Pratite nas

Analiza

BIVŠI POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE

Objavljeno

na

jasenovac goldstein

Nedavno sam u tekstu PRIZNAJE LI SLAVKO GOLDSTEIN DA SU ON I NJEGOV SIN KAVANSKI POVJESNIČARI? Komentirao tvrdnju Slavka povjesničara kako su kavanski povjesničari oni povjesničari kojima on uspije naći jednu grješku u njihovim knjigama. U tom tekstu sam dao nekoliko mnogo većih neistina od oca i sina Goldsteina. Otud pitanje iz naslova teksta. Zapravo pitanje je bilo zato što je malo vjerojatno da su Goldsteini svoje neistine slučajno napravili tj. mnogo je vjerojatnije da se radi o lažima.

[ad id=”93788″]

Zato sam tekst o novoj knjizi Slavka Goldsteina završio ovako:

Zapravo, zabavno je da sam već odgovorio na novu Goldsteinovu knjigu koju najavljuju. Naime u mojoj najnovijoj knjizi OBA SU PALA, Zagreb, 2016. možete naći poglavlje:

MITOM O JASENOVCU PROTIV HRVATSKE | 123

KAKO ZAMAGLITI PRIJEVARU S JASENOVAČKIM POPISOM? | 125

PRILOZI: ŽIVOTOPIS DR. SC. STJEPANA RAZUMA | 133

EVANĐELJE PO BANCU | 135

PISMO PROFESORU MATKU MARUŠIĆU  | 139

PRILOG: Peter Galbraith: ‘da Je Mladić u Bihaću napravio isto šo i u Srebrenici, bilo bi 40.000 mrtvih | 145

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, I. | 149

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA  KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II. | 153                       

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, III. | 162

PRILOG: Mitom o Jasenovcu Bulajić programira nove srpske zločine | 166

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, IV. | 173

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, V. | 182

SUČELJAVANJE MILANA BULAJIĆA I JOSIPA PEČARIĆA ZA EMISIJU “MOST” RADIJA “SLOBODNA EUROPA” | 182

IGOR VUKIĆ: VRIJEME JE ZA ISTINU O LOGORU JASENOVAC | 236

PRILOG: Razgovor: Igor Vukić, novinar istraživač i publicist | 241

Kako doznajem iz teksta iz narod.hr , 08. 04. 2016. tata Goldstein je i predstavio svoju knjigu :

NACIONALISTIČKA POLEMIKA

Goldstein predstavio knjigu ‘Jasenovac – tragika, mitomanija, istina’ kao suprotnost Sedlarovom filmu

Istina sam tekst počinje tako što tata Slavka predstavljaju kao povjesničara, a već u prvom komentaru se to i komentira:

Krugoval 

Povjesničar i publicist Slavko Goldstein

Slavko Goldstein nije povjesničar niti je to ikada bio.

Upitno je ima li i srednju školu.

On jednostavno nije kvalificiran za razpravu s povjesničarima.

S druge strane, knjigu “‘Jasenovački logor – istraživanja” pisali su povjesničari i to na temelju dokumenata.

Zapravo to je – vjerujem – općepoznato pa sam takav početak teksta doživio kao porugu čovjeku koji se voli prikazivati kao nešto što on nije.

Zato je mnogo zanimljivije pogledati što kaže tata Goldstein jer on sigurno ne može govoriti malo dulje a da nešto ne bude neistina:

Temeljna namjera Goldsteinove knjige jest, kako je bilo istaknuto, skretanje javne pozornosti na istinske dimezije i problematiku koncentracijskog logora Jasenovac i njegovo postojanje u NDH čime bi se, po autorovim riječima, trebao razgraditi mit i falsifikati o ‘trostrukom logoru’, koji je prema drugim interpretacijama svoju funkciju obavljao i u godinama poraća, te nakon rezolucije Informbiroa (1948.), dočim je za NDH navodno bio samo kažnjenički i radni logor. Knjiga, kako je naglašeno, razračunava s manipulacijama brojem žrtava od više od 700.000 kao što tvrde prije svega srpski izvori, sve do broja od oko 2000 koliko je ustanovila Komisija za istraživanje rata i poraća, tzv. ‘Vukojevićeva’ komisija.

Po riječima autora, polemika oko koncentracijskog logora Jasenovac u nas je bila i još uvijek jest uvelike obilježena nacionalističkim motivima, zaslijepljeni nacionalizam je, kako Goldstein ističe u post scriptumu knjige, ‘najveći štetočina po društvo i državu’.

Doista je u pravu tata Goldstein jer njegov zaslijepljeni jugo-nacionalizam doista jest ‘najveći štetočina po društvo i državu’.

Pa što je onda klasična Goldsteinova laž u ovom tekstu. To je brojka od 2000 žrtava koje je kako on kaže ustanovila Komisija za istraživanje rata i poraća, tzv. ‘Vukojevićeva’ komisija.

Naime radi se o IZVJEŠĆU O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava OD OSNUTKA (11. veljače 1992.) DO RUJNA 1999.

Vjerojatno će netko pomisliti da Slavko Goldstein s (ne)svršenom srednjom školom ne razumije značenje naslova Izvješća, ali on itekako dobro razumije i uporno ponavlja. S tom laži je, uz veliku medijsku potporu, uspio zaustaviti u Saboru da se Izvješće prihvati i evo do današnjeg dana „uporno laže“ (to je on sa sinom koristio za mene u tekstu s sličnim svojim lažima o kojima sam pisao u spomenutom tekstu). O toj laži ja doista uporno pišem više od 15 godina (vidjeti npr. i moju knjigu: „Brani li Goldstein NDH?“ iz 2002.).

Kao što sam rekao spomenuto poglavlje moje knjige „Oba su pala“ govori i o toj jučerašnjoj Goldsteinovoj laži (zapravo laži iz 1999. godine).

Evo tog teksta ponovno:

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

I Zvonimir Hodak se na svoj duhoviti način osvrnuo na uradak Slavka Goldsteina  iz Jutarnjeg(dnevno.hr, 20. 07. 2015.):

Goldsteini su napisali knjigu o vječnom Maršalu i vječnoj ljubavi “vascele “ Hrvatske, o mužu koji je okrenuo tok Save. To je čudo koje ne bi uspjelo ni svetom Savi. Otac i sin pisali su o Titu onako iz srca. S ljubavlju. Onako kako recimo Jelena Lovrić piše o Vučiću, Miljenko Jergović o Draži, Ante Tomić o JNA, a Jurica Pavičić o Orjuni. Braća Goldstein se nisu ni sjetili pregledati arhive ruskih tajnih službi. Iz njih bi bilo i slijepcu jasno da je “najdraži sin našeg naroda i narodnosti” bio najobičniji konfident NKVD-a. Ma, k’o još vjeruje ruskim tajnim arhivama, misle Slavko i Ivo. Tito je naš, i mi ga nosimo u svom jugo srdcu!!! Nećemo ga nikada izdati osim u tvrdo ukoričenom luksuznom izdanju. Kad se sve činilo skoro pa idealno, lova samo što nije počela kapati, pojviše se na horizontu tamni, čelično sivi oblaci. Dok su otac i sin, kako to kažu Zagorci, “išli služiti peneze“, niotkud se pojavio lik Igora Vukića. Publicist, novinar i član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Igor je Srbin po nacionalnosti, a njegov otac je kao dijete bio zatočen u Jasenovcu za vrijeme NDH. Član tog nesretnog društva je i dr. Stjepan Razum. “Besposleni”, za razliku od marljivih Goldsteina, baciše se na istraživanje popisa žrtava tog zloglasnog logora u kojem su fašisti pobili navodno preko 700.000 tisuća pretežno Srba. Kako besposlen pop i jariće krsti tako članovi tog kontrarevolucionarnog društva dođoše do matematičke nepoznanice. Obratiše se mom prijatelju, svjetski poznatom matematičaru, akademiku Josipu Pećariću da im objasni zanimljivu jednadžbu s 14 000 nepoznanica. Naime, “besposličari“ su otkrili zgodan i “nenamjeran“ falsifikat. 14 000 imena žrtava pojavljuje se i višestruko se ponavlja u popisu. Znači 14 000 imena i prezimena neprekidno se javljaju u redoslijedu likvidiranih. Pa se ponovno javljaju pod novim brojevima i novim datumima likvidacije. Neki su streljani 1941. g. pa 1943. g., neki čak i 1948. g. Tako nekoliko puta. Tom empirijskom metodom moglo se nabildati broj i na milijun i sedamsto tisuća ubijenih. Na tu vijest Goldsteini “poživčaniše“. Za tu grubu matematičku provokaciju pronađen je krivac: Nataša Jovičić je odmah bila sumnjiva. Sumnjivija nego braća Mamić. U neplaćenom oglasu, preko čitave strane Jutarnjeg od 16. srpnja, Slavek je sasjekao nesretnu ravnateljicu Javne ustanove Spomen područja Jasenovac na sitne komadiće k’o peršun. U zapovjedno-humanitarnom tonu Slavek poručuje savjetnici Predsjednice Republike: “Gospođo Jovičić, vi niste dorasli situaciji i trebate podnijeti ostavku.“

U čemu je krimen nesretne Kolindine savjetnice? Slavek misli da kod nje nije prevladao “zdrav razum” nego izgleda da je povjerovala “bolesnom Razumu” koji provjerava žrtve i ne vjeruje drugovima koji su nepogrešivo, onako od oka, utvrdili broj nesretnih žrtava. Kaže Slavko Goldstien: “Umjesto da javnim istupom, u ime ustanove kojoj je na čelu i u svoje ime, brani jasenovačku istinu i pobija LABAVE argumente dr. Razuma i društva kojem je predsjednik, ravnateljica Jovičić, u intervjuu Nedeljnom Jutarnjem od 12. srpnja, najprije se žali na mene jer sam joj navodno“prijetio“ zbog njene šutnje…“ Eto ti ga na! Kolinda je vjerojatno zdravo razumski zaključila da je Nataša dobar izbor. Zdravorazumski upada u oči da Slavek ne optužuje Natašu što nije dematirala laži dr. Razuma nego se okomio na njegove LABAVE argumente. Pametnom dosta! Slavek na kraju rezignirano zaključuje: “Svojim pasivnim ponašanjem ravnateljica Nataša Jovičić nažalost dokazuje da nije dorasla novonastaloj situaciji…“ Nije na vrijeme spriječila LABAVE argumente o velikom falsifikatu o broju žrtava Jasenovca. I na kraju, nedavno sam u Mimari upoznao dr. Razuma kad je bio primljen za novog člana Hrvatskog etičkog sudišta. Odmah mi je bio sumnjiv. Desničar! Da je bar došao s preporukom Ivana Fumića i da je s njime sudio u Prijekom vojnom sudu, prihvatio bih ga s oduševljenjem. Međutim, on još u XXI stoljeću hvata u laži kriptokomuniste oko broja žrtava u Jasenovcu. Svašta! Još će početi njuškati i oko Jadovnog… Umjesto da se bavi BDP-om, Pelješkim mostom, sprječavanjem Rade Šerbedžije da ponovno napusti nas i Brijune. Ovako, otkrivajući laži oko broja žrtava u Jasenovcu mi samo opet izazivamo Vučića i Vulina da nam skrešu istinu u oči. Pa će naša vladajuća elita opet morati u Beograd po oprost.

U svom tekstu Golstein spominje dvije važne činjenice: bio je predsjednik Savjeta JUSP Jasenovac za čijeg je mandata začet projekt o poimeničnom popisu žrtava. Iako je Goldstein svojevremeno uvjeravao svjetsku javnost da uvođenje kune znači obnovu NDH, predsjednik Tuđman ga je ipak uključio u rad tadašnje komisije za žrtve rata i poraća. Goldsterin je opstruirao rad Komisije, lažno ga prikazao pomoću medija, koje su 1999. godine već imali jugoslaveni u svojim rukama, i uz pomoć inž. Žerjavića (čija je prva istraživanja objavio Goldstein).

Svoju laž o radu  te komisije  Goldstein  ponavlja i sada:

Egzaktan popis imena ubijenih u logoru Jasenovac 1941.-1945. godine ključni je dokument za cjelokupno suočavanje s istinom o ustaškom režimu takozvane NDH. Ovim popisom suzbijen je dugogodišnji huškački mit o 600 ili 700 tisuća jasenovačkih žrtava, koji je desetljećima unosio razdor među susjednim narodima. Također, suzbijena je i laž takozvane Vukojevićeve Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je u svom zaključnom izvještaju 1999. godine “utvrdila” ukupno svega 2238 žrtava četverogodišnjeg logora Jasenovac.

Klasična priča kod Goldsteina. Iako sam više  puta objavio kako Goldstein kažne da je nešto laž, da bi mogao “porodati” svoju laž, tako ponovno i uporno to radi i sada. Uz pomoć medija plasira očitu laž govoreći o  ZAKLJUČNOM IZVJEŠTAJU za nešto što je bilo IZVJEŠĆE O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava OD OSNUTKA (11. veljače 1992.) DO RUJNA 1999. GODINE. Ta laž pomogla mu je da s promjenom vlasti bude postavljen za predsjednika Savjeta JUSP Jasenovac.

Zato sam svojedobno zamolio predsjednika Komisije g. Kazimira Svibena za napomene o tom njihovu osporavanom Izvješću (objavio sam ga  u knjizi “Brani li Goldstein NDH?”). Evo tog  njegova odgovora:

Zlatar, 11. siječnja 2002.

N A P O M E N E

o IZVJEŠĆU O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine

     Tekst Izvješća odgovara naslovu. Izvješćuje se o radu Komisije.

     Obično smo svake godine izvješćivali o Radu kroz proteklu godinu. Ovo Izvješće razlikovalo se od prijašnjih po tom što je dan pregled cjelokupnog rada Komisije od njezina početka pa do rujna 1999. Bila je to zapravo rekapitulacija dotadašnjeg djelovanja. Htjeli smo prikazati dokle smo stigli do rujna 1999.

      Što se tiče žrtava, brojevi u tablicama odnose se samo na žrtve koje su poimenično evidentirane u našoj Komisiji. Nikad nismo tvrdili da smo do rujna 1999. popisali sve žrtve II. svjetskog rata i poraća ili utvrdili konačan broj bilo koje vrste žrtava (kako nam podmeću naši osporavatelji). Uvijek smo izvješćivali do kojeg smo broja žrtava poimeničnim popisivanjem došli do određenog datuma i nismo vršili nekakvih prognoza o konačnom broju bilo kojih žrtava.

      Do rujna 1999. na našem se popisu našlo 261 415 žrtava. Premda je to velik broj, nitko na sjednici Komisije nije postavio pitanje je li to konačan broj žrtava, jer je svima bilo jasno da smo još daleko od kraja popisivanja.

      O velikom broju žrtava podaci su sada nepotpuni. Od 261 415 evidentiranih žrtava za 72 545 osoba ne znamo još jesu li bili građanske ili vojne osobe. Za 84 151 žrtvu imamo upisanu građansku pripadnost. Vojnih osoba upisano je 164 719. Od toga je 45 386 pripadalo partizanima i Jugoslavenskoj armiji, 55 629 Oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, 102 četničkim i drugim srpskim paravojnim formacijama, 143 vojsci Kraljevine Jugoslavije, 3195 njemačkoj vojsci, 231 talijanskoj vojsci, 9 silama Osovine (bez pobližih određenja) i 24 zapadnim vojskama.

      Već na prvi pogled vidi se da popis poginulih nije konačan, jer su neke rubrike vrlo niske. Srpske postrojbe imale su očito mnogo više poginulih, ali njihova imena do sastavljanja Izvješća nismo uspjeli saznati. U tim rubrikama broj žrtava sigurno je znatno veći od onoga što je u Komisiji evidentiran.

     Žrtve s područja današnje Republike Hrvatske uspješnije su s naše strane popisane nego žrtve iz drugih krajeva.

     S današnjeg hrvatskog državnog teritorija evidentirali smo poimenično 153 700 žrtava. Ali ni tu nisu sva područja podjednako uspješno popisana. I to je dokaz da popis nije konačan. To pokazuje i pregled evidentiranih žrtava po županijama. Od županije do županije brojevi se jako razlikuju: od 922 žrtve u Međimurju do 28 029 žrtava u Splitko-dalmatinskoj županiji. Ipak još nitko iz Međimurja nije predbacio Komisiji da je Međimurce diskriminirala, jer je evidentirala samo 922 žrtve iz Međimurja.

     Posebnih problema imala je Komisija s utvrđivanjem nacionalne i vjerske pripadnosti žrtava.

     U Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas među žrtvama 79 318 Hrvata i 18 410 Srba uz neznatan broj pripadnika ostalih nacionalnosti. Ali za 53 768 žrtava za sada nam je nacionalnost nepoznata.

    Među popisanim žrtvama u Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas najviše katolika. Pripadnika drugih vjera znatno je manje zabilježeno. Ali zato imamo 83 685 žrtava s nepoznatom vjerskom pripadnošću.

     Ta je nepoznatost naročito velika kod partizana i JA, gdje imamo npr. evidentirano samo 9632 katolika, ali čak 29.082 poginula s nepoznatom vjerskom pripadnošću. Kod poginulih vojnika Nezavisne Države Hrvatske zabilježeno je pak 31.430 katolika prema 10.388 s nepoznatom vjerskom pripadnošću. To ne znači da nisu bili vjernici. Vjeroispovijed im kod nas nije upisana jer za to nemamo dokumentarne podloge.

      Naši terenski popisivači žrtava redovito su upisivali narodnost i vjeru žrtava, gdje god je to bilo moguće ustanoviti. Ali kod žrtava koje smo preuzeli s regionalnih popisa partizanskih žrtava, često je manjkao podatak o njihovoj nacionalnosti, a o njihovoj vjeri gotovo uvijek. Te praznine kanili smo popuniti prilikom izdavanja naših regionalnih popisa žrtava, koji bi sadržavali imena svih žrtava nekog kraja, ne izostavljajući nikoga zbog njegove vojničke, ideološke ili rasne pripadnosti. S takvim edicijama mi smo počeli (Florian Boras: «SPOMENICA LJUBUŠKIM ŽRTVAMA», Ljubuški, 1998. i Gordana Turić, Drugi svjetski rat i poraće – U TEMELJU KAMEN – SPOMENICA ŽRTVAMA IDEALU HRVATSKE DRŽAVE – IMOTSKA KRAJINA /OD 1941. DO 1990. GODINE/, Zagreb, 2000.).

       Težište našega terenskog popisivanja žrtava bilo je na onim žrtvama koje nisu bile još nigdje evidentirane i o kojima se za komunističke vladavine moralo šutjeti. Za takve žrtve mogli smo doznati prvenstveno preko živih svjedoka, čiji se broj zbog starosti stalno smanjivao i još uvijek se smanjuje.

       Terenskim popisivanjem nismo mogli uspješno obuhvatiti one žrtve, čija rodbina više ne živi u Republici Hrvatskoj. To je naročito slučaj s hrvatskim Židovima i hrvatskim Nijemcima. Prema popisu stanovništva od 1991. u Hrvatskoj je tada živjelo samo 600 Židova i 2635 Nijemaca. Zato ne začuđuje da se na našem popisu žrtava do rujna 1999. našlo 293 Židova i 752 Nijemca. Svima nam je bilo jasno da je njihovih žrtava bilo mnogo više. Ali mi im nismo mogli izmisliti imena; a bez imena u našoj Komisiji nema brojeva.

      Jasenovačke žrtve popisali smo dijelom propitkivanjem na terenu, a dijelom na temelju partizanskih regionalnih popisa žrtava. Na taj način stigli smo do broja 2238. Knjigu «Jasenovac – žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije», Zürich – Sarajevo, 1998., uspjeli smo nabaviti toliko kasno da podaci iz nje nisu više mogli ući u Izvješće.

      Na posljednjoj sjednici Komisije, 8. listopada 1999., Izvješće je prihvaćeno sa samo jednim glasom protiv. Bio je to glas gospodina Slavka Goldsteina, koji je jedini u našim tablicama vidio konačne brojeve o žrtvama, dok su za sve nas ostale brojevi predstavljali rezultat rada do rujna 1999., s time da rad treba nastaviti i praznine popuniti. Osporavatelj S. Goldstein nije se mogao pomiriti s premalim brojevima židovskih, srpskih i pravoslavnih žrtava. Svoje protivljenje podnio je u pisanom obliku, a poslao ga je i na više različitih adresa.

      Nakon toga, počela je medijska hajka na Komisiju. Naša evidencija žrtava proglašena je konačnom, što ona ni izdaleka nije bila, a onda su nam nabrajane «mane». Kao «krunski» dokaz upotrijebljene su preslike naših tablica o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti žrtava. Zloporaba ne bi bila moguća da smo kod svake tablice napisali da je to stanje od osnutka Komisije do rujna 1999. (kao što piše u naslovu Izvješća).

      Poslije trećesiječanjskih izbora 2000. Sabor nije imenovao članove Komisije iz redova zastupnika, pa ni predsjednika. Tako obezglavljena Komisija samo je životarila. Izgubljene su dvije dragocijene godine. U međuvremenu, pomrli su brojni svjedoci genocida nad Hrvatima, što ga izvršiše Partija i njezina Armija. Sada se Saboru predlaže da Komisiju ukine.

      Znakovito je da su poimenični popisi žrtava i u Titovo doba padali u nemilost i bili skriveni od javnosti, jer popisivači nikako nisu mogli udovoljiti partijskoj «normi».

      Žalosno je da se u posljednje vrijeme hrvatskim žrtvama više bave Slovenci nego Hrvati. Masovna grobišta Hrvata širom Slovenije neoboriv su dokaz genocida, jer su nastala ubijanjem golorukih ljudi poslije rata.

       Gospodin Slavko Goldstein bio je član Komisije od početka da kraja. U njega smo kao Židova polagali velike nade i očekivali da ćemo preko njega doći do popisa židovskih žrtava. Toga popisa nismo dočekali. Da nam ga je predao, ne bi se mogao onako ponijeti na zadnjoj sjednici Komisije kako se ponio.

Kazimir Sviben

Zapravo treba posebno  obratiti pažnju i na Goldsteinovu tvrdnju:

Korektno provedeni popis žrtava jasenovačkog logora stimulativno je djelovao i na stručne istraživače u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, koji su svojim popisivanjem utvrdili oko 88.000 jasenovačkih žrtava i time direktno potvrdili korektnost istraživanja u Jasenovcu (razlika od oko 5000 nastala je jer su Beograđani uključili i žrtve dječjeg logora u Sisku). Te se brojke okvirno uklapaju i u šira istraživanja žrtava rata na području bivše Jugoslavije koja su već 80-ih godina obavila zagrebački statističar ing. Vladimir Žerjavić i beogradski demograf dr. Bogoljub Kočović, a potvrđene su i višestrukim kasnijim radovima vjerodostojnih stručnjaka.

Jasno je pozivanje na Kočovićeve i Žerjavićeve brojke. One su trebale poslužiti za očuvanje Jugoslavije. Kočović to sam i kaže, a Žerjavićevu knjigu je kao što smo već rekli tiskao Slavko Goldstein. Žerjavić je tvrdio da je on povećavao brojke iz pijeteta prema žrtvama, ali mu Ivo Goldstein spočitava da su one za Židove – premale. Nezadovoljni s popisom iz 1964. koji je bio pun manjkavosti, tj. bilo je očito rađen zbog dobivanja reparacija od Njemačke, išli su na proširivanje  tih popisa. Glavnu riječ je imao dr. Milan Bulajić. Njegov Institut za genocid u Beogradu  ne zanimaju razmjere genocida u  Beogradu (Sajmište je bio jedini logor isključivo za  Židove i svi su pobijeni na ulicama Beograda u plinskim vozilima) već Jasenovac. Njegov posao su preuzeli njegovi učenici  u Beogradu, koje eto posebno hvali Slavko Goldstein, i u  Hrvatskoj. U Hrvatskoj su to prvenstveno Goldstein, lažna interpretacija IZVJEŠĆA O RADU KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA OD OSNUTKA (11. VELJAČE 1992.) DO RUJNA 1999. GODINE  kao  ZAKLJUČNOG IZVJEŠTAJA omogućilo je s promjenom vlasti da Goldstein dobije poziciju u  kojoj će moći i dalje  uporno nametati svoje laži.

Sjetimo se, u Šaranovoj jami, gdje su također zapaženu ulogu odigrali Goldsteini,  nije nađen ni jedan kostur, a u Jasenovcu su tri Titova iskopavanja dala 481. Dakle, ne samo da ljudi imaju pravo posumnjati da se radi o lažima, nego svatko normalan će jasno vidjeti da je to podla protuhrvatska rabota.

Ponavljam: Goldstein kaže da je svoje laži, pardon izvješće kao posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu “prodao”, pardon predao Predsjedniku Vlade i Ministru kulture.

Hoće li smijeniti Posebnog savjetnika? Zašto bi? Pa Goldstein samo djeluje u duhu provođenja velikosrpskog Memoranduma SANU 2. , a valjda i vrapci znaju da Dobrica Ćosić kaže:

Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.

A zar  to nije konstanta u djelovanju ove Vlade?

Akademik Josip Pečarić

Kamenjar.com, 22. 07. 2015.

Glas Brotnja, 25. 07. 2015.

Meni je zanimljivo što je mojim stopama izgleda krenuo i sjajni publicist Igor Vukić, pa je i prije pojave Goldsteinove knjige najavio svoj odgovor:

KNJIŽEVNE VEČERI ČETVRTKOM

U HKD-u SV. JERONIMA

Trg kralja Tomislava 21

Zagreb

  1. travnja 2016., u 17,00 sati – Predavanje “Jasenovac – odgovor na kritiku Slavka Goldštajna” – predavanje drži Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Vukić je pokazao do sada kako je izvrstan istraživač i ne čudi što je unaprijed

znao da će tata Goldstein morati lagati, zar ne?

Što se tiče Sedlara možete naći na hrvatskim portalima cijeli niz njegovih komentara. Pa i danas možete pogledati razgovor s njim na portalu narod.hr:

http://narod.hr/kultura/jakov-sedlar-na-zagrebackom-filozofskom-fakultetu-ni-za-vrijeme-jugoslavije-situacija-nije-bila-kao-sto-je-sada

Možda i ne iznenađuje što Goldstein posebnu pažnju posvećuje Sedlarovom filmu iako mu očito mnogo više smeta Razumovo i Vukićevo Društvo. Npr. Sedlar je u špici napisao da se koristio spoznajama iz knjige koju je izdalo Društvo, ali je ratni logor prikazao na način koji je trebao biti Goldsteinu draži od načina kako ga se promatra u Društvu i u knjizi koje je društvo izdalo. Jednostavno, film će biti prikazivan i na teeleviziji, a Goldstein dobro zna moć televizije. Možete ga vidjeti na:

https://kamenjar.com/jasenovac-istina-dokumentarni-film-redatelja-jakova-sedlara-scenarista-hrvoja-hitreca/

Na predstavljanju Goldsteinove knjige bili su i članovi Društva. Evo dva komentara:

„Bili smo jučer na promociji. Bilo je otužno. Đikić i Goldstein su drhtavim glasom pročitali svoje stereotipne komunikeje, a Nataša Mataušić je pokazala slike – dvije trećine potvrđuju naše teze (radovi, građevine poput moderne elektrane…) i par fotografija s nekoliko leševa iz Stare Gradiške iz travnja i svibnja 1945. Čudim se da je napravila takvu grešku: logor SG je ispražnjen još u rujnu 1944. i gotovo su svi logoraši preseljeni u Jasenovac i Lepoglavu. Te nesretne ljude s fotografija mogao je pobiti bilo tko, a onda ih Agitprop pokazuje kao ustaške žrtve.

Ivicu Đikića natjerali smo da nas pozove da napišemo odgovor na Goldsteinov feljton u Novostima. Obećao je da će ga objaviti (uostalom to je i zakonska obveza).

Vladu Vurušića iz Jutarnjeg lista smo pred svima glasno poučili da se rasni zakoni nisu odnosili na Srbe, kao što on stalno krivo piše, i slično.“

„Josipe, bio sam na predstavljanju Goldštajnove knjige. Bilo je mnogo ljudi, puna dvorana. Naravno, bilo nas je veći broj od strane našega Društva. Predstavljanje je obavljeno na zadovoljavajući način, vjerujem za sve nazočne, pa i za nas iz Društva. Naime, predstavljanje je bilo ujedno i promidžba našega Društva i naše knjige koja je često spominjana. Od govornika se nije moglo očekivati nešto drugo nego što su rekli, osobito ne od Slavka Goldštajna… Čini mi se, sve u svemu, da je to bio jedan demokratičan čin u kojem se moglo slobodno reći ono što je rečeno, a da nije zahtijevano da drugi to ne smije reći. Imao sam zanimljivi susret i razgovor sa Stevanom Konjevićem iz Čazme koji je sa sobom donio svoju knjigu “Moji pogledi na fašizam, antifašizam, komunizam i Josipa Broza Tita”, i koji je simpatično uvjeren kako tom svojom knjigom daje odgovore na sva pitanja i vjeruje da će svatko tko pročita tu njegovu knjigu postati uvjereni antifašist, tj. titovac. S takvim je uvjerenjem govorio i otac Goldštajn. On vjeruje u to što govori i tu nema mogućnosti promjene. Zapravo, sve u svemu, s jedne je strane jako žalostno da jedan gotovo 90-godišnjak polemizira s našom knjigom, a s druge strane, ohrabrujuće za nas, jer zapravo nema mlađih snaga koje bi argumentirano mogli raspravljati, odnosno pobijati nas. To me navodi na zaključak da trebamo biti strpljivi da ti stari antifašisti, poput Goldštajna i Konjevića, umru, pa da oslobode hrvatski duhovni prostor za zdrave misli i stavove. No, ipak trebamo raditi kako bismo spriječili da njihovo zlo sjeme ne zarazi mlade naraštaje, odnosno da ih zarazi što manje.

Iz drugog komentara vidljivo je kako i u Društvu pokušavaju razumjeti Goldsteinove neistine. Međutim uporno ponavljanje laži o „Vukojevićevoj komisiji“, kao i niz drugih sličnim neistinama ne mijenja moje uvjerenje da on svjesno koristi neistine!

S druge strane možda je još zanimljivije kako oni kojima smeta i knjiga koju je tiskalo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i Sedlarov film traže barem neku netočnost koja bi im bila dovoljna da ospore njihovu vrijednost (Goldstein je kao Savjetnik Predsjednika Vlade najavljivao i progon spomenute knjige što je tada bio povod Otvorenog pisma HAZU koje su potpisali veliki broj poznatih Hrvata – nadbiskupa, biskupa, sveučilišnih nastavnika…). To što za Goldsteine postoji obimna literatura u kojoj povjesničari pokazuju „istinitost“ njegovih tvrdnji (vidjeti npr. moju knjigu „Zabranjeni akademik – prijevarom do HAZU?!“, posebno str. 141.-439.), to njima samo podiže ugled. Jer time pokazuju koliko su uspješni u sprovođenju velikosrpske ili ako hoćete jugo-komunističke ideologije. A znamo da je laž najviše pomogla Srbima u njihovoj povijesti, zar ne?

Akademik Josip Pečarić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Konzervativna ‘Oluja’ dolazi, kao nužnost udruživanja domoljubnih potencijala!

Objavljeno

na

U našoj Republici Hrvatskoj danas se odvijaju istovremeno vrlo proturječni i paradoksalni procesi. Potencijalno postoji mnogo toga što budi nadu da će Hrvatska izaći iz sadašnje krize, iz svojevrsnog političkog i moralnog kaosa i apatije koja praktički traje već dugi niz godina i za što  su odgovorne sve Hrvatske vlade koju su imale čast služiti hrvatskom narodu do sada. Istovremeno, s propadanjem niza nekadašnjih velikih proizvođačkih kapaciteta, danas kada smo suočeni  s velikom krizom Agrokora i brodogradnje, u Hrvatskoj niče niz malih i srednjih poduzeća sa novim naprednim tehnologijama kojima se Hrvatska uključuje u svjetsko tržište i mijenja sliku svoje proizvodne strukture. Međutim, ti novi procesi nemaju proaktivnu podršku države i drugih institucija i umjesto da država daje vjetar u leđa malom i srednjem poduzetništvu poreznim i drugim blagotvornim politikama,  država još uvijek obilatim subvencijama spašava propale ili polu propale firme na starim paradigmama dogovorne ekonomije, koje nemaju tržišnu šansu i perspektivu za opstanak u budućnosti.

Paralelno s tim ekonomskim anakronizmima na teritoriju Republike Hrvatske događa se geopolitičko strateški sukob koji objektivno može bitno ugroziti ostatak suvereniteta i budućnost Hrvatske države. Nema nikakve dvojbe da se na svim područjima gospodarskog kulturnog i političkog života Hrvatske vodi otvorena borba bez rukavica između interesa SAD-a  i Rusije za prestiž tko će staviti pod svoju kontrolu Hrvatsku kao značajan geostrateški prostor. Nije slučajno da je Hrvatska u povijesti s razlogom nosila naziv „antemurale christianitatis“- predziđe kršćanstva i nije slučajno da su se kroz povijest vodile značajne diplomatske i stvarne bitke za dominaciju nad Jadranskim morem.

Vrlo malo i mlako analizira se činjenica da je Agrokor nakon realizacije zakona „Lex Agrokor“ došao u dominantno Rusko vlasništvo preko neidentificiranog kapitala državnih Ruskih banaka, ne uzima se ozbiljno činjenica da Rusi imaju u svojim rukama kompletnu poljoprivrednu proizvodnju Hrvatske ,  Hrvatsku prehrambenu industriju i izvore pitke vode. Pod Rusku kontrolu došla je i luka Ploče, dok se istovremeno potpuno zanemaruje najveća Hrvatska luka Rijeka, beskrajnim i neobjašnjivim odgađanjem gradnje nizinske pruge Rijeka-Budimpešta. Plinarska industrija također dolazi pod Rusku kontrolu što se kristalno jasno vidi iz nevjerojatnih lobističkih pokušaja zaustavljanja projekta LNG terminala na otoku Krku. Veliki novac iz netransparentnih ruskih izvora dodjeljuje se hrvatskom trofejnom sportu osobito rukometu i veliko je pitanje za hrvatske institucije ne radi li tu možda o klasičnom pranju prljavog novca? Preko MOL-a Rusi jačaju i stavljaju pod kontrolu hrvatsku naftnu industriju i tržište naftnim derivatima, pa je sasvim normalna reakcija da takve tendencije izazivaju vrlo oštre reakcije američke administracije uključujući i neke otvorene nediplomatske ucjene koje je njegova ekselencija, veleposlanik SAD-a u RH  W. Robert Kohorst već javno iznosio.

Dobivanjem posla na natječaju izgradnje Pelješkog mosta i Kina se aktivno uključila i interesnu borbu i utjecaj na području RH i šire. EU, a posebno Angela Merkel htjeli to priznati ili ne okrenula je leđa hrvatskom narodu i neposredno svojom politikom podržava nestanak hrvatskog naroda kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda u BiH.  Iz toga se može zaključiti da se politike Angela Merkel prema Hrvatskoj potpuno razlikuju od politika Hansa Dietricha Genschera i Helmuta Kohla i u analizi te priče ne možemo kriviti samo katastrofalnu političku pogrješku Milanovićeve administracije prilikom donošenja zakona „Lex Perković“. Današnja Hrvatska administracija ne čini ništa konkretno da Hrvatsko-Njemačke odnose ponovo vrati u ono ozračje kada je Njemačka bila istinska lokomotiva priznanja Hrvatske.

U stvari, u BiH već su daleko odmakli procesi u kojima je BiH formalno podijeljena na RS i Bošnjačku federaciju, a Hrvate se želi svesti na puku nacionalnu manjinu oduzimajući im pravo na konstitutivnost. Ako se tome doda da Angela Merkel bezrezervno podržava politike srpskog premijera Aleksandara Vučića i politike gotovo bezuvjetnog pristupanja Srbije u EU tražeći od Hrvatske politiku popuštanja, onda je razvidno da Hrvati trebaju u promijenjenim okolnostima definirati svoju novu nacionalnu politiku i redefinirati soje politike prema politikama Angele Merkel imajući u vidu svoje strateške nacionalne interese.

Došlo je vrijeme da Hrvatski sabor umjesto ne gledljivih, uvredljivih, mučnih i žalosno beskorisnih rasprava na dnevni red stavi ključna strateška i nacionalna pitanja. Došlo je vrijeme da Hrvatska vlada prestane održavati telefonske sjednice i sjednice pred kamerama u kojima  nema rasprave ni sadržaja osim hvalospjeva samoj sebi, u kojima nema demokracije i sukoba suprotstavljenih mišljenja. Ne može se zemlja PR-ovski s velikom dozom autokratizma i sebeljublja voditi pred TV kamerama.

Još se živo sjećamo vremena Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana kako je njegova Vlada u polupredsjedničkom političkom ustroju raspravljala mnoge noći do ranog jutra o nekim važnim pitanjima. Sjećamo se i kako je jednom prilikom  klub zastupnika HDZ-a tri dana raspravljao o jednom strateškom  prijedlogu predsjednika Tuđmana i na kraju ga nije usvojio!? Eto, to se zove Tuđmanova demokracija u HDZ-u dok su ga mnogi  u najutjecajnijim medijima nazivali diktatorom i autokratom.

U hrvatskoj politici nažalost vlada kaos, političke stranke prestale su biti političke stranke sa zastupnicima biranim od naroda, prestale su biti demokratske političke stranke utemeljene na određenim čvrstim moralnim  ideološkim i svjetonazorskim kriterijima. Parlamentarne stranke u Hrvatskoj pretvorile su se više ili manje u diktatorska lena, u autokratske stranke gdje je ogromna vlast isključivo koncentrirana u rukama predsjednika stranaka koji vedri i oblače okruženi poltronima, beskičmenjacima sa izgubljenim vlastitim stavom i mišljenjem. Stranke su izgubile  svjetonazorske, etičke i moralne političke vrijednosti kao ideološke pretpostavke za svoje vlastito prepoznatljivo postojanje, tako da danas svjedočimo apsurdima, da recimo HNS nije narodna nego liberalna stranka, da HSS nije Radićev nego Beljakov. HDZ se samo formalno  poziva na Franju Tuđmana i demokršćanske korijene, a u biti  HDZ vodi liberalno-ateističku svjetonazorsku politiku koja je u suprotnosti sa opredjeljenjem i svjetonazorom generacije Hrvatskih domoljuba i branitelja koji su izgrađivali HDZ kao državotvornu, domoljubnu, suverenističku i demokršćansku stranku. Zavladao je klijentelizam u svim strankama, a ponajviše u onoj koja ima najveću moć. Jedini cilj njihovih politika, nije služiti narodu i domovini na korist svekolikoj zajednici, nego prigrabiti vlast i očuvati vlast makar i u apsurdnim neprincipijelnim koalicijama.

U demokratskim državama koaliraju političke stranke sa sličnim programima, sa sličnim ili istim svjetonazorima, a u Hrvatskoj koalira svako sa svakim što znači potpuno prostituiranje politike. Šta imaju zajedničko u vladajućoj koaliciji , Stevo Culej i Milorad Pupovac, ili Furio Radin i Miro Kovač? Što u toj koaliciji imaju zajedničko Ivan Vrdoljak i Željko Reiner, ili Tomislav Saucaha i Davor Ivo Stier? Kada se pogledaju te razlike kada se suočimo sa istinom da sutra u tu vladajuću koaliciju radi ostanka na vlasti može doći i Bojan Glavašević koji je za hrvatske branitelja izjavio da su prevaranti, umišljeni bolesnici, jer, reče on,  srpski okupatori ne boluju od PTSP-a, a naši branitelji boluju, što implicite znači da su naši branitelji krivi za rat, a srpski okupatori nisu, ili da su naši branitelji lažni invalidi Domovinskog rata!?  Kako danas stvari stoje i Nenad Stazić može postati član vladajuće koalicije sa zadatkom da obavi do kraja ono što 45. na Bleiburgu nije savjesno obavljeno.

Nevjerojatno je da pojedini članovi vladajuće većine iskreno hrvatsko domoljublje poistovjećuju sa ustaštvom, a da na to prvi čovjek u državi gromoglasno šuti, kao što je gotovo prešutio Vučićevu usporedbu Hrvatske sa Hitlerovom Njemačkom, poglavito, jer je toj izjavi u Bačkoj Palanci bez ikakve reakcije nazočio član vladajuće većine Milorad Pupovac.

Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se sadašnji Hrvatski sabor prisili na promjenu izbornog zakona koji proizvodi ovakve apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog  izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga buja klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija. Prvo što bi trebalo učiniti jest definirati Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu sa istim pravom birati i biti biran za sve državljane Republike Hrvatske uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U okviru takvih promjena potrebno je  zabraniti predizborne koalicije, u korijenu sasjeći klijentelizam, onemogućiti nedemokratsku diktaturu predsjednika stranaka kako više nikada ne bi čuli prijetnju bilo kojega  predsjednika stranke da svi oni neposlušni ne će nikada dospjeti na izborne liste. Ili „Ja mogu što god hoću“!? U demokratskim zemljama koalicije stvaraju slične stranke sa sličnim programima dok je kod nas situacija gdje je politika postala prljava trgovina! Dobivamo Vladu i koalicije u kojima se nalaze ljudi s toliko razlika da zajedno ne mogu ni u isti tramvaj, a kamoli voditi Hrvatsku u prosperitetnu i bolju budućnost. Rezultat takvog političkog torbarenja vidimo u katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koja nam nestaje pred vlastitim očima. U posljednjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo 368 000 radno sposobnih ljudi od čega preko 60 00 visokoobrazovanih mladih ljudi  Hrvatske, potencijalnih nositelja razvoja i budućnosti naše Domovine.

Poseban problem hrvatske politike je besramni kukavičluk, i nesposobnost da na laži, napade i krivotvorine, osobito iz susjedne Srbije, odgovorimo čvrstim argumentima  istine, koristeći sve legitimne diplomatske i političke alate kako bi Srbiju prisilili da na svom putu prema EU ispuni sve uvjete, posebno one koje su nastali kao posljedica tijekom brutalne agresije na Republiku Hrvatsku. Najnovija verbalna agresija velikosrbina Vučića na Hrvatsku u Kosovskoj Mitrovici, u kojoj veliča lik i djelo balkanskog krvnika Miloševića, a hrvatski kraljevski grad Knin proglašava srpskim, zahtjeva puno čvršći politički odgovor i da se prestane s kukavičkom politikom „što više uvrjeda tim više popuštanja“!

Hrvatska mora odlučno kazati, a za to postoji bezbroj znanstvenih argumenata i empirijskih dokaza da  Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, politikama koje dominantno provode nisu prijatelji, nego deklarirani neprijatelji Hrvatske. Na neprijateljsku politiku se ne može odgovarati davanjem novih i novih ustupaka, po onoj logici „tko tebe kamenom ti njega kruhom“. Na svaki oblik neprijateljstva, pa i na blaži od gore opisanog, svaka samosvjesna država mora odgovoriti snažno i suvereno, jer Hrvatska kao članica EU i NATO saveza ima poziciju neoborivih argumenata u obrani svog suvereniteta pred međunarodnom zajednicom, po uzoru kako to suverenistički uspješno radi Viktor Orban u prijateljskoj Mađarskoj.

Usprkos ovoj relativno crnoj slici stanja nacije i nacionalne politike stanje nije bez perspektivno i hrvatski narod ima budućnost. Ogromna većina Hrvata je ponovo shvatila da je upravo domoljublje ključ spasa Hrvatske. Hrvatski se narod nakon mrtvila i poznate hrvatske šutnje domoljubno probudio. Masovnim demokratskim otporom nakon bespotrebne i nerazumljive ratifikacije Istanbulske konvencije, nakon nesuvislih i štetnih zaključaka „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, hrvatski narod jasno je i glasno poslao poruku da ne prihvaća sadašnju ateističko liberalnu politiku koja se Hrvatima pokušava nametnuti nasuprot kršćanskog svjetonazora, kojega deklarira ogromna statistička većina hrvatske nacije. Izražavajući domoljublje i ljubav prema hrvatskom narodu milion ljudi na ulicama hrvatske s ushićenjem, pjevajući domoljubne pjesme poslalo je jasnu poruku političkim elitama da više ne će glasovati za one kandidirane  hrvatske političare koji koriste svaku priliku da domoljublje proglase nečim lošim, zaplotnjačkim, nepotrebnim ili ustaškim. Hrvatskoj trebaju temeljite političke promjene, ali ne formalne nego stvarne.

Potrebno je uspostaviti novu domoljubnu snagu na ispražnjenom desnom političkom spektru u Hrvatskoj koja će biti korektiv današnjoj HDZ-ovoj ateističko-liberalnoj politici i koja će prisiliti HDZ da se vrati državotvornim politikama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i plemenitim mislima i porukama blaženog Alojzija Stepinca koji je u najtežim vremenima svog života živo osjećao bilo svoga naroda!

Za nadolazeće izbore potrebno je afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu Za suverenu Hrvatsku koja bi povezivala sve raspršene i međusobno sukobljene domoljubne stranke, branitelje, intelektualce, sportaše, kulturnjake, akademike i gospodarstvenike, a koja bi ponudila takav politički program kojega ne bi mogao odbiti nitko tko doista voli svoju domovinu Hrvatsku, nitko tko Hrvatskoj iskreno želi dobru, suverenu i prosperitetnu budućnost. Samo jedna takva nova snaga svojim radom i  zasluženim mandatima može prisiliti ovu vladajuću nomenklaturu  da svoje politike usmjere prema prirodnoj statističkoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj. Samo jedna takva nova konzervativna snaga u sinergiji sa pročišćenim i lustriranim HDZ-om može iznjedriti ključne ustavne promjene i promjene izbornog zakona kao i možebitne promjene političkog ustroja Hrvatske. Samo jedna takva snaga bez koje se ne će moći konstituirati  Vlada i saborska većina može prisiliti Hrvatski sabor na nužne promjene, a ako ne bi ostvarili dvotrećinsku većinu zbrojem osvojenih parlamentarnih mandata, zajednički, u koalicijskoj sinergiji, mogu inicirati opće narodni referendum kao najviši oblik neposredne demokracije. Čini se da se jedino opće narodnim referendumom, u ovim realnim odnosima političkih snaga, Hrvatska može mijenjati na bolje, na ponos svoga naroda i međunarodne zajednice.

Takvoj novoj snazi u novom domoljubnom zajedništvu, u konzistentnom i iskrenom provođenju usvojenih političkih programa, hrvatski narod će bez ikakve sumnje vjerovati, kao što smo žrtvujući vlastite živote vjerovali predsjedniku Tuđmanu u zajedničkoj obrani i stvaranju domovine Hrvatske. Jedna takva snaga i zajedništvo može dovršiti Tuđmanovo vizionarsko djelo i završiti stvaranje Hrvatske države. Neslućeni, a neiskorišteni kreativni potencijali u glavama i dušama hrvatskih ljudi nesumnjivo postoje i konačno sudbinu Hrvatske, bez imalo straha i rezerve, treba staviti u ruke hrvatskog naroda, kako su to činili hrvatski velikani poput Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca osjećajući bilo svoga naroda u najturbulentnijim povijesnim vremenima. Danas iste ili slične turbulencije događaju nam se pred vlastitim očima, vodimo iste ratove drugim sofisticiranim metodama i vrijeme nam je konačno progledati, protrljati oči i probuditi se iz ovog ružnog sna.

Vrela politička jesen je pred nama u kojoj ćemo prikupljati gorke plodove hrvatskih političkih promašaja, s nadom da će to biti i posljednja takva hrvatska jesen.

Prof. dr. Zdravko Tomac 

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Mate Bašić: Rehabilitacija četnika za niže razrede osnovne škole

Objavljeno

na

Objavio

četnici
Ilustracija Mate Bašić

U neko doba, kad je Drugi svjetski rat okončan u Niponu, tek pošto bijahu pomoreni i zadnji škripari u starohrvatskoj župi Imoti, kako ju je u De administrando imperio prvi nazvao Konstantin Porfirogenet, malo poslije proglašenja urbi et orbi Opšteg zakona o uređenju opština i srezova/kotara, kojim je u obnovljenu Jugoslaviju uveden komunalni sistem, čime je “proširena općina” postala osnovnom društveno-ekonomskom zajednicom i političko-teritorijalnom jedinicom, onodobna se ambiciozna FNRJ sudarila s razbijenim ogledalom u komadićima od 1479 općina zglobljenih u 107 kotara/srezova što je, naravno, po logici uređenoga državnoga kaosa, podrazumijevalo i prirodne migracije pučanstva, baš onako kako je to predvidio Marx, doradio Engels, razradio Lenjin, u praxis uveo Staljin, a u prigodnom mikrokozmosu usavršio najveći sin naših naroda i narodnosti Drug Tito.

Jasno, te velike ideje malom narodu, recimo, onomu gangaškom narodu stoljećima zatočenomu na području Vira, Rakitna i tamo daleko gdje ni sami ne znadohu jesu li odjednom novokotarski Imoćani, Duvnjaci ili su tek Posušaci, nisu značile niti koliko presvlak poskokove ženke na kamenu žestacu, sve dok im u selo vrla nova vlast, uslijed nepodobnosti i historijske primitivnosti baštinjene još od reakcionarnoga stoljeća petog-šestog-sedmog, umjesto pasoša za “priko Imotskoga i Zagreba barem do Muenchena”, nije počela dostavljati narodne milicajce, poštare, medicinsku braću i sestre (šuška se do danas da su i velečasnoga bili namjerili zamijeniti s nekim popom protom, pa zavrtjeti vrata od crkve i šamatorja sa zapadne na istočnu stranu, biž đavle pakleni od kršćene duše, nije to prošlo, jedino su se pogani ženski jezici dugo vremena lomili na nedokazivim tračevima da je velečasni spasio i sebe i crkvu i šamatorje u dogovoru s Oznom, ma daj, tko bi s iti malo talamenta u to ulazio?!), a na kraju, doveli su i – pazi sad! – učiteljicu.

Redom lijepi, kršni, pristojni i nadasve obrazovani ljudi s brkovima Charlieja Chaplina, da ne pretjerujemo, s hitlerovskim ispodnosjem, među kojima je stršila jedino učiteljica, Drugarica Ljepa, s nježnim svilenkastim brčićima. Revolucionarnom plemenitošću vođeni, svi su oni samozatajno i nesebično potegli iz dalekih metropolitanija, urbanijih od obližnjega jadnoga  Imotskoga i njegova pazara srijedom, kao što im sama imena kazuju: Aranđelovac, Aleksinac, Mladenovac, Petrovac, Popovac, Despotovac, Stepojevac, Požarevac, Bajina Bašta, Vrška Čuka, Kokin Brod, Kadina Luka, Rakova Bara, Vrnjačka Banja, Veliko Laole, Svilajnac, Svrljig i, ako se dobro razumijemo, Ilandža, Uljma, Azanja, čak i Čačak. A među tim protohumanitarcima, i jedan od Nevesinja te još jedan od Kupresa, njih dvojica gotovo domaći ljudi, nisu pročedili ni da je pljunuti daleko.

Drugarica Ljepa jednoga je petka za ponedjeljak zadala djeci domaći zadatak iz srpskohrvatskoga jezika – ćiriličnim pismenima ispisati miroljubivi bratstvojedinstvenujušči napjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja:

“Deda i unuk”: – Uzo deda svog unuka, metno ga na krilo, pa uz gusle pevao mu što je negda bilo. Pevao mu srpsku slavu i srpske junake, pevao mu ljute bitke, muke svakojake. Dedi oko zablistalo, pa suzu proliva, i unuku svome reče da gusle celiva. Dete gusle celivalo, onda pita živo: – Je li, deda, zašto sam ja te gusle celivo? – Ti ne shvataš, Srpče malo, mi stariji znamo. Kad odrasteš, kad razmisliš, kazće ti se samo!

S obzirom na surovu kamenjarsku škriparsku konfiguraciju terena Vira, Rakitna i okoliša tamo daleko gdje onomad ni sam puk nevoljni ne znade postade li odjednom novokotarskim Imoćanima, Duvnjacima ili tek Posušacima, veliki je uspjeh polučila Drugarica Ljepa. Toga ponedjeljka zadovoljno je i ponosno gladila svoje nježne svilenkaste brčiće: dojedno je dijete bezgrešno ćiriličnim pismenima transkribiralo miroljubivi bratstvojedinstvenujušči himnični spjev znamenitoga revolucionarnog pjesnika za djecu Čika Jove Jovanovića Zmaja

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Oni su latinični tekst transkribirali na novodobnu vukovsku ćirilicu onako kako grade suhozidine: jedan je kamen oštar, drugi je tup, skrešeš, podmetneš, obrneš, okrneš, izvrneš, namjestiš, podmjestiš, a kad je zidina dovršena, neka je uspravna, neka stoji čvrsto, da ti se narod ne ruga kakvim si ga napravio, koga briga koje je boje koji kamen, neće valjda i naše suhozidine na izložbu ili, ne daj sveti Ante, na pazar u Imotski srijedom.

– A sad ćemo, drugovi deco i drugarice cure, da pređemo na čas istorije – rekla je Drugarica Ljepa. – Svi mi znamo da je ova naša današnjica u kojoj slobodno zajedno polazimo našu školu izborena, je li tako, da smo prolili more krvi za bratstvo i jedinstvo i tako dalje, pa u današnjici imamo 1479 opština i 107 srezova. A protiv kojih smo se neprijatelja mi borili, ginuli i pobedili? Ajde ti, Stefane!

–  Ne bi zna reć, drugarice učiteljice, jedino mi se čini da ti nisi poginila, jerbo si tuten s nami – izvlačeći se iz klupe otpovtne krakati Stipe.

– Dobro, Stipe – pedagoški će na to Drugarica Ljepa. – Ja sam ovde jer sam pobedila mrskog nepretelja. Ali, reci ti nama, znaš li ti  koje je bio mrski nepretelj, ko su to Nemci?

– Znaden, drugarice učiteljice. Nijemci su ljudi koji živu u Njemačkoj.

– Ma znaš li, Stefane – namah se uneurozi Drugarica Ljepa – da je agresor Nemac nacistički zlikovac koji je došao da satare ovu našu zemlju pa smo mi ginuli i more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo i tako dalje? A đe si ti bio kad smo mi ginuli na Neretvi i Sutjesci?

– Nisan bio nigdi do sad, drugarice učiteljice. Osin ovo što iđen u školu i na dotrinu i na vironauk, samo me je mater jedne sride bila vodila na pazar u Imotski kad san bio mali pa se i toga slabo sićan.

– Rekoše mi, taj Imotski, to je u Dalmaciji. Ali nema više Dalmacije, Stefane, sad je sve ovo naša slobodna FNRJ, nema više italijanskih komita, balista i iredentista da se muvaju po našoj jugoslovenskoj takozvanoj Dalmaciji, Crnoj Gori, Bosni i po Trstu i Gorici. A znaš li ti šta su to Italijani?

– Znaden. Talijani su ljudi koji živu u Italiji, to je još dalje od Imotskoga, a i priko mora, ali ne znan ništa drugo. Osin što moja strina kaže da jidu mačke i žabe, ali je meni to teško povirovat, jerbo mojoj strini ne viruje ni moja baba, a kamoli ću ja.

– A italijanska okupacija tvoje zemlje, to ništa, druže učeniče trećeg razreda, Stefane?! – već bijesno, na Stipu se ostrvi Drugarica Ljepa. – A ustaše? Znaš li ko su ustaše?

– E, to znaden sigurno, drugarice učiteljice – ozarena lica otpovrne mali Stipe, a cijeli se dotad pokunjeni razred odmah treperavo ushiti: ako zna Stipica, znamo svi mi.

– Ajde, gukni golube, ko su, šta su to i ko su to Hrvati, ustaše?

– Hrvati i ustaše, drugarice učiteljice, to su ćaća Mate, stric Jozo, stric Tomo, stric Jure, stric Stipe po kome san dobio ime, ujac Iko, ujac Marijan, tetak Pere, tetak Marko…

Sirota Drugarica Ljepa! Ni slutila nije da ta djeca, ti patuljci pojma nemaju što ona od njih očekuje. Nemoćna u bijesu i porazu, beskrvna lica, poput utopljenika što se sam sa sobom bori za zadnji dah, ona protepeta: – A znaš li onda ko su četnici?

– Ne znan, drugarice učiteljice, nikad do sad nisan čuo za tu rič. Niti san čuo za zemlju di oni živu. Morebit da su to oni što se zovu partizani. Ali ni za te se ne zna u kojoj zemlji oni živu.

Četnik kao logički moguć pojam

Hrvatska enciklopedija navodi da je “logika (latinski logica < grč. λογıϰὴ [τέχνη]: umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja, prema λογıϰός: razumski, razuman), temeljna filozofska disciplina koja se bavi ispravnim oblicima mišljenja, poimanja, suđenja i zaključivanja, te je stoga polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje. U širem smislu mogu se razlikovati filozofijska i znanstvena logika: predmet prve jest izučavanje misli kao zasebne realnosti te kritika i ispitivanje mogućnosti mišljenja uopće, pa se izravnije veže uz probleme spoznajne teorije; druga ispituje mogućnost i primjerenost posebnih misaonih stavova (stajališta), tvrdnji i pravila po kojima je ustrojen misaoni iskaz. Ispitujući mišljenje kao specifičan ljudski fenomen, logika se razlikuje od psihologije time što proučava mišljenje prema jedinstvu ustrojstva ljudske svijesti koje omogućuje i opstojnost jedinstvenih zakona mišljenja neovisno o pojedincu i o vanjskim (kauzalnim) uvjetima koji određuju mišljenje. S druge strane, od sociologije spoznaje ona se razlikuje po kriteriju ispitivanja misaonih tvorevina, prema kojemu one stoje u vezi s imanentnim zakonima znanstvene spoznaje, a ne s oblicima društvene svijesti. Takva razgraničenja najčešće se provode u okvirima zahtjeva za logičkim (racionalnim) utemeljenjem mišljenja. Od novoga vijeka dolazi do većega povezivanja logike i matematike; povezuje ih onaj dio logike koji eksplicira univerzalni simbolički jezik mišljenja. Utemeljitelj je logike kao znanstvene discipline Aristotel, ali su više ili manje značajne prinose logici dali već Heraklit, elejci, Demokrit, sofisti, megarani, a osobito Sokrat (razradbom metode definiranja i induktivnoga zaključivanja) i Platon (istraživanjem logičkih osnova spoznaje bića). Aristotelovi radovi iz logike skupljeni su u cjelinu pod naslovom Organon (Oruđe). U njega se još ne pojavljuje termin logika kao ime znanosti koju je zasnovao, ali zato pridjev “logički” označuje ime jedne vrste zaključaka. Bitni je dio Aristotelove logike analitika, ispitivanje osnovnih oblika mišljenja (pojma, suda, zaključka) i utvrđivanje pravila po kojima mišljenje treba da se obavlja.

Za prepostaviti je, dakle, da je upravo prirodna, sirova, ako nije pretjerano reći, urođena logika (“umijeće ispravnoga mišljenja, rasuđivanja, prosuđivanja, raspravljanja”) maloga Stipe zbunila Drugaricu Ljepu, premda se i ona u naznačenoj platonovskoj raspravi, mora se priznati, držala načela (vlastite) logike.

No, kako je to završilo, makar u ovom kraćem igrokazu? Banalno rečeno: ako se zemlja u kojoj žive Nijemci zove Njemačka, ako se zemlja u kojoj žive Talijani zove Italija, a planeta na kojoj žive Marsovci se zove Mars, i tako redom, kako se onda zove zemlja u kojoj, marksistički rečeno, “kao društvena bića prakse” žive četnici (for that matter, i partizani tj. pripadnici tzv. NOB-a kojih je na teret državnog proračuna u Hrvatskoj još oko frapantnih 38.000)?

Ne šireći ovu ionako nevoljnu temu (posebno ne na partizane, ili na SABAH, ili na onu drugu tobože-antifa-udrugu koju je osmislio umirovljeni matematičar Zoran brat Vesne Pusić pa čak niti na to koliko se one poklapaju i preklapaju na proračunskim dojkama), ovdje svakako valja naglasiti kako se famozni kolokvijalizam “četnik” na neku čudnu foru uspostavio kao pojam, kao elemet, dakle kao nešto o čemu je Robert Boyle još 1661. u “Chymista scepticus” pisao kao o  “osnovnoj, temeljnoj, vječnoj tvari koja se ne može niti rastaviti, znači rabiti i tako uništiti, a niti stvoriti“.

Otac zapadnocivilizacijskog (europskog) mudroslovlja, spomenuti Aristotel, još je 2000 godina prije utvrdio aksiom:  materija ima četiri osnovna svojstva – suho i vlažno, toplo i hladno. Slaganjem tih svojstava dobiju se četri elementa: VODA je hladna i vlažna, ZEMLJA je suha i hladna, ZRAK je topao i vlažan, VATRA je suha i topla. Aristotelov se taj nauk održao u cijelom srednjem vijeku, pa u puku živi i danas, a tijekom srednjeg vijeka, tadašnjih sedam poznatih metala identificirano je sa sedam poznatih nebeskih tijela i njihovim simbolima: zlato je Sunce, srebro je Mjesec, olovo je Saturn, željezo je Mars, bakar je Venera, kositar je Jupiter, a živa je Merkur. Znači, sva sreća po zapadnu civilizaciju da metalni pojam četnik još nije bio poznat u antičkoj Grčkoj, pa ni u Srednjem vijeku (što još treba istražiti!), a osobito da do spoznaje o kasnije otkrivenim elementima i nebeskim tijelima nije došlo – gdje? – pa, među kozmološkim četnicima.

Međutim, bez obzira što je pojam četnik (aristotelovski) alogičan, a elementarno neuvršten, on još uvijek egzistira – rekli bi filozofi – “kao takav”. I to na razini široj od sociološke (i međuljudske i enviromentalističke), stvaran poput podla karcinoma jetre, a neuhvatljiv poput posljednje želje poskoka smrskane glave na kamenoj ploči u podnožju Južnoga Velebita početkom kakva užarena kolovoza koji miriše na na nevere i oluje.

Četnik kao lingvistički, psihološki i zoološki pojam

U lingvističkom smislu, sličan je “četniku” postmodernistički (?) popularni praznoznačenjski i sveznačenjski termin “uhljeb”, ili još gore, onaj agresivni šatrovački koji se nedavno iznjedrio, “ojkača”, da ne nabrajam, što znači da ga ne možemo pronaći u rječnicima (ergo, pripada isključivo domenu usmene predaje), ali ga ipak obrađuju pojedini almanasi i enciklopedije, pa primjerice Hrvatska enciklopedia u svojoj natuknici “četnici” definira da su to “oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge” (čime smo tako došli i do diskutabilne glagolske izvedenice koja glasi “četovati”, bez objašnjenja bi li prigodnije bilo za četnike kazati da četnikuju, a da četovati mogu i neki drugi, kad ih na to najtjera izbor ili nevolja).

Koliko je četnik zapravo enigmatičan pojam, svjedoči i činjenica da ga čak ni slavni Jorge Luis Borges nije uvrstio u svoj znameniti Priručnik fantastične zoologije, premda su ga se, ovlaš ili detaljnije, doticali neki drugi znatno efemerniji pop-kulturni autori u svojim djelima. Recimo, neki je George Sava 1942./43 u Velikoj Britaniji pisao romane o Draži Mihailoviću i četnicima, koji su doživljavali i reprint-izdanja još 1950-ih, prikazivao ih je i Veljko Bulajić u svojemu grandiozno neuspjelom filmu “Bitka na Neretvi”, najskupljem kinematografskom propagandnom projektu svih Jugoslavija, gdje je vojvodu utjelovio sam bradati Orson Welles, pa i Lordan Zafranović u svojemu “Padu Italije”, odakle se, međutim, malo moglo naučiti: tek toliko da se ta zoološka skupina grozi bilo slatke, bilo slane vode, od tekućih agregatnih stanja priznaje isključivo rakiju šljivu tzv. brlju, te se ponaša nepredvidivo i nelogično sve do autodestrukcije, bez obzira nalazi li se u manjim ili većim skupinama (po čemu su dijelom slični, a dijelom različiti od spomenutih partizana, zavisno od vremena i trenutka u kojemu kapnu s neba kao daždevnjaci iz kiše). U novije doba pojavljuju se nedovoljno istražene teze kako je Peter Jackson tolkienovske likove u “The Two Towers” oblikovao po zapadnocivilizacijskoj predodžbi o četnicima, a hrvatski stand-up komičar i mag pokretnih slika Željko Pervan još je uoči Domovinskog rata za zagrebački OTV snimio svoj slavni video-klip na ovu obnovljenu antropološku temu pod radnim naslovom “Koja su obilježja četnika? Koje su vrste četnika? Čime se hrane?“, dok kao poseban spomenik propagandističkim ludostima 20. stoljeća, valja navesti i film Louisa Kinga za 20th Century Fox “Chetniks! The Fighting Guerrila” iz 1943.  a ne valja zaboraviti ni novovjeku srbijansku uspješnicu “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića iz 1996., snimljenu po istinitim događajima u Istočnoj Bosni 1992., s do sada najromantičnijim prikazom četnika, dođe čovjeku milo dok ih gleda, a ima toga još pravo mnoštvo.

Ono što se iz svega dade zaključiti jest da je četnik prvenstveno psihološki pojam, osobito danas, kad je postao teško shvatljiv, pojmljiv, razumljiv i uhvatljiv, budući da se maskira, kameleonizira i metamorfodira, sakrije se i nestane, pa opet izroni u neočekivanu obliku, poput sotonske Zmije u Edenskom vrtu: kad u nedostatku čvrste definicije nekoga upitaš:  “Što je to četnik?”, redovito se možeš nadati odgovoru: “To je taj i taj, osoba A, osoba B ili osoba C”, a tada slijede ili polemike ili “udri raspašoj, ima njih još”, uvijek u zavisnosti od psihološke kreacije jednako onoga koji govori i onoga o kojemu se govori. Primjerice, već nekoliko godina zaredom, hrvatska krovna obavještajna agencija SOA u svojim izvješćima upozorava na porast četništva u Hrvatskoj, no kako je, rekosmo, taj pojam samorazumljiv i samoobjašnjiv, ujedno i bezfranično suzljiv i rastezljiv, i toj SOA-inoj ocjeni također nedostaju definicije, popisi, konkretni primjeri, temeljita analiza, a iznad svega, plan postupaka u svezi s time. Drugim riječima, ocjena SOA-e na taj se način u javnosti percipira gotovo kao navod iz literature, iz birokratskih papirusina, eventualno iz neplodnih kvazipovijesnih polemika.

Velika Srbija, obnovljivi izvor četništva

Četništvo i četnici imaju svoj obnovljivi izvor energije. On je utemeljen u jednako teško pojmljivoj i nelogičnoj ideji Velike Srbije, koja je u stvarnosti tekako nazočna već stoljeće i pol, ali je zapravo nema niti je ikada postojala, kako je to na haaškom sudištu jasno i glasno ustvrdio i Slobodan Milošević na jednomu od svojih prvih ročišta. Po načelu: “Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže“, svako dokazivanje potom pada u vodu kroz koloplet silogističkih debata, jer naravno, kao ni četništvo, tako ni Velika Srbija nema ni definicije, ni granica.

Na sličan način, upravo nevjerojatnom površnošću i tupoglavom uronjenošću u živo blato povijesti 20. stoljeća, odnosno povijesti dvaju Jugoslavija, i spomenuta Hrvatska enciklopedija (doduše, nešto opreznije od, recimo, Britannice), opisuje da su četnici “članovi srpske vojne organizacije s izrazitim nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem. Vođa im je četovođa ili vojvoda. Naziv se prvi put pojavio u drugoj polovici XIX. st. u Makedoniji za borce protiv osmanske vlasti. Veća aktivnost četnika počela je odmah nakon srpsko-turskog i rusko-turskog rata 1877–78., kada je Srbija od makedonskih dobrovoljaca organizirala više četničkih četa u namjeri da krivopalanački i kumanovski kraj pripoji Srbiji. S razvojem makedonskoga nacionalno-oslobodilačkog pokreta 1893. (→ VMRO) stvaraju se njihove oružane formacije sa zadatkom da oružanom borbom oslobode Makedoniju. Ne priznavajući makedonsku nacionalnost, srpski, bugarski i grčki nacionalisti organizirali su svoje četničke formacije u Makedoniji pod parolom borbe protiv Osmanlija, a zapravo s težnjom da svaka od njih osvoji za sebe dio Makedonije. Srpske četničke formacije stalno su djelovale u Makedoniji uglavnom do Prvoga balkanskog rata (1912), a u tom ratu nanijele su Osmanlijama velike gubitke. Uoči I. svjetskog rata u Srbiji su stvoreni novi četnički odredi u sastavu srpske vojske, a nakon rata organizirano je Udruženje četnika s Glavnim odborom u Beogradu. U Hrvatskoj je prva organizacija osnovana u Zagrebu 1927. Zbog njihova velikosrpskoga programa i bezuvjetne odanosti dinastiji Karađorđevića, bilo im je omogućeno djelovanje i za Šestosiječanjske diktature, kada su sve ostale nacionalne organizacije prestale postojati. Programsko načelo četničkih udruga 1930-ih bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, u službi oživotvorenja Velike Srbije. Četnici su BiH u cjelini te najveći dio Hrvatske smatrali zapadnim srpskim zemljama i nastojali ih “očistiti” od tamošnjih Hrvata i Muslimana, potom ih uključiti u srpsku, etnički čistu državu. Sve do 1941. nekažnjeno su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, ali i svim drugim neistomišljenicima, a pritom je ubijeno ili pretučeno više tisuća ljudi. Kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941. doživjeli su četnici kao gubitak svoje države, a cilj im je postao uspostava Velike Srbije, samostalne ili u sastavu obnovljene Jugoslavije. Novi programski spisi, od kojih je glavni “Homogena Srbija” Stevana Moljevića (lipanj 1941), zalažu se za etnički čistu Srbiju na području na kojem žive Srbi (Makedonija, Crna Gora, BiH, a od hrvatskih krajeva Slavonija, Banovina, Kordun, dio Like, te Dalmacija). Četničke vojne postrojbe stvorene su na početku II. svjetskog rata i potkraj 1943. brojile su oko 100.000 ljudi. Bile su pod zapovjedništvom D. Mihailovića, koji je održavao redovite veze s jugoslavenskom emigrantskom vladom u Londonu, a od jeseni 1941. uspostavljeni su odnosi s britanskim vojnim vrhom. Priznati kao saveznička vojska u domovini, primali su znatnu pomoć u ratnom materijalu sve do prekida odnosa Britanaca s četnicima u lipnju 1943. Od samoga početka oni nisu nastupali kao saveznička vojska, koja se bori protiv njemačkih i talijanskih snaga, nego su se ograničavali na provedbu vlastitoga velikosrpskoga političkog programa, djelujući više protiv civilnog stanovništva nego vojnih postrojbi. Pritom su tijesno surađivali s Nijemcima, Talijanima, a kad im je to odgovaralo, i s vlastima NDH. Na svojem području Talijani su pomagali četnike u borbi protiv partizana kako bi im bili oslonac za njihovu daljnju okupatorsku ekspanziju. Na njemačkom okupacijskom području četnicima je bila namijenjena uloga borbe protiv partizana i borbe za suzbijanje “komunističkog utjecaja” u narodu. Držeći se svojega programa, četnici su provodili etničko “čišćenje” područja NDH od hrvatskog i muslimanskog stanovništva, prema kojem je trebalo ukloniti više od 2,5 milijuna ljudi. Četničke su postrojbe počinile stravične zločine i na najgrozniji način ubile na desetke tisuća Hrvata i Muslimana. Četnički vođa D. Mihailović uhvaćen je tek na početku 1946. i u Beogradu osuđen na smrt kao ratni zločinac. Četnička ideologija naglo oživljava u Srbiji 1980-ih, osobito nakon dolaska na čelo Srbije S. Miloševića 1987., a nakon raspada SFRJ tu ideologiju otvoreno zastupa Radikalna stranka V. Šešelja. U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.

Kao što se lijepo vidi, pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji ne samo da je “zaboravio” spomenuti suradnju četnika i partizana (a sačinjavali su jednu te istu vojsku, na ruševinama kapitulirale jugoslavenske kraljevske vojske, sve do kraja 1942., ponegdje i kasnije, što je više nego notorno, poznato i povijesno dokumentirano!), ne samo da je zaboravio četnike u Hrvatskoj tj. “hrvatske četnike”, osobite one etničke Hrvate u Dalmaciji, pa i Orjunu, i cijeli niz drugih “malih velikih detalja”, nego je ulogu četnika od 1990. u ratovima protiv Hrvatske, BiH i Kosova pa sve do danas, sažeo u jednu jedinu fluidnu praznoznačenjsku rečenicu: “U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja.”

Četnici izvan ljudskog uma

Etnički Kinez Wang Yi, koji je u bio tek imenovan na mjesto program managera na australskom državnom Radiju SBS u Melbourneu, pitao me u jednoj prigodi: “Što su to četnici?“. Odjednom, suočio sam se s nerješivim problemom s kakvim se, između nebrojenih ostalih, vjerojatno suočio i pisac natuknice u Hrvatskoj enciklopediji. Kako, zaboga, jednom Kinezu – čak ako je sudjelovao, a jest sudjelovao, i u onim apokaliptičkim događajima na Tiananmenu, Vratima nebeskom mira, u Pekingu – što su to četnici? Mučio sam se i grčio, zaplitao se u historicističku paučinu, a od čega, čini mi se, on nije uspio dokučiti ništa, osim da je tu riječ o nekakvim sitnim konfliktima i da sam ja pristran, četnike ne volim jer sam valjda na nekoj nebitnoj, također nerazumljivoj, suprotstavljenoj “strani”. Da bi čovjek razumio što je četnik, mora i sam biti četnik, njihovu logiku razumiju samo oni, u njihovim glavama stanuju samo oni, a svi ostali su neprijatelji, voda na ulju, ulje na vodi, dragi Wang Yi, zaključio sam tada.

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_Chetnik_voivodes

Jer, ovi današnji, živi četnici, čak i njihove vojvode, poprimili su nove oblike: više nisu “ljudi bez svojstava” kao još donedavno, nisu čak više niti obični bezimeni pijani pljačkaški silovatelji i koljači, sad se pojavljuju kao političari, predsjednici država i vlada, kao pripadnici LGBTQ-skupina, vođe sovjetskih antifašističkih udruga i teoretičari liberalnog kapitalizma, pišu knjige, skladaju pjesme, snimaju filmove i mirnodopski se razmnožavaju aritmetičkom i geometrijskom progresijom. Običnom malom čovjeku, pa i pripadniku SOA-e ili nevoljnom piscu encikopedijskih natuknica opterećenu preintelektualnom političkom korektnošću moderne Europe, sve ih je teže prepoznati i izdvojiti neku njihovu diferentiu specificu na ovom crno-bijelom svijetu.

A kako to i zašto? Zato što ograničeni ljudski um još nije došao do toga stupnja razvoja da bi stvorio preciznu antropološko-filozofsku logičnu definiciju četnika, što je mučilo još i pučkoškolca Stipu, onomad u srazu sa tada tek svježe reformiranim školsko-obrazovnim programima, planovima i metodama Drugarice Ljepe.

Mate Bašić/Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari