Pratite nas

Povijesnice

Bitka za Odžak 1945 – Berlin pao, Odžak nije

Objavljeno

na

Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenske armije. Bitka je također poznata i kao jedna od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije.

Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu:

“U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.

Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije.

Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine.

Na području odžačke općine u Posavskoj Mahali na lokaciji poznatoj kao Nuića groblje služi se sveta misa za sve stradale, 25. svibnja 1945., njih oko 480, koji su ovdje ili nedaleko odavde poginuli. Od 19. travnja do 25. svibnja 1945. godine poginulo je 3 375. Kada bi se malo bolje proučila ova brojka, mogla bi doseći i preko 5000 osoba odžačkog odnosno podvučjačkog kraja.

Misu na Nujića groblju za sve pokojne 25. svibnja 2015. godine, u ponedjeljak, predvodit će fra Marko Ešegović, urednik poznate tiskovine „Svjetla riječi“ sa župnikom Ivanom Ravlićem, nazočnim svećenicima i vjernim pukom koji toga dana bude nazočan. Sv. misa bit će u 11 sati. Ove godine je 70-godišnjica stradanja pučanstva u ovome dijelu Bosanske Posavine.

Prije sv. mise održat će se procesija od župne crkve do „Nujića groblja“ u dužini oko 300 m. Po dolasku na groblje bit će polaganje vijenaca od strane: MZ – Posavska Mahala, OV-Odžak, HDZ – 1990., HDZ – BiH, Udruga veterana Domovinskog rata i Udruga Bosansko-hercegovačkih Hrvata iz Zagreba. Potom će se moliti molitva za sve poginule.

Taj svibanj 1945. kada su oni na ovome mjestu masovno ginuli, znali su zašto ginu, da nama u polog ostave što znači žrtvovati se za svoju domovinu. Išli su skoro svi zajedno u smrt, jer su znali da je neprijatelj jači, želeći nama kazati, ako nas nešto slično zadesi, da nemamo puno izbora, već oružjem braniti svoje što je časno i pošteno.


Odžak 1945 – nakon 63 godine nešto više o zadnjoj, dugo prešućivanoj, bitci Drugog svjetskog rata u Europi Osmog svibnja 1945. godine njemačka vrhovna komanda na čelu sa admiralom Doenitzom, Hitlerovim nasljednikom, potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju na svim frontovima. Tog dana je završen Drugi svjetski rat u Europi, a službeni datum prestanka svih vojnih operacija bio je 9. svibanj, datum koji se obilježava u cijelom svijetu kao dan pobjede nad nacizmom i fašizmom. Kada je u bivšoj Jugoslaviji slavljena jubilarna tridesetogodišnjica pobjede nad nacizmom i fašizmom beogradski nedeljnik NIN je u brojevima od 1. lipnja i 8. lipnja 1975. godine objavio kraći feljton o dugo prešućivanoj bitci kod Odžaka, kravoj bitci koja je trajala od 16. travnja sve do 25. svibnja 1945, baš nekako simbolično sve do rođendanskog datuma kasnijeg predsjednika FNRJ, odnosno SFRJ.

petar rDugo su komunističke vlasti krile, a komunistički historiografi “kao ljutu guju pod kamenom” zaobilazili taj prešućivani događaj sa kraja Drugog svjetskog rata, tačnije jednu veliku i krvavu bitku koja se otegla dugo iza nastupa službenog mira u Europi. Komunistima je faktički trebalo tačno 30 godina da objave neke nepotpune i selektirane podatke o toj zaista krvavoj bici, koja je preskupo koštala NOVJ, podatke koji su barem simbolički prikazali u pravom svjetlu nepokolebljivu hrabrost i odlučnost branitelja Odžaka, Hrvata i Muslimana koji su malte ne do zadnjeg branili taj ustaški Alkazar. U prvom dijelu spomenutog mini-feljtona pod naslovom “Poslednja bitka drugog svetskog rata u Evropi. Kako je sredinom 1945. godine uništen ustaški Alkazar u Bosni.” objavljenom u NIN-u 1. juna 1975. godine doslovno ovako piše: “U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (zloglasni KNOJ, primjedba NF) energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. svibnja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među kojima i Spaso Mićić, komandant 16. brigade 27. divizije, koga je nakon Mićićeve pogibije zamijenio Omer Dedić. Ustaše su ovoj brigadi uništili celi jedan bataljon. Naše snage su od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno.” Netko bi se mogao zapitati: “Kako je došlo do spomenute bitke kod Odžaka?”

Evo, ovako je to bilo. Nakon oslobođanja Sarajeva 6.travnja 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Sremskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se žurno povlačila prema Austriji. Izvršenju tog naređenja Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata.

Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizansko-komunističkim snagama, niti su branitelji uopće imali primisli predati se u partizanske ruke i na milost partizanskoj pravdi. O predaji se nije ni razmišljalo iako su Odžak i okolica bili potpuno opkoljeni sa svih strana partizanskim jedinicama. Na veoma uskom prostoru između rijeke Bosne, Save i sela Novigrada, Balegovca, Donjeg Brezika, Dubice, Pruda, Potočana, Posavske mahale koja je u narodu nazvana Vlaška Mala, Odžaka i Mrke Ade, našli su se manji dijelovi 12. ustaške divizije, određeni broj pripadnika muslimanskih seoskih milicija, te masa izbjeglica (muhadžira) iz Kladnja, Zepča, Sivše, Gračanice, Plehana i drugih okolnih mjesta i sela. Nikada nije točno utvrđeno što je ponukalo branitelje Odžaka da se ne povuku sa kompletnom glavninom ustaša, domobrana i civila prema Sloveniji i Austriji. O razlozima njihove borbe, točnije zadnje velike bitke na europskom tlu nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata sada se samo može nagađati. Na zapadnoj strani Odžačke općine iz pravca Brusnice i Svilaja pristizala je partizanska ljudska sila i tehnika, a sa sjeverozapada su već bile upućene velike snage krajiških udarnih proletera s određenim ciljem primicanja Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku.

S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici. Partizani su prije bitku kod Odžaka dobili veliku pomoć, jer su sve lokalne četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije stavile na raspolaganje “narodno-oslobodilačkoj” vojsci. Tako i ti, kao i prije mnogobrojni četnički “prebjezi”, lijepo u zadnji čas preokrenuše kokardu u petokraku i postadoše partizani. Na Odžak su u istom stroju napredovali partizani i dojučerašnji zloglasni četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koljači koji su počinili teške zločine, ali kojim je kao Srbima sve što su počinili velikodušno oprošteno, kako je to uvijek bilo i ostalo kao uobičajeno. Glavni zapovjednik odbrane Odžaka bio je ustaški logornik Petar Rajkovačić, tada star samo 26 godina, inače iz sela Bijele Bare kod Odžaka.

Uz Rajkovačića odbranu su organizirali i vodili Pavelićevi vitezovi, ustaški pukovnik Avdaga Hasić, inače kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, i ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić iz Gračanice. Pomoćnik Petra Rajkovačića bio je Ivan Čaušić, ustaški tabornik iz Odžaka. Od ustaških časnika bili su tu i poznati Perković, Mrkanjić, Špiger i Špicer. Prema službenim komunističkim podacima, koji nemaju nikakvog materijalnog temelja niti argumentacije, navodno je Petar Rajkovačić računao da može održati Odžak i okolinu sve do “povratka ustaških glavnih snaga”, a te su se “snage” već u zoru 11.travnja 1945. godine počele u neredu povlačiti zajedno sa ogromnom masom civila prema Austriji. Večina je došla do Bleiburškog polja i Bleiburga, gdje su na prevaru razoružani od strane Engleza, a veoma mali dio uspio se je probiti dalje i razbježati po cijelom svijetu izbjegavši tako crnu sudbinu onih koji su vraćeni u Jugoslaviju. Položaje za odbranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski (opkoparski) stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice, minskih polja, te oko trideset armirano-betonskih trokatnih bunkera koji su između sebe bili povezani mrežama podzemnih tunela. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Prostor ispred rovova bio je gusto miniran i prekriven neprobojnim spletovima bodljikave žice. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, municije i hrane.

Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške točke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta obrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano. U međuprostorima su iskopani veoma kvalitetni punoprofilni zakloni sa mitraljeskim gnijezdima. Prema partizanskim podacima u odbrani Odžaka i okolice sudjelovalo je “strašnih” dvanaest hiljada ustaša, a prema pričanju rahmetli Ibrahima Pjanića nakon rata u Njemačkoj, u tom kraju nije bilo više od tri tisuće branitelja, dok su sve ostalo bili žene, djeca, starci, uglavnom sve muhadžiri izbjegli ispred partizana i rezervnih partizana, tačnije četnika. Ustaše su na raspolaganju imale dvije baterije lakih topova, devet minobacača i 162 mitraljeza. Centralno mjesto cijele odbrane bila je Vlaška Mala i zato je ovo selo bilo najbolje utvrđeno.

Tu se na čelu ustaša nalazio njihov zapovjednik logornik Petar Rajkovačić. Sve kuće zidane od tvrdog materijala, kao i seoska škola pretvoreni su u tvrde bunkere. Na glavnom seoskom raskršću u Vlaškoj Mali nalazio se trokatni armirano-betonski bunker čije su puškarnice dominirale svim pravcima spomenutog sela i okolice. Odbranom Odžaka, koji se nalazi desetak kilometara od Vlaške Male, zapovijedao je tabornik Ivan Čaušić. U Odžaku je bila posada od oko 750 ustaša sa trideset mitraljeza i tri minobacača. Odžak je takođe bio veoma dobro utvrđen, a kako partizani tvrde ustaše su navodno na džamijsku munaru montirali dva teška mitraljeza, a džamija im je istovremeno služila kao osmatračnica. Baš kao da niko od nas ne zna kolika su dva teška mitraljeza i koliki prostor zahtijevaju za municiju i posluživanje. Bilo je praktički nemoguče postaviti dva teška mitraljeza na šerefe Odžačke džamije. I to je samo jedna od nebrojenih partizansko-odgojnih bajki za malu djecu, baš u stilu notornih “Mirka i Slavka”. U selu Mrka Ada zapovjednik je bio Ante Biličić sa oko 350 ustaša, koji su imali arsenal od 13 mitraljeza. U selu Balegovac zapovjednici su bili Pavelićevi vitezovi, pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić, a uz njih je u zapovjedništvu bio još i poznati ustaša iz Modriče Dragutin Varga. U Balegovcu je bilo oko 700 ustaša sa 17 mitraljeza i sa jednim teškim minobacačem. U selu Dubica (Gornja) zapovjednik je bio Matija Radić sa oko 400 ustaša, naoružanih sa 16 mitraljeza i dva topa. U selu Prud zapovjednik je bio Anton Mihalić na čelu grupe od oko 400 ustaša, 13 mitraljeza i jednim teškim minobacačem. I u selu Prud su izgrađeni trokatni armirano-betonski bunkeri, a položaji na ušću Bosne u Savu bili su specijalno dobro utvrđeni, načičkani bodljikavom žicom i minama. Manje ustaške grupe nalazile su se u Svilaji, Deviču, Zorici, Trnjaku, Neteki, Dobor-kuli, Jakešu, Pećniku, Srnavi, Potočanima, Prnjavoru, Krčevinama, Dugim njivama, Lipniku, Vrbovcu, Točku, Breziku i Rusoj Pustari. Tridesetog aprila Vrhovni štab NOVJ izdao je naređenje da se “po hitnom postupku očisti teren oko Odžaka i sam Odžak.” Naredba je bila sasvim jasna i glasila je “Štab trećeg korpusa snositi će punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti od bandi i zavede puni mir i bezbednost. Isto tako odgovornost snose štabovi divizija i brigada, ako u izvršenju zadatka pokažu aljkavost…”.

2wpq800U sastavu Trećeg korpusa bile su 27. divizija kojom je komandovao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je komandovao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je komandovao Đurađ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je takav da je na jednog ustašu napadalo jedanaest partizana. Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. brčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Naređenje je bilo “Opkoli i odmah uništi!” Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, kako su se oni izražavali “očistiti teren i uništiti svu bandu”, no u tome su se grdno prevarili. Komandant akcije Miloš Zekić odredio je 4.svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i “čišćenja”. Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u “srce” neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane “klinove” u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu tačku pravog ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili kao lavovi, baš na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema. Kada je 4. svibnja svanulo partizani su krenuli ka Vlaškoj Mali i do prednjih linija odbrane spomenutog sela stigli su bez ikakvih problema. Šesnaesta partizanska brigada krenula je na selo Potočane i od Potočana se sa druge strane primakla Vlaškoj Mali. Tada su ustaše ne čekajući dalje partizansko napredovanje krenuli u jurišni protunapad, te su obadvije partizanske brigade natjerali u pravo panično bjekstvo. Partizani su se u totalnom neredu i bježaniji, te uz strašne gubitke povukli do sela Lipa.

Parizanima su tada odmah upućena snažna pojačanja i oni su uz teške gubitke nekako ponovo zauzeli Potočane. Po svemu je izgledalo da je partizanska pobjeda na vidiku. Osmog svibnja, kada se doznalo da je Njemačka bezuvjetno i definitivno kapitulirala, partizani su od veselja zapucali iz svih oružja slaveći prestanak rata. Mislili su da će se ustaše nakon tog saznanja odmah izvjesiti bijele zastave. No, strašno su se prevarili u svojoj procjeni. Ustaše su se tek tada definitvno odlučile na borbu do zadnje kapi krvi, odnosno do zadnjeg čovjeka. Kako je tadašnji komandant 14. brigade Stevo Kovačević javio štabu njegova je brigada samo za jedan dan, tačnije 8. svibnja utrošila preko 34.000 puščanih i mitraljeskih metaka. Kovačević je dalje u svojoj depeši dodao da u dosadašnjim bitkama nije bilo zarobljenih, te da su se ustaše borile do zadnjeg čovjeka, a sve su zarobljene partizane na licu mjesta strijeljali. Ujutro, 9. svibnja u pet sati počela je izuzetno snažna partizanska artiljerijska priprema. Topovi srednjih i teških kalibra, kao i preko 240 minobacača rigali su vatru po ustaškim položajima. Nakon više od dvosatnog djelovanja teške i lake artiljerije, partizani su krenuli na juriš. Ustaše su napustile prednje odbrambene linije i povukli se prema školi u centru Vlaške Male. Kada su očekivali ustašku predaju, partizani su bili potpuno iznenađeni ustaškim kontra-jurišem kojim su potjerali partizane čak preko kanala, pri čemu se veliki broj partizana utopio. U slijedećoj depeši štabu 53. divizije Stevo Kovačević piše “Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Borbe su veoma jake. Poslije dvadeset sati neprekidne bitke zauzeli smo Svilaj, a sada se vodi žestoka bitka za Vlašku Malu, a ostala dva bataljona su pred Dubicom. Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu još videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt.” (citirano od riječi do riječi, NF). Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama odbrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i pravu paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela komandant 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu slijedećeg sadržaja: “Hitno nam pošaljite municiju. Nemamo više ni metka.

hqdefaultA nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika…” (citirano od riječi do riječi, NF). Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njen zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju. Partizanima su stalno pristizali municija i pojačanja. Svakim su danom njihovi položaji bili sve jači, ali značanijeg pomaka nije bilo. Naime, prema partizanskim navodima i svjedočanstvima teren je pogodovao ustašama. Zemljište je bilo potpuno ravno, ustaše su se prije bitke pobrinuli da trava bude kompletno pokošena, a svo žbunje i manje drveće je na vrijeme posječeno i uklonjeno. Znači, moralo se ratovati na brisanom prostoru, a to partizani nisu znali. Oni su bili naučeni na gerilsku borbu, zasjede u šumama, brze udare i povlačenja, ali ovde se radilo o pravom frontovskom ratovanju.

Konačno, iz štaba 27. divizije zatražena je hitna pomoć avijacije, koja se na izmad Odžaka pojavila 22. svibnja, kada je i otpočela posljednja bitka. Partizanska, tačnije ruska avijacija, stalno je u naletima bombardirala i mitraljirala ustaške položaje. Nakon desetina valova avionskih napada partizani su krenuli u opšti juriš na Odžak, ali ustaše nisu ni za milimetar uzmicali. Kada su ustaše vidjele da se kraj neumitno približava pokušali su proboj u zoru 23. svibnja. Iskočili su iz svojih zaklona i udarili na partizane. Međutim, odnos snaga je bio tako veliki u korist partizana, da su tu ustaše doživjeli pravu klaonicu. Gotovo polovica se nije vratila u svoje zaklone. Ipak, ustaše su i pored stalnog djelovanja partizanske artiljerije i avijacije svoje mrtve uspjeli dostojno sahraniti u trideset većih grobova. Ustaška bolnica u selu Prud bila je krcata ranjenicima.

Tu je na par sati bio na previjanju i ranjeni ustaški zapovjednik Petar Rajkovačić. Napad na selo Prud počeo je 24. svibnja u sedam sati uveće. Partizani su krenuli na Prud iz tri pravca. Poslije snažne artiljerijske i naročito minobacačke vatre prva linija ustaških rovova jedva je nekako zauzeta, a selo Prud je konačno osvojeno oko ponoći. Tako je u “bratske” partizanske i četničke ruke pala ustaška bolnica i velik broj civila. Oslobodilačka odmazda je uslijedila u svom punom pobjedničkom sjaju. Partizani su “hrabro” pobili sve ranjene vojnike i civile koje su u bolnici našli. Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča. Pobijeni su i skoro svi zarobljeni civili. Zapovjednik odbrane Petar Rajkovačić je neposredno pred proboj drugi put teško ranjen u toku jednog avionskog napada. Ustaše su htjele na nosilima ponijeti svoga zapovjednika sa sobom u proboj, no on je tu ponudu odbio. On i njegova supruga su se borili i odoljevali iz jedne kuće u Prudu, a kada su konačno shvatili da će biti zarobljeni, Rajkovačić je najprije ustrijelio svoju ženu i djecu, te na kraju izvršio samoubistvo pucnjem u sljepočnicu. Oslobodioci su oskrnavili tijela njegove žene, djece, a posebno su se iživljavali na njegovom truplu.

Partizani su na kraju u bitku ubacili još dvije kompletne brigade, i to 20. romanjisku, te jednu brigadu za koju ne znam tačne podatke. Trebalo je još zauzeti Odžak, Vlašku Malu, Dubicu, Balegovac i Mrku Adu. Nastala je najkrvavija borba prsa u prsa, bodežima, revolverima, bombama, itd. Svi, kako ustaše, tako i partizani dobro su znali da ni za koga u tom obračunu nema ni traga milosti. Iza ponoći je opkoljen i napadnut Odžak, koji je pao nakon višesatne krvave borbe. Tada su se partizani okrenuli na Vlašku Malu i Balegovac. Ujutro, 25. svibnja borbe su se vodile za svaku stopu, za svaku tarabu, za svaku kuću. Borbe su trajale cijeli dan do iza ponoći. Konačno je pala i Vlaška Mala, a nakon toga i Balegovac. Tako je nakon 36 dana krvavih borbi, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Evropi. Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zadesili u Vlaškoj Mali uvidjevši da im se bliže posljednji trenuci odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu komandanta Steve Kovačevića tako snažno da su odmah probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnoge ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili Pavelićevi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. To je za partizane bila golema sramota, jer je šaka ustaša probila položaje čitave 14. brigade i pri tome proboju pobila veliki broj partizana, a ostale natjerala u panično bjegstvo.To što se desilo sa elitnom 14. brigadom njenom komandantu, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA, Stevi Kovačeviću nije nikada njemu bilo zaboravljeno i oprošteno. To je Stevu Kovačevića pratilo kao tamna sjena cijelog života. Nikad se nija tačno saznalo koliko je partizana poginulo na Odžaku, a njihove arhive su se “friško” poslije bitke “puhale” da su poginula samo tri partizana u tih 36 krvavih dana. No, to je podatak koji su naveli “pobjednici”, a poznato je da pobjednici i pišu, a i falsifikuju historiju jedno vrijeme dok su na vlasti, ali obično ne zadugo. Mislim da će nekim od vas možda biti interesantan podatak da smo moj rahmetli otac Nedim, moja mati Sedika, te moj mlađi brat i ja dugo živjeli na adresi tadašnje Obala Vojvode Stepe broj 16 u Sarajevu, a sada je to Obala Kulina bana broj 16. Mi smo stanovali na drugom katu, a na prvom katu je sve do1965. godine stanovao pukovnik Stevo Kovačević sa suprugom Stanom i kćerkom jedinicom Natašom. To je igrom sudbinskih okolnosti bio baš onaj isti Stevo Kovačević, inače iz Bravske kod Ključa, komandant 14. brigade 53. divizije NOVJ. Družio sam se sa Natašom Kovačević.

Odrastali smo zajedno sa ostalom našom rajom u dvorištu, išli smo u isti razred tokom četiri razreda osnovne škole, volio sam i poštivao naše komšije Stanu i Stevu kako mi to nažalost jedino i znamo, a i oni su mene tada rado prihvatali kao najboljeg prijatelja njihove kćerke Nataše. Tada, kao dijete i malehni momčić, a i dugo kasnije nisam uspio ni sanjati da je moj komšija Stevo bio jedan od glavnih komandanata zadnje evropske bitke, koja se odigrala 16 dana nakon kraja Drugog svjetskog rata. Stevo Kovačević je bio relativno mlad i uspješan čovjek, jedan dobar čovjek, pravi krajiški seljak-prvoborac, ali nipošto ne onaj “prvoborac” koji je do 1943. godine, ili 1944. ili čak 1945. godine bio prekaljenji koljač-četničina, a kasnije u Tite prvoborac i ponosni “nosilac spomenice”. On je zaista bio jedan pravi prvoborac. Pukovnik Stevo Kovačević je tri puta polagao generalski ispit, ali je sva tri puta “propao” pred komisijom u Beogradu. Kasnije je nekako na jedvite jade ipak stekao generalski čin. Sjećam se dobro tada kad sam bio dijete kad je Stevo Kovačević sav siv u licu kretao za Beograd na polaganje generalskog ispita, ali se isto tako i sada jako dobro sjećam i neprebolne tuge i razočarenja u Kovačevića stanu nakon njegovih “neslavnih” povrataka iz Beograda. Komšije Kovačevići su jednog sunčanog jesenjeg dana 1965. godine odselili u Beograd, koji je bio “magnet”, san i statusni simbol svakog višeg oficira JNA, pogotovo kada je bio pred penziju. Sjećam se predobro JNA-kamiona u koje su utovarane njihove stvari i pokućstvo. Nataša mi je nakon desetak godina javila da je Stevo penzionisan sa činom generala JNA. Nekako se kao kroz maglu sjećam da je moj rahmetli otac Nedim znao mojoj materi poluglasno kazati “Dok je Stevo živ oni njega neće pustiti dalje od aktivnog pukovničkog čina.

Prvo, zato što je pravi prvoborac, a ne četnik, pa onda prvoborac, a drugo zato što je njegova karijera zapečećena u Odžaku.” Ja sam se kao dijete znao ponekad u mislima zapitati “Bože moj, kako se neka generalska karijera može izgubiti u odžaku???” Kasnije sam “mic po mic” sklapao mozaik i teško došao do ovih podataka koji su zaista autentični. Komunisti nikada nisu spominjali bitku kod Odžaka. O toj bitci niko nam nije u školi rekao niti jedne riječi, premda je i ta velika bitka dio naše historije. Da bi taj za njih jezivi događaj spomenuli trebalo bi im dati iskonstruisati tone i tone laži, a po zakonima fizike laži što su teže na težini lakše se “prokuže” u jednini ili množini. Kasnije sam se sam sa sobom znao zafrkavati maštajući da su bogdo oni famozni partizanski kepeci iz “poučnog” stripa “Mirko i Slavko” u izdanju “Dečjih novina” iz Gornjeg Milanovca trebali biti u Odžaku, pa ih ne bi bilo u tom odvratnom stripu gdje Mirko i Slavko na svakoj strani tamane na stotine ustaša i Nijemaca (uglavnom SS-ovaca, Gestapovaca i onih jezivih čika u crnim odorama, sa latiničnim velikim “U” na kapi i obaveznom kamom u ruci), ali ja kao dijete nikad ne vidjeh da su Mirko i Slavko ubili i jednog “kolegu” četnika. Uostalom, četnika u tom stripu i drugim dječijim stripovaima sa tematikom iz NOB-e nije bilo baš ni u jednoj epizodi. Kako ono bi? “Mirko, pazi metak!!!” “Hvala Slavko!”

DODATAK: Po kazivanju Škicinog brata Marijana Tomušića-Gaje iz Bazika

Moj brat Marko Tomušić – Škico, rođen je 1922. u Baziku. Sa 19 godina, 1941. otišao je u hrvatsku vojsku u Belišće. Odatle je otišao na ratište sjeveroistočne Bosne gdje je sudjelovao u borbama protiv četnika. Jednom su ih četnici potisnuli prema rijeci Savi pa se Škico spasio preplivajući je. Krajem travnja 1942. godine vratio se u rodno selo.

Predpostavljao je što sve čeka pučanstvo Bazika i okolice i odmah je započeo organizirati obranu, obučavati ljude i nabavljati oružje. U to vrijeme su četnici u Posavini bili jaki, silovni, pa pljačke i maltretiranja nisu bila rijetka. Posebno su bili učestali prepadi na cesti, iz Grebnica prema Bosanskom Šamcu. Prvih dana Škico je imao petnaestak ljudi. Zapovjedništvo im je bilo u kući Tunje Lukića, u kojoj je prije Drugog svjetskog rata bio dućan. U to vrijeme imali su nekoliko manjih akcija, isključivo da zaštite sela i civile.

Veći problemi započeli su oko Uskrsa 1943. godine kad je iz pravca Gradačca došla jedna jača partizanska jedinica. zbog malobrojnosti branitelja partizani su uspjeli zarobiti Škicu i s njim još Tunju Lukića, Josu Kobaša, Maroša Markovića i još dvojicu ili trojicu ljudi, čijih se imena na žalost više ne sjećam. Otjerali su ih u Gradačac i zatvorili u Kulu. Jedan kraći period proveli su u zatočeništvu, nakon čega je naređeno da se svi strijeljaju. Povedeni su teško svezani na strijeljanje izvan Gradačca u već pripremljeni zajedničku grobnicu. Škico, kao vrlo sposoban i okretan momak, na vrijeme se uspio osloboditi žice s ruku i neposredno prije partizanske paljbe skočiti niz jednu strminu. Pucali su za njim, ali ga zbog noći, šume i njegove spretnosti nisu pogodili. Ostale su pobili.

Za Škicom su odmah organizirane potjere, ali se on uspio dokopati jednog muslimanskog sela. Tu ga je lijepo primio jedan domaćin. Nahranio, obukao, obrijao i skrio dok potjere nisu prestale. Zajedno su odlučili da se pokušaju domoći Bazika. Taj hrabri, nepoznati Musliman, Škicu je obukao u žensku muslimansku nošnju, natovario na konjska kola i dobro umotao u jastuke. Krenuli su put Šamca. Na ulazu u Slatinu dočekala ih je ojačana četnička straža. Pitali su kud ide, koga vozi, i zar nije bolje da čuva glavu uz ženine dimije? On im je odgovorio da ga je velika ženina bolest natjerala da krene put Šamca, gdje je čuo da ima dobar doktor i da tamo mora ići bez obzira na sve opasnosti! Sva sreća da četnici nisu ozbiljnije zavirivali u kola i u „ženu“, pa si ih nakon nekoliko minuta propustili.

Nakon što su prošli Lugove, skrenuli su kolima kroz Hasiće, Tišinu i Novo Selo i sretno stigli do Grebnica i Bazika. Poslije mi je Škico pričao da je cijelo vrijeme u kolima držao spremne dvije ručne bombe. Muslimanu, koji je dovezao Škicu, natovarili smo puna kola kukuruza, a Škico mu je rekao da u povratku onoj četničkoj straži kaže, „da su mu ženu teško bolesnu zadržali u Šamcu“! U Gradačcu je bio silno izmučen, udaran, ali se nije niti dana odmarao, već je odmah počeo ponovno organizaciju obrane, naoružavanje i obuku ljudi. S ljudima nije imao problema, jer su i oni shvatili što ih narednih tjedana i mjeseci može snaći. Prvo je obučio 30 do 40 ljudi, među kojima je bilo i nekoliko iskusnih povratnika s drugih bojišnica. U to vrijeme izgradili su i jednu nastambu (vojarnu) za smještaj ljudi.

Nekako u to vrijeme Škici je iz Slavonije dojavljeno da njegovu pomoć traži jedna satnija Muslimana, koja se u jesen 1943. godine odvojila od Handžar divizije u Vinkovcima, ne želeći ići na frontu preko Save kod Teočaka. Od Škice su tražili da ih preveze preko Save i osigura nesmetan prolaz prema Majevici. Škico ih je prihvatio, prevezao preko Save u grupama od 7 do 8 ljudi i odmah iza nasipa razoružao, kad ih je sve razoružao ponudio im je da ostanu u Baziku i zajedno se bore protiv četnika i partizana. Tu ponudu prihvatilo je 6 do 7 ljudi, kako su ostali izrazili želju da idu svojim kućama, pušteni su ali bez oružja. Predali su tada tri minobacača, 4 do 5 teških strojnica, dosta drugog naoružanja, granata i streljiva. To naoružanje, te učestali upadi četnika, ojačali su Škicinu bojnu na oko 700 ljudi. U to vrijeme Škico se oženio sa kćerkom Tunje Lukića, a kum mu je bio Petar Rajkovačić, vitez od Odžaka. Kumstvo je Škico vratio Petru kad se on ženio.

Krajem 1944. četnici su iz Posavskog i Trebavskog odreda, na čelu sa popom Savom, grupirali oko Šamca jake i dobro naoružane snage, u namjeri da ga zauzmu. Iako su pripremili velike snage, od napada su odustali u zadnji čas, jer su rijeke Bosna i Sava bile izrazito nadošle i izlile se po dijelovima grada, tako da su do njega vodila samo dva tri puta po kopnu, što je omogućavalo lakšu obranu. U tim uvjetima četničko zapovjedništvo je donijelo odluku da preusmjere napad na Odmut, Grebnice, Bazik, Domaljevac. izadta je naredba da se ubija sve redom. U Odmutu su počinili prva ubojstva nad starcima i djecom. Do Škicinog je zapovjedništva tada doletio jedan konjanik i obavijestio što se dešava na zapadnom krilu obrane. Škico je dobar dio svojih ljudi uputio prema glavnom pravcu četničkog napada, a drugi dio lijevo, kako bi zaobišli glavninu četničkih snaga i udarili s boka. Bila je to teška i krvava borba u kojoj su četnici i po cijeni velikih gubitaka htjeli probiti obranu. Boj je završen velikom pobjedom Škicine bojne. Tu je ostalo na stotine mrtvih četnika i nikada se više nisu oporavili u tom području. Škico je postao junak.

Međutim situacija se na drugim frontama iz dana u dan zapletala. Tako je u Škicino zapovjedništvo iza Uskrsa 1945. godine stigla zapovijed iz Glavnog stožera HOS-a za povlačenje. kao mjesto okupljanja naznačeno je selo Kruševica u Slavoniji. Škico je zapovijest teško primio k srcu, ali je na koncu je sa svojim bojovnicima ispoštovao zapovijed. Zajedno s glavninom ustaških i domobranskih snaga iz Slavonije u pravcu Zagreba i Austrije povlačila se i Škicina bojna. Pri povlačenju i stalnim borbama Škico je nastupao zajedno sa Maxom Luburićem. Pri povlačenju HOS-a pružali su veliki otpor partizanima. zbog zasluga Škico je u Karavarskom proglašen vitezom. Kod Dravograda došlo je do razdvajanja Luburića i Škice. Rezultiralo je predajom Škice i njegovih ljudi partizanskim jedinicama. Odmah su započele masovne likvidacije ljudi, križni put i radni logori. Škico je ostao živ pod imenom Mato Tomušić (koji je prije poginuo u sukobima sa partizanima na Kozari), radeći u tzv. radnim grupama. Na mjesto gdje je on radio vrlo često su dolazili oficiri OZNA-e raspitujući se upravo za njega. Osjećao je da mora bježati. Pri bijegu, sudbina je htjela, da je naletio na partizanskog oficira, bivšeg ustaškog satnika iz vremena kad su se zajedno borili sa četnicima u okolici Bijeljine. Od njega je dobio dozvolu za nesmetano kretanje. S njom je stigao do Malice (stanovi blizu Slavonskog Šamca). Tu je preplivao Savu i došao kući u Bazik. Započeo je odmah sa organiziranjem ostalih pojedinaca, koji su pristizali sa raznih strana. Stvoreno je jako križarsko jezgro. Nažalost, ubrzo je za njih saznala OZNA, koja je započela sa progonima, zasjedama i zamkama, ali bez posebnih rezultata. Škico je bio stalno u pokretu. Kretao se po Posavini i Slavoniji u isčekivanju najavljivanog svehrvatskog ustanka i postrojbi koje će doći iz inozemstva.

Prvoga dana proljeća 1946. godine ubijen je mučki, izdan od naših ljudi, koji su u to vrijeme iz raznoraznih razloga počeli surađivati s „novom vlašću“.

Ja, njegov brat i svi drugi koji su poznavali Škicu, znamo da ga OZNA nikada ne bi uhvatila ili ubila, da nije bilo izdaje.


Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati su kao narod, nakon svega što im se događalo u posljednjih stotinu godina, dovoljno zreli da nikad više i nikomu ne dopuste nametanje lažne slike o prošlosti onako kako se to radilo u vrijeme komunizma.

Devedesete godine prošlog stoljeća kod mnogih su razbile i posljednje iluzije o naravi jednog sustava koji je svoje krvavo lice krio iza “ravnopravnosti”, “bratstva-jedinstva”, “socijalne pravde”, “humanizma” i “antifašizma”.

Upravo nam dobro poznata slika ulaska krvnika u Vukovar tog 18. studenoga 1991. godine, gdje razularena zločinačka rulja sastavljena od četnika, srpskih “teritorijalaca”, dobrovoljaca i vojnika “JNA” složno pjeva kanibalsku pjesmu: “Slobodane, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, najbolje svjedoči o izopačenoj naravi onih koji su na kraju XX stoljeća počinili na očigled cijelog svijeta masovne zločine genocida, etničkog čišćenja, urbicida i ekocida – uz nezapamćena razaranja čitavih gradova i sela, barbarske pljačke, silovanja i progon civilnog stanovništva.

U krilu komunističke Jugoslavije, u 45 godina vladavine Tita i Partije, odnjegovan je najgori oblik fašizma oličen u ekstremnoj velikosrpskoj ideologiji čiji je cilj bio i ostao istrebljenje svega što nije srpsko i stvaranje “Velike Srbije” na ozemlju koje nikad u povijesti nije pripadalo Srbima.

Ujedinjena s monarhistima i četnicima, s talogom društva i ološem najgore vrste, komunistička “Jugoslavenska narodna armija” izvršila je zločine kakvi se u Europi ne pamte od Drugoga svjetskog rata i na sebe preuzela vodeću ulogu u sklopu ostvarenja te bolesne ideje. Bila je to agresija u kojoj se nisu poštivale nikakve norme – počevši od Ženevske konvencije do odredbi humanitarnog i međunarodnog ratnog prava i rezolucija UN-a.

Ubojstava i masakra nisu pošteđeni ni žene, djeca, starci, ranjenici, ratni zarobljenici, a strategija spaljene zemlje primjenjivala se dosljedno i planski, s jednim jedinim ciljem: uništenje domicilnog stanovništva i njegovo trajno uklanjanje s okupiranih područja.
Ta zločinačka nit prepoznatljiva je kroz cijelo razdoblje ratova na području SFRJ (1991-1999.) što ih je u ime svoga “nacionalnog cilja” započela i vodila Srbija uz pomoć Crne Gore i svojih saveznika – ekstremnog dijela Srba u Hrvatskoj i BiH.

Vukovar, “Velepromet”, “Ovčara” i Škabrnja kao opomena i podsjećanje

Punih 97 dana, u potpunom okruženju, Vukovar je bezdušno, krvnički i sustavno razaran – iz zraka, s kopna i s Dunava. Za to vrijeme na grad je palo oko milijun projektila različitih kalibara (od minobacačkih, topovskih i tenkovskih granata do onih iz teških haubica, raketa iz višecijevnih raketnih bacača, zrakoplovnih bombi – uključujući i one zabranjene – kazetne, do raketa zemlja-zemlja), 2.717 Vukovaraca je ubijeno, ranjeno više od 3.300 branitelja i civila, u logore u Srbiji je otjerano njih 7.000, a protjerano 22.000. Među poginulima je bilo i 86 djece, najmlađe uzrasta 6 mjeseci (Ivan Kljajić). Od ukupno 2.500 ranjenih civila, njih su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednoga ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Od ukupno 1.872 nestale osobe za kojima se traga u Republici Hrvatskoj, 386 ih je s područja Vukovara i okolice (stanje na dan 18. studenoga 2019.).

Samo kroz improvizirani logor “Velepromet” (što ih je agresor uspostavio u hangarima istoimenog poduzeća a koji su prije rata služili kao skladišni prostor) prošlo je oko 10.000 ljudi od kojih je 700 ubijeno, a tisuće mučeno.

Na obližnju farmu “Ovčara” nasilno je odvedeno 267 osoba (ranjenih branitelja i civila) koji su pobijeni 20-21. studenoga. Među ubijenima su i tri žene (Ružica Markobašić u šestom mjesecu trudnoće, Janja Pothorski i Dragica Tuškan), a najmlađa žrtva bio je 16-godišnji Igor Kačić. Dio tih žrtava do danas nije pronađen.

Zarobljene ranjenike i civile ubijali su četnici i srpski “teritorijalci”, dok su postrojbe “JNA” (uključujući i Vojnu policiju) osiguravali mjesto zločina koje je bilo okruženo naoružanim vojnicima i oklopnim borbenim vozilima.
Žrtve su likvidirane na više načina: rafalima, metkom u potiljak i klanjem (rezanjem grkljana ili paranjem utroba), a prije egzekucije bile su surovo mučene, žene silovane…

Istoga dana kad je okupiran Vukovar, počinjen je i masovni zločin u zadarskom zaleđu, u mjestu Škabrnja, gdje su pripadnici “JNA” pod zapovjedništvom zločinca Ratka Mladića u suradnji s paravojnim srpskim postrojbama tog 18. studenoga 1991. godine pobili 43 civila i 15 branitelja. Žrtve su ubijane na kućnim pragovima, na ulicama, u podrumima.
S područja Škabrnje, u ratu je ubijeno ukupno 84 Hrvata (58 civila i 26 branitelja) i za taj zločin (kao i u slučaju Vukovara) nije odgovarao nitko od glavnih vinovnika masakra, a protiv većine njih nikad nisu čak ni podignute optužnice.

Bio je to klasični zločin etničkog čišćenja s očitom namjerom trajnog uklanjanja hrvatskog stanovništva s ovog područja. I sve je ovo, nažalost, samo kockica u mozaiku Velikog Zločina što su ga počinile srpske zvijeri pomračenih umova ispunjenih otrovnom mržnjom.
Treba li koga možda podsjetiti kako je sve počelo?

Tko je i kako izazvao rat

Prvi velikosrpski miting u Kninu je organiziran već 28. veljače 1989. godine i od tada nadalje, ekstremni dio srpske manjine u Hrvatskoj (uglavnom koncentriran u ruralnim područjima) je planski i smišljeno provocirao i širio mržnju prema hrvatskome narodu, dovodeći na te skupove četnike iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

To među ostalim u cijelosti pobija neke od glavnih velikosrpskih teza prema kojima je “pobuna srpskog naroda u Hrvatskoj” izbila zbog “ekstremnog djelovanja HDZ-a” i “izbacivanja Srba iz Ustava Republike Hrvatske” (budući da je HDZ na javnu političku scenu izašao tek poslije Prvog općeg sabora održanog 24-25. veljače 1990. godine, a na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj “SR Hrvatskoj” pobijedio 22 travnja/6. svibnja iste godine, dok je prvi Ustav samostalne Republike Hrvatske donesen 22.12.1990. godine i u njemu su pored ostalih nacionalnih manjina na prvome mjestu poimence navedeni i Srbi).

Već 17. kolovoza 1990. godine u Kninu i okolici, Srbi su započeli sa svojim terorističkim akcijama – rušeći balvane i navaljujući stijenje preko cesta i pruga, blokirajući mostove i nadvožnjake i okružujući sela s hrvatskom većinom. Ometanje prometa ljudi i roba, miniranje pruga, oružane pljačke, razbojstva (a nešto kasnije i ubojstva civila i hrvatskih redarstvenika – iz zasjeda), te različiti oblici drugog terorističkog i zločinačkog djelovanja od tada nadalje postali su svakodnevica u krajevima u kojima se planirala uspostava “SAO Krajine” (paradržavne tvorevine koja je prema planovima velikosrpskih ideologa trebala zauzimati približno jednu trećinu Republike Hrvatske – dakle, oko 5-6% Srba u odnosu na ukupan broj stanovnika, smatralo je normalnim okupaciju trećine Hrvatske).
Istoga dana (17. kolovoza 1990. godine) u 18,00 sati, Radio Knin je objavio vijest o tomu kako je predsjednik Skupštine općine Knin, Milan Babić proglasio ratno stanje.

Ne smije se zaboraviti kako se u isto vrijeme (od ljeta te 1990. godine), usporedo s terorističkom “balvan revolucijom” planski naoružava srpsko stanovništvo na području Kninske krajine, sjeverne Dalmacije, Like, Banovine, Korduna, Gorskog kotara te istočne i zapadne Slavonije (što su godinama poslije u sudskim procesima potvrdili i akteri ovih operacija – ratni načelnik KOS-a “JNA” Aleksandar Vasiljević i operativci ove službe, te brojni drugi sudionici, uključujući i agente srbijanskog SDB-a i vođe paravojnih srpskih formacija).
Kad je istočna Slavonija, napose, borovsko-vukovarsko područje u pitanju, tamo su terorističke aktivnosti Srba započele već u siječnju 1991. godine oružanim prijetnjama, a tada su postavljene i prve barikade s naoružanim “stražama” u selu Pačetinu i okolici (što je ostalo zabilježeno i u službenim izvješćima tadašnje “JNA”). Ekstremne srpske skupine već su tada raspolagale automatskim pješačkim naoružanjem iz vojnih i policijskih skladišta. Taj se val “pobune” i postavljanja barikada polako širi i na druga mjesta u okolici sa srpskom većinom (Borovo Selo, Vera, Bobota, Negoslavci, Bijelo Brdo, Mirkovci itd.).
Nasilje je eskaliralo u vrijeme masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2.5.1991. godine), kojom je prilikom ubijeno 12 i ranjeno 23 redarstvenika, dok je na strani terorista poginuo samo jedan četnik (pripadnik četničkog odreda “Dušan Silni”, Vojislav Milić iz Valjeva – u Srbiji).

Redarstvenici su planski uvučeni u pripremljenu zasjedu (nakon što su prethodne večeri zarobljena dvojica njihovih kolega u vrijeme redovite ophodnje u neposrednoj blizini Borova Sela), a većina ubijenih su prije usmrćenja zvjerski masakrirani (vađene su im oči i rezana lica), što je dokumentirano nalazima patologa i fotografijama tijela. Jedan od ranjenih je dokrajčen tako što su mu sjekirom raspolutili lubanju. Zločin je počinila skupina Vukašina Šoškoćanina potpomognuta četnicima iz Srbije (među kojima su najbrojniji bili oni iz paravojnih postrojbi Vojislava Šešelja i Mirka Jovića).
Ova akcija srpskih terorista (vođena pod krinkom “obrane ugroženog srpskog naroda”) odvijala se sinkrono sa svim drugim aktivnostima – od Pakraca do Plitvica i Knina, s krajnjim ciljem potpaljivanja ratnog požara na svim područjima buduće “SAO Krajine” koja je kasnije s okupiranim prostorima BiH trebala ući u sastav “Velike Srbije” sa zapadnom granicom na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Dana 19. svibnja 1991. godine, građani Republike Hrvatske su se na općenarodnom referendumu golemom većinom opredijelili za suverenu i samostalnu državu (glasovanju je pristupilo 3.051.881 glasača, ili 83,56% od ukupnog broja registriranih građana s pravom glasa, od čega je “ZA” glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24%, dok je “PROTIV” bilo 126.630 glasača ili 4,15% onih koji su pristupili referendumu).
Dakle, nema sumnje da su srpski teroristi protivno svim zakonima i međunarodnom pravu, kao izrazita manjina, nasilno i protupravno grubo kršili legitimna prava velike većine građana Republike Hrvatske.

Posljedice rata i agresije koje zaboravljamo

“JNA”, četnici, srpski “teritorijalci” i dobrovoljci, pripadnici “specijalnih” postrojbi i raznih paravojnih skupina iz Srbije, Crne Gore i BiH, u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u okupiranim područjima Hrvatske i BiH, smišljeno su i planski, postupajući po nalozima srbijanskog političkog vodstva i uz punu potporu Srpske pravoslavne crkve, SANU, intelektualne elite i većine srpskog naroda (na području SFRJ) izazvali rat, izvršili agresiju (najprije na Sloveniju, potom na Hrvatsku i BiH i na kraju na Kosovo), razorili brojna sela, gradove, infrastrukturu, bolnice, škole, crkve, kulturno-povijesne spomenika, pobili preko 120.000 ljudi (od čega najviše civila), uzrokovali enormne materijalne štete koje se mjere u stotinama milijardi dolara (samo u Hrvatskoj ukupne – posredne i neposredne – ratne štete iznose oko 250 milijardi dolara), protjerali više od 3 milijuna civila iz njihovih domova, teško devastirali čitave regije i uz sve to u sklopu etničkog čišćenja počinili masovne zločine nezapamćene u Europi od Drugoga svjetskog rata.

U travnju 2011. godine, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) sa sjedištem u Zagrebu, dr.sc. Ante Nazor iznio je podatke vezano za posljedice velikosrpske agresije u pogledu materijalnih šteta, navodeći kako je samo u prvoj ratnoj godini (1991.) u Hrvatskoj stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima i veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), te da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara.

U svome izvješću dr. sc. Ante Nazor i detaljnije elaborira ove tvrdnje i kaže:
“Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).
Po podacima iz 1992., na privremeno okupiranom području najviše stanova je uništeno i oštećeno u općinama Vukovar (25.590 ili 91 posto), Petrinja (7083 ili oko 58 posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Drniš (5016 ili oko 53 posto), Kostajnica (4590 ili oko 85 posto), Glina (4518 ili oko 58 posto), Otočac (3507 ili oko 42 posto). Procjenjuje se da je u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne računajući privremeno okupirano područje, uništeno, teže ili lakše oštećeno oko 210.000 stanova.”
(Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/nazor-o-posljedicama-srpske-agresije-na-hrvatsku-20110419; stranica posjećena 16.8.2019.)

Imajmo ovo na umu kad danas slušamo opskurne laži Milorada Pupovca, Dejana Jovića i njima sličnih velikosrpskih propagandista i zaštitnika srpskih zločinaca koji nastoje unatoč svim dokazima i činjenicama izokrenuti povijest i dokazati krivnju žrtve.

No, koliko god bila teška, razaranja i materijalni gubici su samo jedan od aspekata agresije u kojoj su ljudske žrtve ono što je najbolnije i nenadoknadivo.
Poseban fenomen u svemu predstavljaju najteži zločini – zvjerstva agresora nad civilima i zarobljenicima, masovna i pojedinačna zlodjela koja otkrivaju pravu narav srpskih zločinaca i bjelodano potvrđuju genocidne nakane i metode etničkog čišćenja u ratu u kojemu su postupali protivno svim ljudskim i Božjim zakonima, a sve u ime buduće etnički čiste “Velike Srbije”.
Nekolicina Srba osuđenih za najteža djela (zločine genocida, etničkog čišćenja, zločine protiv čovječnosti, kršenja normi ratnog prava i Ženevske konvencije – i to uglavnom onih iz tzv. Republike Srpske), bez osude glavnih aktera i naredbodavaca tih zločina, uz izostanak jasne osude Srbije, vrha “JNA” i genocidnog velikosrpskog projekta u cjelini, slaba su zadovoljština za žrtve i preživjele.
Zato smo nakon svega obvezni podsjećati i iznositi istinu, utoliko prije što su danas Srbija i politički predstavnici Srba u BiH i Hrvatskoj ujedinjeni u poricanju zločina i njegovoj relativizaciji.
Mi Hrvati jednostavno nemamo pravo na šutnju – ako ne želimo da nam se u budućnosti ponovi ono što smo već doživjeli 1941. i 1991. godine.

Počinjena su zvjerstva nepojmljiva zdravom razumu

U ratu čiji je cilj bio istrebljenje svega što nije srpsko (pri čemu agresor nije prezao niti od granatiranja gradova i sela u kojima su ginuli i Srbi koji nisu napustili svoje domove, ali ni od ubijanja pripadnika srpskog naroda koji su se solidarizirali s Hrvatima ili živjeli u mješovitim brakovima), počinjeni su strašni zločini i brojna zvjerstva koja su jednostavno nepojmljiva zdravom razumu.
Jedan od najgorih oblika zločina bila su sustavna i planska silovanja i seksualna nasilja drugih oblika.
Pred Vijećem Međunarodnog suda pravde u Den Haagu (ICJ) u procesu protiv Srbije, po tužbi Republike Hrvatske za genocid, u ožujku 2014. godine, voditeljica hrvatskog pravnog tima Vesna Crnić-Grotić izjavila je kako ti “zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti” i dalje ustvrdila: “Te činjenice govore same po sebi. Ubijanja, mučenja, silovanja bila su pravilo u toj genocidnoj srpskoj kampanji”.

Istaknuvši kako točan broj silovanja nije poznat, jer žrtve uslijed straha, trauma i srama o tomu uglavnom šute, ona je sudskom vijeću od 17 članova iznijela niz slučajeva surovih višestrukih grupnih silovanja što su ih počinili pripadnici “JNA”, srpske paravojske i “krajinske milicije”, među ostalim i onaj kad su srpski “teritorijalci” silovali mladu Vukovarku pred šestogodišnjom kćeri (koja je i sama bila seksualno zlostavljana), govoreći:
“Ajde ustašice, sad ćeš vidjeti kako to rade Srbi”.

Seksualna iživljavanja patoloških srpskih zločinaca odvijala su se i pred članovima obitelji koji su bili primorani to sve gledati. Tako je jedna mještanka iz Sotina silovana pred dvogodišnjim djetetom i svekrvom, dok je jedan srpski dobrovoljac ženu iz Bapske primorao na spolni odnos prijeteći kako će ako se bude opirala silovati njezinu majku staru 91 godinu.
Zabilježena su i dokumentirana i silovanja u drugim mjestima, primjerice, ono u Dalju, gdje je žena mjesecima grupno silovana, nakon čega je zatrudnjela i rodila dijete. Zarobljene Vukovarke morale su se prije silovanja šminkati i namirisati parfemima, kako bi se “svidjele” svojim zlostavljačima.
Ni muškarci nisu bili pošteđeni tog najokrutnijeg oblika nasilja.
Tako su trojica muškaraca u Tovarniku (nakon okupacije ovog mjesta, rujna 1991. godine) kastrirana noževima – u čemu su sudjelovale i pojedine žene iz sastava agresorskih skupina. Hrvatskim su vojnicima nakon zarobljavanja u Kusonjama (rujna 1991. godine) mošnje omatali žicom, a zatočenicima u Kninu su na testise priključivane elektrode.
“Urlikali smo kao životinje i padali u šok, dok su se oni smijali i govorili ‘još, još’ i ‘gledaj kako se diže'” – kaže u svome svjedočenju jedna od žrtvi ovih tortura.
(Vidi: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jeziva-svjedocanstva-u-Haagu-Mjestani-Tovarnika-bili-su-kastrirani-nozevima?meta_refresh=true; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.11.2019.)

Slična mučenja iz dana u dan prolazili su i zatočenici logora u Srbiji, gdje je završilo više od 7.700 hrvatskih branitelja i civila (najviše iz Vukovara i Borova Naselja). Mnogi su teško premlaćivani (lancima, palicama, kundacima pušaka, nogama, metalnim šipkama, električnim kablovima), priključivani na elektrošokove, po nekoliko puta na dan izvođeni na “klanje” ili “strijeljanje” (potom vraćani u ćelije gdje bi čekali “do daljnjeg”), nekima su čupani zubi i potom im je u okrvavljena usta ubacivana sol, mnogi su odvođeni i nikad ih više nitko nije vidio. Preko 700 zatočenika je ubijeno u logorima u Srbiji, a preživjeli nose trajne, doživotne traume.
Jednom Vukovarcu su u privremenom logoru “Velepromet” (uspostavljenom nakon okupacije Vukovara) odrezali ruke, drugima su odrubljene glave, u logorima i zatvorima u Korenici (Hrvatska) i Morinju (Crna Gora) su muškarci sodomizirani, tjerani da siluju jedni druge i vrše međusobno bludne radnje.

Perverzne “igre” u kojima se čak i zatočenike koji su bili u bliskim rodbinskim vezama (braću i sestre, roditelje, djecu itd.) pod izravnim prijetnjama smrću prisiljavalo na seksualne perverzije bile su posebna “poslastica” za patološke zločince koji su planski odabirani kao izvršitelji takvih gnjusnih zlodjela i “puštani s lanca” onda kad su trebali odrađivati svoj dio “posla”.
Odvjetnica Helen Low (jedna od pravnih zastupnica tužbe Republike Hrvatske za genocid pred ICJ u procesu protiv Srbije), iz opsežne dokumentacije iznijela je 3. ožujka 2014. godine neke od slučajeva pojedinačnih masakra čija okrutnost nadilazi i najbujniju maštu.
Među ostalim, detaljno je opisala niz zvjerskih zločina iz jeseni 1991. godine, u vrijeme agresije na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, sadističko mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.
Sudskom vijeću prezentirani su i dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.
U to vrijeme, “JNA” je u operacijama na vukovarsko-borovskom bojištu imala zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su bili i Šešeljevi i Arkanovi ljudi) s kojima je planirala i provodila zajedničke akcije uništavanja Vukovara, Borova i Borova Naselja, uključujući i masakre nad stanovništvom, braniteljima i ranjenicima. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su bile žene, a 40% osobe starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora (prije svega optužnica za ratne zločine) dolazimo do saznanja i o brojnim drugim surovostima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega bi ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena (što se događalo u Vukovaru prilikom zauzimanja grada); monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije Bljesak (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su u okolici Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu u Petrinji (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nekoliko dana prije) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari i umre; odsijecanje glava žrtvama koje su zločinci nakon toga kotrljali pred preživjelim zarobljenim civilima i braniteljima (na vukovarsko-borovskom području – o čemu su javno govorili svjedoci tih zlodjela na prosvjedu u Vukovaru 13. listopada 2018. godine) itd., itd.
Na ograničenom prostoru nemoguće je spomenuti sve metode i načine mučenja i egzekucija što su ih sustavno provodile srpske agresorske snage među kojima se uvijek našlo dovoljno patoloških zločinaca spremnih i na najgore, neljudske postupke, ali i ovi slučajevi dovoljno govore o kakvim se zločincima i zločinima radilo.

Od Srba okupirana područja u Hrvatskoj bila su pretvorena u logore pod otvorenim nebom. Hrvati i pripadnici drugih ne-srpskih naroda nosili su oko rukava bijele trake, a njihove kuće su bile obilježene (Baranja, istočna Slavonija itd.), uz to su bili izloženi prisilnom radu, mučenjima, pljački, a u slučajevima da ih se puštalo na slobodno područje Hrvatske, prije toga su morali potpisati “darovnice” kojima se u korist “novih srpskih vlasti dragovoljno odriču svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine”.
U Hrvatskoj je agresor ubio oko 16.000 građana (više od polovice su civili, od toga 402 djeteta), ostalo je preko 70.000 invalida i neutvrđeni broj traumatiziranih (koji se također broje u desecima tisuća), iz ratnih je zona protjerano je preko 600.000 stanovnika, u UNPA zonama (na okupiranim područjima pod zaštitom snaga UN-a) ubijeno u vrijeme okupacije oko 1.200 osoba. Ubijane su čitave obitelji i ne rijetko zatirana cijela sela. Neki od tih slučajeva su zabilježeni čak i u dokumentima okupacijskih srpskih vlasti (“SAO Krajine” – poput masovnog zločina u Joševici kod Gline).
Bapska, Sotin, Tovarnik, Vukovar, Borovo Selo, Ovčara, Borovo Naselje, Negoslavci, Bogdanovci, Berak, Dalj, Erdut, Aljmaš, Lovas, Antin, Korođ, Tordinci, Voćin, Balinci, Čojlug, Četekovac, Kusonje, Hrvatska Kostajnica, Skela, Struga Banska, Kuljani, Zamlača, Graboštani, Viduševac, Bačuga, Kraljevčani, Pecki, Glina, Petrinja, Baćin, Kostrići, Joševica, Jasenice, Topusko, Plitvička jezera, Široka Kula, Saborsko, Slunj, Lađevac, Furjan, Škabrnja, Nadin, Lovinac, Kruševo, Ervenik, Potkonje, Miljevac, Gospić…samo su neka od stratišta na kojima su ubijani Hrvati i svi drugi koji su se našli na meti velikosrpske rulje koja opijena krvlju nije znala za milost.
Uzmemo li u obzir širi kontekst rata na području bivše SFRJ, Srbi su od ukupnog broja žrtava (oko 140.000) uzrokovali približno 80% (što je potvrdio i predsjednik Narodne Skupštine Srbije, Oliver Dulić, na okruglom stolu u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine), izvršili su etničko čišćenje i okupaciju oko 70% BiH i gotovo 30% Republike Hrvatske, počinili bestijalne masovne zločine u ove dvije države ali i na Kosovu gdje su također masovno ubijali, pljačkali, silovali, rušeći i paleći albanska sela.
U BiH su na nekim lokacijama spaljivali žive ljude, žene i djecu (Višegrad), u Srebrenici izvršili genocid, sustavno, više od 44 mjeseca uništavali Sarajevo (ispalivši preko 50.000 tona projektila na grad) u kojemu je smrtno je stradalo 14.000 ljudi (od čega 643 djeteta) dok je ranjeno oko 56.000 građana.
Srbi nisu štedjeli ni crkve, džamije, kulturno-povijesne spomenike, bolnice, škole, muzeje (što najbolje dokazuje primjer razaranja Dubrovnika i njegove stare jezgre), kazališta, groblja, pljačkali su temeljito sve pa i umjetnine, uništavali matične knjige i knjižnice, odvodili u Srbiju stoku (uključujući plemenita konjska grla) i sve se to radilo organizirano, pri čemu nije bilo razlike između “regularnih” snaga (“JNA”) i srbijanske policije i paravojske, četnika, dobrovoljaca, “teritorijalaca” i “specijalnih” postrojbi MUP-a i SDB-a.

Kako zaboraviti i oprostiti nekažnjeni zločin bez pokajanja?

Ono što je tragično, neshvatljivo i neoprostivo, sadržano je u činjenici da za sva ta zvjerstva gotovo nitko nije odgovarao!
I tko nakon svega ima pravo tražiti od nas da zaboravimo? Tko!?
Tko to sebi daje za pravo ušutkati žrtvu i nametati joj umjesto pravde ćirilicu u gradu mučeniku Vukovaru!? Tko!?
Po kojem to zakonu i u kojoj državi najteži zločini ostaju nekažnjeni, a udovoljava se prohtjevima onih koji taj zločin negiraju i zločince brane od sudskih progona!?
Ima li toga igdje osim u Hrvatskoj!?
Ne, nema zaborava, a pravo oprosta pripada jedino žrtvama!
“Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu” – posljednja je rečenica iz dokumentarnog filma iz 2016. godine “Ovčara, neispričana priča” i ona jednako vrijedi kako za tragediju na “Ovčari”, tako i za cijeli naš Domovinski rat.
Sve se zna i sve je jasno kao dan.

Zločin bi bio dopustiti prekrajanje istine i krivotvorenje prošlosti, pogotovu imajući u vidu kakve je to pogubne posljedice po hrvatski narod imalo vezano ne samo za razdoblje 90-ih godina, nego za sve što se događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Lažni antihrvatski mit o “ustaškom Jasenovcu” s drastično uvećanim brojem žrtava (uz potpuno zanemarivanje i nepriznavanje masovnih zločina komunista, partizana i četnika), poslužio je arhitektima krivotvorenja povijesti za bolesnu, rasističku tezu o “urođenoj genocidnosti hrvatskoga naroda”. I ona je bila jednim od uzročnika i pokretača rata.
Onoga trenutka kad se otvore arhivi a područje Jasenovca prekopa, taj mit, ali i lažna i nametnuta srpsko-komunistička povijest o Drugome svjetskom ratu, urušit će se poput kule od karata.
Svjesni toga da je svaka istina za njih pogubna, čuvari ove Velike Laži upinju se svim silama onemogućiti svako istraživanje, ali pri tomu zaboravljaju da se proces suočavanja s činjenicama zaustaviti ne može.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. – Logor ‘Velepromet’ najveći logor u ovome dijelu Europe nakon Drugoga svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva  (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari