOMNENOVIĆ, Danilo, KRESO, Muharem, „Dvadeset deveta divizija u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
ANIĆ, Nikola, „Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
KNEZOVIĆ, Pavao, „Leo Petrović 1883.-1945.“ u: Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti (gl. ur. fra Ante Marić), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica Mostar, Recipe, Mostar, 2008.
Periodika
IVANČIĆ, Gaudencije, fra, „Partizani i franjevački samostan u Mostaru 1945.“ u: Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće, br. 1., Široki Brijeg, 2009., 11-16.
JURIŠIĆ, Goran, „Titov antifašizam u svjetlu britanskih dokumenata, drugi dio. Kad neće politika neka govore dokumenti“, u: Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće, godište VI., br. 1 (10), Široki Brijeg, 2013., 30-31.
MANDIĆ, Hrvoje, „Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. „ u: Polemos. Časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVI., br. 32., Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 13-30.
MANDIĆ, Hrvoje, „Pokolj hercegovačkih franjevaca 1945.“ u: Naša ognjišta, godina XVL, br. 1-2 (417), Tomislavgrad, 2015., 6-7.
MATKOVIĆ, Blanka, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 2011., 288-231.
Novine
VUKŠIĆ, Tomo, don, „Komesar Čedo Kapor nije dao pokopati franjevce“ u: Večernji list, srijeda 12. veljače 2014., str. 30.
Literatura
ANIĆ, Nikola, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing d.o.o., Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005.
ANIĆ, Nikola, Njemačka vojska u Hrvatskoj 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest-biblioteka hrvatska povjesnica, Zagreb, 2002.,
ČUVALO, Ante, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014.,
Danilo KOMNENOVIĆ, Danilo – KRESO, Muharem, Dvadeset deveta hercegovačka divizija, Vojno-izdavački zavod, Beograd, 1979.,
ĐIKIĆ, Osman, Dvanaesta hercegovačka NOU brigada, Vojnoizdavački i novinski centar i Arhiv Hercegovine, Beograd, 1990.
GRGUREVIĆ, Dragutin, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1964.,
RAKO, Milan – DRUŽIJANIĆ, Slavko, Jedanaesta dalmatinska biokovska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987.,
SCHRAML, Franz, Hrvatsko ratište, Brkić i sin,Zaprešić, 1993.
SUBOTIĆ, Lazar, Kninska i mostarska operacija, Viša vojna akademija JNA, Katedra vojne istorije, Beograd, 1962.,
ŽIVKOVIĆ, Nikola, Srbi u ratnom dnevniku Vermahta, Službeni list, SCG, 2003.


[1]Arhiv hercegovačko neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Zbirka ustaško-domobranske građe (dalje: ZUD), Ustaška vojnica, stožer IX. stajaćeg djelatnog zdruga Mostar, Dnevna izvješća za studeni i prosinac, 23-1040/11/1944., kut. 6.;AH, ZUD, 23-1057/24/10. 12. 1944., kut. 6.AH, ZUD, 23-1058/44/12. 12. 1944. kut. 6.; AH, ZUD, 23-1061/77/17. 12. 1944., kut. 6.AH, ZUD, 23-1063/69/14. 12. 1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1066/94/1944.; AH, ZUD: dodatak dnevnom izvješću, 23-1066/ 94/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-69/109/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1071/119/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1072/120/1944. kut. 6, AH, ZUD, 23-1077/142/1944. kut. 6. AH, ZUD, 23-1078/5/1945., kut. 6
[2] Hrvatski državni arhiv, Zagreb, (dalje:HDA), Ustaška vojnica, (dalje: UV), dnevno izvješće Ia br. 31/45, br. 1241/31-1/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 32/45, br. 1243/1-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 35/45, br. 1280/4-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 33/45, br. 1245/2-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 34/45, br. 1247/3-2/1945., kut. 3., Dnevno izvješće Ia br. 35/45, glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, 4. veljače 1945., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 35/45, br. 1249/4-2/1945., kut. 3., Dnevno izvješće Ia br. 37/45, glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, 6. veljače 1945., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 37/45, br. 1281/6-2/1945., kut. 3., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 37/45, br. 1281/6-2/1945., kut. 3.
[3] Milan RAKO – Slavko DRUŽIJANIĆ, Jedanaesta dalmatinska biokovska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987., 273.
[4] Hrvoje MANDIĆ, „Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. „ u: Polemos. Časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVI., br. 32., Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 20-27.
[5] Hrvoje MANDIĆ, „Pokolj hercegovačkih franjevaca 1945.“ u: Naša ognjišta, godina XVL, br. 1-2 (417), Tomislavgrad, 2015., 7.
[6] Izvještaj Štaba 19. divizije od 27. februara 1945. Štabu 8. korpusa NOVJ o borbama za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 144., 707.
[7]HDA, Zbirka mirofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. Korpus, mikrofilm D-1181., snimak 295.
[8] Dragutin GRGUREVIĆ, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1964., 189.
[9] Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69., str. 297.
[10] Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69., 297-298.
[11] Lazar SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, Viša vojna akademija JNA, Katedra vojne istorije, Beograd, 1962., 60.
[12] Blanka MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 2011., 323.
[13] L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 61.
[14] Milan RAKO, „Jedanaesta dalmatinska u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 259-260.B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 322. Usporedi: L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 61.
[15] Danilo DAMJANOVIĆ, „Borbe 6. brigade oko Varde i prodor u Mostar“ , u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 212. D. GRGUREVIĆ, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, 191.
[16] L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 64-65.
[17] Nikola ANIĆ, „Dvanaesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 279.
[18] Ante BIOČIĆ, „Mostarska operacija“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 123.
[19] Osman ĐIKIĆ, Dvanaesta hercegovačka NOU brigada, Vojnoizdavački i novinski centar i Arhiv Hercegovine, Beograd, 1990., 174.
[20] Jovan ANDRIĆ, „Jedinica 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.,397-398.
[21] Nikola ANIĆ, „Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 234. B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 322-323.
[22] Danilo KOMNENOVIĆ, Muharem KRESO, „Dvadeset deveta divizija u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 319. Usporedi: L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 64.
[23] D.K.M, Svjedočenje, 70. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg. Navedeni svjedok navodi oznaku Vojno istorijskog instituta u Beogradu, Arhiv VII. k. 119/8. reg. br. 1-2.
[24]Nakon operacije Bura, i nakon borbi za Široki Brijeg, postrojbe NDH su pretrpjele velike gubitke u ljudstvu i vojnoj opremi, te se nisu bile u stanju nositi sa NOVJ-a u borbi za Mostar. Franz SCHRAML, Hrvatsko ratište, Brkić i sin, Zaprešić, 1993., 106. Usporedi: Nikola ŽIVKOVIĆ, Srbi u ratnom dnevniku Vermahta, Službeni list, SCG, 2003., 164.
[25] Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. ZDNOR,Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136., 646.
[26] Nikola ANIĆ, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing d.o.o., Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005., 237. Neki podaci govore o 515 poginulih, 1.600 ranjenih i 330 nestalih partizana.
[27]F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 106.
[28] Prilog „Osnovni podaci o mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 23. Usporedi: Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136., 647.
[29] U borbama za Mostar uništena je 369. pukovnija u sastavu 369. pješačke divizije. Ona je raspuštena za vrijeme povlačenja njemačke vojske, a ono što je ostalo od naveden pukovnije raspoređeno je u 370. pukovniju 369. pješačke divizije. Omjer stradanje drugih njemačkih postrojbi navedene divizije nije poznat. F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 106-109.
[30]Zadnji sačuvani mikrofilm je rola br. 2156 koja obuhvaća razdoblje ljeta 1943. godine. Guides to German records Microfilmed at Alexandria, VA. NO. 41. Records of German Field Commands: Division (Part I)., The National Archives, National Archives and Records Service, General Services Administration, Washington, 1964., 179-189.
[31]Mate Tomas služio je kao pismonoša a i pisar u Stožeru 9. hrvatske gorske divizije. Ante ČUVALO, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014., 370.
[32] D.K.M., Svjedočenje, 72. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[33] Goran JURIŠIĆ, „Titov antifašizam u svjetlu britanskih dokumenata, drugi dio. Kad neće politika neka govore dokumenti“, u: Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće, godište VI., br. 1 (10), Široki Brijeg, 2013., 31,
[34] Fra Gaudencije IVANČIĆ, „Partizani i franjevački samostan u Mostaru 1945.“ u: Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće, br. 1. 2009., 11-12. Usporedi: don Tomo VUKŠIĆ, „Komesar Čedo Kapor nije dao pokopati franjevce“ u: Večernji list, srijeda 12. veljače 2014., str. 30.
[35] B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 324.
[36] Jovan ANDRIĆ, „Jedinica 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 398.
[37] Olga MARASOVIĆ, „O ilegalnom radu u Mostaru“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 479.
[38] Rukovoditelj obavještajne službe NOP-a, uvijek je u Mostar ulazio u domobranskoj vojnoj uniformi. K.D.M. Svjedočenje, 44. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[39] Muslimani NOP-a sve se više svrstavaju oko inženjera Ragiba Kolakovića, koji je bio jedan od upsolenika institucija NDH u Mostaru, koji se preko svojih špijuna približio Vojislavu – Voji Osmokroviću. Isto, 44.
[40] Jedan od njemačkih obavještajaca, bio je Salko Kajtaz. „Priznao je nakon rata kako je radio za Gestapo, a obnašao je dužnost direktora poduzeća „Čistoća“ u Mostaru i bio miljenik Džemala Bijedića“. D.K.M., Svjedočenje, 44-45. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[41] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 2. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 2.
[42] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 3. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 3.
[43] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 4. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 4.
[44] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Mersija Salković-Elezović, kutija 3., RII/115. Usporedi: Mersija SALKOVIĆ-ELEZOVIĆalković, „Među partizanskim obavještajcima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 9.
[45] Vaso MILIĆ, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 6.
[46] Vaso MILIĆ, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 7.
[47] Arhiv Hercegovačko-neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Remzije Duranovića, kutija 1., R II/72, str. 53.
[48] Komandant čete je bio Ludvig Luče Kujundžić, komesar Mehmed Đukić, a komandanti vodova, koji su bili organizirani po rejonima, bili su: u prvom redu Husnija Balić, u drugom, Mihad Hadžiosmanović, u trećem Dževad Spahić, i u četvrtom rejonu Šefika Mišić. Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 36.
[49] Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 37.
[50] Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“,n41.
[51]Isto, 43.
[52] D.K.M., Svjedočenje, 68. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[53] Pavao KNEZOVIĆ, „Leo Petrović 1883.-1945.“ u: Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti (gl. ur. fra Ante Marić), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica Mostar, Recipe, Mostar, 2008., 110.
[54]D.K.M, Svjedočenje, 71. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[55] Šaćir Kajtaz u svom referatu „Uhapšen sam marta 1942. godine“ svjedoči kako je dobio direktivu od Vase Miskina Crnog za izvlačenje fra Lea Petrovića 1943. godine. Šaćir KAJTAZ, „Uhapšen sam marta 1942. godine“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 2-3.
[56]Blanka MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 323.
[57]Arhiv Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, iskazi poznati autoru.
[58]Fadil Numić navodi netočan podatak da su snage NOVJ-a osvojili istočni dio grada 14. veljače 1945.
[59]AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Fadila Numića „Preko Bune u Mostar“, kutija 1., str. 2.
[60] Dinko ŠAKIĆ, S poglavnikom u Alpama, 1946. godine (Dio uspomena iz veće cjeline), Laus d.o.o., Split, 2001., 57.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Egzodus Hrvata nakon Rapallskog ugovora

Objavljeno

na

Objavio

Mogu li Hrvati imati Dan sjećanja 12. studenoga, kao što Talijani imaju 10. veljače? Mogu, naravno da mogu, ali nema više potrebe. Osimskim sporazumima riješena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Jugoslaviji i hrvatske i slovenske u Italiji.Hrvatska i Slovenija prihvatile su Osimske sporazume! Dan sjećanja na žrtve uz duboko poštovanje prema svima koji su morali napustiti svoje domove, prema umrlima i stradalima, poštujući Osimske sporazume potpisane u Osimu kraj Ancone 10. studenoga 1975. godine. Povlačim paralelu u istarskoj povijesti podsjećajući na dva egzodusa koja su u XX. stoljeću pogodila Istru.

1. Prvi egzodus istarskih Hrvata nakon potpisivanja Rapallskog ugovora 12. studenoga 1920.godine.
2. Drugi egzodus istarskih Talijana i onih doseljenih od strane fašističke Italije, Hrvata i Njemaca, nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma 10. veljače 1947.godine

Povijesni uzroci egzodusa nakon Prvoga svjetskog rata

Tijekom Prvoga svjetskog rata, predviđajući raspad Austro-Ugarske,  sile Antante (Vel. Britanija, Francuska i Rusija) obećale su Italiji, u cilju pridobivanja za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, velike dijelove Austro-Ugarske monarhije. U Londonu je 26. travnja 1915. godine sklopljen ugovor, nazvan Londonski ugovor. kojim su članice Antante obećale Italiji; Trentino, Južni Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja, do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Italija je dobila i južnu Albaniju, te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku tvorevinu u Albaniji s izlazom na more u Draču. Italiji je priznata i aneksija Libije koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. Tijekom pregovora i srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji.

Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskog teritorija. Prema informacijama koje je Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Frano Supilo je u travnju 1915. prigodom boravka u Petrogradu, u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova saznao za nacrt Londonskog ugovora, te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Talijani nisu htjeli čekati već su 1. studenog 1918. diverzantskom akcijom torpedima potopili admiralski brod Viribus Unitis, u puljskoj luci, gdje je bila usidrena hrvatska mornarica, kojoj je zapovjedao Janko Vuković Potkapelski.Tada je s brodom na morsko dno otišlo oko 400 mornara, uglavnom Hrvata i admiral Janko Vuković Potkapelski. Nakon diverzije talijanska je vojska okupirala Pulu, pa je D’Annunzio 12. rujna 1919., okupirao Rijeku i na kraju je Italija prisvojila sve kvarnerske otoke, te Zadar, Šibenik, Vis, Hvar, Korčulu, Mljet, Lastovo i druge dalmatinske otoke (osim Brača i Šolte) te sjevernu  dio Dalmacije, uključujući i Knin i to prije sklapanja formalnog Rapallskog ugovora.

Talijanska vlast u Istri između dva svjetska rata

Talijanska vlast u Istri, obilježena je sustavnim zatiranjem hrvatskog identiteta i jezika, službeni je bio samo talijanski. Dana 28. ožujka 1923. fašistička Italija zabranila je uporabu hrvatskog jezika u upravi u Istri. “Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljistva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“). Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921.: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921., fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

Dana 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena. To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena. U već uz napredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936. Usporedno je provedeno talijaniziranje toponima, a hrvatski natpisi su iskorijenjivani i s nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.
Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata i Slovenaca je bilo usmjereno i najprimitivnije i brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke “skvadre” (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande koje su terorizirale Hrvate. Upravo zbog terora “squadrista” pobunili su se seljaci u selima oko Pule u Proštinskoj buni,  pobuni  seljaka Proštine protiv fašističkog terora. Započeta je  početkom  veljače 1921., a ugušena 5. travnja 1921. godine. Otpor tristotinjak poljoprivrednika u organizaciji hrvatskog političara Ante Cilige na području Proštine potisnula je 5. travnja 1921. godine talijanska regularna vojska. Spaljeno je selo Šegotići, pritvoreno je 400 ljudi, a protiv dvanaestorice je pokrenut kazneni postupak, ali su onda amnestirani. Seljačka pobuna u pokrajini bila je jedna od prvih organiziranih oružanih otpora fašističkom režimu u Europi.

Gotovo istodobno pobunili su se i rudari u Raši i Labinu i osnovali Labinsku republiku. Pobuna rudara izbila je kao posljedica teškoga gospodarskog položaja rudara labinsko-raških ugljenokopa, kojima se pridružilo i lokalno pučanstvo nezadovoljno represivnom talijanskom politikom, osobito u nacionalnom smislu. Rudari su preuzeli upravu nad rudnikom i proizvodnjom, organizirali svoje straže i vijeća te osiguravali javni red i mir. Time je bila uspostavljena Labinska republika, koja je trajala od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine. Oko 2000 rudara štrajk je pretvorilo u politički prosvjed pod geslom Kova je naša (Jama je naša).

Talijanska vlast je uništavala i kulturna dobra, Tako su 13. srpnja 1920., zapaljeni i uništeni slovenski Narodni dom u Trstu i hrvatski  Narodni dom u Puli; 24. ožujka 1921., fašisti su zapalili knjižnicu čitaonice Bratimstvo u Narodnom domu u Voloskom; 8. studenog 1921., zapaljen je Narodni dom u Svetom Ivanu. Iz Italije su dovedeni učitelji, državni službenici, karabinjeri, njih oko 40.000 Talijana je naseljeno u Istru. Zbog represije, svakodnevnog maltretiranja i oduzimanja identiteta, hrvatski narod Istre iseljavao se u Jugoslaviju (Zagreb-Bukovac, Trešnjevka, zatim Osijek-Josipovac) i u prekooceanske zemlje Sjeverne Amerike, ukupno oko 60 tisuća.

Kapitulacija Italije i kraj rata

Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. godine, a narod predvođen istarskim narodnjacima, počinje masovni narodni ustanak. Dana 13. rujna 1943. donosi se Proglas kojim se zahtijeva prisajedinjenje Istre s maticom Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH-om, i stavljaju pod zapovjedništvo NOVJ. Iako ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, vojna pomoć NOV je vrlo mala, gotovo nikakva. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri veliku Rommelovu ofenzivu, u kojoj slamaju ustanak. Poginulo je oko 3000 ustanika i civila. Manji dio ustanika uspio se domoći Gorskog kotara i oni su činili jezgru oko koje se 1944. godine formirala 43. istarska divizija NOVJ-a. Nakon kapitulacije Italije počinje odmazda prema fašističkim funkcionarima i njihovim obiteljima. Među žrtvama fojbi-jama nisu bili samo Talijani, kao što to oni prikazuju, već i Nijemci i istarski Hrvati narodnjaci, koje su likvidirali partizani, da nemaju oporbu kada osvoje vlast. Koje li ironije sudbine istarskih narodnjaka, borili su se protiv fašizma i onda ih “njihovi” partizani, komunisti likvidiraju?

Dan sjećanja

Talijani nikako ne mogu prihvatiti da su Pariškim mirovnim sporazumom izgubili teritorije koje su im poklonile sile Antante Londonskim ugovorom, pa je pod pritiskom talijanske desnice, esula i optanata u talijanskom parlamentu 30. ožujka 2004. izglasan Zakon o Danu sjećanja na iseljavanje iz tih teritorija nakon Prvoga svjetskog rata. Talijani naravno sebe prikazuju kao velike žrtve titoizma i komunizma, potpuno preskačući svoju krivnju, odnosno krivnju fašističkog Mussolinijeva režima. A sve je povijesno uvjetovano jedno sa drugim. I sam talijanski predsjednik Giorgio Napolitano izjavio je 10. veljače 2007. da je “Slavenska krvoločna mržnja i bijes poprimila obrise etničkog čišćenja”, ne spominjući uopće prvi egzodus iz Istre i njegov razlog potpuno poništavanje hrvatskog identiteta, smatrajući Hrvate nižom vrstom, robovima, talijanizaciju i represiju kao način vladanja, kojim su vladale talijanske vlasti.

Uzroci iseljavanja bili su razni: međunarodna kriza početkom hladnog rata, sukob Italije i Jugoslavije radi utvrđivanja granice, rezolucija Informbiroa 1948., talijanska akcija i propaganda, uzroci koji su bili rezultat posredne ili neposredne jugoslavenske akcije u područjima kojima je ona upravljala, teško gospodarsko stanje te prislini radovi  ili “radne akcije” (npr. prislini rad na izgradnji željezničke pruge Lupoglav-Štalije). Prihvat optanata i ostalih iseljenika nije imao uvijek oblik dobrodošlice. Njihova sjećanja govore o pogrdnim riječima koje su im upućivali sunarodnjaci s obale u venecijanskoj luci. Davali su im do znanja da ne računaju na povlastice. Oni koji se nisu sami snašli vlada je naselila na Siciliju, Sardiniju južnu Italiju i manje atraktivna mjesta. Neki su zbog toga nastavili put u prekomorske zemlje, SAD i Argentinu.

Talijanska strana preuveličava broj iseljenika, čak i preko 350.000, što realno gledajući nije moguće kada se zna da se broj stanovnika Istre kretao oko 200-250 tisuća. Prema demografu Vladimiru Žerjaviću Istru i Primorje napustilo je ne više od  230 tisuća stanovnika. Preuveličava se i broj žrtava fojbi, uzima se broj od 17.000, ali to je ukupan broj žrtava u Prvoga svjetskom ratu za cijelu Istru, a ne žrtava fojbi. SAAB Istre priznaje oko 350 žrtava fojbi, ali prema različitim izvorima ne premašuje 1000 stradalnika. Svaka žrtva je previše i stoga je nezahvalno licitirati sa brojkama, jer samo jame nisu istražene i nije više moguće doći do točnih brojki.

Esuli, optanti i problem imovine

Iseljavanje se odvijalo na tri načina. Putem opcija, otpustom iz državljanstva i ilegalnim iseljavanjem. Što se tiče naziva optanti i esuli treba skrenuti pozornost na njihovo pogrješno korištenje u hrvatskoj javnosti prije svega od strane medija, ali i od političara pa i dijela povjesničara. Riječ esuli od tal. esule znači »izgnanik«, a dolazi od lat. ex(s)ĭlĭum (egzil, izgon). Službena talijanska praksa nazivala je talijanske državljane koji su stigli u zemlju iz bivših talijanskih kolonija profughi (izbjeglice). U hrvatskom jeziku riječ izbjeglica dolazi od hrvatske osnove »bijeg«. Izbjeglice su osobe koje zbog ratnih opasnosti, političkog nasilja i drugih nevolja bježe iz zemlje i traže zaklon u drugoj zemlji. Optant dolazi od lat. gl. optāre (željeti, birati), dakle to je osoba kojoj je omogućena sloboda biranja odnosno pravo stanovnika područja koje je od jedne države pripalo drugoj da mogu birati između dva državljanstva, uz određene uvjete. U Istri, prve opcije bile su regulirane Mirovnim ugovorom s Italijom (stupio na snagu 15. 9. 1947.). Prema člancima 19. i 20. tog ugovora i sporazuma o opciji iz iste godine (Pravilnik o opciji osoba s područja pripojenog Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji po Ugovoru o miru s Italijom, Službeni list FNRJ br. 109/1947) optanti su morali ispunjavati sljedeće uvjete:
a) prebivalište na pripojenom području 10.6.1940. (datum ulaska Italije u rat)
b) talijansko državljanstvo na dan 15.9.1947. (datum stupnja na snagu Mirovnog ugovora)
c) talijanski kao govorni jezik.

Izabirući pravo na opciju ti su ljudi postali optanti te su na temelju svoje izjave zadržali talijansko državljanstvo, sva građanska prava uključujući i odštetu za imovinu koja je ostala s druge strane granice. Esuli tj. izbjeglice ta prava nisu imali. Jugoslavija je imala pravo raspolaganja imovinom optanata do visine njezinih reparacijskih zahtjeva prema Italiji, a Italija je obvezna za tu imovinu namiriti svoje građane. Bivša SFRJ se osimskim (1975. odnosno 1977.) i rimskim sporazumom (1983.) obvezala da će Italiji isplatiti 110 milijuna američkih dolara u 13 godišnjih jednakih rata po 8.461.538 dolara za imovinu koja je ostala na području bivše Zone B (Bujština i Koparština). Istim je sporazumom u vlasništvu talijanskih državljana ostavljeno 179 dobara. Dvije su rate plaćene u iznosu 17 mil. dolara 1990. i 1991. godine. Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto. Slovenija je svoj dio uplatila na račun Dresdner Banke u Luksemburgu, jer Italija nije htjela isporučiti broj računa i blokirala joj pristupne pregovore za prijam u EU. Italija ne želi preuzeti novac jer smatra da dug treba riješiti u cjelini. U vezi te odštete za optantsku imovinu su iz Rima poručili Zagrebu da bi bilo najbolje kada bi dug vratili u naravi što bi predstavljalo odstupanje od međunarodnih sporazuma. Dug koji Hrvatska treba platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara. Drugi je problem sudbina imovine 5.236 osoba koje su otpuštene iz državljanstva, a njihova imovina nacionalizirana. Od tih 5.236 osoba njih oko 3.000 imalo je imovinu, a očekuje se da bi se moglo uputiti nekoliko stotina zahtjeva za povratom imovine. Hrvatska će morati obeštetiti ili izvršiti povrat imovine tim ljudima, ali oni nisu optanti. Optanti će naknadu za povrat imovine morati potražiti, ne u Zagrebu ili Ljubljani, već isključivo u Rimu.

Zaključak

Talijanski neofašisti marširali su ulicama Trsta prije tri mjeseca, 5. studenog 2018., noseći na čelu kolone D’Annunzijevu zastavu Rijeke s jednoglavim orlom, zastavu Dalmacije s tri venecijanska lava i zastavu Istre, očito pokazujući da ne odustaju od posezanja za hrvatskim teritorijem a Boris Miletić IDS (Amsterdamska koalicija) jučer na HR radiju Hrvatsku optužuje za “galopirajući fašizam”. Ova tema svake godine se rasplamsa, kako se bliži Dan sjećanja.Talijanski europarlamentarci uputili su čak i prijedlog u EU Parlament,za obilježavanje Dana sjećanja u cijeloj Europi, a ne samo u Italiji. Mislim da nemaju osnove za to, jer ako se prikazuju kao žrtve komunizma, u Europi već postoji dan sjećanja na žrtve komunizma 23. kolovoza svake godine.

»Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata«, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin. Ulaskom Hrvatske i Slovenije u Europsku uniju ove tri zemlje su dio jedne obitelji i otvara se mogućnost da zajednički obilježe tu tragediju. Da svaka strana prizna svoje pogrješke i da ne politizira žrtve, kaže Radin i dodaje kako je neodrživo da »hrvatski premijeri idu u Bleiburg, a da se žrtve fojbi ignoriraju«. Bilo bi u redu Radin, ali talijanska strana nije nikada izrazila žaljenje za talijanizaciju, dokidanje identiteta cijelom hrvatskom narodu, poništavanjem njegova jezika i kulture. Čisto sumnjam da će do isprike ikada doći, jer ti uživaju neskrivenu potporu talijanskog ministra unutarnjih poslova i desnog populista Mattea Salvinija, a i on njihovu, ni pozivi svih tršćanskih institucija i civilnoga društva, uključujući i vjerske zajednice, nisu pomogli da im represivni aparat jasno i glasno poruči da u Trstu nisu dobrodošli. I tako svatko obilježava svoje. Slovenska ministrica Zdenka Kovač rekla je da “svaki narod ima pravo sjećati se vlastitih stranica povijesti” kada su je novinari upitali zašto se u Sloveniji ne obilježava Dan sjećanja.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari