Pratite nas

Povijesnice

Bitka za Nuštar – zaboravljena bitka Domovinskog rata

Objavljeno

na

Za veliko slavonsko selo i općinu između Vinkovaca i Vukovara prije ljeta 1991. godine malo tko je u Hrvatskoj čuo ili znao, ali uskoro je postalo opće poznato kao poprište najtežih ratnih razaranja, tenkovskih bitaka, zločina nad civilima i herojskog otpora hrvatskih branitelja.

Upravo se u spomen na najteže ratne dane početkom listopada obilježavaju Dani obrane i Dani općine Nuštar, s fokusom na 5. listopadu, datumu najžešćeg neprijateljskog napada na mjesto i velike pobjede ZNG HV.

No minobacački i avionski napadi na selo i ubojstva civila i branitelja počela su znatno ranije. Prva nuštarska krv prolivena je već 2. svibnja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca, među njima i Nuštarci Zdenko Perica i Stipan Bošnjak.

Okolna sela s većinskim srpskim stanovništvom pružala su utočište četnicima otpočetka potpomaganim oružjem JNA, te se Nuštar vrlo rano našao u nezavidnoj situaciji. Dragovoljci su se počeli naoružavati i držati noćne straže, nadgledalo se pokrete JNA, dok se stanovništvo neprekidno osipalo. Bili su to obični, mahom mlađi ljudi dotad bez ikakvog ratnog iskustva i nesvikli oružju – školarci, studenti, poljoprivrednici, učitelji i dr. – koji su se okupili i počeli organizirati obranu, premda je nasuprot stajala cijela jedna armija.

Danonoćna granatiranja počela su u srpnju i više nisu prestajala, samo im se intenzitet pojačavao pretvarajući kroz nekoliko mjeseci selo u potpuno spaljenu i smrvljenu ruševinu. Unatoč tome, Nuštar nikada nije osvojen, a uvijek malobrojniji i slabije opremljeni hrvatski branitelji uspijevali su odoljeti napadima, pa čak i neprekidno pružati pomoć Vukovaru u oružju i ljudstvu, sve do presijecanja „kukuruznog puta“ i pada Marinaca (1. listopada).

Kada je 2. listopada slomljena obrana drugog općinskog sela Cerića, postalo je jasno da je došao red na Nuštar. Gusti crni dimovi dizali su se iz okupiranih mjesta, agresorska JNA i četnici ubijali su i masakrirali preostale civile, pljačkali i palili kuće, a obruč oko Nuštra se stezao.

Prvi tenkovski napad iz smjera Marinaca počeo je u popodnevnim satima 3. listopada. Neprijatelj se s oklopima uspio probiti sve do centra sela, odakle su iste večeri izbačeni uz gubitke u ljudstvu i tehnici – branitelji su uništili jedan transporter i jedan moderni tenk M-84.

Odmazda za gubitke bila je zastrašujuća: Nuštar je zasipan teškim projektilima iz svih raspoloživih sredstava – VBR-ima, topovima, tenkovskim topovima, minobacačima, haubicama, avionskim raketama, polutonskim tzv. „krmačama“, a bačena je čak i aerosolna bomba. Bila je to priprema za novi veliki napad koji je uslijedio 5. listopada. U memoarskom tekstu o tim danima Nuštarac Grgo Krajina je zapisao: „Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je presudna bitka za Nuštar.“

U napad na Nuštar krenula je 252. oklopna brigada iz Kraljeva ojačana paravojnim postrojbama, a branilo ga je oko 250 domaćih pripadnika ZNG-a i policije, te 150 pripadnika raznih drugih postrojbi. Napad se odvijao iz smjera Marinaca, Henrikovaca i Cerića i žestoke borbe počele su se voditi već na prilazima selu. Dio tenkova je zaustavljen i onesposobljen, ali dio se uspio probiti glavnom ulicom, kasnije znakovito preimenovanoj u Ulicu Križnoga puta, i nekoliko sporednih ulica.

Razarajući jednu po jednu kući i ubijajući preostale civile u njihovim kućama i dvorištima, agresori su polako napredovali prema centru neprekidno nailazeći na otpor branitelja koji su ih uništavali s ručnim bacačima i drugim oružjem koje su mogli naći, a koje je tijekom cijeloga dana pristizalo iz Vinkovaca.

Ulazeći u izravne okršaje s neprijateljima, mladi i ludo hrabri hrvatski borci ginuli su i ranjavani od snajperskih metaka i tenkovskih projektila. Nakon teških borbi JNA i četnici su tijekom poslijepodneva probili i centar, da bi konačno bili zaustavljeni kod crkve Duha Svetoga. U bitku su se uključila i dva hrvatska tenka T-55 i uslijedio je žestoki i odlučni protuudar. Neprijatelji su do kraja dana izbačeni iz sela, a branitelji su vratili prvotne položaje. Nuštar je te večeri slavio pobjedu, ali svjestan cijene.

Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti. Idućeg prijepodneva avioni JNA i teško topništvo zasipali su selo novim granatama i bombama, što je sprječavalo pripadnike saniteta da uklanjanje leševa životinja i ljudi sa ulica obave istoga trena.

Nakon toga dana neprijatelj više nikada nije ušao u selo, iako je bilo pokušaja. No priča o ratnom Nuštru tu ni izdaleka nije završena. Nuštar je bio polazište konvojima humanitarne pomoći za Vukovar, koji su putem granatirani, a humanitarci teško ranjavani, dok su dva oružana proboja uz velike žrtve završavala kod Marinaca. Pritom su se razvijale krvave bitke dotad neviđene na ovom području.

Branitelji su i pod najžešćom unakrsnom paljbom izvlačili teško ranjene i poginule suborce i prijatelje ne želeći ih ostaviti na milost i nemilost četnicima. Višestruko jača armija mjesecima je razarala Vukovar i Bogdanovce, ali nije bilo dovoljno snage da im se pomogne. Danima nakon pada Bogdanovaca (10. studenog) i Vukovara (18. studenog) nuštarski su branitelji dočekivali promrzle i izgladnjele branitelje i civile iz proboja.

I nakon pada Vukovara na gotovo potpuno razoreno selo nastavljeni su topnički napadi sve do proljeća 1992. godine. Neprijateljsko topništvo nije štedjelo niti školu, crkvu i groblje, na kojemu gotovo da nije bilo neoštećenog groba i spomenika. Prema nekim procjenama, na selo je ispaljeno preko 100 000 teških projektila zbog čega je 9/10 infrastrukture bilo razoreno, pretvorivši Nuštar u sablasno mjesto potpunog uništenja, dok su okupirani Marinci i Cerić bili sravnjeni sa zemljom. O razmjerima razaranja i žestini borbi dovoljno govori podatak da su u Nuštru poginula 94 branitelja iz svih krajeva Hrvatske, a oko 280 ih je ranjeno, dok je 56 Nuštaraca izgubilo život u Domovinskom ratu.

Zbog svega toga nužno je obnavljati i ponavljati priču o slavnoj bitci za Nuštar kako bi se svi detalji izvukli iz zaborava i sačuvali za budućnost.

Tomu služe i Dani obrane i Dani općine koji se svake godine održavaju u prvom tjednu listopada i nastoje okupiti sve sudionike obrane Nuštra i obitelji poginulih branitelja.

Nit koja obilježava ovu proslavu je dobro poznata pjesma Zlatnih dukata „Ovim su šorom“ stavljajući u prvi plan istinu o „malom čovjeku“, samoorganiziranom, priučenom vojniku koji se širokim srcem, s krunicom na odori, uhvatio u neravnopravan boj protiv agresorskog, srbočetničkog čelika. I Nuštar nije pao.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1946 – Ubijeno petero nevine Kuljića djece

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.godine na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića.

Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Na oči majke na kućnom pragu partizani prosuše krv nevine djece, pet malih nevinih duša u krvi skončaše, o kakva bol majke zaurla ka nebu, toliko jaka bi da još odzvanja tim krajem.

U jednom, samo jednom trenutku majčina topla duša kamenom postade, sve je umrlo u njoj, nema više ničeg.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva Slišković ( 20god. )
3. Mila Slišković ( 19 god. )
4. Zora Slišković ( 17 god. )
5. Ivan Slišković ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Danas, 73 godina iza ubojstva Kuljića djece, za taj zločin nitko nije odgovarao iako se znaju njegovi nalogodavci i počinitelji. Roditelji, braća i sestre podigli su im 1972. nadgrobni spomenik.

Spomen ploča za 50-tu obljetnicu podignuta je na mjestu ubojstva tek 1996.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja.

Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

(komunistickizlocini.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1823. – Rođen Ante Starčević

Objavljeno

na

Objavio

Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. u Žitniku kraj Gospića. Gimnaziju je Starčević završio u Zagrebu, a teologiju, povijest i filozofiju studira u Pešti, gdje stječe i doktorat filozofije.

Revolucionarne 1848. vraća se u domovinu, nastavlja teološke nauke u Senju, ali kada se trebao zarediti, odlazi u odvjetničku kancelariju Ladislava Šrama u Zagrebu.

Tu se Starčević oduševljava ilirskim idejama, povezao se s Kvaternikom, a u Gajevoj Danici objavljuje poeziju i prozna djela. Sredinom stoljeća piše filozofske kozerije, aforizme, te četiri drame od kojih je sačuvan Selski prorok.

U to doba Starčević se buni protiv Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika te se zauzima za očuvanje hrvatskih narječja i optužuje Vuka što je pod nazivom srpskih narodnih pjesama obradio hrvatsku kulturnu baštinu. U to doba prvi put izriče misao da ilirizam nije postigao svoju svrhu, te da će teško biti postići slogu među južnim Slavenima.

Sloge nije bilo ni među Hrvatima, koji lome politička koplja oslanjajući se na Beč, Peštu ili na slavenske, odnosno južnoslavenske narode. Tijekom Bachova apsolutizma prigušena je svaka politička djelatnost, ali odmah nakon sloma tog režima Starčević u Rijeci 1861. ističe svoja glasovita načela koja će postati temelj pravaštva u Hrvatskoj, i koja će mu donijeti naziv Oca Domovine.

On je odlučan u ideji da Hrvatska treba prekinuti veze i s Bečom i s Peštom i oslanjajući se samo na sebe obnoviti vlastitu državu koja ima svoj legalitet još u srednjovjekovnom razdoblju.

Bog i Hrvati – sukus je Starčevićeve političke ideje. On ističe kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević veliča hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom povijesnom misijom, koja je u proteklom razdoblju dovršena obranom Europe od Turaka. Bosanske muslimane naziva najčistijom hrvatskom braćom. Svom žestinom obara se na monarhiju kao izvor sveg zla toga vremena, a na saborskim raspravama napada sve pristaše sporazuma s Bečom i Peštom.

Zbog svoje žestine izgubio je službu, bio je osuđen na mjesec dana tamnice, a nakon gušenja bune, koju je vodio njegov najbliži suradnik Eugen Kvaternik, dva je mjeseca zatvoren, iako s bunom nije bio povezan.

Potkraj života Starčević se miri sa Strossmayerom i razmatra ponovno neke panslavenske ideje. Nastanjuje se u Starčevićevu domu, koji mu je 1895. izgradio hrvatski narod. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati