Pratite nas

Povijesnice

Gusar – jedna od ključnih operacija u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

U njoj je oslobođeno Novsko ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik i dobar dio zadarskog zaleđa. Sjever i jug Hrvatske konačno je bio povezan. Srpske su snage pometene iz tadašnje UNPROFOR-ove “ružičaste zone”, a sa Tulovih greda na Velebitu hrvatske su jedinice Obrovac i Gračac imale na dlanu.

To je ono što se o operaciji Gusar – u javnosti poznatijoj kao akcija “Maslenica” – zna u povijesnim udžbenicima.

A kako je najkrvavija operacija Domovinskog rata tih dana izgledala na terenu? Izbliza, tamo gdje je “gorio kamen”, a topovi “orali” makiju.

Recimo u Kašiću, selu u Ravnim kotarima na potezu između Islama Grčkog i Smilčića, koje je u jednom danu nekoliko puta prelazilo s jedne na drugu stranu. Gdje je iz zasjeda sijala smrt, i odakle oni koji su preživljeli i dan danas nose svoje ožiljke, , piše Slobodna Dalmacija.

Upravo tako je bitku za Kašić – i kotu 212 koja je nadljudskim naporima te 1993. obranjena – iz prve ruke opisao jedan pripadnik Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda. Njegovo svjedočenje svojedobno je objavljeno na blogu DivanSkitnje, a Slobodna objavljuje njegove najzanimljivije dijelove.

“Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio…Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Klatno mijenja ritam: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje, ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte.

Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam.

Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– Napadaju nas s leđa! – viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K’o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

– Negdje su probili – urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

– Tenkovi! – dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada tišina. Do bola. Sakupljamo se.

Prozivam: 23 momka nisu se odazvala.

Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više.

Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra.

Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

– Jesil’ živ? – s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

– Nema municije – kažem.

– Jebeš municiju – viču.

– Glavno je da si ti živ.

– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu?

Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

– Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: – Opkoljeni smo, kota 212.

U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina.

Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

– Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

– To je Kruljac – zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć.

Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru.

Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.”

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1994. ustrojen 1. Hrvatski gardijski zdrug

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama: osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko-ceremonijalnih radnji, ali i najelitniju postrojbu Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug, piše HRT

Zdrug je osmišljen kao specijalna vojna postrojba za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja Specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna “Zrinski”, a u njega su ušle i 8. lakojurišna brigada Vojne policije te Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna “Matija Vlačić”.

Zapovjednik zdruga, general Miljenko Filipović obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Unutar zdruga osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Dio zapovjedništva vojnička znanja stekao je u francuskoj Legiji stranaca pa su u obuci zdruga korištene metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima.

Istodobno zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez, od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik postrojbe Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni, pripadnici Zdruga uspješno su obavili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta.

Ipak 1. hrvatski gardijski zdrug neočekivano je ugašen u ožujku 2000. odlukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.

U medijima su prikazani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvesti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime se pokušala opravdati odluka o gašenju najelitnije i najprespektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1990. dr. Franjo Tuđman izabran za predsjednika HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Dana 25. veljače 1990. završen je Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice, a za predsjednika HDZ-a izabran je budući prvi predsjednik Hrvatske i „otac domovine“ dr. Franjo Tuđman.

Dva mjeseca nakon toga HDZ pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima i postaje čovjek koji će povesti hrvatski narod u borbu za slobodu.

Samo dva mjeseca uoči prvih demokratskih višestranačkih izbora, nakon 45 godina komunističkog totalitarizma, jednoumlja i represije, održan je osnivački sabor stranke koja je najsnažnije obilježila borbu za hrvatsku samostalnost – Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta – njih ukupno 1760 – za predsjednika su izabrali utemeljitelja stranke dr. Franju Tuđmana.

Na Saboru su u svojstvu gostiju nazočili konzuli SAD-a, Francuske, Italije i ondašnjeg SSSR-a te predstavnik kanadskog veleposlanstva. Ukupno je bilo 297 promatrača, 320 gostiju i 54 predstavnika različitih medija.

Režimska komunistička glasila, između ostalog i Televizija Zagreb (danas HTV) na čelu s direktorom Goranom Radmanom, na sva zona su se raspisala o „ustaškom saboru“. Takav medijski govor rabljen je posebno zbog povijesnih hrvatskih zastava koje su se tada prvi put javno pojavile u glavnom gradu Hrvatske nakon 1945.

Do tada je 45 godina nošenje hrvatske trobojnice sa hrvatskim grbom bilo krivično kažnjivo djelo, a radi takvog prekršaja tisuće nevinih Hrvata su završavale na teškim robijama, piše narod.hr

Na Prvom saboru HDZ-a hrvatske trobojnice su prvi puta ponosno podignute visoko u zrak kao znak nadolazeće hrvatske slobode, ali i otpor otvorenim prijetnjama Srba na rat i istrebljenje Hrvata, a koje su svakodnevno dolazile iz Beograda

Mladen Pavković: Na I. općem saboru HDZ-a ljudi su plakali od sreće

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari