Pratite nas

Analiza

BIVŠI POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE

Objavljeno

na

jasenovac goldstein

Nedavno sam u tekstu PRIZNAJE LI SLAVKO GOLDSTEIN DA SU ON I NJEGOV SIN KAVANSKI POVJESNIČARI? Komentirao tvrdnju Slavka povjesničara kako su kavanski povjesničari oni povjesničari kojima on uspije naći jednu grješku u njihovim knjigama. U tom tekstu sam dao nekoliko mnogo većih neistina od oca i sina Goldsteina. Otud pitanje iz naslova teksta. Zapravo pitanje je bilo zato što je malo vjerojatno da su Goldsteini svoje neistine slučajno napravili tj. mnogo je vjerojatnije da se radi o lažima.

[ad id=”93788″]

Zato sam tekst o novoj knjizi Slavka Goldsteina završio ovako:

Zapravo, zabavno je da sam već odgovorio na novu Goldsteinovu knjigu koju najavljuju. Naime u mojoj najnovijoj knjizi OBA SU PALA, Zagreb, 2016. možete naći poglavlje:

MITOM O JASENOVCU PROTIV HRVATSKE | 123

KAKO ZAMAGLITI PRIJEVARU S JASENOVAČKIM POPISOM? | 125

PRILOZI: ŽIVOTOPIS DR. SC. STJEPANA RAZUMA | 133

EVANĐELJE PO BANCU | 135

PISMO PROFESORU MATKU MARUŠIĆU  | 139

PRILOG: Peter Galbraith: ‘da Je Mladić u Bihaću napravio isto šo i u Srebrenici, bilo bi 40.000 mrtvih | 145

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, I. | 149

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA  KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II. | 153                       

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, III. | 162

PRILOG: Mitom o Jasenovcu Bulajić programira nove srpske zločine | 166

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, IV. | 173

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, V. | 182

SUČELJAVANJE MILANA BULAJIĆA I JOSIPA PEČARIĆA ZA EMISIJU “MOST” RADIJA “SLOBODNA EUROPA” | 182

IGOR VUKIĆ: VRIJEME JE ZA ISTINU O LOGORU JASENOVAC | 236

PRILOG: Razgovor: Igor Vukić, novinar istraživač i publicist | 241

Kako doznajem iz teksta iz narod.hr , 08. 04. 2016. tata Goldstein je i predstavio svoju knjigu :

NACIONALISTIČKA POLEMIKA

Goldstein predstavio knjigu ‘Jasenovac – tragika, mitomanija, istina’ kao suprotnost Sedlarovom filmu

Istina sam tekst počinje tako što tata Slavka predstavljaju kao povjesničara, a već u prvom komentaru se to i komentira:

Krugoval 

Povjesničar i publicist Slavko Goldstein

Slavko Goldstein nije povjesničar niti je to ikada bio.

Upitno je ima li i srednju školu.

On jednostavno nije kvalificiran za razpravu s povjesničarima.

S druge strane, knjigu “‘Jasenovački logor – istraživanja” pisali su povjesničari i to na temelju dokumenata.

Zapravo to je – vjerujem – općepoznato pa sam takav početak teksta doživio kao porugu čovjeku koji se voli prikazivati kao nešto što on nije.

Zato je mnogo zanimljivije pogledati što kaže tata Goldstein jer on sigurno ne može govoriti malo dulje a da nešto ne bude neistina:

Temeljna namjera Goldsteinove knjige jest, kako je bilo istaknuto, skretanje javne pozornosti na istinske dimezije i problematiku koncentracijskog logora Jasenovac i njegovo postojanje u NDH čime bi se, po autorovim riječima, trebao razgraditi mit i falsifikati o ‘trostrukom logoru’, koji je prema drugim interpretacijama svoju funkciju obavljao i u godinama poraća, te nakon rezolucije Informbiroa (1948.), dočim je za NDH navodno bio samo kažnjenički i radni logor. Knjiga, kako je naglašeno, razračunava s manipulacijama brojem žrtava od više od 700.000 kao što tvrde prije svega srpski izvori, sve do broja od oko 2000 koliko je ustanovila Komisija za istraživanje rata i poraća, tzv. ‘Vukojevićeva’ komisija.

Po riječima autora, polemika oko koncentracijskog logora Jasenovac u nas je bila i još uvijek jest uvelike obilježena nacionalističkim motivima, zaslijepljeni nacionalizam je, kako Goldstein ističe u post scriptumu knjige, ‘najveći štetočina po društvo i državu’.

Doista je u pravu tata Goldstein jer njegov zaslijepljeni jugo-nacionalizam doista jest ‘najveći štetočina po društvo i državu’.

Pa što je onda klasična Goldsteinova laž u ovom tekstu. To je brojka od 2000 žrtava koje je kako on kaže ustanovila Komisija za istraživanje rata i poraća, tzv. ‘Vukojevićeva’ komisija.

Naime radi se o IZVJEŠĆU O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava OD OSNUTKA (11. veljače 1992.) DO RUJNA 1999.

Vjerojatno će netko pomisliti da Slavko Goldstein s (ne)svršenom srednjom školom ne razumije značenje naslova Izvješća, ali on itekako dobro razumije i uporno ponavlja. S tom laži je, uz veliku medijsku potporu, uspio zaustaviti u Saboru da se Izvješće prihvati i evo do današnjeg dana „uporno laže“ (to je on sa sinom koristio za mene u tekstu s sličnim svojim lažima o kojima sam pisao u spomenutom tekstu). O toj laži ja doista uporno pišem više od 15 godina (vidjeti npr. i moju knjigu: „Brani li Goldstein NDH?“ iz 2002.).

Kao što sam rekao spomenuto poglavlje moje knjige „Oba su pala“ govori i o toj jučerašnjoj Goldsteinovoj laži (zapravo laži iz 1999. godine).

Evo tog teksta ponovno:

POSEBNI SAVJETNIK PREDSJEDNIKA VLADE RH ZA KULTURU SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

I Zvonimir Hodak se na svoj duhoviti način osvrnuo na uradak Slavka Goldsteina  iz Jutarnjeg(dnevno.hr, 20. 07. 2015.):

Goldsteini su napisali knjigu o vječnom Maršalu i vječnoj ljubavi “vascele “ Hrvatske, o mužu koji je okrenuo tok Save. To je čudo koje ne bi uspjelo ni svetom Savi. Otac i sin pisali su o Titu onako iz srca. S ljubavlju. Onako kako recimo Jelena Lovrić piše o Vučiću, Miljenko Jergović o Draži, Ante Tomić o JNA, a Jurica Pavičić o Orjuni. Braća Goldstein se nisu ni sjetili pregledati arhive ruskih tajnih službi. Iz njih bi bilo i slijepcu jasno da je “najdraži sin našeg naroda i narodnosti” bio najobičniji konfident NKVD-a. Ma, k’o još vjeruje ruskim tajnim arhivama, misle Slavko i Ivo. Tito je naš, i mi ga nosimo u svom jugo srdcu!!! Nećemo ga nikada izdati osim u tvrdo ukoričenom luksuznom izdanju. Kad se sve činilo skoro pa idealno, lova samo što nije počela kapati, pojviše se na horizontu tamni, čelično sivi oblaci. Dok su otac i sin, kako to kažu Zagorci, “išli služiti peneze“, niotkud se pojavio lik Igora Vukića. Publicist, novinar i član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Igor je Srbin po nacionalnosti, a njegov otac je kao dijete bio zatočen u Jasenovcu za vrijeme NDH. Član tog nesretnog društva je i dr. Stjepan Razum. “Besposleni”, za razliku od marljivih Goldsteina, baciše se na istraživanje popisa žrtava tog zloglasnog logora u kojem su fašisti pobili navodno preko 700.000 tisuća pretežno Srba. Kako besposlen pop i jariće krsti tako članovi tog kontrarevolucionarnog društva dođoše do matematičke nepoznanice. Obratiše se mom prijatelju, svjetski poznatom matematičaru, akademiku Josipu Pećariću da im objasni zanimljivu jednadžbu s 14 000 nepoznanica. Naime, “besposličari“ su otkrili zgodan i “nenamjeran“ falsifikat. 14 000 imena žrtava pojavljuje se i višestruko se ponavlja u popisu. Znači 14 000 imena i prezimena neprekidno se javljaju u redoslijedu likvidiranih. Pa se ponovno javljaju pod novim brojevima i novim datumima likvidacije. Neki su streljani 1941. g. pa 1943. g., neki čak i 1948. g. Tako nekoliko puta. Tom empirijskom metodom moglo se nabildati broj i na milijun i sedamsto tisuća ubijenih. Na tu vijest Goldsteini “poživčaniše“. Za tu grubu matematičku provokaciju pronađen je krivac: Nataša Jovičić je odmah bila sumnjiva. Sumnjivija nego braća Mamić. U neplaćenom oglasu, preko čitave strane Jutarnjeg od 16. srpnja, Slavek je sasjekao nesretnu ravnateljicu Javne ustanove Spomen područja Jasenovac na sitne komadiće k’o peršun. U zapovjedno-humanitarnom tonu Slavek poručuje savjetnici Predsjednice Republike: “Gospođo Jovičić, vi niste dorasli situaciji i trebate podnijeti ostavku.“

U čemu je krimen nesretne Kolindine savjetnice? Slavek misli da kod nje nije prevladao “zdrav razum” nego izgleda da je povjerovala “bolesnom Razumu” koji provjerava žrtve i ne vjeruje drugovima koji su nepogrešivo, onako od oka, utvrdili broj nesretnih žrtava. Kaže Slavko Goldstien: “Umjesto da javnim istupom, u ime ustanove kojoj je na čelu i u svoje ime, brani jasenovačku istinu i pobija LABAVE argumente dr. Razuma i društva kojem je predsjednik, ravnateljica Jovičić, u intervjuu Nedeljnom Jutarnjem od 12. srpnja, najprije se žali na mene jer sam joj navodno“prijetio“ zbog njene šutnje…“ Eto ti ga na! Kolinda je vjerojatno zdravo razumski zaključila da je Nataša dobar izbor. Zdravorazumski upada u oči da Slavek ne optužuje Natašu što nije dematirala laži dr. Razuma nego se okomio na njegove LABAVE argumente. Pametnom dosta! Slavek na kraju rezignirano zaključuje: “Svojim pasivnim ponašanjem ravnateljica Nataša Jovičić nažalost dokazuje da nije dorasla novonastaloj situaciji…“ Nije na vrijeme spriječila LABAVE argumente o velikom falsifikatu o broju žrtava Jasenovca. I na kraju, nedavno sam u Mimari upoznao dr. Razuma kad je bio primljen za novog člana Hrvatskog etičkog sudišta. Odmah mi je bio sumnjiv. Desničar! Da je bar došao s preporukom Ivana Fumića i da je s njime sudio u Prijekom vojnom sudu, prihvatio bih ga s oduševljenjem. Međutim, on još u XXI stoljeću hvata u laži kriptokomuniste oko broja žrtava u Jasenovcu. Svašta! Još će početi njuškati i oko Jadovnog… Umjesto da se bavi BDP-om, Pelješkim mostom, sprječavanjem Rade Šerbedžije da ponovno napusti nas i Brijune. Ovako, otkrivajući laži oko broja žrtava u Jasenovcu mi samo opet izazivamo Vučića i Vulina da nam skrešu istinu u oči. Pa će naša vladajuća elita opet morati u Beograd po oprost.

U svom tekstu Golstein spominje dvije važne činjenice: bio je predsjednik Savjeta JUSP Jasenovac za čijeg je mandata začet projekt o poimeničnom popisu žrtava. Iako je Goldstein svojevremeno uvjeravao svjetsku javnost da uvođenje kune znači obnovu NDH, predsjednik Tuđman ga je ipak uključio u rad tadašnje komisije za žrtve rata i poraća. Goldsterin je opstruirao rad Komisije, lažno ga prikazao pomoću medija, koje su 1999. godine već imali jugoslaveni u svojim rukama, i uz pomoć inž. Žerjavića (čija je prva istraživanja objavio Goldstein).

Svoju laž o radu  te komisije  Goldstein  ponavlja i sada:

Egzaktan popis imena ubijenih u logoru Jasenovac 1941.-1945. godine ključni je dokument za cjelokupno suočavanje s istinom o ustaškom režimu takozvane NDH. Ovim popisom suzbijen je dugogodišnji huškački mit o 600 ili 700 tisuća jasenovačkih žrtava, koji je desetljećima unosio razdor među susjednim narodima. Također, suzbijena je i laž takozvane Vukojevićeve Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je u svom zaključnom izvještaju 1999. godine “utvrdila” ukupno svega 2238 žrtava četverogodišnjeg logora Jasenovac.

Klasična priča kod Goldsteina. Iako sam više  puta objavio kako Goldstein kažne da je nešto laž, da bi mogao “porodati” svoju laž, tako ponovno i uporno to radi i sada. Uz pomoć medija plasira očitu laž govoreći o  ZAKLJUČNOM IZVJEŠTAJU za nešto što je bilo IZVJEŠĆE O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava OD OSNUTKA (11. veljače 1992.) DO RUJNA 1999. GODINE. Ta laž pomogla mu je da s promjenom vlasti bude postavljen za predsjednika Savjeta JUSP Jasenovac.

Zato sam svojedobno zamolio predsjednika Komisije g. Kazimira Svibena za napomene o tom njihovu osporavanom Izvješću (objavio sam ga  u knjizi “Brani li Goldstein NDH?”). Evo tog  njegova odgovora:

Zlatar, 11. siječnja 2002.

N A P O M E N E

o IZVJEŠĆU O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine

     Tekst Izvješća odgovara naslovu. Izvješćuje se o radu Komisije.

     Obično smo svake godine izvješćivali o Radu kroz proteklu godinu. Ovo Izvješće razlikovalo se od prijašnjih po tom što je dan pregled cjelokupnog rada Komisije od njezina početka pa do rujna 1999. Bila je to zapravo rekapitulacija dotadašnjeg djelovanja. Htjeli smo prikazati dokle smo stigli do rujna 1999.

      Što se tiče žrtava, brojevi u tablicama odnose se samo na žrtve koje su poimenično evidentirane u našoj Komisiji. Nikad nismo tvrdili da smo do rujna 1999. popisali sve žrtve II. svjetskog rata i poraća ili utvrdili konačan broj bilo koje vrste žrtava (kako nam podmeću naši osporavatelji). Uvijek smo izvješćivali do kojeg smo broja žrtava poimeničnim popisivanjem došli do određenog datuma i nismo vršili nekakvih prognoza o konačnom broju bilo kojih žrtava.

      Do rujna 1999. na našem se popisu našlo 261 415 žrtava. Premda je to velik broj, nitko na sjednici Komisije nije postavio pitanje je li to konačan broj žrtava, jer je svima bilo jasno da smo još daleko od kraja popisivanja.

      O velikom broju žrtava podaci su sada nepotpuni. Od 261 415 evidentiranih žrtava za 72 545 osoba ne znamo još jesu li bili građanske ili vojne osobe. Za 84 151 žrtvu imamo upisanu građansku pripadnost. Vojnih osoba upisano je 164 719. Od toga je 45 386 pripadalo partizanima i Jugoslavenskoj armiji, 55 629 Oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, 102 četničkim i drugim srpskim paravojnim formacijama, 143 vojsci Kraljevine Jugoslavije, 3195 njemačkoj vojsci, 231 talijanskoj vojsci, 9 silama Osovine (bez pobližih određenja) i 24 zapadnim vojskama.

      Već na prvi pogled vidi se da popis poginulih nije konačan, jer su neke rubrike vrlo niske. Srpske postrojbe imale su očito mnogo više poginulih, ali njihova imena do sastavljanja Izvješća nismo uspjeli saznati. U tim rubrikama broj žrtava sigurno je znatno veći od onoga što je u Komisiji evidentiran.

     Žrtve s područja današnje Republike Hrvatske uspješnije su s naše strane popisane nego žrtve iz drugih krajeva.

     S današnjeg hrvatskog državnog teritorija evidentirali smo poimenično 153 700 žrtava. Ali ni tu nisu sva područja podjednako uspješno popisana. I to je dokaz da popis nije konačan. To pokazuje i pregled evidentiranih žrtava po županijama. Od županije do županije brojevi se jako razlikuju: od 922 žrtve u Međimurju do 28 029 žrtava u Splitko-dalmatinskoj županiji. Ipak još nitko iz Međimurja nije predbacio Komisiji da je Međimurce diskriminirala, jer je evidentirala samo 922 žrtve iz Međimurja.

     Posebnih problema imala je Komisija s utvrđivanjem nacionalne i vjerske pripadnosti žrtava.

     U Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas među žrtvama 79 318 Hrvata i 18 410 Srba uz neznatan broj pripadnika ostalih nacionalnosti. Ali za 53 768 žrtava za sada nam je nacionalnost nepoznata.

    Među popisanim žrtvama u Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas najviše katolika. Pripadnika drugih vjera znatno je manje zabilježeno. Ali zato imamo 83 685 žrtava s nepoznatom vjerskom pripadnošću.

     Ta je nepoznatost naročito velika kod partizana i JA, gdje imamo npr. evidentirano samo 9632 katolika, ali čak 29.082 poginula s nepoznatom vjerskom pripadnošću. Kod poginulih vojnika Nezavisne Države Hrvatske zabilježeno je pak 31.430 katolika prema 10.388 s nepoznatom vjerskom pripadnošću. To ne znači da nisu bili vjernici. Vjeroispovijed im kod nas nije upisana jer za to nemamo dokumentarne podloge.

      Naši terenski popisivači žrtava redovito su upisivali narodnost i vjeru žrtava, gdje god je to bilo moguće ustanoviti. Ali kod žrtava koje smo preuzeli s regionalnih popisa partizanskih žrtava, često je manjkao podatak o njihovoj nacionalnosti, a o njihovoj vjeri gotovo uvijek. Te praznine kanili smo popuniti prilikom izdavanja naših regionalnih popisa žrtava, koji bi sadržavali imena svih žrtava nekog kraja, ne izostavljajući nikoga zbog njegove vojničke, ideološke ili rasne pripadnosti. S takvim edicijama mi smo počeli (Florian Boras: «SPOMENICA LJUBUŠKIM ŽRTVAMA», Ljubuški, 1998. i Gordana Turić, Drugi svjetski rat i poraće – U TEMELJU KAMEN – SPOMENICA ŽRTVAMA IDEALU HRVATSKE DRŽAVE – IMOTSKA KRAJINA /OD 1941. DO 1990. GODINE/, Zagreb, 2000.).

       Težište našega terenskog popisivanja žrtava bilo je na onim žrtvama koje nisu bile još nigdje evidentirane i o kojima se za komunističke vladavine moralo šutjeti. Za takve žrtve mogli smo doznati prvenstveno preko živih svjedoka, čiji se broj zbog starosti stalno smanjivao i još uvijek se smanjuje.

       Terenskim popisivanjem nismo mogli uspješno obuhvatiti one žrtve, čija rodbina više ne živi u Republici Hrvatskoj. To je naročito slučaj s hrvatskim Židovima i hrvatskim Nijemcima. Prema popisu stanovništva od 1991. u Hrvatskoj je tada živjelo samo 600 Židova i 2635 Nijemaca. Zato ne začuđuje da se na našem popisu žrtava do rujna 1999. našlo 293 Židova i 752 Nijemca. Svima nam je bilo jasno da je njihovih žrtava bilo mnogo više. Ali mi im nismo mogli izmisliti imena; a bez imena u našoj Komisiji nema brojeva.

      Jasenovačke žrtve popisali smo dijelom propitkivanjem na terenu, a dijelom na temelju partizanskih regionalnih popisa žrtava. Na taj način stigli smo do broja 2238. Knjigu «Jasenovac – žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije», Zürich – Sarajevo, 1998., uspjeli smo nabaviti toliko kasno da podaci iz nje nisu više mogli ući u Izvješće.

      Na posljednjoj sjednici Komisije, 8. listopada 1999., Izvješće je prihvaćeno sa samo jednim glasom protiv. Bio je to glas gospodina Slavka Goldsteina, koji je jedini u našim tablicama vidio konačne brojeve o žrtvama, dok su za sve nas ostale brojevi predstavljali rezultat rada do rujna 1999., s time da rad treba nastaviti i praznine popuniti. Osporavatelj S. Goldstein nije se mogao pomiriti s premalim brojevima židovskih, srpskih i pravoslavnih žrtava. Svoje protivljenje podnio je u pisanom obliku, a poslao ga je i na više različitih adresa.

      Nakon toga, počela je medijska hajka na Komisiju. Naša evidencija žrtava proglašena je konačnom, što ona ni izdaleka nije bila, a onda su nam nabrajane «mane». Kao «krunski» dokaz upotrijebljene su preslike naših tablica o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti žrtava. Zloporaba ne bi bila moguća da smo kod svake tablice napisali da je to stanje od osnutka Komisije do rujna 1999. (kao što piše u naslovu Izvješća).

      Poslije trećesiječanjskih izbora 2000. Sabor nije imenovao članove Komisije iz redova zastupnika, pa ni predsjednika. Tako obezglavljena Komisija samo je životarila. Izgubljene su dvije dragocijene godine. U međuvremenu, pomrli su brojni svjedoci genocida nad Hrvatima, što ga izvršiše Partija i njezina Armija. Sada se Saboru predlaže da Komisiju ukine.

      Znakovito je da su poimenični popisi žrtava i u Titovo doba padali u nemilost i bili skriveni od javnosti, jer popisivači nikako nisu mogli udovoljiti partijskoj «normi».

      Žalosno je da se u posljednje vrijeme hrvatskim žrtvama više bave Slovenci nego Hrvati. Masovna grobišta Hrvata širom Slovenije neoboriv su dokaz genocida, jer su nastala ubijanjem golorukih ljudi poslije rata.

       Gospodin Slavko Goldstein bio je član Komisije od početka da kraja. U njega smo kao Židova polagali velike nade i očekivali da ćemo preko njega doći do popisa židovskih žrtava. Toga popisa nismo dočekali. Da nam ga je predao, ne bi se mogao onako ponijeti na zadnjoj sjednici Komisije kako se ponio.

Kazimir Sviben

Zapravo treba posebno  obratiti pažnju i na Goldsteinovu tvrdnju:

Korektno provedeni popis žrtava jasenovačkog logora stimulativno je djelovao i na stručne istraživače u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, koji su svojim popisivanjem utvrdili oko 88.000 jasenovačkih žrtava i time direktno potvrdili korektnost istraživanja u Jasenovcu (razlika od oko 5000 nastala je jer su Beograđani uključili i žrtve dječjeg logora u Sisku). Te se brojke okvirno uklapaju i u šira istraživanja žrtava rata na području bivše Jugoslavije koja su već 80-ih godina obavila zagrebački statističar ing. Vladimir Žerjavić i beogradski demograf dr. Bogoljub Kočović, a potvrđene su i višestrukim kasnijim radovima vjerodostojnih stručnjaka.

Jasno je pozivanje na Kočovićeve i Žerjavićeve brojke. One su trebale poslužiti za očuvanje Jugoslavije. Kočović to sam i kaže, a Žerjavićevu knjigu je kao što smo već rekli tiskao Slavko Goldstein. Žerjavić je tvrdio da je on povećavao brojke iz pijeteta prema žrtvama, ali mu Ivo Goldstein spočitava da su one za Židove – premale. Nezadovoljni s popisom iz 1964. koji je bio pun manjkavosti, tj. bilo je očito rađen zbog dobivanja reparacija od Njemačke, išli su na proširivanje  tih popisa. Glavnu riječ je imao dr. Milan Bulajić. Njegov Institut za genocid u Beogradu  ne zanimaju razmjere genocida u  Beogradu (Sajmište je bio jedini logor isključivo za  Židove i svi su pobijeni na ulicama Beograda u plinskim vozilima) već Jasenovac. Njegov posao su preuzeli njegovi učenici  u Beogradu, koje eto posebno hvali Slavko Goldstein, i u  Hrvatskoj. U Hrvatskoj su to prvenstveno Goldstein, lažna interpretacija IZVJEŠĆA O RADU KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA OD OSNUTKA (11. VELJAČE 1992.) DO RUJNA 1999. GODINE  kao  ZAKLJUČNOG IZVJEŠTAJA omogućilo je s promjenom vlasti da Goldstein dobije poziciju u  kojoj će moći i dalje  uporno nametati svoje laži.

Sjetimo se, u Šaranovoj jami, gdje su također zapaženu ulogu odigrali Goldsteini,  nije nađen ni jedan kostur, a u Jasenovcu su tri Titova iskopavanja dala 481. Dakle, ne samo da ljudi imaju pravo posumnjati da se radi o lažima, nego svatko normalan će jasno vidjeti da je to podla protuhrvatska rabota.

Ponavljam: Goldstein kaže da je svoje laži, pardon izvješće kao posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu “prodao”, pardon predao Predsjedniku Vlade i Ministru kulture.

Hoće li smijeniti Posebnog savjetnika? Zašto bi? Pa Goldstein samo djeluje u duhu provođenja velikosrpskog Memoranduma SANU 2. , a valjda i vrapci znaju da Dobrica Ćosić kaže:

Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.

A zar  to nije konstanta u djelovanju ove Vlade?

Akademik Josip Pečarić

Kamenjar.com, 22. 07. 2015.

Glas Brotnja, 25. 07. 2015.

Meni je zanimljivo što je mojim stopama izgleda krenuo i sjajni publicist Igor Vukić, pa je i prije pojave Goldsteinove knjige najavio svoj odgovor:

KNJIŽEVNE VEČERI ČETVRTKOM

U HKD-u SV. JERONIMA

Trg kralja Tomislava 21

Zagreb

  1. travnja 2016., u 17,00 sati – Predavanje “Jasenovac – odgovor na kritiku Slavka Goldštajna” – predavanje drži Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Vukić je pokazao do sada kako je izvrstan istraživač i ne čudi što je unaprijed

znao da će tata Goldstein morati lagati, zar ne?

Što se tiče Sedlara možete naći na hrvatskim portalima cijeli niz njegovih komentara. Pa i danas možete pogledati razgovor s njim na portalu narod.hr:

http://narod.hr/kultura/jakov-sedlar-na-zagrebackom-filozofskom-fakultetu-ni-za-vrijeme-jugoslavije-situacija-nije-bila-kao-sto-je-sada

Možda i ne iznenađuje što Goldstein posebnu pažnju posvećuje Sedlarovom filmu iako mu očito mnogo više smeta Razumovo i Vukićevo Društvo. Npr. Sedlar je u špici napisao da se koristio spoznajama iz knjige koju je izdalo Društvo, ali je ratni logor prikazao na način koji je trebao biti Goldsteinu draži od načina kako ga se promatra u Društvu i u knjizi koje je društvo izdalo. Jednostavno, film će biti prikazivan i na teeleviziji, a Goldstein dobro zna moć televizije. Možete ga vidjeti na:

https://kamenjar.com/jasenovac-istina-dokumentarni-film-redatelja-jakova-sedlara-scenarista-hrvoja-hitreca/

Na predstavljanju Goldsteinove knjige bili su i članovi Društva. Evo dva komentara:

„Bili smo jučer na promociji. Bilo je otužno. Đikić i Goldstein su drhtavim glasom pročitali svoje stereotipne komunikeje, a Nataša Mataušić je pokazala slike – dvije trećine potvrđuju naše teze (radovi, građevine poput moderne elektrane…) i par fotografija s nekoliko leševa iz Stare Gradiške iz travnja i svibnja 1945. Čudim se da je napravila takvu grešku: logor SG je ispražnjen još u rujnu 1944. i gotovo su svi logoraši preseljeni u Jasenovac i Lepoglavu. Te nesretne ljude s fotografija mogao je pobiti bilo tko, a onda ih Agitprop pokazuje kao ustaške žrtve.

Ivicu Đikića natjerali smo da nas pozove da napišemo odgovor na Goldsteinov feljton u Novostima. Obećao je da će ga objaviti (uostalom to je i zakonska obveza).

Vladu Vurušića iz Jutarnjeg lista smo pred svima glasno poučili da se rasni zakoni nisu odnosili na Srbe, kao što on stalno krivo piše, i slično.“

„Josipe, bio sam na predstavljanju Goldštajnove knjige. Bilo je mnogo ljudi, puna dvorana. Naravno, bilo nas je veći broj od strane našega Društva. Predstavljanje je obavljeno na zadovoljavajući način, vjerujem za sve nazočne, pa i za nas iz Društva. Naime, predstavljanje je bilo ujedno i promidžba našega Društva i naše knjige koja je često spominjana. Od govornika se nije moglo očekivati nešto drugo nego što su rekli, osobito ne od Slavka Goldštajna… Čini mi se, sve u svemu, da je to bio jedan demokratičan čin u kojem se moglo slobodno reći ono što je rečeno, a da nije zahtijevano da drugi to ne smije reći. Imao sam zanimljivi susret i razgovor sa Stevanom Konjevićem iz Čazme koji je sa sobom donio svoju knjigu “Moji pogledi na fašizam, antifašizam, komunizam i Josipa Broza Tita”, i koji je simpatično uvjeren kako tom svojom knjigom daje odgovore na sva pitanja i vjeruje da će svatko tko pročita tu njegovu knjigu postati uvjereni antifašist, tj. titovac. S takvim je uvjerenjem govorio i otac Goldštajn. On vjeruje u to što govori i tu nema mogućnosti promjene. Zapravo, sve u svemu, s jedne je strane jako žalostno da jedan gotovo 90-godišnjak polemizira s našom knjigom, a s druge strane, ohrabrujuće za nas, jer zapravo nema mlađih snaga koje bi argumentirano mogli raspravljati, odnosno pobijati nas. To me navodi na zaključak da trebamo biti strpljivi da ti stari antifašisti, poput Goldštajna i Konjevića, umru, pa da oslobode hrvatski duhovni prostor za zdrave misli i stavove. No, ipak trebamo raditi kako bismo spriječili da njihovo zlo sjeme ne zarazi mlade naraštaje, odnosno da ih zarazi što manje.

Iz drugog komentara vidljivo je kako i u Društvu pokušavaju razumjeti Goldsteinove neistine. Međutim uporno ponavljanje laži o „Vukojevićevoj komisiji“, kao i niz drugih sličnim neistinama ne mijenja moje uvjerenje da on svjesno koristi neistine!

S druge strane možda je još zanimljivije kako oni kojima smeta i knjiga koju je tiskalo Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i Sedlarov film traže barem neku netočnost koja bi im bila dovoljna da ospore njihovu vrijednost (Goldstein je kao Savjetnik Predsjednika Vlade najavljivao i progon spomenute knjige što je tada bio povod Otvorenog pisma HAZU koje su potpisali veliki broj poznatih Hrvata – nadbiskupa, biskupa, sveučilišnih nastavnika…). To što za Goldsteine postoji obimna literatura u kojoj povjesničari pokazuju „istinitost“ njegovih tvrdnji (vidjeti npr. moju knjigu „Zabranjeni akademik – prijevarom do HAZU?!“, posebno str. 141.-439.), to njima samo podiže ugled. Jer time pokazuju koliko su uspješni u sprovođenju velikosrpske ili ako hoćete jugo-komunističke ideologije. A znamo da je laž najviše pomogla Srbima u njihovoj povijesti, zar ne?

Akademik Josip Pečarić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što je Kolinda uradila za svoju zemlju i što Čoviću nisu dali da uradi za nas?

Objavljeno

na

Objavio

Postoje stvari koje su na prvu ruku nematerijalne, no s vremenom se kapitaliziraju. Uloga hrvatske predsjednice u Rusiji, Hrvatskoj, kako vrijeme bude teklo, donijet će milijune. Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole, piše u redakcijskom osvrtu za Poskok.info Ivan Šušnjar., prenosi Hrvatski medijski Servis.

Znaju to oni koji ju vole no i svi oni koji ju ne vole.

Uz hrvatsku reprezentaciju, koja je nevjerojatno digla popularnost Hrvata u svijetu, kao i Republike Hrvatske, splet okolnosti od Kolinde Grabar Kitarović napravio je svjetski hit.

Postoji riječ na francuskom “sérendipité“. Nema prijevoda na hrvatski. U suštini znači slučajan razvoj događaja na sretan, ili koristan način. Pratila je Kolindu cijelo vrijeme u Rusiji. Ali i Francuze u finalu. Vatrene nije. Sve što su dobili, dobili su isključivo svojim znojem.

Elem posljedica cijele te priče je danas da je Hrvatska apsolutni hit u svijestu. Porast interesa za Hrvatskom Google objavljuje kao nešto nesvakidašnje. I oni su u šoku. Radi se o takvom skoku, da je ime Hrvatske, Hrvata, hrvatske predsjednice, hrvatske povijesti, hrvatskih glazbenika, sportaša, guglano više puta nego sveukupno do sada u povijesti, i to iz krajeva svijeta koji nikada nisu čuli za Hrvate. Samo jedan video na kojem se vrti kolaž njenih fotografija u tri dana pogledalo je preko 2.7 milijuna ljudi.

Pozitivni efekti koji su se dogodili zahvaljujući podršci Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Imidž Hrvatske u svijetu potpuno je promijenjen. To je snaga nogometa.

No ne baš tako davno, točnije pri prvom odlasku hrvatske predsjednice u Rusiju, NGO uhljebi u Hrvatskoj propitivali su o čijem trošku Grabar Kitarović putuje u RH. Ta kasta danas šuti. Kriju se kao miševi.

Nadaju se da ćemo to zaboraviti. Da bi već sutra nastavili po istome.

Ali ako ćemo iti malo samurajskog duha Vatrenih primiti na sebe, nemamo pravo to zaboraviti.

Već sutra, financijske službe u RH morale bi provjeriti tko stoji tko financira te pokrete i za čiji interes rade. Zašto? Jer mi držimo do svoje zemlje. I ne želimo da nam jazavci oblikuju stvarnost.

Na žalost, i na sramotu postkolonijalne Hrvatske , hrvatska predsjednica, u Rusiju nije putovala o državnom trošku.

Zbog činjenice da smo se navikli, da nam samoimenovani čuvari morala određuju što je moralno a što ne, pristali smo vjerovati kako je normalno da predsjednica države, na utakmice svjetskog prvenstva putuje privatno.

Što je sramota, a ne nešto čime bismo se trebali ponositi.

Ona je naša službenica. Unajmili smo je da odradi određen posao za nas. Između ostalog, i posao dizanja imidža zemlje. Ona tamo ide i radi nas.

Naprosto nije normalno da nekakav NGO šalje dopise u Ured Predsjednice, s upitom, “jel to dama Skitarović , kako su je nazvale Novossti, odlučila ići tamo o državnom trošku”. Da o čijem drugom, pobogu? Jesu li to pitanje postavljati dragim im Vođama u ranijim “daleko slobodnijim” režimima?

I tko bi trebao ići o državnom trošku u Rusiju na finale nacionalne reprezentacije ako ne formalni lider nacije?

U Francuskoj bi bilo nezamislivo da je neki medij postavio pitanje o čijem trošku Macron putuje u Rusiju. To bi bio skandal. Zašto? Jer je Francuska država koja drži do sebe. Macron nije Skitulja. On je francuski predsjednik.

Nije li vrijeme da Hrvatska promijeni odnos prema samoj sebi? Sukladno onoj energiji i onoj silovitosti kakvu je Hrvatskoj pokazao Dalić? Da se malo više poštujemo?

BIH, druga hrvatska država, država koja redovno puni polovinu hrvatske reprezentacije, reprezentacije koja nije državna, nego nacionalna, baš onako kako je Engleska reprezentacija nacionalna reprezentacija Engleza, a škotska Škota, s druge strane, da se ne lažemo, ima užasan imidž u svijetu.

Ekonomske institucije i zavodi za statistiku nikada nam nisu priložili podatke koliko nas, građane BIH košta negativan imidž BIH. I trebalo bi to tražiti od njih.

Koliko nas konkretno milijuna maraka košta vijest da su dva ISIL-ovca vraćenja iz Njemačke u BIH nakon što se otkrilo da šuruju s teroristima, da se stotine vraćaju iz Sirije, koliko nas koštaju četnički skupovi, koliko ustaški?

Sve fino na papir. Pa da vimo što je to što najviše košta danas BIH. I koliko je to milijuna manje noćenja i milijardi manje investicija u BIH. Koliko je to naše zaustavljene bolje budućnosti. Brine li to ikog ovdje ili smo mi zadnje naivčine u BIH prostoru koji vjeruju u budućnost?

Upravo ta i takva BIH, država sa katastrofalnim imidžom, koja se svijetu i danas promovira sirijskim dragovoljcima, zločinama, presudama, jamama i ratom 9o-ih, na svjetskom prvenstvu imala je izbornika iz BIH u finalu, te petoricu igrača što rođenih što porijeklom iz BIH. Što je to ako nije jedna sjajna priča iz BIH?

I ništa od tog ta ista BIH, naša BIH, nije iskoristila za podizanje svog imidža.

Isto bi ovo pisali da je Turska bila u finalu, ili Srbija, i da su u tim timovima dominirali ljudi iz BIH a Bakir ili Ivanić odbili otići na finale i raditi na promociji BIH.

Što je to što je zasmetalo imperijalnim NGO medijima u BIH da zaustave pokušaj da se i BIH promovira u Rusiji? Kao zemlja koja je dala osovinu svjetskog finaliste?

Strah od porasta imidža Dragana Čovića? Što točno?

Čović bi u Rusiji, pred svjetskim kamerama bio samo lider iz BIH. I ništa više. Ljudi bi se pitali što BIH ima s ovim. Pa bi guglali. Pa bi došli do informacije da BIH nije samo zemlja problema. Nego i rodna zemlja finalista svjetskih prvaka.

Čović je opet, pristajući na sarajevski šovinizam, pristajući da se ušuti, praktički pristao na njihovu želju da BIH ostane samo bošnjačka.

Jer oni žele reći – Mi plaćamo Dragana Čovića, mi smo država i Dragan Čović će odgovarati nama. To je taj sistem kuhanja žabe.

Ne, gospodo, vi ne plaćate Dragana Čovića. Mi plaćamo Dragana Čovića. Samo jedan vaš kanton, narodu Dragana Čovića godišnje uzme preko 40 milijuna maraka čiste novostvorene vrijednosti. Živite na lihvarenju a pozivate na odgovornost.

Dragan Čović odgovara nama, ne vama. Vi nemate ništa s njegovim novčanikom. Jedini koji to pravo imaju, da ga pitaju gdje troši, i kako troši naše pare, smo mi. Mi koji ga biramo. I koji ga plaćamo. Jer, prihvaćali vi to ili ne, no BiH nije samo bošnjačka država.

Pristajući u Rusiju ići o privatnom trošku, i pojavljujući se tek na pokojoj fotografiji, kako ne bi naljutio šovenski dio naše države, Čović je nesvjesno naštetio i interesima svog naroda ali i imidžu BIH. Pristao je priznati Sarajevo kao vlastiti autoritet. Ono Sarajevo koje ne priznaje njega.

Zašto je to uradio? To nije hrvatski odgovor. To je hrvatsko bespogovorno pristajanje na imperativ koji dirigira NGO sektor i političko Sarajevo.

On, kao hrvatski član predsjedništva, točno onako kao Kolinda, morao je imati susrete s dijelom reprezentacije, pred svjetskim kamerama. Na terenu, u svlačionici, svejedno.

Poslati drugačiju poruku iz BIH. Pojasniti svijetu da je BIH domovina Dalića, protjeranog Lovrena, Ćorluke, Rakitića, Kovačića, Jedvaja. Domovina svjetskih finalista.

Bila je to njegova predsjednička dužnost. Nikakav hir. Gesta koja bi strašno pomogla i BIH.

Sarajevo ne shvaća da je to bilo i u sarajevskom interesu. No to nije problem ostatka BIH. BIH ne može ovisiti od toga hoće li, ili neće, Sarajevo nešto shvatiti.

Mi nemamo vremena čekati da Sarajevo shvati. Jer to nas sve jako puno košta. Njihova autarkija, šovinizam, zaljubljenost u mitsku bošnjačku sliku Bosne, koja nikako da se dogodi, do sada nas je koštala milijune.

Sve nas koji želimo da BIH prestane biti slučaj u svijetu.

Već danas NGO mediji, i NGO intelektualci, ponavljaju priču, “otkud Čovića s Putinom, i što je radio u VIP loži”. Ludi zbog činjenice da se Čović sastao s Putinom.

Pitaju s čijim parama je otišao.

Odvratno. Baš dno.

Radi se o istim onim medijima koji nikada nisu postavili pitanje o čijem je trošku Bakir Izetbegović putovao na susret s Muslimanskim bratstvom. Organizacijom koju je CIA stavila na spisak terorističkih organizacija. Nikada niti jedan od tih Bakirovih medija nije objasnio bošnjačkoj javnosti koliko će ih konkretno novaca po džepu dugoročno koštati takav imidž države kakav nam Bakir gradi. Koliko će perspektive njihovoj djeci oduzeti svaki njegov potpuno sulud susret s takvim svijetom?

I koliko tek nama? Koji nismo taj svijet.

Oni, saraj NGO uhljebi u BIH, dok kriju tko ih plaća, dok odbijaju kategorički potvrditi sve one laži koje pišu, manifestiraju očitu intelektualnu skučenost. I radeći za sebe, čine loše cijelom ovom društvu. Nominalno rade na pomirbi, u praksi čine sve da do nje nikad ne dođe.

Jer nastupanjem pomirbe, počinje njihov kraj.

Utješno je da obični sarajevski građani shvaćaju više od njih. Tisuće onih ljudi koji su iz Sarajeva pokušali poslati sliku zajedništva i oduševljenja pobjedom. Koja je na žalost medijski blokirana. Što mislite od koga?

Ogromnu priliku za BIH ubili su, napadom na Čovića i zaustavljenjem dotičnog da tamo u Rusiji, uzme barem 10 posto pažnje svjetske javnosti koliko je uzela Kolinda. I tih 10 posto za BIH bi značilo jako puno. Superponirajući se nad njegovim budžetom ponavljajući “mi smo država” nastavili su ubijati ovu državu.

Koliko je loš imidž BIH u svijetu evo jedan frišak primjer. Nakon splitske Ultre, jedan dio stranaca, upoznavši neke mlade iz Hercegovine, preko noći je završio u Mostaru a potom na Kravici. Sutradan su se, potpuno ošamućeni pitali gdje su. Kada im je pojašnjeno da je to BIH, uhvatila ih je panika “Bosnia, Baznia, fak*n š*t. Bježimo odavde.”. I to je nešto o čemu nam ne govore tu. Da je sinonim za Bosnu u Europi nešto jako loše. Nešto što sije strah. Ne govore nam da nas mnoštvo zaobilazi. Da ovo nije samo zemlja masovnog odlaska, nego i masovnog nedolaska. Ne samo ljudi. Nego i konkretnih investicija. Tko će ulagati u zemlju koje se ljudi boje?

Zamislimo samo kakva bi slika prošla svijetom da je Čović budžetom svog ureda na svjetsko prvenstvo odveo 20 najboljih mališana iz NK Vitez, NK Livno, NK Kraljeve Sutjeske, FK Zenice, i FK Dervente? I da su oduševili tribine. I da su se oni takvi, pojavili pred svim svjetskim kamerama? U dresovima svojih klubova? Sa svojim predsjednikom. O trošku države. A sve za imidž države.

Pristajući na njihov šovinizam, Čović je koji put po redu u ove četiri godine ispoštovao taj šovinizam? I hoće li ga poštovati i ovih par mjeseci do kraja mandata? Planira li ga poštovati i u idućem mandatu da znamo?

Kolinda je taj pritisak odbila. I Hrvatskoj je donijela novi imidž i nove milijune.

Konačan zaključak je da Kolinda ima dobre P.R. stručnjake. I da bi Čović svoje morao mijenjati. Ako ih uopće ima. Ako mu uopće daju da ih ima.

Ivan Šušnjar/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Slaven Letica: Odgovorno tvrdim: Večeras će Hrvatska postati prvak, Modrić najbolji na svijetu!

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je posljednji od triju osvrta, da ne kažem trilogije, na eliminacijski ili smrtonosni dio natjecanja na Svjetskom kupu koji sam dogovorio s uredništvom Večernjeg lista.

Prva dva objavljena su uz redakcijske naslove koji su sažimali temeljnu poruku: “Odgovorno tvrdim: ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!” (7. srpnja 2018. na dan utakmice s Rusijom) i “Ohole ćemo Engleze spustiti na zeleni travnjak i pobijediti!” (11. srpnja 2018., na dan obračuna s Englezima).

Odgovornost za naslov ovog “finalnog” osvrta nije na urednicima Večernjeg lista, nego na meni. Rizični su to naslovi za vjerodostojnost svakog pisca, posebice profesionalnog znanstvenika, što sam donedavno bio, a ni danas se tog poziva ne sramim.

Svi vjeruju u Hrvatsku

Poziv i poslanje znanosti i znanstvenika nije predviđanje budućnosti, premda je ona udaljena manje od 24 sata, kao što je slučaj s vremenom pisanja ovog članka i događaja na koji se on odnosi: finala Svjetskog kupa između favorizirane Francuske i “malešne” Hrvatske u koju bezgranično vjeruju izbornik Zlatko Dalić, njegovi igrači i njihov kapetan Luka Modrić te većinski dio navijača, ne samo Hrvata, koji se usuđuju vjerovati i sanjati da Lijepa Naša može biti 13. zemlja koja će se popeti na nogometni Olimp.

Prva iz dijela svijeta koji ne pripada tradicionalnom, bogatom i moćnom Zapadu. Da su proročke sposobnosti znanosti i znanstvenika kad je riječ o klupskom i svjetskom nogometu u doista malene, osvjedočio se prije četiri godine jedan od najvećih znanstvenika XX. stoljeća, engleski teorijski fizičar, matematičar, svemiroslov (kozmolog), ekspert za kvantnu gravitaciju i crne svemirske rupe Stephen William Hawking (1942. – 2018.).

Ponesen zanosom znanstvene znatiželje, on je uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu prihvatio prijedlog da izradi dvije formule nogometnog uspjeha: formulu uspjeha Engleske na svjetskim prvenstvima i formulu savršeno izvedenog penala.

Da su njegove formule bile potpuni promašaj, ne moram posebno pojašnjavati, jer nema te formule koja bi mogla objasniti čarobne, mistične i misteriozne nepoznanice koje su prije tri dana još jedanput protjerale ohole i pohlepne Engleze iz predvorja moskovskog nogometnog raja: božansko nadahnuće, samurajski skok i omiško-biokovsku silinu kojom je Ivan Perišić zabio izjednačujući gol, njegov nebeski skok nakon kojeg je spustio loptu pred Super Marija da bi taj prekaljeni ratnik dao pobjednički gol ljevicom te neutaživu glad za igrom, natjecanjem i pobjedom cijele momčadi Zlatka Dalića.

Nema te statistike, divovskih podataka (Big Data), teorijske matematike i fizike kojom bi se mogla osmisliti formula nogometnog uspjeha.

Zato se i genijalni Hawking našao pred nerješivom zagonetkom “crne rupe” koja stoji na putu svakoga nogometnog i sportskog proroštva: neizvjesnost, sreća/nesreća, fatalna sudska pogreška, sekunda ili dvije genijalnog igračkog nadahnuća, pacerski promašaj inače pouzdanog igrača, neslomljivi pobjednički duh ili gubitnička malodušnost neke momčadi.

Sve te varijable jednostavno nisu mjerljive i nisu predvidljive! Ne samo da nisu predvidljive nego su te crne spoznajne rupe teško i opisive.

Ruska nogometna trilogija

Sada kad sam javno pokopao proročki potencijal znanosti i znanstvenika, postavit ćete logično pitanje: na čemu počiva moj u naslovu sažeti optimizam, tvrdnja da ćemo večeras pobijediti nogometno moćne Francuze koje 1998. u polufinalu nisu uspjeli pobijediti vatreni ‘98 Miroslava Ćire Blaževića i Zvone Bobana, koji su u svojim redovima imali Zlatnu kopačku tog prvenstva Davora Šukera?

Analitički pristup kojim sam se koristio u pripremi “ruske nogometne trilogije” osmislio je ruski matematički geofizičar i seizmolog Vladimir Keilis-Borok (1921.–2013.). Nastojeći osmisliti metodu prognoziranja potresa, on je zaključio da znanost potrese ne može predvidjeti, ali može definirati neke geofizičke znakove koji bi mogli upućivati na pojavu potresa.

Svoju je metodu nazvao prepoznavanjem obrasca (pattern recognition). U suradnji s američkim kvantitativnim historiografom Allanom Lichtmanom, metodologiju prepoznavanja obrasca uspješno je poslije primijenio na, primjerice, prognoziranje ishoda američkih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Služeći se tom idejom, a polazeći od manje-više neosporne spoznaje da uspjeh i neuspjeh u nogometu ovise o nizu čimbenika ili varijabli – pojedinačnoj kvaliteti igrača, kvaliteti nogometne momčadi, pobjedničkom ili gubitničkom momčadskom duhu i motivaciji, kvaliteti i vodstvenim sposobnostima izbornika/trenera, moralnom i socijalnom kapitalu kapetana momčadi, potpori i energiji koju momčadi daju navijači, korištenju suvremenih znanstvenih spoznaja u nogometu, sportskoj sreći i nesreći, sudačkim kvalitetama i propustima – pokušao sam procijeniti “bruto nogometnu snagu” naših protivnika i hrvatske reprezentacije.

Kako nisam nogometni stručnjak, za komparativne procjene kvalitete naših i “neprijateljskih” igrača zamolio sam trenera svih trenera Miroslava Ćiru Blaževića. Ćiro mi je svoje procjene s radošću poklonio. Na temelju tih procjena i moje socio-psihološke analize ostalih čimbenika, zaključio sam da ćemo pobijediti Ruse i Engleze.

Svaku dvojbu da ćemo pobijediti Engleze napustio sam nakon prave poplave oholih, bahatih i podcjenjivačkih ocjena engleskih novinara i bivših igrača o vatrenima 2.0. Da su Englezi napravili veliku pogrešku podcjenjujući vatrene 2.0, jasno im je stavio na znanje Šime Vrsaljko nakon utakmice: “Kad podcijeniš nekoga, to ti se najčešće vrati, a to se dogodilo i danas.

Nismo se obazirali na to što Englezi pišu i najavljuju. Ja uvijek kažem: ‘Izađi na teren pa onda pričaj’. Mi smo u finalu, a oni mogu na sunčanje ako žele. Pričalo se da ovo nije Engleska koja nabija lopte i preskače igru, ali kad smo mi krenuli u pritisak koji smo uvježbavali cijeli tjedan, onda se pokazalo da je to ipak stara Engleska.

Fizički smo bili spremniji, imali smo volju i htijenje. Nakon što smo primili gol, bili smo bolji i bilo je pitanje vremena kad ćemo zabiti. Ova reprezentacija ima karakter. Mi živimo jedan za drugoga i željeli smo dati 300 posto u ovoj utakmici pa da si ništa ne možemo zamjerati. Kad imaš takav pristup i svu podršku iza sebe, onda pokažeš zube.”

Na temelju analize temeljene na metodologiji prepoznavanja obrazaca, uvjeren sam da ćemo – ako nas ne pogodi neka silna nesreća i/ili ako nas suci ne opljačkaju – pobijediti Francuze i postati svjetski prvaci.

Onima koji misle kako će vatreni 2.0 teško zaustaviti glavne francuske jurišnike-driblere (Kylian Mbappé i Antoine Griezmann) i navodnog neukrotivog gospodara kaznenog prostora (Olivier Giroud), za razmišljanje nudim poučak koji mi je ponudio Ćiro: “Mbappé i Griezmann ne mogu se probiti kroz prostor kojim caruju Modrić, Rakitić i Brozović, a Girouda će Lovren ukrotiti bez većih problema i u zraku i na zemlji.”

Konačno, ako i kad pobijedimo, pitanje dobitnika Zlatne lopte bit će riješeno. Bit će to Luka Modrić. Tu je “francusku” loptu zaslužio i prije finala. Već nakon dramatične, ali i epske pobjede vatrenih 2.0 nad Rusijom, a posebice nakon veličanstvene pobjede nad Gordim/Perfidnim Albionom, vodeći nogometni znalci diljem svijeta počeli su se natjecati u traženju imenica, pridjeva i superlativa kojima su u nogometna nebesa uzdizali niskog i krhkog hrvatskog i Realova veznjaka Luku Modrića.

Divili su mu se i tepali mu: tihi genij, nečujni genij, izvanzemaljac, maestro, virtuoz, čarobnjak, mađioničar, orkestraš, nogometni pjesnik, briljantni dirigent, zadarski Mozart, hrvatski Beethoven, posljednji nogometni romantik, najbolji svjetski igrač, tvorac nogometnog ritma itd.

Jedan od razloga zbog kojeg se globalno selo zaljubilo u Luku bio je taj što su najveće zvijezde svjetskog nogometa napustile Rusiju pošto su njihove reprezentacije ispale u prvom ili drugom dijelu natjecanja: Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Neymar, Mohamed Salah, Luis Suarez, Manuel Neuer, Andres Iniesta, Robert Lewandowski, Marcelo i dr. Ostali su oni čije vrijeme sigurno i brzo dolazi, ali ne u Moskvi u nedjelju: Antoine Griezmann i Kylian Mbappé.

Zaključit ću ovako. Dvije najbolje svjetske momčadi igraju danas finale Svjetskog kupa koje će gledati cijeli svijet!

Razlika u kvaliteti, nogometnom umijeću i snazi skriva se u nijansama, ali je većina tih nijansi na hrvatskoj strani: imamo za nijansu boljeg izbornika, bolji su nam navijači, kapetan nam je malčice bolji i kao vođa i kao igrač, snažniji nam je i momčadski, pobjednički duh, pa i izbornička, igračka i navijačka vjera u pobjedu.

Slaven Letica / Večernji list

 

Povijesni dan hrvatskog sporta

 

 

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori