Pratite nas

Povijesnice

Bitka za Gvozdansko hrvatsko je junaštvo bez premca u europskoj povijesti

Objavljeno

na

U spomen na velejunaštvo branitelja hrvatske Masade prije 440 godina

Rijetko koji narod u Europi ima tako bogatu i burnu povjesnicu kao Hrvati. I rijetko koji narod u Europi tako lako i brzo zaboravlja slavne trenutke svoje prošlosti.

Gvozdansko, koje se nalazi podno Zrinske gore (u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji između Gline i Dvora) starohrvatska je utvrda koju su podigli hrvatski plemići iz loze Zrinskih i u njoj je Nikola III Zrinski imao ljevaonicu, topionicu i kovnicu novca. U vrijeme osmanlijskih prodora i nakon teškog i tragičnog poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju (29. kolovoza 1526. godine), Hrvatska se našla u vrlo teškom položaju, izložena žestokim i učestalim atacima Osmanlija i njihovih plaćenika s istoka – vlaških Martologa.

U samo 6 godina (od 1571 do 1577.), Gvozdansko je napadano četiri puta, budući da je bilo od velikog strateškog značenja za obranu „mekog trbuha“ Hrvatske Kraljevine i sprječavanje prodora osvajača dalje u smjeru zapada.

Svoj peti pohod i opsadu utvrde Turci su poduzeli krajem 1577. godine. Bitka je trajala više od stotinu dana (od 3. listopada 1577 do 13. siječnja 1578. godine).

Prema zapisima, osvajači su raspolagali s oko 10.000 uvježbanih vojnika koje su vodili Ferhad-paša Sokolović i Kapidži-paša, dok su nasuprot njima bili branitelji utvrde: 300 vojnika među kojima samo 50 iskusnih vojnika posade Zrinskih i 250 rudara koji su se pred turskom najezdom tu sklonili sa ženama i djecom. Zapovjednici obrane bili su kapetan Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.

Odsječeni od ostatka Hrvatske i prepušteni sami sebi, izmoreni glađu i strašnom zimom (od koje su kako kronike kažu „ugibali konji“ i „pucala stabla“), branitelji su odolijevali nadčovječanskim snagama i odbijali sve ultimatume za predaju utvrde – mada su im Turci obećavali slobodu. Dugotrajna opsada uz sve spomenute nevolje, na kraju je malobrojnu posadu Gvozdanskog dovela u bezizlazan položaj.

Osvajači su u ranu zoru 13. siječnja krenuli na juriš, ali iz utvrde na njih nije opalila ni jedna puška, iako su branitelji stajali na bedemima s oružjem u rukama. Unutar zidina zatekli su strašan prizor: smrznuta, nepomična tijela posade, žena i djece koji su radije izabrali smrt od zime i gladi nego da se predaju i postanu roblje. Branitelji su i dalje držali svoju mrtvu stražu na mjestima bojnog rasporeda, kao du su i tim posljednjim činom htjeli dati do znanja kako ne pristaju na predaju i ropstvo.

Budući da na takvo što u svojim pohodima do tada nisu naišli, turski zapovjednici bili su iznenađeni ali i zadivljeni besprimjernom hrabrošću i žrtvom Hrvata. Ferhad-paša zapovjedio je da se dovede katolički svećenik i mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu, uz vojne počasti.

U znak poštovanja prema braniteljima Gvozdanskog, malobrojne preostale kršćanske žitelje ovoga kraja oslobodio je teških nameta i poreza kakvi su bili raspisani za druge krajeve.

Sve do 1990. godine, za ovu epopeju junačke borbe naših predaka gotovo se nije znalo.

No, to ne treba čuditi, budući da su komunisti i velikosrpski ideolozi (koji su među njima vodili glavnu riječ), potiskivali sve ono što je bilo značajno i afirmativno za hrvatski narod, njegovu povijest i identitet.

Kad je u pitanju Gvozdansko, imali su još jedan motiv više za skrivanje istine i krivotvorenje prošlosti.

U ovome su mjestu, naime, na drugi dan Božića (26. prosinca) 1941. godine partizani počinili masakr u vrijeme podnevne Mise, kada su poklali 55 Hrvata (imena žrtava danas se nalaze na spomeniku u selu – fotografija dolje). Kako je vidljivo iz prezimena žrtava, tu je izvršeno istrebljenje čitavih obitelji (Borić, Brkljačić, Bunjevac, Grabarević, Paležac, Turujlija, Vukorep).

Srpski teroristi nastavili su tradiciju svojih prethodnika, pa su u agresiji na Hrvatsku 1991. godine u Gvozdanskom ubili troje ljudi i zapalili katoličku crkvu koja je nedugo prije toga obnovljena.

Gvozdansko: spomenik s popisom hrvatskih žrtava pobijenih od partizana za Božić (26. prosinca) 1941.

(http://www.hkv.hr/reportae/d-borovak/5653-gvozdansko-svetite-hrvatskog-junatva-2-dio.html)

Od 2010. godine, započeli su redoviti Hodočasnički spomen pohodi na Gvozdansko (zadnjih godina pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske), kojom prigodom našim junacima iz daleke prošlosti, hrabrim braniteljima hrvatske Masade, poštivatelji njihove žrtve odaju počast i podsjećaju na te dane slave i mučeništva.

Hrvatski branitelji, članovi stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, svećenici i građani Sisačko-moslavačke županije, biskup Sisačko-moslavačke biskupije i predstavnici županijske i lokalne vlasti kao i gosti s područja cijele Hrvatske upriličuju skup na lokalitetu same utvrde, svečanu procesiju i Svetu Misu u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova za sve žrtve koje su kroz povijest u Gvozdanskom stradale za Domovinu.

Hrvatska Masada – utvrda Zrinskih, Gvozdansko, oteta je zaboravu i očišćena od korova, trnja i šiblja.

Ne smijemo dopustiti da nam je ponovno otmu.

„Narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost“, govorio je Otac Domovine.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

VELIKE POBJEDE HRVATSKE VOJSKE: MASLENICA 22-27. SIJEČNJA 1993.

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč svim upozorenjima hrvatskog državnog vodstva srpskim teroristima da prekinu okupaciju Masleničkog ždrila i zadarskog zaleđa, oni su tvrdoglavo nastavljali s ostvarivanjem svojih planova u kojima je bitnu stavku igrala namjera izlaska „sao krajine“ na Jadran, preko Zadra i Novigrada, te njezino „ujedinjenje“ s okupiranim dijelovima BiH, koji su se potom trebali „pripojiti“ Srbiji.

Hrvatska koja je od rujna 1991. i okupacije Maslenice bila u prometnom smislu praktično presječena (bez kopnene veze s jugom) tako da se iz sjevernog i zapadnog dijela Hrvatske na priobalje južno od Zadra moglo jedino trajektom preko Paga, više nije mogla trpjeti takvo stanje, te se u siječnju 1993. godine krenulo u oslobađanje ovog kraja i komunikacije preko Masleničkog ždrila.

Operacija „Maslenica“ započela je 22., a završila 27. siječnja i u njoj su sudjelovale Oružane snage i postrojbe policije Republike Hrvatske, dok se na drugoj strani nalazila tzv. srpska vojska krajine pojačana elitnim paravojnim postrojbama iz Srbije (Arkanovi „Tigrovi“) i srpskog dijela BiH („Vukovi sa Vučjaka“ kojima je zapovijedao Veljko Milanković).

S naše strane operacijama su zapovijedali: Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mladen Markač, Mirko Šundov i Mirko Norac.

U tih 7 dana oslobođeno je 92 četvorna kilometra područja od životne važnosti za Hrvatsku, ali operacija je bila vrlo značajna i zbog motivacijskog učinka koji je imala na pripadnike vojske i policije. Ona je pokazala vrhunsku uvježbanost hrvatskih stratega, časnika, dočasnika i vojnika i snagu našeg oružja i jasno dala do znanja i teroristima i međunarodnoj zajednici da se Hrvatska neće pomiriti s okupacijom svoje zemlje i tolerirati srpski terorizam u nedogled, neovisno o žrtvama što će ih morati podnijeti.

Na našoj strani poginulo je ukupno 127 bojovnika (do 31. ožujka 1993.), a ranjeno 158, dok su gubici na strani neprijatelja bili oko 490 poginulih i nepoznat broj ranjenih.

Oslobođeno je zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo, zrakoplovna luka Zemunik i u kasnijoj fazi i brana Peruča koju su srpski teroristi (neuspješno) pokušali minirati i dići u zrak. Da je taj teroristički akt uspio, Hrvatskoj bi se uzrokovala nesaglediva i nenadoknadiva ekološka šteta.

Iz srpskih izvještaja (koji su nakon naših oslobodilačkih operacija došli u posjed hrvatskih obavještajaca), vidljivo je kako je na strani terorista već nakon nekoliko dana borbi zavladala panika i potom rasulo. Unatoč svemu, teroristi i njihovi pomagači pokušali su protunapad (s ciljem osvajanja područja oko samoga Zadra) u kojemu su koncentrirali svoje najjače snage, ali bili su poraženi, te se već krajem siječnja u njihovim redovima javljaju učestali slučajevi dezertiranja i odbijanja poslušnosti zapovjednicima.

Stari Maslenički most

 Preko Masleničkog ždrila odmah je postavljen privremeni pontonski prijelaz preko kojega se odvijao promet sve do 2004. godine i otvaranja novoga suvremenog mosta.

Hrvatske oružane snage i policija mogli su osloboditi daleko veće područje, ali su nažalost, bili zaustavljeni pritiscima međunarodne zajednice, što je srpskog agresora spasilo totalnog debakla i uništenja svih njegovih snaga.

Evo što o tomu kaže general Janko Bobetko:

“Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji… Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage su narasle na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu, s rijetko zaposjednutom linijom. To je bio najopasniji trenutak cijele operacije. Po odnosu snaga, mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju ‘Maslenica’ od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz.”

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Maslenica)

U svakom slučaju, operacija Maslenica ostaje zapisana u našoj povjesnici kao jedna od velikih i blistavih pobjeda u Domovinskom ratu.

Na nama je da se sjećamo i čuvamo istinu o prošlosti ne zaboravljajući nikad žrtve koje su pale za slobodu Lijepe naše.

SLAVA IM I POČIVALI U MIRU BOŽJEM.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugotrajnih konzultacija Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je 15. siječnja 1996. dva važna dokumenta za budućnost Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1037 uspostavljen je UNTAES, prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, a rezolucijom 1038 privremeno je produžena promatračka misija na Prevlaci.

Vrijeme je pokazalo kako će pravni problem poluotoka na ulazu u Boku kotorsku, ujedno najjužnije točke hrvatskog kopna, ostati neriješen.

Stoga su tijela UN-a na tom teritoriju bila nadležna sve do 2002., a određena pravna pitanja sa susjednom Crnom Gorom i dalje su ostala neriješena. No zato se, s obzirom na ratne traume i nužnost povratka izbjeglih, problem reintegracije okupiranog hrvatskog Podunavlja odmah krenuo rješavati.

Tekst Rezolucije o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju opsežan je dokument u kojem je naglašeno kako je zadaća UNTAES-a vratiti prognane. Iako su pobunjeni Srbi tražili da mandat UN-a traje pet godina, predviđeno je da početno razdoblje prijelazne uprave traje 12 mjeseci.

Već 17. siječnja glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali imenovao je bivšeg generala američkog zrakoplovstva Jacquesa Paula Kleina privremenim upraviteljem za istočnu Slavoniju.

Klein je stožer UN-a prebacio iz Zagreba u Vukovar i pokazao se vrlo aktivnim u provedbi cjelokupnog procesa reintegracije. 31. siječnja donesena je nova rezolucija kojom se odobrilo slanje prvih 100 vojnih promatrača u istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem na šest mjeseci.

Već u veljači UN je obznanio da će sastav UNTAES-a činiti vojne snage od 4963 vojnika kojima će zapovijedati belgijski general Jozef Schoups.

Donošenjem Rezolucija 1079 i 1120, mandat UNTAES-a produžavao se dva puta po šest mjeseci, a unatoč nezadovoljstvima, napose hrvatskih Srba, završio je 15. siječnja 1998., čime je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari